Uvod
O raširenosti Homerovih epova dovoljno govori podatak da je do nas, prema Allenovu popisu, 188 rukopisa s potpunim tekstom ili s većim odnosno manjim dijelovima Ilijade, među kojima ih je sedam koji sadrže i Odiseju (od ukupno 76). Koliko je to veliki broj možemo ocijeniti ako imamo na umu da su mnoga kapitalna djela grčke književnosti sačuvana samo i jednom rukopisu.
Prema katalogu Roberta Packa, od ukupno 3026 papirusa (obuhvaćeni su i tekstovi iz matematike, prirodnih znanosti, prava, medicine i sl.) 680 ih se odnosi na Homera.
Neki vole reći da je čovjek na „vrh hranidbenog lanca“ stigao zahvaljujući sposobnosti nadograđivanja prethodnih znanja. Međutim rijetko se navode načini čuvanja i prosljeđivanja znanja novim generacijama. Danas se čini da je to pitanje u području samorazumljivosti, jer je „transparentnost podataka (znanja?)“ uistinu postala samorazumljiva.
Znanje
AI pregled:
Sokratova maksima “znanje je vrlina” (intelektualni etički intelektualizam) temelji se na uvjerenju da nitko svjesno ne čini zlo, već iz neznanja. Spoznaja istinskog dobra vodi do vrline, što znači da se pravednost i hrabrost mogu naučiti. Znanje je ključ za sretan i ispunjen život te duševnu harmoniju.
Ključne točke Sokratovog učenja o znanju i vrlini:
Znanje kao temelj: Čovjek čini zlo samo zato što pogrešno procjenjuje što je dobro, odnosno nema dovoljno znanja.
Vrlina se uči: Budući da je vrlina znanje, ona se može prenositi i naučiti, nije rođena.
Jedino dobro je znanje, a zlo neznanje: Sokrat izjednačava vrlinu s pravim razumijevanjem.
Svjesno djelovanje: Sokrat je smatrao da ništa nije jače od uma, stoga onaj koji uistinu zna što je dobro, to će i činiti.
Kardinalne vrline: Pobožnost, umjerenost, pravičnost i hrabrost proizlaze iz pravog znanja.
Ovo učenje stavlja ogroman naglasak na samospoznaju i neprestano propitivanje, što je sažeto u njegovoj misli da “neistražen život nije vrijedan življenja”.
Ne znam temeljne kriterije na kojima AI selekcionira odgovore na postavljena pitanja. Naslutio sam što se može dogoditi ako AI postavim pitanje: što je znanje? I dogodilo se što jeste. Naravno, počeo sam sa Sokratom. Pokazalo se da sam dobio samo jasniju sliku Sokrata. A na pitanje što je znanje? dobio odgovor koji sam naslućivao:
Znanje je složen pojam koji obuhvaća činjenice, informacije i vještine stečene kroz iskustvo ili obrazovanje. Iako ne postoji jedna univerzalna definicija, ono se najčešće promatra kroz tri ključne perspektive… Izdvojio sam dio:
Ako želite istražiti dublje, možemo se fokusirati na:
Povijest filozofije (što su o znanju mislili Platon ili Kant?)
Upravljanje znanjem (kako se znanje koristi u organizacijama i tvrtkama?)
Razliku između znanja i mudrosti
Posebno zabavan podatak mi je bio navod na kraju priloga:
Odgovori AI-ja mogu sadržavati pogreške. Saznajte više
Rekao bih da je AI odgovor na razini misli – znam da ne znam (baš sve)![1]
Na ovom mjestu sam ulovio polazište za moje propitivanje „uništavanja“ Aleksandrijske knjižnice i zaključivanja potom.
Upravljanje znanjem
Polazište je u podnaslovu, a važnost sam prepoznao u još jednoj domislici (o znanju): znanje je moć! U ovom trenutku sam se zamislio i ulovio misao (koja je zapravo ljude dovela na vrh hranidbenog lanca): (naša) moć je u znanju! Naime, danas, a i prije je bilo očito da je moć u rukama vladajućih[2]. Promijenivši (samo) redoslijed navedenih riječi prepoznao sam jasan zaključak: znanje (o bilo čemu) samo je ALAT u rukama moćnika![3]
Odlazim u Aleksandriju
Mislim da je razvidno da je svaka „civilizacija“, upamćena prije svega po veličanstvenim građevinskim tragovima i dosezima anonimnih prirodoslovaca / znalaca, arhivirala svoja znanja (prirodoslovaca i duhovnika). Namjerno sam naglasio postojanje ova dva (stvarna!) svijeta. Meni je zabavno to što nema ni jednog (sačuvanog) zapisa o tome na koji su način graditelji gradili i izgradili ono što jesu čemu i danas svjedočimo, a počesto nemamo odgovore na pitanje o tome kako su to uspjeli, unatoč milenija koji su protekli u prikupljanju novih znanja. Međutim, i dalje intenzivno „laprdamo o duhovnim dosezima“ u pisanim tragovima koji su (nekim čudom) sačuvani.
O Aleksandru Makedonskom svi „znaju sve“. Neki ga nazivaju i Velikim, (a ja sjebanim tipom) koji je u dobi od dvadesetak godina poželio osvojiti svijet. Do sada nisam naišao na profiliranje Aleksandra iz pera psihologa i psihijatara, što je zapravo očekivano s pozicije iz kula bjelokosnih – ne talasaj!
Navodim podatak da je nakon svakog „osvajanja“ u pravilu osnivao naselja sa svojim imenom (neki kažu da je bilo pedesetak Aleksandrija). Do danas je „preživjela“ ova o kojoj pišem. Poznata je po mnogo čemu. Neki vole naglasiti jedno od antičkih svjetskih čuda (svjetionik), a neki drugi zabavnu priču o Aleksandrijskoj knjižnici.
Počinjem a AI zapisom o Aleksandrijskoj knjižnici:
Aleksandrijska knjižnica, najveća i najznamenitija knjižnica starog vijeka, osnovana je početkom 3. stoljeća pr. Kr. u Aleksandriji (Egipat) pod pokroviteljstvom Ptolemeja I. Sotera i njegovog sina Ptolemeja II. Filadelfa, na poticaj Demetrija Faleronskog. S ciljem prikupljanja cjelokupnog ljudskog znanja, sadržavala je stotine tisuća papirusnih svitaka.
Ključne činjenice o osnivanju:
Vrijeme i mjesto: Početak 3. st. pr. Kr. (oko 300. pr. Kr.) u grčkoj četvrti Bruhiju unutar Aleksandrijskog muzeja (Museion).
Osnivači: Ptolemej I. Soter i Ptolemej II. Filadelf, vladari iz dinastije Ptolemejevića.
Cilj: Sakupljanje svih djela napisanih na grčkom jeziku, kao i prijevoda značajnih djela iz drugih kultura (indijska, babilonska, egipatska).
Organizacija: Knjižnica je bila dio kompleksa Museion, koji je djelovao kao znanstveni institut. Poznati upravitelji bili su Eratosten, Aristofan iz Bizanta i Zenodot iz Efeza.
Katalogizacija: Kalimah iz Kirene izradio je Pinakes (“Tablice”), prvu veliku bibliografiju i katalog, koja je omogućila sustavno snalaženje u fondu od 500.000 do 700.000 svitaka.
Serapej (Kći knjižnica): Kasnije je osnovana i manja knjižnica u hramu Serapej, koja je služila kao odlagalište duplikata.
Knjižnica je kroz povijest pretrpjela niz uništenja, počevši od Cezarovog vremena (47. pr. Kr.) pa sve do 391. i kasnijih razaranja, što je rezultiralo gubitkom većine njezina neprocjenjivog fonda.
Navodeći AI zapis pokušavam vas uvjeriti u sumnjivu mi objektivnost AI interpretacija povijesnih zapisa. I dodajem HE navod:
Aleksandrijski muzej i knjižnica. Pod Aristotelovim utjecajem utemeljio je Ptolemej I. Soter 290. pr. Kr. u Aleksandriji Muzej (Μουσεĩον, Mouseĩon) kao hram muza i vrh duhovne hijerarhije – središte znanstvene, kulturne i umjetničke djelatnosti. Uz knjižnicu sadržavao je istraživačke laboratorije, astronomski opservatorij, predavaonice i učionice, botanički i zoološki vrt. U zbirkama je uz knjige bilo minerala i prirodnih rijetkosti, ali ne i umjetnička djela. U Muzeju su učenjaci živjeli o državnom trošku, a među njima se spominju Euklid i Arhimed. Aleksandrijska knjižnica najpoznatija je i najveća knjižnica helenističkoga doba. Snažno je utjecala na razvitak znanosti i kulture. Glavna knjižnica nalazila se u grčkoj četvrti Bruhiju (Βρουχείον, Broukheíon); Ptolemej III. Euerget osnovao je poslije manju knjižnicu uz hram Serapej (Σεραπεῖον, Serapeĩon). Ptolemej II. Filadelf proširio je knjižnicu svim knjigama na grčkom jeziku, kao i grčkim prijevodima židovskih, egipatskih, babilonskih, perzijskih i indijskih pisaca. Utemeljio je i znanstvenu knjižnicu. U skriptorijima su se knjige prepisivale. Kao ravnatelji Aleksandrijske knjižnice spominju se: Zenodot, Eratosten, Aristarh sa Samotrake i dr. Kalimah iz Kirene autor je prvoga popisa rukopisa (Pínakes, oko 250. pr. Kr.), za koji se smatra da je bio katalog knjižnice. Aleksandrijska knjižnica posjedovala je do 700 000 svitaka, koji su uništeni u požarima: 47. pr. Kr. za Cezara, 273. za cara Aurelijana, 391. za biskupa Teofila koji je po naredbi cara Teodozija I. Velikoga zapalio Serapej. Pretpostavlja se da je knjižnicu obnovila Kleopatra dopremanjem knjiga iz Pergama, a uništili su je Arapi za kalifa Omara 642.
Nakon čitanja (prethodnog teksta) se lako može otkriti da i AI ima neke svoje filtre u „prepoznavanju značenja imena“. Lako otkrivamo i to da je AI (nekim čudom) izostavila imena Arhimeda, Euklida i Aristarha sa Samotrake. Eratostena je AI prepoznala jedino kao ravnatelja knjižnice i stavlja ga u rang Kalimaha, koji je autor, zamislite samo, prvog popisa ,…
Meni je nakon čitanja: Knjižnica je kroz povijest pretrpjela niz uništenja, počevši od Cezarovog vremena (47. pr. Kr.) pa sve do 391. i kasnijih razaranja, što je rezultiralo gubitkom većine njezina neprocjenjivog fonda, očito da AI nema čovjekovu moć interpretacije podataka s kojima raspolaže. To se može tumačiti na najprirodniji način: čovjek filtrira AI podatke. Ovaj zaključak je prirodan. AI (alat) se „uključuje“ po „naredbi nekog čovjeka“[4], ali AI nema moć (još uvijek) da svoje dosege samostalno objavljuje „urbi et orbi“. Jedini problem vezan uz AI je u tome što je (već sada) dostupan svim „zainteresiranim“ ljudima, ipak, u najvećoj mjeri onima koje pokreće „profit“.
U ovom slučaju me posebno uznemiravaju navodi: niz uništenja, kasnijih razaranja… i što je rezultiralo gubitkom većine njezina neprocjenjivog fonda bez posebnih naznaka o čemu je riječ.
Uništavanja knjižnice
AI se skromno (samo načelno) očitovala o ovom razdoblju. Neki drugi izvori kažu:
Aleksandrijska knjižnica posjedovala je do 700 000 svitaka, koji su uništeni u požarima: 47. pr. Kr. za Cezara, 273. za cara Aurelijana, 391, za biskupa Teofila koji je po naredbi cara Teodozija I. Velikoga zapalio Serapej. Pretpostavlja se da je knjižnicu obnovila Kleopatra dopremanjem knjiga iz Pergama, a uništili su je Arapi za kalifa Omara 642.
Prvo uništenje (palež) knjižnice se vezuje uz ime Cezara, bez naznaka o događaju. Iz navoda se lako može pomisliti da je osvajač (Cezar) u knjižnici vidio „neprijatelja“ i spalio je. Istina (?) je drugačija. Cezar je samo „spašavao svoju guzicu“ bježeći od Egipćana koji ga baš i nisu željeli u svojoj kući. Strategija mu je bila da opožari ulice kojima je bježao, i oteža progon Egipćanima. U tome je uspio. Usputna žrtva je bila knjižnica u blizini. Nastavak te priče je uistinu zabavan. Priča kaže da je Antonije (novi Kleopatrin priležnik) obnovio Aleksandrijsku knjižnicu krađom spisa iz Pergamske (prekrasan grad u Maloj Aziji) knjižnice. Pergam i danas pamtimo kao takav, ali ja ponajviše po pergamentu[5].
Aurelijanovo uništavanje Serapeiona mi je promaklo u „istraživanju“, pa nemam podatke o tome zbog čega se odlučio za taj „poduhvat“. Generali ipak imaju svoju logiku.
Međutim, kad je riječ caru Teodoziju I., AI zapis mi je nejasan. Naime, nije navedeno da je Teodozije I. bio car kršćanskog carstva, a kad sam potražio podatke o biskupu (?) Teofilu otkrio sam da se o njemu Hrvatska enciklopedija (a niti AI) ne očituje jasno, ali wikipedija navodi: Teofil je bio 23. papa Aleksandrije i patrijarh svetog Trona sv. Marka i ustoličen je 385 A.D. (97 A.M. prema koptskom kalendaru). Postao je papa u vrijeme sukoba između novodominirajućih kršćana i ukorjenjenog poganskog ustroja (establišmenta) u Aleksandriji, od kojih je svaka grupa dobivala potporu od određenog broja aleksandrijskog stanovništva.
A AI tek na kraju priče navodi da je Kleopatra „obnovila knjižnicu“ a tada je bila odavno „u drugom svijetu“. A krimen za konačno uništenje knjižnice AI pripisuje Arapima i kalifu Omaru.
Ovu digresiju sam posvetio AI interpretacijama povijesnih zbivanja. Mislim da ste mogli zaključiti što ja mislim o njima.
Lažne istine
Prethodni tekst je bio pokušaj osviještenja trajnog civilizacijskog sukobljavanja (kojem i danas svjedočimo) na duhovnim razinama. Riječ je o ekstremnom proročanstvu nekih: konačni rat objavit će se u sukobu islama i kršćanstva!
To je, naravno (kao konačan ishod), notorna besmislica u (mojem) razumijevanju društvenih procesa. Međutim, ako u priču uključite ne tako davna (čak i suvremena) „povijesna iskustva“… i sociološki (znanstveno) ih interpretirate, taj zaključak ulazi u područje vjerojatnosti budućih događanja.
Teodozije I. (347 – 395), je bio univerzalni vladar rimskog carstva.
HE mu posvećuje mnoštvo rečenica, ali ni u jednoj ne navodi njegovu ulogu u „uništavanju Aleksandrijske knjižnice“, ali jasno navodi podatak da su mu kršćanski pisci uz ime pridružili pridjev Veliki. Naime, u prethodnim „povijesnim zapisima“ bilo (mi) je nedvojbeno da su „kršćani spalili Aleksandriijsku knjižnicu“. Navedeni argumenti koji su Teodozija pokrenuli u tom smjeru bili su na razini onih koje su kasnije pripisali Arapinu Omaru, ipak uz zaključak da je on odgovoran za konačno uništavanje Aleksandrijske knjižnice.
Moja teorijica
Propitujući Teodozijeve motive (za „uništavanje knjižnice“) nisam naišao na uobičajeni motiv u „osvajanjima Egipta“. Egipat je tada slovio kao iznimno bogato područje čija je vojna moć bila na „silaznoj putanji“. Cezar (vojni genij ?) je to jasno prepoznao i „pokrenuo kampanju“ (danas tako nazivaju vojna osvajačka djelovanja) i, recimo da je uz Kleopatrinu pomoć, bez značajnih vojnih intervencija, „osvojio“ Egipat. Međutim, povijest jasno objavljuje da „vojni geniji“ vrlo brzo postaju žrtve svoje megalomanije. Kao primjere navodim Cezara, Aleksandra, Napoleona, Hitlera…Sami otkrijte druge.
Teodozije nije pripadao „takvoj ekipi“ (osvajača).
Promišljajući enciklopedijski podatak (Teodozije I. (347 – 395), univerzalni vladar rimskog carstva), ulovio sam misao da je kršćanstvo s Teodozijem pokrenulo procese vezane uz „prikupljanje svih dostupnih znanja (na svijetu)“. To navodim s pozicije svima poznate sintagme, znanje je moć, ali i s pozicije pokušavanja pronalaženja ponajboljih puteva u institucionaliziranja nastupajućeg religijskog sustava. Mislim da su uspjeli. Dokaz je očit: kršćanstvo je danas, globalno, najdominantniji religijski sustav. Međutim, u sintagmi (znanje je moć), nevidljivo prolazi puno moćnija sintagma: kontrola znanja (podataka). Ona je zapravo u temeljima svih odgojno obrazovnih sustava. Mislim da je i danas prepoznatljivo razlikovanje školskih sustava, jednoga za odgajanje i obrazovanje buduće vladajuće elite, i drugoga kojeg nazivamo – javno školstvo.
S istog polazišta propitujem i zadnje tzv. uništavanje aleksandrijske knjižnice. Naime, nije nam poznato što se s knjižnicom događalo nakon Teodozijeve pljačke!, ali je poznato (!!!)da je Omar par stotina godina potom naišao na itekako veliku i obnovljenu knjižnicu. Mislim da bi se svaki ozbiljan povjesničar morao posvetiti traženju odgovora na to pitanje! Budući da nema jasnih odgovora o tome „legitimno“ tvrdim: Aleksandrijska knjižnica je samo jednom stradala u slučajnom požaru, koji je uzrokovao Cezar. I sam je pisao o tome. I vjerujem podatku da je Antonije opljačkao Pergamsku knjižnicu (na nagovor Kleopatre). Cezarov je požar sigurno zahvatio neke dijelove knjižnice i uništio maleni dio arhiviranih spisa, međutim pljačkom pergamske knjižnice, Aleksandrijska knjižnica je „nadoknadila štetu“, a vjerojatno i povećala svoj „knjižni fond“. Sva druga, požarom uništavanja Aleksandrijske knjižnice stavljam u područje običnih pljačkaških pohoda.
Zabavljam se kad se prisjetim da sam i sam „pljačkao“ knjižnicu srednje škole u Obrovcu. I danas imam Herodota, Plutarha… u svojoj biblioteci. Tukidida sam „ukrao“ iz knjižnice zadarskog COUO „J. B“. Ogledalu sam se opravdavao s mišlju: knjige su tiskane da ih ljudi čitaju! Istina je i to da sam povremeno lovio misao: nitko, baš nitko ne smije imati monopol na nešto što nazivamo znanje!
I, navodno se dogodilo ovo:
Aleksandrijska knjižnica, koja je bila najveća knjižnica antike, završila je 644. svoje dugo trajanje u plamenu koji je potpalio halifa Omar, na temelju zanimljivog argumenta: ‘Ako knjige iz knjižnice nisu u skladu s Kur’anom, onda su opasne, a ako su u skladu s Kur’anom, onda su suvišne’. To razmišljanje prouzročilo je uništenje velike količine ljudskog pamćenja koje nije bilo nikada moguće nadoknaditi.
Naravno je da je riječ o lažnoj istini, koja traje do danas.
Međutim, povijest kaže da su Arapi potom preuzeli dominaciju u područjima „prirodoslovnih znanosti“. Recimo, bilo im je poznato da Ptolemejev geocentrični sustav „ne opisuje objektivnu stvarnost“. Meni je očito da su se „dokopali“ Aristarhovih spisa. A poznato je i to da su Arapi ostavili puno tragova u matematici, u razdoblju u kojem je Europa bauljala po bespućima tzv. mračnog srednjeg vijeka[6].
Summary
Nakon Aleksandrove smrti nastala su četiri stabilna moćna bloka, na čelu kojih su bili moćni Aleksandrovi generali: Ptolemejev Egipat, Seleucidova Mezopotamija i centralna Azija, Atalidova Anadolija i Antigonova Makedonija.
Aleksandrijska knjižnica, bila je najveća knjižnica staroga svijeta; sagradio ju je u ←III. stoljeću Ptolemej I. Soter po savjetu Demetrija Faleronskog[7]. Njegov sin Ptolemej II. Filadelf proširio je knjižnicu svim knjigama na grčkom jeziku, kao i grčkim prijevodima židovskih, egipatskih, babilonskih, perzijskih i indijskih pisaca. Utemeljio je i znanstvenu knjižnicu. Neki kažu da je „knjižni fond“ bio na razini 700 tisuća naslova.
- Nakon tzv. Cezarovog namjernog (!, ???) spaljivanja knjižnice Kleopatra je „knjižni fond“ popunila pljačkanjem Pergamske knjižnice. O tome se nisu jasno očitovali povjesničari, ali mislim da je očito to da Pergam tada nije bio u „sastavu Egipatskog carstva“. Mislim da (iz tog polazišta) uloga Antonija postaje jasnije prepoznatljiva u tom procesu.
- Iz HE zapisa o Aurelijanu teško je i naslutiti da je sudjelovao u uništavanju Aleksandrijske knjižnice. Niti Wikipedijski zapisi to ne navode. Može se otkriti da je 273. godine „pokorio Egipat“… Doduše, naišao sam na Wikipedijski (kratki) podatak da je godine 270. rimski car Aurelijan uništio je ostatke glavne knjižnice tijekom vojne kampanje na Aleksandriju. AI se ne očituje o tom događaju.
- Treće uništenje Aleksandrijske knjižnice se pripisuje Teodoziju I, (347 – 395, univerzalnom vladaru rimskog carstva) i njegovom biskupu Teofilu.
- Četvrto (i konačno) uništenje se pripisuje Omaru. Omaru, koji je (zamislite samo) bio tast (otac Muhamedove supruge Hafse).
Na kraju navodim podatke na koje nas je uputio Zdeslav (Dukat):
O raširenosti Homerovih epova dovoljno govori podatak da je do nas, prema Allenovu popisu, 188 rukopisa s potpunim tekstom ili s većim odnosno manjim dijelovima Ilijade, među kojima ih je sedam koji sadrže i Odiseju (od ukupno 76). Koliko je to veliki broj možemo ocijeniti ako imamo na umu da su mnoga kapitalna djela grčke književnosti sačuvana samo i jednom rukopisu.
Prema katalogu Roberta Packa, od ukupno 3026 papirusa (obuhvaćeni su i tekstovi iz matematike, prirodnih znanosti, prava, medicine i sl.) 680 ih se odnosi na Homera.
Kao pripremu za svoj zaključak.
Zaključak
Mislim da je svima očito da sada „svako selo želi objavljivati svoju vidljivost“. To se najčešće vezuje uz tzv. kulturnu baštinu (pjesme, plesovi, narodne nošnje…) i nekakvu autentičnost u proizvodnji nečega. Tragovi se „arhiviraju“ u „muzejima“ (sada znamo i porijeklo imena muzej – hram Muza ). Niz se nastavlja s gradićima, gradovima… i državama. Recimo da je Jugoslavija imala dvije enciklopedije. Jedna se nazivala Opća a druga Jugoslavenska enciklopedija. Nije teško dokučiti da je tako bilo i prije. Ali, nakon Krleže, u Hrvatskoj postoji jedina i apsolutna riznica znanja – Hrvatska enciklopedija.
Naravno da takva „lokalno arhivirana znanja“ nisu zanimala globalne „kolekcionare znanja“.
Pitanje koje mi se objavilo nakon čitanja epa o Gilgamešu (bio je u našem tadašnjem gimnazijskom programu, čak i dostupan u knjižnicama i knjižarama), bilo je naizgled kretensko. Monumentalnost piramida mi je bila prihvatljiv razlog za dugotrajni boravak na svijetu, ali nikako nisam mogao racionalno (sebi) objasniti na koji način je „stotinjak glinenih pločica ispisanih većini nerazumljivom pismu“ preživjelo do danas.
Gilgameš, sumerski kralj prve dinastije Uruka (oko 2600. pr. Kr.). Isprva mu je ime bilo Bilgameš, sa značenjem »Stari je mlad čovjek«. Gilgameš je sumerski, babilonski i asirski junak, jedan od glavnih likova sumerske i asirsko-babilonske mitologije, opjevan u epu Gilgameš, raširenome od III. do I. tisućljeća. pr. Kr. na sumerskome, akadskom, huritskom i hetitskom jeziku. Gilgameš je junak kojemu su objavljene tajne, putnik u daleke zemlje na kraj svijeta, graditelj bedema Uruka, tiranin čiji podanici vape bogovima za oslobođenjem. Nitko mu nije ravan, zato mu se žele osvetiti bogovi i u njega zaljubljena božica Ištar. Najbolji mu je prijatelj div Enkidu, koji je odrastao među divljim životinjama i pomaže mu u borbama, pa i u borbi protiv diva Humbabe. Zajedno pobjeđuju »nebeskoga bika« što ga je protiv njih poslala Ištar. Kad Enkidu umre, Gilgameša progoni misao o tajni smrti i odlazi na daleki otok, jedinomu besmrtnom čovjeku Utnapištimu, junaku Općega potopa. Ovaj ga uspavljuje i otpravlja natrag na zemlju preporučivši mu čudotvornu travu s dna mora koja pomlađuje. Kada se Gilgameš vrati na zemlju, zmija mu otme travu pa ga i dalje progoni misao o umrlome prijatelju. Enkiduov mu duh tada objavljuje neizbježnost smrti i žalosnu sudbinu umrlih. Prizori iz Gilgamešova života sačuvani su na mnogim reljefima. Ep o Gilgamešu imao je snažan utjecaj na književnost, religiju i umjetnost istočnih naroda. (HE)
Ako povučemo paralelu s Homerovom Ilijadom, nije teško dokučiti da je oko dvije tisuće godina prije Homera postojao sumerski epski gigant. Ja nisam dokučio odgovor na pitanje, kako je ep o Gilgamešu postao besmrtan. U slučajnosti ne vjerujem.
Iz tog polazišta propitujem samo dva navodna spaljivanja Aleksandrijske knjižnice. Prvo se pripisuje caru Teodoziju.
Svaki (i prosječni) vojni analitičar bi to proglasio notornom besmislicom. Ali kad se u tom poduhvatu prepozna ime biskupa Teofila, priča postaje nevjerojatno logična.
O tom se razdoblju očitovao Anto Mišić u tekstu (468 stranica): Ranokršćanski odnos vjere i politike – Crkve i države (tekst nam je proslijedio Hrčak).
O Teofilu se Hrvatska enciklopedija (a niti AI) ne očituje, a wikipedija navodi: Teofil je bio 23. papa Aleksandrije i patrijarh svetog Trona sv. Marka i ustoličen je 385 A.D. (97 A.M. prema koptskom kalendaru). Postao je papa u vrijeme sukoba između novodominirajućih kršćana i ukorjenjenog poganskog ustroja (establišmenta) u Aleksandriji, od kojih je svaka grupa dobivala potporu od određenog broja aleksandrijskog stanovništva.
Pretpostavljam da je upravo to bilo polazište i za nekakvo kriminaliziranje kršćanstva.
U situacijama u kojima nailazim na nejasne i nedvosmislene interpretacije uvijek stvaram svoje teorijice. Neki bi to mogli (čak) i nazvati primjenom metode kritičkog mišljenja, ali većina ima više od nekoliko etiketa za mišljenja koja nisu u području (postojeće) samorazumljivosti o temi.
Iz navedenih rečenica ja sam Teofila prepoznao kao tipa koji je u turbulentnom stvarnom (političkom) svijetu prepoznao svoju misiju – i učinio što jeste. „Spalio je“ knjižnicu (i preuzeo povijesnu krivnju), ali tek nakon što je „preselio knjižni fond“ na neko drugo mjesto.
Mi danas često čujemo da se (javno) navodi sedam kilometara dugog područja u Vatikanskim arhivu.
Ako pretpostavimo da je genijalni Teofil začetnik tog Arhiva, nije teško zaključiti da su navedene dimenzije Arhiva (sada ga nazivaju Vatikanskim), nakon 1700 godina, značajno veće. Nekako naslućujem da je upravo u „gomilanju i arhiviranju“ svjetskih dosega znanja – nenadmašna moć kršćanstva. Naravno je, sada govorim o moći „upravljanja znanjem“.
Umberto Eco je upravo s tog polazišta ispričao prekrasnu priču koja me pokrenula (motivirala) za ovaj tekst.
Sinopsis
Godina je 1327. Mladi benediktinski redovnik Adso iz Melka i njegov privremeni franjevački učitelj William od Baskervillea dolaze u samostan u sjevernoj Italiji, gdje je nedavno jedan redovnik preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima. William slijedi tragove i pokušava logički razmišljati pozivajući se na Aristotela, Tomu Akvinskog i Rogera Bacona. U međuvremenu umire još nekoliko redovnika i ubrzo postaje jasno da je njihova smrt povezana sa samostanskom knjižnicom. Istragu otežava to što Bernado Gui, poslan od strane inkvizicije, ne istražuje zločine temeljito kao William.
Zbog čega je sačuvan ep o Gilgamešu, nemam jasan odgovor. Zbog čega su Homerovi tekstovi sačuvani u navedenoj „količini“, samo naslućujem… ali sam siguran zbog čega su djela Platona i Aristotela sačuvana u potpunom opusu. Ako ste i pomislili da su njihove misli u temeljima razumijevanja „ljudskog svemira“ (jer su vas u to uvjerili oni koji „upravljaju znanjem“) vraćam vas na AI zapis (o Sokratu).
Svjesno djelovanje: Sokrat je smatrao da ništa nije jače od uma, stoga onaj koji uistinu zna što je dobro, to će i činiti.
[1] Malo sam se zaigrao sa Sokratom.
[2] Uvijek mi je bilo zabavno kad bih čuo (od normalnih ljudi): da mi je dati (moć) da vladam samo tri dana – napravio bih red u državi. Naravno, bili su sigurni u to da znaju kako će to obaviti!
[3] Na ovom mjestu navodim AI kao posebnu (i novu nam) vrstu znanja. I alat koji svi žele staviti, što prije, pod svoju kontrolu!
[4] Upravo to činim i ja tražeći odgovore na neka svoja pitanja. Pokazuje se da imam slične nedoumice onima na koje sam nailazio nakon čitanja zapisa iz Hrvatske enciklopedije.
[5] pergament (pergamena) (latinski charta pergamena: pergamski papir, po ant. gradu Pergamu), pisaća podloga napravljena od kože sitne stoke (obično koze i ovce). U antičko doba pisalo se na životinjskoj koži u mnogim civilizacijama (npr. u Mezopotamiji i Egiptu) već u II. tisućljeću pr. Kr., ali se vjeruje da je postupak za dobivanje pergamenta bio usavršen u Pergamu u doba helenističkih vladara Atalida u II. st. pr. Kr., i to kao odgovor na egipatsku zabranu izvoza papirusa u taj grad.
Pergamentu sam posvetio pozornost jer mislim da je bio „revolucionarni izum“ i omogućio da mnogi spisi odole pogubnim utjecajima „starenja“.
[6] S temom uništavanja Aleksandrije biblioteke suočavali su se puno prije ovog teksta – mnogi. Zabavna priča se može otkriti ako se izgugla tekst: Tkoje uništio Aleksandrijsku biblioteku?Recimo da je Omar imenovan kao prvi koji je spaljivao knjige, bez ikakvih „povijesnih dokaza“. Međutim, Diogen Laertije navodi priču u kojoj je Platon, puno prije Omara, kupovao i spaljivao Demokritove spise.
[7] Zabavan mi je podatak iz HE: Pod Aristotelovim utjecajem, Aleksandrijsku knjižnicu je utemeljio Ptolemej I. Soter 290. pr. Kr. u Aleksandriji Muzej (Μουσεĩον, Mouseĩon) kao hram muza i vrh duhovne hijerarhije – središte znanstvene, kulturne i umjetničke djelatnosti. Mislim da je lako uočiti da je tada Aristotel bio mrtav.
