VIASAT HISTORY
Troja 1 i Troja 2
Uvod
Ovih dana smo na navedenom TV programu mogli gledati priloge o Troji. Malo sam se iznervirao gledajući ih, jer sam prije par godina ispisao svoje promišljanje Troje i Trojanskog rata. Naime, pokazalo se da sam (nekim čudom) skretao pozornost na ista mjesta navedena u dokumentarcima. Razlog je naizgled banalan: dokumentarce su „potpisivali“ (svojim interpretacijama) najvrsniji svjetski znalci iz ovog područja (i pripadne institucije), a ja sam ipak „samo amater“ (kako su trajno i zauvijek etiketirali Schliemanna znanstvenici iz kula bjelokosnih).
Neki znanstvenik je svoj prilog (u Troji 1) počeo s pričom o Schliemannu. Počeo je s uobičajenim etiketiranjem: ekscentrični osobenjak i milijunaš: nije bio kvalificirani arheolog; činio je sve pogrešno, a izvanredne stvari su mu se samo događale;… ali ga je u jednom trenutku (ipak) imenovao najvećim arheologom – bez argumentiranja.
U istoj epizodi sam naišao i na (klasičnu) nepismenost naših prevoditelja, koji su „herojsko doba“ (kako ga je nazvala znanstvenica) preveli u „junačko doba“ – nemajući pojma o izvornom značenju riječi heroj (potomak bogova i smrtnika, polubog). Naišao sam i na tvrdnju (nekog znanstvenika), da je Helena za muža odabrala spartanskog kralja Meneleja, što je notorna besmislica. Naime, Helena je odrastala i živjela u Sparti čiji je kralj bio Tindarej (poočim Helene, tako ga često nazivaju), a Menelaj je postao kralj u Sparti nakon vjenčanja s Helenom (i vjerojatno tek nakon smrti Tindareja).
Navodi se i Homerova besmislica (s početka Ilijade) da je Agamemnon bio kralj u Mikeni. Homer se kasnije ispravio u više navrata navodeći ga kao kralja u Argu, ali naši vajni znanstvenici i dalje (zbog nečega) šire svoje laži (ili obično neznanje).
A kad sam čuo (pročitao) da je Ahil razvlačio mrtvog Hektora oko Troje, privezanog za svoju kočiju, raspao sam se. Tko god i pomisli da se bojna kola mogu nazivati kočijom – u krivu je.
Ovo sam ispisao prije par godina
Troja, stvarnost, mit i inspiracija
Najstariji ostaci Troje svjedoče o tisućljetnoj isprekidanoj naseljenosti lokacije koja je počela oko 3000 godina pr. Kr. Arheološka istraživanja ukazuju na 10 do 12 različitih slojeva grada, što znači da je grad uzastopce iznova građen i razaran. Lokacija grada vjerojatno je pažljivo odabrana s obzirom na to da nadzire tjesnac Dardanele (Helespont). Vladari grada mogli su nadzirati promet prema Crnom moru te sudjelovati u trgovini ili naplaćivati prolaz. Oko 2500. g. pr. Kr. grad je proširen i okružen zidinama.
Arheolozi nisu složni u tome je li Homerova Troja zapravo isto mjesto kao i današnja arheološka lokacija Troje. Arheološki iskopi pedesetak građevina i drugi nalazi na širem području ukazuju da je Troja bila značajan grad brončanoga doba. Pougljeni ostaci i nalazi kostiju u sloju VII a ukazuju na to da se ratni sukob oko 1180. g. pr. Kr. vjerojatno dogodio. No, Homerov ep koji sadrži opise bogova i heroja teško može poslužiti kao povijesni izvor. Dijelovi možda odgovaraju određenim ratnim zbivanjima koja su tijekom vremena uvećana. Arheološki nalazi ukazuju da je Troja u to vrijeme mogla imati zidine do 9 metara visine i da je vjerojatno mogla izdržati određenu opsadu. No, opsade su u to vrijeme mogle trajati nekoliko mjeseci, ali sigurno ne deset godina kako opisuje Homer. Drugi nalazi napuklog kamenja ukazuju na to da je mogući razlog osvajanja zapravo potres koji je načeo zidine, a napadači su iskoristili pogodnu priliku. (Google[1])
Mit
Euridika, Adrastova kći, rodi Ilu sina Laomedona…
Ovoj rečenici prethodile su mnoge koje je ispisao R. Graves[2] u svojim Grčkim mitovima u kojima je ispričao priču o osnivanju Troje. Koga zanima, Grčke mitove odmah u ruke.
Mene je dugo zbunjivao naziv Homerove Ilijade u kojoj su se nizale priče o Trojanskom ratu i osvajanju Troje. U toj sam rečenici otkrio zašto je priča o Trojanskom ratu nazvana Ilijada. Il je bio otac Laomedona, a prvi grad koji je osnovao na mjestu Troje zvao se Ilij. Priznajte da neke zagonetke imaju jednostavna rješenja.
Priču počinjem s Laomedonom i razdobljem koje nazivaju herojska vremena. Nadam se da vas neću razočarati kad kažem da je riječ heroj bila tada u značenju imenovanja sinova začetih između ljudi i bogova. Neki ih nazivaju i polubogovi.
Laomedon je bio čudan tip. Zbog nečega je umislio da je jednak bogovima. I dogodilo mu se što jeste, jer bogovi rijetko praštaju. Jednom je zgodom odlučio Troju zaštititi silnim bedemima. Ta odluka je povijesno zanimljiva, jer do tada Ilij nije imao potrebe za štićenjem grada bedemima. Zanimljiva je kad se prisjetimo Krete, kojoj bedemi nikada nisu bili potrebni, jer su mnogi brodovi kojima su vladali Sredozemnim morem bili bedem jači od kamena. Što se događalo tada u tim pretpovijesnim vremenima može se samo naslućivati.
Pokazalo se da su Posejdon i Apolon, nakon neuspješne pobune bogova, bili za kaznu zaduženi za gradnju trojanskih bedema. Međutim, kako to biva, i bogovi (moćnici) ponekad ulove pametnu misao. Zaključili su da bi bedemi koje izgrade bogovi bili neprelazni, a Troja neosvojiva. I smrtnika Ajaka pridružili su bogovima.
Apolon je zvucima svoje lire poslagivao kamenje u bedem, dok su Posejdon i Ajak marljivo, kamen po kamen ugrađivali u svoj dio bedema.
Laomedon im je obećao bogate nagrade, ali je bio samo čovjek koji se s lakoćom odriče časti. Prekršio je obećanje. Uslijedila je božanska osveta. Apolon je poslao kugu u grad, a Posejdon morsku neman. Proročišta Laomedonu potom objaviše da će Troja opstati ako žrtvuje svoju kći Hezionu i na taj način umilostivi bogove.
Ne znam postoji li teža kazna za roditelje. Čini se da je bogovima bila omiljena, jer ako se prisjetite priče o Perzeju, Andromedi i njezinim roditeljima (Kefeju i Kasiopeji), priče o Friksu, Heli i zlatnom runu, a potom i priče o Agamemnonu i Ifigenijii, te o Abrahamu i Izaku… morate se upitati – zašto?
Pokazalo se da su Heraklo i Telamon, Ajakov sin, vraćajući se iz rata s Amazonkama, ugledali Hezionu prikovanu za stijenu uz more. Heraklo je oslobodio Hezionu, a potom reče Laomedonu da će ubiti morsku neman koja pustoši Troadu ako mu Laomedon daruje svoje besmrtne konje.
Pokazalo se da je Heraklo s Laomedonom prošao poput Apolona i Posejdona. Heraklova osveta je bila pogubna za Laomedona i njegovu obitelj. Razorio je Troju, udarivši na bedeme koje je gradio Ajak. Na životu je ostavio samo malog sina mu Podarka, kasnije poznatog nam kralja Troje Prijama. Heziona je postala inoča Telamonu, kojeg susrećemo u Ilijadi i pamtimo kao oca grčkog ratnika, velikog Ajanta.
Ilijada
Ilijada i Odiseja su nastajale u razdoblju osmog stoljeća prije Kr. Recimo, četiri stoljeća poslije Trojanskog rata. Tih nekoliko stoljeća prije Homera povijest pamti i kao grčki mračni vijek.
Nakon trojanskog rata (oko 1200 g. pr. Kr.) slijedi grčki mračni vijek, do 8. st. prije naše ere. Mračni vijek ili mračno doba izraz je kojim se, najčešće kolokvijalno, označava period pisane povijesti koji karakterizira nedostatak pisanih izvora, odnosno nedostatak tragova koji bi ukazivali na razvoj ili kontinuitet kulture i civilizacije na nekom području. Mračno se doba, stoga, najčešće koristi za opis situacija u kojima su civilizacije i države propale uslijed ratova ili prirodnih katastrofa, a što je za posljedicu dovelo do “regresije” ljudske kulture na “nižu”, odnosno “barbarsku” razinu i gubitka vještina kao što je pismenost. Izraz “mračno doba” prvi je u 14. vijeku koristio talijanski renesansni pjesnik Francesco Petrarca.
Ovo razdoblje volim uspoređivati s razdobljem europskog mračnog srednjeg vijeka koje je uslijedilo nakon mnogih križarskih ratova, i na zabavan način uzimati kao povijesni dokaz (indiciju, naravno) postojanja grčko-trojanskog rata. Naime, pokazalo se da je osvajanje Troje bila prva grčka Pirova pobjeda. Grčki su polisi nakon rata ostali bez svojih kraljeva i nastupilo je razdoblje bezvlađa. Povijest nam kaže da su u razdoblju potom uslijedile grčke kolonizacije. To je također jedna zabavna i nevjerojatna priča.
Moja priča o Troji
Nekada davno, na popisu lektire, za peti razred osnovne škole, obvezno štivo su bile Priče iz Ilijade i Odiseje (ŠK, Zagreb 1975., priredio Ivan Kovačić). Ja je u svojem odrastanju u toj dobi nisam imao u rukama, ali sam tada naletio na Najljepše priče klasične starine iz pera Gustava Schwaba. I zauvijek ostao u tom svijetu.
U gimnazijskom razdoblju susreti s Ilijadom i Odisejom bili su obvezujući, a to me nije veselilo. Jer bili su dio lektirnog popisa i svrstani u književnost (epsku poeziju). Interpretacija epova bila je jedino u rukama profesora hrvatskosrpskog jezika pa sam morao učiti nekakve heksametre, ritmove… Mislim da baš zbog toga nikada nisam pročitao ni Ilijadu ni Odiseju do kraja.
Pamtim kao da je jučer bilo, da bi nam učitelji u osnovnoj školi, nakon čitanja neke priče za domaći rad zadavali: prepričajte štivo. Tada mi ništa nije bilo jasno, jer što ja to mogu prepričavati, kad je sve jasno ispisano? Dugo mi je trebalo da dokučim silnu moć u vlastitom prepričavanju priče. U tom procesu se neizostavno povezujete s autorom priče, ali još više sa sobom i svojim emocionalnim doživljajem teksta.
Mislim da to danas nazivaju tzv. esejima! (sada već poznata hrvatska ružna riječ).
Ilijadu i Odiseju sam od tada stavio u „file“ književnosti koju čitam s naporom, jer sam otkrio da bih nakon pročitanih desetak stranica shvatio da ih jedino uz silan napor mogu prepričati. Tada sam shvatio i Gustava Schwaba i Ivana Kovačića koji su prepričavajući Ilijadu i Odiseju za nas, nas zapravo pripremali na nevjerojatnu pustolovinu čitanja Ilijade i Odiseje. Međutim, kako to biva, moja odbojnost prema čitanju Ilijade i Odiseje potrajala je do danas, jer mi je hrvatski jezik s početka 20. stoljeća činio putovanje slabo prohodnim. U čemu je problem dokučio sam čitajući Vergilijevu Eneidu u prijevodu Bratoljuba Klaića. Siguran sam da je nisam ispuštao iz ruku do zadnje stranice. Tada sam dokučio i silnu moć posrednika u tzv. transferu znanja. Brzo sam ih prepoznao u našim učiteljima tijekom školovanja. Recimo blago, rijetki su me u komunikaciji pokretali u smjeru sumnje i znatiželje, ali i tzv. transfer znanja činili ugodnim i razumljivim.
Najveća trauma u susretu s hrvatskim jezikom bila mi je s Petrom Hektorovićem i njegovim Ribarom. Ribar je bio na lektirnom popisu, a ja tada bio još uvijek „odgovoran učenik“. Prestao sam ga iščitavati kad sam ulovio misao: koja budala nam je ovo uvalila (i zašto?). Trauma je potrajala dok, nakon desetak i više godina, nisam naišao na luksuzno izdanje Ribara s prijevodom na suvremeni hrvatski jezik. Ali opet sam se upitao što je to velebno u Ribaru. A kad sam čuo da je snimljen i film, pomislio sam: ipak ste malo pretjerali.
Možda se vama ova moja tvrdnja čini pretjerana, ali ako vam na um naleti tzv. arhaični (i jedini) hrvatski prijevod Ilijade i Odiseje, iz pera besmrtnog T. Maretića, možda bi mogli promijeniti mišljenje. Naime Tomo je svoje prijevode ispisivao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a nitko se do sada nije usudio napraviti prepjev njegova prijevoda na tzv. hrvatski standardni jezik.
Nekako naslućujem da je tu negdje i početak hrvatskog anatemiziranja grčke mitologije i grčke kulture temeljene na istoj, jer ako nam je Ribar važniji od Ilijade… uistinu imamo problem.
Ne tako davno sam otkrio od novih odgojno obrazovnih stručnjaka da postoje tri tipa učenja: formalno, neformalno i informalno. Recimo da sam naslućivao značenja prva dva tipa učenja, a potraga za značenjem informalnog tipa učenja potrajala je. Tada sam se nasmijao istinski na pitanje koje se prirodno objavilo: na koji način se u „diplomi“ (formalnom dokumentu o nekakvom znanju) objavljuju neformalni i informalni tipovi učenja. Mislim da vam je odgovor jasan.
Ove rečenice sam ispisao kao pripremu za neke argumentacije koje će uslijediti. Vraćam se u stvarni svijet.
Prvi sam put izmilio iz mojeg bajkovitog svijeta na uvodnom satu profesora dr. sc. Z. Bana (opća i anorganska kemija, prva godina studija fizike), kad nas je profesor, šeret kakav je bio, upitao: zna li netko kako je element Niobij dobio ime? Šutnju u učionici sam sa zebnjom prekinuo i drhtavim glasom kratko spomenuo grčku princezu Niobu. Profesor je nastavio svoju motivacijsku priču, možda me upamtio, a možda i nije (ipak vjerujem da jeste, jer sam na kraju kolegija dobio prolaznu ocjenu). Međutim, nedugo potom sam „otkrio“ da su me moji kolege i kolegice počeli doživljavati ponešto drugačije nego ranije. Zaključak koji sam tada podsvjesno dokučio je zabavan: klasično obrazovanje ima silnu moć u društvu!
Mit i stvarnost
Moja ovisnost o svijetu, koji sam nazvao svojim utočištem, nastavila se tijekom studiranja. Kupovao sam sve knjige koje su „mirisale“ na taj svijet, dok nisam naletio na Grčke mitove iz pera R. Gravesa. Dugo mi je trebalo da shvatim njegov pristup. Očekivao sam još jednog Schwaba i još mnoge nove mi bajkovite priče. A onda otkrio:
Položaj Troje, koja se nalazila na ravnici dobro snabdevenoj vodom, na vratnicama Helesponta, bio je uzrok čestih napada sa raznih strana, iako je Troja načinila Helespont glavnim središtem trgovine između istoka i zapada u bronzanom dobu… Troja je mnogo puta bila razarana i ponovo građena; u svemu je bilo deset Troja, a sedma je bila Homerova…
(R. Graves: Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1969.).
Bio sam šokiran i osjećao se poput djeteta koje je otkrilo da Djed Mraz ne postoji!
Ta misao je inkubirala u meni dok mi se u rukama nije našla knjiga Otkriće Troje iz pera Vojteha Zamarovskog (Epoha, Zagreb, 1969). Nakon toga je moj hobi postao ovisnost… i već za 21. rođendan u rukama mi je osvanula Stara Grčka (akademik V.V. Struve i doktor povijesnih nauka D. P. Kalistov; Veselin Masleša, Sarajevo 1969.). Na 42. sam stranici potom naišao na poglavlje o Troji ispisano na pet stranica. Prvi dojam je bio da mi Zamarovski nije lagao prekrasno romansirajući priču o Troji i Schliemannu.
Međutim, pročitavši tih pet stranica prvi put sam se suočio s dilemom: kojoj knjizi (autoru) treba vjerovati, jer do tog dana meni je svaka knjiga u sebi nosila mudrost i bivala nedvosmislena istina. Tada sam na margini ispisao olovkom; i danas piše i prepisujem ispisano: tendeciozno protiv Šlimana… on je pionir arheolog, a ne arheolog diletant… treba mu čestitati a ne se hvatati za svaku pogrešku…
O Troji i Trojanskom ratu ispisano je nepregledno puno tekstova. Ilijada i Odiseja su sa starogrčkog jezika (pisma) prevedeni na nebrojeno živih jezika, a neki kažu da su tiskane u broju usporedivim s brojem tiskanih primjeraka Biblije. Ilijada i Odiseja inspirirali su prije a inspiriraju do danas mnoge. Ja volim reći da su pokrenule proces grčkog humanizma i renesanse, jer je nedugo potom uslijedilo veličanstveno i nezaboravno razdoblje civilizacije.
Troja inspiracija
U prethodnoj priči o Troji pokušao sam vam osvijestiti problem koji je dugo zasjenjivao drugačiji pristup čitanju (prepričavanju) Ilijade. Prvi je i dalje prisutan na Google-u:
No, Homerov ep koji sadrži opise bogova i heroja teško može poslužiti kao povijesni izvor.
I sam se slažem s tvrdnjom, jer Ilijada uistinu nije povijesni dokument. Ilijada je daleko više od toga. Ilijada i Odiseja su Biblija grčke civilizacije koja se objavila nakon grčkog mračnog razdoblja, koje je uslijedilo nakon Trojanskog rata (1190. pr. Kr. do osmog stoljeća pr. Kr., u koje se smješta objavljivanje Homera).
Homer je odgojio Heladu, davno reče Platon.
Mislim da je utjecaj jedne knjige (Sveto pismo, Sveta knjiga, Knjiga nad knjigama, Biblija) na povijesna zbivanja besmisleno propitivati. Svi je zapravo svrstavaju u povijesni tekst (izvor), a ne pamtim ijednog koji je Bibliju promišljao kao književni tekst, propitujući autorstvo, načine pisanja… i sve ono što je uobičajeno u književnosti.
Ispričavam se. Upravo sam naletio na „dokumentarac“ s pitanjem: tko je napisao Bibliju?
Sličnost (Ilijade i Odiseje s Biblijom) sam pronašao na dva mjesta. Prvo je neosporivo: nakon objavljivanja Ilijade i Odiseje u Grčkoj je nastupilo nezaboravno razdoblje „humanizma i renesanse“, a nakon objavljivanja Biblije svijet se uistinu promijenio.
Siguran sam da su u pravu oni koji tvrde: riječ je moćnija od mača!
Drugu sličnost sam uočio u razdoblju nastajanja tekstova. Neki tvrde da su tzv. Kumranski rukopisi prethodili stvaranju Starog zavjeta. Ne znam koliko je istine u toj tvrdnji, ali je svejedno koristim kao motiv za otvaranje tzv. Homerskog pitanja. Pitanje je jednostavno: tko je napisao Ilijadu i Odiseju? Ne znam tko je pokrenuo propitivanje autorstva Ilijade i Odiseje i zašto? Pretpostavljam da je riječ o ljudima iz tzv. književnih krugova jer mislim da je iz tih krugova pokrenuto i pitanje autorstva djela koja se pripisuju Shakespeareu.
Mislim da je sada svima koji su se usudili krenuti putem u kojem propitujem svoje inspirativne rukavce Ilijade i Odiseje, jasno u kojem smjeru vas vodim.
Tata, ja ću pronaći Troju
Početak ove priče vezujem uz ime: Johann Ludwig Heinrich Julius Schliemann.
Rodio se 6. siječnja 1822. u meklemburškom seocu usred bukovih šuma. Ime tog seoceta je Neubuckov. Umro je 26. prosinca 1890. u Napulju. (Zamarovsky, Otkriće Troje).
Schliemanna sam kratko predstavio riječima još jednog zaljubljenika i ovisnika (Vojtech Zamarovsky) o svijetu koji je zauvijek obilježio tzv. zapadnu kulturu.
U naslovu je rečenica koju je (prema navodu Zamarovskog) ispisao Schliemann u svojoj autobiografiji. Priča kaže da ju je izrekao u razdoblju u kojem mu je tata pričao priče iz Ilijade, a tada je imao manje od deset godina. Nisam naišao na ikoga koji je propitivao tu rečenicu jednog desetogodišnjaka iz seoceta usred bukovih šuma. Ja je sada propitujem i zaključujem da je Schliemann bio genijalan tip. Smijem se dok ispisujem rečenice koje slijede: ja sam rečenicu savršeno popušio. Svoju dječicu sam uspavljivao pričama iz grčke mitologije! Je, je to je živa istina. Naravno je da sam ih prethodno uspavljivao s Crvenkapicom, Ivicom i Maricom, s tri prašćića… i uobičajenim pričicama, dok ih nisam „potrošio“. A kad sam „potrošio“ i, djeci prihvatljive mitološke priče, krenuo sam s pričama na kojima je Shakespeare gradio svoje…
Priznajte da sam postao ovisnik o bajkovitom svijetu. Sina sam godinu dana zvao moj Sindbadić, jer sam mu poželio dati ime Sindbad. Neki su me ipak uvjerili da …, ali se ja sada još više smijem kad pomislim na postojanje mogućeg Sindbada u hrvatskom okružju.
Međutim, pokazalo se već u prvom razdoblju osnovne škole da su moju dječicu s čuđenjem proglašavali genijalnom, samo zato što su tu i tamo naveli neka imena iz grčke mitologije.
Klasično obrazovanje ima silnu moć u društvu!
Ovu sam rečenicu ispisao prethodno i namjerno, s ciljem da ispišem nastavak koji slijedi.
Tzv. klasično obrazovanje je samo jedno od područja obrazovanja. Na žalost svih klasično obrazovanih ljudi taj tip silne moći je danas samo fluidan i prisutan u nekakvim intelektualnim onanijama. Jer svijet u kojem živimo je najbanalniji i biblijski prepoznat davno u slavljenju Zlatnog teleta. Budući da nemamo Mojsijevu moć ideja Zlatnog teleta će i dalje dominirati. Ne vidim kraj osim u procesu koji nas odvodi do samouništenja.
Ove ispisane rečenice su inspirirane Ilijadom. Troja jeste inspiracija. Najmoćniji dokaz je priča o Schliemannu. Najprije navodim pojmove koji su definirani u Hrvatskoj enciklopediji. Trebat će mi u argumentaciji kojom želim zauvijek promijeniti postojeće mišljenje (ne samo) o Schliemannu.
diletant (tal. dilettante: ljubitelj), osoba koja se nekom djelatnošću bavi samo za svoje zadovoljstvo, … (češće se navodi u značenjima koja slijede op. a.) nestručnjak, amater, nevježa. …
autodidakt (grčki: autos sam, didaktos koji uči), čovjek koji je stekao znanje, svladao neku vještinu samostalnim radom i učenjem bez pomoći učitelja ili škole. Mnogobrojni su autodidakti u znanosti (Benjamin Franklin), likovnoj umjetnosti (Paul Cézanne, Vincent van Gogh, Paul Gauguin i dr.) i ostalim granama ljudske djelatnosti; samouk.
pionir (njem. Pionier < franc. pionnier, prema pion: pješak): Onaj koji je prvi nešto učinio (istražio nepristupačan predjel, naselio novu zemlju, započeo neku novu djelatnost, otkrio novi put u znanosti, tehnici, umjetnosti itd.).
arheologija (grč. ἀρχαıολογία, od ἀρχαῖος: prastar, drevan i -λογια: -logija), znanost koja na ostatcima materijalne kulture pronađenima u zemlji sustavnim iskapanjima određenom metodom ili slučajnim nalazima u zemlji ili na površini zemlje, objašnjava i rekonstruira način života i kulture starih civilizacija…
Sama se pak arheologija u prosudbi istraživanih ostataka materijalne kulture služi rezultatima drugih znanosti (primjerice geologije, fizike, kemije, antropologije, paleobotanike) te suvremenim tehničkim pomagalima (različitim fotografiranjima, ronilačkom opremom za hidroarheologiju, fotografiranjem iz zraka i sl.). U određivanju arheoloških nalaza razvilo se više metoda:
Komparativna (tipološka) metoda
Stratigrafska metoda
Dendrokronologija
Makropaleobotanička metoda
Mikropaleobotanička metoda
Radiokarbonskom metodom
Aerofotografiranje.
Fotografska sonda.
Sustavna arheološka iskapanja prati temeljita dokumentacija, fotografiranje nalaza in situ (u iskonskom položaju), označivanje nalaza te prijenos pokretnih nalaza u muzejska spremišta, gdje se naknadno istražuju…
Važan prinos klasičnoj arheologiji dala su istraživanja i radovi H. Schliemanna, W. Dörpfelda, A. Conzea, E. Curtiusa i niza drugih istraživača.
Heinrich Schliemann
Nijemac Heinrich Schliemann je još za života smatran otkrivačem Troje, ali se o njemu do danas vode prijepori. Za jedne je on pionir arheološkog istraživanja, za druge kopač blaga željan dokazivanja. Otkrio je Homerovu Troju na brdu Hissarlýku, gdje je od 1870. izvodio iskapanja, zatim i Mikenu, Orhomen i Tirint. Bez profesionalnoga arheol. znanja, od 1882. koristio se stručnom suradnjom W. Dörpfelda. Njegova su istraživanja, uz znatne korekcije pojedinih atribucija, dala velik poticaj razvitku arheologije i poznavanju pretpov. kultura herojskog doba. (Proleksis enciklopedija).
Ne znam tko je ispisao enciklopedijsku tvrdnju da je Schliemann otkrio Mikenu, Orhomen i Tirint. To je obična izmišljotina. Zapravo (još) jedna od enciklopedijskih besmislica. Navodim je jer iz tzv. enciklopedijskih krugova često dolaze tvrdnje da ne treba vjerovati podacima iz Wikipedija.
Uz njegovo ime su uobičajene etikete: trgovac, diletant, marljivi i uporni autodidakt, hobi-arheolog bez profesionalnoga arheol. znanja, kopač blaga željan dokazivanja…, Kao presudno u njegovu djelovanju navodese marljivost i sreća, ali neki misle da je bio i pionir koji je dao velik poticaj razvitku arheologije i poznavanju pretpov. kultura herojskog doba.
Znanost predbacuje Schliemannu da je pronađene predmete koji nisu odgovarali njegovoj Troji jednostavno bacio s ostatkom zemlje.
Schliemann je sanjar kojeg nisu znanstvene spoznaje navele na to da kopa upravo na brežuljku Hisarliku tražeći glasoviti grad, nego grčka junačka priča, napisao je povjesničar Theodor Kissel u jednom članku. U tomu je „stvarna tragika ovoga velikoga amaterskog arheologa”: kod svoje „žestoke potrage” za Trojom, kako ju je opisao Homer, Schliemann je kopao upravo tamo na pravom mjestu, ali previše duboko.
Moram se odmah očitovati na Kisselovu smiješnu tvrdnju: nisu (ga) znanstvene spoznaje navele na to da kopa upravo na brežuljku Hisarliku… samo s pitanjem: a na koje su mjesto tzv. znanstvene spoznaje odvele velebne znanstvenike prije Schliemanna?
Nakon pročitanog teksta, ispisanog perima znanstvenika, svima bi trebalo biti jasno da se sve što se Schliemannu dogodilo, dogodilo pukom srećom. Dobio je životni Jackpot, ni kriv ni dužan. Jedine vrline koje su naveli i nisu mogli osporiti bile su zapravo štreberske: bio je marljiv i uporan!
Međutim, kako to biva, nekim čudom se objavio Vojteh Zamarovski, čudesan tip. Zamislite samo, bio je običan pravnik ali je sebe ostvarivao i ostvario kao ovisnik o antičkoj civilizaciji.
Vojteh Zamarovski
Vojteh se rodio u Trenčinu 5. listopada 1919., a umro u Pragu 26. srpnja 2006. godine. Bio je slovački autor mnogih knjiga posvećenih najstarijoj povijesti čovječanstva. Upoznao sam ga čitanjem njegovog Otkrića Troje (1962.), knjige posvećene Frederiku Groznom, češkom istraživaču koji je dešifrirao hetitsko pismo, Hetitsko carstvo (1961) i rječnika antičke mitologije: Bogovi i heroji antičkih mitova.
Otkriće Troje bilo mi je pravo otkriće. Priče iz Ilijade ispisivao (mi) je „ljepljivo“, unatoč tome što sam strahovao od interpretacija na koje sam mogao naići, jer sam se već prilično dobro identificirao s interpretacijama iz Grčkih mitova iz pera Roberta Gravesa. Pokazalo se bezrazložno, dapače, otkrio sam da Gravesov analitički pristup mitološkim (herojskim) pričama ima i svoj pandan u pričanju istih priča s ljudskih emocionalnih polazišta. I pomislio čak da je Vojteha zarazio (inspirirao, nadahnuo) Henrik Sjenkjevič, nakon čitanja njegova Quo vadis.
Kule bjelokosne
Priča kaže da je jednom zgodom Heidegger bio u dilemi: pričati svoja predavanja iz kula bjelokosnih, ili pričati studentima iste priče na način da im budu svima razumljive. Bilo je to neposredno nakon tzv. prvog svjetskog rata. U učionici su mu bili studenti iscrpljeni ratnim zbivanjima psihički, fizički… i različite dobi. Priča kaže da se odlučio za ovo drugo. Heidegger tada nije bio svjestan da je njegova odluka, koliko god mu tada bila dvojbena, zapravo temelj svih poučavanja.
Što o tome misle naši vajni stručnjaci iz područja odgajanja i obrazovanja, svi svjedočimo: pričaju i dalje samo priče iz kula bjelokosnih.
kula bjelokosna ekspr. zatvoren svijet u koji se zavuče onaj koji izbjegava da se miješa u javne probleme i ne želi sudjelovati u općim događanjima; sjajna izolacija. (Hrvatski jezični portal).
U prethodnom tekstu sam naveo tri tipa učenja: formalno, neformalno i informalno učenje, koja nam danas afirmiraju naši vajni stručnjaci u području odgajanja i obrazovanja. U mojem svijetu je to još jedna bjelosvjetska obmana. Naime, izvjesno je da su rijetki poslodavci koji će zapošljavati djelatnike na odgovorna mjesta u tvrtkama bez formalnog dokaza o njihovom obrazovanju. Naravno, poznato nam je na koji se način stječu takvi dokazi (i u Hrvatskoj).
Obrazovni stručnjaci u Zagrebu su se nedavno očitovali: Zaboravite sveučilišne ‘bjelokosne kule’, nužno je otvaranje zajednici i novome svijetu.
I evo me kod Tesle.
Tesla, Nikola, američki i hrvatski izumitelj srpskoga podrijetla (Smiljan, 10. VII. 1856 – New York, 7. I. 1943). Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume[3]. Gimnaziju je pohađao u Gospiću, potom u Rakovcu kraj Karlovca, gdje je maturirao. Na Visoku tehničku školu u Grazu upisao se 1875. Prvu je godinu primao stipendiju Vojne krajine, a druge je godine stipendija izostala jer je Vojna krajina bila razvojačena. Zamolio je 1876. i 1878. stipendiju Matice srpske u Novome Sadu, ali ju nije dobio. Početkom 1880. otišao je u Prag u želji da nastavi studij, ali nema podatka da je završio studij na kojem od sveučilišta. (Hrvatska enciklopedija)
Zapravo, postoji jedan anegdotski podatak koji na svoj način raskrinkava kule bjelokosne. Naime, priča kaže da je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu „naletio“ na profesora koji se javno sprdao s Teslinim idejama… Tesla je prekinuo studij i postao ono što jeste.
Schliemann naravno nije Tesla, ali me njegovo odrastanje (životopis) neodoljivo podsjeća na Teslino. I priziva misao o genijima.
genij (lat. genius: duh, stvaratelj, u vezi s gignere: stvarati, rađati), od XVIII. st. označava čovjeka, obično umjetnika iznimna nadahnuća, darovitosti i stvaralačke sposobnosti. Rimljani su nazivali genijem osobit duh kakva mjesta, stvari ili osobe, čime su pronašli funkcionalni ekvivalent grčkom demonu (daimon) pošto ga je kršćanstvo odbacilo zbog »dijaboličnosti«.
Važan prinos klasičnoj arheologiji dala su istraživanja i radovi H. Schliemanna, W. Dörpfelda, A. Conzea, E. Curtiusa i niza drugih istraživača.
Ponavljam ovu rečenicu u kojoj je na prvom mjestu navedeno ime Schliemanna, ali unatoč tome nisam naišao na ijedan tekst, stručni osvrt, … itd., u kojem su se stručnjaci iz kula bjelokosnih jasno očitovali na pitanje: a u čemu je to bio Schliemannov važan prinos klasičnoj arheologiji. Ali i dalje se objavljuju tekstovi tipa:
Helena Marković u članku Trojanski rat opisuje Schliemannovo istraživanje:
Schliemann je pokušao dokazati da je Troja II zapravo Troja iz Ilijade prezentirajući njegov prvi, i najkontroverzniji, nalaz blaga kojega je nazvao „Prijamovo blago”. Danas se općenito smatra kako je Prijamova Troja sloj VII a. „Prijamovo blago” sastoji se od brončanih pladnjeva i kotlova koji su iznutra ispunjeni zlatnim, srebrnim i brončanim peharima, zlatne „zjedlice za umak”, vaza, 13 brončanih vršaka koplja. Najljepši dio blaga, nazvan još i „Helenin nakit”, sastoji se od dekorativnih predmeta: zlatnih narukvica, ukrasa za kosu, četiri naušnice, dvije veličanstvene zlatne dijademe (jedna je izrađena od 16,000 sićušnih komada zlata). Schliemann je čak fotografirao svoju suprugu – Sophie Schliemann ukrašenu „Heleninim nakitom” što je rezultiralo jednom od najpoznatijih fotografija 19. stoljeća (Wood, 1998: 56-59). Osim samih nalaza Schliemannova iskapanja na Hisarliku ostala su zapamćena i po svojoj destruktivnoj naravi. Iako ga je njegov kolega Britanac Frank Calvert savjetovao da pri iskapanjima lokaliteta koriste mrežu malih rovova umjesto velikih platformi, Schliemann je odlučio iskopati velike rovove kroz humak, izbacujući stotine tona zemlje i kamenja pri čemu je uništio ranije strukture koje su mu „smetale”.
I tekst privodi kraju s: Ocijeni Schliemannovo ponašanje!!!
Schliemannov život je prekrasno romansirao Zamarovski, temeljeći ga na nedvojbenim činjenicama. Oni koji su pročitali Vojtehovu priču mogu prepoznati briljantnog čovjeka koji je najprije radio što mora, da bi potom radio što želi raditi! Već u četrdesetim godinama je bio silno bogat. Tko god je i pomislio da je to bila uobičajena njemačka priča, u krivu je. Jer kako Einstein reče: talent (genij) je samo djelić u konačnom uspjehu djelovanja ali mora postojati. U temeljima su, bez iznimke, silni rad i posvećenost!
Mislim da nije teško zaključiti da Heinrich nije bio budaletina!
Uvijek je znao što čini i zašto to čini! I najvažnije od svega: znao je što mu je moguće činiti da ostvari svoje snove. Svoje polazište ću lako argumentirati. Počet ću s legendarnom rečenicom: Tata ja ću pronaći Troju.
To je rečenica koju je ispisao u svojoj autobiografiji. Ja u toj rečenici Heinricha prepoznajem kao veličanstvenog muljatora iz njegova tzv. trgovačkog razdoblja u kojem su pravila pokera nevjerojatno aktualna. Prodao nam je prekrasnu motivacijsku priču i pri tom sebe čudesno afirmirao. Prodao nam je bajku u koju svi želimo vjerovati. Na potpuno isti način je svijetu objavio Prijamovo blago, Helenin nakit, a potom i Agamemnonovu masku.
Na tim mjestima ga i danas, znanstvenici iz kula bjelokosnih razapinju. A on se ni slučajno ne okreće u grobu. Samo se smije. Jer, Schliemann je diplomirao studij arheologije i znao je dovoljno da svjesno odigra i tu utakmicu. Poznato je da mađioničari nikada ne otkrivaju tajne svojih trikova. A Schliemann je odigrao mnoge utakmice s bjelosvjetskim trgovačkim muljatorima, i tko god i pomisli da nije bio u stanju muljati kabinetske tzv. znanstvenike, u krivu je. Heinrich je odrastao i učio u stvarnom životu.
Nastavljam priču o Schliemannu, počevši od trenutka u kojem je prepoznao Hisarlik kao svoju metu. Priča u kojoj je s Ilijadom bauljao Bliskim istokom i pokušavao pronalaziti sličnosti u geografskim toponimima, je samo romantika. Znao je da su neki već locirali dva moguća mjesta. Nakon što je sondirao prvu lokaciju brzo je otkrio da nema uporište za daljnja istraživanja. I krenuo prema Hisarliku. Budući da pravi igrači promišljaju svoje buduće poteze, Heinrich je počeo prikupljati podatke i obratio se Franku Calvertu.
Frank Calvert (1828. – 1908.) bio je engleski emigrant koji je bio konzularni dužnosnik u regiji istočnog Sredozemlja i arheolog amater.
Helena Marković u članku Trojanski rat, navodi i ove rečenice.
Iako ga je njegov kolega Britanac Frank Calvert savjetovao da pri iskapanjima lokaliteta koriste mrežu malih rovova umjesto velikih platformi,…
U mojem svijetu su takve rečenice (ispisane nakon više od stotinu godina poslije, i bez referiranja na izvore), potpuno nerelevantne i samo su mišljenje autora. Argumentirat ću svoj stav s pitanjem: što je i kada istraživao Clavert na terenu? i dodatno pitanje: što je uopće otkrio? da bi njegovo iskustvo (znanje) uopće bilo relevantno. Pogotovo što ga Hrvatska enciklopedija imenuje arheologom amaterom.
Zabavna mi je i misao: što upućuje na to da su Calvert i Schliemann bili kolege? Možda zbog toga što su obojica amateri!
Drugi aspekt priče o prekopavanju (istraživanju) Hisarlika je zabavan i danas prepoznatljiv na svim mjestima našeg življenja. Nitko ne zna koliko je novca Heinrich slupao korumpirajući postojeće vladare da bi dobio (vremenski ograničenu, uz dodatna uvjete) koncesiju za svoje istraživanje. Da je tada imao na raspolaganju bagere i poznatu nam tehnološku podršku, imao bi vremena na pretek. Međutim, na raspolaganju mu je bilo stotinjak radnika lopatara. I odlučio je kako jeste.
U jednom dokumentarcu sam vidio snimak Heinrichovog proboja kroz brdo. I odmah se upitao: koje budaletine su to proglasile konačnim uništavanjem Troje. Da nema zabune, Schliemann je u svoje istraživanje uključio, vjerojatno tada ponajvećeg europskog autoriteta u području arheologije, W. Dörpfelda.
Interpretacija tih zbivanja iz pera Helene Marković slijedi.
Schliemann je odlučio iskopati velike rovove kroz humak, izbacujući stotine tona zemlje i kamenja pri čemu je uništio ranije strukture koje su mu „smetale”.
U mojem svijetu su takve i slične im rečenice samo štrebersko ponavljanje postojećih stavova (tzv. akademske zajednice). Zabavno je uočiti da je brdo Hisarlik navedeno kao humak. Malo mi je smiješno, ali moram reći: zar jedan obični humak može biti reinkarnacija Troje?
Schliemannu u tom razdoblju baš ništa nije smetalo. On je poput istinskog znanstvenika[4] krenuo u nepoznato i sondirao teren na najbrži mogući način. Duboko je kopao. I svim budućim istraživačima Troje omogućio izravan pristup mnogim „slojevima“ koji su obilježavali povijesna zbivanja na toj lokaciji, puno dramatičnije od očekivanog.
Tko god je pomislio i misli da Schliemann tada nije znao što radi, u krivu je!
Zabavno je navesti i to, da se i danas (oko 150 godina potom) mnoštvo tzv. arheologa silno trudi pokušavajući dokazati ponajprije da je Heinrich konačno uništio Troju, ali pri tom intenzivno proučavaju slojeve koje im je Heinrich ostavio u naslijeđe – i žive od toga.
Drugo pitanje je također zabavno: tko zna koju bi razinu (sloj) dosegli tzv. znanstvenici u prethodnih 150 godina da su brdo raskopavali svojim lopaticama i četkicama.
Malo sam se zaigrao jer u definiciji arheologije se navode nekakve nejasne određene metode. Naime, naveo sam popis metoda koje su na raspolaganju suvremenoj arheologiji, i nekim čudom rijetke su postojale u Schliemannovo doba.
Na ovom mjestu mi se čini primjerenim usporediti djelovanja Cartera i Schliemanna.
Carter [kα:’tə], Howard, engleski egiptolog (Swaffham, 9. V. 1873 – London, 2. III. 1939). Važna su njegova istraživanja u Dolini kraljeva, gdje je otkrio kraljevske grobove Mentuhotepa, Amenofisa I., Tutmozisa IV. i kraljice Hatšepsut. S lordom Carnarvonom otkrio (1922) do tada neotvarani Tutankamonov grob. Djela: Tutmozis IV. (Thoutmôsis IV, 1904), Tutankamonova grobnica (The Tomb of Tut-ankh-Amen, I–III, 1923–33; prvi svezak s A. C. Maceom).
Povijesničari (enciklopedija) su se kratko očitovali o Carteru, onako kako to povijesničari najčešće i rade. Naime, u ovom zapisu nema podatak da je (velebni arheolog) Carter, slučajno otkrio Tutankamovu grobnicu, jer nije imao pojma da je on uopće postojao. A pogotovo, naglašavam da nedostaje podatak, iz kojeg je razvidno, da je nakon otkrića uspio doslovno, „stručno“ raskomadati Tutankamonovu mumiju.
A sada slijedi najzabavniji dio priče o Schliemannu i Troji. Ja je nazivam:
Schieliman, svevremenski i briljantni lopov!
Zamarovski je tu priču (romantično) dramatizirao i odveo nas u zadnje dane isteka Heinrichove koncesije. Recimo da se dogodilo to da je jedan od lopatara naletio na zlatni artefakt. Heinrich je doznavši za to, odmah raspustio pogon i svim radnicima osigurao dvije tri dnevnice, samo da ostanu uz svoje obitelji.
Tada sam još jednom prepoznao Heinricha kao genijalnog pokeraša. Danas bi bolja usporedba bila sa šahistima velemajstorskog ranga, koji vide desetak poteza više od protivnika.
U istom danu je, bez svjedoka, otkrio mjesto i silnu količinu zlata na tom mjestu. Budući da je njegova koncesija za istraživanje područja (prema navodu Zamarovskog) bila pri kraju, i koja ga je obvezivala da sve pronađeno dostavi Turskoj, učinio je što jeste.
Da je kojim slučajem Heinrich bio štreberski znanstvenik, odmah bi dojavio nalaz… i tko zna što bi se dogodilo s Prijamovim blagom.
Vjerojatno je u razdoblju trgovanja, u kojem je stekao silno bogatstvo, naučio dovoljno da se odluči za najveću kulturnu krađu ikada. Olakotnu okolnost mu nalazim u mogućoj procjeni prava na nađeno. Naime, svima je jasno da su Turci odnekud prispjeli… silom osvojili, opljačkali i naselili postojeće područje. I zamislite samo, stekli pravo na nađeno, zločinima i pljačkom autoktonih naroda, na tom području.
Schliemannovoj pljački (kulturnog blaga) prethodila je pljačka lorda Elgina.
Od 1801. do 1812. Elginovi agenti uklonili su otprilike polovicu preživjelih skulptura Partenona, kao i skulpture iz Erechtheiona, hrama Atene Nike i Propylaia, šaljući ih u Britaniju u pokušaju osnivanja privatnog muzeja. Elgin je izjavio da je uklonio skulpture uz dopuštenje osmanskih dužnosnika koji su u to vrijeme imali vlast u Ateni. Istinitost Elginove tvrdnje je osporena… Većina skulptura nastala je u 5. stoljeću prije Krista pod vodstvom kipara i arhitekta Phidiasa.
James Bruce, 8. grof od Elgina (rođen 20. srpnja 1811., London, umro 20. studenoga 1863., Dharmsala, Indija) bio je britanski državnik i generalni guverner britanske Sjeverne Amerike 1847.–54. koji je vodio odgovornu ili kabinetsku vladu u Kanadi i … (Google prijevod navoda iz britanske enciklopedije)
Zabavno je da enciklopedija Britannica ne navodi Elginovu grčku epizodu i pljačku, naravno. (op. a.).
Schliemann je Prijamovo blago poklonio njemačkom narodu. Wikipedija kaže da je najprije bilo pohranjeno u Berlinskom muzeju i dodaje: sada se nalazi u Puškinovom muzeju u Moskvi.
Zabavan mi je zaključak da se „državne pljačke“ uopće ne kriminaliriziraju. Mislim čak i to da postoje i dalje neki koji zastupaju tezu da je Hitler „spašavao kulturna blaga“ od njihovih „nepodobnih“ vlasnika.
Apologia Sokratus/Obrana Sokratova
Preveo Koloman Rac, priredio Davor Salopek
Ideju za rečenice koje slijede pronašao sam kod velebnog tvorca ideja, Platona. Sokratova životna priča je nevjerojatna, a zapravo o njegovom djelovanju nemamo izravne tragove, jer svoje misli nije zapisivao. Platon ga je održao do danas živim. Zbog toga Sokrata neki nazivaju Platonov Sokrat. Priču sam upamtio ponajviše zbog ovih rečenica. Osuđen je na smrt zbog toga što nije vjerovao u bogove i što je kvario mladež. I prihvatio presudu ne odustajući od svojih stavova.
Mislim da se u optužnici lako može otkriti svevremenost, samo ako bogove prepoznate kao vladajuće moćnike iz kula bjelokosnih. Oni koji su se više potrudili doznali su i to da je Sokrat bio uporan u svojim govorima protiv Kritije (jednog od tridesetorice oligarha koji su vladali Atenom).
Mislim da je vrijedno promišljati ovo polazište (koje je Platon „prešutio“) u konačnoj presudi Sokratu.
Schliemanna nitko nikada nije pokušao braniti od objeda bogova iz kula bjelokosnih. Čini se da su zauvijek ostale u kamenu zapisane. Zamarovskom je bio trajna inspiracija, te je romansirao njegovu životnu priču. Iz priče je razvidno da Heinrich nije vjerovao u bogove, ali i to da je, vjerujući u svoje stavove (snove), poput Aleksandra, osvojio svijet (ali bez ljudskih žrtava), unatoč tome što mu je od malih nogu jedino oružje na raspolaganju, umjesto mača, bila samo jedna priča.
Summary
Mnogi se mogu, nakon čitanja teksta, upitati: što je autor uopće poželio reći?
Čitajući Feynmanove Lectures on Phisics, nakon svakog poglavlja sam nailazio na Summary. Zbog nečega sam mislio da je upravo na tom mjestu usmjeravao pozornost na ono što je smatrao bitnim (najvažnijim) u prethodnom tekstu. Oni koji su pozorno čitali moje tekstove lako će prepoznati da sam u dijelu, koji sam nazvao Kule bjelokosne, pokušao sugerirati da je naša povijest obilježena mnogim lažnim istinama.
Tekst sam priveo kraju sa Sokratom.
Sokrat (466-399, p. n. e.) je bio Platonov (427 – 347, p. n. e.) suvremenik, a Diogen Laertije je Živote i mišljenja istaknutih filozofa ispisivao stoljećima potom, a o njemu se ne zna gotovo ništa![5] Hrvatska se enciklopedija očituje:
Diogen Laertije (grčki Διογένης Λαέρτıος, Diogénēs Laértios), grčki filozofski pisac (kraj II. st. – druga polovica III. st.). Po imenu se pretpostavlja da je bio iz grada Laerta u Kilikiji ili pak Kariji…
Danas Sokrata pamtimo kao Platonovog Sokrata, međutim oni koji su u rukama imali Diogenovog Sokrata, (i Diogenovog Platona, naravno), silno bi se zabavljali, a onda upitali – što je tu istina? Platon je naveo tužbu (i imena tužitelja Sokrata). Upravo to je Diogen iskoristio u svoj priči, ali naveo i neke druge izvore koji su u skladu s Platonovim navodima.
Optužnica se temelji na tezama:
- bezbožnost
- kvarenje mladeži.
Prva teza je prepoznatljiva i trajna u povijesnim zbivanjima. Europska povijest je krunski dokaz, ali kad kod Diogena otkrijete da je Sokrat na trgu (agora) držao žučne govore protiv Kritije (jednog od tridesetorice moćnika koji su vladali Atenom i Platonovog rođaka), mislim da bi se misleći ljudi ipak mogli malo zamisliti, pogotovo kad kod Diogena otkriju podatak da je Platon kupovao Demokritove spise i spaljivao ih. Mislim da bi mnogi lako dokučili i to tko su bili bogovi protiv kojih je govorio Sokrat.
Drugi dio optužnice mi je posebno zabavan.
Recimo, ja navode iz Sokratove optužnice lako prepoznajem i pripisujem Hrvatskoj, kao najveći krimen. Hrvatska je za tridesetak godina uspjela promijeniti mladež. Naravno, vladajući će „lako dokazati“ da su nove generacije sada postale „pravovjerne i popravljene“.
Četrdeset sam godina izravno proveo u školskim sustavima… i znam o čemu pišem.
Činjenica je da su ugledni Atenjani često Sokratu slali svoju dječicu na odgoj i obrazovanje. Najpoznatiji mu je učenik bio Alkibijad.
Alkibijad ili Alcibijad (grč. Ἀλϰıβıάδης, Alkibiádēs), atenski državnik i vojskovođa (Atena, oko 450. pr. Kr. – Melisa, 404. pr. Kr.). Rođak Periklov i učenik Sokratov; darovit, lakomislen i samosvjestan; čas slavljen kao junak, a čas preziran kao izdajica, Alkibijad je jedna od najznamenitijih osoba stare grčke povijesti… (HE)
Ako slučajno pročitate potpuni osvrt naše enciklopedije o Alkibijadu, lako će te prepoznati temelje drugog dijela optužnice, ali i ulogu Sokrata u njegovom odgoju i odrastanju. Ja u svakoj navedenoj karakterizaciji Alkibijada vidim Sokrata.
Ali i Aristotela u stvaranju bestijalnog ubojice odgajanjem Aleksandra.
Dragi moji,
davno sam škole definirao kao ustanove koje potiču sumnju i znatiželju.
Čini mi se da drugi (vladajući) misle drugačije
Budući da smo demokratsko društvo na vama je da odlučiti što je istina a što laž!
[1] Na mreži ima i drugih priloga o Troji, zbog toga sam kao „izvor“ naveo Google. Sami odaberite svoje polazište.
[2] Troja ili Ilij (grčki Τροία, Troía, Ἴλιον, Ílion, latinski Troia, Ilium, hetitski Wiluša, turski Troya), višeslojno naselje (tell) na brežuljku Hisarlıku na Egejskoj obali u Maloj Aziji, Turska. U njem je prepoznat legendarni grad Homerova epa Ilijade. Grad je dobio ime po svojem utemeljitelju, junaku Trosu, unuku kralja Dardana (zbog toga Homer Trojance naziva i Dardancima); drugo ime grada proizlazi iz imena njegova sina Ila. (Hrvatska enciklopedija). Recimo da ja više vjerujem Gravesu nego našim enciklopedistima. Pozornost sam usmjerio na imenovanje grada (Ilij) jer je Homer svoju priču nazvao Ilijada.m4
[3] Sada se uistinu sprdam pitajući autore enciklopedijskog zapisa: zbog čega su ispisali besmislicu o Tesli hrvatskom izumitelju? Prirodno je pitanje i ovo: a čime je Hrvatska, na bilo koji način, „zadužila“ Teslu?. Možda ga je tajno stipendirala? A nije ni postojala u razdoblju rođenja Tesle! Rođen je u Austro-Ugarskoj Monarhiji (naziv Habsburške Monarhije nakon nagodbe Austrije s Ugarskom (1867) do kraja I. svjetskog rata (1918).
[4] znanstvenik osoba koja sustavnim istraživanjem prikuplja podatke i opažanja te, vodeći se načelima znanstvene metode, postavlja i ispituje hipotezu, kako bi stekao i podijelio razumijevanje i znanje. Može biti stručnjak u jednome ili više područja znanosti. Znanstvenici istražuju radi sveobuhvatnijeg razumijevanja prirode, uključujući njezine fizičke, matematičke i društvene sastavnice.
[5] Branko Bošnjak, u Predgovoru prijevoda Životopisa (BIGZ, Bg. 1979)
