Uvod
Poratna balkanska iskustva su i dalje obilježena kulturom oružja. To znači da se na mnogim tavanima i podrumima mogu pronaći poveće količine dobro očuvanog oružja. To je prvo polazište na kojem se temelje ekstremne manifestacije djece.
Pitanje koje slijedi je: zbog čega su roditelji zadržali oružje dugo godina nakon ratnih zbivanja. Meni je odgovor na to pitanje očit. U tom su razdoblju, s oružjem u ruci bili ekstremno vidljivi. To je bilo razdoblje njihovih pet minuta slave!
Digresija
Koliko je moćan taj osjećaj najjasnije govori podatak da je više žrtava vijetnamskog rata bilo u Americi, nakon povratka ratnika u mirnodopske uvjete, nego u neposrednim ratnim djelovanjima. Psiholozi su tada domislili tzv. PTSP dijagnozu i riješili problem! (vauuu).
Drugo polazište je malo složenije. Riječ je o dramatičnim društvenim procesima koje su, nakon rata, nastupile u Hrvatskoj. Riječ je o stvaranju nove države. Nešto prije sam naveo rečenicu s naglaskom: svi u Hrvatskoj znaju značenje riječi država… i malo se sprdao.
Misleći ljudi danas jasno uočavaju da je riječ o nevjerojatno složenom značenju riječi. Naime, jasno uočavaju što treba biti u temeljima stvaranja sustava koji nazivamo država. Počevši od infrastrukturnih sustava (struja, voda, čistoća…) pa do tzv. javnih djelatnosti (školstvo, zdravstvo, policija, vojska, pravo…). Neposredna iskustva nam objavljuju (recimo i u ovom slučaju) da je većina sustava – nefunkcionalna. O tome svjedoče česti podaci povezani s „hvatanjem ministara s rukama u pekmezu“.
Na ovom mjestu najveću znanstvenu odgovornost pripisujem sociolozima. Prije svega na početku stvaranja hrvatske države. Naime, nisam naišao ni na jedan ozbiljan znanstveni tekst (medijski eksponiran) u kojem su se očitovali sociolozi s upozorenjem kamo nas vodi put koji smo izabrali i gdje ćemo stići. Makar i pitijski!
Na ovom mjestu želim naglasiti (svoje) razlikovanje pojmova: Hrvatska i hrvatska država. Moje mišljenje lako možete prepoznati u suzama sportaša pri slušanju himne s rukom na srcu… nakon osvajanja velebnih sportskih odličja. Naslućujem da tada ne misle na predsjednike, premijere, ministre… koji su počesto u području kriminalnih radnji.
I kad čujete da premijer ili predsjednik kažu: oni koji su protiv mene protiv Hrvatske su. Ne vjerujte im!
Luj XIV. (zvan Bogomdani, Veliki i Kralj Sunce), francuski kralj od 1643 (Saint Germain-en-Laye, 5. IX. 1638 – Versailles, 1. IX. 1715). Sin Luja XIII. Za njegove malodobnosti bila je regentkinja njegova majka Ana Austrijska, a stvarnu vlast imao je do svoje smrti (1661) kardinal J. Mazarin… Deviza L’État c’est moi (država to sam ja), koja mu se pripisuje, dobro opisuje njegovu vladavinu. (HE)
Sada jasno prepoznajemo to da živimo u materijalnom svijetu i po pravilima iz tog svijeta. Prvo pravilo, koje je meni očito, je da je novac postao sveta krava! Posljedica toga je bilo to da je nastupila nepodnošljiva brzina življenja.
Digresija
Jednom zgodom sam upitao višestrukog prvaka Hrvatske u kategoriji „brdske vožnje“. Namjerno to naglašavam, jer vožnja po brdima je puno zahtjevnija za vozače od vožnje po autocestama. Upitao sam ga do koje brzine (na autoputu) može kontrolirati vozilo. Brzo i kratko je odgovorio, do sto i pedeset kilometara na sat. Naglašavam podatak da je riječ o jednom od najiskusnijih vozača.
Brzinu življenja je teško uspoređivati s brzinama vozila na cesti, ali sam siguran da brzina kojom danas vozi „hrvatsko društvo“ daleko nadmašuje potencijale društva.
Ni na ovom mjestu nisam naišao na izjašnjavanje naših humanističkih znanosti.
Mediji
Jednom davno, kad sam bio mali, ulovio sam misao: kad ću jednom postati veliki? Pet šest godina poslije sam istu, sada izgovorenu, rečenicu čuo od jednog dragog mi dečkića tada i sada kad je narastao. Sporo je rastao i u gimnazijskom razdoblju je i dalje bio rastom mali. Nakon jedne obične razredne čarke, odmakao se digao ruku i glasno rekao: vidjet ćete vi mene – kad narastem!
U tim vremenima se naša vidljivost objavljivala ponajviše u fizičkim nadmetanjima. Neki bi uspijevali svoju vidljivost ostvarivati čak i znanjem. Pričam o muškom svijetu. Curice su imale svoje potpuno drugačije načine. Tada su se skromno, ali primjetno najavljivale razlikovanjem u odijevanju i ponekim tragovima šminke na usnama.
Ovu temu neću „elaborirati“ jer sam „obično muško“ koje do danas nije dokučilo što pokreće „ženski svijet“.
Brzina življenja nas je nevjerojatnom brzinom odvela do promišljanja brzine protoka informacija. Taj prostor u potpunosti kontroliraju mediji. Do nedavno se moglo utjecati na tiskane i TV medije. Mislim da je nakon objavljivanja Interneta (društvenih mreža…), kontrola zauvijek izgubljena.
Kako i zašto je došlo do te (sada sociološke pojave) ni jedna tzv. humanistička znanost mi nije dala suvisli odgovor. Svoj odgovor sam pronašao u nevjerojatnoj akceleraciji osjećaja nevidljivosti u nama, do mjere: sada svi, jednim klikom, možemo postati vidljivi!
Pokušajmo dalje otkrivati na koji način su ovi početni uvjeti mogli utjecati na primarne odgojno-obrazovne utjecaje, koje sam naveo: roditelji, škola, ulica.
Roditelji
Mislim da je jasno da polazim isključivo s propitivanjem zajednice muškarca i žene. Recimo da je ta zajednica zasnovana na temeljnim i društveno prihvatljivim polazištima. Brak može biti crkveni, ali onaj drugi.
Razlikovanje u godinama bračnih partnera je nepredvidljivo. Kulturna nasljeđa koja u brak donose partneri, također su često nejasna. U prethodnim vremenima je dominacija muškarca u braku bila normalna. Tragovi tog „kulturnog nasljeđa“ su u najvećoj mjeri prisutni i dalje.
Obiteljski utjecaj „sekundarnih“ obitelji partnera ni slučajno nije zanemariv, a pogotovo tzv. „socijalni status“ primarne i sekundarnih obitelji.
Ajde, priznajte da su iz ovih početnih uvjeta, šanse da se ostvari potpuno usklađena obitelj su prilično skromne. Ako pretpostavimo ipak da je „u igri skladna obitelj“ već rođenjem prvog djeteta se počinju objavljivati silni problemi. Riječ je o prvom iskustvu roditelja u nepoznatim im okolnostima. Baš nitko ih nije pripremio (naučio) za roditeljsku ulogu. Rekao bih da je uloga roditelja u najvećoj mjeri temeljena na neznanju i „uči se u hodu“, uz manju ili veću pomoć baka i djedova (čija znanja, izvjesno je, dolaze iz nekih drugih vremena).
U životinjskom svijetu je roditeljsko znanje ugrađeno u genetski kod. I svaka medvjedica, lavica, vučica… točno zna što joj je činiti, i u kojem trenutku, da mladunče preživi i da ga osposobi za buduće življenje u stvarnom svijetu. Često uspijevaju, ali ima i dugih ishoda.
Životinje su čak u genetski kod „ubacile i strah od ljudi“. Najopakijih zvijeri na planeti.
U slučajevima u kojima su društvene promjene spore roditelji imaju dovoljno vremena da se prilagode, pa njihova dječica na kraju „ispadaju dobro“. Međutim, u ovom svijetu, u kojem je depresija dominantna bolest, očito je da se svijet promijenio.
Depresija je danas najčešći i ozbiljan psihički poremećaj, koji nepovoljno utječe na osjećaje, razmišljanje i ponašanje čovjeka. Depresija može pogoditi svakoga, a uzrokuje gotovo stalan osjećaj tuge i/ili gubitak interesa za aktivnosti u kojima je osoba nekada uživala. Može dovesti do niza emocionalnih i psihičkih teškoća te utjecati na sniženu mogućnost funkcioniranja osobe u poslovnom i privatnom okruženju. Abnormalnosti i defekti mnogih moždanih struktura implicirane su u depresiji te su neka od tih bioloških obilježja stalna, odnosno ne ovise o trenutnom stanju pacijenta.
Uglavnom prevladavaju osjećaji beznadnosti i bespomoćnosti koji, povezani s nedostatkom koncentracije, mogu značajno otežati provođenje svakodnevnih aktivnosti. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Depresiju prate i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Depresija se razlikuje od tuge i žalovanja koji su uobičajeni u ljudskom funkcioniranju, kao odgovor na gubitke.
Depresija je stvarna bolest koja se može izliječiti. Pomoću ispravne dijagnoze i terapije većina ljudi prevlada depresivni poremećaj. Osobe koje imaju simptome depresije obraćaju se za pomoć obiteljskom liječniku, psihijatru ili psihoterapeutu.
Škola
Upravo sam se družio s curicom koja pohađa peti razred osnovne škole. Ima deset godina, a masa joj je 26 kg. Curica je beskrajno nevjerojatna.
Druženje je počela strogo službeno. Bez riječi je iz torbe izvadili pribor (knjiga, bilježnica, pernica…) sjela na „svoje mjesto, kao trkači u niskom startu“ koji očekuju pucanj.
Ta priča mi nikad nije bila zabavna, pa sam druženje počeo s pitanjem: kako joj je prošao prethodni tjedan? Pokazalo se da u obveznoj školi provede 30 sati, a u učenju kod kuće još 25 (!!!) sati. Potom sam je upitao koliko sati tata (45 g, u punoj snazi) provede na poslu. Brzo je računajući otkrila broj 40. Tada sam je upitao, jeli to normalno? Upitajte se i vi!!!
A onda sam je upitao zašto toliko vremena „uči kod kuće“?
Bez razmišljanja je odgovorila: da ne dobijem jedinicu!!!
Ispričala mi je i zgodu sa sata matematike. Reče da se javila da „na ploči“ riješi jedan zadatak. Malu vješticu je nastavnica prekinula u trenutku kad je „riješila pola zadatka“, rečenicom: sjedni – pet! Nasmijao sam se pomislivši da se svijet ipak mijenja. Naime, u moje vrijeme je uobičajena rečenica učitelja bila: sjedni – jedan!
Kad sam malu vješticu upitao u čemu je problem, reče mi da nije znala riješiti drugi dio zadatka! I da je zanima ukupno rješenje.
Javilo mi se i pitanje zbog čega nastavnica nije poželjela s curicom riješiti zadatak do kraja i učiniti je još vidljivijom (uz malo pomoći), ali i pokušati dokučiti na koji način razmišlja učenica?
Ovom pričicom najavljujem propitivanje potpuno nevidljivog problema u našem školskom sustavu. Riječ je o problemu koji sam prije četrdesetak godina najavio na jednoj sjednici Nastavničkog vijeća, na kojoj je dominantna tema bila vezana uz učenike „lošeg školskog uspjeha i ponašanja“. Kratko sam upitao: kad ćemo početi raspravljati o „problemima dobrih učenika“?
Čini se smiješnim, ali tada, a ni danas nikome nije jasno pitanje, jer odgovor jer svima očit: dobri učenici nemaju problema!
Kad sam tatu male curice upitao je li normalno da curica od 10 godina (s masom 26 kg) „radi 15 sati više od njega“, odgovorio je… da bi se djeca trebala više igrati… Da nema zabune tatin je odgovor jedini ispravan! Međutim iz tatinog odgovora sam shvatio da tata ne zna „kako zaštititi svoje dijete“ u postojećem školskom sustavu.
Curicu sam nazvao „mala vještica“ jer na takav um nisam naišao u zadnjih trideset godina!, a putovanje kojim je krenula od (čini se) ulaska u školske klupe nazvao sam zločinom državnog školskog sustava!
Namjerno navodim godine curice (10) dovodeći je u vezu s godinama „našeg kabadahije“ (9), proizvodeći ekstremnu tzv. dilemu tipa: čiji život treba spašavati? U smislu: čiji je život državi važniji?
U ovom slučaju je meni izvjesno da je naš kabadahija, već s devet godina (našim ne/djelovanjem) upućen u područje psihijatrije i kriminala. A malu vješticu (zbog našeg nedjelovanja), nakon 7-8 godina vidim u području depresije.
Mali predah i sumiranje rečenoga
Namjerno sam u fokus stavio dvojbu koja se u „uređenom sustavu“ ni za trenutak ne bi trebala objaviti. Međutim, takav sustav ne postoji danas nigdje na svijetu. Nije postojao ni u prošlosti, o čemu svjedoči tzv. spartanski odgoj i naravno Hitlerov model eliminacije „neprilagođenih“ i nepodobnih.
Digresija
Uspoređujući odgojno – obrazovne sustave s iskustvima ribara naišao sam nevjerojatnu sličnost. Naime, jednog lijepog dana sam u šibenskom akvatoriju svjedočio ribolovu na jednoj koči. Bio je to kratki, rekao bih više turistički ribolov, ali je ishod bio isti. Tada sam otkrio što koča čini u podmorju. Najprije sam, nakon izvlačenja mreže, uočio puno malih ribica i prepoznao male, tek rođene kovače. Upamtio sam to ponajviše zbog toga što su u restoranima bili posebno cijenjeni, ali u veličini koja prekriva poveći pijat. Naravno je da bebice kovača nisu preživjele svoje objavljivanje na našem svijetu… i završile su kao smeće u moru, baš kao i neke druge ribice. Neke su ipak završile u fritezama kao slasna marenda gladnim gostima. Komade od porcije ne navodim, a i njih je bilo, samo u znatno manjem broju od ribica koje su završile kao ljudima neupotrebljive.
Ne znam jeste li uspjeli dokučiti sličnost i razlike mreža koje se bacaju s koča, s odgojno – obrazovnim sustavima (svugdje na svijetu), pa ću vam spomenuti česte izjave svih „političara od formata“: djeca su najveće blago društva!
Oni koji poznaju tajne ribara, znaju i to da postoje posebne mreže za lov na srdele,… i da se mreže razlikuju svojim okicama. Ponajviše zbog toga da se usput ne ubijaju male ribice. Jer one su budućnost akvatorija… i ribarima osiguravaju održivost njihova načina života. Nakon pohoda jedne ili više koča, u nekom akvatoriju, ostaje samo pustoš!
Mislim da sam jasno argumentirao kako su nas brzina življenja i sustav vrijednosti (tzv. tržište) doveli u stanje neosjetljivosti prema usputnim žrtvama. A to su žrtve bez iznimke oni najnemoćniji. U ovom slučaju i naša djeca.
Zaključak
Mislim kako je izvjesno da sam svojim „istraživanjem“ najavio ovaj zaključak.
U Americi se problem „masovnih ubojstava“ u školama (dijete ubija djecu i neke usput) rješava skoro automatizmom (znate i kako, jer su snimili mnoge filmiće s „receptima“). I u drugom slučaju su našli rješenje: kupuju pametnu dječicu po svijetu, jer znaju da je ulaganje u razvoj svoje pametne dječice puno skuplje i dugotrajnije.
Mislim da se to, nama danas puno razumljivije objavljuje u sportu. Recimo da više ni ne pomišljam ići na košarkaške utakmice u Zadru. Razlog je banalan. Tu i tamo naletim na ime nekog Zadranina na popisu igrača.
Zaključak koji izvodim je zapravo izrekao naš bivši premijer (zatvorenik):
psi laju a karavane prolaze!
Post scriptum
Na kraju svojih „lamentiranja“ uvijek pokušavam poslati eksplicitnu poruku i prijedlog rješenja problema. Eksponirao sam ekstremno dvojbu vezanu uz probleme odrastanja djece i ishodima odgojnih procesa.
U primjerima koje sam naveo, jedno dijete je prepoznato na način kako to mediji čine… čak i roditelji s pozicije zaštite svoje djece. Sustav, očito nema odgovarajuće rješenje.
Na drugoj strani medalje sam vam objavio prekrasnu curicu, koja odrasta nevidljivo, bojeći jedino toga da ne dobije jedinicu! A ako kojim slučajem „preživi“ i počne se objavljivati s „velebnim rezultatima“ na nekakvim natjecanjima znanja (čak i državnoj maturi), proglasit će je genijalkom i – zaboraviti.
Ovih dana se u Hrvatskoj spominje inicijativa (koju su prije desetak i više godina pokrenuli neki roditelji u Hrvatskoj) o mogućnosti legitimiranja instituta „školovanje djece kod kuće“. Rijetke zemlje na svijetu to nisu legitimirale. Među njima je i Hrvatska, unatoč tome što je to, čak i na Balkanu prihvaćeno.
Promišljajući problem hrvatskog kabadahije, to je savršeno rješenje za hrvatski odgojno – obrazovni sustav. Jer se u tom slučaju odgovornost za odgojne ishode prebacuje samo na roditelje. Međutim, u slučaju moje „male vještice“ prednost bi bila zanemariva. Istina je da bi roditelji svojim izborom predmetnih programa svojoj curici u velikoj mjeri omogućili odrastanje temeljeno na igri i zabavi, ali preuzeli i odgovornost oko prikupljanja podataka (obrazovanja) koji bi joj omogućili preživljavanje u stvarnom svijetu (nacionalni ispiti, državna matura). Međutim u tom slučaju bi „socijalno uključivanje u stvarni svijet“ postalo zasjenjeno. A stvarni svijet je svuda oko nas i djeca se kad-tad moraju suočiti s njim.
Digresija
Nedavno sam naišao na meni zbunjujuće odluke mladih roditelja, vrhunskih intelektualaca. Oba para su rezolutno izjavila: naša odluka je da „nećemo imati djece“!
Dugo sam je promišljao njihovu odluku sve dok sebe nisam osvijestio u „njihovoj koži“ i sadašnjem vremenu. Od tada ih razumijevam.
Možda je i tu rješenje hrvatski demografski problem.
Moram dodati i ovo.
Često sam navodio psihologiju kao jedinu koja bi mogla, u ranoj dobi odrastanja djece, prepoznavati okolnosti u kojima odrasta dijete i naslućivati budućnost djeteta. Da nema zabune, malo je takvih psihologa, a ako se neki i objavi s „dijagnozom“, brzo shvati da u postojećim sustavima (svugdje na svijetu) nikoga nije briga za liječenje takvog pacijenta.
Najekstremniji je primjer u „politici moćnih farmaceutskih tvrtki“ čija su ulaganja u traženje lijekova za rijetke bolesti, zanemariva. Čak se i javno očituju: tu nema profita!!!
Ja bih to razdoblje nazvao razdobljem ekstremne nevidljivosti djeteta. Svjesno ignoriranje ili ignoriranje djeteta zbog neznanja.
Prva „crta bojišnice“ se jasno (sada svima) objavljuje u komunikaciji djeteta u obiteljskom okružju. I post festum stručnjaci upućuju upravo na to mjesto. Dakle, roditelji su glavni i jedini krivci (za ovakvo objavljivanje djeteta). Ako je tako, pravni sustav (za zaštitu prava djeteta, valjda ima i toga) je morao (!!!) intervenirati. Očito nije! Pitanje je zbog čega?
Na ovom mjestu (makar i post festum) prirodno bi bilo „profilirati“ tzv. status obitelji u kojoj je dijete provelo devet godina. Je li se to dogodilo ili nije, ne znamo. Pretpostavljam da i na ovom mjestu postoje tzv. pravna ograničenja… itd. Ili je u igri samo ljudski faktor, običan nemar i nezainteresiranost (roditelja i institucija)… a zapravo se objavljuje nevidljivost djeteta. Dijete u tom najranijem razdoblju svojeg odrastanja ulazi u područje „žrtava sustava“ (siguran sam da nije prvo ni zadnje).
Ekstremnom objavljivanju nastavljanja ovakvog i ovog procesa svjedočili smo u susjedstvu. Glavnu ulogu je imao jedan trinaestogodišnjak. Svjedočili smo nemuštim reakcijama svih sustava „zaduženih“ za skrb o djeci.
Digresija
Početkom osnivanja privatne škole, jedan od učenika je boravio u kući tri minute udaljenoj od škole. Često je kasnio a često i nedolazio u školu.
