iliti potraga za iskonskim zlom
Uvod
Krećući na putovanje u potrazi za sobom nisam imao velika očekivanja, međutim, na kraju sam se iznenadio kad sam shvatio da sam rekao sve što sam mislio reći sebi i drugima. Međutim, kako Vrag nikada ne spava, vratio mi je jedno postolujno sjećanje. Bilo je to na cesti prema oslobođenom Kninu. Pamtim tišinu koju su grmljavinski razbijali zvuci motora našeg vozila dok smo nijemo gledali lešine stoke krupnog zuba uz cestu. Jednog smo mrtvog konja zaobišli na cesti.
Tada sam ulovio misao o susretu s iskonskim zlom, misleći naravno na zlo svih zala. Propitujući Ilijadu nailazio sam na „obična zla“, svima prepoznatljiva… i recimo da sam jutros krenuo u potragu za zlom svih zala.
Pandorina kutija
Potragu sam naravno počeo propitivanjem Pandorine kutije.
To je još jedna zabavna i poučna mitološka priča.
Pandora (grčki Πανδώρα, Pandṓra), po grčkom mitu, žena titana Epimeteja, brata Prometejeva. Stvorio ju je po Zeusovoj zapovijedi Hefest za kaznu što je Prometej dao ljudima vatru s Olimpa. Ona je iz radoznalosti otvorila posudu (ili škrinju) koju joj je darovao Zeus, iz koje su izišla sva zla i raširila se po svijetu, a kada je posudu zatvorila, ostala je u njoj samo varava nada. Stoga izraz Pandorina kutija označava izvor različitih zala i nevolja. – Pandora je možda prvotno bila božica zemlje, koja je svime nadarena i koja daje dobro i zlo. Prikazana u mitu kao prva smrtna žena po kojoj su bogovi poslali zlo među ljude, ima neke sličnosti s biblijskom pričom o Evi. Čest motiv likovnih i književnih djela.
Kako sam već naveo, svoja istraživanja često počinjem s enciklopedijskim navodima. Jedan od razloga je u „uvjerljivosti“ tih argumenata, jer su ih ipak ispisivali najveći hrvatski autoriteti iz navedenih područja. Drugi je razlog meni puno važniji. Temelji se na rečenici: nitko nema pravo na monopol znanja.
Navedeni enciklopedijski zapis je sažet, ali se „površnost“ lako prepoznaje. Naime, u Zeusovo vrijeme kutija nije postojala (unatoč Hefestovoj intervenciji). Postojale su samo amfore (ćupovi) na čije tragove i danas nailazimo u podmorjima.
Moram dodati da su se autori malo ogradili navodeći posudu ili škrinju prije kutije.
Čini se da je ova „primjedba“ beznačajna, ali je dovodim u područje „gluhih telefona“ u komunikaciji.
Druga primjedba se odnosi na varavu nadu. To je današnja uobičajena interpretacija nade. Ja bih je prihvatio da nisam naletio na jednu drugačiju (mitološku) interpretaciju nade: nada je najveće zlo u Pandorinoj posudi!
Promišljajući „kojem ću se prikloniti carstvu“, zla sam materijalizirao i sva ih „ukrcao“ u posudu. U tom modelu sve „tvari obilježene su svojom gustoćom“, i lako se uočava da su tvari velikih gustoća pri samom dnu posude.
Digresija
Prethodni komentar mi je bio potreban da još jednom potvrdim svoju tezu: propitivanje prošlosti se zapravo temelji na vjerovanju u indicije! Ali i to da moje rečenice koje slijede, propitujete upravo s te pozicije.
Drugi korak na ovom putovanju je identičan prvom i potražio sam polazište u enciklopedijskoj definiciji zla.
zlo, u najopćenitijem smislu, ono što prekoračuje svaku zadanu i općenito priznatu normu. U ontologiji zlo označuje lišenost cjeline, savršenstva, manjkavost, a u etici čin svjesnoga ugrožavanja ili uništavanja drugoga (pojedinca ili naroda) iz bilo koje pobude (iracionalna mržnja, nacionalna, religijska ili rasna netrpeljivost i dr.). G. W. Leibniz razlikuje fizičko, moralno i metafizičko zlo: metafizičko zlo ukorijenjeno je u nesavršenosti čovjekove naravi, moralno u čovjekovoj slobodi da se odluči za dobro ili zlo, a fizičko je zlo posljedak nesavršenosti stvorenoga svijeta u cjelini. Budući da se cjelokupna svjetska povijest može promatrati kao prizornica događanja zla, ono se može prevladati tek produhovljenjem te povijesti (G. W. F. Hegel). U A. Schopenhauera, kao uzrokovanje tuđe ili vlastite patnje, zlo predstavlja samo jednu stranu čovjekove volje za životom.
Mislim da vam je jasno da sam se našao u „kašeti brukava“. Očito je da ne postoji samo jedna (nama očita) interpretacija zla. A još kad ih „potpisuju“ nedvojbeni filozofski autoriteti…najbolja opcija bi bila u odustajanju.
Međutim, propitujući svoje odrastanje lako sam dokučio da ga je obilježili izbori: vjerovanje autoritetima ali i izbor u propitivanju autoriteta.
U ovom slučaju sam se odlučio za drugu opciju.
Nakon što sam davne (iskonske) filozofe upoznao čitajući Živote i mišljenja istaknutih filozofa, iz pera Diogena iz Laerte, svijet mi se dramatično promijenio. Naime, čitajući Platona potom, znao sam da je kupovao i spaljivao Demokritove spise (o atomima… i materijalnoj slici svijeta), ali i to da je njegov jedini i istinski kritičar bio tiranin iz Sirakuze, Dionizije II. Naime, Dionizije je pozvao Platona u Sirakuzu sa željom da otkrije kako se može stvoriti idealna država. Pokazalo se da je Dionizije Platona „prodao u roblje“ nakon par godina druženja.
Priča je zabavna jer su Atenjani brzo otkupili Platona, tako da za Platona i svijet (?) nije bilo velike štete. Međutim, ja sam iz te epizode (anegdote) naslutio da su istine koje nam objavljuju mudraci (filozofi) najčešće neupotrebljive u stvarnom svijetu. Malo sam se pozabavio (vrlo površno) propitivanjem dosega Hegela, Kanta, Marxa, Nietzschea, Heideggera, Seneke… i zaključio da su uistinu briljantni tipovi, ali i to da su poput Fausta čak bili spremni prodati dušu Vragu zbog darova znanja[1]. Njihovu genijalnost ipak osporavam s banalne pozicije. Naime, nisu bili spremni svoje teorije slijediti do ostvarenja „u praksi“[2].
Mislim da je Wittgenstein bio na tom tragu, kad je objavio (parafraza): ni jedna teorija nije održiva dok se ne ostvari u stvarnom svijetu!
A onda su mi neki rekli da je Wittgenstein pripadnik nekakvog „pozitivističkog smjera u filozofiji“. Tada sam odustao od „istraživanja“ (jer ne volim etiketiranja), unatoč tome što neki i dalje misle da je Wittgenstein bio Bog filozofije.
Tada sam na čudan način otkrio da je jedina stvarna filozofija (čak na ekstremnoj razini Wittgensteinove misli) teologija!
U linearnom prijevodu riječi teologija svima je jasno značenje: znanost o Bogu (božanskom). Genijalnost sintagme je u uobičajenom razumijevanju riječi znanost. Naime, znanstvenicima većina ljudi smatra istraživače materijalnog svijeta. Dakle, već je u riječi teologija neupitno materijalno postojanje Boga. U Bibliji se jasno navode dosezi teologije, a u Crkvi se teorija pretače u praksu.
Održivost takvih sustava nedvojbeno pokazuje uspješnost povezivanja teorije i praktičnog djelovanja. Mislim i to da se u praktičnom djelovanju (Crkvi) mogu lako prepoznati psihologija, pedagogija i sociologija.
Iskonsko zlo
Ilijada me nije dovela u područje propitivanja zla. Natruhe zla sam prepoznao samo u ogavnom činu u kojem je Ahil danima razvlačio mrtvo Hektorovo tijelo oko zidina Troje. Moje poimanje zla u velikoj se mjeri razlikuje od uobičajenog. Pokušat ću pojasniti. Naime, već u nekim dječjim pričama se zlo dramatično objavljuje. Kao primjer navodim lik i djela „strašnog i zlog vuka“ u pričama. Mnogu djecu takav tip razumijevanja zla prati cijeli život.
Dugo mi je trebalo da shvatim da je netko vuka lažno optužio, ali i to da je ta lažna optužba vukove odvela u područje – istrebljivanja.
Korak dalje sam ulovio misao da nijedna životinja u sebi nema ni trunke zla. Životinje su upravo ono što jesu. Osposobljene su prije svega za preživljavanje i održavanje vrste. Biološka ravnoteža na svijetu se prekrasno održavala, sve dok se na velika vrata nije objavio homo sapiens. Dugo je bio dio tog svijeta. Rekao bih, sve dok nije osvijestio svoju silnu moć „u umu“. Od tog trenutka se svijet uistinu počeo mijenjati.
Nekako naslućujem da su se u tom razdoblju počeli objavljivati i bogovi.
Digresija
Kad god uletim u područje propitivanja bogova, pričam samo svoje priče pokušavajući ih temeljiti na „pisanim tragovima“. To je zapravo glavna metoda na kojoj se temelje povijesne interpretacije prošlih zbivanja. Mislim da je izvjesno da sam krenuo u potragu za iskonom (davninom) i mjestu na kojem bih mogao pronaći iskonsko zlo.
Budući da su se monoteističke religije objavile tijekom zadnja dva tisućljeća, „davninu“ sam morao pronaći malo dalje u prošlosti. Pisane tragove sam otkrio u Ilijadi, u temeljima koje je teološki sustav. I krenuo tragom grčkog „teološkog sustava“.
Počujte ovu priču s kojom sam krenuo u potragu za zlom:
Neki kažu da je najprije bio Mrak, te da je iz Mraka izronio Kaos. Jedinstvo Mraka i Kaosa proizvelo je Noć, Dan, Pakao i Zrak.
Sjedinjavanjem Noći i Ereba (Pakla) rodili su se Kob, Starost, Smrt, Ubojstvo, Nevinost, Snovi, Svađa, Bijeda, Srdžba, Osveta, Radost, Sažaljenje… Iz sprege Zraka i Dana rodili su se Majka Zemlja, Nebo i More.
Iz spoja Zraka i Majke Zemlje stvoreni su Strava, Obmana, Ljutnja, Nesloga, Laž, Kleveta, Osveta, Neumjerenost, Svađa, Sporazum, Zaborav, Strah, Bitka…
Ovo je jedan od filozofskih mitova o stvaranju svijeta. „Skratio“ sam ga navodeći karakteristike koje uglavnom prepoznajemo kod ljudi. Lako se primjećuje da na popisu nema Zla[3]. A meni je posebno zabavno to što na popisu nema ni Dobrote, a ni Ljubavi!
U drugom je filozofskom mitu riječ o „bogu svih stvari“ (ma tko on bio, neki ga nazivaju Prirodom), koji je iznenada izronio iz Kaosa. Iz te priče ću preuzeti dio u kojem se Prometej objavljuje kao Stvoritelj čovjeka. Tijelo je napravio od gline i vode, a za duhovnost je bila odgovorna Boginja Majka.
Graves piše doslovno: … da je Prometej, Japetov sin, napravio ljudsko tijelo od gline i vode i da čovjekov duh posjeduje izvjesne lutalačke božanske elemente koje je još u trenutku postanja dobio od boginjinog duha.
Ovo navodim jer je najbliže nečemu što se kasnije imenuje kao čovjekova Duša.
Digresija
Na ovom mjestu se još jednom moram „ograditi“. Naime, riječi koje sam naveo dolaze nam iz starih jezika, netko ih naziva „neživima“. Do nas dolaze u interpretacijama poznavatelja tih jezika. Tada bez iznimke nastupa šum u komunikaciji. Na to sam upozorio propitujući značenje riječi kuga (koja se pojavila u prijevodu Ilijade, a sada sam u tu priču ubacio i kutiju). Zbog toga je vrlo važno jasno odrediti „definiciju“ pojma kojeg propitujemo, prije nego što riječima iz davnine imputiramo poznata nam značenja.
Navodeći Prometeja podsjetio sam vas i na poznatu priču u kojoj je ukrao bogovima vatru i dao ljudima. I naravno, i na kaznu bogova koja je uslijedila. Je li kažnjen zbog stvaranja čovjeka i potom, onima koje je stvorio, pokušao pomoći da „krenu dalje“, nije mi vjerojatno, jer je u oba slučaj činio dobro. Netko je kasnije pojasnio: kažnjen je jer nije poštivao bogove (jer, krao je od njih).
Mislim da je ovo prvi primjer „borbe između dobra i zla“, te da je jasno tko je izgubio, ali i to tko je djelovao s pozicije zla, jer u svim bitkama koje su prije toga, a i sada (jer Prometej je Titan i besmrtnik) vodili bogovi lako se prepoznaje jedino borba za osvajanjem moći!
Budući da u toj davnini nisam naišao na rođenje Zla, odlučio sam skratiti povijesnu potragu za iskonskim Zlom, i brzi odgovor potražio u Hrvatskoj enciklopediji:
Digresija
Mnogi mi čitatelji zamjeraju što ponavljam dijelove teksta koja sam već ispisao. Mene to previše ne uzbuđuje jer uistinu vjerujem u: repetitio est mater studiorum! (ponavljanje je majka učenja). Uostalom, ta metoda je sveprisutna u epovima (nazivaju je formula koja se ponavlja), a da ne navodim „ljubavne glazbene hitove“ u kojima su „refreni“ udarni forte.
pripjev ili refren (franc. refrain).
1. U teoriji književnosti, naziv za dio stiha, stih ili više stihova koji se ponavljaju, obično u pravilnim intervalima, u pjesmi. Riječ je o uvriježenom izražajnom sredstvu usmenoga pjesništva, posebno onoga koje se izvodilo uz pratnju glazbe ili plesa. Najstariji su primjeri zabilježeni u egipatskoj Knjizi mrtvih, Psalmima, u ranoj grčkoj lirici, a ta se tradicija nastavlja i preko europske srednjovjekovne književnosti sve do danas…
Iskon: ekspr. drevno ishodište, početak svega [od iskona od prvih početaka, od pamtivijeka]; prapočetak. Iskonski: koji je od iskona, koji je od početka svega, naslijeđen iz daleke prošlosti.
zlo, u najopćenitijem smislu, ono što prekoračuje svaku zadanu i općenito priznatu normu. U ontologiji zlo označuje lišenost cjeline, savršenstva, manjkavost, a u etici čin svjesnoga ugrožavanja ili uništavanja drugoga (pojedinca ili naroda) iz bilo koje pobude (iracionalna mržnja, nacionalna, religijska ili rasna netrpeljivost i dr.). G. W. Leibniz razlikuje fizičko, moralno i metafizičko zlo: metafizičko zlo ukorijenjeno je u nesavršenosti čovjekove naravi, moralno u čovjekovoj slobodi da se odluči za dobro ili zlo, a fizičko je zlo posljedak nesavršenosti stvorenoga svijeta u cjelini. Budući da se cjelokupna svjetska povijest može promatrati kao prizornica događanja zla, ono se može prevladati tek produhovljenjem te povijesti (G. W. F. Hegel). U A. Schopenhauera, kao uzrokovanje tuđe ili vlastite patnje, zlo predstavlja samo jednu stranu čovjekove volje za životom.
Ne znam uočavate li i vi ono što povezuje navedene definicije zla. Ja vidim jedino čovjeka (ljude) u nazivniku i izvodim naizgled paradoksalan zaključak: Zlo se prvi put objavljuje stvaranjem čovjeka[4]!
Ovaj zaključak sam možda pretjerano naglasio, ali mi je bio potreban za nastavak priče u kojoj je početno polazište – čovjek (ljudi).
Vraćam se, po tko zna koji put, Heraklitu i ponavljam njegovu gnomu:
Teško je čovjeku boriti se protiv svoga srca.
Jer što god ono zaželi, kupit će ga ma i po cijenu duše!
Mislim da je razvidno (naravno, ako želimo vjerovati Heraklitu) da čovjeka prije svega pokreću emocije (srce). Kao argument dodajem jedan od komentara Goetheovog Fausta:
Ovaj Faust neminovno je prodao svoju dušu Vragu zbog darova znanja.
Uvodeći Vraga (Sotonu, Lucifera…) u priču, ali i svojevrsnu vezu između Duše i Zla, naslućujem da sam se uvalio u „kašetu brukava“. Riječ je naravno (sada) o „teološkom“ (u mojoj interpretaciji) propitivanju tzv. borbe dobra i zla.
Za sada tu priču odgađam i vraćam se u davninu, s pričom o pet ljudskih vjekova. Navode se ljudi koji su obilježavali ta razdoblja kao: zlatna rasa, srebrna rasa, zatim su uslijedile dvije brončane rase, a peti ljudski vijek obilježava do danas, željezna rasa.
U zlatnom razdoblju su ljudi živjeli kao u Raju. Živjeli su bezbrižno. Nisu morali raditi, hranili su se slatkim žirom, divljim voćem i medom…, pili ovčje i kozje mlijeko… i nisu starili, život im je prolazio u igri i zabavi, a smrt su doživljavali kao san.
Nije rečeno zbog čega je zlatna rasa nestala. Kažu samo da se tragovi njihova postojanja prepoznaju u smjernosti seoskog življenja i kod onih koji usrećuju druge, ali i kod onih koji štite pravdu.
Razdoblje koje je uslijedilo obilježavala je srebrna rasa. Ljudi ove rase su također bili sazdani po božanskom liku… bili su potpuno odani svojim majkama… živjeli su duže od stotinu godina. Međutim, neočekivano se objavljuje i ovo: bili su svađalice i glupi. Nisu prinosili žrtve bogovima, ali nisu ni ratovali… Zeus ih je sve uništio.
Skraćujem priču prijelazom na četvrto razdoblje koje su obilježavali plemeniti i otmjeni ljudi. Očevi su im bili bogovi a majke smrtnice. Oni su se slavno borili pri opsade Tebe te sudjelovali u pohodu Argonauta i Trojanskom ratu… Oni su postali heroji i borave na Elizejskim poljanama.
Peto razdoblje obilježavaju ljudi, bezvrijedni nasljednici prethodne rase. Degenerirani su, svirepi, nepravedni, zlonamjerni, neposlušni kao sinovi, izdajice…
Duša, ljubav, dobrota i zlo
Dušu su prvi temeljito propitivali Egipćani i prilično je precizno „definirali“. Mislim da joj je i Heraklit dao nekakvo značenje. Kažem nekakvo, jer mislim da bi se njegova definicija duše mogla razlikovati od definicije Egipćana, ali sam siguran da se „današnja definicija“ duše razlikuje od egipatske.
Propitivanje ljubavi od iskona je zabavno. U svijetu grčkih bogova ljubav ne postoji iako se Afrodita diči „titulom“: boginja ljubavi[5]. „Prava ljubav“ se može naslutiti u priči o Orfeju i Euridici… i još ponekoj, naravno s tragičnim krajem.
Riječ je o riječi koja nas prije svega asocira na odnos muškarca i žene. Taj bi se odnos (mislim) trebao temeljiti na „ravnopravnosti spolova“ i mogućnošću slobodnog izbora. Budući da taj početni uvjet tada nije postojao (a i danas je rijetkost u postojećim tzv. civilizacijama) Grci su domislili gologuzog dečkića s krilima, koji nasumice izbacuje ljubavne strelice. Nazvali su ga Eros (navodim i rimski naziv Amor, jer Erosu radije pripisujemo neko drugo značenje). Meni se u toj priči najzabavnijim učinilo to što je ta uloga dopala blentavo, razigrano dijete. Mislim da i vi možete naslutiti simboliku u tom izboru.
Međutim, Isusova poruka ljubavi se dramatično razlikuje od navedene.
Kad je riječ o dobroti, lako je prepoznati da svi mi danas znamo sve o dobroti, baš kao i o ljubavi. Međutim, promišljajući dobrotu ulovio sam neobičnu misao. Naime, osvijestilo mi se postojanje samo jedne božje zapovijed: budi dobar!
Naravno je da sam znao da su isto / slično prepoznali i drugi, te dokučili zabavnu misao: biti dobar (tijekom življenja) je u području neostvarivog!
I nastale su Božje zapovijedi. Nema ih puno. S njima se zapravo jasno poručuje: ako ih poštujete bit će te na putovanju u Raj.
Digresija (zabavna i opaka)
Propitivanja „života poslije života u kršćanskoj mitologiji“ odvelo me do neobičnog zaključka. Pakao nam je Dante opisao na meni jeziv način, do detalja, tako da sam skoro na svakoj razini prepoznavao sebe. Priznajte da to nije dobar osjećaj. Nisam naišao na podatke o tome što se događa u Čistilištu. Nisam ni istraživao, jer sam bio siguran da je bolje biti tamo nego u Paklu. O Raju sam mogao samo sanjati i sanjao sam dok nisam ulovio opaku misao: U Raju će mi se ispunjavati sve bezgrešne želje. Upravo na ovom mjestu sam ulovio strašno pitanje: a što će mi život „bez seksa“?
Ne znam kakva su vaša iskustva, ali ja još nisam upoznao čovjeka koji se nije ogriješio o barem jednu od zapovijedi.
I evo nas kod Zla.
Zlo se zapravo, na velika vrata, objavljuje u kršćanstvu. Poznati tzv. „sukob dobra i zla“ objavljivao se prije na razini sukoba dobar bog protiv zlog boga (koji želi uništiti postojeći svijet). Ljudi su u takvim sukobima sudjelovali zanemarivo.
Bogovi i ljudi
Poznata nam je biblijska priča o stvaranju svijeta i ljudske populacije. Ali nam je poznata i priča o Velikom potopu, s kojim je Bog poslao jasnu poruku koliko je nezadovoljan „svojim djelom“ (kad je riječ o ljudima). Unatoč tome, Noi je dao priliku da obnovi svijet ljudi (i svijet životinja koje su u potopu postale tzv. „kolateralne žrtve“).
Priča o Sodomi i Gomori je ekstremni primjer u kojem smjeru su krenuli ljudi. U toj se priči prepoznaju mnogi elementi zla, ali i to da su dobrota (i zapovjedi) netragom nestali.
Slična priča o Velikom potopu postoji i u grčkoj mitologiji.
Još uvijek mi nije jasno zašto je nestala zlatna rasa ljudi. Mislim da bi se netko mogao temeljitije pozabaviti propitivanjem življenja u Raju. Najviše se može prepoznati u posljedicama odgajanja djece – kojoj se ispunjavaju sve želje.
Srebrna rasa je također nestala. Međutim, na popisu razloga koji su je doveli do uništenja naišao sam na: prestali su štovati bogove… Sve drugo je bilo itekako poželjno: nisu ratovali, bili su odani majkama (obitelji?)… a to što su bili glupi i svađalice, svaki moćnik bi danas smatrao vrlinom.
Zeus je, nakon potopa, Deukalionu i Piri dao zadatak da obnove ljudsku populaciju.
Digresija
Na ovom mjestu još jednom podsjećam na metodu koju primjenjujem u izvođenju svojih zaključaka. Ona je identična metodi kojom povjesničari, arheolozi… i svi oni koji na temelju samo indicija izvode svoje zaključke.
Budući da sam naveo dovoljno dokaza (indicija) „legitimno“ zaključujem: ako moćnike (bogove) prestaneš slušati (štovati) – izvjesno je, slijedi kazna!
Grčki su se bogovi „kreiranjem herojske rase“ uključili u „proizvodnju boljih smrtnika“ koji bi svojim božanskim i izravnim djelovanjem mogli značajno pokrenuti ljude u poželjnom smjeru. Recimo da nisu uspjeli. Mislim da su bogovi, nakon toga, i odustali. Jer kad su uočili i ispisali: Peto razdoblje obilježavaju ljudi, bezvrijedni nasljednici prethodne rase. Degenerirani su, svirepi, nepravedni, zlonamjerni, neposlušni kao sinovi, izdajice…, shvatili su da im ne treba još jedan potop, i povukli se negdje u svoje mirne luke. Jasno je da su besmrtni i da negdje postoje. Ja mislim malo drugačije: bogovi postoje sve dok ima ljudi koji ih štuju (ili ih se boje).
Monoteizam
Neučinkovitost „kolektivnog vladanja“ se najjasnije u stvarnosti objavila u starom Rimu. Jedan od razloga, naslućujem, bio je u kaotičnom svijetu bogova. Zamislite samo, Rimljani su čak imali i kućne bogove (lare). Naš narod je domislio mudrost: više se ne zna tko pije, a tko plaća!
Monoteističke religije su u najvećoj mjeri „naslijedile“ sve probleme politeističkih religija. Preuzele su opća mjesta (počevši od stvaranje svijeta) i interpretirale ih na svoj način. Međutim, naslijedile su i željeznu rasu ljudi.
U tom su se dijelu teolozi objavili kao istinski znanstvenici. Jasno su prepoznali problem. Mislim da ga i vi prepoznajete, jer je riječ o traženju načina da se od degeneriranih… ljudi, „naprave normalni ljudi“.
Taj pokušaj (grčkih bogova) je prepoznatljiv u četvrtom razdoblju i stvaranju (herojske) brončane rase. Očito nije bio uspješan, ali su, unatoč tome sve ljude (heroje) preselili na Elizejska polja. Zaključio sam tada da se na putu u Raj računaju i dobre namjere. I pomislio da i ja imam neke šanse. Nije dugo trajalo. Naime, nedugo potom sam naletio i na mudrost: put u Pakao je popločan dobrim namjerama!
Digresija
Od sada pa na dalje se oslanjam samo na iskustvo (ipak površnog) poznavanja kršćanske tradicije. Jer htio ja to priznati ili ne, cijeli sam prethodni život „odradio“ u okružju kršćanske kulture. Tko god misli da to nije obilježilo „moju potragu za svojim identitetima“, u krivu je.
Odjednom su se u novom „teološkom sustavu“ na velika vrata objavili: ljubav, dobrota, zlo i duša. Ljubav se i prije objavila u čudnoj interpretaciji Afrodite, boginje ljubavi. Manifestacije Zla su se također mogle lako prepoznavati. Dobrota se mogla samo naslućivati, baš kao i naznake postojanja duhovnog u ljudima.
Novi igrači su se sada veličanstveno objavili imenima: Ljubav, Duša, Dobrota i Zlo.
Isus je svojim djelovanjem (omen est nomen) postao inkarnacija ljubavi i dobrote. Ja ga pamtim i poštujem zbog toga, a još više što je prihvatio umiranje u patnji, vjerujući da će ljudi (jebena željezna rasa) čuti njegovu poruku. Danas često ulovim misao: uzaludno!
Isus se zapravo objavio nakon silnih i uzaludnih pokušaja da se „željezna rasa“ usmjeri prema dobroti. U konačnici se objavio i Veliki potop. Noa je izabran i dobio priliku da obnovi svijet. Mislim da je jasno da smo svi mi pripadnici Noinog novog svijeta. I recimo da ću (barem) ja uvijek svjedočiti i govoriti: nije uspio!
Mislim da je svima očito da je svijetu trebao početak temeljen na potpuno „novom polazištu“.
Rješenje koje su pronašli genijalci nazivam božanskim nadahnućem.
Digresija
Jedna anegdota o Sokratu kaže da je rekao: u procesu učenja / poučavanja i učitelj i učenik se moraju truditi! Za Nou sam siguran da se trudio do granica svoje moći. Jedini zaključak koji mi je vidljiv je: učenici se nisu trudili!
Sljedeće pitanje u svakom istraživanu je prirodno: zašto?
Odgovor sam na čudan način „prepoznao u fizici“. Počujte.
Kad fizičari naiđu na problem (recimo u propitivanju dualnosti u objavljivanju prirode) njihov odgovor je: takva je priroda! A zašto je priroda takva nemamo odgovor.
Mislim da su isti odgovor naslutili i davni teolozi. Zaključili su da je zlo dio ljudske prirode (što god to značilo). I da je „čisti gubitak vremena“ u pokušavanju da ih se izravnim vanjskim djelovanjem (koliko god bilo ekstremno) promijeni.
Tada su se još jednom objavili istinski genijalci.
Naime, znali su za tzv. borbu dobra i zla (između bogova). Ta priča je (meni na zabavan način) bila lako prepoznatljiva. Bila je u pravilu riječ o dinamici obiteljskih odnosa i borbi za osvajanje moći. Dobrota je bila temeljena na polazištu „spašavanja svijeta“, a zlo se lako prepoznavalo u pokušajima na suprotnom polazištu.
Genijalni um(ovi) su tada domislili čudesnu utakmicu:
borbe zla (u ljudima) protiv „istinskog zla“.
Digresija
Budući da se cjelokupna svjetska povijest može promatrati kao prizornica događanja zla, ono se može prevladati tek produhovljenjem te povijesti (G. W. F. Hegel).
Ne znam na što je mislio Hegel navodeći produhovljenje te povijesti, pokušavajući dokučiti rješenje iz prethodne tvrdnje. Zbog toga se vraćam na konkretno rješenje. Povijest se o tom pokušaju i danas očitava.
Genijalni um(ovi) su tada domislili čudesnu utakmicu: borbe zla (u ljudima) protiv „istinskog zla“. I na velika se vrata objavio Vrag (Sotona, Lucifer…). Mislim da je izvjesno da nikada nije postojao izravni sukob između Sotone i Boga, zato zaključujem da je Sotona stvorena kao izazov ljudima. Čudesnost ove utakmice sam prepoznao u naslućivanju „genijalaca“ da je dobrota (kao i zlo) neraskidivo prisutna u ljudima. I da bi se dobrota (koliko god bila „atrofirana“) mogla izravno uključiti u sukob.
Pokazalo se da je u prvim čarkama jedina meta postala duša! Vrag se zbog nečega hranio jedino dušama ljudi. Pretpostavljam da je procijenio da je u duši sve ono što čovjeka čini dobrim čovjekom. Naslućujem i to da su genijalci pomislili isto i na taj način ljude usmjerili prema propitivanje svoje duše. U kojoj su sasvim sigurno morali pronaći dobrotu.
Budući da izravna borba ljudi protiv svemoguće Sotone ima izvjestan kraj domišljeni su Sotonini generali (ipak pobjedivi, makar teško): demoni, vampiri, vještice…
Za pobjeđivanje demona je domišljen tzv. egzorcizam. Za pobjeđivanje vampira je postojalo više načina, a vještice su jednostavno – spaljivali.
Digresija
Od demona i vještica[6] kao dijete, ne znam zbog čega, nisam strahovao. Međutim, iz filmova o vampirima sam naslutio svoju nemoć djelovanje, jer u filmovima često nije pomagao ni glogov kolac, ni križ, a ni velebni češnjak. A posebno me nervirala tama u filmskom izričaju, jer sam jedino vjerovao u Sunce kao učinkoviti način borbe protiv „iskonskog zla“[7].
Potrajalo je to dok nisam naletio na film Romana Polanskog (Bal vampira). Pogledao sam ga slučajno. Valjda sam se želio suočiti još jednom sa svojim „noćnim morama“, ali sam nakon filma izašao s mišlju da su vampiri „nečija obična zajebancija“. Svoju „zahvalnost Polanskom“ sam iskazao imenujući sina Romanom. Dugo potom sam otkrio da je Polanski jedan od ljudi koji su se prepustili djelovanju zla u sebi.
U istoj digresiji moram ispisati i priču jednog (anonimnog) suvremenog genijalca. Naime, upravo se ovih dana na TV prikazuje zabavna mi pričica o vampirima, vješticama i demonima. Sebe nazivaju bićima.
I zamislite samo, glavni vampir u seriji je – katolik!
A vještice, vampiri i demoni se jedino boje – ljudi!
Čak i međusobno „ratuju“ samo da bi se dodvoravali – ljudima.
Moj zaključak je ovakav. Tri najveća zla s kojim su se ljudi suočavali kroz povijest, na kraju su balade otkrila da im je jedino spasenje u okrilju Boga, jer zlo u čovjeku je nepobjedivo.
Na kraju
Na ovo, nazvao sam ga svojim zadnjim putovanjem, krenuo sam u bespuća svoje zbiljnosti u potrazi za sobom. Prije nekoliko mi godina prijatelj reče: uzaludan posao! Nedugo potom sam mu skoro povjerovao. Naime, uletio sam u meni nerješive emocionalne petlje. Odgovor sam dugo tražio, i zamislite samo, pronašao ga kod Heraklita:
Teško je čovjeku boriti se protiv svoga srca.
Jer što god ono zaželi, kupit će ga ma i po cijenu duše!
Mudrost sam brzo prepoznao, i svoje sam emocionalne epizode (u potrazi za sobom) samo preskočio, pokušavajući umom dokučiti odgovore. Uskoro sam ulovio misao: sve na svijetu je već viđeno. I odgovore počeo tražiti u davnini. Nisam ni naslućivao što mi je taj izbor omogućio. Odjednom su se rečenice počele same ispisivati. I na kraju odvele do slijepog Homera. Tada sam bio siguran da sam na mjestu koje sam tražio krenuvši na putovanje.
Netko bi mogao, nakon ovih rečenica, pomisliti da sam otkrio i odgovor na pitanje: tko sam ja? i ne bi bio u pravu. Jer uvjerio sam se da mi je prijatelj bio u pravu. Ne na način da je to uzaludno putovanje, nego na način da je to nemoguće. I tu se razlog jasno objavljuje: emocionalno (srce) je poseban svijet u nama. Racionalno (um) nas objavljuje u drugačijem svijetu. Propitujući svoj emocionalni svijet brzo sam shvatio da iz njega ne mogu izroniti. Rekao bih čak, da mi se objavljuju putovi prema ludilu.
U svojim bespućima sam nedugo potom naletio na nomen est omen, ali kad sam ulovio misao: koja je budaletina ovo nazvala mudrošću? znao sam što mi je činiti. I počeo sam promišljati sebe (i druge) s polazišta omen est nomen.
Netko bi to stanje nazvao – prosvjetljenjem. Zapravo, upravo sam se tako i osjećao. Svijet (naravno, odraslih) ljudi mi se objavljivao u punoj jasnoći.
Netko bi mogao pomisliti nakon ove rečenice da sam otkrio tajnu Svemira (ljudi). I bio bi u krivu, jer je uslijedilo novo pitanje: zbog čega (zašto) se ljudi na kraju objavljuju (svojim djelima) onakvim kako ih ja vidim.
Odgovor na to pitanje sam još jednom pokušao pronaći u prošlosti. U grčkoj sam mitologiji otkrio temelje (profiliranjem olimpijskih i drugih bogova) društva u kojem još uvijek živim. Ali se ne sjećam da sam u ijednom trenutku prepoznavao dobrotu i plemenitost. Budući da su se mnogi očitovali o tom (religijskom) sustavu, brzo sam odustao. Razlog je naizgled idiotski. Ne sjećam se ni jedne priče u kojoj je ijedan od bogova zaplakao.
Ali samo koračić dalje objavila mi se Ilijada.
Prepoznao sam čak mogućnost da, onako usput, objavim i jedan dio emocionalnog sebe.
Međutim, kako to biva, u Ilijadi sam osjetio i dodir zla. Mislim na epizodu u kojoj Ahil „razvlači Hektorovo mrtvo tijelo“. Homer je tu epizodu imenovao „ogavnim činom“. U mojem „prijevodu“ je to bilo iskonsko zlo na sceni. Potraga za Zlom me odvela do neočekivanog mi zaključka.
Budući da se cjelokupna svjetska povijest može promatrati kao prizornica događanja zla, ono se može prevladati tek produhovljenjem te povijesti (G. W. F. Hegel).
Još uvijek nisam otkrio na što je Hegel mislio navodeći „lijek“ u produhovljenju te (ratničke) povijesti. Možda je odgovor na ovom mjestu: u ljubavi i ratu je sve dozvoljeno!
[1] Ne znam zašto me ova rečenica podsjeća na Oppenheimerovu ekipu.
[2] Na ovom mjestu mi se dramatično objavljuje Tesla!
[3] Zabavno mi je pitanje: kako se Zlo objavilo u priči o Pandorinoj kutiji, kad nije uopće rođeno? Upravo se na ovom mjestu objavljuje najveći problem ove tzv. metode istraživanja.
[4] Ovaj zaključak je zapravo nelogičan. Izvodim ga temeljem propitivanja navedenih definicija zla. Međutim, priča s kojom sam krenuo u propitivanje zla jasno kaže da je Zeus posijao sva zla na svijetu. Iako zlo do tada nije čak ni postojalo (rođeno). Ja nastavljam priču na temelju gore navedenog zaključka, jer mi je besmisleno baš za sve optuživati bogove.
[5] Zabavna mi je priča o Afroditinu obnavljanju djevičanstva kupanjem u moru u blizini Pafa, grada na Cipru. Zabavno mi je jer ne mogu dokučiti na koji se način taj čin povezuje s ljubavlju. Ne znam ni to što o takvoj povezanosti (djevičanstva i ljubavi) misle žene.
[6] Za vještice znam. Ivica mi je tu poruku poslao davno.
[7] Ovu sintagmu sada navodim u općeprihvaćenom značenju: zlo svih zala.
