Preludij
Latina & Graeca, Petra Šoštarić: Helenistički grčki… Zg, prosinac, 2017., br. 32.
Helenistički grčki (koine, κοινή διάλεκτος) bio je jezik države Aleksandra Velikog koja se prostirala od Grčke i Egipta do Pandžaba, te je jezik u kraljevstvima epigona i dijadoha koji su kasnije vladali na tom području. Da bi olakšao sporazumijevanje svojih podanika na tom golemom području i rad administrativnih službi, Aleksandar je odlučio uvesti jedan službeni jezik. Izabrao je dijalekt koji je uživao najveći prestiž, a na makedonskom je dvoru već bio jezik diplomacije: atički.
Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda. (Josip Bratulić)
Uvod
U zadnjih dvadesetak godina u hrvatskom se školstvu afirmira tzv. kritičko mišljenje. Ja kritičko mišljenje doživljavam kao metodu u pokušajima traženja odgovora na svoja pitanja. Jedna nedavna sudska presuda ponukala me da se upustim u ovu pustolovinu. Nazvao sam je: potraga za službenim hrvatskim jezikom. Budući da sam laik u tom području, ovaj tekst shvatite upravo tako.
Nisam siguran koliko građana Hrvatske i Hrvata uistinu razumijeva samorazumljivost nečega što je stvoreno tijekom zadnjih tridesetak godina, a naziva se: hrvatski standardni jezik. Ja sam jedan od onih koji ne razumije. Stoga „slične“ pozivam da se pridruže ovom istraživanju.
Imam 68 godina, i koliko god sam se trudio nisam pronašao više od pet-šest mjeseci u svojem životu, koje nisam proveo na području koje se i danas i prije nazivalo Hrvatska, a moje školovanje obilježile su jedino hrvatske obrazovne institucije. Što se iz toga može zaključiti, glede mojeg poznavanja hrvatskog jezika, teško je zaključiti u sadašnjoj definiciji hrvatskog jezika.
Početna polazišta promišljanja potražio sam na najrelevantnijim mjestima:
- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
- Hrvatska enciklopedija,
- očitovanje o hrvatskom jeziku autorskog tima: izv. prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić, Ana Širinić i Ivan Pavlović (Recenzenti: Recenzent za stručnu i znanstvenu utemeljenost i metodičko oblikovanje sadržaja: prof. dr. sc. Lidija Cvikić, Recenzent za inkluzivnu prilagodbu sadržaja: doc. dr. sc. Sonja Alimović).
Još jednom podsjećam, ovim istraživanjem pokušavam otkriti (sebi) jasnu definiciju hrvatskog (službenog) jezika, ma kako ga nazivali.
Mislim da ne „izvodim rečenice iz konteksta“ ako (nakon čitanja referenci) zaključujem da u Hrvatskoj postoji pet jezika
- Materinski jezik,
- Standardni hrvatski jezik,
- Službeni hrvatski jezik,
- Književni hrvatski jezik,
- Opći hrvatski jezik,
i narječja, štokavsko, kajkavsko, čakavsko…
Da nema zabune, nije teško zaključiti da je upravo sve to zapravo – hrvatski jezik.
Digresija
Prije rasprave o navedenim jezicima, zabavno mi je suprotstaviti stajališta Instituta i navedenih autora vezanim uz početke „tzv. standardizacije“ hrvatskog jezika.
Institut: Grafija se ustaljuje tek krajem XIX. st. (s pravopisom I. Broza), a pokušaj hrvatskih vukovaca i madžarona na čelu s T. Maretićem (1854. – 1938.) da hrvatski jezični standard približi ili prilagodi srpskomu (koji je više-manje istodobno standardizirao srpski jezikoslovac V. Karadžić) polučio je samo djelomičan uspjeh.
Autori:Vođa hrvatskoga narodnog preporoda, Ljudevit Gaj (1809. – 1872.), želeći integrirati razjedinjene krajeve, nastojao je standardizirati zajednički hrvatski jezik. Hrvatski jezik se do tada latiničkim pismom bilježio nedovoljno dosljedno, posebice kada je riječ o palatalnim suglasnicima te bilježenju odraza jata. Uredio je slovopis, koji se prema njegovim rješenjima naziva i gajicom, odredivši većinski štokavski dijalekt za temelj zajedničkoga jezika. Uz pokretanje hrvatskih novina, tiskanje drugih jezikoslovnih priručnika te preporoditeljske aktivnosti svih sudionika Ilirskoga pokreta, kojem je bio na čelu, obavio je ključan završni čin u oblikovanju službenoga hrvatskoga standardnog jezika.
Komentar
U oba navoda primjećujem dominaciju riječi – standard. Nisam siguran da su Gaj, Maretić (i Karadžić, kad je riječ o srpskom jeziku) ikada spomenuli englesku riječ u svojim pokušajima, sada samorazumljive tzv. standardizacije hrvatskog jezika. Ne znam na koji su način imenovali svoje pokušaje objedinjavanja (normiranja) svih posebnosti, nevjerojatne raznolikosti jezika / narječja… na kojima su tada komunicirali, a i sada komuniciraju Hrvati.
Pogledajmo dalje na koji se način prema standardu očituje Hrvatska enciklopedija:
standard (engl.: mjera; pravilo; norma), mjerilo ili uzorak za usporedbu. (→ norma)
norma
6. U lingvistici, skup pravila ili uopće osobina po kojima se uređuje jezik kakve manje ili više homogene govorne zajednice, koje pripadnici te zajednice smatraju obvezatnim i kojih se pridržavaju u govorenju i pisanju, posebno javnom. Tako uređen jezik naziva se standardnim (ili književnim) jezikom.
Komentar
Na ovom mjestu se moram kratko očitovati. Navodim definicije iz tri izvora:
- Tako uređen jezik naziva se standardnim (ili književnim) jezikom. (HE)
- Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. (Institut)
- Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik. (EU)
Naveo sam tri izvora i tri rečenice. Recimo samo to, da više ne razumijevam značenje poveznica – ili i odnosno.
Nastavljam citat iz HE:
Norma uključuje i kodifikaciju, a ona se zasniva na pisanim normativnim priručnicima (normativnim gramatikama, rječnicima, pravopisima, ortoepskim priručnicima i sl.).
….
U pojašnjenju (lingvističkog) značenja norme navode se:
- Gramatička norma,
- Morfološka norma,
- Sintaktička norma,
- Pravopisna norma,
- Pravogovorna norma,
- Leksička norma.
Komentar
Teško mi je dokučiti zbog čega su se naši najvrsniji jezikoslovci odlučili u naziv hrvatskog jezika uključiti englesku riječ – standard. Ne vidim razlog zašto se nije mogao nazvati: pravilan (normirani) hrvatski jezik.
Hrvatski jezik
Budući da sam svjedočio silnim pokušajima tzv. standardizacije hrvatskog jezika, od stvaranja demokratske države Hrvatske (a i ranije), za najrelevantniju referencu sam odabrao Institut: Hrvatski je jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, a njime se služe i pripadnici hrvatske etničke i jezične manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Italiji te u drugim državama u kojima žive pripadnici hrvatske jezične zajednice.
Standardni hrvatski jezik
Pogledajmo na koji se način o hrvatskom standardnom jeziku očituje Institut: Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovna zadaća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Komentar
Dugo sam promišljao navedene rečenice i niti jednog trenutka nisam uspio dokučiti zbog čega se hrvatski standardni jezik ne može nikada dokraja naučiti.
Istina je da se to može pomisliti nakon čitanja navedenih normi, međutim ako se pravila (norme) jasno i nedvosmisleno definiraju, tada ih ima „konačno mnogo“ i svatko uporan ih može s više ili manje poteškoća – naučiti!
Mislim da je upravo u tome najočitija uloga (državne) institucije, Instituta za jezik i jezikoslovlje. Recimo to na ovaj način. Kad je Institut objavio Hrvatski pravopis, uz njega je trebala stajati napomena: ovaj Pravopis je jedini i obvezujući za sve državne i javne institucije, ustanove… zapravo, službeni pravopis u državi Hrvatskoj.
Mislim da tako treba funkcionirati uređena država.
Književni hrvatski jezik
I dalje sam s Institutom i navodim: Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.
Digresija
Ova me „definicija“ hrvatskog jezika uistinu nasmijala. Najprije sam se upitao imaju li autori (nazivaju se i znanstvenicima) iz Instituta ikakvih spoznaja o disciplini koja se uči u našim školama i naziva – logika. I odustao od komentiranja!
Književnici / pisci su posebnici. Oni dolaze iz svjetova mnogih jezika. I, zapravo određuju / sugeriraju / postavljaju norme tzv. standarde jezika u (geografskom i širem) području u kojem pišu. Najočitiji primjer je Homer, dodajmo mu ipak Shakespearea, Luthera / Goethea i Tolstoja… Književni jezik je jezik književnika, i tko god pomisli da može „uškopiti“ pravog umjetnika, određujući mu jezik na kojem će pisati – u krivu je. To što pisci šalju poruke na vokabularu/rječniku koji ih je obilježio u odrastanju važno je, ali je još važnije to što su oni jedini koji su u stanju i mijenjati propisana pravila.
Književnici / pisci su posebnici. Ali kad / ako se uhljebe u nekakvim Institutima (akademijama) prestaju to biti.
Nastavljam potragu pitajući se kakvu će nam definiciju službenog hrvatskog jezika ponuditi Institut. Vjerojatno istu kao i za književni jezik – samorazumljivu svima.
Moja iskustva s institutima (Institut za fiziku, Institut „Ruđer Bošković“) i njihovim (domaćim i međunarodnim) objavljivanjima, nemaju nikakvih dodirnih točaka sa „samorazumljivošću rečenoga“. Ne znam zašto su institutski autori (hrvatskog jezika i jezikoslovlja) skanjivali ispisati: književni jezik je jezik na kojem pišu književnici!
Materinski jezik
Pogledajmo na koji se način Institut očituje o materinskom jeziku:
Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi.
Digresija
Ovo „istraživanje“ me sve više zabavlja. Nije teško dokučiti zašto se jezik kojim je obilježavano odrastanje djece zove materinski (u „moje vrijeme“ je bio materinji). Naime, mame i tate zajednički odgajaju svoju djecu. Zamislite da se taterinskim jezikom služi… više je nego smiješno.
Međutim, moje me kritičko promišljanje odvodi dalje. Buduće mame i tate se najčešće povezuju temeljem nazivnika koji je opće prihvaćen i samorazumljiv svima – ljubav! Zaljubljenici u stanju zaljubljenosti uvijek i oduvijek imaju samo jedan fokus. O tome su se književnici očitovali i više od nekoliko puta. Međutim kad se suoče sa stvarnim svijetom, ili se ubijaju (tragedija, drama), ili ga prihvaćaju (ne znam kako bih taj izbor nazvao, s pozicije žene, jer muška pozicija je i dalje kod nas, a donedavno i u cijelom svijetu, bila jasno definirana i – samorazumljiva).
Naš narod (Hrvati) je domislio „narodnu mudrost“: ženi se u svojem selu…
Priznajte da nastavak „ovog istraživanja“ postaje sve zabavniji i kompliciraniji, jer se može dogoditi da te ljubav odvede u potpuno druga kulturno i svjetonazorski različita područja. Pokušavam sugerirati problem u slučajevima kad / ako majke nisu Hrvatice..
Materinji jezik zapravo ne postoji. Ja bih ga ponajprije imenovao obiteljskim jezikom, na koji silno utječe jezik društvenog okružja u kojem djeca odrastaju. Dokaz je lako prepoznatljiv u komunikaciji s našim tzv. povratnicima, obiteljima koje su se, par generacija prije odselile iz Hrvatske (tzv. emigranti) – i vratile u Hrvatsku. Savršeni primjer je jedan naš bivši premijer (Orešković).
Zaključak
Materinji jezik ne postoji! To je samo izmišljotina koju „smo“ preuzeli iz bivšeg sustava! Misleći (i nadajući se) da su sve majke u Hrvatskoj Hrvatice. Jer samo Hrvati govore hrvatskim jezikom.
Opći hrvatski jezik
Uistinu ne znam tko je i zašto ispisao ovo: Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik…
Službeni hrvatski jezik
Službeni jezik je jezik izričito određen kao takav u ustavu ili zakonu neke zemlje, države ili teritorija. (Wikipedija, Ova stranica posljednji je put uređivana 30. rujna 2020. u 16:40.)
U uzaludnoj potrazi za jasnom definicijom službenog hrvatskog jezika, najjasnija mi je bila navedena definicija iz Wikipedije. Tražeći dalje naišao sam na „najslužbenije“ hrvatsko objavljivanje službenog hrvatskog jezika – kao jednog od službenih jezika u EU.
Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni (???, op. NS) jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 5,546.590 ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.). Također hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; Sjedinjenim Američkim Državama (58.400; popis iz 2000.); Austrija, 19.400 (popis iz 2001.); Srbija 19.223 popis 2011.; Mađarska, (14.300; popis iz 2001.); Italija (3.500; Vincent 1987.); Crna Gora (6.810; 2006.); Slovačka, 890; popis iz 2001.). nastanak upitno-odnosnih zamjenica u hr. Jeziku hrvatski dijalekti dijagram međusobnih odnosa hrvatski dijalekti pojednostavljen dijagram međusobnih odnosa Pojednostavljena pravila kategorizacije hrvatskih dijalekata. Sveukupna pravila kategorizacije hrvatskih dijalekata Osnovna obilježja hr.narječja. Razvoj hrvatskih govora po refleksu jata i šćakavskoj isoglosi Pojednostavljeni prikaz razvitka hrvatskih dijalekata. Usporedba hr.narječja.
Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske te jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine; također je jedan od 24 službena jezika Europske unije. Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki Kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin. Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja:
Ovom se definicijom (službenog) hrvatskog jezika Hrvatska (2013. godine) objavila u EU. Ne znam koja je ustavna odluka (zakon, pravilo…) prethodila tome.
Presuda
Mile Novaković, koji je lani (2019.) preminuo, bio je hrvatski državljanin srpske nacionalnosti, a u Baranji je živio i radio kao učitelj od 1971. Kako se navodi u presudi, od srpnja 1998. bio je zaposlen u tadašnjoj srednjoj školi u Dardi, na području koje je nakon rata mirno reintegrirano.
Nakon inspekcije provedene samo nad učiteljima srpske nacionalnosti Novakoviću je u početku zabranjeno izvođenje nastave u upravnom postupku. Upravni sud konačno je ukinuo tu odluku 2006., uz obrazloženje da pitanje na kojem je jeziku u tom trenutku trebala biti poučavana nastava u toj školi nije bilo konačno utvrđeno.
Digresija
Bio sam ravnatelj jedne privatne škole 15 godina, i s punom odgovornošću tvrdim: ne postoji niti jedan obvezujući državni dokument u razdoblju (1999. – 2014.) kojim su se škole, u tom razdoblju, obvezivale primjenjivati određeni standard hrvatskog jezika.
Zabavno je to što je hrvatski Ustavni sud potvrdio odluku o otkazu, unatoč poništavanju presude od strane hrvatskog Upravnog suda. I slučaj je dosegao međunarodnu dimenziju.
I zamislite samo.
Međunarodni sud ispisuje ovakav pravorijek (naravno, „konzultirajući“ definiciju EU službenog jezika):
Sud je također naglasio da su, u svakom slučaju, same domaće vlasti – upravni i građanski sudovi – imale poteškoća u utvrđivanju na kojem se jeziku od njega očekivalo da predaje u relevantno vrijeme.
(citiranje iz teksta Suzane Lepan Štefančić – Večernji list, 17. prosinca 2020.).
Na kraju
Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda. (Josip Bratulić).
Tužno je što je ova misao iskorištena na najružniji način. Umjesto da pokrenemo proces potrage za hrvatskim (narodnim) jezičnim identitetom, usklađujući ga s osobnim jezičnim identitetima (posebnostima hrvatskih jezika), mi smo (ne-službenim hrvatskim jezikom) 1991. objavili „potjernicu“ objavljujući Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (neke spodobe).
I krenuli u lov na Nehrvate!
Jer samo Hrvati govore hrvatskim jezikom!
PS
Tekst je ispisan prije četiri godine. Poslao sam ga na sve relevantne adrese. Čak i nekim književnicima / piscima koji su se javno objavljivali glede najave usvajanja tzv. Zakona o hrvatskom jeziku. Odgovor je bio u nazivniku poznate – hrvatske šutnje!
Probleme vezane uz hrvatski jezik najavio sam već u Heraklitu mračnom u hrvatskom školstvu (2015), a potom i u Reformskim pričama (2020). Pogotovo one koji su vezani uz ishode polaganja testa iz hrvatskog jezika na Državnoj maturi. Recimo da je hrvatska šutnja ispratila i te knjige.
Mislim da su medijska priče, vezane uz polaganje državne mature, a pogotovo vezane uz ishode polaganja testa (i nepisanja eseja) iz hrvatskog jezika „dopizdile svima“.
I da konačno netko Hrvatima (koji jedini govore hrvatskim jezikom) treba reći: car je gol!
