Uvod
U prvom sam dijelu načelno propitivao inteligenciju pokušavajući dokučiti „svoju definiciju“. Međutim, pokazalo se da sam dobio puno više. Riječ je naravno o navedenim teorijama inteligencije. Posebno me razveselio spomen praktične (ulične ) inteligencije. Naime, u svojim Lekcijama iz fizike (iliti putokazima prema razumijevanju fizike) sam postojeće tekstove u hrvatskim udžbenicima fizike imenovao „uličnom fizikom“. Vjerojatno su i teoretičari inteligencije prepoznali postojanje praktičnog djelovanja ljudi (ponajviše kod političara) i dali joj legitimitet (baš kao i ja tekstovima iz fizike) na posprdan način. Međutim, čini se da teoretičari inteligencije nisu upoznali Wittgensteina (neki su ga nazvali Bogom filozofije), koji tvrdi: Istinitost stavova ne može biti dana a priori zato što tek usporedba sa zbiljom odlučuje o istinitosti ili neistinitosti. Nasuprot njima, logički su stavovi tautologije i zbog toga besmisleni. (HE).
The Big Bang Theory
Jednom davno me dopalo da u udžbeniku fizike ispišem nešto o astronomiji. Priču sam naravno počeo s teorijom velikog praska. Recenzent (dr. sc. Mile Dželalija) me uskoro podsjetio na to… da je to i dalje samo teorija. Čini se da je u nekim moji rečenicama naslutio da ja „vjerujem u istinitost teorije“. Nisam siguran da je „čitao Wittgensteina“. Mislim da je samo činio ono što prirodoslovci odavno znaju. Ja sam na zabavan način zaključio da je filozofima trebalo 500 godina da shvate očito.
Upravo zbog ovih i sličnih nejasnoća sam u „svoje propitivanje sporta i inteligencije“ uključio Occamovu britvu, pa sam se vratio na početak i potražio definiciju sporta.
Naišao sam na dva, meni uvjerljiva navoda o sportu:
Iako se filozofi sporta općenito slažu da je definicija sporta neizvediva, ipak se sport može nadasve jasno i plauzabilno odrediti… (Hrčak).
Sport je oblik tjelesne ili mentalne aktivnosti koji se izvodi prema utvrđenim pravilima, a cilj mu je natjecanje, rekreacija, poboljšanje zdravlja ili zabava. Obuhvaća širok raspon aktivnosti – od individualnih do momčadskih – u kojima se vještine i sposobnosti provjeravaju kroz treninge i natjecanja. (AI)
U prvom su se navodu i filozofi upetljali u priču… i na svoj „uvjerljiv“ način nas uvjerili (ne znam s kojim argumentima) u svoju istinu.
Nakon toga sam konzultirao AI, i dobio što jesam. AI je potvrdila moje promišljanje sporta (uključivanjem mentalnih aktivnosti). Dakle, onima koji još dvoje je li šah uopće sport poručujem da raspravu nastave s AI.
Sada ide moja osobna priča, u kojoj bi svi psiholozi lako otkrili moju dijagnozu… i sve bi bile različite. U temeljima bi svaki lako otkrio da „mrzim autoritete“. Pogotovo one koji arbitriraju u području „ljudskog svemira“. Za primjer ću uzeti svoj doživljaj Platona. Recimo da sam nakon čitanja njegovih dijaloga, i „pabirčenja podataka“ iz drugih izvora, zaključio da je njegova Država obično utopijsko štivo. Bio je Moore puno prije Moorea, samo se nitko nije usudio to reći. Recimo (ipak) i to da sam otkrio da su i neki drugi (valjda filozofi) došli do istog zaključka. Praksa pokazuje da se Država i dalje održava u svijetu filozofiranja. Moja britva je Državu izbacila iz mog sustava, ali i dalje obožavam Platonove dijaloge.
U potrazi za sobom sam prije par godina krenuo od polazišta s pitanjem: što nas (ljude) pokreće? Sjećam se da mi se u tom razdoblju AI očitovala (na neka moja pitanja) na način: nemam jasan odgovor!
Počujte sada moje (ulično???) promišljanje šaha.
Šah
Šah mnogi „sportaši“ na smatraju sportom. Čak su se i u davnim Sportskim novostima informativne rubrike iz svijeta sporta nazivale: sport i šah. Danas bih se mogao i složiti s tom tvrdnjom, jer su računala tu igru svela na „memorijska natjecanja“ u kojima čovjek nema nimalo izgleda ravnopravno „igrati protiv stroja“. Nekada je to bila igra – čovjek protiv čovjeka i svojevrsno nadmetanje u području „pameti“. Iz tog razdoblja pamtimo jednoga Talja[1]. Današnji analitičari u njegovim partijama pronalaze mnoge „pogrešne poteze“. To je meni ključni dokaz da svaka igra 1-1 sadrži temeljne karakteristike sporta.
Sportska duša šaha je (danas) oživljena uključivanjem brzine u igru.
HE jasno naglašava da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti. Ovim HE navodom pokušavam, tvrdeći da je šah sport, sugerirati da se u sportu objavljuje moć (svima razumljive) inteligencije[2], te da se legitimno može imenovati – sportska inteligencija! Naslućujem da je to jedan od razloga zbog kojih neki izbjegavaju šah imenovati sportom, jer žele da sportaši budu samo narodni zabavljači, na razini kruha i igara.
Na ovom mjestu moram ispisati svoja sjećanja i doživljaj meča za svjetskog prvaka između Karpova i Kasparova. Karpov je postao prvak svijeta nakon Fischerove abdikacije. Moja priča zapravo počinje sa Spaskim. Danas bih ga nazvao „nježnim intelektualcem“ (bez kiler instinkta). Zbog nečega je bio nedodirljiv protivnicima, a bilo ih je „k’o u priči“. Naslućujem da je presuđivao njegov IQ (oko 190). Međutim, kad se objavio nevjerojatni „olujni“ klinac (Fischer) bio sam u najmanju ruku zbunjen. Pokušao sam ga usporediti s Taljem. Nije mi uspjelo. Talj je „mijenjao igru“ na psihološkoj razini[3]. I Fischer je to činio, samo na drugoj razini. U njegovoj igri naknadne analize rijetko su otkrivale „teorijske propuste“. Fischer je s lakoćom odvodio protivnike u njima „nepoznata područja“… i nemile frustriranosti.
Uskoro je osvanuo u meču za prvaka svijete u šahu. I dogodio se „meč stoljeća“! Ja bih ga nazvao najvećim i neponovljivim dosegom šaha ikada!
Sovjeti i Ameri su dugo godina maltretirali svijet nekakvim „hladnim ratom“ (još jedna globalna izmišljotina). Spaski nije imao puno izbora. A Fischer je osjetio da je na mjestu u kojem će biti nepatvoreni on (riba u vodi). Ameri ga baš i nisu voljeli, iz banalnog razloga, znali su da ga ne mogu kontrolirati.
Spaski je imao podršku tima (kakvog nikada nitko više neće nadmašiti). Fischer je oduvijek bio „vuk samotnjak“… i siguran sam da je s „gađenjem“ odbijao „timski rad“. Veza njega i šaha su bili na nama nepojmljivoj razini.
Naravno je da sam u tom razdoblju „navijao za Spaskog“. Neki to najčešće etiketiraju s „rusofil“. Meni je tada Spaski bio samo u području ideje o uspjehu bez afera. Vizualno i socijalno prihvatljivo biće. A Fischer onaj koji pravi nered (i u mojoj glavi).
Pokazalo se da je Spaski (nakon poraza) izbjegao „kaznu Sovjeta“. Odrekao se šaha i negdje u Francuskoj našao svoj mir. Fischer je tada ostao sam sa svojim demonima. Ameri su ga potom čak i kriminilazirali i prognali iz njegove države. Toliko o domoljublju na razini:
And so, my fellow Americans: ask not what your country can do for you—ask what you can do for your country.” (I zato, moji sugrađani Amerikanci: ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas — pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju). (JFK)
Nastavak ove priče je priča koju sam najavio. Zanimljiva je i s prethodno navedene pozicije, ali meni još više u profiliranju Kasparova (u nekakvoj usporedbi s Fischerom). U razdoblju šahovske vladavine Karpova počeo se meteorski objavljivati još jedan „olujni klinac“. Šah je u tom razdoblju i dalje bio senzacionalno popularan, unatoč Fischerovoj abdikaciji. Svoju procjenu ishoda meča sam temeljio na svojem profiliranju igrača. Karpova sam stavio u file: „niti smrdi niti miriše“ (bez karizme)! Kasparova, u najvećoj mjeri sam stavio u file – emotivca. I meč zamislio na razini: stroj protiv čovjeka!
To je bilo moguće jer su se računala počela intenzivno programirati u tom smjeru.
Fischer je u svojoj ostavštini uspio legitimirati pravilo: prvak postaje onaj koji prvi pobjedi u 6 partija! Moj „racionalni um“ je s lakoćom predvidio pobjednika. Nisam se uopće iznenadio kad je Karpov, nakon kratkog razdoblja poveo s 5-0. A onda se počelo događati nešto, meni tada potpuno nerazumljivo. Šest mjeseci (!!!) su potom ishodi mečeva bivali – remi. Nakon toga je uslijedio strmoglavi pad Karpova. Kasnije sam dočuo da je Botvinik uspio nagovoriti Kasparova da promijeni svoj emocionalni pristup igranju partija. Botvinik je znao da je Karpov ipak samo čovjek, a i to da Kasparov s lakoćom može „odigrati remi“ sa svakim protivnikom.
Nastavljam sa svima poznatim sportskim događanjima u mojoj interpretaciji.
Tenis
Još ću se malo zadržati u propitivanju natjecanja 1 – 1. Primjeri koje sam naveo dolaze iz svijeta u kojima nema fizičkih posljedica u izravnim djelovanjima suprotstavljenih igrača. Međutim, u igrama se s lakoćom mogu prepoznavati i „traumatične posljedice“. U šahu se mogu naslutiti kao posljedica „poraza“, ali još više u „ovisnosti o samoj igri“ u pokušajima da se dosegne savršenost.
Tenis je naizgled samo igra temeljena na fizičkim moćima i vještinama stečenim silnim treninzima. Mnogi natjecatelji često navode da treniraju, barem 5 sati dnevno. Svima je to prihvatljivo, ali kad isto tvrde i šahisti, malo su zbunjeni. A kad šahisti dodaju da je fizički trening neophodan dio u tom procesu, nije im ništa jasno. To je posebno naglašavao Kasparov. Njegovu emocionalnu crtu sam izravno prepoznao u hotelu Kolovare. Igrao je simultanku s dvadesetak zadarskih protivnika. Kretao se kao gazela od stola do stola. U jednom trenutku je gromoglasno prekinuo tišinu u dvorani. Zgrabio je svoja dva lovca i glasno objašnjavao zbunjenom protivniku (koji mu je u središnjici „ponudio remi“) njihovu nadmoć u sučeljavanju protiv dva skakača.
Meni se Kasparov tada objavio na način što ga pokreće. Prije svega – ljubav prema igri, obilježenoj silnim emocijama. Nije mu važno protiv koga igra. Promišljajući kasnije životne izbore Spaskog, Fischera, Karpova i Kasparova… na čudan sam se način identificirao sa svima. Karpov mi je dugo bio na „prvom mjestu“ jer sam mislio da nas „razum (inteligencija?) može odvesti gdje poželimo“. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam uvijek volio one koji imaju moći koje ja nemam! Iz tog sam ih razloga još više volio, čak i obožavao, recimo Borga. Igra koju je igrao, bila je racionalna iako je naizgled potpuno drugačija od šaha. A kad se objavio John McEnroe,
enfant terrible [ᾶfᾶ’ tεʀi:’bl] (franc.: strašno, tj. neobuzdano dijete), osoba koja pretjeranom otvorenošću i nekonvencionalnim postupcima dovodi u neprilike ili zbunjuje sredinu kojoj pripada; osoba koja pokazuje težnju za neovisnošću o skupini ili sredini kojoj pripada.
naslutio sam da je moj Borg na odlasku, ali ni slučajno način na koji je „otišao“. Preko noći i utiho. U mojim mislima je otišao na način kako čovjek treba otići. Isto je učinio i Spaski. Bez pompe, pomiren sa sobom.
Sampras je „dogradio“ Borgovu igru. Njegov tenis ipak nisam volio. Možda zbog toga što je bio neprobojna barijera našem „neobuzdanom djetetu“. Goranu, naravno. Gorana je davno prepoznao Tiriac i izjavio: osvojit će 5 Wimbledona. I ja, ali se nije dogodilo. Možda baš zbog Samprasa, a možda zbog nečega drugoga?
Upravo zbog Gorana sam počeo promišljati odgovore na pitanje – što presuđuje u krajnjim ishodima utakmica na najvišim razinama natjecanja?
Slična situacija mi se dogodila i s Ljubičićem. Njegov tenis sam baš volio. Igrao je elegantno, bez napora. Njegov jednoručni bekend sam obožavao. I drugi su to vidjeli… i krenula je priča da jedino Ljubo može igrati ravnopravno s Federerom. I igrao je ravnopravno sve do tie-breakova. Tada sam počeo „profilirati“ Federera. Ne znam nikoga tko se nije zaljubio u njegovu interpretaciju naoko jednostavne igre. Jedina riječ koju nalazim je – bio je umjetnik na terenu!
Kralj je mrtav, živio kralj! (franc. Le roi est mort, vive le roi!) povijesna je uzrečica kojom se istodobno objavljuje smrt starog i stupanje na prijestolje novog monarha, osiguravajući kontinuitet vlasti. Potječe iz Francuske (prvi put zabilježena 1461.), a danas se koristi za opisivanje brzih promjena vodstva, često u politici ili sportu.[4]
Povijest je upamtila mnoga i nevjerojatna sportska nadmetanja. „Svjedočio“ sam mnogima. Naveo sam neke primjere, ali kad sam spomenuo Federera prisjetio sam se „kraljeva“. Jedan od razloga je navijački jer su to razdoblje (u tenisu) neposredno i uspješno obilježavali i mnogi naši natjecatelji. Drugi je pravi sportski. Njegove izvedbe na terenu sam često uspoređivao s izvedbama Muhameda Alija (u njegovu razdoblju prije zatvora). A u stvarnom svijetu „svaka majka bi ga poželjela za zeta“. Gospodin u najboljem značenju te riječi.
Spaski je imao svog Fischera, Borg svojega McEnroea, Sampras je imao mnoge nevjerojatne rivale koji su željeli njegov tron. Ni jedan nije uspio, ali je Sampras, na neki čudan mi način, prerano otišao i tiho. Možda zbog njegove „medijski neupotrebljive karizme“, jer danas mediji promoviraju nove kraljeve, a možda dosegao višu razinu razumijevanja (svojeg) života.
U jednom trenutku se na sceni Federeru objavio Rafa (Nadal). Čudesan dečkić koji je igru igrao na do tada neviđen način. U odnosu na Federera bio je „tenk“ koji je (naizgled) samo „sirovom snagom uništavao protivnike“. Nije dugo trebalo da ga svi proglase „kraljem šljake“. U njegovoj igri su se itekako prepoznavali mnogi (inteligentni?) elementi, ali je svima u pamćenju ostala silina njegovih udaraca… i „borba do zadnjeg daha“. Federer se zbog meni (tada) nejasnog razloga, nije dobro osjećao na šljaci, i nestrpljivo se očekivalo njihovo neizbježno sučeljavanje na Wimbledonu. Koliko se sjećam, Roger je dva puta uspio odoljeti Rafi, ali nakon trećeg susreta Rafa je zauvijek postao „njegova crna mačka“. Gledao sam potom puno njihovih susreta na terenu… i nisam mogao vjerovati gledajući kako Federer „čiste balune“ baca u aut. Mislim da je Rafa tada postao kralj… i tko zna koliko bi dugo potrajao da se nije objavio novi klinac. Novak Đoković. Na početku rezultatima nije skretao pozornost. Mnogi su naslućivali njegove potencijale, ali je „njegova boležljivost“ svako prognoziranje dovodila u sumnju. Međutim, nakon par godina je postao neizbježan u mnogim završnicama najeminentnijih turnira.
Talj je u šahu bio „novi vjetar“, Fischer je taj vjetar pretvorio u oluju… čak je utjecao na mijenjanje mnogih šahovskih (tradicionalnih) pravila. Borg je totalno razmontirao igru na travi s lakoćom pobjeđujući „servis-volej“ igrače. McEnoroe je vratio stari sjaj Wimbledonu, a Agassi je (u finalu protiv Gorana) uspio dokazati da je Borg još uvijek živ.
Prethodnim sam rečenicama pokušao naglasiti da oduvijek postoje igrači (u svim sportovima) koji su stanju „utjecati na samu igru… i mijenjati je“[5]. Tko god i pomisli da je to moguće ostvariti samo nevjerojatnim fizičkim potencijalima i stečenim vještinama – u krivu je!
Novakove pobjedničke utakmice (i igru) nitko tada nije razumijevao. Ni na koji način se nije mogla svrstati u prethodna iskustva pa su je imenovali dosadnom igrom!,dokazujući sebi i drugima svoje nerazumijevanje njegove igre. I naravno, sprdati se sa svakim njegovim uspjehom[6]. Nije imao najbolji servis (na svijetu), ni forhend, a niti bekend. Smeč mu je oduvijek bio katastrofalan, a ni drop-šot nas nije bacao u nesvijest. Neki su znali reći da mu je retern bio među najboljima…, ali se nitko nije usudio reći da najbolje od svih razumijeva igru. Ne govorim samo o „tehničkoj izvedbi“ u kontekstu snage i vještina. To je ipak igra dvojice igrača jer je protivnik izlaskom na teren postao dio igre[7]. Zbog toga su mi smiješne izjave nekih igrača kada kažu da igraju samo protiv loptice.
Naravno da je uloga fizički moćnog tijela u sportskim nadmetanjima od neprocjenjive važnosti.
Lebron je to ekstremno objavio: na skrb o tijelu godišnje trošim milijun dolara. Jednostavno je, zna da svoje zamisli na terenu ne može realizirati bez iznimno fizički moćnog tijela. Što održava Modrića na nebeskim visinama u „debelo u mirovinskoj dobi“, samo on zna. Mi svjedočimo da ga ima i dalje svugdje na terenu… prije nego uputi loptu s “očima“. Bez snage tijela ta bi lopta bila samo „ćorava kokoš“.
U prvom sam dijelu načelno propitivao inteligenciju pokušavajući dokučiti… i u velikoj mjeri vas opteretio „nekakvom znanošću“. Zapravo mi je to i bila namjera u smislu stvaranja kontrapunkta u našem razumijevanju uloga teorije i prakse… u našim odlučivanjima. Uvodeći u nastavku teksta „u igru“ svima poznata (sportska) imena pokušao sam vas uvesti u svoju priču na razini „svima poznatih argumenata“. Ja vas pokušavam uvjeriti da je riječ o jedinstvu suprotnosti. Neki kažu da je to najveći Heraklitov doseg u potrazi za bitkom.
Ne znam do kojih razina će me odvesti to polazište.
U nastavku svoje priče ću propitivati temu.
Učitelji (savjetnici, treneri, mentori)
Kad sam u jednom tekstu naveo „narodnu mudrost“, da se rađamo kao tabula rasa, jedan nadobudni sugovornik je to osporio „znanstvenim dokazima“. Nisam polemizirao jer sam shvatio da on nije shvatio očito. Rađanjem djeca ulaze u njima potpuno nepoznati svijet u kojem su njihova „prethodna znanja“ neupotrebljiva. U životinjskom svijetu je to lako prepoznatljivo. A i u svijetu ljudi se isto lako prepoznaje primarni utjecaj roditelja[8].
Uloga učitelja prepoznala je i „mitologija“ navodeći Kentaura Hirona kao učitelja Herakla i Ahila. Zabavno mi je kad kažem da je jedan učitelj stekao besmrtnu slavu. Danas je trajno zapisan na nebu u zviježđu Kentaura. Zanimljivo je i to da je Odisej odlazeći u Trojanski rat „zadužio“ prijatelja Mentora da skrbi o njegovom sinu Telemahu. „Mentore“ danas prepoznajemo na mnogim mjestima u svim sferama ljudskog življenja.
Neki vole naglasiti da je Sokrat bio Platonov učitelj, Platon Aristotelov, a Aristotel Aleksandrov. Uloga se učitelja ne tako davno posebno naglašavala u rečenici: diplomirao u klasi…![9] Dugo je trebalo da se to nevjerojatno područje institucionira.
I objavila se pedagogija. Mislim da je upravo to bio početak devastiranja nevjerojatno zahtjevne i plemenite uloge učitelja. Naime, u bliskom razdoblju se institucionirala i znanost psihologija. Do danas funkcioniraju nezavisno. Misleći ljudi bi to nazvali paradoksom[10]. Naime, meni je očito da u procesu odgajanja jedno bez drugoga mogu proizvoditi samo suprotne učinke.
Na ove rečenice me ne tako davno usmjerila jedna „bivša učenica“[11] koja je diplomirala u području psihologije… i potom doktorirala u području pedagogije.
Poslat ću joj „ovaj tekst“ i pokušat je nagovoriti da svoja znanja objedini i objavi!
Do Sudnjeg dana bih mogao dokazivati tezu da instituiranje bilo kojeg područja, to područje odvodi u nekakve hijerarhije „ne-znanja“. Kao argument dodajem Sokratovu misao: Znam da ništa ne znam!
Na ovom mjestu sam se odlučio „udariti ispod pojasa“. Naime, netko je glupost definirao povezivanjem „istog djelovanja“ u očekivanju drugačijih (povoljnih im) ishoda[12]. Ovo navodim kao pokušaj da kompromitiram institucionalna djelovanja u području odgoja i obrazovanja. Meni je očito da institucije djeluju prema nekakvim en masse pravilima, iako znaju da se u tom području ponajbolji uspjesi mogu polučiti jedino u individualnoj komunikaciji.
Posljedica instituiranja[13] je u tome što se u svim područjima „namnožilo“ toliko eksperata i „genijalaca“. Na ove rečenice me motivirala nedavna vijest da je u Hrvatskoj 2025, doktoriralo oko 800 (sada i znanstvenika, istraživača…), te da ih je „pola nezaposleno“, unatoč tome što Hrvatska „vapi za znanstvenicima“. Ako zamislite samo koliko nemuštih trenera, mentora, profesora,… djeluje u većini naših „sustava“, ne morate se upitati zbog čega je učinkovitost (naših) institucija zanemariva. Meni je očito da je riječ o proizvodnji alibi diploma i nije mi teško predvidjeti našu budućnost[14].
Da nema zabune, oduvijek mislim da se „znanja“ moraju „organizirati u sustave“ u svim područjima. I da je to jedini način da se „znanje“ dovede u područje opće učinkovitosti. Zbog čega se to ne događa, pokušat ću naći odgovore u jednoj od budućih tema Politika i sport.
(1936.–1992.) bio je sovjetski i latvijski velemajstor, 8. svjetski šahovski prvak (1960.–1961.) i jedan od najvećih napadača u povijesti šaha, poznat kao “Gusar iz Rige”. Postao je najmlađi svjetski prvak u povijesti (s 23 godine) pobijedivši Mihaila Botvinika 1960. godine agresivnim stilom i čestim žrtvama figura. Njegov stil bio je izuzetno taktički, agresivan i intuitivan. Često je svjesno išao u komplicirane pozicije u kojima je protivnike stavljao pod ogroman pritisak, žrtvujući figure za inicijativu.
U ovom citatu se ne navode Mihailovi životni izbori, koji jasno upućuju na moju tvrdnju: talent je dar i prokletstvo!
[2] Tijekom meča za prvaka svijeta u šahu, između Spaskog i Fischera, mediji su objavili njihove IQ brojeve. Obojica su „premašili“ broj 190.
[3] Kasnije sam otkrio da se Talj svojevremeno zabavljao odvodeći dječaka Fischera u zbunjujuće mu situacije – i lako pobjeđivao.
[4] Iznogud (engl. He’s/is not good) je junak komičnog stripa. Autori stripa su René Goscinny (tekstovi) i Jean Tabary (crteži). Zli, ali komični veliki vezir Bagdadskog kalifata uporno pokušava postati kalifom (umjesto kalifa) i pritom ne preza ni pred čim. Ipak, planovi mu se uvijek izjalove.
[5] Na ovom mjestu navodim besmrtnog Krešu. Mijenjao je i promijenio europsku košarku, pogotovo na centarskoj poziciji. Slijedio ga je Sabonis, a upravo Jokić (u NBA) na nevjerojatan način afirmira Krešinu viziju košarke.
[6]Sada se ja sprdam. Čini se da je Siner prvi dokučio bit Novakove igre. Za svaki slučaj je okupio Novakove najbliže suradnike i družio se s njima neko razdoblje. Sada ga nazivaju Novak 2.0.
[7] Netko je jednom rekao da Novak protivnicima najprije „ubija noge“…, a potom „glavu“.
[8] Upravo sam ulovio misao da su emocije primarni pokretači djeteta u ranom odrastanju. Naime, siguran sam da se razum (inteligencija) aktiviraju tek nakon upoznavanja okoline (materijalnog i duhovnog svijeta). To baš i nije neki argument.
[9] I ja se volim malo „pohvaliti“ navodeći da sam diplomirao u klasi dvojice sadašnjih hrvatskih akademika (iako oni o meni nemaju pojma). Ponajviše kad me „samohvala“ sugovornika počne živcirati.
[10] Paradoks je naoko besmislena, proturječna tvrdnja ili situacija koja se suprotstavlja općeprihvaćenom mišljenju ili pravilnom zaključivanju, a proizlazi iz grčkih riječi para (protiv) i doxa (mišljenje). Često skriva dublju istinu, potiče kritičko razmišljanje, a koristi se u logici, fizici, matematici i govorništvu (AI)
[11] Ovo navodim s pozicije koju sam često naglašavao: najviše sam naučio od svojih „bivših učenika“. Postao sam učitelj družeći se njima i znajući da su „pametniji od mene“! Nemam pojma je li u pitanju paradoks ili očita istina.
[12] Definicija gluposti je „stalno raditi isto i očekivati drugačiji ishod.” (Albert Einstein).
[13] Instituiranje, bilo čega, doživljavam kao više nego uspješan pokušaja kontroliranja sustava. Život sam proveo u odgojno obrazovnim institucijama odgoja i obrazovanja i na čudan način jasno prepoznavao hijerarhiju nerazumijevanja i nesposobnosti.
[14] Posebno me zabavlja nedavna tvrdnja jednog „Acinog gosta“ (IQ 183), koji je u životu položio čak 144 fakultetska kolegija, a sada u „u glavi ima školski sustav“ koji će (brzo?) proizvesti barem dva nobelovca! A što reć’?
