Alles über Atlantis
Uvod
U prethodnom sam tekstu, ribari bi rekli, bacio veliku mrežu pokušavajući vam osvijestiti nevjerojatan spektar mogućnosti u interpretacijama prošlih (povijesnih?) događaja. Pokušao sam sugerirati i to da se naša „rekonstrukcija“ povijesnih zbivanja temelji, prije svega, na skromnim materijalnim dokazima (koje možemo svrstati u kategoriju indicija). Većina „dokaza“ se temelji na „preživjelim tekstovima“ autora kojima vjerujemo ili ne. Dakle, nepouzdanima. Zbog toga sam taj tip argumentacije sveo na propitivanje vjerodostojnosti „svjedoka“. Mislim da je to conditio sine qua non u svim pravnim procesima, u pokušajima suprotstavljenih stranaka na sudu, da se kompromitira valjanost svjedočenja.
Navodeći probleme snalaženja u povijesnim bespućima, čak i u izravnim znanstvenim djelovanjima, želio sam naglasiti s kojim se problemima suočavaju oni koji propituju mitološke slike svijeta. Graves je to pokušao ispisivanjem romana Zlatno runo, meni na zanimljiv, ali ne baš i uvjerljiv način. Međutim, kad se suočio s rimskim mitologijama i interpretacijom povijesti rimskih povjesničara, ispisao je knjigu ja Klaudije, car i bog. Brzo je postala svjetski bestseler i pretočena u izuzetno zanimljivu i zabavnu filmsku seriju. U knjizi sam jasno u temeljima prepoznavao Svetonija (12 rimskih careva), a i u filmskoj seriji, redatelja koji je prepoznao moć Svetonijevog ispisivanja povijesnih događaja. Neki Svetonijeve priče nazivaju „pretečom žutog tiska“, a ja emocionalnim pristupom interpretaciji povijesnih događaja. Diogen Laertije je u svojem ispisivanju životopisa filozofa bio (emocionalno) puno suzdržaniji.
Digresija
Nekada davno su naši školski reformatori domislili stvaranje COUO (Centara za odgoj i usmjereno obrazovanje). Osvanuo sam u jednom. Ravnatelj je bio Josip Sviličić. Preuzeo je Centar u kojem je djelovalo oko 150 profesora i „pitaj Isusa koliko usmjerenja“. Zanimljiv tip, ali neću o njemu, nego o projektu koji je oživotvorio. Zauvijek sam ga upamtio upravo zbog toga. Pokrenuo je alfa tribinu. Ideja mu je bila da se svaki od profesora očituje javnim predavanjem na temu po svojem izboru. Do tada sam sudjelovao u radu mnogih zbornica a nisam ni naslućivao sličnu mogućnost stvaranja tzv. sinergije (timskog rada) u kolektivu.
Kad mi je Joško ponudio ulogu predavača, načelno sam prihvatio, ne znajući zapravo smjer kojim ću krenuti. Svoj strah od javnih nastupa sam nekako kompenzirao u učionicama družeći se s učenicima u području u kojem sam ja bio apsolutni autoritet. Međutim, u ovom slučaju je priča temeljena na drugom polazištu. Javno se objavljivati pred oko 150 profesora, autoriteta u svim mogućim područjima znanja, bio mi je zanimljiv izazov. Temu sam mogao odabrati iz područja fizike. Zanimljivih tema u tom području bilo je, a i sada je, u izobilju. Bio sam mlađahan profesor fizike, i na svoj način tada „tražio svoje mjesto u kolektivu“. Temu iz fizike sam „u startu“ odbacio. I tada (a pogotovo danas) većina tzv. profesora (uglavnom) glume autoritete „u svojem području“. Taj tip izbora (moje osobne afirmacije) uopće me nije zanimao. Iz očitog mi razloga: o mojem djelovanju (znanju) mogu „suditi“ samo učenici. I krenuo sam u svijet (koji je nekim čudom tada svima bio u području tzv. opće kulture, ali nejasno definiran). Krenuo sam prema Atlantidi. Atlantida je bila i tada „svjetska enigma“. Upravo mi je to bio glavni motiv u izboru teme. Poželio sam se osobno suočiti s „temom“… i „otkriti svoju istinu“!
Naime, upravo u tom razdoblju (krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća) tema je često bila medijski afirmirana pogotovo s pozicije potrage za fizičkim dokazima o postojanju Atlantide. Čini se da se pokrenuo proces temeljen na Schliemannovom „otkriću Troje“, pa je „svijet pomislio“ da u svakoj legendi postoji i „stvarna istina“. Tzv. svjetski ratovi su odgodili početak „potrage“, ali nedavno sam otkrio da potraga za materijalnim dokazima o postojanju Atlantide i dalje traje. Meni je to polazište bilo zabavno na razini: Schliemann je vjerujući jednom slijepcu „otkrio Troju“… a vjerovanje jednom apsolutnom autoritetu (Platonu) je nedvojben put prema slavi!!! Ne znam koliko je novca „slupano“ u pokušajima da se provjere sve moguće teorije o postojanju Atlantide, za sada i dalje uzaludno.
Kad sam Jošku predložio temu vezanu uz Atlantida, za trenutak sam ulovio zbunjen pogled, ali je temu prihvatio. Pokazalo se da sam bio i „prvi pričač na tribini“. Još se dvoje profesora usudilo javno objaviti s temama iz svojih područja… i to je bilo to! Dugo sam propitivao razlog tome. Danas mi je očit. Od 150 profesora u kolektivu samo se troje usudilo javno objavljivati. A ako je to tada bila „krema i temelj zadarskog školskog (gimnazijskog) obrazovanja“, jasno mi je sve što se potom događalo i dogodilo u hrvatskom školskom sustavu.
Tražeći polazište (meni uvjerljivu teoriju) s kojeg bih krenuo u svoju potragu, naletio sam na Tajnu Atlantide iz pera Otta Mucka.
Malo sam vas davio i testirao vaše strpljenje u očekivanju „šećera na kraju“ (Zucker kommt zu letzt). Ispričat ću vam priču o Ottu Mucku.
Otto Muck
Na upit o Ottu HE je navela: pronađenih odgovora: 0; vrijeme izvršavanja upita: 178 ms.
Rođen je 26. prosinca 1928. u Beču, gdje je odrastao i pohađao školu. Njegov otac bio je službenik u tvrtki. Imao je starijeg brata Herberta, profesora emeritusa na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Otto Muck umro je u petak, 17. svibnja 2024.
Studij:
1947. – 1951. Filozofija, matematika i fizika na Sveučilištu u Beču.
1951. Doktorat iz filozofije, smjer matematika.
1953. – 1955. Skolastička filozofija: Berchmanskolleg, Pullach blizu Münchena.
1955. Literarna filologija.
1955. – 1959. Teologija: Sveučilište u Innsbrucku.
1959. Literarna teologija.
1960. Visokoškolski studij: Port Townsend, WA, SAD.
Nastavne aktivnosti:
Od 1959. suradnik na dopisnim tečajevima teološke edukacije.
1962. sveučilišni predavač (habilitacija iz kršćanske filozofije)
1966. izvanredni profesor kršćanske filozofije, Sveučilište u Innsbrucku, Teološki fakultet
Ljeto 1968. gostujući profesor, Sveučilište Fordham, NY, SAD
Gostujući profesori u Dublinu / Milltown Parku i na Papinskom sveučilištu u Mexico Cityju
Od 1971. do 1997. redoviti profesor kršćanske filozofije, Sveučilište u Innsbrucku.
Administrativne dužnosti:
1969./1970. dekan Katoličkog teološkog fakulteta, Innsbruck
1975.-1977. rektor Sveučilišta u Innsbrucku
Član Družbe Isusove od 1951.
1958. zaređen za svećenika
1966.-1969. / 1970.-1979. rektor Međunarodnog sjemeništa Canisianum u Innsbrucku
1969.-1973. rektor Isusovačkog kolegija, Innsbruck
U studentskom razdoblju sam se družio s don Edom Peričićem (kasnije je doktorirao u području povijesti). Bio sam nadobudni prirodoslovac i sve svoje odgovore tražio u materijalnom svijetu. Pokazalo se da mi je Edo s lakoćom davao odgovore upravo iz tog svijeta bez ikakvih natruha tzv. indoktriniranja.
Tajnu Atlantide mi je netko poklonio povodom diplomiranja. Valjda su već tada svi u mojem okružju znali za moju ovisnost. I recimo, pročitao sam je u dahu, nemajući pojma (tada) tko je Otto Muck. Fascinirao me njegov logički (znanstveni) pristup u interpretaciji izvorne Platonove priče.
Knjiga je tiskana u 5000 primjeraka, ali o autoru nije bila ni jedna zabilješka. Danas mislim da je to bio svjestan izbor urednika, jer su „strahovali“ da bi Ottov životopis mogao čitatelje „krivo usmjeriti“. Njegovu biografiju sam „otkrio u njemačkim izvorima“… i fascinirala me. Ni slučajno zbog dugovječnosti. Ponajviše zbog njegovog spektra interesa u životnim izborima. Siguran sam da se već dugo takvi umovi ne rađaju (a pogotovo ne odgajaju, jer znatiželjni umovi zbunjuju okolinu oduvijek, danas pogotovo). Ja ih nazivam istinskim intelektualcima.[1]
Naslućujem da je Otto odgovore na većinu svojih pitanja dokučio nakon što se uključio u djelovanja Družbe Isusove[2]. Prethodno je intenzivno propitivao interakcije filozofije, matematike i fizike.
Alles über Atlantis
SADRŽAJ
Prvi dio
MIT SRETNE ZEMLJE
Platonovo kazivanje o Atlantidi
Bajka ili stvarnost
Život s one strane oceana
Postojanje prije stvaranja
Novija istraživanja o Atlantidi. Mitska povijest Zemlje?
Civilizacija prije dvanaest tisuća godina
Svijetlost Zapada?
Drugi dio
STVARNOST, NE LEGENDA
Otoci i vjetrovi
Golfska struja i izotermika
Golfska struja i kvartar
Eho iz Atlantika
Tajna jegulja
Treći dio
ATLAS – ATLANTIDA
Mitski titan Atlas
Zemlja i klima Atlantiđani
Atlantida, svjetska sila
Četvrti dio
KATAKLIZMA
Geološke potvrde
Žarište katastrofe
Karolinski meteor
Udar asteroida
Veliki tresak
Kozmička eksplozija (tijekom jednog strašnog dana i jedne užasne noći)
Peti dio
POSLIJE KATASTROFE
Erupcije
More mulja
Kiša sveopćeg potopa
Pomor mamuta
Les i ugljična kiselina
Dvije hiljade godina mraka
Šesti dio
NULTI DAN
Kalendar Maja
Zaključak
DODATAK
Napomene
Izbor iz literature o Atlantidi
Na početku sam naveo sadržaj knjige. Razlog je banalan. Štivo je vrlo zahtjevno, i svi koji se požele upustiti u čitanje moraju imati nekakvo „enciklopedijsko znanje“, jer Ottovi argumenti dolaze iz mnogih područja (materijalnih i duhovnih).
U razdoblju u kojem sam pripremao „svoj prvi javni nastup“, slijedio sam samo „materijalne argumente“ i njihovu (meni prihvatljivu) logičku interpretaciju. Danas moja interpretacija Ottove priče ima male otklone od njegove.
Pokušat ću vas uvjeriti da je moć „znanstvenog pristupa“ u interpretaciji prošlih događaja ipak ograničena, ali sugerirati i to da je da bez „znanstveno utemeljenih polazišta“ nemoguće dosegnuti ijednu istinu u propitivanju teme.
- Mit sretne zemlje
Mit o sretnoj zemlji obuhvaća nekoliko interpretacija, od utopijskih predodžbi do kulturnih i socioloških konstrukata:
Utopijski mit i imaginarna zajednica: Pojam se odnosi na idealiziranu, savršenu zajednicu, često kao plod ljudske mašte ili težnje za boljim životom. Takvi konstrukti se često javljaju kao “priče o sretnoj zemlji” u kojima se multikulturalizam ili određeni društveni odnosi uzimaju kao vrijednost sami po sebi.
Danas AI s lakoćom koncept sretne zemlje imenuje utopijskim mitom. A i ja. O tome se očitovao i Hegel: cjelokupna svjetska povijest može se promatrati kao prizornica događanja zla, pa nije teško zaključiti što je mislio Hegel o sretnim zemljama.
U prvom davnom čitanju Ottove knjige, naslov prve teme mi je bio na razini vjerovanja u mogućnost da je takva zemlja postojala nekada negdje. Previdio sam značenje mita u naslovu, jer, zbog nečega, čovjek čuje što želi čuti i vidi ono što želi vidjeti. Budući da sam u grčkim mitovima naišao na „zlatnu rasu“ učinilo mi se da je ta priča dio nekakvog kolektivnog sjećanja… a ne samo mit.
Zlatna rasa (grč. chrýseon génos) u grčkoj mitologiji predstavlja prvu i najsavršeniju generaciju ljudi, koja je živjela tijekom Zlatnog doba pod vladavinom Titana Krona. Ovaj koncept je najpoznatiji iz Heziodovog djela “Poslovi i dani” (Works and Days) i označava razdoblje apsolutnog mira, blagostanja i harmonije s bogovima. AI navodi i ovo:
Ključne odlike Zlatne rase:
– Ljudi su živjeli poput bogova, bez briga, teškog rada, boli i starosti.
– Zemlja je sama davala hranu u izobilju, pa nije bilo potrebe za poljoprivredom.
– Bili su čista srca, poštovali su bogove i živjeli su pravedno jedni prema drugima, zbog čega nisu bili potrebni zakoni ni kazne.
– Kada bi umrli, njihova smrt je bila poput laganog sna.
– Nakon smrti, postali su zemaljski duhovi (daimones) koji štite smrtnike i donose sreću.
Na čudan me način priča o Zlatnoj rasi asocirala na Darwinov dolazak na Galapagos. Naime, upamtio sam nečije riječi o tome (nisam siguran u vjerodostojnost, jer ih ne mogu pronaći na mreži). Anegdota kaže da se ni jedna životinja nije bojala ljudi niti da su međusobno komunicirale na razini agresije. Ako je ta priča vjerodostojna zaključak koji slijedi je zapravo dramatičan: u svijetu vegetarijanaca nasilje nije conditio sine qua non, pogotovo ako ti „stanište“ (zemlja) daje hranu u izobilju. Zaključak mi je dramatičan i s pozicije – na otoku nije bilo ni jednog čovjeka, a dodajem – niti bogova! (unatoč afirmiranju suživota ljudi i bogova u karakteriziranju Zlatne rase).
Na ovom mjestu osvrnut ću se na Ottov osvrt na davno propitivanje priče o Atlantidi.
Razgovori o toj temi vođeni su u vrijeme svečanosti posvećenih tračkoj boginji Bandis, u Pireju, a sudjelovali su Sokrat, Glauko, Adamant i drugi. Razgovor je nastavljen i sljedećeg dana između Sokrata, Kritije Mlađeg, Timeja, Hermokrata… vjerojatno i Platona.
Otto je još ponešto dodao o stvaranju ukupne antičke slike o postojanju Atlantide, a što su na kraju domislili mudraci „doznajemo“ jedino iz Platonove priče.
Mislim da je izvjesno da do navedenih „mudraca“ nije došla izvorna Solonova priča. Recimo, da su je upoznali nakon dva stoljeća. Nije poznato kako je i koja inačica priče o Atlantidi dospjela u vidokrug navedenih mudraca.
Digresija
Prethodni tekst sam naveo s namjerom da „kompromitiram“ naš uobičajeni stav o „mudracima“ (prije a i danas) s pozicije nekakvog strahopoštovanja. Zbog nečega „zaboravljamo“ da su i oni prije svega ljudi (koje u velikoj mjeri pokreću emocije). Mislim da je tu misao ulovio Umberto Ecco ispisujući Ime ruže. Naime, koliko se sjećam, cijela se njegova priča vrti oko Aristotela i njegovog „izgubljenog teksta“, u kojem se Aristotel navodno objavljuje u veselom ljudskom izdanju.
Zbog toga navodim jednu „opaku“ teoriju o postanku svijeta (koja se još uvijek propituje).
Alpher-Bethe-Gamow teorija
(često nazivana α, β, γ teorija ili “članak o podrijetlu kemijskih elemenata”) je ključni teorijski rad objavljen 1. travnja 1948. u časopisu Physical Review. Ovaj rad je postavio temelje za modernu teoriju nukleosinteze Velikog praska (Big Bang nucleosynthesis), objašnjavajući nastanak lakih elemenata u ranom, vrućem i gustom svemiru.
Digresija
U nazivu su uistinu ozbiljni znanstvenici te im je, tada ugledni, znanstveni časopis prihvatio i objavio rad. Mnogima, upravo zbog sadašnje važnosti teorije, promiče podatak da je često nazivana α, β, γ teorija. Siguran sam da imenovani znanstvenici nisu poslali tekst teorije s tim nazivom, na recenziju u Physical Review, ali i u to da su se malo i zaigrali i medijima je prodali, poigravajući se sa svojim imenima, teoriju s tim nazivom. Međutim, morate osmjehnuti kad prepoznate datum izdanja časopisa – 1. travnja. Mene ta njihova „intervencija“ podsjeća na Picassa i njegovu „glavu bika“ kreiranu od sjedala i upravljača bicikla.
Upravo te sitnice objavljuju veselu (ljudsku) stranu genijalaca.
I dalje je to samo teorija, iako u temeljima ima značajna znanstvena uporišta, ali se danas otkrivaju „mnoga mjesta koja se baš i ne uklapaju u teoriju“.
Zbog toga sam se na kraju odlučio ispisati svoj „homage“ Ottu Mucku, briljantnom znanstveniku, prije svega, ali i znatiželjnom čovjeku koji je bio u stanju „suočavati se sa svojim demonima“ u potrazi za svojim identitetima.
Iz Sadržaja je razvidno da je Otto propitivao sva poznata mjesta (i teorije) o Atlantidi. Na kraju se odlučio za propitivanje „izvornog teksta“ u kojem se Atlantida smješta izvan Heraklovih stupova u razdoblje od prije 12 000 godina. To je zanimljiv, ali znanstveno i alibi izbor. Naime, Heraklovi stupovi su toponimi na izlasku iz sadašnjeg Sredozemnog mora (Gibraltalski prolaz). I odlazak u potpuno nepoznato područje[3].
U to se područje bez problema mogao „smjestiti kontinent“ (veći od Grcima poznatih, Azije i Afrike). A što mašta može činiti s takvim polazištem ponajbolje svjedoči „naš“ (jedan od hrvatskih mitova) Marko Polo.
- Golfska struja, asteroid i potop
U ovom dijelu navodim temelje Ottove teorije. Naime, Otto je morao domisliti prirodnu katastrofu koja bi doslovno uništila „kontinent“ (ipak nepoznatih nam razmjera) tijekom jednog dana, koja bi istovremeno proizvela silne tsunami valove u Sredozemnom moru i uzrokovala Biblijski potop.
Na Zemlji je bilo mnogo tragova (kratera) koji su upućivali na vjerojatnost mogućnosti da je Zemlju „pogodio poveći meteor (asteroid)“. Neki su „znanstveni dokazi“ upućivali na dinamiku takvih udara – svakih desetak tisuća godina jedan od takvih asteroida udari u Zemlju[4]. Pripremajući „svoje predavanje“ najprije sam taj podatak „provjerio iz svojih izvora“. Učinio mi se itekako uvjerljiv. Provjerio sam i podatak o potopu u Mezopotamiji. Otto je tvrdio da u Mezopotamiji postoje slojevi zemlje (na dubini od desetak metara) koji potvrđuju postojanje potop-katastrofe u razdoblju od prije desetak tisuća godina. I sam sam naišao na sličan podatak. Meni je to bilo dovoljno da Otta prepoznam kao ozbiljnog prirodoslovca, pa sam nastavio slijediti njegove „dokaze“.
O Golfskoj struji[5] sam znao neka opća mjesta (koja mi je navedena fusnota potpuno kompromitirala). „Znao sam“ da nastaje u Meksičkom zaljevu, te da je topla, duboka i široka. To mi je zapravo bilo dovoljno da slijedim Ottovu priču, pa sam zamislio „sretnu zemlju“ na svoj način.
Bio je to dovoljno veliki otok „na putu tople Golfske struje“. Bio je u „ekvatorijalnom području“ tako da se prosječna godišnja temperatura mogla smatrati više nego ugodnom za ljude, životinje i prirodni okoliš. I prepoznao sam neke karakteristike Zlatne rase.
Ključne odlike Zlatne rase:
– Ljudi su živjeli poput bogova, bez briga, teškog rada, boli i starosti.
– Zemlja je sama davala hranu u izobilju, pa nije bilo potrebe za poljoprivredom.
– Bili su čista srca, poštovali su bogove i živjeli su pravedno jedni prema drugima, zbog čega nisu bili potrebni zakoni ni kazne….
Može vam izgledati bogohulno kad kažem da sam bogove izbacio u svojem promišljanju sretne zemlje. Razlog ja banalan. Svoje „prve bogove“ sam upoznao u grčkoj mitologiji… i taj mi je božanski svijet, iz neke moje (dječje???) moralne perspektive, bio gadljiv!
Iz te perspektive promišljam i sadašnje dominantne religijske sustave. S budizmom sam oprezan, jer nemam uvid „u praktično objavljivanje“ ideja na kojima se temelji budizam.
Digresija
Ne mogu dokučiti na koji je način AI prepoznala rečenice koje slijede: takvi konstrukti se često javljaju kao “priče o sretnoj zemlji” u kojima se multikulturalizam ili određeni društveni odnosi uzimaju kao vrijednost sami po sebi. Naime, u mojem promišljanju Atlantide kao „sretne zemlje“, prvo polazište je bilo u pretpostavci potpune izolacije u odnosu na „vanjski svijet“. S tog polazišta je prirodno pretpostaviti da je postojala samo jedna zajednička kultura, koja ne isključuje postojanje „raznobojnih ljudi“.
Golfska struja, ledena doba i mamuti
Ottovo uključivanje utjecaja tople Golfske struje u „kreiranju uvjeta“ (mojeg) prethodnog modeliranja „sretne zemlje“ bilo mi je logično, međutim, nastavak priče me potpuno šokirao. Ulovio sam misao o genijalnom tipu.
Otto je za trenutak „zaboravio Atlantidu“ i slijedio Golfsku struju prema sjeveru, jer je u tome više nije sprječavao „kontinent“. Na čudesan način je povezao pomak „granica“ ledenog pojasa na području Europe. Recimo, upravo u tom razdoblju, prije nestanka Atlantide, je ledeni pojas pokrivao „pola Europe“ (naveo je Francusku kao primjer). Brzo sam provjerio taj podatak (u biblioteci mi je bio primjerak popularne knjižice o tome). Uvjerio sam se da Otto nije „blefer“. A kada je u priču uključio i mamute – pukao sam k’o čatrun.
Naime, u tom su se razdoblju (Ottova djelovanja) često i bombastično objavljivale vijesti da su u Sibiru pronalazili „ostatke mamuta“ – u jestivom stanju. I sam sam svjedočio takvim i sličnim medijskim objavljivanjima. Naravno da je i briljantni Otto znao da mu je to jedan od problema u njegovoj teoriji. I kao pravi znanstvenik (prirodoslovac) pokušao je objasniti taj fenomen. I otkrio podatak koji kaže: „jestivost mesa“ se održava ako se „meso“ zaledi u razdoblju od četiri prva dana (nakon smrti).
Priznajte da je riječ o problemu koji bi mogao ozbiljno ugroziti njegovu teoriju. Možda bi i bilo tako da u sjećanjima nije bilo otoka Krakatau: U kolovozu 1883. vulkanska eksplozija (indeks vulkanske eksplozivnosti, VEI, iznosio je 6) raznijela je najveći dio otoka Krakataua (ondašnja površina 33 km², visina 800 m) i opustošila okolicu (od morskog vala višeg od 20 m poginulo je više od 36 000 ljudi u zapadnoj Javi i južnoj Sumatri). Izbačeno je više od 20 km³ materijala, a vulkanski pepeo dosegnuo je u atmosferi visinu od 50 do 80 km i prekrio područje od približno 0,8 milijuna km².
U ovom enciklopedijskom zapisu ne navodi se podatak da je oblak vulkanske prašine silno utjecao na klimatske promjene i doveo lokalno područje u stanje „ledenog doba“. Taj motiv je Otto prekrasno ugradio u svoju priču o uništenju Atlantide. Čitateljima nije bilo teško prihvatiti njegovu interpretaciju – tijekom četiri slijedeća dana (nakon udara asteroida) nastupilo je ledeno doba na navedenom području. I mamuti su se „trenutno zamrznuli“.
I dobili smo još jedan „uvjerljiv dokaz“ o uništenju Atlantide.
Mislim da Ottu, na ovom mjestu, morate pripisati nevjerojatnu maštovitost. Prodao nam je „znanstveno utemeljenu, zabavnu i uvjerljivu priču“.
Da je tu bio kraj priče, njegova teorija bi već tada dosegla razinu znanstvenih provjeravanja. Međutim, Otto je u svojim „asocijativnim prostorima“ imao i nevjerojatnu priču o životnim ciklusima jegulja. U svojem tekstu navodi da je ta (prapovijesna) priča zanimala čak i Aristotela.
Jegulje
Priča o jeguljama je nevjerojatna. Otto tvrdi da postoji od prapovijesnih vremena i pripada razdoblju u koje je datirao postojanje Atlantide. Počujmo je.
Sargaško more, dio Atlantskog oceana između Azora, Bermuda i otočja Virgin; obuhvaća 8 635 000 km². Okruženo je Sjevernoekvatorskom, Golfskom i Kanarskom strujom. Temperatura površinskoga sloja vode iznosi ljeti 23 do 27 °C, a zimi 17 do 23 °C; najvećim je dijelom pod utjecajem sjeveroistočnih pasata. Ime mu potječe od alga roda sargasum, koje u velikim količinama plutaju u površinskom sloju. Salinitet iznosi 36,5 do 37‰. Dubine variraju od 1500 do 7000 m. Sargaško more bilo je poznato Arapima već u XII. st. u suptropskim širinama između 20° i 31° N te 40° i 68° W. Kolumbo ga je upoznao na putovanjima 1492. i 1493.
Navodeći enciklopedijski podatak, želio sam naglasiti da Sargaško more i dalje postoji. Ottova priča kaže da je površina tog mora na razini površine današnjeg europskog kontinenta i dodaje da je to oduvijek bilo izvorno stanište jegulja. Naveo je puno podataka o njihovom životnom ciklusu, naglašavajući da do danas nitko znanstveno nije „objasnio tu pojavu“. Ponudio je neka svoja pojašnjenja razloga „zbog čega je to tako“, ali bi za prave odgovore ipak trebalo upitati znanstvenike iz područja biologije, ako ih uopće imaju.
U području Sargaškog mora su jegulje „odrađivale svoju primarnu funkciju“. Održavale su vrstu množeći se. Koliki je broj „providnih[6] jeguljica“ potom krenulo negdje kamo ih je nosila Golfska struja, teško je naslutiti, jer je putovanje prema Europi bilo duže od izbora drugih i bližih „kontinentalnih destinacija“, i stoga puno neizvjesnije u smislu preživljavanja.
Digresija
Nemam saznanja o tome, je li „evolucija“ promijenila način preživljavanja jegulja u očuvanju njihove „tradicije“. Znam samo da sam kao dijete često s Poluotoka odlazio u Vruljicu samo da gledam jeguljice u zadarskom potoku. Nemam pojma zašto sam ih „volio“ unatoč njihovom zmijolikom obličju. Neki to danas nazivaju „halo effect“[7].
Pokazalo se da jeguljice već dugo ne viđam u Vruljici, ali i to da su jegulje u području utoka Neretve u more i dalje posebna ponuda na menijima uglednih restorana.
Iz ove perspektive zaključujem da se jegulje „ponašaju“ na isti način kao i prije 12 tisuća godina, uz male devijacije.
Na ovom mjestu se objavljuje genijalni Otto.
Tvrdi da je najbliža destinacija (prije Europe) jeguljicama bila Atlantida. Naime, zbog nečega jegulje spolnu zrelost mogu dosegnuti samo u „slatkim“ vodotocima. Na Atlantidi ih je bilo u izobilju. Atlantida je jeguljama tada bila najbliža destinacija i prirodan izbor.
Muška populacija jegulja je ostajala u slanoj vodi i strpljivo dočekivala (nakon par godina) spolno dozrele ženke. Potom je slijedilo još jedno zajedničko opasno i dugotrajno putovanje prema Sargaškom moru.
Otto nam je ovom pričicom pokušao objasniti zbog čega su se jegulje objavile na europskom kontinentu.
Summary
Otto je je naveo zanimljiv podatak. Do tada (prije pedesetak godina) je o Atlantidi ispisano oko 25 000 knjiga! Nedavno sam naišao na podatak da potraga za Atlantidom i dalje traje (negdje u Crnom moru). Ovi podaci jasno govore da je mnogima priča o Atlantidi trajno nadahnuće. Zbog toga mi je bilo prirodno pitanje (sebi): što u priči posebno inspirira ljude? Procijenio sam „da su u igri“ dva ekstremna motiva. Jedan je vezan uz potragu za sretnom zemljom, a drugi uz potragu za Atlantidom, svjetskom silom[8]. Naime, često se navode „podaci“ da je Atlantida raspolagala s nestvarno moćnom tehnologijom. Moguće je da postoje ljudi kojima je to motiv. Meni je taj motiv na razini notorne gluposti, jer danas upravo svjedočimo na koja nas mjesta odvodi „moćna ratna tehnologija“. Mislim da je i Otto dokučio isto, te je početak svoje priče naslovio Mit o sretnoj zemlji. Međutim, ako se upustimo u propitivanje značenja riječi sreća, brzo ćemo shvatiti da smo u „kašeti brukava“. Neki misle da bi nam „mir na svijetu“ mogao omogućiti nekakvo stanje sreće, ali kad shvate da se to može postići jedino ratom protiv onih koji proizvode ratove, kod ljudi nastupa stanje otupjelosti i beznađa.
Nekako naslućujem da su ljudi poput malih jegulja: jegulje pokreće nešto na razini opsesivnog djelovanja, a ljudi utjehu često traže u prisjećanjima na bezbrižno djetinjstvo.
Na kraju
Platon
Na kraju ove (meni) uzbudljive pustolovine u potrazi za svojom Atlantidom počeo sam propitivati Platona (jedinog „svjedoka“). Sada isključivo s pozicije čovjeka. Prvo pitanje mi je bilo, zbog čega se Platon uopće upustio u propitivanje „savršene države“? Većina filozofa prije a i danas „svršava“ na spomen Platona i njegove Države. Upravo sam zbog toga imao silnu odbojnost prema tekstu. Međutim, kad sam shvatio da ja u svim svojim tekstovima izravno ili neizravno propitujem državne (mega i mikro) ustroje i njihovom utjecaju na živote ljudi „koji (danas) sudjeluju i (demokratski) amenuju“ budući ustroj države… otkrio svoju svoju apsolutnu nemoć i bliskost s Cervantesom.
U Platonovo doba se demokracija tek nazirala. Platon je iz blizine prepoznavao poluge moći (rođak Kritija bio je vodeći oligarh). I zamislite samo, Platon se izravno suprotstavio Kritiji navodeći filozofa na čelu idealne države. Možda je Kritija bio budala (ako to nije dokučio) ili je bio samo brižni ujak koji je to „svjesno previdio“ puštajući nadobudnom „dečkiću“ da sam dokuči svoj bitak. Možda je baš Kritija Platona preporučio Dioniziju, da mu bude savjetnik u stvaranju idealne države. Što je Platon naučio nakon što ga je Dionizije „prodao u roblje“, teško ja i naslutiti, ali je lako i pretpostaviti da je „dubinski propitivao svoju teoriju“.
Nisam istraživao na koji je način djelovao Platon nakon „otkupa iz roblja“. Jedina referenca mi je Ottov podatak da je Državu ispisivao istovremeno sa Sokratovim dijalozima. Zbog toga pretpostavljam da su dijalozi Kritija i Timej nastali nakon Platonova povratak u Atenu. Ako je tako, to se savršeno uklapa u moju teoriju. Naime, priča o Atlantidi se prvi put objavljuje upravo u tim dijalozima, dakle nakon dramatičnih iskustava s Dionizijem i robovskim, naravno. Pretpostavljam i to da mu je priča o Atlantidi bila već poznata… i nije joj tada davao posebnu pozornost.
Priča o Atlantidi je u mojoj teorijici (bez obzira na navedenu kronologiju) isključivo Platonova. Budući da se nije mogao „posuti pepelom“ i objaviti da je Država (sukladno tome i njegova posvećenost temi, a i njegov „život“) samo ideja – ideju je ubio tijekom jednoga dana i jedne stravične noći!
Mislio sam da to nikada neću reći, ali ispisujem: Platon je bio čudesan čovjek! Davno je vidio ovo što se danas događa – i pokušao domisliti sustav u kojem bi to bilo nemoguće.
PS
Negdje sam pročitao i to, da su se i Sokrat i Platon o demokraciji očitovali sa sumnjom (negativno?).
[1] Ovo naglašavam jer se mnogi naši autori imenuju katoličkim intelektualcima. Ne znam tko je domislio tu besmislicu, jer mislim da ili jesi ili nisi intelektualac!
[2] Navodim imena isusovaca koji su ostavili značajne tragove u našoj i svjetskoj povijesti: Kopernik, Bošković, Bartol Kašić, papa Franjo…
[3] Naslućujem da je Homer iskoristio taj motiv pokušavajući do kraja profilirati (kontroverznog) Odiseja, sugerirajući nam znatiželju kao njegovu dominantno pokretačko obilježje. Na ovom je mjestu zabavno spomenuti da se Heraklo navodi kao osnivač prvih Olimpijskih igara (776, godine prije Kr.), u kontekstu stvaranja Heraklovih stupova datiranih desetak tisuća godina ranije.
[4] Najveći planet u Sunčevom sustavu, Jupiter, često je na udaru asteroida. Jedan od njih je još uvijek u sjećanjima nekih. Riječ je o udaru asteroida Shoemaker-Levy 9 1994. godine.
[5] Golfska struja, topla struja sjevernog dijela Atlantskog oceana od Floridskoga prolaza (po nekima od rta Hatterasa u Sjevernoj Americi) do Newfoundlandskog plićaka; u širem smislu, sustav morskih struja, koji obuhvaća sjeverni Atlantik od jugoistočnog dijela Meksičkoga zaljeva do obala Pirenejskog poluotoka i sjeverozapadne Afrike na jugoistoku te do otočja Svalbarda i poluotoka Kole na sjeveroistoku. Početci Golfske struje vezani su uz ekvatorske širine. U pojasu ekvatora, pod utjecajem pasata nastaju Sjevernoekvatorska i Južnoekvatorska struja, koje teku prema zapadu. Konfiguracija istočne južnoameričke obale uvjetuje razdvajanje toplih ekvatorskih voda. Kod rta São Roque (Brazil) veći dio ekvatorskih voda skreće prema sjeverozapadu i teče duž sjeveroistočne obale Južne Amerike. U blizini Malih Antila struja se ponovno grana. Jedan ogranak ulazi u Karipsko more, odakle kroz Yucatánski prolaz ulazi u Meksički zaljev (španj. Golfo de México, otuda ime cijeloga sustava strujanja što odražava ranije netočno mišljenje o nastanku Golfske struje na području Meksičkoga zaljeva)… Kod rta Hatterasa širina Golfske struje doseže 110 do 120 km, dubina ili debljina 800 m, a brzina prosječno 85 do 90 km u 24 sata… (HE)
[6] Ovu riječ sam dugo čitao kao – predivnih…
[7]halo efekt, pogreška u zaključivanju u kojoj dojam formiran iz jedne osobine ili karakteristike utječe na više prosudbi ili ocjena nepovezanih čimbenika. (enciklopedja britanika). Na isti upit HE odgovara s pronađenih odgovora: 0; vrijeme izvršavanja upita: 205 ms
[8] U sadržaju ste mogli otkriti i to poglavlje.
