VIASAT HISTORY
Troja 1 i Troja 2
Uvod
Nastavak gledanja priče o Troji (Troja 2) je neki znanstvenik počeo s ponavljanjem tvrdnje o Schliemannu: činio je sve krive stvari (i s čuđenjem zaključio) – našao je točne odgovore! Nastavio je sa Schliemannovim neobičnim metodama (duboko kopanje brda Hisarlik, i sl.), ali je dodao i to: otkrio je ostatke grada… i blago. Naveo je i podatak o tome da su se do tada stručnjaci izjašnjavali da Troje „nije bilo“… i da je potraga uzaludna. Potom je dodao i podatke o Schliemannovom istraživanju Mikene otkrivši „novo blago u Agamemnonovoj palači“…. i pokrenuo zlatno doba arheologije![1]
A kad je narator u nastavku naveo legendu o Trojanskom ratu i mitsku Helenu… odustao sam od promjene kanala. Naime, zaključio sam da se znanstvenik u svojem propitivanju Trojanskog rata već na početku „ogradio“. Da budem siguran potražio sam značenje riječi legenda.
Legenda je priča iz prošlosti, često s povijesnom jezgrom, ali prožeta fantastičnim elementima, koja se prenosi usmeno i smatra se istinitom, a danas se koristi i za tumač znakova na mapama (zemljovidima) te za opisivanje djela (npr. “legenda rocka”). Nastala je od lat. riječi “legendus” (ono što treba pročitati), prvotno označavajući svetačke životopise, a razvila se u književnu vrstu i narodnu predaju o junacima. (AI[2])
Navod u definiciji (često s povijesnom jezgrom) Trojanskom ratu daje svojevrsni legitimitet.
Pokušao sam otkriti i značenje mitske Helene.
Helena (grčki Ἑλένη, Helénē), u grčkoj mitologiji, spartanska kraljica, najljepša žena svijeta, Zeusova i Ledina kći. Na Rodu i u Lakoniji Helena je bila poštovana kao božanstvo, a njezina se ljepota pročula po cijeloj Grčkoj. Prema jednoj legendi, već kao djevojčicu odveo ju je Tezej, s kojim je imala kćer Ifigeniju. Prema drugima, bila je žena kralja Menelaja, koju je oteo trojanski kraljević Paris, a poznata je junakinja trojanskoga ciklusa i Homerove Ilijade. Menelaj je poveo Grke u osvetnički pohod pa je osvojio i uništio Troju. Nakon Parisove smrti Helena se udala za Deifoba, kojega je napustila i vratila se s Menelajem u Spartu. Prema Herodotu, Helena je pobjegla s Parisom u Egipat, a prema Euripidu je nakon smrti bila pretvorena u zvijezdu. (HE)
Iz našeg enciklopedijskog zapisa nije teško dokučiti zbog čega je narator Helenu nazvao mitskom. I baš kad sam poželio pohvaliti naše enciklopediste uočio sam čudnu mi tvrdnju: Menelaj je poveo Grke u osvetnički pohod pa je osvojio i uništio Troju.
Ističem je kao mali detalj s kojim naglašavam način na koji laži mogu postajati istine.
A kad je narator u priču uveo brončano doba postao sam „zapeta puška“.
Naime, Homer ističe da je Agamemnon vladao Mikenom. Ja taj podatak svjesno ignoriram, jer je Mikena svoj vrhunac moći i bogatstva dosegnula 200-300 godina prije trojanskog rata. U razdoblju rata bila je vjerojatno samo „turističko mjesto i prisjećanje na stara vremena“.
Ovu tvrdnju argumentiram argejskom Helenom, kako je povremeno naziva Homer u Ilijadi (a ne spartanskom ili mikenskom). I dodajem Agamemnonove riječi upućene Apolonovom svećeniku Hrisu, koji je došao otkupiti svoju, u jednom pljačkaškom pohodu zarobljenu kći Hriseidu:
Ovo na otkupe ne dam; jer prije će starost je stići
U našoj kući u Argu, od domovine daleko…
To što je Schliemann upravo u Mikeni otkrio „Agamemnonovu masku“ je još jedna njegova zabavna priča. Obožavam ga.
Hrvatska enciklopedija navodi još jednu besmislicu.
Agamemnon (grč. Ἀγαμέμνων, Agamémnōn), legendarni argoski i mikenski kralj, sin Atrejev, otac Oresta, Ifigenije i Elektre. Prema Ilijadi, Agamemnon je bio vrhovni zapovjednik Grka u Trojanskom ratu. Vrativši se iz rata s ropkinjom, proročicom Kasandrom[3], iznenadio je ženu Klitemnestru i njezina ljubavnika Egista. Egist uz pomoć Klitemnestre ubija Agamemnona. Orest poslije osvećuje oca, ubija svoju majku i Egista. Agamemnonov lik prikazao je Eshil u tragediji Agamemnon.
Ne znam na čemu hrvatski enciklopedisti temelje tvrdnju da je Agamemnon bio legendarni argoski i mikenski kralj. Možda na nekakvim nepostojećim legendama. Naime, svima je poznato da je stara Grčka bila napučena nezavisnim polisima (grad-država). Ne pamti se ni jedan kralj koji je kraljevao istovremeno u dva polisa. Mislim da su samo vjerovali Homeru! A kad se znanost temelji na vjerovanjima (i indicijama) imamo veliki problem. To sam zapravo naglasio u naslovu.
Propitujući Ilijadu iz ove perspektive krenuo sam (prije par godina) prema početku Trojanskog rata.
Prvih devet godina Trojanskog rata
Recimo da su Danajci (Ahejci, Heleni, Grci) odlučili preuzeti kontrolu „trgovačkih ruta“ koje su povezivale Sredozemlje, crnomorska područja i Bliski istok, koje je tada Troja imala pod kontrolom. Homer tu priču počinje navodeći na početku katalog brodova (u drugom pjevanju Ilijade). Mene je zanimao odgovor na pitanje: koliko je bila brojna vojska s kojom su Danajci krenuli u pohod. Popis je poduži i zanimljiv na svoj način. Reći ću samo da je na Tened (otok ispred obala Troje) prispjelo 1272 broda. Mikena (Agamemnon) je osigurala 100 brodova, Pilos je pod vodstvom „starine Nestora“ pripomogao s 90 brodova, Sparta (Menelaj) je opremila 60, Kreta s vojskovođom Idomenejem pridodala je 90 brodova, a Ahil je sa svojim Mirmidoncima doplovio na 50 brodova. Homer navodi neke podatke i o broju veslača (naravno, ratnika). Reče da je na nekim brodovima napučenost bila na razini broja 120 veslača, a na nekim i puno manja (oko pedeset).
Herodot je pišući povijest perzijskih ratova naveo podatak o milijun vojnika s kojima je perzijski car Darije pokušao porobiti Heladu. Mnogi mu povjesničari nisu povjerovali. Zbog toga sam i ja procijenio da je na svakom brodu u prosjeku bilo 30-40 veslača, te da se na trojansku obalu „iskrcalo“ pedesetak tisuća vojnika. Čini se da to i nije broj od kojeg bi nam pamet stala, ali ako se prisjetimo da je Aleksandar svoja osvajanja počeo s tridesetak tisuća Makedonaca… mislim da je to dobra procjena.
Na ovom mjestu počinje zabavna istraživačka priča. Naime, podatke koje sam naveo otkrio sam u drugom pjevanju Ilijade. Međutim, postoji i ovakav Wikipedijski zapis:
Katalog brodova (starogrčki: νεῶν κατάλογος, neōn katalogos) naziv je jednog odeljka u drugom pevanju Homerove Ilijade (stihovi II, 494–759), u kojem su popisani odredi ahejske vojske koja se okupila u Aulidi spremajući se da isplovi prema Troji. U tom su popisu navedena imena vođa svakog odreda, zatim imena gradova iz kojih dolaze vojnici, ponekad uz neki opisni epitet koji dopunjuje stih ili povezuje ime vođe, njegovo poreklo i mesto rođenja, kao i broj lađa kojima je svaki odred krenuo u trojanski rat, čime se uvodi dodatni kriterij značaja svakog kontingenta, odnosno grada iz koga potiče. Ovom popisu slijedi sličan, premda kraći, katalog Trojanaca i njihovih saveznika (stihovi II, 816–877). Sličan katalog grčkih snaga nalazi se i u Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci, koji se ne poklapa u svemu Homerovim popisom.
…
Katalog brodova u Ilijadi sadrži 29 vojnih odreda, koje predvodi ukupno 46 vođa, a svi su se okupili na 1.186 brodova. Ako se za meru uzme 120 ljudi po jednom brodu, dolazi se do brojke od ukupno 142.320 ljudi koji su doplovili do Troade. Svi su oni označeni različitim etnonimima i poticali su iz 164 različita mesta označenih posebnim toponimima. Većina je ovih mesta identifikovana i uglavnom su bila naseljena tokom kasnog bronzanog doba. Za celu vojsku koriste se izrazi “Danajci“, “Argivci“[4] i Ahejci. Pseudo-Apolodor, pak, u svojoj Biblioteci donosi popis od 30 vojnih odreda, koje predvode 43 vođe, s ukupno 1.013 brodova, dok Higinov popis sadrži 1.154 broda, premda sam kaže da ih je bilo ukupno 245.
Procjenu broja brodova (i grčkih vojnika) temeljio sam prebrajajući brojeve brodova navedene u Ilijadi, a procjenu broja veslača (u prosjeku) na svakom brodu temeljio sam na broju Argonauta u pohodu za zlatnim runom. Argo je bio veličanstveni brod koji je tada daleko nadmašivao postojeće grčke brodove. Pokazalo se da popis veslača, najdičnijih grčkih junaka na Argu, nije premašio broj pedeset. Iz popisa Argonauta lako se može otkriti da su Nestor i Filoktet bili sudionici oba pohoda, ali i to da se moćnost „grčke brodogradnje“, tijekom dvadesetak godina, nije mogla promijeniti toliko dramatično.
Mislim da bi se najbolja procjena mogla izvesti propitivanjem broja veslača (ratnika?) na feničkim brodovima. Jer, povijesno je izvjesno da su Feničani osnovali koloniju Kartagu i da je njihova flota tada dominirala Sredozemljem.
Sada ide zabavni dio istraživanja. Prethodne rečenice sam ispisao prisjećajući se epizode koju je ispisao Vergilije u Eneidi povezujući Didonu, kraljicu bogatog grada Kartage i Eneju, izbjeglicu iz Troje. Međutim, Hrvatska enciklopedija kaže ovo: Grad su osnovali Feničani iz Tira, vjerojatno 814. pr. Kr. U ovom slučaju više vjerujem Hrvatskoj enciklopediji, a Vergiliju čestitam na maštovitoj epizodi.
Međutim, Feničani su u razdoblju grčkog mračnog vijeka imali potpunu prevlast na Sredozemlju, zahvaljujući moćnoj (trgovačkoj?) floti. Dakle, Homer je sigurno imao podatke o posadama feničkih bodova. A mislim da bi ih i sadašnji povjesničari mogli barem naslutiti.
Propitivanje brojeva koje je naveo Homer, ali i samog trojanskog rata, nastavio sam na ovaj način. Naime, u razdoblju ratovanja (oko 1200. godine prije Krista), dominantna grčka pisma bila su vezana uz tzv. kretsko-mikensku dominaciju. Danas ih imenujemo kao linear A i linear B. Neki vole reći da smo uspjeli dešifrirati pismo linear B, ali da još nismo dokučili pravila pisma linear A. Do sada nisam naišao na podatak da je u ijednom, nama poznatom zapisu, otkriven nedvojben podatak o trojanskom ratu, što je zapravo nerazumljivo, jer da pobjednici u ratu (Mikenjani) nisu ostavili pisane tragove o veličanstvenoj pobjedi… može se jedino tako okarakterizirati.
Ako pak pretpostavimo da su Hetiti, koji su vladali na tom području, ostavili neke zapise, lako se možemo uvjeriti da Hetitsko carstvo u razdoblju rata više nije postojalo. I mogućnost da su Egipćani ostavili pisane tragove o Trojanskom ratu, lako je odbaciti. Nije zanemarivo još jednom spomenuti Feničane. Naime, HE navodi: Semitsko linearno pismo razvilo se iz protokanaanskog pisma (XV. st. pr. Kr.) u Feniciji kao pismo feničkoga jezika; u XII. st. pr. Kr. dobilo je svoj završni linearni oblik. Imalo je 22 slova, suglasnika. Bilo je uzorom mnogim drugim pismima (aramejsko, arapsko, sirsko). Od feničkoga pisma slova su preuzeli Grci, a od Grka i drugi europski narodi.
Mislim da je prirodno pretpostaviti da su Feničani u razdoblju svoje dominacije (nakon Trojanskog rata) imali pismo, ali i nekakva bliska sjećanja na Trojanski rat. Čini se da ni oni nisu spomenuli i zapisali sjećanja na desetogodišnji rat, koji je zasigurno morao ostaviti tragove na cijelom Sredozemlju.
I pogledajte samo do kojeg zaključka nas dovodi „ovo istraživanje“. Rekao bih, jako bliskom onome u kojem sam Vergiliju čestitao na maštovitoj izmišljotini.
Homer (grčki Ὅμηρος, Hómēros), grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.). S iznimkom nekolicine helenističkih filologa, sveukupna antika držala je Homera autorom najstarijih tekstova grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. Iz mnogobrojnih kasnih biografija nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija[5] s visokom suglasnošću datira epove u drugu polovicu VIII. st. pr. Kr.: Ilijadu oko 750., Odiseju oko 725. S obzirom na to da u spjevovima prevladava jonsko narječje, pretpostavlja se da je Homer bio podrijetlom Jonjanin; u spekulaciji o rodnome mjestu, maloazijska Smirna i obližnji otok Hij uživaju stanovitu prednost… (Hrvatska enciklopedija).
Vergilijev životopis nam je u velikoj mjeri poznat. Čak i neki motivacijski okidači povezani s njegovim tekstovima. O Homeru zapravo ne znamo ništa, čak dovodimo u sumnju i njegovo postojanje. I da sam nekim slučajem bio u (nekoj ranoj) prilici arbitriranja o Ilijadi, bez imalo zadrške bih zaključio da je Ilijada prekrasna izmišljotina! Jer znanost nam nije osigurala ni minimum indicija temeljem kojih bi mogli izvesti suprotan zaključak.
I sada zapravo mislim isto, unatoč Schliemannu koji je temeljem (samo) vjerovanja (Ilijadi) otkrio mjesto koje svjedoči o mnogim stradanjima gradova smještenih na Hisarliku. Nakon toga su tzv. znanstvenici „prepoznali jedan arheološki sloj“ i nazvali ga VII a, koji su datirali u razdoblje (za koje su imali neke indicije o razdoblju mogućeg Trojanskog rata, 1190. godina prije Kr.) i nakon toga velebno objavili – Trojanski rat je bio!!! A zapravo su samo dokazali da se na tom području u tom razdoblju dogodila kataklizma. Nazvali su je Trojanski rat, baš kao što je Schliemann otkriveno blago imenovao Prijamovim.
Sa Schliemannom su se tzv. znanstvenici sprdali, a primijenili istu (Schliemannovu) metodu, te taj arheološki sloj imenovali Trojom. Naravno da ta tvrdnja nema logičko uporište!
Jer Troja i dalje postoji samo u mitovima!
Na ovom mjestu sam ulovio zabavnu mi misao o nastajanju mitologije Trojanskog rata. Naime, Heziod je u Teogoniji u najvećoj mjeri definirao temelje grčke mitologije. Ako je stavite u kontekst herojskog doba lako se može dokučiti da se dogodio „kvantni skok“ u percepciji mitoloških interpretacija uloge bogova. U „glavnim ulogama“ su se počeli objavljivati heroji (polubogovi, Perzej, Tezej, Heraklo, Ahil, Eneja…). Sukladno tome su nastajale legende (mitovi) prilagođeni „glavnim ulogama“. Ali se na kraju, bez iznimke, objavljivao „deus ex machina“. Zabavno mi je i ovo; do sada nisam naišao na propitivanje grčke mitologije s ovog polazišta.
Herojsko doba
U navedenim dokumentarcima se često navodi herojsko doba. I o tome sam pisao u nekim svojim tekstovima. Počujte.
Priča je o pet ljudskih vjekova. Navode se ljudi koji su obilježavali ta razdoblja kao: zlatna rasa, srebrna rasa, zatim su uslijedile dvije brončane rase, a peti ljudski vijek obilježava do danas, željezna rasa.
U zlatnom razdoblju su ljudi živjeli kao u Raju. Živjeli su bezbrižno. Nisu morali raditi, hranili su se slatkim žirom, divljim voćem i medom…, pili ovčje i kozje mlijeko… i nisu starili, život im je prolazio u igri i zabavi, a smrt su doživljavali kao san.
Nije rečeno zbog čega je zlatna rasa nestala. Kažu samo da se tragovi njihova postojanja prepoznaju u smjernosti seoskog življenja i kod onih koji usrećuju druge, ali i kod onih koji štite pravdu.
Razdoblje koje je uslijedilo obilježavala je srebrna rasa. Ljudi ove rase su također bili sazdani po božanskom liku… bili su potpuno odani svojim majkama… živjeli su duže od stotinu godina. Međutim, neočekivano se objavljuje i ovo: bili su svađalice i glupi. Nisu prinosili žrtve bogovima, ali nisu ni ratovali… Zeus ih je sve uništio.
Skraćujem priču prijelazom na četvrto razdoblje koje su obilježavali plemeniti i otmjeni ljudi. Očevi su im bili bogovi a majke smrtnice. Oni su se slavno borili pri opsade Tebe te sudjelovali u pohodu Argonauta i Trojanskom ratu… Oni su postali heroji i borave na Elizejskim poljanama.
Peto razdoblje obilježavaju ljudi, bezvrijedni nasljednici prethodne rase. Degenerirani su, svirepi, nepravedni, zlonamjerni, neposlušni kao sinovi, izdajice…
Mislim da sada jasnije prepoznajete obrise grče mitologije, ali i pitanja koja se jasno objavljuju. Prvo je već navedeno: zbog čega je „nestala“ zlatna rasa?
Znanstvenik koji nas vodi Trojom 2, u jednoj zgodi reče: željezno doba je zapravo Homerovo doba! Ja sam se, ispisujući prethodni tekst upitao što bi danas Homer pisao u (novoj) Ilijadi? I sebi odgovorio: Naslućujem da ne bi puno mijenjao, jer i dalje naše živote obilježavaju ratovi.
Sada dodajem: Homerovo doba i dalje traje. Mi upravo živimo vrhunce željeznog doba!
U ovom trenutku (prema mojim saznanjima) mi još uvijek nemamo (pisane) dokaze koji bi nedvojbeno potvrdili da je postojao sukob Grka i Trojanaca na razini desetak godina ratovanja. Mi i dalje samo spekuliramo, ali sada na temeljima koje nam je osigurao Schliemann svojim dubokim iskopima! Obožavam ga! Baš kao i Homera.
Vraćam se Ilijadi, jer mi se čini da sam zalutao u neke svoje interpretacije i znanosti i povijesti.
Iz navedenih „argumenata“ izvodim bogohulni zaključak: Mikena je u tom razdoblju bila grad (polis) bez ikakva utjecaja. Međutim, budući da su Mikena i Kreta, neupitno i jako dugo, obilježavali zbivanja na Sredozemlju, Homer je Mikeni osigurao besmrtnost i u Ilijadi.
Sjećanja su vrlo opasna u ispisivanju povijesnih događaja!
Iz enciklopedijskog je navoda lako zaključiti (ako mu povjerujemo) da je Homer podatke prikupljao četiri stoljeća nakon razdoblja ratovanja, i to iz grčkih izvora.
Budući da sam se već očitovao o takvoj (tzv. znanstvenoj metodi) interpretaciji povijesnih događaja, još jednom ponavljam da Ilijada nije povijesni dokument. Ali i to da je riječ o veličanstvenoj drami koju trajno obilježavaju (i danas sveprisutni) profili moćnika (bogova), heroja (savršenih ubojica), ali i ljudi (smrtnika).
Ovu digresiju privodim kraju s mišlju: Ilijada je danas aktualnija nego ikada prije.
Jedini problem je to što danas nema na vidiku ni jednog Eshila, Sofokla, Euripida, Shakespearea… pisaca koji su bili u stanju dosegnuti „granice ljudske duše“ i ispisivati priče o ljudima makar bile i tragedije.
Vraćam se dokumentarcu (Troja 2).
Smještajući Troju (i rat) u kasno brončano razdoblje, znanstvenik / narator nije mogao izbjeći podatke koje je povijest jasno odredila. Naveo je i razdoblje (1700 – 1200 te godine prije Kr.) u kojem su Hetiti bili itekako vidljivo carstvo, i u vojnom i kulturnom smislu. Imali su i svoje pismo! Naime, u ratnim sukobima s Egiptom „uvjerili su“ Ramzesa II, tako, da se nikada više Egipat nije usudio vojno objavljivati na Bliskom ishodu.
Modernu znanost, na koju se poziva narator, pokrenula se u istraživanja tekstova na hetitskom pismu. Na nekim pločicama su „otkrili imena“ (Wilusa, i preveli kao ime Troje / Ilion, ali i „ime“ koje se puno lakše moglo povezati s imenom Parisa / Aleksandra). Naveo je i, meni puno zanimljiviji podatak. Naime, u području u kojem su vladali Hetiti, pronašli su posudu s nedvojbenim likom Mikenskog ratnika. Što se iz tog podatka može zaključiti, znaju oni koji su plaćeni za „taj posao“. U mojem svijetu je riječ samo o trgovini iz razdoblja u kojem su dominirale Mikena i Kreta na Sredozemlju, a Hetiti na Bliskom istoku. Ako netko to želi povezati s ratovanjem, može samo zaključiti da su Hetiti „isprašili Mikence“.
Digresija
Ovu digresiju posvećujem pismima davnih, veličanstvenih i … „izgubljenih“ civilizacija.
O nestalim civilizacijama najviše doznajemo iz „materijalnih ostataka“, a nalazimo ih na mnogim mjestima na svijetu. Zapanjuju nas dosezi njihovih graditeljskih moći, koji su nam i danas u području nepotpunog razumijevanja. Donekle smo u stanju dokučiti „kako su nastajale i kako su nestajale te civilizacije“, međutim kad je riječ o „pravoj povijesti“, ljudi najviše vjeruju pisanim tragovima. Pretpostavljam da su stvaranju pisama prethodile „zabilješke“ majstora iz graditeljstva (svojim učenicima, pomoćnicima, suradnicima…). Međutim, ako pogledate naš enciklopedijski zapis o runama, naići će te i na ovu rečenicu: Uporaba runa imala je i svoje magijsko značenje, a sama riječ rūna značila je »tajna«.
Govorim o alfabetskom pismu germanskih (nordijskih?) naroda iz prvog milenija poslije Kr., pokušavajući naglasiti (sugerirati) postojanja „magijskih značenja“ u svim pismima koja su prethodila. Mislim da je jasno i to da pisma nisu stvarali kraljevi / ratnici, te je lako dokučiti da „pisma dolaze iz duhovnog svijeta“. Recimo, ja u svojim sjećanjima na prvom mjestu nalazim egipatsku Knjigu mrtvih.
I sada počinje nered.
Jasno je da Egipćani nisu imali simbole za „knjigu“. Riječ je samo o nizanju simbola, razumljivih samo duhovnicima koji su ih kreirali. U interpretacijama značenja simbola neukim vladarima je i danas prepoznatljiva – silna moć duhovnika.
Kad sam s ovog polazišta pokušao usmjeriti neke bliske prijatelje (hrvatske intelektualce / jezikoslovce) u propitivanje kompliciranosti „starih pisama“ u odnosu jednostavnost graditeljskih umijeća, zaključio sam da baš nikada nisu to pitanje ni naslutili.
Neki vole reći da je procvat grčkog veličanstvenog razdoblja počeo kad je u temeljima pisma nastupio alfabet. Riječ je o fonetskom pismu (recimo, našoj abecedi) koje danas dominira na svim razinama globalne komunikacije. Prihvaćaju ga i dalekoistočnjaci (Japan, Kina, …), ali i dalje svoj identitet održavaju svojim pismima.
Kolika je važnost komunikacije među ljudima, najočitije svjedoči priča o Kuli babilonskoj. Međutim, ako / kad i ostvarimo komunikaciju s „univerzalnim pismom / simbolima“, velebno se objavljuje problem „jezične komunikacije“. O tome ponajbolje svjedoči novi „prijevod Biblije na „hrvatski jezik“[6].
Navodim i zabavan primjer koji je povijest upamtila:
ibis redibis numquam peribis in bello [i:’bis redi:’bis nu’mkuam peri:’bis ~ be’l:o:] (lat.), rečenica koja se pripisuje delfijskoj proročici Pitiji; dvosmislena je, jer se stavljanjem zareza iza riječi redibis dobiva značenje »Ići ćeš, vratit ćeš se, nikada nećeš poginuti u ratu«, a iza numquam »Ići ćeš, nećeš se nikada vratiti, poginut ćeš u ratu«.
I naravno, na ovakvim i sličnim mjestima objavljuju se oni koji znaju više o značenjima jasno (i svima prepoznatljivim) ispisanim porukama (u tekstu). Na prvoj razini su „prevoditelji“, znalci u komunikacijama među jezicima. S njima se suočavamo svakodnevno, na svim razinama, gledajući nekakve „sapunice, krimiće… čak i znanstvene priloge“ na našoj dalekovidnici. Međutim, na vrhu tog „hranidbenog lanca“ se nalaze znanstvenici, a i teolozi.
Naime, kad bih ja pročitao „meni potpuno razumljiv tekst“ iz Biblije, bez iznimke se događalo, da bi me netko usmjerio u područje drugačijeg razumijevanja – istih rečenica. „Prihvaćao sam“ njihove interpretacije isključivo s pozicije – ja ne poznajem taj svijet.
Međutim, kad je riječ o interpretacijama podataka iz materijalnog svijeta (povijesnim, arheološkim…), recimo blago – poludim. Naime, u znanosti ne postoje (niti smiju postojati) arbitri elegancije. Dodajem i ovo: na ovom mjestu jedino vidim „smisao demokracije“!
Digresiju sam priveo kraju.
U prethodnom tekstu sam naveo da Troja i dalje postoji samo u mitovima!,misleći na Troju iz Trojanskog rata. U Troji 2 sam prepoznao naratora (znanstvenika) koji je spreman navedenu tvrdnju dovesti „u područje sumnje“. Njegove „argumente“ (Ahijava / Mikenjani, Wilusa / Ilion / Troja, Aleksandar / Paris… a i nalaz ostataka jednog (!!!) ratnika i prikaz jednog ratnika na krhotini posude) s lakoćom sam „odbacio“. Prve jer dolaze iz interpretacije nepoznatog nam jezika, a ostale jer su samo zrnca u povijesnom kontekstu. Uostalom, Carl Blegen[7] (istraživač na području Troade) nije pronašao dokaze o ratnom djelovanju Grka na tom području.
Vraćam se pisanim tragovima i propitivanju njihovih vjerodostojnosti. Iz zapisa koji slijedi je razvidno:
Pismenost. Inke su imale uzlovno pismo quipu (hrvatski kipu). Sastojalo se od glavnog užeta na koje su privezivali drugu užad različite dužine i različitih boja, s uzlovima različita oblika, postavljenima na različite udaljenosti jedan od drugoga. Oblik, udaljenost i boja nosili su značenje, a pismo se rabilo uglavnom za administrativne svrhe i za državne dokumente.
Ovo je naš enciklopedijski zapis o pismenosti nekada moćne civilizacije Inka.
Iz zapisa je razvidno da ne postoji značenje pisma na koje smo navikli. Ako je netko od nadobudnih znanstvenika i dokučio poneke „obrasce“ na konopčićima mogao je samo „domišljati / izmišljati značenja“.
Champollion [šᾶpɔl·j]‘], Jean-François, francuski orijentalist i egiptolog (Figeac, Lot, 23. XII. 1790 – Pariz, 4. III. 1832). Profesor povijesti na Sveučilištu u Grenobleu od 1809. Dešifrirao 1822. god. trojezični natpis iz Rosette (196. pr. Kr.) i dokazao da je hijeroglifsko pismo djelomice glasovno. Položio temelje čitanju staroegipatskih tekstova, a time i valjano utemeljene egiptologije.
Ovakve enciklopedijske tvrdnje volim. Jasno je naglašeno da je riječ samo o čitanju tekstova. A naše razumijevanje ispisanog ovisi samo o prevoditelju. Za primjer ću navesti Masperovu interpretaciju (Poviest iztočnih naroda) duše, kako su je (detaljno) „definirali“ Egipćani. O duši je pisao i Aristotel, a spominje je i Heraklit. Ne znam koju su grčku riječ (zapis) prevoditelji imenovali dušom. Vjerojatno je je „u igri“ riječ psiha (koja u mitologiji nema jasno uporište). U kršćanstvu je „duša sve“ (iako se neki usuđuju reći da ne postoji). U budizmu ima moć neuništivosti…
Navodim i puno nam prihvatljiviju „izgubljenost u prijevodu“. Riječ je o kugi.
Homer je spominje kao boleštinu koja je „harala“ grčkim postrojbama u Trojanskom ratu. Riječ se spominje i u pričama o Periklu (peloponeski ratovi). Poznate su i „kuge“ koje su harale u Rimskom carstvu (Antoninina, te Justinijanova). Neki misle da su ubrzale konačni pad carstva.
Naravno da ni jedan od prevoditelja tu riječ nije doveo do značenja tada neizlječivih boleština: malarija, dizenterija, tifus, velike boginje… U Justinijanovom razdoblju je pomorila 30 – 50 milijuna ljudi, i prepoznata kao prva pandemija. A potom i kao Crna smrt u razdoblju u kojem je harala srednjovjekovnom Europom.
kuga, akutna zarazna bolest uzrokovana bakterijom Yersinia pestis. To je zoonoza, primarno bolest glodavaca, a čovjek se zarazi slučajno. Iako je riječ o rijetkoj bolesti koja se može uspješno liječiti antibioticima, kuga je jedna od najtežih, potencijalno smrtonosnih zaraznih bolesti u svijetu. Poznate su i potanko opisane smrtonosne pandemije kuge u svijetu. Pandemija 542–767. proširila se iz sr. Azije na Sredozemlje i uzrokovala smrt 40 milijuna ljudi (HE).
Summary
Uvod
Pretpostavljam da naslućujete da će i ovaj „summary“ biti usmjeren prema „lažnim istinama“. Temeljit ću ga na Wittgensteinovoj (neki ga nazivaju Bog filozofije) tvrdnji: ni jedna teorija nije održiva dok se ne ostvari u stvarnom svijetu![8]
Tractatus se poglavito bavi pitanjem o bîti, formi i istinitosti stavova. Ako je moguće navesti bit nekoga stava, onda je moguće navesti i bit svakoga opisa, što za Wittgensteina znači navesti bit svijeta jer stavovi jedino izražavaju slike ili modele zbiljnosti, onako kako ju čovjek zamišlja. Oni stoga ne izražavaju bit zbiljnosti, nego misli o njoj. Odnos mišljenja, svijeta i jezika Wittgenstein objašnjava u sedam principa, od kojih prvi glasi : »Svijet je sve što je slučaj«, tj. on se ne sastoji od stvari, nego od činjenica koje su pravi predmet mišljenja. Supstancija svijeta nisu nikakvi nadosjetilni principi tradicionalne metafizike, već predmeti koje u stavovima zastupaju imena koja samo u sklopu stava ili rečenice dobivaju svoje značenje. (HE)
Moju interpretaciju navedenog enciklopedijskog citata, vjerojatno će mnogi znalci dovesti u područje sumnje, ali ja nastavljam s tog polazišta. Počet ću s pokušajima „kompromitiranja“ apsolutnog hrvatskog znanja u navodima Hrvatske (svim dostupne) on-line enciklopedije.
Počet ću s primjerom s kojim sam davno pokušao izravno utjecati na izmjene u HE. Naime, u on-line enciklopediji postoji stavka Komentar. Naveo sam
mens sana in corpore sano [~ sa:’na ~ ko’rpore sa:’no:] (lat.), zdrav duh u zdravu tijelu; izraz kojim se ističe važnost tjelesnoga zdravlja i tjelesne spremnosti za pravilno odvijanje psih. života. Preuzet je iz Satira D. J. Juvenala…. Hrvatska enciklopedija
Zvonimir Doroghhy: Blago latinskog jezika: Sveučilišna naklada Liber, Zg. 1986.
mens sana in corpore sano – Vidi: Orandum est
Orandum est, ut sit mens samna in corpore sano – Treba se moliti da bude zdrav duh u zdravu tijelu. Iuv.10. 356. Danas se krivo citira samo drugi dio stiha, kao da zdrav duh može biti samo u zdravu tijelu.
U HE i dalje postoji prvi navod (bez korekcije). Zbog toga sam sada konzultirao AI.
AI: Orandum est ut sit mens sana in corpore sano is a Latin phrase meaning “One should pray for a healthy mind in a healthy body,” originating from the Roman poet Juvenal’s Satires
Neke druge navode (iz HE) sam već komentirao pa idem dalje u pokušaju izvođenja „univerzalnog zaključka“.
Izvjesno je da tzv. materijalni svijet i tzv. duhovni svijet – postoje, ali samo kad je riječ o ljudima (jer životinjski i biljni duhovni svjetovi ne postoje u percepciji ljudi). Povezanost navedenih svjetova objavljuje se jedino u ljudskom svijetu. Mnogi bi u tome vidjeli Heraklitov doseg u propitivanju jedinstva suprotnosti.
Nietzsche je je te svjetove pokušao povezati s načinima potrage za istinom, i domislio dva principa. Jedan je nazvao apolonijski (razumski) a drugi dionizijski (emocionalni)[9]. Mislim da je bio na pravom tragu, jer je potom domislio i nadčovjeka.
Nadčovjek (njem. Übermensch) je filozofski ideal čovjeka koji prevladava tradicionalnu, kršćansku i “samilosnu” moralnost, afirmira život na zemlji, nadilazi ograničenja “slabog” čovječanstva i postaje tvorac vlastitih vrijednosti, utjelovljujući vitalnost, snagu i volju za moć, a pojam je zloupotrijebljen od strane nacista za ideologiju “arijske rase” (AI).
Zaključak
Mislim da je izvjesno do kojeg sam vas mjesta doveo.
U materijalnom svijetu istine su nedvojbene (matematički usklađene sa stvarnim svijetom). U duhovnom svijetu istine su relativne (o tome najjasnije svjedoče postojeći religijski sustavi)!
I evo me na kraju.
Propitivanje povijesnih zbivanja (u potrazi za istinom) je nevjerojatna pustolovina. Potraga objedinjuje dosege i materijalnog i duhovnog svijeta. Na primjeru Troje sam (u tekstovima) pokušao naglašavati upravo taj (znanstvenicima, zbog nečega, nevidljiv) element.
Temelji se na pisanim (navodno i dešifriranim) tekstovima i potpunom nerazumijevanju povijesnog konteksta u kojem su ti tekstovi ispisani. Temelji se i na nekakvim materijalnim artefaktima (indicijama)… a interpretiraju s polazišta svijeta u kojem živimo. I najgore od svega je da vjerujemo svjedočanstvima autora koji su „preživjeli“ do danas… a pisali povijest onoga što se dogodilo stotinama godina prije.
Iz tog kuta bi bilo zanimljivo propitivati i svjedočanstva naših evanđelista. A mislim da i ne trebamo ići u daleka povijesna zbivanja… jer nam se lažne istine objavljuju svakodnevno.
Dodatak
Hommage
Miščević, Nenad, hrvatski filozof (Zagreb, 1. XI. 1950 – 11. V. 2024). Diplomirao filozofiju i sociologiju 1972. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, doktorirao iz filozofije 1981. u Ljubljani. Studijski je boravio u Chicagu i Parizu. Predavao filozofiju na Filozofskome fakultetu u Rijeci i Zadru (1975–93), na Sveučilištu u Mariboru i Budimpešti, te kao gostujući profesor u Klagenfurtu (1994) i Ženevi (1996). Bio je predsjednik Europskoga društva za analitičku filozofiju od 1999. Jedan od glavnih predstavnika analitičke filozofije u Hrvatskoj. Poglavito se bavio filozofijom jezika, teorijom znanosti i filozofijom psihologije. U svojim istraživanjima posebice je naglašavao problem rascjepa spoznavajućega subjekta i stvarnosti u teoriji spoznaje, jer je naš um oblikovan od stvarnosti, tj. spoznate nužnosti. U svojoj knjizi Filozofija jezika (1988) dao je znatan prinos problematici filozofije jezika uz osvrt na najsuvremenija tumačenja… (HE)
Družio sam se s mnogim profesorima filozofije i tijekom naših druženja pozorno lovio svaku misao. Međutim, budući da je „najfrekventnija riječ“ bila bitak, jednom sam se usudio upitati: a što je to bitak? Pokazivalo se da se moja zbunjenost u pokušajima razumijevanja bitka, značajno povećavala. Recimo da sam odustao od potrage.
Međutim, kako „Vrag ne spava“, početkom devedesetih sam „dobio poziv“ od Nenada da sudjelujem na susretima filozofa (kružocima su ih nekada nazivali), te da „održim nekakvo predavanje iz kvantne fizike“ njegovim kolegama i studentima. Druženja je organizirao u svom stanu. Uglavnom je dvorio svoje goste. Roštiljao je kobasice i skrbio o tome da uvijek ima dovoljno pića na stolu.
Ja sam naravno bio „usran k’o grlica“, jer nikada nisam ni pomišljao da bih ja mogao filozofima „otkrivati istinu“. Međutim, budući da sam s učenicima, pametnijim od mene, naučio puno o „muljanju“, često sam zaustavljao priču tražeći njihova pitanja. Recimo da je moje samopouzdanje raslo poslije svakog pitanje. I netko bi mogao reći – rasplesao sam se! Na improviziranoj ploči su se počele objavljivati mnoge „formule“, čak i Schrödingerove jednadžbe. Pitanja više nisam „zarezivao“… sve dok Nenad nije uletio u prostoriju s novom porcijom kobasica… bacio pogled na ispisano i onako usput postavio pitanje, te nestao u kuhinji. Zastao sam u pokušaju još jednog „bekend odgovora“… jer sam ulovio misao: jebem li ga, ovaj tip bolje razumijeva fiziku od mene!!!
Dugo potom sam se pitao koju sam ulogu odradio u Nenadovom scenariju… i krenuo u potragu za odgovorima. Naišao sam na:
Newtonov deterministički pogled na svemir temelji se na ideji da su, uz poznavanje točnih zakona gibanja i početnih stanja, svi budući događaji fiksni i predvidljivi.
Evo ključnih elemenata tog koncepta:
Zakonitost: Svemir funkcionira kao savršen satni mehanizam kojim upravljaju matematički zakoni, poput Newtonovih zakona gibanja.
Početni uvjeti: Ako bismo poznavali točan položaj i brzinu svake čestice u svemiru u jednom trenutku, mogli bismo izračunati cijelu prošlost i budućnost.
Međutim, moderna fizika 20. stoljeća (poput kvantne mehanike i teorije kaosa) pokazala je da postoje temeljna ograničenja predvidljivosti, čak i ako imamo savršene podatke. (AI)
Još uvijek mi nije bilo jasno u kakvoj su vezi ove spoznaje s filozofijom, dok nisam naletio na princip kauzalnosti.
Princip kauzalnosti (uzročnosti) fundamentalno je načelo u filozofiji i znanosti koje kaže da ništa se ne događa bez uzroka; svaka posljedica ima svoj prethodni uzrok, tvoreći lanac od uzroka prema učinku, što objašnjava povezanost i slijed pojava u svijetu, temeljeći se na Aristotelovoj ideji da sve što nastaje, nastaje iz nečega i kroz nešto, a jedino “nepokretno pokretalo” (Bog) je uzrok sam sebi.
Tada sam „ulovio misao“: čovjek može dosegnuti jedino neke razine predviđanja „vjerojatnih istina“ – jer postoje temeljna ograničenja predvidljivosti, čak i ako imamo savršene podatke. Takva je priroda.
S Nenadom se više nisam družio i nisam mogao dobiti njegove odgovore. Razlog je banalan. Rat je dramatična promjena u svim segmentima našeg življenja. Nenad je „krenuo dalje“… i bio na svim mjestima dobrodošao. Analitička filozofija (prepoznatljiva do tada i u svijetu) ni u tragovima ne postoji više na Sveučilištu u Zadru. A siguran sam da se neki i pitaju: postoji li (uopće) filozofija na Zadarskom sveučilištu.
[1] Ova tvrdnja me šokirala, te sam je posebno istaknuo, jer se jedan od znanstvenika (iz kula bjelokosnih) konačno usudio javno objaviti pionirske dosege Schliemannovog djelovanja u području arheologije!
[2] Preuzeo sam AI definiciju jer je u HE značenje riječi legenda potpuno zasjenjeno pričama o svecima.
[3] Ovaj navod me raspametio. Hrvatski enciklopedisti Kasandru, Prijamovu kći (jedan od najtragičnijhi likova u Ilijadi) imenuju samo jednom beznačajnom ropkinjom.
[4] Na ovom mjestu se pozornost usmjerava prema Argu, kojim je vladao Agamemnon, a kojeg Homer navodi kao vladara Mikene koja je u pohod na Troju poslala 100 brodova… Zabavljam se navodeći zaključak da je Homer ipak samo čovjek koji se „malo pogubio“ u mnoštvu podataka (od rapsoda i aeda).
[5] U prirodoslovnim znanostima indicije „služe“ samo kao moguće smjernice budućih istraživanja. Ni slučajno kao uporište za zaključivanje!
[6] Nedavno sam naletio na očitovanje: dosta nam je srpskohrvatskog jezika u Bibliji!
[7] Blegen, Carl William: američki arheolog, Minneapolis, 27. I. 1887. – Atena, 4. VIII. 1971.
[8] Ovu svoju „interpretaciju“ sam temeljio na aksiomu koji dolazi iz materijalnog svijeta: mjerenje je jedini kriterij istine!
[9] Sada se malo zabavljam, jer je Nietzscheovo temeljno obrazovanje u klasičnoj filologiji, a previdio je Prometeja i Epimeteja u afirmiranju razuma i emocija. Naime, upravo značenje njihovih imena jasno prave distinkciju.
