Uvod
Penelopa
Penelopa (grč. Πηνελόπη, Pēnelópē), prema grčkom mitu, kći Ikarijeva, žena Odisejeva i mati Telemahova, glasovita ljepotica. Dvadeset je godina na Itaci vjerno čekala Odiseja i odbijala prosce izgovarajući se da će se odlučiti kada satka mrtvački pokrov svojemu svekru Laertu. No što bi danju satkala, noću bi rasparala. Prosce je Odisej, vrativši se, sve poubijao. Penelopin je lik nadahnuo mnoge umjetnike. – Penelopa je simbol vjerne žene, žene koja strpljivo očekuje povratak mužev. (HE)
Ovom HE navodu dodajem i navod iz mitologije za poneti:
Odisej je oličenje postojanosti. Njegova ustrajnost, vernost cilju i domovini, odražava sposobnost samosavladavanja i kontrole nad impulsima. Njegova privrženost Penelopi i Telemahu, čak i dok prolazi kroz iskušenja u vidu Kalipsinih i Kirkinih čarolija, ukazuje na ideju o domu kao moralnom središtu ljudskog iskustva.
Nolan
Uvod sam ispisao pokušavajući se staviti u Nolanovu kožu pri suočavanju s uobičajenim (samorazumljivim) interpretacijama Odisejevih „karakternih osobina“. Mislim da je na tom mjestu umjetnicima najveća klopka, jer se objavljuje tipična dilema u pitanju: kojem ću se prikloniti carstvu? Istinski umjetnici u rat idu sa štitom, a vraćaju s njim ili na njemu!
Naveo sam samo dva mjesta, a ima ih nebrojeno. Nolan je zapravo stvarajući svoju priču o Odiseju bio u puno težoj situaciji od Homera. Homer je na raspolaganju imao mnoštvo kaotičnih rapsodskih priča o Odiseju. U Ilijadu je Odiseja uključio na zanimljiv način. Naime, Odisej nije želio ići u Trojanski rat, unatoč zakletvi koja ga je obvezivala da će Heleni i Menelaju uvijek biti na raspolaganju kad su u nevolji. Tada je u najvećoj mjeri bio ono što nazivamo obiteljski čovjek. Imao je svoj mir, prekrasnu ženu i tek rođenog sina… Zatajio je svoju zakletvu i prihvatio da ga svi Grci mrze, jer je prihvatio da ga ubuduće svi smatraju nečasnim čovjekom. Nije zanemarivo reći da je to tada bio najveći krimen u postojećoj kulturi. Glumio je luđaka, nadajući se da će izbjeći taj krimen u očekivanju da ga se Agamemnon odrekne. Pokazalo se da je Palamed lako raskrinkao njegov lukavi pokušaj. To mu Odisej nikada nije oprostio!
Pokazalo se da je upravo tada Palamed stvorio „ljudsko čudovište“, ni ne sluteći da je potpisao svoju smrtnu presudu. Poznato je da je Palamed skončao kao izdajica (najveći krimen tada), a to što su ga se odrekli najdičnji grčki junaci, bacajući na njega kamenje, manje je važno.
Homer je Odisejev osvetnički motiv (u odnosu na Palameda) dodatno pojačao u jednoj epizodi u Ilijadi. Vjerojatno namjerno, jer je već tada počeo stvarati prepoznatljivog čovjeka za sva vremena.
Digresija
Odisej je oličenje postojanosti. Njegova ustrajnost, vernost cilju i domovini, odražava sposobnost samosavladavanja i kontrole nad impulsima.
Ovu sam rečenicu namjerno izdvojio, jer nakon ispisanog, mislim da je svima očito da je Odisej bio vjeran samo jednom cilju, koju neki nazivaju, osveta. Ja dodajem, osveta svima. Uzeli su mu sve što je jedino želio, miran život sa svojom obitelji!
Ne znam tko je ispisao rečenice o vjernosti prema domovini (obična smijurija), jer svijest o nekakvoj „grčkoj domovini“ tada Grcima nije bila ni u primislima. A i ostale riječi su očita glupost.
Još uvijek sam s Nolanom. Naime, siguran sam da mu je poznata priča o Grofu Monte Kristo.
Grof Monte Cristo roman je francuskog pisca Alexandrea Dumasa iz 1844., koji je objavljivan 1845. – 46. u nastavcima u francuskim novinama Journal des débats. Računa se da je to jedan od najčitanijih avanturističkih romana u svijetu…. Priča je o ljubavi, mržnji, osveti i pravdi (kažu).
Sličnost ovih priča vidim u trajanju „osvetničkog pohoda“. Odisejeva priču doživljavam na prvom mjestu kao preživljavanje (po svaku cijenu)… s nekakvom mišlju (koja se zapravo u Odiseji ne naslućuje) da se „vrati na početak“. Ista misao je na životu održavala Dantesa. Dumas je svoju priču priveo kraju na način tragičan ali stvaran. Homer je Odiseju priuštio hepiend.
Ime Odisej (grč. Ὀδυσσεύς, Odysseús; varijanta Olysseus u nekim eolsko-jonskim tradicijama) predstavlja jedno od najdiskutovanijih etimoloških pitanja u grčkoj filologiji.
…
Kada su ga položili na dedino krilo i zamolili da izabere ime, Autolik je rekao da će, jer se „na mnoge ljuti i mnogima je neprijatelj“ (ὀδύσσεται), dete nositi ime Odisej — povezano sa glagolom ὀδύσσομαι, „gneviti se“, „biti srdit“, „pokazivati neprijateljstvo“. Na ovaj način Homer uspostavlja pesničku etimologiju koja vezuje junakovo ime sa motivima sukoba, stradanja i otpora što prožimaju njegov život, premda je reč o etimologiji koja ne mora biti istorijski ili lingvistički verodostojna, već funkcionalna u okviru narativa.
Možda je Nolan i znao i za ovaj filološki pokušaj da se u imenu objavi Odisejev budući usud, i potpuno ga ignorirao, jer nam je Homer ostavio jasne tragove. Problem je zapravo u interpretacijama tih tragova, i u pitanju: tko ih i u kojoj „kulturi“ interpretira. Homer je Odiseju „oprostio mnoge zločine“… i vratio ga u mirnu luku. Međutim, i prije su, pa sve do danas ljudi propitivali Odisejev lik i djelo… a i ubuduće će. Zbog toga i dalje tvrdim: Homer je čovjek i genijalan tip. U kaosu rapsodskih priča, na svoj se način u Ilijadi sprdao s olimpijskim bogovima, a u Odiseji, čovjeka Odiseja učinio ravnim bogovima.
PS
Ovaj dio priče o Odiseju sam želio posvetiti ljubavi Penelope. Za sada mi nije uspjelo. Zaveli su me Homer i Nolan. Homer nam je objavio čovjeka u najširem mogućem spektru svima poznatih, ljudskih objavljivanja… i zbog toga će trajno biti nerješiva zagonetka za mnoge koji se usuđuju propitivati ljudsku prirodu.
