Dječje priče
Uvod
Zadnjih nekoliko mjeseci je u Hrvatskoj nezaobilazna tema u medijima bila vezana uz probleme ponašanja jednog dečkića (9 godina). Budući da sam lako otkrio da su tzv. školske stručne službe dramatično objavile svoju insuficijetnost, krenuo sam u potragu za svojim odgovorima.
insuficijencija (lat. insufficientia) može značiti sljedeće: nedovoljnost, nedostatnost, oskudnost, nesposobnost, nedovoljnost nečeg za pokriće obaveza; stanje onoga što je nedovoljno, nedostatno, nepotpuno, oskudno, …
Potragu sam nastavio tražeći odgovore kod naših arbitara elegancije (kolumnista) koji se trude pronaći rješenja na par kartica tekstova u nekim novinama… i naletio sam na kolumnu Ante Tomića. Navodim dio nadajući se da mi Ante neće zamjeriti.
Cijeli se državni aparat slomio na tom slučaju, veliki su stručnjaci zinuli kao ribe, a ono što rade ti uhljebi je zaprepašćujuće…
Zaprepašćujuće je kako se baš cijeli birokratski aparat slomio na jednom slučaju vršnjačkog nasilja, premda smo se naoko trudili da se ništa takvo nikad ne dogodi. Izgledalo je kao da nam je stvarno stalo. Milijarde su u školama potrošene na letke i brošure, na propagandne videoklipove, animacije, predavanja, savjetovanja, okrugle stolove, tribine, na seminare i webinare, na igrokaze, recitacije i zidne novine.
Europska unija neštedimice je platila bezbrojne honorare, hotelska noćenja i dnevnice autoritetima iz svih oblasti, pedagogije, psihologije, psihijatrije, sociologije, socijalnim radnicima, kriminalistima, dječjim pravobraniteljima i sucima za mladež, da nastavnike diljem zemlje upoznaju s ovim problemom, da im do detalja opišu kako prepoznati i zaustaviti bullyja i pomoći žrtvi da se oporavi od traume, a onda se ukazao jedan jedini maloljetni kabadahija u zagrebačkoj osnovnoj školi, najdalje pet tramvajskih stanica od bilo kojeg ministarstva, ureda ili agencije, i svi su se smrznuli. Veliki su stručnjaci zinuli kao ribe i samo trepću. Blage veze nemaju što bi napravili.
Promišljajući Antine navedene rečenice pokušavao sam otkriti rješenje navedenog (i budućih sličnih) problema. Jedino što sam zaključio bilo je:
ovakav školski sustav treba što prije promijeniti!
Nije bilo teško dokučiti i to da smo ovo razdoblje naslućivali od početka milenija, i svjedočili našim nemuštim pokušajima tzv. reformiranja hrvatskog školskog sustava[1].
Krećem sa svojim dječjim pričama ne naslućujući kamo će me odvesti.
Prva priča
Počujte ovu nedavnu pričicu!
u Zagrebu sjedoh u bus
odoh na zadnje mjesto da na miru mogu
čitati krimić iz staroga Rima (Katalinina urota)
ali kako vrag ne miruje
jedna mamica sjede u red ispred mene
s blentićem (oko 5-6 godina) u krilu
unatoč tome što su dva mjesta bila slobodna u zadnjem redu
nakon par minuta uspio sam mamu “uvjeriti da nisam opasan”
i blentić uskoro sjede do mene
malo smo se “odmjeravali”…
mali je fantastično reagirao na moja pitanja
pa sam ga uspio uvući u svijet priča.
Odlično se snalazio. Činilo se da mu je baka odradila
sve normalne pričice i bez problema smo
“raspravljali” o Ivici i Marici, Crvenkapici…
kad smo ih potrošili
ja mu rekoh da imam neke strašne, strašne …
a on k’o iz topa reče da se ne boji…
ja dodah da su tako strašne i da neće moći spavati
a on meni – da ih ne pričam baš najstrašnije
ma genijalan je
…
i onda najprije krenem s Perzejem i Meduzom
misleći da mu je to područje potpuno nepoznato
ali pokazalo se da su mu slike koje sam slao
bile odnekud poznate (tko zna više koje sve crtiće gledaju djeca)
pa je često spominjao Herakla…
zato smo krenuli i s Heraklovim pustolovinama
…
do Macole smo se “nadvikivali”…
poslije predaha
sjeli smo šutke na svoja mjesta
ja opet s Katilinom
a on je nešto muljao s mobitelom…
morao sam poviriti
jer mi je bilo nemoguće dokučiti
što to blentić od 6 godina
može raditi s mobitelom
…
i kada sam otkrio
nasmijao sam se od gušta
…
gledao je crtiće o Heraklu i Perzeju
…
zaključio sam
da zvjezdane priče imaju smisla
Druga priča
Sve svoje priče pričam temeljeći ih na izravnim i neposrednim iskustvima. Prva priča me motivirala za sljedeći eksperiment.
Počujte.
Poželio sam provjeriti zaključak iz prve priče, i kako narod kaže: gdje će suza nego na oko… Krenuo sam prema dječici. Jer stari Latini su znali reći: testis unus testis nullus: jedan svjedok — nijedan svjedok (u značenju, jedan svjedok ne dokazuje ništa, za dokaz su potrebna barem dva svjedoka).
Zbog nečega, ma ne, zapravo zbog Endija, mojeg dobroćudnog labradora, su dječica iz kvarta i mene počela primjećivati. Mislim da će vam nastavak moje priče biti logičan.
Jednom sam zgodom uspostavio komunikaciju s jednim blentićem, upitavši ga:
koji si znak u horoskopu?
Pokazalo se da su me nakon moje ispričane zvjezdane (horoskopske) priče[2] dječica u svakoj zgodi zaustavljala, tražeći nove (horoskopske) zvjezdane priče. A ulaznica za svakog novog blentića bila je u pitanju: koji si znak u horoskopu?
Pokazalo se i to da su uskoro mene i Endija zaustavljali blentići i u susjednom kvartu tražeći svoje pričice. Epizoda je potrajala dvije godine, dok nisam uočio da su me dječica počela izbjegavati. Zapravo, ne izbjegavati, nego su me počela veselo pozdravljati – iz daljine.
I prisjetio sam se jedne prethodne epizode.
Tada sam prolazeći s Endijem kroz „naš kvart“ na sportskom terenu uživao gledajući dječicu koja (bez mobitela) ganjaju balun ili se nadmeću u bacanju lopte kroz obruč.
Uživao sam u njihovoj igri bez obveza.
Tada sam u njihove igre ubacio natjecateljski element. U igru sam uveo kune.
Reakcije su mi uistinu bile zabavne i poučne.
Jednom sam zgodom nakon utakmice dječicu odveo u bliski market i ispunjavao im željice… Pokazalo se da me je od tada većina djece počela izbjegavati… na način koji sam naveo. Mislim da sam u tom razdoblju dobio potpuno mi novu etiketu: postao sam pedofil!
U ovom trenutku ova priča postaje univerzalna! I zato je nastavljam.
Mislim da je logično pitanje koje sam si postavio: što se dogodilo?
Mislim i to da je jasan i moj odgovor: u mojoj priči su se dogodili (i objavili) roditelji!
Roditelje sam na prvoj razini prepoznao sa svima razumljive i najprirodnije pozicije:
štite svoju dječicu!
U promišljanju sebe kao roditelja, nisam nailazio na slične situacije. Zadar je u tom razdoblju (prije pedesetak godina) živio puno sporije. Protok informacija je bio zanemariv, a i broj nepoznatih ljudi u kvartovima također, jer turizam je tek hvatao zamah. Tu i tamo bi se spomenula pogrdno riječ peder u etiketiranju nekoga.
Kad sam svoje zgode ispričao prijateljima, malo su klimali glavom i zaključili: to ti nije bilo pametno! Malo kasnije sam i sam zaključio isto, ali mi se objavilo i pitanje: znači li to da je „starijim ljudima“ zabranjeno komunicirati s dječicom? Jer etiketu sam dobio nakon četrdesetak godina življenja u kvartu.
Čini se da ova priča nije logičan nastavak prve, zbog toga navodim slične motive u obje priče.
Narator (stariji i „nepoznati“ čovjek), priče iz grčke mitologije, slušatelji (znatiželjna djeca) i roditelji.
Razlikuju se u tome što je u prvoj priči mama (roditelj) imala veliku kontrolu naše komunikacije i verbalne i neverbalne. U drugoj priči roditelji nisu imali tu mogućnost. O tome što se događalo na „zidiću uz sportski teren“ i javno, podatke su dobivali od svoje dječice nakon naših druženja. Priče su im sigurno bile „sumnjive“, pogotovo što su se u njima navodili mnogi bogovi, o kojim mladi roditelji nisu imali pojma. Razlog je lako pronaći u programima povijesti i hrvatskog jezika, u kojima se klasično obrazovanje (antika, Ilijada, Odiseja…) sustavno ignorira. Da sam nekim slučajem pričaonicu odrađivao u Gradskoj knjižnici takav element nepovjerenja bio bi značajno umanjen, ali bi se značajno smanjio element prisnosti u komunikaciji. Naime, ja mislim da pričanje priča (djeci) mora biti svojevrsni spontani dijalog. Takav da djeca ni ne shvate da su dobila nešto novo. Samo su nestrpljivo čekali kraj priče – ne bježeći sa sata.
I evo nas na mjestu na koje sam vas htio odvesti. Evo nas u školi.
Mislim da je sličnost očita. U igri je i dalje narator, u igri je neka priča, u igri su djeca (učenici) i roditelji, ali su okolnosti potpuno i dramatično drugačije.
Mislim da je svima jasno da od tog trenutka
„država“ preuzima kontrolu sustava odgoja i obrazovanja.
Riječ država sam stavio u navodnike, jer mislim da svi odrasli znaju značenje riječi i besmisleno ih je uvjeravati da su u krivu.
Malo ću se vratiti u svoju prošlost. Prva četiri razreda osnovne škole pamtim kao bezbrižna. Jedna učiteljica nas je vodila kroz bespuća nekakvog školskog programa četiri godina. Neki su je voljeli a neki i ne, ali nam je na svoj način bila „zamjenska majka“. Uostalom, pravila odgajanja su bila obilježena kulturom okružja. Šiba je bila normalna pojava i nitko od roditelja se nije bunio, čak bi pojačavao kaznu ako bi doznao za „prekršaj“ svog djeteta.
Mislim da vam je jasno što sam želio reći. Pravila odgajanja tada i sada se dramatično razlikuju. Mislim da je i zaključak koji izvodim dobar. Pedagogija (tzv. znanost o odgoju) je u fluidnom području tipa: danas je ovako a sutra će biti drugačije.
Mislim da je jasno da o tome oduvijek (u školama) odlučuje „država“.
Međutim, kako to biva (na Balkanu pogotovo) „društvene promjene“ imaju značajan utjecaj i na odgajanje dječice u obiteljskom i školskom sustavu. Recimo, kod nas je nekada Tito bio zakon, a naslijedio ga je Tuđman i njegovi epigoni.
Sada u igru uvodim sociologiju. Recimo, svjedočio sam da je „nova država“ usmjerila odrastanje društva prema onome što sada imamo. Sociologija (znanost) je sigurno imala neka rješenja (zakone???) koji su nas mogli odvesti na neka druga mjesta, vjerojatno bolja na razini življenja naroda.
Vraćam se u škole.
„U moje vrijeme“ su učitelji / odgajatelji (doslovno) „bili zakon“. Mislim da se u tom razdoblju (upravo zbog toga) ponajviše afirmirao studij pedagogije. I uskoro se u svim školama objavilo: svaka škola mora imati pedagoga! Nedavna naša školska povijest kaže da su školski pedagozi preuzeli, u većini škola, upravljanje školama (direktori, ravnatelji, prvi pomoćnici ravnatelju…). Njihov neposredni utjecaj na preventivno djelovanje u edukaciji učitelja i učenika, bio je samo formalan i post festum. Dakle, nikakav.
Međutim, kako to biva, odjednom se na mala vrata u školama objavila i psihologija. Neki kažu da je to znanost koja otkriva motivacijske okidače u ponašanju ljudi. Moja saznanja o tome su upravo na toj razini: mislim da je edukacija u tom smjeru najvažnija u komunikaciji s djecom / učenicima (odrasle ljude ne uključujem).
Sada se malo zabavljam.
U školama su pedagozi bili apsolutni autoriteti u području odgajanja. Odrede pravila – i tako mora biti. A sada se odjednom u igri objavljuju psiholozi i kažu da u procesu odgajanja – pravila ne postoje. I nastaje kaos u upravljanju školskim sustavima.
Ne znam jesu li se psiholozi izborili za status: svaka škola ima psihologa (jer mi je ne tako davno jedna psihologinja spomenula da tjedno „pokriva“ tri-četiri osnovne škole), ali pamtim svoje davno (predratno) iskustvo. U školi nam je posao dobila mlada psihologinja. Trebala je tjedno odraditi 5-6 sati vezano uz predmet psihologija. Tada sam se družio s desetak briljantne dječice te sam je zamolio da ih procjeni „psihološkim testovima“. Odradila je tri testa (procjene). Pokazalo se da su se brojevi kretali od 140-170[3], i bili u skladu s mojim očekivanjima, ali i „rezultatima“ na natjecanjima. Tada sam ravnatelju rekao da Miru zaposli kao „školskog psihologa“. Nije imao pojma o čemu je riječ, ali pamtim da je Mira Klarin, dobila „pola radnog vremena“ kao psiholog u školi. Pokazalo se da je potom i doktorirala.
Mislim da su u tom razdoblju mediji počeli govoriti o tzv. školskim stručnim timovima.
Mislim da vam je sada jasno i to da (na svoj iskustveni način) slijedim smjernice koje je naznačio Ante navodeći: pedagogije, psihologije, psihijatrije, sociologije…
Sadašnju neučinkovitost pedagoga i psihologa (u praksi) pokušao sam prethodnim tekstom kratko pojasniti. Sociologiju sam naveo na razini globalne (neuspješne) učinkovitosti, u našem slučaju. Međutim, izvjesno je da „ponašanje“ školske populacije danas ulazi u područje sociologije. O tome ću više kasnije.
Kad sam osnovao privatnu gimnaziju nisam se dvoumio. Nikada ni jedan (formalni) pedagog nije djelovao u školu. Prve temelje škole sam „gradio“ u suradnji s psihologinjom (mr. Lozena Ivanov) koju sam upoznao u bivšoj školi. Počesto se nisam slagao s njezinim idejama, ali sam prihvaćao njezinu argumentaciju.
Na ovom mjestu zapravo počinje kriza u svakoj komunikaciji.
Neki put morate vjerovati nejasnoj vam argumentaciji (neprovjerenoj u praksi). Ja sam želio stvarati i stvoriti novi tip škole, a čini se i Lozena. To je bio temelj mojeg vjerovanja Lozeni i njezinoj argumentaciji.
Kako je škola rasla suradnju sam nastavio s mladim psihologom Lukom Marinovićem. Brzo smo pronašli zajednički jezik komunikacije i školu su uskoro učenici počeli doživljavati „kao drugu obitelj“. Dokaz koji navodim činit će vam se bezveznim: nakon desetak godina djelovanja stradalo je samo nekoliko klupa i sjedalica, a WC-i su na kraju dana bili isti kao i na početku.
Podatak dobiva na težini kad kažem da su našu školu pohađali učenici koji „nisu imali dovoljno bodova“ da upišu neku “pravu gimnaziju“ (takva je fama pratila školu od osnivanja).
Luku je život odveo dalje. Doktorirao je i sada u Zagrebu ima vlastitu praksu za psihološku pomoć adolescentima i odraslima.
I nekim čudom je uskoro u školi osvanula mlada psihologinja, Slavica Šimić. Potpuno drugačiji profil od Luke. Prekrasno je nadograđivala ono što su Lozena i Luka stavili u temelje. Uskoro samo imali podatke o većini problema koja djeci zasjenjavaju proces učenja (disleksija, disgrafija, ADHD…). U prikupljanju tih podataka prvi problemi su nastali kad su se podaci tražili od osnovnih škola koja su djeca pohađala. Rijetke škole su imale te podatke, a i roditelji su teško „pristajali“ na naše testiranje njihove djece. U slučajevima koji su „prelazili kompetencije“ školskih psihologa, upućivali smo djecu (uz suglasnost roditelja) „kliničkim psiholozima“, a temeljem njihovih „nalaza“ i psihijatrima.
Slavica je karijeru nastavila u znanstvenom smjeru i doktorirala.
Dodajem i ovo. U tom smo razdoblju barem jednom godišnje testirali učenike na opijate. U pravilu se pokazivalo da je „ta pojava“ bila prisutna i u našoj školi. U situacijama „težih prijestupa (dilanje)“, raskidali bismo ugovor o školovanju. U drugim slučajevima smo (uz suglasnost roditelja) pokušavali… svašta, da bi učenik mogao sebi osvijestiti i druge izbore.
Slavicu je naslijedila Sandra…. U tom je razdoblju u Hrvatskoj dominirala, skoro pa „javna rasprava“ o uvođenju tzv. seksualnog odgoja u školski sustav. Ovo tzv. posebno naglašavam, jer o toj „temi“ svi znaju sve! U konačnici su se službeno objavila dva „kurikuluma“. Jedan „konzervativan“ (Grozd), a drugi „liberalan“ (Forum za slobodu odgoja).
Sandra i ja smo tada domisli program na polazištu: daj dite materi! Predavači su bili ugledni i iskusni zadarski psiholozi / inje, liječnici / ce, s ponekim gostovanjem liječnika / ca iz Zagreba koji su se na tom planu afirmirali javnim objavljivanjima. Na kraju bi svaki od njih poslao poruku: na raspolaganju smo vam kad pomislite da imate problem.
Ovu priču privodim kraju navodeći učinkovitost ovakvog školskog sustava, koji se temelji na: odgoj utječe na obrazovanje, a obrnuto ne vrijedi!
Nakon desetak i više godina se pokazalo da su naši učenici sudjelovali na svim (predmetnim) državnim natjecanjima, a počesto osvajali i nagrade (matematika, fizika, kemija… navodim samo „najatraktivnije predmete“).
Prije zaključka navest ću i neka svoja iskustva s psihijatrima. U studenskom razdoblju susjed nam je bio psihijatar Vojo, tada ravnatelj klinike u Kukuljevićevoj (za pomoć adolescentima). U tom razdoblju su mi (nam) se objavljivala dječica, pa sam kao neiskusan roditelj od Voje tražio odgovore na svoja pitanja. Ali još više od, žene mu Vlaste (spec. pedijatrije), jer su u ranoj dobi odrastanja dječice problemi ponajviše vezani uz fizičko zdravlje.
U jednom razdoblju u pravilu sam se na javnim nastupima (vezanim uz školu: maturalni ples, dodjela završnih svjedodžbi…) na kraju objavljivao plačući, doslovno.
Tada sam skoknuo do Voje i Vlaste… i u podužem razgovoru otkrio „svoju dijagnozu“. Oni vjerojatno nisu imali pojma što sam otkrio kad sam odustao od daljnjeg razgovora.
Tada sam zapravo otkrio pravu „moć psihologije i psihijatrije“. Naravno je da nisam riješio svoj problem, ali sam prepoznao okidače koji su me odvodili u ta stanja.
Nedugo potom sam se objavio kao krizmani kum jednom anđelčiću. Pokazalo se da je blentić malo zalutao u „primamljivo hedonističko područje“ (alkohol, trava, divljanje po ulicama… Kronova bolest nije mu bila od pomoći). Nekako sam prijatelje (i kumića) uspio nagovoriti da „skoknemo“ do Voje.
Razgovor je s Vojom (tata, pa samo sin) je potrajao koliko jeste, ali mi je prijatelj poslije često govorio: ne znam što mu je Vojo govorio i rekao, … ali se blentić potpuno promijenio. Pokazalo se da je potom diplomirao studij povijesti, a sada živi negdje u Londonu.
Ponavljam: tada sam otkrio pravu moć psihologije i psihijatrije.
Nedugo potom sam se suočio s drugom stranom psihijatrije.
Na najbanalnijem problemu.
Naime, u četvrtom razredu gimnazijskog školovanja mi je poznanica dovela svoju kćer sa željom da kod nas maturira. Pokazalo se da mala već ima „psihijatarsku dijagnozu“. Pristao sam, dijelom zbog običnog nepotizma, a dijelom i zbog pokušaja da otkrijem „što se iza brda valja“. Za novu učenicu sam kreirao poseban školski program. Pokazalo se da većinu programa odrađivala odlično, ali su se objavljivale i epizode podužih izostanaka iz škole. Sve smo to predvidjeli u budućoj suradnji, ali kad je „nestala iz škole“ upravo prije razdoblja aktiviranja testova državne mature, pomislio sam što jesam…Učenica se ipak pojavila prije prvog testa. Tada sam dobio i podatak da ja učenica u prethodnom razdoblju bila na „terapiji u Zagrebu“. Nazvao sam mamu i jasno rekao: Vašoj kćeri ću dozvoliti pristup polaganju testova u „svojoj školi“ jedino uz potpis psihijatra koji će garantirati (potpisom) da je mala spremna za (stresne!) testove koji slijede. I za dva dana sam dobio potpis jedne psihijatrice.
Znam da je curetak položio državnu maturu i upisao nešto na Sveučilištu u Zadru. Znam i to da je brižnu mamu pomeo nekakav rak, a tatu samotnjaka povremeno sretnem u šetnjama s Endijem. Nemam podatke o učenici s kojom sam se družio.
Ekstremnu neučinkovitost psihologa i psihijatara (ne psihologije i psihijatrije) prepoznao sam opet iz iskustva (neposrednog i posrednog). U prvom sam slučaju angažirao jednu „psihološku tvrtku“ (izuzetno afirmiranu u Gradu), s namjerom da roditelje usmjeri prema razumijevanju vlastite uloge tijekom školovanja svoje djece, pogotovo prema razumijevanju komunikacije roditelji-djeca. Recimo da sam unaprijed „masno platio desetak sati“. Pokazalo se da je na prvi susret došlo dvadesetak roditelja. Na trećem susretu ih je bilo manje od prstiju na jednoj ruci.
Prvi zaključak koji se može izvesti je: psiholozi nisu uspostavili komunikaciju s roditeljima (to je ona ex cathedra priča). Drugi je također zanimljiv i slojevit: roditeljima su pričali ono „o čemu oni (iz prakse) znaju puno više…“, odnosno, pričali su ono što je neprimjenjivo u praksi.
U drugom slučaju su iskustva posredna i vezana uz tzv. terapeutsku moć psihijatara. U prvom slučaju je brižni otac i njegova kći. Pri kraju studija (do tada izuzetno uspješnog) su se kod kćeri objavili neočekivani problemi, koji su u konačnici doveli do podužeg prekida studija, ali i do tada idiličnog odnosa s dečkom. Brižni tata je tada učinio što brižni tate čine. Recimo da je „mala“ promijenila nekoliko terapeuta… a svaki ishod je bio vezan uz „tablete“. Recimo i to da je naknada za sat druženja (terapije) bila na razini (400-500 kn).
Drugi slučaj, zapravo dva, imaju sličan ishod. Sada je riječ o odraslim ljudima koji su se sami pokrenuli u potragu za rješavanjem svojih problema. Jedan od njih „zna svoje rješenje“ i još uvijek čeka odgovor o načinu rješenja problema. Drugi je „otišao malo dalje“. Otkrio je potpuno novi „okidač“ u svojem odrastanju. I otkrio da je problem zapravo – nerješiv, osim u njegovom ekstremnim djelovanjima.
U nedavno gledanoj krimi – seriji sam ulovio rečenicu (jednog tzv. prolupanog tipa):
čovjek se ne može popraviti!
Mislim da je jasno da je rečenica usmjerena prema „mentalnom popravljanju“ ljudi, jer medicinske intervencije u fizičkom popravljanju tijela često nadmašuju naša očekivanja.
Prije zaključka navodim par razgovora s jednom uglednom zadarskom psihijatricom. Prvi je vezan uz njezina iskustva u „liječenju narkomana“. Pamtim njezine rečenice (parafraziram).
Kad uspijemo ovisnika uvjeriti da se „makne iz okružja“ i pronađe neko mjesto izolacije, postoji mogućnost da se riješi fizičke ovisnosti. Međutim, kad se to često i dogodi, povratak u staro okružje skoro bez iznimke aktivira „mentalnu ovisnost“, već u trenutku kad na cesti ugledaju prometnu oznaku s natpisom Zadar.
Ne znam statistiku koja jasno objavljuje postotak o „izliječenim narkomanima“, jer mora postojati, barem na razini opravdavanja svrhe vlastitog postojanja.
Drugi razgovor mi je puno dramatičniji.
U razgovor sam krenuo s pitanjem: kako psihijatri objašnjavaju eskalaciju tzv. društvenih mreža, na kojima klinci „danonoćno vise“. Odgovor je bio brži od svjetlosti:
to je sociološki problem!
Da nema zabune, pitanje sam postavio upravo zbog toga što je taj fenomen uistinu postao „sociološki problem“. Oni koji ponešto znaju o sociologiji, znaju i to da je „bitak“ sociologije u otkrivanju (zapravo naslućivanju) pravila (ne i zakonitosti) ponašanja „društva“. Mislim da je nakon ove rečenice lako pronaći sličnost s psihologijom. Psihologija je to prepoznala puno prije i definirala svoje područje istraživanja nazvano – psihologija mase.
Nekada sam imao knjigu s tim nazivom u biblioteci, ali sam je posudio jednom nadobudnom političaru… i nikada mi se nije vratila.
Prije zaključka navodim Antin popis: Europska unija neštedimice je platila bezbrojne honorare, hotelska noćenja i dnevnice autoritetima iz svih oblasti, pedagogije, psihologije, psihijatrije, sociologije, socijalnim radnicima, kriminalistima, dječjim pravobraniteljima i sucima za mladež,…
Zaključak
U svojim promišljanjima problema neučinkovitosti školskog i pravnog sustava pri rješavanju ekstremno asocijalnog ponašanja jednog devetogodišnjaka (!!!) pokušao sam propitivati uloge pedagogije i psihologije u kontekstu odgoja i obrazovanja. Sve ispisane rečenice sam temeljio na osobnom iskustvu, što zapravo znači da je to – samo moja istina!
Mislim da je razvidno kakav je moj stav o pedagogiji, ali i to da sam psihologiji posvetio puno više pozornosti. Sada dodajem:
psihologija ima moć ujedinjavanja i odgoja i obrazovanja!
Odgajanja s pozicije samoostvarenja djece, nakon čega prirodno slijedi „njihov izbor prema obrazovanju“.
U ovom slučaju proces odgajanja je usmjeren prema (isključivo) moralnim vrijednostima (po mogućnosti univerzalnim). Ni slučajno prema poželjnim dogmama koje promovira „društvo“, na svekolike načine.
Pedagogija je oduvijek bila u službi državnog promoviranja sustava koji bi mogao osiguravati „reprodukciju“ postojećeg stanja.
Na ovom mjestu moram zastati.
Često sam u svojim tekstovima navodio theorie und praxis sind zweirlei (teorija i praksa su dvije različite stvari). I često navodio da je teorija, koja nema podršku u praksi – bezvrijedna.
Mislim da je jasno da sam naslutio „svoj logički problem“.
Jasno sam se objavio da vjerujem u moć psihologije!
Svojim iskustvima u suradnji s psiholozima / njama sam sebi dokazao ispravnost teorije i u praksi.
Logički problem se sada objavljuje u pitanju: zbog čega je uloga psihologa u postojećem školskom sustavu neprimjetna i zanemariva!
Naslućujem da je riječ o području (kojim se bavi psihologija) država ne može (niti smije) arbitrirati. Ali mogu itekako zajenjavati ulogu psihologije.
Treća pričica
Upravo sam se vratio iz šetnje s Endijem.
Već sam napomenuo da ne naslućujem na koje mjesto bi me moglo odvesti moje „istraživanje“. I upravo se to dogodilo.
Naišli smo na malu oazu u blizini. Riječ je o stotinjak kvadratnih metara površine (s umjetnom travom), na koje je netko smjestio igralište za dječicu (tobogan, ljuljačkice,..), umjesto parkinga. Privuklo me veselo i glasno objavljivanje dječice u igri. Prišao sam i ugledao desetak (možda i više) dečkića u dobi 3-4 godine. Teta je stajala sa strane i vizualno pratila što se događa na terenu. Obratio sam joj se s veseljem i riječima oduševljenja. Nije reagirala. Ali jeste jedan blentić.
Popeo se na tobogan i rekao:
A VIDI sada MENE!!!
[1] Moram dodati ovu fusnotu. U Heraklitu mračnom u hrvatskom školstvu i Reformskim pričama (možete ih preuzeti na ovoj stranici) proročanski sam najavio ovo razdoblje.
[2] Riječ je o nazivima zviježđa na vidljivom na nebu. Svi imaju „porijeklo“ u grčim mitovima.
[3] Psihologija te brojeve (veće od 140) često povezuje s tzv. genijalcima. Ja ih povezujem s još jednom psihologijskom smijurijom vezanom uz etiketiranja.
