Atlantida

Uvod

Krenuvši u pustolovinu suočavanja sa svijetom koji je ostavio trajne tragove u tzv. zapadnoj civilizaciji nisam imao jasan plan. Hezidova Teogonija me nije privlačila kao polazište, jer bi me odvela u propitivanje postanka svijeta i otkrivanja načina na koji su isto pitanje propitivale druge civilizacije. Nakon toga mi nije bilo teško prepoznati Homera i njegovu Ilijadu kao ishodište. Ako ste čitali prethodne tekstove mogli ste prepoznati suvremena mjesta na koja me odvelo propitivanje Homera i Ilijade. To je i bio jedan od mojih „ciljeva“, jer sam davno u čitanjima Ilijade prepoznavao narodnu mudrost – ništa novo (sve je već viđeno na svijetu)! Nakon teksta o Aleksandrijskoj knjižnici, mislio sam da sam „uspio“ čitatelje usmjeriti na puteve propitivanja „znanja“, njegova značenja ali i uloge u „primijeni (kontroli) znanja“ s pokušajem relativiziranja svega što smo mislili i mislimo o znanju. Budući da nisam (još uvijek) siguran u uspješnost svog pokušaja, malo sam zastao tražeći novi smjer na kojem bih mogao privesti kraju svoju priču o nemjerljivom utjecaju „grčke civilizacije“ na našu suvremenu zbilju. Prva misao mi je bila vezana uz propitivanje „grčke ekonomije“ koja je u temeljima svekolike „društvene nadgradnje“ (kultura, umjetnost(i), graditeljstvo…). Neki odgovore na to pitanje nalaze u propitivanja „mračne strane grčke civilizacije“, koja je temeljena na robovskoj radnoj snazi, a u konačnici (paradoksalno???) iznjedrila i demokraciju, koja je danas u nazivniku svih suvremenih ratnih kampanja.

Taj izbor me nije veselio (ili samo još nisam spreman za tu pustolovinu), pa sam krenuo u još jednu svoju „donkihotsku bitku“. Naime, nakon što sam se očitovao o prijevodu 23. pjevanja Odiseje, objavljenom u Latina&Graeca (jedini hrvatski stručni časopis koji „pokriva klasično područje“), pokušavajući skrenuti pozornost urednicima L&G na sadašnje stanje hrvatskog klasičnog obrazovanja… novi urednici časopisa su se na moja očitovanja očitovali poslovičnom  hrvatskom šutnjom.

Zbog toga citiram Gravesa.

Robert Graves (Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1969.) u svom Uvodu navodi:

… klasici su  kasnije u tolikoj meri izgubili od značaja u našim školama i na univerzitetima da se od jednog obrazovanog čoveka nije moglo očekivati da zna tko su na primer, bili Deuukalion, Pelop, Dedal, Laokoont ili Antigona. … izgleda kao da mu[1] to mnogo ne smeta, jer već dve hiljade godina smatra da mitove treba zaboraviti kao neobičnu i varljivu fantaziju, ljupku zaostavštinu detinjstva grčke inteligencije, čiji je značaj hrišćanska crkva s razlogom umanjivala da bi istakla duhovnu prednost Biblije.

Ipak, njihov značaj je neocenjiv (i dalje i zauvijek op. NS) za izučavanje rane evropske istorije, religije i sociologije.

Digresija

Na ovom mjestu se moram očitovati. Istaknute je rečenice Graves napisao prije sedamdesetak godina. Navodim podatak da je davne 1975. godine na lektirnom popisu (u hrvatskim osnovnim školama) bio naslov: Priče iz Ilijade i Odiseje. Zadnjih godina svjedočim da sadašnji maturanti samo naslućuju (čuli su negdje) tko je Prometej.

Ne propitujući uzroke tog i takvog stanja pomislio sam da bi bilo vrijedno skrenuti pozornost hrvatskoj javnosti na tiho umiranje hrvatskog klasičnog obrazovanja. Meni je (samo) svjedočenje tom procesu nepodnošljivo… i krenuo sam putem na kojem se i dalje cijeli svijet zabavlja u pokušajima da riješi enigmu koju nam je u nasljeđe ostavio Platon.

Mit o Atlantidi

mit (grč. μῦϑος: riječ, govor; basna, priča), u tradicionalnom značenju riječi, priča o nadnaravnim radnjama bogova ili junaka koje su utemeljile neku kulturu. Njegovo je prepričavanje u lancu usmene predaje prvobitnih zajednica bilo ritualni događaj sa svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Na mitskim su se svetkovinama svaki put iznova uprizorivali događaji nastanka bogova, svijeta, čovjeka, zajednice i zakona te se u dramsko-glazbenim obredima prizivanja osvježavalo sjećanje na pretke. Ključna društvena, vjerska i kulturna uloga mita potiče njegovo širenje i ulančavanje u skupine mitova grupirane oko središnjega lika kakva boga ili junaka…(HE)

Mislim da je sada očito kojim smjerom sam krenuo. Motivaciju za ovaj izbor sam na čudan način otkrio na nedavno objavljenom (američkom) popisu znanstvenika koji su trajno obilježili povijest čovječanstva. Tesla je na popisu zauzeo veličanstveno 154-to mjesto. A zamislite samo tko je na popisu bio broj jedan! Ne morate guglati, bio je neki Edison.

Ove rečenice sam ispisao s pozicije stvaranja (američkih) mitova, ali se mogu lako primijeniti i na stvaranje novih veličanstvenih hrvatskih mitova.

Robert Graves u Uvodu pokušava svoje suvremenike uputiti i u ovo.

Prave mitove treba razlikovati od:

1. Filozofskih alegorija, kao u Hesiodovoj Teogoniji;
2. „Etioloških“ tumačenja mitova koje danas više ne razumemo, na primer, mit o Admetu koji je upregao lava i divljeg vepra u svoja kola;
3. Satire ili parodije, kao u Silenovoj priči o Atlantidi;
4. Sentimentalnih pripovedaka kao što je legenda o Narkisu i Ehi;
5. Ulepšavanja istorije, kao što je Arionov doživljaj sa delfinom;
6. Minstrelnih romansi, kao priča o Kefalu i Prokridi;
7. Političke propagande, kao što je Tesejevo ujedinjenje Atike;
8. Moralnih legendi, kao u priči o Erifilinoj ogrlici;
9. Šaljivih anegdota, kao što je bračna farsa sa Heraklom, Omfalom i Panom;
10. Pozorišnih melodrama, kao u priči o Testoru i njegovim kćerima;
11. Herojskih saga, kao što je osnovni zaplet Ilijade;
12. Realističkih pripovesti, kao što je Odisejeva poseta Fajačanima.

AI se o Atlantidi očituje na ovaj način:

Atlantida je legendarni otok/kontinent koji je prvi opisao grčki filozof Platon kao pomorsku silu koja je potonula u ocean nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Atene.

Iako se često smatra mitom, teorije sugeriraju da je to mogla biti stvarna Minojska civilizacija (Santorini) ili čak Antarktika prije pomicanja kore. 

Evo ključnih točaka o Atlantidi:

Platonov mit: Izvorna priča potječe iz Platonovih dijaloga “Timej” i “Kritija”, gdje je opisana kao napredna civilizacija koja je nestala prije otprilike 12.000 godina.

Lokacije: Teorije smještaju Atlantidu na razna mjesta, uključujući Atlantski ocean, Bermudski trokut, Santorini (Minojska civilizacija) ili čak pod led Antarktike.

Povijesna interpretacija: Dok mnogi znanstvenici smatraju da je riječ o alegoriji, novije teorije, poput onih koje spominje Wikipedia i Luigi Usai[2], pokušavaju mapirati Atlantidu koristeći starije interpretacije Heraklovih stupova.

Teorija o Crnomorskom potopu: Neki istraživači sugeriraju da mit o Atlantidi zapravo opisuje stvarni povijesni događaj poput potopa u Crnom moru. 

Ukratko, Atlantida ostaje jedna od najpoznatijih misterija u povijesti, balansirajući između filozofske alegorije i izgubljene civilizacije.

Hrvatska enciklopedija navodi ovo:

1. Prema grčkom mitu, velik otok visoke civilizacije, potonuo u davnini, kojim su vladali potomci titana Atlanta. Njihova se vlast protezala na zapadnu Europu i sjevernu Afriku, a željeli su zavladati cijelim svijetom[3]. Prvi je prikazao Atlantidu Platon, koji u Timeju i Kritiji govori o zemlji što se nalazila s one strane Heraklovih stupova (Gibraltar i sjeverozapadni dio Afrike) i bila veća od Afrike i Azije zajedno. Vrlo naseljena i bogata, potonula je u more sa svim stanovnicima u jednom danu zbog strahovita potresa (otuda naziv Atlantski ocean). Prema egipatskim vrelima to se zbilo u X. st. pr. Kr.[4] Priču o Atlantidi kritizirali su već Strabon i Plinije, ali se sve do najnovijeg doba njezina jezgra smatrala istinitom, pa je bilo više pokušaja da se Atlantida poistovjećuje s nekim od poznatih kontinenata, otoka ili slično. Atlantida je ostala motiv i mnogih potonjih književnih djela: Nova Atlantida (1527), znanstvenoutopijsko djelo Francisa Bacona Verulamskog, u kojem je izložio svoja politička i socijalna gledišta; Atlantida ili domovina čovječanstva (1675–98), pseudopovijesno djelo Olofa Rudbecka starijega, koje poistovjećuje Švedsku s Platonovom Atlantidom i smatra je pradomovinom civilizacije; Atlantida (1877), fantastični spjev katalonskog pjesnika Jacinta Verdaguera o Kolumbu i otkriću Amerike; Atlantis (1912), psihološki roman Gerharta Hauptmanna; Atlantida (1919), fantastično-pustolovni roman Pierrea Benoita.

2. U geologiji, naziv za hipotetske kopnene mase koje su se u geološkoj prošlosti nalazile na području današnjega Atlantskog oceana.

Autor

U ovu sam pustolovinu krenuo primjenom „istog pristupa“ kao u propitivanjima prethodnih tema. Najprije sam naveo dva relevantna očitovanja o Atlantidi, svima dostupna u Hrvatskoj. Razvidno je da se dramatično razlikuju.

AI zaključuje s: Ukratko, Atlantida ostaje jedna od najpoznatijih misterija u povijesti, balansirajući između filozofske alegorije i izgubljene civilizacije.

HE se skromno očituje na kraju: U geologiji, naziv za hipotetske kopnene mase koje su se u geološkoj prošlosti nalazile na području današnjega Atlantskog oceana, prethodno navodeći „korijene mita“, ali usmjeravajući nas na intelektualne dosege „poznatih imena“ u kontekstu interpretiranja (filozofskih i inih) značenja priče o Atlantidi.

Temu sam namjerno nazvao Mit o Atlantidi.  Naime, AI, a i HE tu priču imenuju mitom. AI ga naziva Platonovim, a HE grčkim mitom, želeći u nastavku  „raskrinkati“ uobičajena značenja riječi mit.

Možda se ove rečenice čine suvišnima, ali su zapravo u temeljima svih komunikacija i međusobnog razumijevanja u komunikacijama. U ovom slučaju ja vama (čitateljima) i sebi osiguravam potpunu slobodu u interpretacijama značenja riječi mit.  

mit (grč. μῦϑος: riječ, govor; basna, priča),…

Graves je 39. poglavlje Grčkih mitova posvetio Atlantu i Prometeju u kojem je u fusnotama posvetio mnoštvo rečenica egipatskoj legendi o Atlantidi. Legenda je preko Solona stigla u Grčku i u konačnici do Platona koji joj je osigurao vječni život.

Digresija

Čitanje je Grčkih mitova zapravo na razini onoga što je Graves naveo o Platonu: Platonova priča je zbrkana, a tu zbrku unose i podaci o velikom broju slonova u Atlantidi. Mislim da je mislio na to da je priča puna motiva koji iz naše perspektive nemaju jasna značenja. Međutim, upravo je to najveći problem istraživanja svih mitoloških sustava. Graves je to posebno naglasio navodeći nam sve dostupne inačice mitoloških priča. Navest ću samo jedan primjer.

Atlant je bio otac Plejada, Hijada i Hesperida; stalno je podupirao nebo od vremena kad mu je naređeno, osim jednom kad ga je Heraklo privremeno zamijenio u teškom poslu. Međutim, neki kažu da je Perzej okamenio Atlanta i pretvorio u gorje Atlas pokazavši mu Meduzinu glavu, ali zaboravljaju da je Perzej bio Heraklov daleki predak.

Dodatne poteškoće u razumijevanju priča stvaraju nejasni nam geografski toponimi i nejasno određena vremenska razdoblja povezana uz događaje u pričama. Mislim da se upravo zbog toga AI očitovala kako jeste: Atlantida ostaje jedna od najpoznatijih misterija u povijesti, balansirajući između filozofske alegorije i izgubljene civilizacije.

Međutim, AI navodi i ovo: Iako se često smatra mitom, teorije sugeriraju da je to mogla biti stvarna Minojska civilizacija (Santorini) ili čak Antarktika prije pomicanja kore. 

Teorije

Platon

Platon je najpoznatiji filozof starog svijeta. Recimo da je na razini Freuda kada je riječ o „seksologiji“, ali nisam siguran da su u svojim područjima dosegli nedodirljive dosege. Naime, Platonov učenik Aristotel se „odrekao učitelja“ i u potragu za istinom krenuo svojim smjerom. Isto se dogodilo Freudu, kad je Jung krenuo svojim putem. Jesu li učenici nadmašili svoje učitelje ne mogu arbitrirati, ali sam siguran da su učitelji ostvarili „primarnu ulogu učitelja“: na nevjerojatan su način (svjesno ili nesvjesno) pobuđivali sumnju i znatiželju kod učenika ne ograničavajući moći njihovih umova – sve do izvjesnog rastanka.

Moj problem (u istraživanjima nečega) je u pokušajima da otkrijem odgovore na pitanje: što nas (ljude) pokreće? U ovom slučaju je riječ o Platonu.

Platon (grčki Πλάτων, Plátōn), grčki filozof (Atena, 27. V. 427. pr. Kr. – Atena, 347. pr. Kr.). Pravim imenom Aristoklo (grčki Ἀριστοϰλῆς, Aristoklos), nazvan je Platon (»široki«) vjerojatno zbog atletske građe. Potjecao je iz ugledna roda najvišeg atičkoga plemstva. Kao mladić sudjelovao je u ratu, bavio se gimnastikom, govorništvom i pjesništvom, ali je poslije pod utjecajem filozofije spalio sve svoje pjesme. Filozofsku je pouku već od svoje dvadesete godine primio od Sokrata, kojemu je ostao vjeran i nakon njegove smrti. Nakon toga često je putovao u južnu Italiju (Magna Graecia), u Cirenu, sjedište Pitagorine škole, u Egipat, te triput u Sirakuzu na Siciliji, u nadi da će tamošnje vladare Dionizija Starijega i Dionizija Mlađega pridobiti za svoj politički nacrt idealne države. Nakon povratka u Atenu[5] oko 387. pr. Kr. osnovao je vlastitu filozofsku školu u gaju blizu Atene posvećenu junaku Akademu, glasovitu Akademiju…

U HE se navodi još puno rečenica vezanih uz interpretacije njegovih misli. Taj dio me nije zanimao, pa sam krenuo do Diogena iz Laerte.

Diogen Laertije nam je ostavio mnoge anegdote iz života većine tada poznatih mudraca (filozofa) koji su ostavljali tragove u grčkom duhovnom svijetu. Teško je dokučiti koliko je vjerodostojan autor o kojem „ne znamo ništa“, međutim, ja ga zbog detaljne argumentacije smatram jedinim autoritetom u ovom području. Rado se referiram na njegove rečenice unatoč tome što je istina uvijek bila i bit će u nejasnom području, prije svega subjektivna (relativna). Prisjetivši se jedne rečenice gimnazijskog profesora psihologije: ljudska inteligencija nije evoluirala!, Platona sam počeo promišljati s pozicije ranog odrastanja. Siguran sam da roditelji o njemu nisu „posebno osobno skrbili“. Osigurali su mu vrsne učitelje i tipično grčko temeljno obrazovanje (bavio se gimnastikom, govorništvom i pjesništvom… i prirodno, sudjelovao u ratnim zbivanjima). Što to znači ne mogu pojmiti, jer je Platon čovjek koji je djelovao „u svom vremenu“ i bio „svojevrsni proizvod tog vremena“. To je tipična priča o utjecajima obitelji, škole (učitelja) i „ulice“ u procesu odgajanja. Danas je to u temeljima svih psiholoških „profiliranja“ ljudi (prije svega onih koji hodaju na rubu zakona). Rijetki se psiholozi usuđuju s te pozicije profilirati ljude koje nazivamo genijalcima. Ja ću pokušati postavljajući pitanja (to je metoda koji je promovirao Sokrat, a maksimalno afirmirao Platon).

1. Što ga je pokrenulo da ispiše Državu?
2. Što ga je pokrenulo da Sokrata objavi i afirmira zauvijek?
3. Što ga je pokrenulo da (u dva dijaloga) ispiše dvadesetak stranica o Atlantidi?  

Nadam se da sam vas iznenadio navodeći ovu perspektivu propitivanja Platona. Sebe sigurno jesam, kad sam „otkrio“ ovo polazište. Moji „odgovori“ su u nastavku.

Ad 1)

Platon je živio u nekakvoj „državi“ gradova država (polisa), koji su zbog nekakvih svojih težnji za dominacijom na tom području – neprekidno ratovali! Je li Platon znao za Hijerontov model vladanja, ne znam, ali sam siguran da mu je taj model bio očit. I stvorio je model idealne države. Pretpostavljam, s pozicije – isti smo narod, ujedinimo se. Ratovi (i međusobno ubijanje) će nestati. Međutim, kao rješenje tog problema mjesto vrhovnog  vladara dodijelio je – filozofu! I stvorio prvu Utopiju. To je na svoj način prepoznao Shakespeare u Hamletu. Moj zaključak, koji sam izveo u zadnjem čitanju Hamleta bio je: kad intelektualci (filozofi) počnu djelovati, na kraju su svi mrtvi! Na um mi padaju suvremena djelovanja i SANU i HAZU.

Ad 2)

Ovaj dio mi je bio posebno intrigantan u profiliranju Platona.

Većini je odgovor prirodan, jer je „svima poznato“ da je Sokrat bio Platonov učitelj[6] te da se Platon odlučio zahvaliti učitelju. Budući da mi je taj zaključak u području sumnje potražio sam svoj odgovor u nama relevantnoj zbilji. Naime, uvjerio sam se (a i dalje spoznajem) da danas ne postoji ni jedan tzv. intelektualac koji ne želi dobiti „medijsku pozornost“ i afirmirati svoj „ego“. Na taj smjer me uputio Diogen navodeći podatak da je Platon kupovao Demokritove spise – i spaljivao ih. Demokrit je bio nadolazeća sjajna zvijezda u svijetu filozofije, ali je promovirao potpuno suprotno polazište Platonovom. Procjenjujem da se Aristotel udaljio od Platona sa željom da istraži to (materijalno) područje. Pokazalo se da je njegov pokušaj (Fizika) bio potpuni promašaj.

Platonov pokušaj stvaranja idealne države neslavno je propao, a Demokritovo objavljivanje je još ozbiljnije ugrozilo Platonov (do tada) apsolutni autoritet u području filozofije[7].

Polazeći iz te perspektive, naslutio sam da je Platon jasno prepoznavao i to da je Sokrat „daleko popularniji u narodu“ (od njega). I da je domislio genijalan plan.   

Sokrat je tada imao etiketu najmudrijeg čovjeka na svijetu. Svi znali za njega, iako nije ispisivao svoje misli. Njegove su mudrosti prepoznavane i živjele u narodu.

I nastao je besmrtni opus Platonovih dijaloga, sa Sokratom u „glavnoj ulozi“. Naravno je da Platonu Sokrat bio samo u ulozi svojevrsne Muze (nadahnuća). Taj model je jasno prepoznao Dante odabravši Vergilija kao suputnika na svojem putovanju u Pakao. Ali i Nietzche uzimajući za svoju Muzu Zaratustru.

Digresija

Nadam se da ste, nakon pročitanog, osjetili moć u mijenjanju početnih polazišta u propitivanjima bilo čega, a pogotovo nejasnih saznanja o „prošlim događajima“. Mislim da je jasno da ni jedan „argument“ nisam izmislio u pokušaju da izvedem svoje zaključke.

Ad 3)

Izvorna priča o Atlantidi potječe iz Platonovih dijaloga Timej i Kritija, gdje je opisana kao napredna civilizacija koja je nestala prije otprilike 12.000 godina. Priču je ispričao Platon i ispisao na dvadesetak stranica. Kritiju sam imao u biblioteci, ali sam Timeja dugo lovio u knjižarama (i ljutio se na hrvatske lijene klasičare). Upravo me ta zgoda dovela do pitanja: zbog čega se Platon odlučio da priču (od dvadesetak stranica) ispriča u dvije knjige? Mislim da nitko (od filozofa) sebi nikada nije postavio to pitanje. Međutim, da su Platona doživljavali kao briljantnog čovjeka (iz stvarnog svijeta) koji je u „karijeri“ imao silne uspone i padove, možda bi  dosegnuli i ovu razinu zaključivanja. Ja u tom Platonovom „zahvatu“ vidim vizionara koji je danas u temeljima svih tzv. serija. Nisam siguran, ali možda je upravo to jedan od razloga zbog kojih je Platon Atlantidu stavio u fokus mnogih budućih mislećih ljudi. Ja sam ipak naslutio drugi Platonov motiv.

Priča se izvorno datira u razdoblje prije otprilike 12 000 godina. S tim podatkom je Platon mogao „otići“ jedino u nekakvo mitološko razdoblje. I tamo je naišao na zlatnu rasu.

AI pregled

Zlatna rasa (grč. chrýseon génos) u grčkoj mitologiji predstavlja prvu i najsavršeniju generaciju ljudi, koja je živjela tijekom Zlatnog doba pod vladavinom Titana Krona. Ovaj koncept je najpoznatiji iz Heziodovog djela “Poslovi i dani” (Works and Days) i označava razdoblje apsolutnog mira, blagostanja i harmonije s bogovima. 

Ključne odlike Zlatne rase:

• Život bez muke: Ljudi su živjeli poput bogova, bez briga, teškog rada, boli i starosti.
• Prirodno bogatstvo: Zemlja je sama davala hranu u izobilju, pa nije bilo potrebe za poljoprivredom.
• Pravednost i harmonija: Bili su čista srca, poštovali su bogove i živjeli su pravedno jedni prema drugima, zbog čega nisu bili potrebni zakoni ni kazne.
• Mirna smrt: Kada bi umrli, njihova smrt je bila poput laganog sna.
• Duhovi čuvari: Nakon smrti, postali su zemaljski duhovi (daimones) koji štite smrtnike i donose sreću. 

Kraj Zlatne rase
Zlatno doba završilo je kada je Zeus zbacio svog oca Krona s vlasti, nakon čega su uslijedile inferiornije rase (srebrna, brončana, herojska i željezna). Zlatna rasa simbolizira izgubljeno doba nevinosti i obilja, te predstavlja vrhunac ljudskog postojanja prije neizbježnog pada u, prema Heziodu, težak život. 

AI nam u priči o zlatnoj rasi navodi nekakve logičke zaključke koji u mojem svijetu baš i nemaju logičko uporište. Naime, pišući o tim razdobljima (ljudskih rasa) na pitanje (postavljeno sebi i drugima) nisam ni naslutio odgovor na pitanje: zbog čega je nestala zlatna rasa? Kao odgovor na to pitanje, AI se lakonski očituje s: prije neizbježnog pada!

Na svoj način mislim da je to pitanje progonilo i Platona.

Nitko ne zna koja je verzija priče o Atlantidi došla (navodno od Solona) do Platona, ali sam ja siguran da je do nas došla isključivo Platonova inačica.

U svojem pokušaju profiliranju Platona kao čovjeka dosegnuo sam razinu prepoznavanja genija. To mi baš i nije bilo lako jer su mi mnogi tzv. filozofski autoriteti „ogadili Platona“ svojim kvaziznanstvenim interpretacijama Platonova lika i djela.

U mojem razumijevanju Platona, priča o Atlantidi je samo njegov genijalni nastavak priče o idealnoj državi. Shvatio je da njegova idealna država (društvo) postoji samo u bajkama. I uništio ju je tijekom jedne dramatične noći!

Na kraju

Dana 17. srpnja papa Franjo potpisao je tekst čiji naslov na njegovoj službenoj internetskoj stranici glasi: “Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”. Ili bi, možda, bolje bilo reći – u formiranju. Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio temu i na sve druge koji se bave pastoralnim radom, ali onda je shvatio da su mu zapravo na umu svi kršćani. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.”…“Književnost pomaže čitatelju da razbija idole autoreferencijalnih, lažno samodostatnih, statično konvencionalnih govora, koji katkad zagađuju i naš crkveni govor, porobljavaju slobodu Riječi. Književna riječ je ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i pročišćava: napokon, otvara ga novim izražajnim mogućnostima, čini ga gostoljubivim za Riječ, koja se nastanjuje u ljudskoj riječi…” U poeziji i u književnosti Papa nalazi put jezika, kojim može biti izrečeno navještenje i kojim čovjeku može biti iskazana riječ Božja.

Ovo su uvodne rečenica teksta: By Miljenko Jergović | Published: 08/17/2024.

Tekst Pisma Svetog oca Franje…koliko znam, nije preveden na hrvatski jezik, pa se koristim Miljenkovim zapažanjima.

Pritom, Franjo ne insistira na tome da govori nešto naročito novo ni originalno, pa čak ni nešto što bi se baš toliko ticalo transformacijama novoga svijeta. On govori o ranokršćanskom angažmanu unutar žive kulture svoga vremena. Pa se poziva na Bazilija iz Cezareje, jednoga od crkvenih otaca, koji u četvrtom stoljeću govoreći mladima, vjerojatno svojim nećacima i nećakinjama, veliča bogatstvo klasične književnosti, koju su stvorili “hoi éxothen”, ili “oni izvana”, što će reći – pagani. Pa se, pretrčavši u dahu skoro dva tisućljeća, pozove na obraćanje umjetnicima svoga prethodnika, Pavla VI, još jedan neobičan vatikanski tekst, iz kojeg ovaj čitatelj pamti: “Noi abbiamo bisogno di voi.”, ili naprosto: “Mi vas trebamo.” (Zapravo je nečuveno tužno da se ove riječi nikad nisu čule iz famozne Crkve u Hrvata. Možda zato u toj filijali velike univerzalističke zajednice koju predvodi rimski biskup danas gotovo da i nema onih koji bi razumjeli što to piše u “Pismu Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”.)

[1] Obraća se nekom autoru…

[2] Ovaj AI navod me uistinu šokirao. Naime, nije mi jasno kako je AI-u promakao podatak o knjizi Otta Mucka Alles über Atlantis (kod nas prevedenoj kao Tajna Atlantide), u kojoj je pokušao dokazati postojanje Atlantide slijedeći izvornu priču.

[3] Prvi put doznajem da su Atlantiđani potomci Atlanta, a posebno me iznenađuje teza da sretni narodi žele pokoriti svijet! Zapravo me više i ne iznenađuju navodi u HE. Puno više doznajem iz nedostataka podataka o „općim mjestima“ ljudske civilizacije. Bilo bi mi zabavno i zanimljivo da „enciklopedijske navode“ autori potpisuju!, a možda i argumentiraju.

[4] Ovaj podatak mi je misteriozan. Naime, Solon je navodno priču o Atlantidi dobio iz egipatskih izvora, a njoj se postojanje Atlantide smješta u razdoblje prije 12 000 godina.

[5] Uistinu mrzim ovakva hrvatska enciklopedijska očitovanja,. Naime, svima je poznato da je Dionizije Platona prodao u roblje (nakon neuspješne zajedničke suradnje u stvaranju idealne države). Neki kažu da su ga otkupili Atenjani, a ja mislim da je Kritija (Platonov bliski rođak) presudio tko će platiti otkup.

[6] Diogen iz Laerte ne navodi taj podatak u Sokratovoj biografiji. Međutim, Albin Vilhar (prevoditelj) pojašnjavajući značenje riječi sokratici u fusnoti dodaje: u najširem značenju Sokratovi učenici. Među njima je bio i Platon. Diogen u Platonovoj biografiji navodi da se jednog dana Platon sastao sa Sokratom (kao učenik), te da je Sokrat tu toj zgodi rekao: to je labud iz mog sna. Iz drugih Diogenovih navoda o Platonu, može se prije zaključiti da je Platonu Sokrat bio više uzor nego učitelj.

[7] Mislim da, u procesu stvaranja Platonovog apsolutnog autoriteta, nije nevažno spomenuti ulogu Kritije, bliskog Platonova rođaka koji je bio na čelu „tridesetorice“.  Ovo navodim jer je uloga vladajućih u afirmiranju svekolikih kulturnih dosega itekako prisutna u hrvatskoj zbilji.