Uvod
Do sada ste mogli prepoznati „metodologiju pisanja“ mojih priča o Odiseju. Najprije sam vas upoznavao s uobičajenim i dogmatskim (enciklopedijskim podacima) temeljem kojih uobičajeni intelektualci stvaraju svoja mišljenja o bilo čemu. I sam sam bio u tom svijetu dok mi jedan „bivši“ učenik (dr. sc. fizike) na jednoj kavi nije spomenuo svoje iskustvo. Reče mi da je u Encyclopaedia-i Britannica-i (najstarija i sveobuhvatna enciklopedija na engleskom jeziku) naletio na navod s kojim se nije slagao. Potom je poslao „svoju interpretaciju“, ali dodao i to – da su je prihvatili. Priča mi je bila zabavna te sam isto pokušao s Hrvatskom enciklopedijom – uzaludno, unatoč nedvojbenim argumentima (koje sam naveo) jednog hrvatskog istinskog poznavatelja latinskog jezika (Zvonimir Doroghy).
Od tada često uspoređujem navode iz Hrvatske enciklopedije s navodima iz Wikipedija.
Robert Graves (Grčki mitovi)
Gravesove Grčke mitove navodim kao temelj početaka svih istraživanja grčke mitologije i znatiželjnika i znanstvenika. Upoznaje nas najprije s mnogim inačicama mitova koje nam navodi, potom nas vodi prema „povijesnim mjestima“ i mogućnostima u traženju razloga za nastajanja mitova s kojima nas je upoznao. Na kraju dodaje popis literature (sve klasične izvore)… i nudi nam mogućnost vlastitih izbora.
Kad je riječ o profiliranju Odiseja, uobičajeno je polazište Homerova Odiseja. Međutim, ako krenemo tim putem (vjerujući tekstu starom više od 2500 godina) možemo se jedino suočiti s Homerovim pjesničkim dosezima, jer uključivanje božanskih intervencija nema valjanosti u propitivanju povijesnih zbivanja i „profiliranju junaka“ u sličnim tekstovima.
Mislim da je to bilo polazište Gravesa pri ispisivanju romana Zlatno runo. Izbacio je iz priče o Argonautima sve božanske utjecaje… ali nije uspio skrenuti pozornost čitatelja. Međutim, kad je ispisao Ja Klaudije car i bog, uspio je stvoriti bestselere u pisanom i u filmskom izričaju.
Ovo sam ispisao jer sam nedavno pročitao, u jednom od mnogih osvrta na Nolanovog Odiseja, da je u filmu potpuno zanemario božanske utjecaje. Za sada se čini da je njegov pokušaj gledateljima itekako zanimljiv.
Vraćam se Odiseju i počinjem s enciklopedijskim navodom.
Odisej (grč. Ὀδυσσεύς, Odysseús), u grčkoj mitologiji, jedan od najpoznatijih junaka; kralj na otoku Itaci, sin Laertov, muž Penelopin i otac Telemahov. Deset je godina proveo u Trojanskom ratu, u kojem se isticao jednako mudrošću, rječitošću i hrabrošću, kao i lukavstvom. Izveo je mnogo herojskih i hrabrih pothvata (prodro u Troju i ukrao kip Palade Atene, doveo u ahajski tabor lukonošu Filokteta i dr.). Po njegovu su savjetu Grci sagradili drvenoga konja s pomoću kojega su osvojili Troju. Nakon njezina razorenja lutao je deset godina po moru, progonjen od boga Posejdona, kojemu je oslijepio jednookoga sina Polifema, i na putu doživio mnoštvo nevjerojatnih avantura (susret s Eolom, s čarobnicom Kirkom, boravak na otoku sirenâ, između Scile i Haribde, kod nimfe Kalipse itd.). Nakon dvadeset godina izbivanja Odisej se vratio na Itaku, poubijao nametljive Penelopine prosce i dalje sretno vladao.
Mit o Odiseju vrlo je star, vjerojatno predgrčkoga podrijetla. Od različitih varijanti imena (na antičkim vazama od VIII. st. pr. Kr.), osim homerskog oblika Odisej, najpoznatije je rimsko ime Uliks (lat. Ulixes). Odisej je jedan od najrazrađenijih likova u književnosti; često se spominje u Ilijadi i glavni je junak Homerove Odiseje, javlja se u cikličkim epovima, grčkim tragedijama i rimskim pjesničkim djelima (u potonjima često i kao negativna ličnost); nadahnjuje pisce, slikare i glazbenike preko srednjega vijeka (Dante), renesanse i baroka (P. P. Rubens, G. B. Tiepolo, C. Monteverdi) do XX. st. (G. Hauptmann, N. Kazandzakis, J. Joyce, L. Dallapiccola).
Počinjem s istaknutim mjestima. Autor enciklopedijskog zapisa navodi da je Odisej Leartov sin, iz čega se ni na koji način ne može naslutiti njegovo buduće djelovanje, ali ako se kaže da mu je djed bio Autolik, a (biološki) otac Sizif, odjednom dobivamo genetski potencijal za razumijevanje njegova budućeg djelovanja.
Navodeći boravak Odiseja na otoku sirena, autor se potpuno pogubio. Taj podatak ne postoji.
Podatak da je na kraju… i dalje sretno vladao, je na razini bajkovitosti, pogotovo zbog mnogih priča vezanih uz Odisejevu smrt. Jedna od njih je da ga je ubio njegov sin.
Po njegovu su savjetu Grci sagradili drvenoga konja…
Ovaj sam navod ostavio za kraj. Naime, Graves priču o drvenom konju ispisuje ovako:
Najzad Atena nadahnu Prilija, Hermesova sina, pomišlju da se u Troju može ući pomoću drvenog konja. Epej, Panopijev sin, Fokiđanin iz Parnasa, dobrovoljno se javi da napravi brod pod nadzorom Atene. Poslije toga je, naravno, Odisej sebi pripisao ovaj strateški potez.
Palamed (grč. Παλαμήδης, Palamḗdēs), u grčkome mitu, sin eubejskoga kralja Nauplija, pjesnik. Pripisivani su mu mnogi izumi, npr. slova, brojevi, decimalni sustav, utezi i mjere. Dokazao je da se Odisej pravio ludim da ne bi morao poći u Trojanski rat. Zbog toga mu je Odisej podmetnuo zlato, optužio ga da je izdajica, podmićen od Trojanaca, pa su ga Ahajci osudili na smrt i kamenovali. Kao žrtva nepravedne osude Palamed je nadahnuo grčke tragičare.
Ponavljam ovu zgodu.
Priča o tome kako je Penelopa uopće osvanula u Odisejevom domu.
Priča kaže da je Odisej bio jedan od uglednih prosaca lijepe Helene. Budući da su muževe svojih kćeri birali očevi, Tindarej je bio u nevolji, jer se nije htio nikome zamjeriti. Tada mu lukavi Odisej ponudi pomoć, uz uvjet da on pomogne njemu kad bude prosio Penelopu. Tindarej pristade, pa mu Odisej reče: zahtijevaj od svih prosaca da se zakunu da će braniti Heleninog izabranika od svih uvreda i urota koje bi mole ugroziti njihovu sreću. Pokazalo se da je potom Penelopa postala Odisejeva žena, ali i to da ga je zakletva odvela u Trojanski rat.
…
Istaknuta mi je rečenica zanimljiva i zabavna. Naime, Odisej je bio jedan od prosaca Helene, ali s „rezervnim planom“. Penelopa mu je očito bila u pričuvi. Što to govori o njegovoj ljubavi prema Penelopi… sami zaključite, ali možete pretpostaviti kako se osjeća žena kao „druga violina“. Možda je to ipak bio dio tadašnje kulture i uobičajeno.
Palameda sam naveo onako usput prije, a sada dopisujem enciklopedijski navod: Dokazao je da se Odisej pravio ludim da ne bi morao poći u Trojanski rat Zbog toga mu je Odisej podmetnuo zlato, optužio ga da je izdajica, podmićen od Trojanaca, pa su ga Ahajci osudili na smrt i kamenovali.
Nakon što se braća, Agamemnon i Menelaj, objavili rat Troji počeli su okupljati vojsku. Najprije su se obratili onima koji su zakletvom obvezali Menelaju i Heleni. Odiseju se baš i nije ratovalo, pa je vraćao glasnike s pozivom, glumeći ludilo. Agamemnon i Palamed su ga pronašli u polju. Upregnuo je vola i magarca i plugom bauljao po polju. Palamed tada uzme Telemaha iz Penelopinog naručja… i polegne ispred vola i magarca…
Sličnu varku je Odisej primijenio u pokušaju da Ahila odvede u rat. Ahila je majka Tetida skrila u ženskim odajama jednog kralja. Znala je da će Ahil skončati u ratu. Odisej je do kralja svratio s mnogim poklonima njegovim kćerima. Među njima je bio i sjajni mač. Jedna od njih je zgrabila mač.
Vraćam se Palamedu.
U desetoj godini ratovanja Grcima je ponestalo hrane, te Agamemnon zaduži Odiseja da obnovi zalihe. Odisej se vratio praznih brodova. Palamed mu tada reče da se nije dovoljno trudio. Odisej mu ljutito odbrusi: potrudi se ti! Palamed se iz Trakije vratio s vrećama žita. Pred svima je osramotio Odiseja, ali i potpisao sebi smrtnu presudu.
Diomed Sin kalidonskoga junaka Tideja i žene mu Deipile; kralj Arga. Najuspješniji i najhrabriji ahejski vojskovođa pod Trojom. Njegovim junačkim djelima Homer je posvetio peto pjevanje Ilijade. Odselio se u Italiju i ondje osnovao grad Argiripu. Na kraju života spoznao je uzaludnost ratovanja.
Jedno od Kalhantovih proročanstava vezanih uz osvajanje Troje je bilo – krađa Paladija.
Paladij (ili paladijum) u grčkoj mitologiji je drevni, sveti kip božice Atene (Palade) od kojeg je ovisila sigurnost i opstanak grada. Prema mitu, kip je pao s neba izravno od Zeusa u ruke osnivača Troje. Vjerovalo se da Troja ne može biti osvojena sve dok se u njezinoj citadeli nalazi paladij. Ahejci (Grci) uspjeli su osvojiti Troju tek nakon što su heroji Odisej i Diomed ukrali kip iz trojanskog hrama.
I u krađi Paladija se najčešće objavljuje Odisej kao ključna osoba. Međutim Graves navodi ovo: Najpoznatija priča je da se Diomed uspuzao uz zid popevši se na Odisejeva ramena, jer su ljestve bile kratke,… i sam ušao u Troju. Kad se vrato s Paladijem u rukama krenuše u logor. Odisej je želio da slava pripadne samo njemu… i s isukanim mačem se baci na Diomeda. Ubio bi ga da Diomed pri mjesečini nije ugledao bljesak s mača. Razoružao je Odiseja, vezao ga i tjerao prema brodovima udarajući ga i ritajući nogom. Od tada postoji poslovica „Diomedova prinuda“!
Ajant Veliki (grčki Αἴας Μέγας, Aías Mégas), nazvan tako zbog golema rasta, odnosno
Ajant Telamonije (Αἴας Τελαμώνιος, Aías Telamṓnios), po ocu, salaminskom kralju Telamonu; snagom, hrabrošću i surovošću najistaknutiji grčki junak iza Ahileja. U Heziodovu Katalogu žena ili Ehejama Heraklo se moli da Telamonov novorođeni sin bude neuništiv poput Heraklove lavlje kože; Zeus mu usliša želju, u znamen šaljući orla (grčki αἰετός, aietós) po kojem dječak dobiva ime. U njegovu srazu s najsnažnijim Trojancem Hektorom ishod je ostao neodlučen. Nakon Patroklove smrti spasio je njegovo truplo od Trojanaca. Ahilejevom smrću nastao je prijepor između njega i Odiseja za Ahilejevo oružje; kad je dodijeljeno Odiseju, prema priči kako je donosi Mala Ilijada (→ cikličko pjesništvo), Ajant se razgnjevio i htio pobiti ahejske prvake, no Atena mu je pomutila razum te je posmicao stada ovaca koja su mu se pričinila kao čete → Ahejaca; došavši k svijesti, od sramote se ubio. Ropkinja Tekmesa rodila mu je sina Eurisaka. Njegova se svetkovina, Ajanteja (Αἰάντεια, Aiánteia), od 480. pr. Kr. raskošno obilježavala na Salamini uz sportska natjecanja efeba (utrka sa zubljama i veslačka regata). Deveta od deset atičkih fila nazivala se po njemu Ajantida (Αἰαντίς, Aiantís). Čest je motiv u književnosti (Sofoklo, Ugo Foscolo, André Gide), glazbi (Alessandro Scarlatti) i likovnim umjetnostima (Durid, Nicolas Poussin, Antonio Canova).
U ovoj se priči na odisejevski način Odisej dokopao Ahilovog oružja poslije njegove smrti. Naime, nakon Patroklove smrti su Ajant i Odisej s bojišta donijeli Patroklovo tijelo, unatoč napadima Trojanaca da ih spriječe. Vijeće je oružje dodijelilo Odiseju (uz „pomoć“ Agamemnona i Menelaja). Nakon toga je Ajant poludio. Neki kažu da mu je Atena pomračila um, te je počeo ubijate krave i ovce opljačkane u ratu, „zazivajući“ imena Agamemnona, Menelaja i Odiseja.
Meni je vjerojatnija priča da je Odisej trčao, par koraka iza neranjivog Ajanta, prema mrtvom Patroklu. A kada je Ajant pobio neke Trojance a ostale rastjerao, Odisej je mrtvog Patrokla na ramenima odnio u logor. Ajant je zapravo svjedočio Odisejevom kukavičluku… i poludio kad su Agamemnon i Menelaj Ahilovo oružje dodijelili Odiseju.
Ajant se potom ubio bacivši na svoj mač, ciljajući jedino ranjivo mjesto, pazuho.
Homer i Nolan
Već sam vas usmjerio prema ljudskoj priči koju je Homer planirao ispisati nakon Ilijade. Jedini su mu ozbiljni kandidati, nakon rata, ostali Diomed i Odisej. S Diomedom je mogao pisati samo o ljudskim vrlinama… i ta priča ne bi nikome bila uvjerljiva. Međutim, pričajući priču o Odiseju Homer je tada postao porota i sudac, te Odiseja poslao u „desetogodišnje progonstvo“. Svjedočio je i stravičnim pogibijama svih svojih suboraca. I vratio ga na Itaku samoga.
Recimo da je njegov otac Sizif prošao puno gore, za manje krimene.
Ne znam što misle psihijatri u svojim pokušajima profiliranja Odiseja. Možda bi jednom mogli domisliti dijagnozu Odisejev sindrom.
Ne znam na koji način je Nolan uspio uvjeriti brojne gledatelje u to da je Odisej ipak „pozitivan lik“. Umjetnici to mogu.
Neki na Balkanu ovih dana odaju počast heroju, osuđenom ratnom zločincu. Čini se da na Balkanu ti scenariji nisu rijetki.
A što više reći?. Možda da ponovim enciklopedijski zapis o Diomedu:
Na kraju života spoznao je uzaludnost ratovanja.
