Uvod
Navodeći imena „glavnih glumaca“ u drami koristio sam podatke iz Hrvatske enciklopedije. Vjerojatno je na isti način priči pristupio i Nolan, bilo da je sam istraživao, bilo da su mu „u blizini bili“ ponajbolji poznavatelji antike i grčke mitologije. Ne znam koliko je dugo trajao njegov proces u stvaranju svojeg Odiseja, jer u mnoštvu kontroverznih podataka mogu se objavljivati mnogi smjerovi, jer kako reče netko: dajte mi zločinca, napravit ću heroja… i obrnuto. Upravo na taj način ja doživljavam povijest, ali i umjetnost.
Nolan je bez sumnje znao za sve postojeće (već dogmatske) interpretacije Odisejeva lika i djela, ali je intuitivno znao i to da „da se takav profil čovjeka“ ne rađa… i da je proizvod nečega što danas nazivamo odgoj. Nije poznato koji su ga učitelji odgajali i koji su mu bili uzori, pa baš nikoga ne možemo ni optuživati niti hvaliti. Možemo samo reći da je Odisej bio čovjek koji je odrastao u društvu kakvo je bilo… i objavio se (zahvaljujući Homeru) u spektru u kojem „svi mogu otkriti sebe“. Nolan je odabrao svoju priču. Čini se da su je mnogi prepoznali. Oni koje će nagrađivati njegove umjetničke dosege, ali i oni koji ne razumiju umjetnost, dogmatski čuvajući „postojeća znanja“.
Telemah
Telemah (grč. Tηλέμαχος, Tēlémakhos), po grčkome mitu, sin Odisejev i Penelopin. Obišao je dvorove prijateljskih vladara tražeći svojega oca, ali ga je pri povratku zatekao na Itaci i zajedno s njim poubijao obijesne Penelopine prosce (→ odisej; penelopa). O njegovim daljnjim doživljajima govore ciklički pjesnici. Odisejevom pogibijom, Telemah se oženio Kirkom s kojom je imao sina Latina, eponimnoga heroja svih Latina. (HE)
Uvodeći u priču Telemaha, koji vjerojatno u Nolanovoj priči nije ni spomenut, vratio sam se Homeru. I šokirao se kad sam otkrio da je početak Odiseje posvetio Telemahu. O Odiseju znam puno više od mnogih, unatoč tome što Homerovu Odiseju nisam pročitao (srednjoškolske traume).
Još uvijek sam pod dojmom, i zbog toga pišem ovu dionicu i još jednom tvrdim: Homer je bio stvaran čovjek koji je vidio i našu budućnost. Ispisao nam je, na samom početku Odiseje, danas sveprisutnu priču o našim potragama za vlastitim identitetom. Naravno, sada govorim o našoj stvarnosti u kojoj nam psiholozi i psihijatri objašnjavaju zbog čega smo takvi kakvi sada jesmo. Nakon Freudovih „spoznaja“ domišljeni su Edipov, ali i Elektrin kompleks, ali su se rijetki izravno suočavali s Telemahovom pričom. Da jesu, sigurno bi u psihijatriji postojao i Telemahov kompleks.
Digresija
Čim sam ispisao Telemahov kompleks krenuo sam na mrežu i otkrio: Logički neumoljiv, psihološki prodoran, lucidni intelektualac Massimo Recalcati u knjizi Telemahov kompleks raskrinkava suvremeni svijet besmislena i nezasitna hedonizma koji ljude, napose mlade, odvodi u alkohol, drogu, bulimiju, apatiju i samoubojstvo…
Moja priča ipak nije o kompleksima. Neka se kompleksima i PTSP-om bave psihijatri. Više mi je pokušaj da vam osvijestim Homera, genijalnog tipa (čovjeka), koji nam je u Trojanski rat doveo Neoptolema, Ahilova sina, a potom usporedio s Odisejevim sinom Telemahom.
Počujte kako je u Ilijadi prikazao Neoptolema:
Neoptolem ili Pir (grčki Nεoπτόλεμος, Neoptólemos; Πύρρος, Pýrrhos), u grčkome mitu, sin ahejskoga junaka Ahileja i Deidamije. Nakon očeve smrti otišao s Odisejem u Trojanski rat, gdje je zauzeo očevo mjesto u opsadi Troje. U »trojanskom konju« ušao u grad i poveo pohod na kraljevsku palaču. Bez milosti je ubio kralja Prijama, sasjekao njegove potomke, zarobio Hektorovu udovicu Andromahu i strmoglavio s kule maloga Hektorova sina Astijanakta. Nakon rata vratio se u Ftiju, gdje je naslijedio prijestolje djeda Peleja. Oženio Hermionu, kćer spartanskoga kralja Menelaja, prijašnju Orestovu zaručnicu, zbog čega ga je, po jednoj verziji mita, ubio Orest u Delfima, gdje je Neoptolemu bio iskazivan kult kao heroju. Općenito smatran jednim od manje simpatičnih junaka Trojanskoga rata (npr. u Eneidi); u likovnim prikazima kao motivi su uzimana njegova nedjela (amfora iz VI. st. pr. Kr.). Aleksandar Veliki držao se njegovim potomkom po majci. (HE)
Homer očito nije volio Ahila, pa je nastavio s njegovom inkarnacijom Neoptolemom, u proizvodnji ogavnih činova. Istina je zapravo da nas je Homer lagao. Pjesnici / umjetnici to znaju činiti odvodeći nas u svoj svijet.
Međutim, ako samo koristimo logiku i vlastita životna iskustva, lako ćemo dokučiti da je Neoptolem pred Troju stigao u dobi od 12-13 godina. I Telemah je bio u toj dobi kad je navodno branio majku od razularenih prosaca. A i Odiseja nam nije teško zamisliti, nakon deset godina ratovanja, kao običnog PTSP-ovca.
I Telemah i Neoptolem su odrastali bez oca. Nije poznato tko je bio Neoptolemov učitelj, ali svi znamo za Mentora:
Mentor (grč. Mέντωρ, Méntōr), u Homerovoj Odiseji, stanovnik Itake, prijatelj Odisejev, kojemu je ovaj, polazeći u Trojanski rat povjerio svoj dom i sina Telemaha. Mentor je bio mudar i razborit te obavljao povjerenu dužnost svjestan svoje odgovornosti, a Telemah ga je poštivao i slušao. Božica Atena često je uzimala Mentorov lik kada bi pratila Telemaha u potrazi za ocem ili savjetovala njega i samoga Odiseja. (HE)
Očevi i djeca
Bolji bi naslov bio Roditelji i djeca, jer je te aspekte odnosa propitivala grčka mitologija, a i Homer. Međutim, na ovom mjestu je Homer bio izravan, te sam pozornost usmjerio prema odnosu otac i sin, pokušavajući dokučiti što nam je Homer poručio.
Turgenjev je tom odnosu (Očevi i djeca) posvetio knjigu. Bila je na popisu naše lektire. Nisam je zbog nečega, pročitao. Pročitao sam Jergovićeva Oca, ali ne i oko 500 Ferićevih stranica, nakon kojih su mediji izvukli rečenicu: bio sam sretan kad mi je otac umro! Naravno je da sam i sam, u potrazi za svojim identitetima, propitivao ulogu svojeg oca, tijekom odrastanja i potom. Ne znam što su u svojim potraga (za svojim identitetima) otkrivali drugi, ali sam siguran da nam Homer poslao prekrasan recept. Naime, Telemah očito nije imao nikakvih sjećanja na oca. Znao je što mu se događa u domu, a nakon rata su do njego dolazile mnoge priče o ocu… i krenuo je u potragu za ocem spasiteljem. Pokazalo se da mu niti Menelaj, ni Helena, a niti starina Nestor… nisu pomogli, osim možda da djetetu ispričaju lijepe priče o ocu… i udjele poneku mudrost.
Telemah je oca upoznao tek nakon povratka. Lako ga je prihvatio i sudjelovao u osvetničkom pohodu. Imao je i dobar razlog, jer su prosci imali jasne planove da ga ubiju. Odisej se objavio u svom punom sjaju isplaniravši osvetnički pohod do detalja. Na kraju su poklali sve pijane i bespomoćne prosce.
Homer je čudesan tip. Odradio je Ilijadu i pripremao Odiseju. I recimo, postao slavan! Baš nitko ga nije optužio da „kvari mladež“ i šalje poruke protiv bogova.
Do nedavno sam mislio da je Homer svoj vrhunac dosegnuo s Ilijadom. Upravo sada mislim da mu je Odiseja priča koju baš nitko neće niti može nadmašiti. Jer je tipičan ljudska i prilagođena postojećoj (patrijahalnoj) kulturi. Čak nas je bez iznimke uvjerio da je riječ o nenadmašnom junaku, iako ne pamtimo ni jedno Odisejevo junačko djelo u dvadeset godina njegova bauljanja svijetom. Jedina konstanta u profiliranju Odiseja bila je u ljudskoj nevjerojatnoj moći – preživljavanja. U konačnici se jedini vratio na Itaku.
O tome ću više kasnije.
Siguran sam da je Nolan sve navedeno „uzimao u obzir“ stvarajući svoju priču. Sigurno je znao i više od toga, recimo da je baš Odisej, a ne Neoptolem bacio malog Astijanakta niz bedem. Ako je tu epizodu stavio u svoju priču…, morat ću Nolana ponovo „profilirati“, ali ako je priču priveo kraju s besmrtnom ljubavi Odiseja i Penelope (kao u Gladijatoru)… stavit ću ga u fajl licemjera i zaboraviti.
