Uvod
Tema koju sam počeo propitivati kompleksna je i s naslućujućim zaključkom, tipa: problem je nemoguće riješiti! Nakon toga se prirodno objavljuje pitanje: zašto?
I ova priča sada postaje potraga za odgovorom na pitanje: zbog čega društvo nije u stanju riješiti problem jednog „kabadahije“, koji je nedvojbeno „proizvod društva“!
U prethodnim tekstovima sam naveo neke „alate“ (znanosti) koji su nam na raspolaganju. Spomenuo sam i pravni sustav, te neke institucije koje skrbe o djeci koja se u ranom razdoblju odrastanja suočavanju s njima nerješivim poteškoćama.
Sugerirao sam da nemoć znanstvenih alata dolazi zbog nejasnog definiranja predmeta istraživanja, tj. zbog nejasnog definiranja početnih uvjeta u istraživanju. Mislim da je očito da sam ovom tvrdnjom „udario“ na znanstvenost društvenih znanosti. Međutim, kada krenete u pokušaj kompromitiranja znanstvenosti znanstvenika i znanosti, priča postaje opaka. Zbog toga sam naveo primjer Roberta Torrea, pok.
Puno puta su mi prijatelji komentirali tekstove na način: s nekim tvojim mišljenjima se slažem, a s nekima i ne! Zbog toga ispisujem ovakav uvod. Naime, pokušavam čitateljima poručiti: vaše je mišljenje potpuno legitimno (i kad tvrdite da je Zemlja ravna ploča), ali uvjerljivost ima tek nakon iznesene argumentacije. Recimo, u ovom slučaju je neslaganje s mojim „mišljenjem“ lako obrazložiti iznošenjem dokaza zbog kojih moji argumenti „nisu dobri“!
Upravo u tome je „moj pakleni plan“. Želim da kod čitatelja aktiviram „male sive stanice“ (što voli reći slavni Agatin detektiv Poirot).
Zbog toga vam šaljem jednu zabavnu pričicu iz prošlosti.
Pitija
Pitija (grč. Πυϑία, Pythía), svećenica Apolonova proročišta u Delfima. Davala je nerazumljive ili dvosmislene odgovore. Sjedeći na tronošcu u svetištu hrama, bila bi omamljena plinovima koji su se dizali iz pukotine ispod nje, ili bi žvakala sveto lovorovo lišće i padala u zanos…
Ovih par hrvatskih enciklopedijskih rečenica jasno poručuju da je Pitija obična drogirana prevarantica. Iz navoda se ne može naslutiti koliki je u „grčkom svijetu“ bio utjecaj Apolonovog proročišta u Delfima i Pitije. Možda će izgledati bogohulno kad kažem da je Pitija tada bila papa prije pape, ali nije, jer su Delfi tada smatrani „pupkom svijeta“.
omfalos (grč. ὀμφαλός: pupak. U antičkoj Grčkoj, primitivni kultni objekt u obliku čunjasta kamena.). Omfalos u Apolonovu hramu u Delfima smatrao se središtem, »pupkom« svijeta. Po mitu, Zeus je, želeći odrediti središte svijeta, pustio dva orla s različitih krajeva svijeta, a oni su se sastali u Delfima. Mitske predodžbe o kozmičkome pupku imali su i drugi antički narodi.
A sada vesela anegdota.
Priča kaže da je Aleksandar prije svojih pohoda, svratio do Delfa s pitanjem Pitiji: što će se dogoditi kad krenem u rat? Anegdota navodi Pitijin odgovor.
ibis redibis numquam peribis in bello (lat.), rečenica koja se pripisuje delfijskoj proročici Pitiji; dvosmislena je, jer se stavljanjem zareza iza riječi redibis dobiva značenje »Ići ćeš, vratit ćeš se, nikada nećeš poginuti u ratu«, a iza numquam »Ići ćeš, nećeš se nikada vratiti, poginut ćeš u ratu«.
Zabavna je misao koju sam ulovio: je li Pitija stavljala zareze… To je mudrost koja je i kod nas prepoznata: čovjek čuje, vidi… ono što želi. Mislim da je Pitija tada (i slični joj proroci) u svojim proročanstvima najavila psihologiju i njezinu manipulativnu moć.
Rekao bih kako je očito da su se naši enciklopedisti sprdali s Pitijom ne nalazeći sličnosti s hrvatskim zakonodavstvom, koje ni jednog „očitog kriminalca“, zbog dvosmislenosti svojih zakona, nije u stanju privesti pravdi. „Razumljivost zakona“ se objavljuje upravo u trenutku oslobađanja kriminalaca. Moram dodati i ovu sada aktualnu „pravnu priču“. Neću propitivati „svjetonazorski način“ biranja naših ustavnih sudaca, ali kad čujem da je Ustavni sud donio odluku „preglasavanjem“, logika me baca u očaj. Naime, iz toga je izvjesno da je temeljni pravni dokument Ustav, ispisan traljavo i da je podložan interpretaciji: može ovako, a može i onako!
Možda vam se može učiniti nelogičnim kad odgajanje povezujem sa pravnim sustavom i zakonima koje propisuje država. Oni koji ne vide tu povezanost – neka još malo razmisle.
U navedenom proročanstvu prepoznajem jasno, vidim i naglašavam važnost početnog uvjeta. Aleksandar je za početni uvjet (očito) izabrao prvu opciju. I život priveo kraju, kako jeste.
Uvod mi je trebao da još jednom dokažem koliko je važan alat u potrazi za rješenjem problema. Stolar je s par alatki u stanju proizvoditi čuda. Uvjerili smo se da su i kamenoklesari s par alatki proizvodili i piramide.
Kabadahija
Ante me usmjerio prema propitivanju značenja navedene riječi. Naveo sam par „uobičajenih značenja“ (nasilnik, siledžija). Međutim, naišao sam i na ova značenja:
siledžija, galamdžija, kokošar, glavonja, bradonja, aparatčik, galamdžija, pulista, guzonja, politikant, apartčik, mutikaša, poltron, moćnik, mufljuz, seronja, probisvijet, silnik, kamiondžija, konjokradica, probisvijet, ridikul, uglednik, dupelizac, lakrdijaš, uličar, tabadžija, hohštapler, mangup, primitivac, krkan, kasapin, cirkusant, poslušnik, pajac, lajavac, junoša, isprdak…
Ovaj argument navodim naglašavajući važnost značenja riječi u svakoj komunikaciji.
Digresija
U ovom trenutku sam se prisjetio davnog mi iskustva koje me trajno obilježilo.
Za reference u pripremi diplomskog rada, profesor mi je preporučio nekoliko stručnih članaka na engleskom jeziku. Samog teksta nije bilo u količini da te „zaboli glava“, te sam jedan članak poslao na prijevod uglednoj srednjoškolskoj profesorici. Nakon čitanja „prijevoda“ odmah sam shvatio da je značenje teksta „izgubljeno u prijevodu“ i potražio najboljeg. Bio je to prof. dr. sc. Ivo Mardešić, dekan na Odjelu za anglistiku. Njegov jedini uvjet je bio da sjedim kraj njega tijekom prevođenja.
U jednom trenutku mi je za jednu riječ predložio devet značenja. Ja sam morao izabrati ono koje u fizici „ima značenje“.
Iz medijskih i inih navoda o ponašanju jednog devetogodišnjaka nasilnik bi bio najbliže značenje, ali je ipak mala rič (kažu u Dalmaciji). Ponašanje devetogodišnjaka se prepoznalo kao „društveno neprihvatljivo“ tek u devetoj godini njegova života. Što se događalo prije, pokazuje se, zapravo „nitko ne zna“. Mislim da je upravo na tom mjestu moguće pronaći mnoge odgovore u pokušajima razumijevanja ponašanja devetogodišnjaka.
Međutim, kako to biva, mnoga značenja riječi kabadahija su me odvela do (meni) zabavnih asocijacija. Recimo, odmah sam ulovio misao da su kabadahije jedan međunarodni doktor za (hrvatski) vjeronauk, nedavni velebni reformator hrvatskog školskog sustavu, ali i jedan doktor za otrove koji i dalje upravlja hrvatskim školskim (odgojno-obrazovnim) sustavom.
Lako će te ih prepoznati u značenjima, recimo: politikant, apartčik, mutikaša…
Kratka pauza
Možda vam se čini da sam se ovim rečenicama udaljio od teme (Vidi mene). Ja mislim da sam se još više približio nekakvom zaključku. Najprije sam pokušao kompromitirati „alate“ za rješavanje problema. U ovom djelu pokušavam kompromitirati tzv. hrvatski pravni sustav i „hijerarhiju stručnjaka“ koji odlučuju o odgoju i obrazovanju na hrvatskom globalnom planu.
U nastavku ću vam pokušati osvijestiti školsko okružje u koje naša dječica ulaze najčešće u sedmoj godini života. Sjećam se prve godine u školi svoje kćeri. To je bilo prije četrdesetak godina. Jednom sam je zgodom upitao „što misli o učiteljici“? Odgovor mi je i danas šokantan, ali ga tek sada razumijem. Pamtim ga: ljepša je od mame! A bila je riječ o gospođi kojoj je to bila zadnja generacija u karijeri.
Poslije sam otkrio da „svi u gradu dobro znaju“ kome će uputi svoje dijete na odgoj i obrazovanje u ranoj dobi. Otkrio sam i zabavan mi podatak. U kćerinoj učionici je broj „doktorske djece“ premašivao broj…
Ovim primjerom sam želio naglasiti nevjerojatnu moć i važnost naših učitelja (odgajatelja), ne samo u ranoj dobi. Ali i to – da ih nema puno.
Učitelji su u temeljima svakog školskog sustava. Namjerno naglašavam riječ učitelj, ignorirajući riječi profesor i nastavnik. Jer nastavnici i profesori koji nisu učitelji ne vrijede ni „pet para (sada centi)“.
Ne znam „kakva je situacija“ danas „na tom planu“, ali sudeći prema nedavnoj najavi štrajka prosvjetnih djelatnika, naslućujem da se „stanje pogoršalo“. Jer tko god misli da će djelatnici (u bilo kojoj branši) djelovati s pozicije „poziva“, dok im je ugrožena elementarna egzistencija… u krivu je.
Da nema zabune, o štrajkovima prosvjetnih djelatnika imam i previše iskustva. Nekoliko sam ih „predvodio“.
Zaključak
U ovom djelu sam vam pokušao osvijestiti „svijet u koji ulaze dječica, ulaskom u školske klupe“. Ja ga vidim ovakvim. Neki drugi isti svijet vide drugačijim. Tko je u pravu lako otkrivamo u zbilji. Moja slika svijeta se (u ovom trenutku) čini depresivnom u projekciji naše (hrvatske) budućnosti. Ali zapravo nije. Svijet u kojem odrastaju hrvatska dječica je – njihov svijet. To što naša dječica neće baš biti na „našu sliku“, potpuno je nevažno. Sigurno će se prilagoditi „nekakvoj slici“ (odgojno – obrazovnoj) koju (svjesno?) promovira društvo. I preživjeti.
Nastavljam
Mislim da je razvidno to da sam motiv nevidljivosti do sada usmjeravao prema nesvjesnom odlučivanju djece. Međutim, ako samo malo „pomaknemo fokus“ lako ćemo želju za vidljivosti otkriti kod odraslih, ali i kod mnogih društvenih skupina (država). Nadam se da ću jasno argumentirati svoj stav navodom iz Hrvatske enciklopedije:
Olimpijske igre natjecanja su sportaša u pojedinačnim i ekipnim sportovima, a ne natjecanja država.
Ne znam tko je ispisao tu rečenicu, ali mislim da bi se autor trebao ispričati! Ne brisanjem rečenice (u koju i dalje vjeruje), nego samo s dodatkom o tempora o mores! (vremena i običaji se mijenjaju).
Navest ću samo nekoliko, svima poznatih, primjera.
Sjeverna Makedonija je nedavno proizvela velebni spomenik Aleksandru Velikom, zvanim i Makedonskim. Zbog toga navodim podatak: Aleksandar je u svojim ratnim pohodima izravno uzrokovao smrt od oko 250 tisuća ljudi. Par stotina prije je Niniva (danas Mosul) bila najveći grad na svijetu. Broj stanovnika je bio oko 120 tisuća. Aleksandra su neki povjesničari stavili tada na mjesto najvećeg ubojice na svijetu!
Drugi primjer je vezan uz svojatanje Tesle. Hrvatska enciklopedija ga navodi kao hrvatskog izumitelja, unatoč tome što je u nastavku zapisa navela podatak: sve svoje izume je ostvario u Americi. Jedna druga, jednako minorna državica na globalnom planu, Teslu svojata „genetski“, unatoč tome što je u državici proveo par dana u životu.
Želja za (globalnom) vidljivošću Hrvatske ekstremno je eskalirala u omatanju pulske Arene nekakvom krpetinom koju su nazvali kravata.
Na ovakve i slične primjere nailazimo dnevno u medijima kod ljudi u potrazi za svojih pet minuta slave.
Amerika je globalno najvidljivija zemlja. Sebe čak imenuje lučonošom slobodnog svijeta! Njihova je vidljivost tolika da nezamjetno prolazi i njihov dementni vođa. Nitko više ne vidi ni ratove koje lučonoše proizvode po svijetu. Ameri ih više ni ne nazivaju ratovima. Njima su ratovi postali kampanje!
Kratka pauza
Ako ste slijedeći tok mojih misli, slučajno pomislili da sam se pogubio, bili biste u pravu, jer to je i bio moj plan. Možda će vas zaokret koji slijedi vratiti u stvarnost.
Čini se zabavnim, ali nije, kad kažem da broj malih kabadahija u Americi daleko nadmašuju našega jedinoga, ali je (broj) postao skoro pa neprimjetan. Neprimjetan jer je postao često iskustvo. A zapravo je proizveo procese koji su školske ustanove potiho počeli pretvarati u utvrde. Rekao bih da je to postao sociološki problem.
Zvučat će baš ružno kad kažem: Američki školski sustav je postao Eldorado za znanstvena istraživanja psihologa, psihijatara, pedagoga i sociologa.
Nije mi zabavno kad kažem i ovo: do sada nisam naišao na ijedan znanstveni osvrt koji bi ponudio nekakvo (američko) rješenje, a siguran sam da ga svi vide. Samo ne žele (ne smiju?) javno govoriti. Jer država koja se temelji na „kulturi oružja“ proizvodi društvo na sliku svoju. Američko finale vidim u procesu koji će dovesti do toga da svaki profesor legitimno u učionicu ulazi – naoružan!
Naši društveni znanstvenici svoja su znanja stjecali (skoro u pravilu) na prepisivanju i recikliranju tekstova nekih svjetskih znanstvenih autoriteta. U Americi se jasno pokazuje koliko su ta i takva znanja insuficijentna.
Ove rečenice zapravo ispisujem kao obranu naših društvenih znanstvenika. Oni uistinu nisu krivi zbog toga – što ne znaju, jer su proizvod naših odgojno-obrazovnih državnih ustanova.
Naravno, malo sam pretjerao. To često činim da skrenem pozornost na „tvrdnju“. To je učinio i Ante u svojoj kolumni. Ja sam ponudio i banalni dokaz, zbog čega je to tako, prisjećajući se jednog davnog seminara. Tema je bila skrb o darovitoj djeci. Gost je bio, pamtim samo prezime, Baotić. Bio je primijećen kao darovito dijete. Prije rata je s laudama priveo studij ekonomije u Zagrebu. I ubrzo krenuo u veće izazove. Osvanuo je u Njemačkoj. Upamtio sam njegovu rečenicu: „isparao sam svoju diplomu“ (figurativno) i počeo učiti iznova.
Međutim, budući da sam protivnik paušalnih (bez jasnih argumenata) tvrdnji, uspostavio sam komunikaciju s osobom koja je diplomirala psihologiju, a na to znanje nadogradila i doktorat iz pedagogije.
Lijepi Vam pozdrav,
tema mi je interesantna i grozna u isti mah. prva moja pomisao je bila: “jadno dijete s takvim roditeljima i takvim sustavom!”
Našem sustavu obrazovanja i vrlim “stručnjacima” nema pomoći!
Dok god je sustav obrazovanja ovakav kakav je, dok ga vode ljudi koji bi trebali biti u staračkom domu i koji o obrazovanju znaju koliko i moja pokojna baba koja je završila dva razreda pučke škole, a o odgoju ni toliko, i koji se okružuju onima koji blagog pojma nemaju ne o obrazovanju, nego praktički o ničemu… jadni mi, odnosno naša djeca.
Ovdje ja vidim nekoliko razina problema:
sustav koji se ne zna nositi s ničim što imalo iskače iz rutine
sustav u kojem ima “jednakijih od drugih”, odnosno koji to potiče
sustav koji ne stoji iza svojih radnika, nastavnika involviranih u sve ovo
sustav koji razmišlja samo o tome kako minimizirati problem ako dospije u medije
…
Ovdje po mom mišljenju osnovni problem nije vršnjačko nasilje kao takvo, nego je osnovni problem da se tom jadnom djetetu nije pomoglo kada je bilo vrijeme, tu je to dijete u stvari najveća žrtva. Žrtva najprije svojih roditelja, pa onda i sustava.
Prilog je očito emotivan. Emocije se prepoznaju i kao nemoć djelovanja!
Ovim rečenicama zapravo demantiram prethodnu tvrdnju (oni ne znaju!).
Slične opservacije davno je naveo Pasi Sahlberg u svojim Lekcijama iz Finske pokušavajući svijetu poslati poruku: javni sustavi dobro funkcioniraju u dobro uređenoj državi.
