U prethodnom tekstu sam propitivao odnose pedagogije, psihologije, psihijatrije i sociologije. Nazvat ću ih ipak znanostima jer pokušavaju koristiti znanstvene metode u svojim istraživanjima unatoč tome što su početna polazišta istraživanja nedvojbeno nejasna.
Taj se problem objavio u fizici nakon što je Heisenberg objavio relacija neodređenosti. Fizičari su se tada prilično dobro snašli. Shvatili su da je put do apsolutne spoznaje prirode zauvijek izgubljen. I tada su domislili sintagmu vjerojatnost događaja. I prihvatili to kao alat u potrazi za razumijevanjem prirode. Uspoređivanjem teorije sa zbiljom i dalje je jedini kriterij istine.
Relacije neodređenosti su puno veći nered napravile u društvenim znanostima. Potpuno su kompromitirale princip kauzalnosti (uzročno posljedična veza između veličina koje karakteriziraju procese). Naime, princip se temelji na nedvojbeno definiranim početnim uvjetima u istraživanjima procesa. Heisenberg je objavio: to nije moguće (odnosno, moguće je do neke razine).
Mogao bih nastaviti i daviti vas „svojim filozofiranjem“, pa se vraćam temi koju propitujem.
Mislim da je razvidno da sam u fokus stavio odrastanje djece. Dakle, djeca su „predmet istraživanja“ navedenih znanosti. Izravno i neizravno.
Prvi korak u svim istraživanjima je jasno definiranje predmeta istraživanja. Nakon toga se pokušavaju otkriti karakteristike (mjerljive veličine) koje obilježavaju predmet istraživanja.
Mislim da je jasno da smo se već na početku našli u „kašeti brukava“. Barem ja, jer još nisam naišao na jednoznačnu logičku definiciju definicije djeteta.
Mislim da je jasno i to da je skup djece koju istražujemo, ne sadrži iste jedinke, te da je nemoguće primjenjivati matematičke alate (statistika, vjerojatnost) u istraživanju skupa. Mislim da je razvidno i to da skup djece ne postoji kao predmet istraživanja, te da su, recimo, psihologija i psihijatrija osuđeni na individualni pristup!
Pedagogija
Prve naznake pedagogije (u pisanoj formi) mogu se pronaći u sumerskim tekstovima. Pokazuje se da su ishodi odgajanja tada bili identični ovima kojima svjedočimo. Nastavak povijesne priče možemo prepoznati u zapisima o tzv. spartanskom odgoju. Ali još jasnije u zakonima: Hamurabijevom, Drakonovom, Solonovom… a u konačnici u Deset zapovijedi, te Starom i Novom zavjetu.
Pogledajmo što zanima pedagogiju.
pedagogija (grč. παιδαγωγία: odgoj), društv. znanost koja proučava, istražuje i unaprjeđuje odgoj i obrazovanje, te proučava različite utjecaje na individualni i socijalni razvoj kao i druge čimbenike, procese i sadržaje oblikovanja ljudske osobnosti i identiteta. Polazeći od cilja odgoja pedagogija proučava, utvrđuje i ostvaruje pedagoške zadatke, zakonitosti, sadržaje te načine njihove provedbe. U svojem nastanku i razvoju prati tijek društv. razvoja i promjena koristeći se znanstv. dostignućima drugih disciplina i prirodnim potrebama čovjeka za socijalizacijom, inkulturacijom, obrazovanjem i osposobljavanjem za život…
u enciklopedijskom zapisu ima još puno toga.
Digresija
Iz enciklopedijskog zapisa sam izdvojio prvi dio, samo da bih naglasio ovo: ja uistinu nemam pojma koje je značenje riječi odgoj (odgajanje). Da je barem jedan od tzv. znanstvenika o odgoju barem naslutio taj problem, navevši da je riječ o procesu (i skupu nekakvih radnji) u kojem pokušavamo usaditi svoj sustav društvenih (moralnih i inih) vrijednosti nastupajućim generacijama… brzo bi se objavila careva golotinja. U enciklopedijskom nabrajanju se može prepoznati cilj odgoja, a to je oblikovanja ljudske osobnosti i identiteta.
Zabavna mi je pitanje koje sam upravo ulovio: kakav je bio utjecaj pedagogije u ne tako davnom pokušaju stvaranja tzv. arijevske rase? A počesto uz pedagogiju vežem i misao o „ispiranju mozgova“.
Ulovio sam i zabavnu mi misao: na koji su se način očitovali vrhunski hrvatski pedagozi o poruci koju nam Sabor šalje uključivanjem u rad osuđenih ubojica (čak i za ratne zločine)?
Psihologija
Prve naznake praktične primjene psihologije, naslutio sam u crkvenom institutu ispovijedi. Ispunjen je element individualizacije i tajnost komunikacije, na prvom mjestu. A nedvojbeno je jasno tko treba pomoć i od koga (onoga koji zna). Mislim da lako i vi prepoznajete istu terapeutsku ulogu psihologa i psihijatara. Mislim da vam je jasno zbog čega psihologiju stavljam daleko ispred svih društvenih znanosti.
Pogledajmo ipak na koji se način psiholozi izjašnjavaju o sebi, u enciklopedijskom zapisu.
psihologija (psiho- + -logija), znanost koja se bavi psihičkim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Cilj je psihologije sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja ljudi (i životinja), te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive.
Digresija
I ovu digresiju navodim s pozicije: nemam pojma o čemu je riječ u tzv. psihičkim procesima. Recimo, meni bi bilo prirodno da kažu: pokušavamo otkrivati uzroke koji ljude odvode u područja nama nerazumljive komunikacije.
Psihijatrija
Psihijatrija se najčešće interpretira kao viša (znanstvenija?) razina i nadogradnja psihologije. Mislim da su neki ljudi shvatili da se u „ mozgu“ događaju neki (kemijski?) procesi koji odlučuju o manifestaciji ljudskog ponašanja. I počeli su (i doslovno) kopati po mozgu.
Povijesna priča o „kopanju po mozgovima ljudi“ nije mi uopće zabavna. Vjerojatno i zbog toga ne volim psihijatriju. Sada navodim enciklopedijski zapis.
psihijatrija (psiho- + -ijatrija), grana medicine koja se bavi nastankom, dijagnostikom, sprječavanjem i liječenjem duševnih bolesti te rehabilitacijom duševnih bolesnika.
Digresija
I ovu digresiju ispisujem s istog polazišta: ja nemam pojma o čemu je riječ kad mi netko spomene tzv. duševnu bolest. Razlog je banalan: nemam pojma tko je i kada jasno definirao što je duša? (moram ipak dodati da su to pokušali učiniti stari Egipćani).
Mislim da se svaki misleći čovjek na ovom mjestu mora upitati: kakvi ste to vi znanstvenici kad niste u stanju definirati predmet svojeg istraživanja?
Čitajući misli psihijatra Torrea pomislio sam da sam da sam na pravom tragu. Upućujem i vas na intervju:
Piše: Dobroslav Silobrčić, objavljeno: 11. srpanj 2015. 14:45
Zagrebački psihijatar (Robert Torre, pok.)i autor knjige ‘Prava istina o psihijatriji’ govori o svom radu, psihijatrima, pacijentima, duševnom stanju nacije, odnosu društva prema psihičkim bolestima i odgovara na pitanje postoje li uopće ‘normalne osobe’…
Zagrebački psihijatar doktor Robert Torre stekao je nedavno slavu i neprijatelje razotkrivajući u svojoj knjizi “Prava istina o psihijatriji“ i novinskim feljtonima, stanje u psihijatrijskoj struci, nedostatke i greške u sustavu liječenja psihičkih poremećaja. Naravno, struka se okomila na njega jer je uzburkao duhove govoreći – iskreno. Torre je vrlo miran gospodin koji argumentirano ukazuje na očitu stagnaciju svoje dragocjene medicinske pragmatične znanosti. Psihijatar doslovno znači: liječnik duše…
Sociologija
U ovom slučaju je predmet istraživanja – društvo. Mislim da je to područje puno veća „kašeta brukava“ od one koju sam naveo. Međutim, spomenuvši psihologiju mase naslutio sam svojevrsnu povezanost koja se često manifestira u području manipuliranja društvenim skupinama.
sociologija (socio- + -logija), znanost o društvu, osobito njegovoj strukturi i dinamici, u rasponu od odnosa među pojedincima i manjim skupinama do odnosa među društvima ili tipovima društava, odn. globalnoga društva.
Digresija
Malo mi je dosadno ispisivati isto. Naime i u ovom slučaju se navodi tzv. samorazumljiva riječ – društvo. I opet ponavljam: nemam pojma na što se odnosi ta riječ.
Malo ću vas zabaviti s dječjom pričicom: na svijetu postoje samo četiri čovjeka! Pet čovjeka ne trpi ni jedan jezik komunikacije. Nakon toga se objavljuju – ljudi!
Prva veća skupina ljudi se objavljuje u obiteljima. Nakon toga govorimo o plemenima… narodima i sličnim društvenim skupinama.
Kratki zaključak prije vraćanja na temu
Često sam dovodio u sumnju znanstvenost tzv. društvenih znanosti (često imenovanih i kao humanističke znanosti). Ovaj put sam argumentirao banalno: jebeš znanost koja nije u stanju nedvosmisleno definirati svoj predmet istraživanja!
PS
Na mreži će te lako pronaći enciklopedijske osvrte na psihologiju, psihijatriju, pedagogiju i sociologiju… i lako me „demantirati“ ako uočite nelogičnosti u mojim interpretacijama.
Vraćam se temi, navodeći Torreove misli iz intervjua.
Zaista zavolite pacijente s psihozama?
Da, treba ih voljeti da biste ih ‘vidjeli’. A tko ih ‘vidi’ taj im može pristupiti u ljudskom i stručnom smislu. U protivnom sve postaje zbrčkano i puno nesporazuma. Tada se rađaju i nasilja prema toj marginalnoj skupini ljudi našeg društva…
Silobrčić (briljantan novinar) u pitanju prirodno navodi riječ pacijent, sugerirajući odnos liječnika i nekoga tko od liječnika traži pomoć.
Pacijent (iz latinske riječi patiens strpljenje, patnja) je osoba koja je iz različitih razloga primljena na zdravstvenu skrb. Razlozi mogu biti ozljede, razne bolesti, prevencija, pregled zdrave osobe iz različitih administrativnih razloga i sl. Pacijent nije isto što i bolesnik jer pacijent može biti i posve zdrava osoba, npr. zdravo dojenče na sistematskom pregledu.
Naveo sam vikipedijsku definiciju s ciljem da samorazumljivost riječi dovedem u pitanje i usmjerim prema problemu „našeg djeteta“. Istaknuo sam i riječi vidjeti i vidi u komunikaciji s pacijentima. Ja taj aspekt stavljam u temelje svake komunikacije. Naime, ako ne vidite (čujete) sugovornika skromne su mogućnosti postizanja razumijevanja u komunikaciji.
Kabadahija
Hrvatski jezični portal
| 1. | pov. zamjenik dahije u Osmanskom Carstvu, |
| 2. | pren. reg. nasilnik, siledžija |
Bosanski rječnik
| zamjenik dahije u Osmanskom carstvu, nasilnik, siledžija, čovjek priprosta ponašanja |
Djeca
Budući da nemam(o) nedvojbenu logičku definiciju definicije djeteta, ostavljam vama da koristite svoju. Nastavit ću „istraživanje“ sa svima razumljivom kategorizacijom.
- Normalna djeca
Djeca čije je ponašanje društveno (sociološki) prihvatljivo.
- Zločesta djeca
Djeca koja u područje vidljivosti (društva) ulaze svojim tzv. asocijalnim ponašanjem. U pravilu „ne slušaju“ poruke koje dolaze od roditelja, učitelja …
- Kabadahije u dječjem svijetu
Ad 1)
Ovaj „profil“ djece u učionicama mi je u pravilu bio u području nevidljivosti. Pozornost sam predugo usmjeravao prema „ekstremima“ (onima koji „ne uče“ i onima koji nadmašuju moja nekakva očekivanja ne samo u području fizike).
Ad 2)
Ovaj „profil“ djece sam zbog nečega volio. Valjda sam u njima prepoznavao sebe u toj dobi, ali nisam „imao muda“ da se tako objavljujem u školi.
Ad 3)
Na ovaj „profil“ djece tu i tamo sam nailazio, u nemjerljivo manjem obliku ponašanja, tijekom djelovanja u školskim prostorima, ali i izvan škola.
Iz ove „staračke perspektive“ jedino što mogu zaključiti: nastupila su „nova vremena“!
Kratko sumiranje rečenog
Na kraju ispisanog sam naveo „predmet istraživanja“ (djecu) i klasificirao ih na gruboj razini. To je metoda koju često koristi fizika „modelirajući“ probleme. Uspoređujući „rezultate“ iz modela sa stvarnim svijetom, model popravljaju (tzv. račun smetnje) pokušavajući dosegnuti rezultate bliskije stvarnosti.
Prije toga sam naveo „znanstvene alate“ koji su nam na raspolaganju. I svoj odnos u kontekstu primjenjivosti tih „alata“ u propitivanju navedenog „predmeta istraživanja“.
Mislim da je izvjesno da sam kao jedini mogući alat prepoznao – psihologiju!
Odgajanje djece
Mislim da je svima jasno da je riječ o dugotrajnom i neizvjesnom procesu. Modelirat ću ga grubo s pozicije utjecaja u tom procesu: roditelji, škola i ulica (država).
- Roditelji
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1,26-27). Prema ovim biblijskim riječima čovjek je slika Božja. Ove su riječi izrečene prije bilo čega što je rečeno o čovjeku i tvore normativni temelj nauka Svetoga pisma o čovjeku.
Ovim biblijskim navodom odredio sam polazište svih roditelja u procesu odgajanja vlastite djece. U prvoj interpretaciji navoda lako je pomisliti na fizičku sličnost djece i roditelja. Nije teško dokučiti da su to već „odradili roditeljski geni“. Druga interpretacija je puno opakija. Jer slika čovjeka nije samo fizička. Naime, svi se slažemo da je čovjek i duhovno biće.
Mislim da je jasno da o duhovnom svijetu tek rođenog djeteta nitko nema jasna saznanja. Neki vole reći da su tada djeca tabula rasa.
tabula rasa (lat.), glatka (neispisana) ploča; izraz dolazi iz vremena kada se pisalo (i brisalo) po drvenim pločicama (→ tabulae ceratae). Rabi se kao metafora za neznanje, neposjedovanje podataka, napose za osobu kod koje znanje i obrazovanje nije ostavilo traga. U filozofiji J. Lockea, izvorno stanje ljudskog razuma u kojem ne postoje nikakve urođene spoznaje prije iskustva, nego su sadržaji spoznaje stečeni tek iskustvom.
Naravno, neki se ne slažu s tvrdnjom Lockea, pa smo opet u kašeti brukava. Ja se opredjeljujem za navedeno, posebno zbog toga što naslućujem da se pedagogija temelji upravo na toj teoriji.
Što roditelji mogu „ispisati na praznoj ploči“ ovisi o nebrojeno faktora. Daleko bi me odvelo da ih počnem nabrajati. Želim samo naglasiti da bi u temeljima prvih ispisanih rečenica trebala biti neispisana poruka: roditeljska ljubav.
Priznajte da uloga roditelja daleko nadmašuje znanja koja očekujemo od „odgovornog roditelja“, iz banalnog razloga: pravila odgajanja su u fluidnom i iracionalnom području.
Upravo zbog toga se često javlja sintagma „neodgojeno dijete“, i odgovornost za tu etiketu se glatko prebacuje na roditelje. Sada počinje zabavna priča s pitanjem: tko određuje i temeljem čega, da je neko dijete – neodgojeno?
- Škola
Svaka država u pravilu skrbi o područjima od tzv. javnog interesa (odgoj i obrazovanje, zdravstveni sustav, pravni, vojni policijski…) i izravno ih kontrolira. Školski sustavi su, bez iznimke, najmnogoljudniji. Mislim da je jasno da su sustavi stvoreni prema slici… vladajućih.
Hrvatski školski sustav poznajem na teško razumljivoj razini vladajućih i normalnih ljudi. Razlog je banalan. Bio sam na svim mjestima osobno (i djelovao) u našem školskom sustavu. I na razini su iskustva čovjeka koji je gledao Vraga u oči.
Ako u školski (odgojno-obrazovni) sustav uključimo i vrtiće priča o roditeljskom odgoju počinje bivati zasjenjena. Razlog je opet banalan. U sustav se uključila država. Odgajanje dječice je u ranom razdoblju odrastanja je nevjerojatno moćno. Tzv. spartanski odgoj je nedvosmislen dokaz. Naime, država je tada roditeljima uzimala dječicu u sedmoj godini… i od njih proizvodila moćne ratnike.
Mi danas svjedočimo postojanju vjeronauka i u vrtićima. Zbog toga volim reći da su Crkve davno naslutile važnost znanosti koje sam naveo. I provodile u praksu.
O svojim iskustvima o hrvatskom školskom sustavu sam ispisao više od 500 stranica, pa se ne želim ponavljati i nastavljam.
- Ulica
Ulica je termin koji koristim u naglašavanju potpuno nekontroliranih utjecaja u procesu odgajanja djece.
„Utjecaj ulice“ sam kratko naveo u par pričica o mojoj uličnoj komunikaciji s djecom. Pokušao sam naglasiti ulogu roditelja u odobravanju ili zabranjivanju takve komunikacije. Ta priča je meni potpuno prihvatljiva, međutim, u jednom razdoblju odrastanja djeca „prestaju komunicirati s roditeljima“ (povjeravati im se). Razlog je opet banalan: znaju što će im roditelji reći, a njihovo područje interesa im je i dalje intrigantno. To razdoblje stručnjaci nazivaju razdobljem adolescencije.
adolescencija (lat. adolescentia: mlado doba, mladost), mladenaštvo, životno razdoblje između kraja puberteta (oko 14. god.) i početka zrelosti (rane 20. god.: teenage). Početak i kraj adolescencije varira ovisno o spolu te etničkim i društveno-ekonomskim čimbenicima. Dok u pubertetu dolazi do burnoga fizičkog razvitka, adolescencija se ponajviše odlikuje promjenama na emocionalnom i kognitivnom planu. To je razdoblje psihološkog sazrijevanja tijekom kojeg osoba traži svoj identitet i postupno prihvaća ulogu i odgovornosti odrasle osobe. Naročito je izražena težnja za osamostaljivanjem i neovisnošću, zbog čega adolescent može doći u sukob sa svojom sredinom, osobito s roditeljima.
Ne znam jesu li u tom razdoblju djeca još uvijek djeca (u smislu nekakve nepostojeće definicije djece), ali ih odrasli (roditelji i drugi) doživljavaju, bez iznimke, djecom.
Mislim da se upravo u tom razdoblju na najekstremniji način objavljuje osjećaj nevidljivost djece. Ponavljam navod:
To je razdoblje psihološkog sazrijevanja tijekom kojeg osoba traži svoj identitet i postupno prihvaća ulogu i odgovornosti odrasle osobe. Naročito je izražena težnja za osamostaljivanjem i neovisnošću…
Svoju nevidljivost djeca objavljuju nepredvidivo u ranoj dobi, već nakon rođenja novog djeteta u obitelji. Mislim da ne trebam navoditi argumente. Ja je vidim kao početak borbe za svojom vidljivošću (neki je nazivaju i borbom za „izgubljenoj ljubavi roditelja“).
Moram dodati i ovo: nigdje nisam naišao na tekst o utjecaju takvog iskustva u kasnijem odrastanju djece.
U „moje vrijeme“ su silnice utjecaja ulice bile skoro pa nevidljive. Međutim, danas je ulica isplivala (u razdoblju adolescencije) na mjesto koje daleko nadmašuje utjecaj roditelja, škole, države, crkve… u procesu odgajanja, naravno.
Na ovom mjestu ću tekst privesti kraju s pitanjem: što nam je činiti?
Za svaki slučaj dodajem Pitijino proročanstvo Aleksandru prije njegovih pohoda.
Ibis redibis, nunquam peribis in bello. – Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti.
Ibis redibis nunquam, peribis in bello. – Ići ćeš, vratiti se nećeš, u ratu (ćeš) poginuti.
