Uvod
Zadnjih mjeseci pokušavam afirmirati sportsku inteligenciju, nešto što nitko do sada nije jasno eksplicirao. Donedavno sam intenzivno pratio NBA utakmice i paralelno s tim zbivanjima pratio događaje na Roland Garrosu. Nisam mogao izbjeći ni (još uvijek aktualnu) hrvatsku zbilju povezanu s HOO. A upravo svjedočimo globalnoj euforiji povezanoj s održavanjem svjetskog prvenstva u nogometu, tako da najveći Grand Slam turnir u tijeku, prolazi kod nas skoro nezapaženo. U Americi postoje i NHL, baseball i liga „američkog“ footballa, čiji godišnji proračuni prelaze proračune mnogih država na svijetu. Naravno, ne smijemo zaboraviti na Olimpijske igre. One se značajno razlikuju od navedenih sportova, na razini da više ni organizatori OI ne znaju koliko će i kojih sportova biti na slijedećim igrama, ali i u tome da sudionici OI zarađuju „samo medalje u ime svojih država“.[1]
Show business
Industrija zabave ili šoubiznis (engleski: show business) je naziv pod kojim se podrazumijevaju sve profesionalne, odnosno komercijalne aktivnosti pružanja usluga zabave (Wiki).
Sport je zapravo univerzalna pojava i nije teško dokučiti da su u tom području poslovni ljudi prepoznali neograničenu moć zarade. Amaterizam OI je bio kratkotrajno (i naivno) ograničenje, a u zadnjih stotinjak godina svjedočimo eskalaciji profesionalizma u sportu na nepodnošljivim (čak i pravnim) razinama.
Pokušavajući s ovih polazišta pronaći zajednička obilježja u „sportskim obiteljima“, u temeljima sam prepoznao novac i profesionalizam. Novac je u temeljim svih ljudskih djelovanja i nije nešto novo, ali je profesionalizacija u sportu, sport potpuno preselila u područje zabave[2]. Tradicionalna (konzervativna, umišljena???) Europa je sporo reagirala. Američkim političarima je sport bio dugo nezanimljivo područje, te je u tom području novim poslovnim ljudima bio „ponajprije, porezni eldorado“. Međutim, kad je riječ o profesionalizmu u sportu danas, o tome mislim u najvećoj mjeri afirmativno. Naime, mislim da je svima razvidno da je „vrhunski sport“ (u američkoj izvedbi) usmjeren prije svega prema zabavi gledatelja. Neki to vole nazivati cirkusom. Europskim navijačima (gledateljima) to je još uvijek neprihvatljivo.
Digresija
Na ovom mjestu posebno naglašavam izjave naših američkih („kockastih“) Hrvata nakon poraza koji boli. U izjavama smo jedva prepoznavali hrvatski jezik, ali su svi bili razdragani i suglasni u tome da je utakmica bila odlična (čak spektakularna do kraja). Unatoč tome što je ishod bio poraz.
Gledatelji (publika, puk, narod)
Kolosej (prema lat. colosseus < grč. ϰολοσσıαῖος: gorostasan), srednjovjekovno ime za amfiteatar Flavijevaca koji su u I. st. u Rimu dali sagraditi carevi Vespazijan i Tit. Građevina ima oblik elipse kojoj osi iznose 188 i 156 m, visina joj je 48,5 m, a mogla je primiti 50 000 gledatelja. Arena (borilište) je bila ograđena visokim zidom, a pod njezinim drvenim podom bile su smještene mnogobrojne komore, krletke za životinje te različite sprave i mehanička dizala potrebna u predstavama. U gledalištu su najdonji red činila počasna mramorna sjedala za carsku obitelj, najviše činovnike i vestalke. Nakon toga su se dizala dva kata mramornih i jedan drvenih sjedala. Na vrhu je bio trijem, a na njegovu krovu stajaća mjesta za običan puk. Vanjski plašt građevine imao je četiri kata od kojih su prvi krasili dorski, drugi jonski, a treći korintski polustupovi, dok je četvrti kat imao prozore i korintske pilastre. Ondje su bile motke na kojima se preko gledališta mogao razapeti platneni krov. Najdonji red činile su arkade koje su služile kao vrata. Kolosej je tijekom stoljećâ višekratno obnavljan, a do danas je sačuvana približno trećina (HE).
Iz ovog enciklopedijskog navoda nije teško naslutiti koliki je novac uložen u gradnju gorostasne Arene. Zbog čega se Vespazijan odlučio za gradnju veličanstvenog mega-zdanja, danas je razvidno. To je najočitije pojasnio Juvenal s:
panem et circenses [pa:’nem ~ circe:’nse:s] (lat.), kruha i igara; riječi kojima je D. J. Juvenal u svojoj desetoj satiri karakterizirao dekadentni mentalitet puka u carskome Rimu: narod ne traži ništa drugo nego da mu vladar dijeli žito i priređuje besplatne igre u cirku(su). Danas se tim izrazom označuju slični potezi vlasti kojima se javnosti skreće pozornost s problema, a također i životno stajalište potpune nezainteresiranosti za sve što ne služi zabavi i užitku. (HE)
Profesionalizam
profesionalizam (prema profesija), bavljenje športom radi stjecanja materijalne koristi; djelatnost športaša koji prima osobni dohodak i nagrade za sudjelovanje na treninzima, natjecanjima, za postignute uspjehe i za reklamiranje različitih proizvoda. Profesionalci su namještenici športskih društava i klubova s određenim pismenim obvezama i dogovorenim novčanim primanjima i nagradama za sudjelovanje u natjecanjima. Profesionalizam se osobito raširio u drugoj polovici XX. st. Odlukom Međunarodnog olimpijskog odbora profesionalcima je dopušten nastup na Olimpijskim igrama od 1984. (HE)
Ova riječ se u najvećoj mjeri rabi kad je riječ o sportskim područjima. Meni je draža riječ profesionalnost (osobina onih koji su dobri u poslovima koje obavljaju), jer je susrećemo na svim mjestima ljudskog djelovanja, ali je rijetko primjetna u hijerarhiji materijalnog vrednovanja. To je posebno naglašeno u području odgoja i obrazovanja, ali i drugim djelatnostima za koje je odgovorna država[3]. Zbog toga volim profesionalizam u sportu. Na mnogim razinama profesionalnost u sportu se može doslovno nazivati umjetnošću.
Kraj koji boli
Uvod
Možda sam vas malo „udavio“ skrećući pozornost na svima poznato. Pokušao sam vam naglasiti temelje koji oduvijek prate sportska zbivanja. Nadam se da ste na prvom mjestu prepoznali zaradu (profit) kao najvažniji motiv ulaganja (kod novih poslovnih ljudi) u sport. A kad je novac pokretač bilo čega – sva su sredstva dozvoljena u ostvarenju cilja! Politika se u sport uključila od osnivanja Olimpijskih igara, ali je zbog nečega taj pokretač političarima bio (populistički) nezanimljiv… sve do trenutka u kojem je Hitler (!!!) bio organizator Olimpijskih igara. Bio je siguran da će tada svijetu na najizravniji način dokazati nadmoć „arijevske rase“. Pokazalo se da je jedan američki marginalac (niger, crnjo…) Owens[4] potpuno „razmontirao“ njegov plan. Zabavno je i to da je jednom zgodom Owens izjavio kako mu je Hitler odao veću počast od njegovog predsjednika Roosevelta, koji mu je pristup u tzv. Bijelu kuću omogućio tako da ga nitko ne vidi! Pokazalo se i to da je Amerika nedugo potom, politički zagadila sport – zauvijek! Hitleru nije uspio prvi pokušaj zagađivanja, ali sada izravno svjedočimo Trumpovim intervencijama.
Kraj koji boli
bila je naslovnica Jutarnjeg lista, a tijekom tog razdoblja su se u medijima eksponirali svi mogući bolesnici – s istom tezom: pokradeni smo! Argumentacija im je bez iznimke bila na razinama ekstremnog političkog populizma.
Počet ću s najčešćim argumentom: Hrvatska je mala zemlja, …
Hrvatsku je na velikoj nogometnoj pozornici objavio Ćiro. To je nevjerojatna (i meni zabavna) priča. Kad se Ćiro pokavio u Dinamu, preuzeo je ekipu koja je u Jugoslaviji mogla u startu svim ekipama „dati deset bodova fore“. Gospodar nogometa u ex. YU bio je tada nedodirljivi Miljanić. Jedan Džarovski je davno rekao da može „kupiti“ bilo koju nogometnu utakmicu. Naslućujem da je Ćiro tada s njim sklopio dogovor na razini – neka suci u Dinamovim utakmicama samo sude „pravedno“. Pokazalo se da je to Miljanić shvatio prekasno – i Dinamo je postao prvak. Jedna nevjerojatna (BMV) generacija Veleža to nije uspjela. Nije imala svoga Ćiru.
Kad je postao selektor (izbornik) reprezentacije Hrvatske, na popisu je imao nevjerojatne igrače koji su u juniorskom razdoblju bili prvaci svijeta! I drugi su balkanski selektori imali sličnu situaciju – ali nisu bili Ćiro!
Naš Ćiro je stvorio nevjerojatan tim koji je trebalo samo „pustiti na teren“.
Moram dodati i ovo: Ćiro nikada i nikoga (od izabranih) nije naučio ni jedan nogometni potez, nije im bio u stanju niti „nacrtati bilo kakvu akciju, ali je njegova motivacijska moć djelovanja na ekipu bila nevjerojatna. Međutim, često sam lovio misao da smo mogli biti i prvaci svijeta da je jednom dečku dao pravu priliku da bude ono što jeste – boem i fantazista na terenu (Prosinečki).
Pokazalo se da je sport u tom razdoblju još uvijek nije bio posebno vidljiv političarima. Djelovanja na razinama „demokratskog osvajanja vlasti“ bila su tipično – politička. Najbanalniji dokaz je u tome što je Račan (nakon francuske nogometne epizode) „dobio“ sljedeće izbore.
Bilić se na mjestu izbornika hrvatske nogometne reprezentacije objavio (2006. – 2012). Ne znam kako se to dogodilo jer „izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije“ je nedvojbeno mi, postala politička funkcija. Budući da sam na svoj način ovisnik o nogometu, pozorno sam pratio „njegove poteze“. „Poznavao sam Slavena s terena“ i profilirao kao borca koji u svakom trenutku čini sve što zna i može! U kontekstu njegove uloge (na terenu) sam ga stavio u „file“: to je igrač koji svaki ozbiljan tim mora uvijek imati u timu, jer tim bez takvih (samozatajnih boraca) ne može biti pravi tim. Uostalom, dijelio je teren s Bobanom, Šukerom, Prosinečkim… Naslućujem da je upravo iz te pozicije počeo razumijevati samu igru. I učinio je ono što jeste. Goal.com Bilića je 2014. proglasio najboljim hrvatskim trenerom!
Bilićevi dečki (timovi) nisu ostvarivali spektakularno vidljive rezultate, ali se čini da su sadašnji nedodirljivi „vlasnici nogometnog saveza“ shvatili da je njegovo djelovanje u stvaranju „nove hrvatske nogometne reprezentacije“ bilo presudno – za Dalićevo razdoblje.
Dalić, je bio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije od listopada 2017. do srpnja 2026.
Namjerno navodim godine pokušavajući stvoriti nekakvu logičnu crtu uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije. Očito je da je Dalić „preuzeo reprezentaciju“ pet godina nakon Bilića. Ne znam tko je sve u tom međurazdoblju bio izbornik, ali je očito i to da je bio – neuspješan u smislu (sada već i) političkih očekivanja. Bilićevi klinci su u međuvremenu prepoznati i na međunarodnoj sceni.
O Daliću nisam imao nikakvu rezonanciju, u smislu velebnog nogometaša ili trenera, pa sam „na prvu“ pomislio da je riječ o još jednoj „uhljebničkoj epizodi“. Međutim, pokazalo se da je Dalić bio nevjerojatna Ćirina inkarnacija, ali ne na „korupcijskoj razini“. Jasno je vidio što mu je Bilić ostavio u nasljeđe. Ja bih to nazvao: totalni kaos u njegovim mogućim izborima. Od mnogih briljantnih igrača, morao je stvoriti najmoćniji tim!
Ćiro je bio nevjerojatni motivacijski muljator , Bilić vizionar u stvaranju buduće reprezentacije, a Dalić u poziciji kreatora nove reprezentacije. U mojem razumijevanju bilo čega, to je „priča svih priča“. Ne znam koliko je Dalić proveo „besanih noći“ dok se nije probudio s jasnom slikom budućeg tima. I stvorio je tim koji je funkcionirao – neprobojno! Tim je mogao do sudnjeg dana igrati u egalu sa svim protivnicima.
Dalićev nerješiv problem je bio što nije ima jednog Šukera, Mandžukića…. Na vidiku je bio jedino Kramarić. Ne znam zbog čega mu nije davao prave prilike. I na kraju se uvijek objavljivao Livaković.
Livaković
S njim sam zauvijek emocionalno povezan, samo nakon nekoliko druženja. Bio je u 6-7 razredu osnovne škole. Netko je pomislio da mu mogu pomoći u kontekstu pozitivne ocjene iz matematike i fizike, Vjerojatno „konzervativna“ baka, učiteljica u mirovini, koja je mislila da je „najvažnija škola“.
Tata je nakon mojeg druženja s malim Livom poželio čuti i moj dojam. Ne sjećam se točno riječi koje sam mu uputio, ali su bile na razini: mali u fokusu ima jedino nogomet. Škola ga uopće ne zanima. Dodao sam i ovo. Imaš dovoljno novca da da mu omogućiš „bezbrižan život“ ako i ne uspije u nogometu (bez škole, vauuu). Ali imaš i mogućnost da ga „uvališ Maminju“. A ako on prepozna da ga „može dobro unovčiti“ – onda je itekako talentiran (i njemu financijski upotrebljiv). Mali blento mi više nije dolazio na druženja… a ostalo je povijest.
Meni malog Livu sam ubacio u ovu priču malo iz sentimentalnih razloga, ali s namjerom da osvijestim svim hrvatinama da bi bez „mojeg“ malog Live hrvatska reprezentacija bila samo i dalje ono što mi sada naglašavamo – mala zemljica. Live nas je (u Kataru) doveo na sam vrh nogometnog Olimpa.
Netko je opravdavanje „neuspjeha na ovom svjetskom prvenstvu naveo – da smo prije imali „puno sreća“, pa ne trebamo sada … kukati. Ali nije naveo ime Livakovića (ali ni Subašića).
Oni koji znaju nešto o logičkom zaključivanju, tu izjavu mogu interpretirati: Livaković je u Kataru bio naša sreća!, a u Rusiji Subašić!
Zaključak
Argumenti naših velebnih sportskih komentatora i analitičara s nazivnikom „mala zemlja“ su obična smijurija, ali i izuzetno opaka poruka Hrvatima – svi su protiv nas, jer smo mi mala zemlja, unatoč tome što smo u vidljivom razdoblju ostvarivali uspjehe koje su i dalje nedohvatljive tzv. velikim zemljama.
To što je hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila (kao mala zemlja) je u svijetu (koji sam pokušao u uvodu jasno eksplicirati) je – čudesno! Zbog čega je to bilo tako, u ovom svijetu tzv. profita jedini odgovora nalazim (možda naivno): u toma da smo mi u Bobanovom (Ćirinom) razdoblju igrali nogomet koji drugi nisu razumijevali, a pogotovo u Modrićevom (Dalićevom) razdoblju.
Moj problem je u tome što ja u temeljima Modrićevog i Dalićevog razdoblja vidim jedno – moga maloga Livu i Subašića.
Samopouzdanje
Za veliki rezultat treba nam veliki golman!
To je rečenica koje se prije mjesec dana prisjetio Dražen Antolić, (11. lipanj, 2026. iz SAD-a), a koju je Danijel Subašić više puta spomenuo citirajući riječi Luke Modrića upućene njemu uoči Rusije. Subašić je bio velik sve do finala, a remek-djelo učinio je u osmini s Danskom. Osam godina kasnije treba ponoviti – Subašić je promijenio povijest, Hrvatsku kojoj prijeti pečat gubitnika pretvorio je u pobjednika obranivši tri jedanaesterca Dancima. Vatreni pod traumom Beča 2008. i vlastitih frustracija niti te večeri u Nižnjem Novgorodu nisu dobro pucali s bijele točke. Zabili su tek tri od pet, u mnogim prilikama to znači poraz, ali taj put dogodilo se slavlje. Iako je postojala silna želja i vjera da se može, pravog samopouzdanja nije bilo. Samo dvojica igrača javila su se da će šutirati s bijele točke, što je dovoljan pokazatelj. Tek jedan više nego u Beču.[5]
Digresija
Do ovog trenutka sam mislio da se u Hrvatskoj nikada nitko neće objaviti s ovim ili sličnim očitovanjem o genezi mijenjanja malog tima u veliki. To se u fizici naziva kvantni skok (na razini revolucionarnih promjena). Dražen je u opisanoj epizodi naveo argumente… iz kojih je razvidno da su „usrani genijalci“ nakon Rusije osvanuli kao goropadni predatori.
Na ovom mi se mjestu čini prigodnim komentirati jednu izjavu u Amerikani. Dogodila se nakon utakmice s Engleskom. Jedan od komentatora je pokušao naglasiti ulogu Livakovića u toj utakmici u kontekstu njegovih nevjerojatnih intervencija, bez kojih bi konačan rezultat bio nepopravljiva katastrofa. Komentatorica u studiju mu je kratko odgovorila: pa to mu je posao!
Budućnost hrvatske nogometne reprezentacije
Pogledajmo najprije što je ostvarila naša reprezentacija prije naše svjetske boli. Svim ozbiljnim (realnim) analitičarima je bilo jasno s „čime“ odlazimo na svjetsku smotru (nakon pripremnih utakmica). Bilo je jasno i Daliću pa je u motivacijski paket uključio i Boga. Čini se da je malo pretjerao te je iz crkvenih krugova dobio malo po prstićima. Već nakon prve utakmice je „ozbiljnim analitičarima“ bilo jasno što bi se moglo dogoditi. Live je uspio održati pobjednički rezultat u sljedeće dvije utakmice (odradio je valjda svoj posao!!!), a onda se dogodio Portugal. I nastupila je kaotična priča u kontekstu objavljivanja svih mogućih tzv. nogometnih znalaca. A ponajviše je temeljena na lažnoj interpretaciji „savršene hrvatske igre“ u drugom poluvremenu utakmice protiv Portugala! Koje smo rezultatski izgubili!!!
Nisam mogao vjerovati, slušajući njihove nebulozna objavljivanja. Prva asocijacija mi je bila kosovska bitka s kojom se Srbi i dalje „hrane“. Neki bi mogli reći da je na tom mjestu aktivirana poznata historia magistra vitae [6]. Druga misao je bila malo pragmatičnija. Dečki (sada i cure) su izgubili „svoju igračku“ i buduće mogućnosti da se u Hrvatskoj objavljuju kao apsolutni autoriteti – u nečemu (u kontekstu komentiranja budućih velebnih nogometnih uspjeha). A itekako su dobro znali da je ovo prvenstvo Modrićev i Dalićev labuđi pjev!… te da nam predstoji mukotrpno i dugotrajno stvaranje nove nogometne hrvatske reprezentacije. Naime, ako se samo prisjetimo što se sve događalo s reprezentacijom nakon Francuske (1998.), teško ćemo pronaći neki spektakularni uspjeh, osim u pjesmuljku s naglašenim stihom: neka pati kome smeta Hrvatska je prvak svijeta!
Druga misao je bila malo pragmatičnija. Dečki (sada i cure) su sada izgubili „svoju igračku“ i buduće mogućnosti da se Hrvatskoj objavljuju kao apsolutni autoriteti – u nečemu (valjda u komentiranju velebnih pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije). A itekako su dobro znali da je ovo prvenstvo Modrićev i Dalićev labuđi pjev!… te da nam predstoji mukotrpno i dugotrajno stvaranje nove nogometne hrvatske reprezentacije. Naime, ako se samo prisjetimo što se sve događalo s reprezentacijom nakon Francuske (1998.), teško ćemo pronaći neki spektakularni uspjeh, osim u pjesmuljku s naglašenim stihom: neka pati kome smeta Hrvatska je prvak svijeta!
Mislim da je lako izračunati koliko je godina prošlo „od Francuske do Rusije“, a lako se sjetiti i svih izbornika koji nisu napravili nove iskorake s nevjerojatnim dečkima koji su nas odveli na nogometni Olimp. Dalić je učinio čudo s Bilićevim ptićima. Desetak godina nas je održavao na olimpijskim visinama nogometa. S „Ćirinim šinovima“(Ćiro je malo frfljao) dogodilo se da je većina svoj talent „naplatila“ na drugim mjestima. To zapravo nije posebno iznenađenje. Rekao bih „da se to događa svakodnevno“ u klubovima. Pogotovo u financijski moćnim klubovima, koji nemilice troše novac na „nogometne dragulje“ (neki im daju epitet – genijalce). Ako je netko i pomislio da je lako surađivati s „genijalcima“, neka odmah zabravi tu misao. Dokaza ima na svim nogometnim mjestima.
Stvaranje nove hrvatske nogometne reprezentacije
Navedeni podnaslov se čini nerazumnim. Naime, jasno je da je hrvatska nogometna reprezentacija već duže razdoblje hrvatski najmoćniji brend![7] I dalje su nam na raspolaganju skoro svi isti igrači. Treba samo riješiti pitanje novog izbornika, što i nije veliki problem jer „imamo poveći broj međunarodno primjetnih trenera“. A i Luki su znalci već pronašli vrhunsku zamjenu (samo nakon jednog briljantno odigranog poluvremena, kojeg smo rezultatski izgubili). O tome ipak ne odlučuju navijači (svaki od njih zna sve o nogometu i zapravo je potencijalni izbornik). O tome odlučuje HNS administracija. Mislim da je jasno da su oni nedodirljivi… a najmanje odgovorni ako „nekim čudom“ stvari krenu ukrivo. Oni su samo mali Infantinovi klonovi. Protiv njega su sada sve male, ali i velike zemlje. Unatoč tome ostat će najmoćniji čovjek FIFA-e. Vjerojatno „do svoje smrti“. Nadam se ipak da bi mogao dočekati Blatterov (i Platinijev) kraj.
Digresija
Carlo Ancelloti je jedan od najtrofejnijih nogometnih klupskih trenera na svijetu. Međutim, kad je „postao slobodan“ (nakon otkaza u Realu) ni dana nije bio bez posla, jer mu je Brazil poslao ponudu. To je, moramo se složiti, najveća nogometna zemlja na svijetu. Mislim da se možemo složiti i oko toga da je broj dječice koja u Brazilu živi nogomet, neusporediv u odnosu na neke klince iz hrvatskih vukojebina, čak i iz obrovačke! Malo teže će te se složiti kad kažem da smo mi „male bebe“ u odnosu na to koliko je nogomet Brazilcima važniji nego nama. Barem na razini populacije i dugotrajne tradicije (brenda)[8]. Pokazalo se da im je dugo trebalo da shvate da je uloga trenera i izbornika nogometne brazilske reprezentacije,… mjesto ispod giljotin-sječiva. Mislim da je Carlova budućnost sada u Brazilu vrlo upitna.
Italija je izborom Genara Gattusa jasno objavila svoju izgubljenost u nogometnom svemiru. Mislim kako je jasno da je riječ o još jednoj nogometnoj velesili (i velikoj državi).
Na kraju ove poduže digresije navodim i Njemačku. Navodim kratko: nakon što je Julian Nagelsmann početkom srpnja 2026. podnio ostavku, novi izbornik njemačke nogometne reprezentacije trebao bi postati Jürgen Klopp.
Zbog čega su Brazil (5), Italija (4) i Njemačka (4) s ukupno 13 „kipića“ sada na mjestu na kojem jesu… još nisu dokučili, a kada će, narod kaže: pitaj Isusa!
Bilić
Kad je HNS najavio Bilića kao mogućeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, bio sam malo iznenađen, međutim kad sam kasnije doznao da je riječ o dvogodišnjem ugovoru, pomislio sam da je Slaven bio rezerviran, ali i HNS. Slaven iz svojih razloga, a HNS iz svojeg. Naslućujem njihove razloge. Zato nastavljam „zagorski“: Bumo vidli!
Naime, prije par dana sam naletio na neko druženje nogometnih stručnjaka (Slaven još nije bio promoviran) jedan od njih je (u rukavicama, ha, ha) iznio niz „argumenata“ sugerirajući „pogrešan izbor“. Recite mi kako raditi svoj posao, kad ti klipove bacaju pod noge, i prije prvog koraka?
O Slavenovoj ulozi u stvaranju Dalić – Modrićeve franšize, već sam se izjasnio. Danas sam pročitao da (nakon izbora) Slavena često pitaju za (njegovu?) epizodu s Turskom. I ja je naravno pamtim… ali ne na razini pobjede ili poraza. Gledao sam Slavena tijekom izvođenja penala. Bio je „usrana pi….ca“ i negdje je „molio Boga da sve ispadne dobro“. Dugo mi je trebalo da nađem svoj odgovor u kontekstu njegova takvog objavljivanja. Mislim da je predugo proveo s tom dječicom sudjelujući u njihovom osobnom i nogometnom odrastanju. I samo ih je volio. Tada je zaboravio svoju izborničku i svoju očinsku ulogu. Nije se „molio“ zbog sebe. Znao je da im tada nije bio u mogućnosti pomoći ni na koji način. Oni su tada odlučivali i suočavali se sa sobom. Čini se da (baš tada) nisu dovršili svoje odrastanje,
Bilić je bio ono što jeste… pokazalo se „na svoju štetu“ (u percepciji malih hrvatskih ljudi). Ja ga upravo zbog toga posebno cijenim.
Svjetska velesila i mali narod
Hrvatska će još puno godina biti svjetska nogometna velesila. Brazil, Italija i Njemačka će to ostati dok nogomet postoji. To su velike zemlja čije su uloge (i) u povijesnim zbivanjima lako prepoznatljive. One će još neko razdoblje tražiti svoj put prema nogometnom Olimpu. I ne nerviraju se posebno, jer znaju da su velike zemlje čiji se identitet ne temelji samo na nogometu i nekakvim velebnim sportskim dosezima.
Naš problem nije u tome što smo mala zemlja. A to jesmo po svim geopolitičkim parametrima. Najveći je problem u tome što smo mi mali narod!
To u najvećoj mjeri gledamo na ishodima demokratskih izbora, u kojima se i dalje afirmira gubitnička Hrvatska (i vojno i politički) iz davnih vremena.
[1] Nisam naveo zimske sportove, atletiku, plivanje, niti biciklizam… koji itekako participiraju u „sportskoj industriji“. Upravo je počeo Tour de France. Posebno naglašavam golf, koji često prolazi „ispod radara“.
[2] Jedan, i danas dragi mi Željko Maričić (briljantni fotograf) mi davno reče ovo: gušti se najviše plaćaju!
[3] U profesionalizmu je to najvažniji kriterij u hijerarhiji nagrađivanja. Jednom mi je zgodom direktor (Jelača) moćne zadarske poljoprivredne tvrtke rekao isto: da mogu u tvrtku dovesti najbolje iz struke (i platiti adekvatno njihovo znanje, kao u nogometu) – gdje bi nam tek bio kraj? U privatnim tvrtkama profit je jedini kriterij zapošljavanja i plaćanja djelatnika.
[4] Jessi Owens, legendarni američki atletičar i četverostruki osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu.
[5] Na ovom mjestu prisjećam se Ladića iz Francuske. Bacao nas je prije u očaj mnogim svojim intervencijama, ali je u Francuskoj bio čudesan. Neki su tada govorili da ide „glavom na kopačku“.
[6] izreka “historia magistra vitae“ (lat. povijest je učiteljica života) potječe iz Ciceronova djela O govorniku. Ona označava shvaćanje da nam proučavanje prošlosti pruža neprocjenjive pouke i mudrost za snalaženje u sadašnjosti i oblikovanje budućnosti.
[7] brend (ili brand, hrv. robna marka) je prepoznatljiv identitet, ime, simbol ili dizajn koji razlikuje proizvod, uslugu ili tvrtku od konkurencije. To nije samo fizički logo, već skup vrijednosti, emocija i reputacija koji stvaraju povjerenje i trajan dojam u svijesti potrošača.
[8] Brazil, službeno Savezna Republika Brazil, najveća je država u Južnoj Americi. Prema površini i broju stanovnika od preko 207 milijuna, peta je najveća zemlja na svijetu.
