Hektor (grč. Ἕϰτωρ, Héktōr), u grčkoj mitologiji, sin Prijamov i Hekubin, muž Andromahin i otac Astijanaksov. Najveći trojanski junak, jedini vođa Trojanaca u ratu protiv Grka, budući da je njegov otac Prijam, kralj Troje, bio star i nemoćan. Opisan u Ilijadi kao nježan otac, hrabar i mudar borac; štitio ga je Apolon sve do posljednjega, odlučujućega dvoboja protiv grčkoga junaka Ahileja. Pošto ga je ubio, Ahilej je njegovo tijelo privezao za bojna kola i vukao oko Troje, a onda ga je po Zeusovoj naredbi predao uz otkup Prijamu, koji ga je pokopao (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje).
Uvod
Ponavljam enciklopedijski navod o Hektoru. Često sam se suzdržano objavljivao glede ovakvih i sličnih enciklopedijskih napisa. Naime, još uvijek su mi u osobnoj biblioteci tomovi Enciklopedije Jugoslavije. Enciklopedijske izričaje (Opća enciklopedija i Enciklopedija umjetnosti) poklonio sam Zadarskoj privatnoj gimnaziji. U Enciklopediji Jugoslavije nisam pronašao navod o Hektoru. Pretpostavljam da je „to područje“ ispunjeno podacima u Općoj enciklopediji, koja mi na moju žalost nije dostupna. Plan mi je bio usporediti zapise o Hektoru i pokušam dokazati istinitost latinske mudrosti: o tempora o mores.
Sada svako svoje propitivanje (nečega) temeljim na navodima Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje. I te navode ponajprije uspoređujem s navodima iz dostupnih nam podataka iz Wikipedija. Pogledajmo sada na koji se način Wikipedija očituje o Hektoru.
Hektor (grč. Ἕκτωρ, Héktôr) u grčkoj mitologiji sin je trojanskog kralja Prijama i Hekabe; jedan od najvećih boraca u Trojanskom ratu.
Hektorovo ime dolazi od grčke riječi ἔκτωρ = “čvrsto držeći”, izvedene od ἔχω = “držati”, “posjedovati”.
Hektor je bio vođa trojanskih snaga u Trojanskom ratu između Ahejaca i Trojanaca. Isprva nije odobravao rat, predložio je da se on riješi dvobojem njegova brata Parisa s Menelajem. Kao što to Homer govori u Ilijadi, sukob je ostao neriješen zbog intervencije bogova.
Poslije je Hetora, njegova žena Andromaha, molila da se povuče s bojnog polja, za mir njezine duše i njihova sina Astinaksa. Na posljetku ju je Hektor uvjerio, oprostio se i otišao nadajući se da će se njegov sin jednog dana ponositi svojim ocem.
Hektor je poslije, znajući da mu još nije suđeno umrijeti, izazvao jednog ahejskog ratnika na borbu prsa o prsa. Grci su među sobom izabrali Ajanta te su se oni borili dan i noć, ali nijedan nije uspio svladati drugoga. Na posljetku su pohvalili jedan drugoga, hrabrost i vještinu te razmijenili darove. Hektor je Ajantu darovao svoj mač, a Ajant Hektoru svoj pojas.
Legenda o Hektoru opisuje ga kao ratnika koji je samo branio svoj narod i svog kralja od najezde barbarskih Grka, čak je i korio svog brata kada je ovaj ležao u svojoj sobi ne boreći se protiv neprijatelja. Govorio je:
Srce mi se para kada čujem, Parise, kako te hrabri trojanski borci kore i proklinju, pođi sa mnom u boj i pokažimo omraženim Grcima da rod slavnog Prijama zna jako udarati mačem.
Kada se Hektor na bojnom polju pojavio sa svojim bratom, oduševljeni Trojanci klicali su njihova imena i taj je dan bio dan velike pobjede trojanske vojske, ovaj put vođene i Parisom, koji se ipak dokazao kao vrsni strijelac ubivši nekolicinu grčkih prvaka.
Uz pomoć Apolona i Euforba, Hektor je uspio ubiti Patrokla misleći da je Ahilej. Zatim mu je skinuo oružje (Patroklo je bio s Ahilejevom opremom) i obukao oklop. Patroklova je smrt bila povod još jednom okršaju. Ahilej je čuo za smrt svog voljenog Patrokla te je preuzeo tijelo, a obje su se vojske odmarale. Patroklova je smrt prekinula Ahilejevu srdžbu zbog koje nije sudjelovao u ratu te je odlučio osvetiti svoga prijatelja. Te su noći Trojanci održali vijeće na kojem su odlučili da će se vratiti zidinama grada gdje će biti sigurniji od Ahileja. Hektor nije htio slušati misleći da su nadomak pobjedi.
Sljedećeg se dana Hektor suočio s Ahilejem. Bacio je koplje na nj, ali Atena je obmanula Hektora, prerušena u njegova brata Difoba. Hektor je bacio još jedno koplje na Ahileja. Promašivši, okrenuo se da od brata uzme još jedno, ali njega nije bilo. U tom je trenutku shvatio da je to znak da mu nema spasa te je tražio Ahileja da dopusti Prijamu, njegovu ocu, da preuzme njegovo tijelo, ali Ahilej je to odbio.
Ahilej je vidio da nosi Patroklovo, odnosno njegovo oružje te je znao njegove slabosti. Bacio je koplje koje je prošlo kroz jednu pukotinu te je Hektor ubijen. Potom je Ahilej skinuo oružje i oklop s njega i privezao Hektora za svoju kočiju. Sljedećih je dana vukao tijelo oko Troje, ali bogovi su ga očuvali netaknutim.
Digresija
Budući da se zabavljam, na naglašenom mjestu sam uočio zabavnu sličnost s današnjim „kladionicama“. Naime, svaki „ozbiljni kladioničar“ prikuplja (aktualne) podatke o slabostima i prednostima timova, prije uplate. Najčešće je riječ o „povredama igrača“.
Iz navoda je očito da Ahilej nije u otvorenoj borbi stekao prednost. Moglo bi se čak reći da je dvoboj bi ravnopravan, sve do trenutka… koji sam naveo.
Taj tip ratovanja bio je legitiman u Grčkoj. Mnoge lukavosti koje su presuđivale u nadmetanjima su navedene u mitovima. Za to su Grci imali i riječ – metis. To je u konačnici i presudilo ishod Trojanskog rata. Ahil ni slučajno nema zasluge, i jedino što ga imenuje najvećim junakom u Trojanskom ratu jeste to što je – ubio Hektora (na prevaru)!
Obožavam ovakve, naizgled, paradoksalne zaključke.
Uskoro je došao Prijam da bi preuzeo tijelo. U jednom od najdirljivijih trenutaka[1] Homerove Ilijade, Ahilej pristaje i predaje mu tijelo. U Troji su održane pogrebne počasti, a čak je i sama Helena oplakivala Hektora koji je uvijek prema njoj bio dobar. U posljednjim se stihovima Ilijade opisuje Hektorov pogreb.
Uspoređujući navode o Hektoru, mislim da će se većina opredijeliti za Wikipedijsku priču o Hektoru. Provjeravajući istinitost navedenih podataka o Hektoru, nisam uočio ni jednu „lažnu tvrdnju“. Osim što sam u navodu HE uočio rečenice:
Pošto ga je ubio, Ahilej je njegovo tijelo privezao za bojna kola i vukao oko Troje,…
Ne znam prema kojem hrvatskom pravopisu je ispisana, ali mi se poveznica „pošto“ nije uklapala u „moje poznavanje hrvatskog jezika“. Naime, mislim da bi zapis bio (meni) puno ugodniji u obliku: Nakon što ga je ubio…
Druga rečenica koju navodim je: Opisan (je) u Ilijadi kao nježan otac, hrabar i mudar borac;… je zapravo osobna interpretacija autora ispisanog navoda! Vrlo je bliska onome što ja mislim o Hektoru, ali kad se prisjetim svog osjećaja, nakon što je odustao od izvjesne mogućnosti da okonča rat, kad je imao priliku… ne slažem se s navodom da je bio i mudar ratnik. A ni rečenica: Hektor nije htio slušati misleći da su nadomak pobjedi, mi se ne čini uvjerljivom.
Wikipedijske navode o Hektoru se lako može provjeriti u Ilijadi. Lako je uočiti da u njima nema osobnih interpretacija (osim navedenih)… Jedinu primjedbu (koju ponavljam) pronašao sam u interpretaciji imena Hektorova i Andromahina sina: i njihova sina Astinaksa… O tome sam se već očitovao navodeći mu imena: Astijanakta, Astijanaksa… a sada i Astinaksa..
Digresija
Ne znam koliko vas zabavlja (i zabavlja li vas uopće) moj način propitivanja Ilijade i Trojanskog rata. Siguran sam samo u jedno: na ovakav i sličan pristup u propitivanju povijesnih (davnih) zbivanja rijetko sam nailazio.
Rekavši rijetko, moram se osvrnuti na nedavni prijevod Plautova Stiha. Još uvijek sam pod dojmom pa zbog toga i ispisujem ovu digresiju. Riječ je o prijevodu iz pera Maje i Ranka Matasovića, u izdanju Latine et Graeca (Zagreb. MMXXII).
Naime, imao sam priliku usporediti dva prijevoda istog autora. Jedan je navedeni a drugi je prijevod Plautove komedije Ćup, u izdanju Matice Hrvatske (Zagreb, 1998.).
Recimo blago, da sam se čitajući Stiha, kao čitatelj osjetio blagoslovljenim. Čudno će zvučati kad kažem da sam čitajući njihov prijevod ulovio misao da su me Maja i Ranko pripustili u svijet koji je samo njihov.
To što ništa komično nisam prepoznao u tzv. Plautovoj komediji, uopće me nije zanimalo. Jer Plautu nikada nisam posvećivao posebnu pozornost. Ali to je već moja priča.
Ovim rečenicama pokušao sam naglasiti da je osobna interpretacije bilo kojeg teksta nevjerojatno moćna, ali moram dodati – ako je uvjerljivo argumentirana.
Hektor
U prethodna dva teksta sam profilirao Ahileja. Svim silama sam se trudio da čitateljima pošaljem nedvojbene argumente i smjernice u propitivanju lika i djela tzv. najvećeg junaka u Trojanskom ratu. Njegovu epizodu s Troilom sam ispustio, jer bi nas odvela u propitivanje grčkog razumijevanja tzv. pederastije, koja se tada u Grčkoj nije uopće propitivala.
Međutim, sada se suočavam s pokušajem da profiliram Hektora i njegov sustav moralnih vrijednosti u vremenima koja su bila.
Prvo polazište sam lako prepoznao profilirajući Ahila. Mislim da je izvjesno da je taj Ahilov sustav vrijednosti u potpunosti afirmirao Homer (ili tko zna tko) u Ilijadi.
Hektor se u tu priču ne uklapa ni na koji način. Objava Hektora u Ilijada je prikaz nečega što danas nazivamo – anomalija.
Dakle, moje prvo pitanje (sebi) bilo je: zbog čega je lik Hektora i njegove obitelji (Andromaha i Astijanakt) uopće objavljen u Ilijadi?
Odgovor na to pitanje sam, (čini mi se) već objavio rekavši prije da je Ilijada velebna drama. Bez Hektora bi Ilijada bila samo dogmatski program, bez ikakvog poticaja u promišljanju druge strane medalje.
Nekako naslućujem da su to dokučili Eshil, Sofoklo i Euripid ispisujući svoje drame koje su neki svrstali u tzv. tragedije. Homer je zapravo davno poslao jasnu poruku: u tragedijama se najčešće može pronaći istina u našim pokušajima da otkrijemo istinu.
Digresija
Na ovom mjestu sam shvatio da je sve o Hektoru rekao Homer ispisujući svoje stihove u epizodama u kojima se Hektor objavljivao, te sam pomislio mi je rečenice za ovaj tekst najbolje prepisati stihove iz Ilijade koji opisuju rastanak Hektora sa ženom Andromahom i sinom Astijanaktom. I krenuo za svojim primjercima Ilijade. Najprije sam otkrio da mi se Maretićev prijevod negdje zagubio. Pronašao sam prijevode Miloša N. Đurića, jedan tiskan 1975., a drugi deset godina potom u izdanju istog izdavača (Matica srpska, Novi Sad). Prvi je bio tzv. džepno izdanje (i sitna slova), a drugi je bio dostojan Homera (tvrdo ukoričen). Međutim, kako to biva, objavio se tzv. Marfijev zakon koji nas upozorava da će „stvari krenuti loše u svakoj zgodi kad je to moguće“. Prvi problem, naizgled lako je rješiv, bio je u tome što je Ilijada ispisana na ćiriličnom pismu, a drugi, unatoč tome što mi je blisko ćirilično pismo, bio je vezan uz prijevod stihova sa srpskog jezika na hrvatski.
U tom sam trenutku odustao od ideje „prepisivanja Homerovih stihova“. Nisam želio čitatelje odvesti u „moj svijet“ u kojem ja „ćirilično pismo prepoznajem“ tek nakon što prepoznam neku riječ koja se (više) ne rabi u hrvatskom jeziku. Zaključio sam da jedino što mogu je poslati čitateljima poruku da pročitaju šesto pjevanje Ilijade.
Oni kojima je blizak engleski jezik lako će pronaći svoje izvore i stihove koji su bliski opisu emocionalnih stanja u tim epizodama. Oni koji misle da bi na hrvatskom jeziku mogli „dobiti isto“, lako bi se našli na „makadamskoj cesti“ arhaičnog hrvatskog jezika (Maretićev prijevod). Treća opcija je ova – koju sam izbjegao. Nisam pjesnik, da bih se usudio upustiti…
Međutim, kako to biva, kad sam u rukama imao Đurićev prijevod Ilijade, malo sam ga i prelistao. I već nakon desete stranice sam zapravo otkrio – da nisam prolupao (jer me je ta misao progonila tijekom ispisivanja svojih priča o Troji). Naime, Đurić je na desetoj stranici, drugi dio Predgovora naslovio: Likovi u Ilijadi. Svoju priču je počeo s Ahilejem, nastavio sa starinom Nestorom, potom je „na red“ došla Helena. Nastavio je niz s Hektorom i priveo poglavlje kraju s Andromahom.
Digresija
Mislim da već naslućujete rečenice koje slijede. Ja sam samo zalutali putnik u svijet „s kojim se sada družim“, i vama pričam svoju fascinaciju svijetom u kojem sam sada, znajući da ispisujem potpuno drugačiju (od uobičajenih) percepciju likova iz Ilijade.
Misao koju sam ulovio. Bila mi je zabavna. Naime, otkrio sam da sam u „drami Ilijade“ uspio prepoznati „glavne uloge“ (kao zalutali putnik), koje je naveo i Đurić. Istina je da sam Nestora ignorirao u „drami“ i jednu od glavnih (sporednih) uloga dodijelio Parisu.
I sada se zabavljam navodeći misao: Veliki umovi… (dodajem niz smajlića, koje ne vidite, ali ih zamislite, da ne pomislite da sebe svrstavam u „genijalce“).
Jednom sam negdje pročitao zanimljivu misao nekoga: dajte mi heroja, u mojim (argumentiranim) rečenicama će postati – zločinac. Vrijedi i obrat!
Ovom digresijom sam pokušao svojim rečenicama dati „puni legitimitet“ (navodeći svoje argumente). Da je ostalo samo na tome, mnogi bi samo „odmahnuli rukom“, ali čitajući Đurićevo profiliranje istih „likova iz Ilijade“, učinilo mi se zanimljivo i zabavnim da i vas upoznam s njegovim mišljenjima.
Ćirilično pismo samo ću pretočiti u latinični zapis. Stihove s kojima Đurić argumentira tekst, neću prevoditi, samo ću navesti zapis o mjestu stihova u Ilijadi.
Hektor (Miloš N. Đurić)
Iako je Ilijada pesma o ratničkim podvizima starinskih junaka ipak rat Homeru nije simpatičan: on mu je čak odvratan (Il. V 888 idd, IX 64, XIII 688 idd.). To se vidi u otvorenoj osudi naročito grubog ratničkog ponašanja. Celo IX pevanje nije drugo nego prećutna kritika Ahlejeve upornosti. Nosilac oštre, ako i nigde neizrečene, kritike ahejskoh boraca jeste plemeniti Hektor, sin Prijama i Hekabe, najhrabriji i najvaljaniji trojanski junak komadant celokupne trojanske vojske. Homer ga prikazuje kao mnogo humanijeg ratnika nego što je Ahilej. U presudnim trenucima, pre no što će Ahilej i Hektor podeliti megdana, na kuli se nalazi Prijam. On ugleda Ahileja
Slijede stihovi iz Ilijade (Il. XXII 26-32)
A ugleda i Hektora, sina, pred gradskim vratima, pa ga stane zaklinjati da ne čeka Pelejeva sina, jer će od njega kao jačega poginuti, nego da neka se zakloni među zidove da spase Troju, ali Hektoru srca ne okrenu. Pored Prijama je njegova žena, kraljica Hekaba, pa i ona zaklinje sina da se ne bori s Ahilejem, jer ako pogine, neće na odru ležati, nego će ga psi izjedati, ali mu ni ona srca ne okrenu. Hektor stoji i čeka napadača:
Slijede stihovi (Il. XXII 93-97)
A kad su se njih dvojica najzad sukobili, da podele megdan, Hektor predlaže:
Slijede stihovi (Il. XXII 254-259)
A kad je Hektor podlegao na megdanu, toliko strašnom da su da svi bogovi posmatrali, u samrtnom času moli Ahileja i zaklinje njegovim životom i kolenima i njegovim roditeljima:
Slijede stihovi (Il. XXII 330-334)
Tek što je Hektor izdahnuo, Ahajci se strče i stanu ga mrtva udarati. Nad takvim ponašanjem pesnik izriče osudu na taj način da što Ahajce prikazuje kako i sami uviđaju da je to baš kukavičluk, kao što dokazuju njihove reči:
Slijede stihovi (Il. XXII 373-374)
Lele, Hektora sad opipavati mnogo je lakše
nego kad je lađe zapalio gorućim lučem
Ahilej, pak, ne postupi kako ga je Hektor zaklinjao, nego stane od njega graditi sramotna dela (XXII 395 idd., XXIII 24 idd, 176 idd., XXIV 22) i zato ga pesnik osuđuje na usta Apolonova (XXIV 39 idd., upor. i 113 idd.).
Odvratnost pesnikova prema ratu ogleda se i u tome što je u Hektoru stvorio borački lik visokog moralno dostojanstva i čoveštva. Glavna moralna vrednost Hektorova karaktera sastoji se u tome što on ne ratuje, kao njegovi protivnici, iz osvete, iz pohlepe za plenom, iz ratobornosti i pustolovstva, nego radi odbrane otadžbine i porodice. Njegov porodični život ocrtan je nejnežnijim i najtoplijim bojama i osenčen najdubljom tragikom; njegovu nasmejanu porodičnu sreću obliva duboka i prigušena seta, a oko krasne i ubave idile njegova oproštaja sa ženom obleće dah svirepe smrti.
Digresija
Na naglašenom mjestu Đurić podsjeća na uobičajene moralne vrijednosti (naziva ih glavnima), koje se u pravilu objavljuju u kontekstu propitivanja tzv. pravednosti ratovanja. Takav (uobičajeni) pristup je postao svojevrsna dogma. Pokušao sam ga (a i dalje pokušavam) kompromitirati neizravno u prethodnim rečenicama. Motiv za to sam pronašao u Hektorovim rečenicama u stihovima (Il. VI 466 – 496). Mislim da je u tim stihovima najveća mudrost navedena u Ilijadi. Naime, Đurić navodi da je najveća Hektorova moralna vrijednost u tome što ratuje za domovinu i obitelj, ali se ipak ne usuđuje komentirati Hektorov izbor. Onima koji su pročitali te stihove je jasno da je Hektor u izboru dao prednosti obrani domovine. I to je svojevrsna dogmatska poruka. Međutim, i Hektoru je bilo izvjesno da je birajući obranu domovine zapravo odlazio u smrt. Dakle, znao je da neće obraniti ni domovinu ni obitelj, ali je unatoč tome krenuo u svoju pogibelj. Da je kojim slučajem tu misao preispitao, mogao je dokučiti i to – da je mogao ostati živ i spasiti svoju obitelj!, jer Troju bi bez njega ionako čekala sudbina koju je dočekala.
Poznata nam je sudbina Astijanakta i Andromahe. Teško je i domisliti tragiku Hektorove obitelji, koju je sam Hektor proizveo odlazeći u izvjesnu smrt u ime obrane domovine.
U „mojem svijetu“ bi presudila logika: ne mogu spasiti ni domovinu ni obitelj ako (sigurno) poginem odlazeći na dvoboj s Ahilom. Ali ako izbjegnem dvoboj, postoji mogućnost da spasim obitelj.
Problem zapravo vidim u tome što je Hektorov izbor svima, bez iznimke, potpuno ispravan – i jedino moguć!!!
S tim se ne slažem.
Andromaha (Miloš N. Đurić)
Karakter Hektorove žene, Andromahe, predstavlja jedan od najlepših i najplemenitijih likova stare poezije. Žena i mati s onom isključivom ljubavlju prema mužu i detetu, tako prirodnom u žene i majke, ona ne shvata onu moralnu nemogućnost koja Hektoru ne dopušta da se vrati u Troju, jer on više voli poginuti i leći pod hladnu zemlju nego li čuti njeno lelekanje kao kad je kao zarobljenicu odvlače; njoj je stalo samo do toga da Hektora spase, jer on joj je za sina Astijanakta, sve, a za nju, pošto joj je Ahilej pobio oca i braću, a majka joj potom umrla naglo, on je „i otac i gospođa majka i brat i mlađani muž“. Njeni razlozi su ljubav, i pesnik je prikazuje kako najprije nežno moli, a zatim očajno vapije (VI 407-434). Ali ma koliko ona izražavala svoja osećanja, iz nje u svakoj prilici ta lepota s bolom udružena podiže se do svetinje. Hektor se boji sramote i prekora ako ne pođe. A kad on odlazi, ona se kroz suze smeši videći naivnu plašnju Astijanaktovu (471). Ako i zna da će uskoro doći dan u koji će propasti sveti Ilij, Hektor u očinskoj ljubavi, gledajući nejakog sina, zaboravlja za časak zlu sudbinu koja čeka Troju i Andromahu, pa se ipak nada i predaje uzdanje u bogove:
Slijede stihovi (Il. VI 466 – 496) Kako sve to treperi tihom veličajnošću i plemenitom prostotom, bez ikakve teatralnosti, kao što je ona u Šilerovoj pesmi: Hetors Liebe stirbt im Lethe nicht. DigresijaPrijevod ovog stiha nije naveden. Malo sam se potrudio, jer mislim da Schiller to zaslužuje. Doslovni google prijevod je: Hetorova ljubav ne umire u Lethe. Priznajte da je smiješan. Naime, Leta je (grč. Λήϑη, Lḗthē: zaborav), prema grčkom mitu, rijeka zaborava u podzemnome svijetu. Iz nje piju duše umrlih kako bi zaboravile sve što su doživjele za života.U mojem slobodnom prijevodu stih je u značenju: Hektorova ljubav nezaboravna je i nikada ne umire.
Sve je čisto, prirodno i prosto, a opet puno dostojanstva i duboka ganuća. Kao što se ne pada u patos, i ne čine velike geste, tako neme ni jedne reči o ljubavi. Ako se ta reč i ne izgovara, ipak ljubav živi i u mužu i u ženi, jer je svaka reč što je oni izgovaraju potekla iz tople i plemenite ljubavi. Kad lelek i kuknjava Trojanaca jave Andromasi da je Hektor poginuo, ona će pasti unazad onesvestiti se, te nikakvom tužnjavom neće odati što pati (XXII 460 idd.). Za takvim junakom za svojom radošću, svojim ponosom i svojim zaštitnikom, žaliće cela Troja i telo mu svečano sahranjivati.
Što je Lesing rekao za Šekspirovu tragediju Romeo i Julija da je nije pevao pesnik, nego ljubav, to se može reći i za pesmu o Hektoru i Andromasi. I jedna od večnih slava pesnika Ilijade jeste u tome što on, koji treba da pokazuje simpatije za ahajske junake, u bogatom vencu svojih ahajskih likova nikoga nije zadahnuo tolikom i najvišom plemenitošću kao likove na protivničkoj strani: Hektora i Andromahu.
Digresija
Đurićevo profiliranje Hektora i Andromahe teško je nadmašiti. I sam sam imao namjeru (u promišljanju svojeg profiliranja) citirati stihove Ilijade, jer ih je Homer ispisao na način da se više ne može ništa dodati, ali baš ništa ni oduzeti.
Čitajući Đurićevo profiliranje Hektora i Andromahe, doživio sam ga na čudan način. Imao sam osjećaj da je „čitao moje misli“. Međutim, uočio sam i ovu rečenicu:… tako nema ni jedne reči o ljubavi. Ako se ta reč i ne izgovara, ipak ljubav živi i u mužu i u ženi, jer je svaka reč što je oni izgovaraju potekla iz tople i plemenite ljubavi. To je Homerovim stihovima mogao prepoznati samo pjesnik. Podsjetio me na stih jedne pjesnikinje:… jer ljubav je lijepa samo dok se čeka i od sebe nagovještaj da…
Sada se malo zabavljam navodeći logiku koja vodi na isti zaključak. Naime, psihologija već dugo tvrdi da se komunikacija (ne samo između ljudi) temelji na verbalnom, ali i na neverbalnom dijelu. Prvoj komunikaciji pripisuju utjecaj (na ukupnu) od oko 10%. Logika, dakle, jasno kaže:
ako partneri u komunikaciji nisu u neverbalnoj razini prepoznali ljubav – besmisleno je riječima (recimo volim te, ljubim te …) uvjeravati sugovornika – da ga voliš!
Priznajte da je logika moćna, i da ne trebaš biti pjesnik da otkriješ tajnu ljubavi.
Međutim, logika je opaka i na ovaj način, Već sam ga navodio. Naime, Đurić svoja profiliranja temelji (početni uvjet) na (općeprihvaćenom) sustavu moralnih vrijednosti u kojem je obrana domovine važnija od obrane obitelji. Međutim, ta dvojba zapravo nikada nije postojala. Mudar bi vojskovođa to lako uočio. Naime, iz prethodnih devet godina ratovanja bilo je izvjesno da Grci ni slučajno ne mogu ugroziti zidine Troje. Zato sam i naveo zabavnu rečenicu: Trojanci su to stanje mogli održavati do „Sudnjeg dana“. Istina je da su Trojanci žrtvovali okolna naselja. Dakle, znali su da u „otvorenom sučeljavanju vojski“ mogu samo izgubiti i jedina je obrana bila moguća u čuvanju bedema koje su izgradili Posejdon, Apolon i Eak, što i nije bio težak zadatak. Ta strategija je bila itekako uspješna u prethodnih devet godina.
Digresija
Priča kaže da je upravo tom strategijom Kutuzov pobijedio Napoleona. Kaže i to da je naredio spaljivanje Moskve povlačeći se u ruska bespuća, samo da Napoleonu onemogući obnovu zaliha i sigurno mjesto za predah vojnika. Za razliku od Hektora, Kutuzov je znao koja je njegova najveća prednost. Napoleon nije ni naslućivao što će ga dočekati nastupanjem zime. Povijest kaže da se Napoleon nakon tog neuspjelog pohoda nije nikada oporavio. Koliko je ruskih civila i vojnika žrtvovao Kutuzov nije poznato.
Zbog čega je Hektor napustio pobjedničku strategiju meni je teško dokučiti, zbog toga zaključujem da Hektor nije bio mudar vojskovođa! Imao je pobjedu u ratu na dlanu, a učinio jedino moguće da rat izgubi! Iz toga zaključujem još jedno: Ilijada je dramski izričaj u opisu tragedije Trojanskog rata. A u tom je izričaju sve u rukama pjesnika (čak i bogova: deus ex machina). A kad nas pjesnik očara svojim čarolijama vodi nas gdje poželi.
Ali, jasno je i to, da Homer tu lažnu dilemu nije uveo u priču, nikada ne bismo dobili stihove u kojima prekrasno ukazuje na mogući svijet koji je oko nas, samo ga zbog nečega ne želimo.
Upravo pročitah kratku vijest na portalu: Kostarika je prva država koja je zakonom zabranila ulaganje u svoju vojsku (1949 godine). Uz dodatak, uskoro je postala jedna od najuspješnijih država Južne Amerike.
Ako već prihvatimo Hektorovu dvojbu vezanu uz izbor domovine ili obitelji, Homer nam je i sam ponudio rješenje. To je priča o izboru Eneje, sina Afrodite i smrtnika Anhiza. Eneja je u trenutku kad je shvatio (vjerojatno već u trenutku Hektorove pogibije) da su „lađe potonule“, stavio nemoćnog oca na ramena, pokupio obitelj i krenuo u nepoznato. Poznat je ishod te priče. Dapače, nisam naišao na rečenice u kojima je opisan kao „dezerter“ i nečastan ratnik koji je osramotio sebe i svoju obitelj.
Digresija
Namjerno sam u priču uveo riječ dezerter. Poznata je još od rimskih ratova, ali i riječ „desetkovanje“. Naime, već tada (a sigurno i prije) primijećeno je da mnogi vojnici ne vole ratovati. Razloga ima više nego malo. Rimska država je tada domislila zakone kojima je sve (Rimljane, ne samo vojnike) uvjeravala u ljubav prema domovini. Naime, njihova poruka ljubavi, nakon uhvaćenog, samo jednog dezertera, primjenjivano je pravilo desetkovanja. Legija bi se „postrojila“ i svaki deseti vojnik u nizu bio bi – ubijen.
Ovim rečenicama šaljem poruku da ljubav prema domovini i ratovanju – nije neupitna.
Promišljajući Ilijadu i Homera s ove pozicije, a i preporod Grčke nakon Ilijade, zaključio sam da je Homer (ili tko zna tko) – genijalac! Kreirao je tragediju Hektora i njegove obitelji, ali poslao i nevjerojatnu poruku o ljepoti duše u likovima Hektora i Andromahe. S Ahilom, Parisom i Helenom tu poruku ni slučajno ne bi mogao poslati!
Nažalost, poslao je poruku da ratovi imaju smisla! Nakon Maratonske bitke i Termopila se činilo da je upravo ta poruka „spasila Grčku“, ali pokazalo se i to da su ratovi (ovaj put međusobni) Grčku odveli u proces samouništenja. Prvi su to prepoznali Makedonci, Filip i sin mu Aleksandar, i hametice preuzeli vlast u Grčkoj. Grci ih i dalje (tko zna zbog čega) smatraju Grcima. A nakon Pirove pobjede, svjedočimo nestajanju grčke autonomije. Ostala je samo u pobjedničkoj rečenici: Rimljani su vojno pokorili Grčku, ali je Grčka pokorila Rim svojom umjetnošću.
Na kraju
Đurić se očitovao o Ahileju i Heleni. Pokazalo se u najvećoj mjeri afirmirajući ih na način suprotan mojem profiliranju. Da sam krenuo putem kojim jesam citirajući Đurića i njegovo profiliranje Helene i Ahileja, uletio bih u petlju pokušavajući osporiti svaki njegov argument. Ta priča bi tada uistinu postala osobna. Pa sam odustao
Često sam u svojim tekstovima navodio da sam od učenika (djece) naučio više nego iz knjiga. I često ih navodio kao „pametnije od mene“. Cijeli život sam proveo u druženju s djecom. Rekao bih da sam se družio sa svim profilima koje psihologija navodi u svojim „razvrstavanjima“. Pokušavajući „sumirati“ ta iskustva tražio sam odgovor na pitanje: što sam to ja od njih (najvažnije) naučio?
Činit će vam se smiješnim kad kažem da sam prepoznao mudrost u samo jednoj riječi: drugačijost! Navodim mudrost koja je u temeljima svih komunikacija među ljudima.
Zbog toga često navodim – ovo je samo moja istina! Ali onima koji ne razumiju što sam upravo ispisao, moram reći da upravo zbog toga istinu koju promoviraju drugi sugovornici, bez obzira na to što je „suprotna mojoj“, pozorno slušam i pokušavam razumjeti.
Odrasle sugovornike ni ne pokušavam uvjeravati… jer su odrasli ljudi, skoro „bez iznimke“ konzervirali svoje stavove.
Pitanje je na kraju, koje objavljuje logika: a zbog čega „majstore“ uopće pišeš to što pišeš?
Odgovor na to pitanje je zapravo prilično zasjenjen u mojim tekstovima s kojim ste se susreli.
Moj „pakleni plan“ je temeljen na „tzv. stilu pisanja“. Ja svim čitateljima pokušavam poslati poruku o putovanjima koja vas čekaju ako krenete u potragu za istinom. Iskustva su osobna, i tako ih svi trebaju doživljavati. Jesam li ja dosegao istinu ili ne, za mene je potpuno nevažno. Ali ako je samo jedan čitatelj dokučio da je on taj… koji otkriva svoju istinu – metodu će lako prepoznati.
To putovanje su ljudi davno prepoznali rekavši da nas nakon svakog odgovora na pitanje – dočekuju nova pitanja?
[1] Znam da se često susret Ahileja i Prijama karakterizira dirljivim, ali ako samo zamislite da otac (vi) pregovara sa ubojicom svoga sina oko toga da mu ubojica vrati mrtvo tijelo svoga sina da ga može pokopati… ja u tome ne vidim ništa dirljivo, više – jadno.
