Occamova britva (ili oštrica) je filozofsko i znanstveno načelo koje nalaže da pri objašnjavanju pojava treba odabrati najjednostavniju teoriju koja zahtijeva najmanje pretpostavki. Pripisuje se engleskom franjevcu Williamu Occamu. Načelo ne dokazuje istinu, već sugerira da su jednostavnija objašnjenja vjerojatnija
Ključne karakteristike:
Jednostavnost: Ako dvije teorije objašnjavaju istu pojavu jednako dobro, prednost se daje jednostavnijoj.
Manje pretpostavki: Princip “reže” nepotrebne komplikacije i pretpostavke.
Primjena: Koristi se u znanosti, kritičkom razmišljanju i svakodnevnom životu za izbjegavanje nepotrebnih teorija zavjera ili kompliciranih uzroka.
Uvod
inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina), u psihologiji, sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti. Budući da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti, na uspjeh u nekoj djelatnosti (ovisno o vrsti i složenosti) mogu u znatnoj mjeri utjecati i afektivne, motivacijske kao i druge osobine ličnosti. O ustroju inteligencije postoje prijepori: je li to jedinstvena sposobnost, tj. odraz općih funkcionalnih značajki središnjega živčanoga sustava, ili je inteligencija skup širih sposobnosti koje su odgovorne za intelektualno djelovanje (kao što su perceptivna, spacijalna, numerička, mnemička, te sposobnost rječitosti i zaključivanja)….
Enciklopedijski tekst je malo poduži. Istaknuo sam „opća mjesta“, koja se najčešće navode u gimnazijskim programima iz psihologije. S tim sam „definicijskim okvirom“ dugo bio „zadovoljan“, čak sam vjerovao da i IQ testovi imaju smisla (u nekakvom profiliranju djece i ljudi). A kad sam primijetio da se inteligencije množe, shvatio sam da se stvara nekakav „znanstveni sustav“ u kojem mogu arbitrirati jedino posebnici (navedene su neke inteligencije: socijalna, konkretna, apstraktna, fluidna, kristalizirana, emocionalna). U matematičkom (logičkom) svijetu mi je taj tip raščlanjivanja problema (do sitnica) zapravo jedini put prema potpunom razumijevanju problema. U humanističkim (neegzaktnim) znanostima je zapravo riječ o silnim zasjenjenjima u razumijevanu bitnog.
Nekako mi se čini da je britva slabašno rezala!
Svaki put kad sam se nalazio u području nejasnog razumijevanja vraćao bih se na izvor. U ovom slučaju je riječ o našem prijevodu latinske riječi: inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina). O prijevodima značenja stranih riječi na naš jezik često sam se izjašnjavao sa sumnjom, pogotovo kad riječi dolaze iz kultura koje više ne postoje. Latinski jezik je Crkva dugo održavala živim tako da se može pretpostaviti da su značenja navedene riječi razboritost, razum; vještina dobro izabrana. Međutim, budući da značenja nekih riječi, recimo iz engleskog jezika dosežu devet mogućnosti, možemo se upitati jesu li, u ovom slučaju (prijevodom) navedena sva moguća značenja, pogotovo što se u hrvatskom jeziku značenja riječi razboritost i razum razlikuju u nijansama (mnogi ih smatraju istoznačnicama). Ne želim arbitrirati o tome na koji način su nastale izvedenice riječi inteligencija vezane uz uočene i navedene inteligencije, jer to je ipak u domeni znanstvenika i jezikoslovaca. Ipak dodajem, meni je zanimljiva riječ oštroumnost.
„Problem“ (profiliranja osobina ljudi) postoji od davnina. Grčka ga je mitologija riješila na zabavan način. Razumsko i emocionalno djelovanje pripisala je dvojici braće. Jedan je nazvan Prometej, a drugi Epimetej. Doslovno značenje njihovih imena je: Pro-metej je onaj koji najprije misli / promišlja, pa djeluje, a Epi-metej predstavlja one ljude koji djeluju, a naknadno propituju posljedice svojeg djelovanja. Nietzsche je taj tip profiliranja nazvao „apolonijski“ odnosno, „dionizijski“ način djelovanja. Zbog toga me čudi da su znanstvenici tek „na kraju“ dokučili postojanje emocionalne inteligencije[1].
Sportska inteligencija
Uvod
Ne znam zbog čega su znanstvenici izostavili s popisa ovaj tip inteligencije koja bez iznimke obilježava uspješne sportske natjecatelje. Pogotovo što su naveli da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti.
U davnim vremenima su fizičke moći i vještine bile u temeljima uspješnosti mnogih ratova.[2] Unatoč tome što su vještine navedene na popisu značenja riječi inteligencija, znanstvenici su vještine svrstali na nižu razinu (primitivnu?) u kontekstu rješavanja problema: sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja, afirmirajući jedino mentalne (intelektualne) moći. Unatoč tome što je Juvenal davno poslao poruku: treba se moliti da imamo zdrav duh u zdravu tijelu (Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano), sugerirajući jedinstvo duha i tijela.
Na ovom mjestu posebno naglašavam dio „definicije“ u kojem se afirmira sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama, jer se na svakoj utakmici „nove prilike“ objavljuju brzinom munje. Upravo zbog toga mi se čini da se brzina rješavanja problema treba uključiti u definiciju inteligencije. I dodajem da to ponajbolje čine oni koji razumijevaju utakmicu koja se igra.
Sportske igre i natjecanja postoje od davnina. Najpoznatije su Olimpijske igre. Održavale su se od 776. pr. Kr. do 393. poslije Krista u Olimpiji u čast boga Zeusa. Bile su najvažnije sportsko i religijsko okupljanje Grka. Održavane su svake četiri godine (olimpijski ciklus). Natjecali su se isključivo slobodni muškarci grčkog podrijetla u disciplinama poput trčanja, hrvanja, boksa i utrka kočija. Igre su bile religijski festival. Za vrijeme održavanja igara proglašavalo se “olimpijsko primirje” (ekecheiria) kako bi se omogućio siguran put sportašima i gledateljima. Pobjednici nisu dobivali materijalne nagrade osim kotinosa – vijenca od maslinovih grančica. Međutim, po povratku u svoj polis uživali su veliku slavu i počasti. Rimski car Teodozije I. zabranio je igre 393. godine poslije Krista kao dio nastojanja da se suzbije poganstvo i nametne kršćanstvo[3].
Barun, Pierre de Coubertin, uspio je zainteresirati svjetsku javnost i obnoviti Olimpijske igre temeljene na načelima koja obuhvaćaju niz pedagoških, etičkih i društvenih principa:
- Cilj je bio reforma školstva i odgoj mladeži kroz sport, spajajući tjelesni odgoj s kulturnim i intelektualnim razvojem.
- Coubertin je prvotno naglašavao važnost amaterizma, gdje je sudjelovanje i sportski duh važniji od same pobjede.
- Promicanje razumijevanja među narodima i svjetskog mira kroz sportska natjecanja.
- Promicanje poštene igre, poštivanja protivnika i viteškog ponašanja.
- Sport bi trebao biti dostupan svima, bez obzira na društveni status[4].
- U novije se vrijeme olimpijska načela posebno fokusiraju na ravnopravnost spolova u sportu.
Ova su načela kodificirana u Olimpijskoj povelji, koja služi kao temeljni dokument za organizaciju Olimpijskih igara.
Komentar
Promišljajući navedena načela iz „naše suvremenosti“, Pierrea prepoznajem kao vizionara koji je naslutio ogromnu političku moć u sportskim natjecanjima i bio siguran da će je demokratski moćnici jasno prepoznati u rimskoj praksi temeljenoj na: daj narodu kruha i igara (panem et circenses)[5]. Koliko se sjećam, jednom je (Coubetin) rekao da igre ne smiju biti natjecanja država. Naslućujem da je afirmirajući amaterizam pokušao onemogućiti financijske potpore država u pripremi natjecatelja i afirmirati geslo: važno je sudjelovati, ne pobijediti! Pokušao je naivno sačuvati nevinost sportskih natjecanja, jer mu je bilo poznato da je varanje i na antičkim Olimpijskim igrama bilo itekako prisutno.
Do Sudnjeg bih dana mogao pisati o tome što danas obilježava i mala i velika (globalna) sportska natjecanja u pokušaju da argumentiram s čime se sve suočavaju natjecatelji u sportskim natjecanjima. Ako netko misli da je samo za „preživljavanje“ u tom svijetu dovoljno imati fizički moćno tijelo i određene vještine, mora se malo zamisliti i pogledati u ogledalo.
U nastavku ću pokušati (primjerima) argumentirati postojanje sportske inteligencije.
Uspješnost
Mislim da se u svim područjima ljudskih djelovanja uspješnost objavljuje kao kriterij vezan i uz inteligenciju. Inteligencija se tada objavljuje u najružnijom obliku, na razini: ako nisi uspješan – nisi ni pametan (glup si!).
Promišljajući problem iz te perspektive, krenuo sam s pitanjem: tko uopće određuje što je uspješnost. Recimo, uspješnost u ratovanjima se najjednostavnije prepoznaje u ishodima ratova, s pozicije: pobijedio si ili nisi. Potpuno je, potom, nevažno kolika je i koja je sve bila cijena rata. Činjenica je da su neki domislili sintagmu „topovsko meso“[6] za većinu natjecatelja u toj igri (ratovanja). A svaka država potom „nagrađuje preživjele natjecatelje“ na način koji poželi.
Druge primjere neću navoditi, jer su svuda oko nas.
Vještine
Vještine je riječ (množina u odnosu na jedninu riječ vještina) široka spektra. Svima je očito da su u temeljima svake djelatnosti (conditio sine qua non). Zbog toga su i domišljeni tzv. školski sustavi. Poznato nam je na koji su način Spartanci odgajali svoje muške potomke. Manje je poznato kako su Sumerani odgajali i stvarali svoje pisare. U tim i sličnim sustavima na velika vrata se objavljuju učitelji. U grčkoj su mitologiji taj motiv posebno naglasili i Kentaura Hirona afirmirali kao mudrog učitelja (recimo Ahila) koji je prepoznavao i razvijao talente svojih učenika. I za Herakla se vežu slične priče. Imao je mnoge učitelje koji su njegove sposobnosti dovodili do savršenstva, unatoč njegovim silnim fizičkim predispozicijama i božanskom porijeklu.
Inteligencija, pamet i mudrost
Jedna izuzetno pametna psihologinja mi je u razdoblju mojeg intenzivnog propitivanja pojma inteligencija kratko odgovorila da je u psihologiji inteligencija sinonim za pamet. Nije me uvjerila, a nije se posebno ni potrudila da tvrdnju argumentira. Valjda je mislila da to ionako ne bih mogao razumjeti. Naravno, da mi je aktivirala sumnju i znatiželju.
Iz doslovnog značenja riječi inteligencija (razboritost, razum) nije teško dokučiti zbog čega su neki pomislili da su pamet i inteligencija istoznačnice. Međutim, u jednoj davnoj zgodi sam se družio s dvojicom sudionika olimpijskih susreta i natjecanja iz matematike. Od njih sam naučio na koji način su pristupali rješavanju olimpijskih zadataka. A kad sam „potrošio tu temu“ pozvao sam ih na kartanje. Svi u Dalmaciji znaju za briškulu, trešetu i trijumf. Rado su pristali (jedan je Splićo, a drugi Zadranin). Bio sam šokiran njihovim razumijevanjem vrlo banalnih igara. Može izgledati smješno kad kažem da je moja predškolska generacija bolje razumijevala te igrice.
Tada sam podsvjesno shvatio da svaku ljudsku djelatnost obilježavaju posebna znanja i vještine. U to su me uvjerili i psiholozi počevši prepoznavati i imenovati posebne inteligencije. A kad sam naišao na enciklopedijsku tvrdnju: Budući da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti… zaključio sam da mora postojati riječ koja nadilazi linearno značenje riječi inteligencija. I u dječjim sjećanjima pronašao riječ: pamet. Jer su nam stalno govorili, pametan si ili glup si (glupson je bila najčešća „etiketa“). Za inteligenciju nismo čuli.
Nakon druženja s olimpijcima i navedenog HE citata uvjeren sam u to da je pamet riječ u značenju koje se odnosi na uspješno povezivanje svih mogućih inteligencija.
Neki su prije često rabili i riječ mudrost. Recimo, da su se nekada (a ponekad i danas) navodila imena sedam antičkih mudraca. Zabavljam se kad kažem: neki od davnih prevoditelja starogrčkih zapisa je „nepoznatu riječ“ imenovao i preveo u značenju mudrosti. Razlog je banalan: nisu imali pojma da postoje riječi inteligencija, pamet … ili neke druge.
Za mene je mudrost riječ na vrhu piramide u razumijevanju svih stečenih znanja. A u temeljima joj je dugogodišnje iskustvo. To su zapravo oni kojima su se ispunile (Juvenalove) molitve: Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano!
Digresija
Na ovom mjestu mi se objavio „crv sumnje“. Naime, bio sam siguran da me putovanje prema mudrosti upućuje izravno i isključivo prema filozofiji. Uostalom to navodi i HE: filozofija – grčki φıλοσοφία: ljubav prema mudrosti[7]. Ne morate vjerovati, ali me ta spoznaja uopće nije veselila. Naime, nakon čitanja ukupnog HE navoda o filozofiji, zaključio sam da nikada (!!!) nisam pročitao kaotičniji tekst. Da nema zabune, u najvećoj mjeri sam naslućivao mjesta na koja su me odvodili briljantni umovi (u potrazi za svojom istinom / bitkom) i bivao siguran da su u pravu! Jedini zaključak koji sam mogao izvesti bio je: „istina / bitak“ je svuda oko nas! Jedini problem je bio u tome što su se „istine“ objavljivale na mjestima bez dodirnih točaka.
I na čudan sam način otkrio dvojicu koji su dosegli najveću razinu spoznaje ljudskog svemira. Jedan je propitivao ljubav, kao odgovor na pitanje: što ljude pokreće?, a drugi je propitivao smrt (i smrtnost), kao odgovor na isto pitanje. Naravno, riječ je o Isusu i Budi. Iz povijesne perspektive razvoja filozofije, Isusa sam nazvao „idealistom“, a Budu, zagovornikom „materijalističkog“ razumijevanja ljudskog svemira.
Naravno, govorim o ljudima u potrazi za „za esencijom / bitkom“ koja pokreće ljudski svemir – prije njihovih deifikacija.
U ovom podužem uvodu sam sebi i drugima pokušao sugerirati da je riječ inteligencija (u primarnom značenju, razboritost, razum; vještina)zbog nečega osvanula u mističnom području. Pripisuje joj se sve i svašta. Mislim da je očito da je riječ o posebnoj sposobnosti u odnosu na koju se ljudi značajno razlikuju. Karakteristike (posebnosti) se mogu nabrajati do Sudnjeg dana, a većina se povezuje s uspješnošću djelovanja. To na svoj način navodi i HE: Definiranje pojma inteligencije ovisi o općedruštvenim prilikama.
Na moju žalost Occamova britva mi se učinila (u ovom slučaju) neupotrebljivom. Naime, niti u filozofskim smjernicama, a niti na „popisu karakteristika inteligencije“ nisam uočavao ništa što bi „trebalo odrezati“. Najprije sam posumnjao u svoja elementarna znanja u tim područjima. Međutim to sam znao i kad sam krenuo u ovu avanturu… i nastavio svoju potragu. Čini se čudnim, ali sam svoj odgovor našao „u fizici“.
Neki kažu da je Newton jednom rekao (pokušavajući drugima reći kako je dokučio ono što jest?): gledao sam svijet na plećima veleumova!
U tom sam trenutku dokučio da je Ljudski svemir obilježen potragom za rješavanjem simptoma koji ga obilježavaju, a samo su dvojica dosegla razinu spoznaje bitka Ljudskog svemira[8].
Na ovom mjestu volim naglasiti svojstvo (inteligencije): brzina reagiranja na neočekivane podražaje. Ako netko misli (i dokaže) da to nije svojstvo (sposobnost) inteligentnih ljudi malo ću se zabrinuti, jer HE jasno naglašava da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti.
Na ovom mjestu sam naslutio prirodan nastavak u pokušaju dokazivanja teze da uspješnost u sportu u temeljima ima inteligenciju. Uz dodatak: neupitnih karakteristika:
- razumijevanje problema (utakmice) koji se rješava,
- brzina rješavanja problema.
Talent
Iznimna darovitost na određenom području (npr. umjetničkom, športskom); također, darovita osoba. Smatra se da je talent pretežito posljedica genetskih čimbenika, ali da je za njegovu uspješnu realizaciju potrebno stjecanje odgovarajućih vještina. (HE)
Nikola Pilić
Prema njegovim riječima, talenat nije samo puko udaranje loptice, već skup koordinacije, motorike, refleksa, brzine, ali prije svega inteligencije i “coachability” faktora – sposobnosti da se ne ponavljaju iste greške.
Inteligencija se u ovoj definiciji iznimne darovitosti prepoznaje jedino u vještinama. Mislim da se svi slažemo s navedenom tvrdnjom koja je u sportu conditio sine qua non. Međutim, to je na svoj način i poruka da je određenu iznimnu darovitost nemoguće realizirati bez podrške okoline. Zbog toga navodim HE tvrdnju: Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe[9], stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti.
Tvrdnja je bez iznimke svima prihvatljiva, međutim u sebi sadrži i jasnu poruku: i inteligentna djeca „moraju ići u školu“ (čije je nesuvisle i nebulozne programe propisala država). Mislim kako je jasno da inteligentna djeca brzo i uspješno usvajaju „nametnuta“ im, i navodno „neophodna znanja“. Međutim, još brže shvaćaju da im većina „tih znanja“ nije u području interesa… Na svoj način tu nalazim i temelje budućih „asocijalnih ponašanja“ inteligentne dječice. A i budućih depresivnih stanja.
U našim školama inteligentna dječica mogu jedino aktivirati instinkt preživljavanja. A žele samo letjeti! Priznajte da je moj zaključak stravičan.
Vraćam se izvorima, sada s pozicije malo šireg spektra polazišta koja bi trebala biti u temeljima buduće uspješnosti talentiranog pojedinca. Prvi korak je lako prepoznatljiv.
- Treba prepoznati talentiranu dječicu[10].
To je danas naizgled lako rješiv problem, jer su se do sada u tom području „odškolovali mnogi stručnjaci“ i na tu temu ispisali mnogi doktorati. Ja pamtim samo jednoga.
Koren, Ivan, hrvatski psiholog (Đurđevac, 2. V. 1930 – Sisak, 31. I. 2017). Psihologiju diplomirao (1966) i doktorirao (1986) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu…
Glavna područja rada: struktura i dinamika profesionalnih interesa i sklonosti mladeži, razvoj psihologijskih mjernih instrumenata te profesionalna orijentacija.
Pamtim ga kao pravog znanstvenika u ovom području. Neka se ne uvrijede drugi. Naime, koliko znam jedini je (kod nas) proveo longitudinalno istraživanje vezano uz ishode (nakon prepoznavanja talentiranosti kod djece). Pokušao je otkriti koliko su psihologijski mjerni instrumenti valjani u kontekstu predviđanja uspješnosti talentirane djece u budućem životu. To je zapravo jedina ispravna znanstvena metoda. Teorija se treba provjeravati i provjeriti u stvarnom svijetu. U enciklopedijskom navodu se ne spominje kakvu je korelaciju talenta i uspješnosti prepoznao, a ja se ne sjećam da je ispisao ijedan stručni članak na tu temu. Moj zaključak je jednostavan: da je uspio dokazati pretpostavku izravne (i nužne) povezanosti inteligencije i uspješnosti… cijeli (zainteresirani) svijet bi krenuo tim smjerom. Vjerojatnije mi je da se užasnuo kad je otkrio da je talent, dar i prokletstvo… te da je (doslovno) nemoguće kontrolirati procese koji pokreću talentirane (inteligentne) ljude.
U sportu se talentirana dječica od malih nogu „prepoznaju iz aviona“ i većinom se uključuju u djelovanja sportskih klubova. Riječ je naravno, o „najpopularnijim“ (u perspektivi najprofitabilnijim sportovima). Čini se da je idila potpuna, Međutim, tek tada se objavljuju najveći problemi u afirmaciji raznolikih talenata. Riječ o kroničnom i trajnom nedostatku (talentiranih) učitelja / trenera, ne samo kod nas. A počesto i roditeljske intervencije mogu uzrokovati nemjerljivu štetu. Pokazuje se ipak (kod nas) da je isključivo roditeljska skrb (bez ikakve financijske podrške države) odvela njihovu dječicu na vrhove Himalaja, ali i do katastrofa.
Prepoznavanje (tzv. identifikacija) pametne / inteligentne dječice najčešće je u domeni djelovanja psihologa. Jedna je draga mi psihologinja dugi niz godina djelovala u tom području i često mi skretala pozornost na, „testovima identificiranu dječicu“ (u dobi 14 – 15 godina). Pozorno sam „pratio tu dječicu“. Ishodi (u kontekstu buduće životne uspješnosti) su u pravilu bili „šareni“, ni slučajno veličanstveni. Moram dodati i ovo. Jedan dečkić nije bio na tom popisu, ali se pokazalo da je njegovo razumijevanje (problema) u područjima njegovih interesa bilo čudesno.
Desetak godina prije sam „imao briljantnu generaciju dječice“ (koja su svoje sposobnosti neprekidno objavljivala na natjecanjima iz fizike i matematike). Želeći provjeriti valjanost tzv. IQ testova, zamolio sam psihologinju da mi testira navedene učenike sa svim „psihološkim instrumentima“ koji su tada bili na raspolaganju psihologiji. U igri su bila tri različita testa. Pokazalo se da su ishodi bili u skladu s njihovim već uspješnim objavljivanjima. Svi brojevi su se kretali u rasponu od 140 -170 nekakvih IQ bodova.
Prisjećajući se Korenovog pokušaja, iz daleka sam pratio i njihova životna putovanja. Uzorak od petnaestak pametne dječice nije baš znanstveno relevantan, ali mislim da je itekako indikativan. Pokazalo se da su svi (manje ili više) ostvarili svoje znanstvene potencijale. Međutim, njihovi su se „životni izbori“ nevjerojatno razlikovali. To me je za trenutak zbunilo, jer se inteligencija definira prije svega kao razum (pamet?). Ja dodajem i brzinu u rješavanju problema!, pa sam mislio da bi svi mogli lagano pronalaziti slične i ugodne životne puteve. Budući da nije bilo tako…
Odgovor na to pitanje našao sam u Heraklitovoj gnomi: što srce poželi platit’ će i po cijenu duše! A u tom području (emocija) nikada nitko, a nikada ni neće dosegnuti opću razinu razumijevanja. Zbog toga sam ispisao rečenicu: Vjerojatnije mi je da se (Koren) užasnuo kad je otkrio da je talent, dar i prokletstvo… i da je (doslovno) nemoguće kontrolirati procese koji pokreću talentirane (inteligentne) ljude.
U nastavku ću pokušati argumentirati „svoja teorijska polazišta“ na primjerima nekih sportskih natjecanja. Počet ću sa šahom, jer se ta igra najčešće povezuje s uobičajenim razumijevanjem inteligencije.
PS
Ovaj tekst sam poslao na stručnu recenziju. Uvijek to činim kad ulazim u područja u kojima nemam „formalna znanja“. I dobih očitovanje koje slijedi.
Lijepi Vam pozdrav,
zanimljiva tema, ali bojim se da je već “prožvakana”.
Čini mi se da je ta inteligencija već na popisu: Gardnerova teorija inteligencije (1983) – između ostalih spominje i objašnjava tjelesno – kinestetsku inteligenciju, koja doduše ne pokriva baš sve sportove (npr. šah – ako je to sport?).
Troprstena definicija darovitosti (Renzulli) isto bi mogla (još bolje) opisati sportska postignuća: darovitost je rezultat interakcije triju osnovnih skupina ljudskih osobina: Iznadprosječne sposobnosti + kreativnost + motivacija sa željom za postizanjem ciljeva.
Skoro sve “modernije” teorije inteligencije se odmiču od uskog definiranja inteligencije. Novije teorije naglašavaju fleksibilnost, kontekst, praktičnu primjenu i biološku osnovu, pomičući fokus sa pitanja “koliko si pametan” na pitanje “kako si pametan” i “kako koristiš svoju inteligenciju”.
npr. jedna od poznatijih, Sternbergova višestruka teorija inteligencije (2000) smatra da inteligencija nije tako ‘uska’ već široka sposobnost interakcije između analitičkih, praktičnih i kreativnih aspekata uma. Analitička inteligencija je ono što se obično podrazumijeva pod inteligencijom – čista moć mozga, kojom se obrađuju informacije i analiziraju ili rješavaju problemi. Ta vrsta inteligencije mjeri se IQ testovima, što možda i nije najbolji način određivanja ‘ukupne’ inteligencije, budući da se usredotočuje samo na analitičku stranu. Kreativna inteligencija dolazi u igru kada ljudi trebaju kreativno razmišljati i učinkovito se prilagoditi novim situacijama. Ova vrsta inteligencije odgovorna je iza sintezu informacija i dobivanje uvida. Može se reći da je to sposobnost korištenja znanja i vještina koje već postoje, za upravljanje novim ili neobičnim situacijama. Praktična inteligencija je sposobnost rješavanja svakodnevnih zadataka u stvarnom svijetu. Nazivaju je i “ulična inteligencija” koju imaju snalažljivi ljudi koji prate i znaju što se događa oko njih. Usmjereni su prema ciljevima i nastoje prilagoditi ili promijeniti svijet oko sebe.
[1] Zapravo mi je ta sintagma vrlo sumnjiva, jer navodeći emocije na prvom mjestu meni je izvjesno da se razum (inteligencija) manifestira samo post festum.
[2] Na tome je Sparta, afirmirajući tzv. spartanski odgoj, izgradila dugogodišnju dominaciju u Grčkoj.
[3] U istom kontekstu se može razumijevati „spaljivanje Aleksandrijske knjižnice“ koje mu neki pripisuju.
[4] Ovo načelo mi je nejasno u smislu mojeg razumijevanja sporta. Naime, mislim da su fizičke aktivnosti (sport) životni izbor svakoga od nas. Pretpostavljam da je Pierre mislio na sportska natjecanja i ograničenja koja su postavili Grci vezano uz buduće natjecatelje.
Zabavno mi je primijetiti (danas očito) do koje je razine tzv. zapadni svijet karikirao olimpijska (davna) primarna načela. Recimo, zabranili su Rusiji sudjelovanje na svim međunarodnim natjecanjima. Najprije zbog navodnog „dopingiranja sportaša“ uz državnu potporu, a potom zbog agresije na Ukrajinu. „Većini“ (kojoj?) su ti argumenti „moralno prihvatljivi“ (???) unatoč sveprisutnom dopingu u sportu s ekstremnim američkim primjerima (Lance Armstrong , Carl Lewis, Phelps,… Jones, a posebno naglašavam ime Florence Griffith – Joyner… koja je prerano otišla, ali njezini rekordi su još uvijek na listama od 1988. godine. Dodajem i ovo, neke tzv. zapadne države trajno, agresivno i genocidno djeluju… i sudjeluju na svim međunarodnim natjecanjima.
[5] (lat. “kruha i igara”) je Juvenalova krilatica koja označava metodu vlasti za umirivanje naroda besplatnim hranom i zabavom, skrećući pažnju s političkih problema. Izraz potječe iz 2. st. iz Rima, a danas kritizira masovne medije, trivijalizaciju politike i društvenu apatiju u zamjenu za zabavu.
[6] Ta priča je posebno eskalirala u tzv. prvom svjetskom ratu.
[7] Na ovom mjestu moram dodati da neki autori riječ σοφία prevode kao znanost.
[8] Neka se ne uvrijede poklonici Muhameda. Naime, „moje propitivanje Kurana“ me odvelo do zaključka da je Kuran svojevrsna derivacija Biblije. Naslućujem da su upravo na ovom mjestu najveći religijski problemi suvremenog svijeta. U temeljima je (ipak) kršćanstvo (Talmud, Biblijja, Kuran – Židovi, katolici, pravoslavci i muslimani). Na svoj su se način u povijesti objavljivali (nevjerojatno) agresivno. Čini se zabavnim (paradoksalnim?) kad zaključujem da je budizam jedini religijski izbor u kojem nije afirmiran simptom agresije. Naravno, ograđujem se, jer ne znam što je sve pokretalo ljude u tom religijskom sustavu.
[9] Na ovom mjestu sam morao intervenirati. Naime, nejasno mi je značenje sintagmi: školska izobrazba, stjecanje znanja… i sl.
[10] Poznato je da je Dubrovačka Republika (Crkva, prije svega) na svoj način lako prepoznavala pametnu dječicu i osiguravala im buduće školovanje (i posebnu skrb) na najprestižnijim učilištima u Italiji.
