Uvod
Homer (grčki Ὅμηρος, Hómēros), grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.). S iznimkom nekolicine helenističkih filologa, sveukupna antika držala je Homera autorom najstarijih tekstova grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. Iz mnogobrojnih kasnih biografija nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija s visokom suglasnošću datira epove u drugu polovicu VIII. st. pr. Kr.: Ilijadu oko 750., Odiseju oko 725. S obzirom na to da u spjevovima prevladava jonsko narječje, pretpostavlja se da je Homer bio podrijetlom Jonjanin; u spekulaciji o rodnome mjestu, maloazijska Smirna i obližnji otok Hij uživaju stanovitu prednost…
(Hrvatska enciklopedija).
Citiram još jednom enciklopedijski navod o Homeru. Mislim da je i laiku razvidno da o Homeru zapravo ne znamo ništa pouzdano. Upravo zbog toga nije iznenađujuće da se objavilo tzv. homersko pitanje.
Homersko pitanje je pitanje o Homerovom postojanju. Krajem 18. stoljeća razvila se sumnja u Homerovo postojanje i započele su rasprave o tzv. “homerskom pitanju”. Istraživači su se podijelili na dva tabora. Prvi su bili analitičari – zastupali su mišljenje da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od raznih autora, a drugi su bili unitaristi – branili su jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i Homerovo autorstvo.
Ta dva tabora kasnije su se razvila u mnogo manjih tabora. Najpoznatije su teorije tih tabora:
- Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)
Ilijada je složena od više kraćih i zaokruženih samostalnih pjesama koje su ispjevali različiti pjesnici u različito doba. Oni su uzimali građu iz iste priče. Te su se pjesme širile usmenim putem, a prerađivali su ih i proširivali kasniji pjesnici.
- Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)
Homer je ispjevao jezgru Ilijade i Odiseje. Te su jezgre bile u početku malene i kratke pjesme, koje su kasniji pjesnici prerađivali i proširivali, dok nisu od negdašnje male ”Prailijade” i ”Praodiseje” nastale sadašnja opsežna Ilijada i Odiseja.
- Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)
Gregor Wilhelm Nitzsch (22. studenog 1790. – 22. srpnja 1861.) bio je njemački klasični učenjak poznat uglavnom po svojim spisima o homerovskom epu… Suprotstavljajući se F. A. Wolfu i Karlu Lachmannu, Nitzsch je tvrdio da Ilijada i Odiseja nisu skup pojedinačnih, kratkih pjesama, već dugih i cjelovitih pjesama, koje je skladao isti autor prema jedinstvenom planu sa središnjom dramskom idejom.
Ovo su wikipedijski podaci. Prilog o Nitzch-u je s engleske Wikipedije s google prijevodom. Naša Wikipedija se ograđuje s navodom: Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. Kao moguću pomoć navodim Zdeslava Dukata i njegovu knjigu Homersko pitanje.
Moja priča
Svoju sam priču počeo s tekstom o Troji i nastavio s tekstovima Ilijada 1, 2 i 3. U svakom od tekstova pokušavao sam dovesti u sumnju postojeća mišljenja (slabašno argumentirana i ni slučajno nedvojbena). Dramski zaplet sam pokrenuo sa stvarnom pričom o Schliemannu (i Troji). Svoje sam putovanje u nepoznato najavio sintagmom: Troja inspiracija (mnogima pa i meni). Namjerno sam s riječju inspiracija sugerirao drugačiji pristup propitivanju Homera i Ilijade. Riječ inspiracija HE pretače u:
nadahnuće (lat. inspiratio), stanje ekstatične opsjednutosti »božanskim« silama u kojem nastaju prije svega umjetnička, ali i religijska i filozofska djela. Izvor mu može biti ili vanjski (muza, Bog, božanstvo, obred, ljubav) ili unutarnji (mašta, nesvjesno, ludilo, »glasovi«), iako ih je u nadahnuću često teško odvojiti…
iz čega je razvidno da je imanentna prije svega umjetnicima.
Budući da sam ja prije svega racionalan tip, pomislio sam da bih u ovo područje mogao uvući i prave umjetnike. Naime, primijetio sam da u ovom području, skoro bez iznimke, arbitriraju tzv. znanstvenici, s argumentima na razinama arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija.
Moja zabavna teorija
U svojem obrazovanju (teorijska fizika), naišao sam na tzv. holistički pristup rješavanju problema.
Holistička perspektiva je temeljni antropološki princip prema kojemu različite djelatnosti kulture treba promatrati u najširem smislu kako bi se shvatile njihove uzajamnosti i povezanosti. Holizam razlikuje antropologa od nekog znanstvenika, npr. ekonomista, koji proučava samo jedan specifični segment ljudske aktivnosti. Jedino holističkim uvidom u kulturu antropolog može reći nešto o toj kulturi, a najbolja terenska metoda za stjecanje takvih saznanja je sudioničko promatranje. (Wikipedija).
U tekstovima koje sam naveo, pokušavao sam afirmirati drugačije pristupe u promišljanjima problema, čije su nam tragove ostavili znanstvenici (bez nedvojbenih argumenta). Iz te perspektive sam (nastavljajući niz) počeo propitivati Ilijadu.
- Budući da nekome moram vjerovati, polazim od podatka da je Ilijada „nastala“ početkom osmog stoljeća prije Kr.,
- Ilijadi je prethodilo grčko mračno razdoblje (u trajanju od oko 400 godina),
- Troja je „povijesno locirana“ (danas sloj VIIa) početkom dvanaestog stoljeća prije Kr.,
- I naravno je da se objavilo (holističko) pitanje: što je bilo prije?
To je ključno pitanje, jer svaka teorija se temelji na početnim uvjetima! Ako su dobro definirani i ishodi zaključivanja bi mogli biti dobri.
Digresija
Najjači argument za ovu tvrdnju nalazim u drugačijim početnim uvjetima na kojima se temelji kršćanstvo, koji su nas u konačnici odveli do mnogih kršćanskih zajednica koje skromno surađuju unatoč zajedničkom temelju.
Povijest se o tom razdoblju očitovala kao razdoblju brončanog doba. I rekoše da su na području Sredozemlja dominirale Mikena i Kreta (kretsko – mikenska kultura). Prestanak te dominacije povjesničari često povezuju s dramatičnim događajem, vulkanskom eskalacijom na otoku Terra (danas Santorini). Nekako naslućujem da je i Platon ta sjećanja iskoristio da kreira prekrasnu priču o Atlantidi.
Promišljajući to razdoblje nisam dokučio odgovor na pitanje: zbog čega se tada Egipat nije aktivirao na području Sredozemlja? Meni se objavilo to pitanje, ali nikada nisam naišao na promišljanje povjesničara o tom pitanju. Vjerojatno je nadmoć Krete i Mikene na moru bila prevelika u odnosu na „mornaricu“ kojojm je raspolagao Egipat.
Sredozemlje su kontrolirali Kreta i Mikena, a Egipat je pokušavao rješavati probleme na kopnenom dijelu Bliskog istoka. Mislim da su to i povijesne činjenice.
U ovim rečenicama sam pokušao dokučiti tzv. povijesni kontekst događaja koji su uslijedili. Međutim, od pamtivijeka je poznato da „sve civilizacije“ svoje temelje imaju u „duhovnom području“. Mislim da ne postoje one koje nemaju „svoju teoriju“ o postanku svijeta. Naša saznanja o tom svijetu (na području Sredozemlja) imamo zahvaljujući Heziodovoj Teogoniji (i Homeru, naravno).
Heziod (grčki Ἑσίοδος, Hēsíodos), grčki epičar (Askra u Beotiji, oko 700. pr. Kr. – ?, VII. st. pr. Kr.). Jedan od najstarijih grčkih pjesnika, uz Homera glavni predstavnik ranoga epskog pjesništva,…
Sada se malo osmjehujem, jer ako pogledamo navod o Homeru (s početka) lako je zaključiti da je Homer živio prije Hezioda, ali i to da je itekako dobro poznavao „duhovni svijet“ koji je dominirao na Sredozemlju.
Ovo mi je trebalo da pripremim pitanje: na koji je način o tom svijetu Homer dobio ta znanja?
Naime, na ovom mjestu zapravo počinje tzv. Homersko pitanje. Izvjesno je da pisanih tragova o tome nije bilo. A ako dodamo legendarni podatak da je Homer bio slijep, priča postaje baš zabavna. Naime, iz tog je podatka izvjesno da Homer nije sam zapisivao svoje stihove, te je očit zaključak da je imao mnoge pomoćnike (prije svega pisare). O učenju vještine pisanja imamo neke tragove još iz sumerskog razdoblja dominacije u Mezopotamiji. I naravno od Egipćana. Dakle, zaključak da su u Grčkoj postojali vješti pisari – nije nerazuman.
Ovim rečenicama sam pokušao osvijestiti Homera, jednog čovjeka, koji ima na raspolaganju „svu tehnologiju“ i mogućnost da „ostvari svoju viziju“.
Digresija
Na ovom mjestu mi „na um pada“ nevjerojatni Newton. Kopernik je dao smjernice, Brache je izmjerio, a Kepler „izračunao“… a ni jedan od njih nije vidio ono što je vidio Newton. Newton je iz njihovih podataka ugledao cijeli Svemir.
Neki vole reći da je to najveća generalizacija ikada. Ja tu generalizaciju volim povezivati s tzv. holističkim pristupom rješavanju problema.
Slijepi Homer je živio u svijetu koji mi smrtnici (s barem jednim okom) ne možemo ni naslutiti. Njegov doživljaj podataka koje je dobivao od aeda (rapsoda, mi smo ih nazivali narodnim pjevačima, guslarima) i pretakao u živopisne slike, meni je fascinantan. Zapravo nemoguć ako je Homer bio slijep od rođenja. Mogućnost bi postojala ako je Homer bez osjeta vida ostao kasnije. O tome nemamo saznanja. Međutim, u tom bi slučaju Homer imao moć fokusiranja na problem koja nadmašuje moć onih s vidom. Mislim da bi tada bio u stanju jasnijeg sagledavanja velebnih priča i pretočiti ih u Ilijadu.
Digresija (Wikipedija)
Homerova se djela tako moraju shvatiti kao vrhunac dugogodišnjeg razvoja usmene narodne književnosti u Maloj Aziji. Danas se pretpostavlja da su Homerovi prethodnici možda bili pjevači – rapsodi (ῥάψοδοι), koji su lutali od grada do grada i zabavljali stanovnike pjesmama o “slavnim djelima junaka” (κλέα ἀνδρῶν) i među koje tradicija obično ubraja i samoga Homera, te aedi (ἀοιδοί), koji bi se smjestili na dvoru kakvog vladara i ondje na zabavama ili po potrebi pjevali o djelima junaka mitskoga razdoblja. Prema nekim razmišljanjima, ti su rapsodi i aedi prenosili junačke pjesme kroz mnoga stoljeća. Da je u Grka i prije Homera cvjetala epska poezija, potvrđuju i Homerovi epovi, u kojima nalazimo savršenu epsku tehniku, umjetnički izraz, književni jezik, okretan stih, mnoštvo ukrasnih pridjeva, tzv. stalnih epiteta, za koje nema opravdanja u Homerovom tekstu (npr. “brzonogi Ahilej“, premda nijedna scena u epovima ne opravdava taj epitet), oblike (formule) koje se uvijek ponavljaju kad god se u pripovijedanju dođe do određenog mjesta u opisu bitke, plovidbe lađe, i na kraju tipične brojeve. Sve te pojave nesumnjivo su plod dugotrajne umjetničke prakse. Može se pretpostaviti da su grčkoj herojskoj epopeji prethodile kraće pjesme u kojima se uz pratnju glazbenog instrumenta pjevalo o junačkim djelima. Te su pjesme, kako se čini, bile djelo Eoljana – Ahejaca, koji su došli iz Tesalije i drugih dijelova grčkoga kopna i prvi se učvrstili na maloazijskom primorju, u Troadi i susjednim otocima.
Mali predah
Do sada ste mogli uočiti da ja u ispisanim tekstovima ne rabim tzv. znanstvenu metodu. Mislim da je očito i zašto. HE se o tome jasno očituje:… nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija…, pa ako je to tako, prirodno je izbjeći putove na kraju kojih su znanstvenici dosegli zaključak – nemoguće je! Put propitivanja Troje i Ilijade, koji sam odabrao je za laike prirodan. Krenuo sam u „stvaranje svoje priče o Troji“. Za jedino uporište sam imao Grčke mitove (R. Gravesa). Ilijadu i sve druge dostupne mi tekstove izbjegavao bih do trenutka dovršenog teksta. Kad bi me priča odvela negdje, najprije bih sumnjiva mi mjesta provjeravao u Hrvatskoj enciklopediji, a potom i na Wikipedijama, i kako to biva, podatke prilagođavao da ponajbolje argumentiram svoju priču. Na kraju bih u ruke uzeo Ilijadu (u ovom slučaju čeka me Zdeslav Dukat i njegovo Homersko pitanje).
Predah sam uzeo da sumiram gore ispisano, jer se čini da dijelovi teksta nemaju logičku vezu. Pomislio sam da je stvorim, a onda odustao, jer mi se učinilo da je upravo u tome bit svakog istraživanja. Na početku imate mnoštvo podataka, naizgled potpuno nepovezanih. Intuitivno osjećate da veza postoji, ali je ne vidite…
Pokušao sam si pomoći navodeći početne uvjete (nekakva racionalizacija). Nije mi (za sada) izravno pomoglo u promišljanju Homerskog pitanja. Tada sam shvatio da sam u prethodnim tekstovima često navodio da je Ilijada dramski tekst.
Ilijada je dramski tekst
Navođenjem ove tvrdnje (mislim da nisam jedini koji to tvrdi) polazište se dramatično promijenilo. Prvi argument mi se jasno objavio. Ne sjećam se da je ikada nekakav „kolektivni um“ ispisao ijednu dramu. I zaključio da se tada morao objaviti jedan antički genijalni um koji je poput Newtona uspio vidjeti cijelu sliku. Newton je, naravno, poznavao sve priče koje su prethodile njegovoj generalizaciji. I nitko se nikada nije usudio spomenuti da Newton nije autor zakona gravitacije! A Homera su „osporavali“ još u antici. Izvjesno je da su, sve ono što je znao Newton, znali i mnogi drugi znanstvenici, ali nisu uspjeli vidjeti ono što je vidio Newton.
Pogledajmo sada što je mogao znati antički genijalni um, prije kreiranja drame nazvane Ilijada. Znao je sve ono što i drugi, jer to je bilo u tzv. kolektivnom pamćenju (naroda). Mislim da je nedvojbeno kad kažem da su se ta „znanja“ prenosila s koljena na koljeno (kaže naš narod). I da su rapsodi i aedi bili karika s kojom je premošten grčki mračni vijek.
Moram naglasiti da su rapsodi i aedi postojali, ali i to, da je postojao i grčki mračni vijek. To su nedvojbene činjenice. Zbog toga sam naveo dio u kojem sam rapsodima i aedima posvetio pozornost. Recimo da su se u toj ulozi Newtonu objavili Kopernik, Brache i Kepler.
Međutim, Newton je u svojoj priči imao nedvojbene podatke, a podaci koji su dolazili do antičkog genijalnog uma, sasvim je sigurno, razlikovali su se nedvojbeno (poznata nam je ona „dječja igra“ o gluhim telefonima). Zbog toga je (recimo) Homer iz mnogih priča morao stvoriti svoju. U likovnoj umjetnosti postoji stilski izričaj koji je nazvan – kolaž. Čini se da su u Ilijadi „znanstvenici“ prepoznali prisutnost tog izričaja i izvodili svoje zaključke. Mene to ne zanima.
Sada nastupa prva generalizacija. U kolektivnoj svijesti svih naroda su u pravilu legende (mitovi) koji su im (dugo)trajna uporišta. Heziod je sva ta (rapsodska) sjećanja uspio sistematizirati i ispisao Teogoniju (Postanak bogova). Da je Heziod živio prije Homera nastavak priče bi bio puno logičniji. Međutim, podaci iz HE kažu da to nije bilo tako. Zbog toga sam zaključio da je riječ o dva genijalna uma. Jedan je sve rapsodske priče pretočio u sustav (Teogonija), a drugi je taj sustav „imao u glavi“ (jer je vidio istu sliku prije Hezioda) i ispisao Ilijadu!
Tog trenutka je antički genijalni um (Homer?) naslutio svoj (dramski) Svemir. Imao je temeljne boje na platnu. S „temeljnom bojom“ je slao eksplicitne poruke grčkom narodu (već im poznate – kolektivno sjećanje). Tako je zapravo osigurao prirodan (i uvjerljiv) nastavak svoje priče.
Mislim da je već tada imao i viziju konačne priče o Troji.
Naime, Troja je u njegovo vrijeme postojala samo u mitovima. Ni danas ne postoji niti jedan (fizički) dokaz da je Troja postojala. Mit sam spomenuo prije. Riječ je o osnivanju Troje, a potom i o Heraklovom osvajanju / razaranju Troje. U toj priči se navode i Heziona i Prijam.
Digresija
Troja kao stvarni grad (sada je u našem kolektivnom pamćenju) postoji tek nakon Schliemannovog „razaranja Troje“. Heinrich je svojom ekstremnom intervencijom dokazao jedino to da je na području Hisarlika postojalo desetak i više gradova u različitim razdobljima. Čak i to da su svi gradovi na Hisarliku doživjeli istu sudbinu. Bili su razoreni.
Jedan arheološki sloj su znanstvenici identificirali kao sloj koji pripada razdoblju (oko 1200 g. pr. Kr.), tj. u razdoblju u koje su zbog nečega znanstvenici „stavili“ i Trojanski rat. I dramatično zaključili da je Troja postojala! Priznajte da zaključak nema čvrsto logičko uporište.
Mislim da je upravo iz te priče nastala i Ilijada. Mislim čak i više. Od tog trenutka je antički genijalni um počeo mijenjati mitološku sliku grčkog svijeta i stvarati svoju.
U priču je prekrasno uključio Eridu, ali i blentavca Parisa, zlatnu jabuku i reality show.
I stvorio dramski tekst koji nikada nitko neće nadmašiti.
Digresija
U nama dostupnoj (pisanoj) povijesti možemo naići na sumnju u postojanje Shakespearea kao autora opusa koji mu se pripisuje. Ja to doživljavam kao pokušaj „osporavanja“ postojanja ljudi koji vide više od drugih. Nama „normalnima“ je to neprihvatljivo (nepodnošljivo?)..
Na kraju
Mitologiju Trojanskog rata, Graves je u svojim Grčkim mitovima, naveo u zadnjih stotinjak stranica. Posvetio joj je punu pozornost, ali ju je ipak izdvojio. Nije se želio jasno očitovati. Ja iz toga zaključujem da je i njemu bilo jasno da se „ta mitologija“ baš i ne uklapa u postojeći mitološki sustav.
Iščitavao sam Gravesove mitove više od nekoliko puta. Nailazio sam na mnoge emocionalno obojene priče (naravno, tragične), ali ni u jednom mitu nisam naišao na priču sličnu onoj koju je netko (Homer?) ispisao o Hektoru, Andromahi i Astijanaktu.
Tu priču je mogao ispisati samo (jedan) čovjek, genijalni um, koji se usput i sprdao s postojećim sustavom vrijednosti koji je promovirao u Ilijadi!
Ta sustav je na našu žalost i danas na sceni.
