Uvod
Zdeslava sam „upoznao“ na banalan način. Navika mi je bila da uvijek „bacim pogled“ u izloge knjižara u prolazu. A kad sam u jednoj ugledao „bistu“ prepoznatljivog mi tipa, nisam imao izbora. Naslov me nije privukao, jer sam mislio na razini: ma koga briga… kad imam Homera u rukama. Isto se dogodilo kad sam u izlogu ugledao Plutarhove Usporedne životopise, 1–3 (Zagreb 1987). Uskoro su postali dio moje biblioteke, i danas su u društvu „srpskog prijevoda Životopisa“ (danas bi tako rekli). Razlog za ovu kupovinu je zapravo „kretenski“. Naime, čitajući Gravesove Grčke mitove (srpski prijevod, na hrvatski sam čekao desetak i više godina), u pravilu sam nailazio na reference (tekstove starih autora) i lovio ih (kupovao) na svim mjestima. Međutim, u jednom trenutku sam shvatio da hrvatski prijevodi „starih autora“ zapravo ne postoje, odnosno da „kasne“ desetak i više godina u odnosu na srpske prijevode. Ne morate mi vjerovati, ali to me počelo „nemilo nervirati“. „Tamo“ je Đurić preveo Ilijadu (kupio sam i džepno i „luksuzno izdanje“, ispisana na ćirilici), a Hrvatska još hvata zalet da se usudi suočiti s prijevodom kapitalnog djela, koje je trajno u temeljima zapadne civilizacije.
…
Na ovom mjestu dajem riječ Bratoljubu Kljaiću:
Što se tiče prijevoda same Eneide, treba da kažem ovo: Već sam davno – obrađujući tekstove
Ilijade i Odiseje na Kazališnoj akademiji kao nastavno gradivo za akcentuaciju, govorne
vježbe, dikciju i recitaciju – postao svjestan da su i oni, koliko god ih je od trećeg izdanja
dalje popravljao i dotjerivao jedan Stjepan Ivšić, ipak ponešto zastarjeli i da bi ih trebalo još
više približiti današnjem čitaocu. Zato sam, kad sam saznao da Zora i Matica hrvatska
poduzimaju pothvat pod nazivom Najslavniji svjetski spjevovi, predložio direktoru Zore Ivanu
Dončeviću da mi povjeri preradu dvaju Homerovih epova za tu ediciju. Odgovorio mi je da je prekasno jer je Ilijada u štampi onakva kakva je bila, a uskoro će za njom i Odiseja.
„Nego, znate li koga tko bi nam napravio jednu dobru Eneidu?
Pokazalo se da smo iz pera Bratoljuba dobili najbolji hrvatski klasični prijevod ikada, ali i to da ni do danas nemamo prijevod Ilijade (i Odiseje) na suvremeni hrvatski jezik. Ali smo, nakon dvadesetak godina (prevođenja) dobili prijevod Biblije na hrvatski standardni jezik. Na čudan način (naizgled) mnogi nisu zadovoljni s prijevodom, pitajući se: a koji je standard (hrvatskog jezika) u igri?
…
U ovom slučaju čeka me Zdeslav Dukat i njegovo Homersko pitanje.
Ovo je rečenica s kojom sam najavio svoje neizbježno suočavanje sa Zdeslavom. „Neizbježnost“ je sastavni dio moje tzv. istraživačke metodologije. Naime, naveo sam svoje promišljanje Homerskog pitanja… a ako prešutim Zdeslava (ne znam jeli njegovo ime uopće poznato novim hrvatskim klasičarima?), recimo da „u najmanju ruku“, neću biti dosljedan u metodi. Zdeslava ćemo zajedno upoznati u enciklopedijskom zapisu.
DUKAT, Zdeslav, klasični filolog (Zagreb, 17. VI. 1940). Sin Zorislava, prevoditelja. Maturirao 1958. u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji, diplomirao 1963. na Pravnom fakultetu, a 1967. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao tezom Sofoklov tragični junak i Aristotelova »Poetika«. Bio odvjetnički pripravnik 1963–67, potom pri Odsjeku za klasičnu filologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta asistent (1968–76), docent (1976–79), izvanredni profesor (1979–84) i redoviti profesor (1984–89) te voditelj Katedre za grčki jezik. God. 1983. izabran u zvanje znanstvenog savjetnika. Nakon jednogodišnjeg boravka u SAD pri University of Florida, Gainesville, gdje je bio gostujući profesor Odsjeka za klasičnu filologiju, radi 1989/90. u Arhivu Hrvatske, a od 1990. zaposlen u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu[1].
Znanstvene i stručne radove iz grecistike, usmene epske književnosti i teorije književnosti objavljuje u Umjetnosti riječi (1971, 1977), Književnoj smotri (1972, 1975, 1986), Živoj antici (1976–77, 1986), Forumu (1976–77) i dr. Istražuje izvorišta grčke tragedije i tragičkoga, tragičke krivnje i kulta heroja, analizira homersko pitanje u dijakronijskom presjeku te strukturu epske usmene forme komparativističkom metodom[2]. Preveo s grčkoga i komentirao Pseudokalistenov Roman o Aleksandru (Novi Sad 1980, 19872), Aristotelovu raspravu O pjesničkom umijeću (Zagreb 1983), Plutarhove Usporedne životopise, 1–3 (Zagreb 1987) te s engleskoga studiju Setha L. Scheina Smrtni heroj (Zagreb 1989). Član Međunarodnoga društva za homerske studije u Ateni od 1974. i Međunarodnoga Plutarhova društva od 1988.
Upravo sam otkrio da je preminuo. (17. lipnja 1940. – 21. travnja 2012., Zagreb).
Wikipedija se očituje, a HE ne smatra da (nam) je taj podatak važan.
Zdeslav Dukat: Homersko pitanje
Recenzenti: Zdravko Malić, Milivoj Solar
Globus / Zagreb 1987.
Sadržaj
Predgovor
- Proučavanje i kritika Homera u antiki
- Homer u srednjem i novom vijeku
- Analitičari i unitaristi
- Milman Parry
- Revizionisti i prve kritike
- Epska formula
- Epska tema
- Neki problemi
- Posljednje desetljeće: recepcija i kritika
Dodatak I: Smailagić Meho i Pelejević Aho
Dodatak II: Homerska ponavljanja u Maretić – Ivšićevu i Đurićevu prijevodu Homera
Uvod
Dugo sam odgađao suočavanje sa Zdeslavom. Naime, već prelistavanjem knjige (nakon kupnje), shvatio sam da sam „uhvatio Vraga za rep“ – i pobjegao „kao Vrag od tamjana“. Ali, budući da „Vrag nikada spava“ (ja ovu narodnu domislicu volim nazivati znatiželjom!), jedan od „čudnih putova Gospodnjih“ doveo me na ovo mjesto.
Prvo što sam uočio bilo je vezano uz broj stranica knjige (299). To baš i nije poseban problem kad je riječ o recimo Tolstojevom Ratu i miru, i sličnim nevjerojatnim romanima. Međutim, kad je riječ o desetak poglavlja, znanstvenih opservacija teme, priča postaje poduhvat dostojan ponajboljih studenata klasične filologije. A ja to nisam.
Na ovom mjestu moram dodati da nisam naišao na tekst (iz ovog područja) u kojem je znanstveni pristup u temeljima teksta i prepoznatljiv na svakoj stranici. To naravno, nije relevantan argument, ali je indikativan.
Mislim da ste se mogli uvjeriti, čitanjem mojeg (laičkog) doživljaja Homerskog pitanja (kojeg većina ozbiljnih klasičnih filologa može dovesti u područje sumnje), ali i u to da svoje „opservacije“, bez iznimke, pokušavam mjeriti s postojećim hrvatskim odnosom (i posljedicama prigodnog djelovanja) prema klasičnom obrazovanju u Hrvatskoj[3].
Predgovor
Mislim da je svima jasno kojim sam smjerom krenuo. Pokušat ću čitatelje u nastavku usmjeriti prema Zdeslavu ispisivanjem jednog eseja! Počinjem s navodima iz Predgovora.
Da bih je (knjigu, op. NS) učinio pristupačnijom širokoj čitalačkoj publici, dodao sam dva prva poglavlja koja treba da ocrtaju povijesni okvir u kojem je teorija nastala i o koji je treba omjeravati. … Metoda ili pristup koji je usvojen u ostalom dijelu knjige neka je sredina između problematskoga i onoga što bi Nijemci nazvali Forschungsberichtom, izvještajem o stanju istraživanja.
U Zagrebu, dne, 30. rujna 1985. ZD
Proučavanje i kritika Homera u antiki
Iz ovog poglavlja „uzimat ću navode“ koji su bliski „mojim ispisanim rečenicama“. To je tipično za većinu autora, pa se ne uzbuđujem.
Već Heziod kao da cilja na Homera u 27. stihu Teogonije kaže:
Vidjesmo laži mnoge govoriti istini slične.
A o „lažima“ govori i Teogonid:
Niti ako bi laži gradio istini slične
Jezikom vještijem baš Nestora božanskog ti,
Hitriji ne bi postao od Harpije brzijeh nogu…
Što se vjerojatno opet odnosi na Homera.
Pindar pjeva Sedmoj nemejskoj odi, u stihovima 20-21:
I ja to mislim da je slatki stih Homerov
Slavu Odiseja učinio većom od njegovih djela.
Heraklit je napadao redom i pjesnike i filozofe. Za Homera kaže: „Ljudi su upali u zabludu u pogledu spoznavanja očiglednoga baš kao i Homer koji je postao najmudriji od svih Helena“, a na drugom mjestu : „Homer zaslužuje da bude istjerivan s (pjesničkih) natjecanja i šiban…“.
Jedna Heziodova izgubljena pjesma kaže:
Prvi put na Delu ja i Homer pjevači
Pjevasmo, u novom pjevanju zajedno sašivši pjesmu,
Feba zlatnijem s mačem Apolona, Leta kog rodi.
Digresija
Oni koji su pročitali moja dva teksta s naslovom Lažne istine, mogli bi pomisliti da sam običan kradljivac (plagijator). Navodeći imena Hezioda, Teogonida i Pindara… koji su iste spoznaje objavljivali prije skoro tri tisuće godina. Neki bi ipak možda mogli zaključiti da su lažne istine povijesna konstanta. Ne znam što je motiviralo Hezioda prema kreiranju sintagme (lažne istine). Mene je pokrenula misao da su laži bile u temeljima mnogih dramatičnih povijesnih zbivanja – i prije, ali i sada. Svoj odgovor na pitanje: zbog čega je to tako?, otkrio sam u priči Car je gol!, jer djeca ne znaju lagati! Priča ne kaže što mu je tata potom rekao, a ja sam siguran da ga je počeo učiti, rekavši mu: sine to se ne smije govoriti!
Na tragu ove digresije vraćam se Zdeslavu koji navodi niz „povijesnih svjedočanstava“.
Dok Tukidid o Homeru kaže samo: „premda je živio još mnogo prije Trojanskog rata“, Herodot je precizniji i iscrpniji… i ovako procjenjuje vrijeme njegova življenja: „mislim da su Heziod i Homer bili od mene stariji najviše četiri stotine godina i nikako više…“. Iz istog se mjesta vidi da je Herodot Homera i Hezioda smatrao vršnjacima – za razliku od nekih drugih[4].
Zdeslav je naveo još mnoge primjere u kojima se o Homeru očituju mnogi povijesni autoriteti, čak i Platon i Aristotel. Ovaj dio sam izdvojio s pozicije naglašavanja valjanosti tih argumenta. Naime, ako Tukidid tvrdi (u Peleponeskim ratovima) da je Homer živio prije Trojanskog rata, može se zaključiti i da je bio suvremenik ratnih zbivanja, ali i to nije autor Ilijade, koja se još nije dogodila. Herodot procjenjuje da su vršnjaci i živjeli četiri stotine godina prije njega. I drugi „autori“ se očituju na sličan način, ali ni jedan ne dovodi u pitanje – postojanja Homera. Mislim da je moj zaključak da je postojanje Homera neupitno (barem su ga tako doživljavali tadašnji povjesničari i filozofi), ali i to da o Homeru, stvarnom čovjeku, ne znamo „baš ništa“. Neke legende lako je ignorirati (slijepi Homer), ali priča u kojoj je bio jedan od rapsoda / aeda je više nego vjerojatna. Iz toga se može izvesti i zaključak da je imao u najvećoj mjeri uvid u mnoge rapsodske „interpretacije stvarnih događaja“. Mislim da se u jednom trenutku kod njega dogodio „kvantni skok“. Nije mu više bilo zabavno „bauljati svijetom i zabavljati (prosvjećivati?) narod“… i nastale su Ilijada i Odiseja.
Digresija
Nakon što je Newton objavio zakon gravitacije, nedugo potom su se objavili „znanstvenici“ koji su ga pokušali osporiti (i Newtona učiniti smiješnim znanstvenikom). Pokazalo se da je propitivanje putanje Urana dovelo (u svjetlu zakona gravitacije) do otkrića novog planeta (Neptun), a propitivanje „nepravilnosti u ophodnim vremenima Jupiterovih satelita“ dovelo do „otkrića brzine svjetlosti“ (univerzalna svemirska konstanta).
Isto se dogodilo nakon „objavljivanja Ilijade“. Siguran sam da je svima bilo jasno da Homer nije „autor Ilijade“ (u smislu autorskog ispisivanja svake rečenice), pa u tom području „nisu dizali prašinu“. Ali, bilo im je itekako razvidno na koji je način Homer interpretirao uloge „glumaca u drami“. U najvećoj mjeri – bogova.
U grčkoj mitologiji (i prije Homera) jedina je konstanta u neupitnoj nemoralnosti objavljivanja bogova. Netko je to prepoznao i proslijedio nam: sve ljudske osobine pripisali su bogovima, a pogotovo najekstremnije objave zla.
Nioba (grč. Nιóβη, Nióbē), u grčkoj mitologiji, kći sipilskoga kralja[5] Tantala i njegove žene Dione; žena tebanskoga kralja Amfiona, grčkoga pjevača i umjetnika na liri. Ponosna na svojih sedam sinova i sedam kćeri, pohvalila se i narugala božici Leti (Latona), koja je imala samo dvoje djece, Apolona i Artemidu. Uvrijeđena Leta naredi Apolonu i Artemidi da strjelicama poubijaju svu Niobinu djecu. Shrvana od boli Nioba se povuče u očevu kuću na gori Sipilu, gdje ju Zeus pretvori u stijenu iz koje su stalno padale suze.
Mislim da je lako zaključiti da je riječ o lažnoj istini. Mislim da nije teško zamisliti ženu koja je godinama rađala i rodila sedam dječaka i djevojčica. Nije teško „izračunati“ da je Nioba s dječicom intenzivno provela dvadesetak i više godina (unatoč mnogim dadiljama / ropkinjama). Siguran sam da brižnoj majci ne bi „palo na pamet“ da se zamjera bogovima. Nioba se ni slučajno ne bi usudila reći što joj je pripisano, ali je ljubomornoj Leti bilo zabavno ubijanje nevine dječice! Ova priča bi se mogla povezati i s Tantalom, Niobinim ocem, kao (božanski) dodatak njegovim „paklenim mukama“.
Summary
O raširenosti Homerovih epova dovoljno govori podatak da je do nas, prema Allenovu popisu, 188 rukopisa s potpunim tekstom ili s većim odnosno manjim dijelovima Ilijade, među kojima ih je sedam koji sadrže i Odiseju (od ukupno 76). Koliko je to veliki broj možemo ocijeniti ako imamo na umu da su mnoga kapitalna djela grčke književnosti sačuvana samo i jednom rukopisu.
Prema katalogu Roberta Packa, od ukupno 3026 papirusa (obuhvaćeni su i tekstovi iz matematike, prirodnih znanosti, prava, medicine i sl.) 680 ih se odnosi na Homera.
Zdeslav na drugom mjestu navodi riječi Rudolfa Pfeiffera (Oxford 1968.): Odgojni i obrazovni sustav temeljio se u velikoj mjeri sve do kraja antike, pa i kasnije u Bizantu, na čitanju Homera, a opće je uvjerenje bilo da su njegovi epovi riznica praktičnog znanja i iskustva za svakodnevni život.
Homera su se u antici (na kraju) „odrekli“ jer je bogove prikazao onakvima kakvi jesu. Čak ga je i Platon „izbacio“ iz svoje Države[6].
Danas postoji mnogo teorija o homerskome pitanju. Neki tvrde da su to sabrana djela brojnih pjesnika, neki tvrde da je samo „Ilijada” Homerova, a neki pak tvrde da je Homer samo razradio postojeće manje epove. Primjerice, Sir John Myres rekao je da je svijet homerskog pjesništva besmrtan upravo zato što nije nikada i nigdje postojao osim u pjesnikovoj mašti.
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
ABŠ
[1] Istaknuti podaci me odvode u područje zanimljivog mi zaključivanja. Naime, nejasno mi je kako je briljantni pedesetogodišnjak u naponu stvaralačke moći, nakon što je godinu dana proveo u Americi kao gostujući profesor na Odsjeka za klasičnu filologiju, znanstvenu karijeru nastavio u Arhivu Hrvatske, a potom u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Nekako naslućujem da je demokratska Hrvatska tada pokrenula proces stvaranja nove hrvatske (!) klasične filologije. A na koje smo mjesto stigli govore nam jedino iz kula bjelokosnih (šaljući nam nam lažne istine, ili istine prešućuju).
[2] Na ovom mjestu posebno naglašavam komparativnu metodu, jer smatram da da mora biti u temeljima svih znanstvenih istraživanja.
[3] Ne morate vjerovati, ali sam se ja uvjerio da većina zadarskih gimnazijskih maturanata o Homeru (Troji, Ilijadi…) „u memoriji ima samo poneku natuknicu“.
[4] Naveo sam već da HE Homera smješta u VIII., a Hezioda u VII. stoljeće prije Kr.
[5] Zabavno mi je to što HE na jednom mjestu Tantala navodi kao lidijskog kralja, a na drugom kao sipilskog.
[6] Podsjeća li vas to to na Sokratovu priču.
