Uvod
Koliko se sjećam, svaki dramski tekst počinje s imenovanjem glavnih likova u drami, s kratkim opisom njihovih uloga. Upravo s te pozicije počinjem svoju priču o Odiseju.
Najprije navodim i profiliram likove koji su obilježili priču o Odiseju. Priča je zapravo jednostavna. S Kirkom je proveo jednu godinu, s Kalipsom čak sedam godina. Pretpostavljam da je i na dvoru kralja Alkinoja (družeći se s Nauzikajom) proveo jednu godinu. Nije teško zaključiti da su Posejdon i Eol kumovali njegovoj „odiseji“ samo godinu dana, te da su u prethodnih devet godina presuđivali samo Odisejevi (ljudski) izbori.
Zbog toga navodim enciklopedijske navode u opisu likova u drami.
Odisej (grč. Ὀδυσσεύς, Odysseús), u grčkoj mitologiji, jedan od najpoznatijih junaka; kralj na otoku Itaci, sin Laertov, muž Penelopin i otac Telemahov. Deset je godina proveo u Trojanskom ratu, u kojem se isticao jednako mudrošću, rječitošću i hrabrošću, kao i lukavstvom. Izveo je mnogo herojskih i hrabrih pothvata (prodro u Troju i ukrao kip Palade Atene, doveo u ahajski tabor lukonošu Filokteta i dr.). Po njegovu su savjetu Grci sagradili drvenoga konja s pomoću kojega su osvojili Troju. Nakon njezina razorenja lutao je deset godina po moru, progonjen od boga Posejdona, kojemu je oslijepio jednookoga sina Polifema, i na putu doživio mnoštvo nevjerojatnih avantura (susret s Eolom, s čarobnicom Kirkom, boravak na otoku sirenâ, između Scile i Haribde, kod nimfe Kalipse itd.). Nakon dvadeset godina izbivanja Odisej se vratio na Itaku, poubijao nametljive Penelopine prosce i dalje sretno vladao. – Mit o Odiseju vrlo je star, vjerojatno predgrčkoga podrijetla. Od različitih varijanti imena (na antičkim vazama od VIII. st. pr. Kr.), osim homerskog oblika Odisej, najpoznatije je rimsko ime Uliks (lat. Ulixes). Odisej je jedan od najrazrađenijih likova u književnosti; često se spominje u Ilijadi i glavni je junak Homerove Odiseje, javlja se u cikličkim epovima, grčkim tragedijama i rimskim pjesničkim djelima (u potonjima često i kao negativna ličnost); nadahnjuje pisce, slikare i glazbenike preko srednjega vijeka (Dante), renesanse i baroka (P. P. Rubens, G. B. Tiepolo, C. Monteverdi) do XX. st. (G. Hauptmann, N. Kazandzakis, J. Joyce, L. Dallapiccola). (HE)
Kirka (grč. Κίρϰη, Kírkē, lat. Circe), u grčkoj mitologiji, kći Helijeva, čarobnica koju spominje priča o Argonautima i Odiseja. Kako bi zadobila Odisejevu ljubav, vratila je ljudski lik njegovim drugovima, koje je bila pretvorila u svinje. Kod nje je Odisej ostao godinu dana i gotovo zaboravio na povratak kući. Uz Medeju, Kirka je najglasovitija čarobnica u grčkom mitu. Po Homeru, Kirka je živjela na otoku Eeji (Αἰαίη), rimski pisci zamišljali su njezino boravište u Laciju (Circaeum Promontorium, danas Monte Circeo).
Kalipsa (grč. Καλυψώ, Kalypsṓ), u grčkoj mitologiji, nimfa, kći Atlantova. Zavoljela je Odiseja i sedam ga godina, služeći se svim sredstvima, zadržavala na otoku Ogigiji, a onda ga po Zeusovu nalogu morala pustiti. Čest motiv u likovnim umjetnostima; čuvena slika A. Böcklina Odisej i Kalipsa.
Nauzikaja (grč. Ναυσιϰάα, Nausikáa), u Odiseji, kći feačkoga kralja Alkinoja. Na morskoj obali prihvatila brodolomca Odiseja i dovela ga na očev dvor. Lijepa, jednostavna i uzvišena, najnježniji je ženski lik u Odiseji. Prema nekim poslijehomerskim epovima, udala se za Odisejeva sina Telemaha. Čest motiv u književnosti (Sofoklova tragedija, danas izgubljena; dramski fragment Nauzikaja J. W. Goethea, 1786–88), likovnoj umjetnosti (antičke vaze, G. Renni, P. P. Rubens, J. H. W. Tischbein) i dr.
U Veni, vidi, fugi sam Ilijadu nazvao velebnom dramom koju nitko nikada neće nadmašiti. Temeljem toga sam utvrdio da nikada ni jedan „kolektivni um“ nije ispisao ni jedna dramski tekst, te zaključio da se u jednom trenutku objavio (jedan!!!) genijalan um koji je u rapsodskim pričama vidio više… i stvorio nevjerojatnu dramu. Ključni dokaz sam otkrio u tragediji Hektorove (ljudske) obitelji, koju je Homer na nestvaran način stavio na (svoj) Olimp. Olimpijske bogove i nekakve polubogove (heroje, smrtnike božanskog porijekla) pritom ih je objavljivao na razini „ljudskog smeća“.
Netko bi pomislio da je s Ilijadom obavio svoje poslanje na svijetu, ali njemu Vrag nije dao mira i… nastala je Odiseja. Na izboru je imao mnoštvo junaka s kojima je mogao krenuti u novu priču. Odlučio se za Odiseja. Možda je mogao izabrati i Eneju, jer je i njega usud usmjerio na čudna putovanja. Međutim, Enejina majka je bila Afrodita (čudna grčka mitološka boginja ljubavi), pa ga se lako odrekao. Ahila je „ubio“, Agamenona i Meneleja se odrekao s lakoćom. „Ubio je“ i velikog Ajanta… Ne znam zašto je „ubio“ Palameda i Diomeda jer su njih dvojica bili jedini predstavnici na razini moralnih vrijednosti koje i danas pokušavamo dosegnuti. Mudri starina Nestor mu je bio (zbog godina) dramski neupotrebljiv. Možda je mogao iskoristiti i motiv Neoptolema (Ahilova sina), ali nakon što ga je „optužio“ za ubojstvo Asijanakta (Hektorova sina) i starog Prijama, priča bi bila bezvezna.
Recimo da mu je jedini kandidat, od trojanskih junaka, za novu priču ostao jedino Odisej. Mislim čak i ovo: Homer ga je održao na životu (u Ilijadi) upravo s namjerom pisanja nove epske priče, u kojoj će slaviti čovjeka i ljudsku moć, koja je ljude i dovela na „vrh hranidbenog lanca“.
Autolik, Sizif i Odisej povezani su u grčkoj mitologiji genetskim i duhovnim vezama u kojima dominira iznimna mudrost, oštroumnost i lukavstvo (metis). Prema nekim antičkim predajama, Autolik je djed, a Sizif biološki otac Odiseja, što znači da je Odisej genetski naslijedio talente svojih slavnih prethodnika.
Zamislite sada nekakav „kolektivni um“ koji ispisuje priču na način da se „sprda“ s postojećim sustavom vrijednosti. Stvorio je tipičnog (i danas prepoznatljivog) čovjeka koji afirmira sve one vrijednosti s kojima je „grčki narod“ pokušavao preživljavati u postojećem sustavu vrijednosti.
Njegovi „moralni izbori“ (navedeni u Ilijadi) bili su na makijavelističkoj razini i da je bio besmrtan danas bi čamio u zatvoru. Međutim, nakon što je preživio sve božje zamke (Posejdon, Scila i Haribda, Sirene, Eola…), Homer ga je u „hepiendu“ proglasio pobjednikom… na razinama suočavanja i s bogovima.
U ovom dijelu sam posebnu pozornost posvetio Homeru (genijalnom umu) s pokušajem dokučivanja njegove vizije svijeta u kojem živi. Pokazalo se da nije skončao kao Sokrat, koji je bio puno izravniji u svojim objavljivanjima protiv tzv. demokracije.
