Ilijada 2. dio

Hektor (grč. Ἕϰτωρ, Héktōr), u grčkoj mitologiji, sin Prijamov i Hekubin, muž Andromahin i otac Astijanaksov. Najveći trojanski junak, jedini vođa Trojanaca u ratu protiv Grka, budući da je njegov otac Prijam, kralj Troje, bio star i nemoćan. Opisan u Ilijadi kao nježan otac, hrabar i mudar borac; štitio ga je Apolon sve do posljednjega, odlučujućega dvoboja protiv grčkoga junaka Ahileja. Pošto ga je ubio, Ahilej je njegovo tijelo privezao za bojna kola i vukao oko Troje, a onda ga je po Zeusovoj naredbi predao uz otkup Prijamu, koji ga je pokopao (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje).

Uvod

U prethodnom tekstu (Ilijada 1. dio) sam se svim silama trudio pronalaziti riječi i rečenice pokušavajući na svoj način obznaniti besmislenost ratovanja. Nisam prvi, a niti ću biti zadnji koji to čini – uzaludno. Mislim da to upravo čini i Jergović u svojoj zadnjoj knjizi.

Pisao sam svašta ali je temeljna misao bila u profiliranju dva glavna junaka u Trojanskom ratu i temeljem toga dovesti u pitanje kojekakve definicije rata, počevši od pravednosti, opravdanosti… i slično. Neki su čak domislili još jednu bjelosvjetsku smijuriju (!!!) ispisujući pravila časnog ratovanja (tzv. Ženevska konvencija)! Na ovom mjestu se uistinu trebamo dobro zamisliti.

U prethodnom sam dijelu pozornost usmjerio i prema Ahilu, misleći da sam naveo dovoljno pokazatelja koji ga karakteriziraju kao bahatog i bešćutnog ubojicu. I  osvajača[1].

U ovom tekstu pozornost usmjeravam prema Hektoru. Enciklopedijski navod je štur i baš ništa ne govori o Hektoru te sam u profiliranje Hektora krenuo od samog početka rata. Mislio sam da je njegova uloga u prvih devet godina ratovanja itekako primjetna, jer je u njegovim rukama bila sudbina Troje. Međutim, pokazalo se da je priča o prvih devet godina rata tipična osvajačka.

Prvih devet godina Trojanskog rata

Recimo da su Danajci (Ahejci, Heleni, Grci) odlučili preuzeti kontrolu „trgovačkih ruta“ koje su povezivale Sredozemlje, crnomorska područja i Bliski istok, koje je tada Troja imala pod kontrolom. Homer tu priču počinje navodeći na početku katalog brodova (u drugom pjevanju Ilijade). Mene je zanimao odgovor na pitanje: koliko je bila brojna vojska s kojom su Danajci krenuli u pohod. Popis je poduži i zanimljiv na svoj način. Reći ću samo da je na Tened (otok ispred obala Troje) prispjelo 1272 broda (moje prebrojavanje brodova navedenih u Ilijadi, nisam siguran u točnost broja). Mikena (Agamemnon) je osigurala 100 brodova, Pilos je pod vodstvom „starine Nestora“ pripomogao s 90 brodova, Sparta (Menelaj) je opremila 60, Kreta s vojskovođom Idomenejem pridodala je 90 brodova, a Ahil je sa svojim Mirmidoncima doplovio na 50 brodova. Homer navodi neke podatke i o broju veslača (naravno, ratnika). Reče da je na nekim brodovima napučenost bila na razini broja 120 veslača, a na nekim i puno manja (oko pedeset).

Herodot je pišući povijest perzijskih ratova naveo podatak o milijun vojnika s kojima je perzijski car Darije pokušao porobiti Heladu. Mnogi mu povjesničari nisu povjerovali. Zbog toga sam i ja procijenio da je na svakom brodu u prosjeku bilo 30-40 veslača, te da se na trojansku obalu „iskrcalo“ pedesetak tisuća vojnika. Čini se da to i nije broj od kojeg bi nam pamet stala, ali ako se prisjetimo da je Aleksandar svoja osvajanja počeo s tridesetak tisuća Makedonaca… mislim da je to dobra procjena.

Digresija

Na ovom mjestu počinje zabavna istraživačka priča. Naime, podatke koje sam naveo otkrio sam u drugom pjevanju Ilijade. Međutim, postoji i ovakav Wikipedijski zapis:

Katalog brodova (starogrčki: νεῶν κατάλογος, neōn katalogos) naziv je jednog odeljka u drugom pevanju Homerove Ilijade (stihovi II, 494–759), u kojem su popisani odredi ahejske vojske koja se okupila u Aulidi spremajući se da isplovi prema Troji.[1] U tom su popisu navedena imena vođa svakog odreda, zatim imena gradova iz kojih dolaze vojnici, ponekad uz neki opisni epitet koji dopunjuje stih ili povezuje ime vođe, njegovo poreklo i mesto rođenja, kao i broj lađa kojima je svaki odred krenuo u trojanski rat, čime se uvodi dodatni kriterij značaja svakog kontingenta, odnosno grada iz koga potiče. Ovom popisu sledi sličan, premda kraći, katalog Trojanaca i njihovih saveznika (stihovi II, 816–877).[2] Sličan katalog grčkih snaga nalazi se i u Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci, koji se ne poklapa u svemu Homerovim popisom.[3]

Katalog brodova u Ilijadi’ sadrži 29 vojnih odreda, koje predvodi ukupno 46 vođa, a svi su se okupili na 1.186 brodova.[10] Ako se za meru uzme 120 ljudi po jednom brodu, dolazi se do brojke od ukupno 142.320 ljudi koji su doplovili do Troade. Svi su oni označeni različitim etnonimima i poticali su iz 164 različita mesta označenih posebnim toponimima. Većina je ovih mesta identifikovana i uglavnom su bila naseljena tokom kasnog bronzanog doba. Za celu vojsku koriste se izrazi “Danajci“, “Argivci” i Ahejci. Pseudo-Apolodor, pak, u svojoj Biblioteci donosi popis od 30 vojnih odreda, koje predvode 43 vođe, s ukupno 1.013 brodova,[3] dok Higinov popis sadrži 1.154 broda, premda sam kaže da ih je bilo ukupno 245.[11]

Budući da sam svoju procjenu (broja brodova i grčkih vojnika) temeljio prebrajajući brojeve brodova navedene u Ilijadi i svojoj procjenu broja veslača (u prosjeku) na svakom brodu, učinilo mi se da sam dobio prihvatljiv broj pristiglih osvajača. Moram dodati da sam svoju procjenu odredio prema broju Argonauta u pohodu za zlatnim runom. Argo je bio veličanstveni brod koji je tada daleko nadmašivao postojeće grčke brodove. Pokazalo se da popis veslača, najdičnijih grčkih junaka na Argu, nije premašio broj pedeset. Iz popisa Argonauta lako se može otkriti da su Nestor i Filoktet bili sudionici oba pohoda, ali i to da se moćnost „grčke brodogradnje“, tijekom tridesetak godina, nije mogla promijeniti toliko dramatično.

Digresija

Mislim da bi se najbolja procjena mogla izvesti propitivanjem broja veslača (ratnika?) na feničkim brodovima. Jer, povijesno je izvjesno da su Feničani osnovali koloniju Kartagu i da je njihova flota tada dominirala Sredozemljem.

Sada ide zabavni dio istraživanja. Prethodne rečenice sam ispisao prisjećajući se epizode koju je ispisao Vergilije u Eneidi, povezujući Didonu, kraljicu bogatog grada Kartage i Eneju, izbjeglicu iz Troje. Međutim, Hrvatska enciklopedija kaže ovo: Grad su osnovali Feničani iz Tira, vjerojatno 814. pr. Kr. U ovom slučaju više vjerujem Hrvatskoj enciklopediji, a Vergiliju čestitam na maštovitoj epizodi.

Međutim, Feničani su u razdoblju grčkog mračnog vijeka imali potpunu prevlast na Sredozemlju, zahvaljujući moćnoj floti. Dakle, Homer je sigurno imao podatke o posadama feničkih bodova. A mislim da bi ih i sadašnji povjesničari mogli barem naslutiti.

Naravno je da sam krenuo u propitivanje brojeva koje je naveo Homer. Naime, u razdoblju ratovanja (oko 1200. godine prije Krista), dominantna grčka pisma bila su vezana uz tzv. kretsko-mikensku dominaciju. Danas ih imenujemo kao linear A i linear B. Neki vole reći da smo uspjeli dešifrirati pismo linear B, ali da još nismo dokučili pravila pisma linear A. Do sada nisam naišao na podatak da je u ijednom, nama poznatom zapisu, otkriven nedvojben podatak o trojanskom ratu, što je zapravo nerazumljivo, jer da pobjednici u ratu (Mikenjani) nisu ostavili pisane tragove o veličanstvenoj pobjedi… može se jedino tako okarakterizirati.

Ako pak pretpostavimo da su Hetiti, koji su vladali na tom području, ostavili neke zapise, lako se možemo uvjeriti da Hetitsko carstvo u razdoblju rata više nije postojalo. I mogućnost da su Egipćani ostavili pisane tragove o Trojanskom ratu, lako je odbaciti. Nije zanemarivo još jednom spomenuti Feničane. Naime, HE navodi: Semitsko linearno pismo razvilo se iz protokanaanskog pisma (XV. st. pr. Kr.) u Feniciji kao pismo feničkoga jezika; u XII. st. pr. Kr. dobilo je svoj završni linearni oblik. Imalo je 22 slova, suglasnika. Bilo je uzorom mnogim drugim pismima (aramejsko, arapsko, sirsko). Od feničkoga pisma slova su preuzeli Grci, a od Grka i drugi europski narodi.

Mislim da je prirodno pretpostaviti da su Feničani u razdoblju svoje dominacije (nakon Trojanskog rata) imali pismo, ali i nekakva bliska sjećanja na Trojanski rat.

Čini se da ni oni nisu spomenuli i zapisali sjećanja na desetogodišnji rat, koji je zasigurno morao ostaviti tragove na cijelom Sredozemlju.

I pogledajte samo do kojeg zaključka nas dovodi „ovo istraživanje“. Rekao bih, jako bliskom onome u kojem sam Vergiliju čestitao na maštovitoj izmišljotini.

Homer (grčki Ὅμηρος, Hómēros), grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.). S iznimkom nekolicine helenističkih filologa, sveukupna antika držala je Homera autorom najstarijih tekstova grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. Iz mnogobrojnih kasnih biografija nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija s visokom suglasnošću datira epove u drugu polovicu VIII. st. pr. Kr.: Ilijadu oko 750., Odiseju oko 725. S obzirom na to da u spjevovima prevladava jonsko narječje, pretpostavlja se da je Homer bio podrijetlom Jonjanin; u spekulaciji o rodnome mjestu, maloazijska Smirna i obližnji otok Hij uživaju stanovitu prednost…

(Hrvatska enciklopedija).

Vergilijev životopis nam je u velikoj mjeri poznat. Čak i neki motivacijski okidači povezani s njegovim tekstovima, a o Homeru zapravo ne znamo ništa, čak dovodimo u sumnju i njegovo postojanje. I da sam nekim slučajem bio u (nekoj ranoj) prilici arbitriranja o Ilijadi, bez imalo zadrške bih zaključio da je Ilijada prekrasna izmišljotina! Jer znanost nam nije osigurala ni minimum indicija temeljem kojih bi mogli izvesti suprotan zaključak.

I sada zapravo mislim isto, unatoč Schliemannu koji je temeljem (samo) vjerovanja (Ilijadi) otkrio mjesto koje svjedoči o mnogim stradanjima gradova smještenih na Hisarliku. Nakon toga su tzv. znanstvenici prepoznali jedan „arheološki sloj“ i nazvali ga VII a, koji su datirali u razdoblje (za koje su imali neke indicije o razdoblju mogućeg Trojanskog rata, 1190. godina prije Kr.)  i nakon toga velebno objavili – Trojanski rat je bio!!!

A zapravo su samo dokazali da se na tom području u tom razdoblju dogodila kataklizma. Nazvali su je Trojanski rat, baš kao što je Schliemann otkriveno blago imenovao Prijamovim.

Sa Schliemannom su se tzv. znanstvenici sprdali, a primjenili istu metodu i taj „arheološki sloj“ imenovali Trojom. Naravno da ta tvrdnja nema logičko uporište! Jer Troja i dalje postoji samo u mitovima!

U ovom trenutku (prema mojim saznanjima) mi još uvijek nemamo (pisane) dokaze koji bi nedvojbeno potvrdili da je postojao sukob Grka i Trojanaca na razini desetak godina ratovanja. Mi i dalje samo spekuliramo, ali sada ne temeljima koje nam je definirao Schliemann. Obožavam ga! Baš kao i Homera.

Vraćam se Ilijadi, jer mi se čini da sam zalutao u neke svoje interpretacije i znanosti i povijesti.

Iz navedenih „argumenata“ (prije ovog emocionalnog ispada) izvodim bogohulni zaključak: Mikena je u tom razdoblju bila grad (polis) bez ikakva utjecaja. Međutim, budući da su Mikena i Kreta neupitno, i jako dugo, obilježavali povijesna zbivanja na Sredozemlju, Homer je Mikeni osigurao besmrtnost i u Ilijadi.

Sjećanja su vrlo opasna u ispisivanju povijesnih događaja!

Iz enciklopedijskog je navoda lako zaključiti (ako mu povjerujemo) da je Homer podatke prikupljao četiri stoljeća nakon razdoblja ratovanja, i to iz grčkih izvora.

Budući da sam se već očitovao o takvoj (tzv. znanstvenoj metodi) interpretaciji povijesnih događaja, još jednom ponavljam da Ilijada nije povijesni dokument. Ali i to da je riječ o velebnoj drami koju i danas trajno obilježavaju (i danas sveprisutni) profili moćnika (bogova), heroja (savršenih ubojica), ali i ljudi (smrtnika).

Ovu digresiju privodim kraju s mišlju: Ilijada je danas aktualnija nego ikada prije.

Jedini problem je to što danas nema na vidiku ni jednog Eshila, Sofokla, Euripida, Shakespearea… pisaca koji su u stanju dosegnuti „granice ljudske duše“ i ispisivati priče o ljudima – makar bile i tragedije.

I sada ide prava ratna priča.

Izvjesno je da su već pri „iskrcavanju“ Danajci otkrili da moraju obnoviti zalihe (hrane i pića), ali i to da brojčano nisu u stanju potpuno opkoliti grad i uskratiti Trojancima mogućnost obnove zaliha hrane i pića. Sigurno je da u tom razdoblju nisu postojala ratna oruđa koja bi omogućila razaranje bedema grada. Ratovalo se uglavnom mačevima, lukom i strijelom, te bojnim kolima. Mislim da je lako zaključiti da su Danajci desetak godina nemilo patili, živeći u šatorima i na brodovima, u neprekidnoj potrazi za hranom i pićem.

Digresija

Sada moram skrenuti pozornost na procjene broja grčkih osvajača. Ja sam se opredijelio za brojku od oko pedeset tisuća vojnika, jer bi mi „manipulacija“ s trostruko većim brojem ljudi,  potpuno kompromitirala Trojanski rat u trajanju od deset godina i Ilijadu. Naime, polazim od podataka o napučenosti grada Zadra i zadarskog zaleđa. Procjenjujem da je riječ od oko 80 000 duša. Svakodnevnu skrb o pučanima preuzele su institucije Grada i Županije. Na prvom mjestu se osiguravaju „hrana i voda“. Kolike su „vodne dnevne potrebe“ to znaju u tvrtki „vodovod“. Na drugo mjesto stavljam osiguravanje higijensko / zdravstvenih potreba: kanalizacija, čistoća… Neke druge „ljudske temeljne potrebe“ (recimo samo – seks) ne spadaju u područje  „gradske odgovornosti“, pa ih neću posebno navoditi.

Ovim navodima pokušavam naglasiti nevjerojatnu važnost ovih „resursa“ u osvajačkim pohodima. Aleksandar se s tim uopće nije zamarao, jer su njegovi „blic-krigovi“ temeljeni upravo na tome. A i skrb o tridesetak tisuća vojnika je tada puno lakše ostvariva u pljačkaškim pohodima.

Cezar je svoja osvajanja u Galiji pripremao puno temeljitije. Na raspolaganju je imao nevjerojatno moćne graditeljske postrojbe, ali i „intendantske postrojbe“, koje su čuvali kao „zjenicu oka“.

Iz Ilijade se može samo naslutiti na koji način su se zadovoljavale navedene potreba. Izvjesno je da su „noćili“ ili pod šatorima ili na brodovima. Možemo naslutiti i to da su u pljačkaškim pohodima osiguravali hranu, piće (i žene), ali nam je nepoznata „tehnologija“ dostave. Jer, recimo Rimljani su gradili ceste, na čije tragove i danas nailazimo. Naravno, isključivo za vojne potrebe.

Ne tako davni (nazvat ću ih suvremeni ratovi) ostavili su nam jasne tragove iz kojih je razvidno koje se sve posljedice objavljuju u bilo kakvim uvjetima ratovanja. Bez iznimke se objavljuju alkohol i drugi „stimulansi“… i na kraju neizbježni PTSP.

U Ilijadi se pojavila i naznaka i tih procesa. Koliko se sjećam, u jednom je razdoblju tijekom ratovanja spomenuta i neka boleština, koju su (naši prevoditelji) nazvali kuga. Naši povijesni, srednjovjekovni zapisi kažu da je „kuga potaracala skoro pola Europe“. Drugi zapisi navode da je „kuga presudila“ o ishodu tzv. peloponeskih ratova. Čak i to da je Periklo skončao od te boleštine.

Iz navoda (u Ilijadi) o kugi se može zaključiti da je bila „pitomija“ i od korone. Recimo na razini obične prehlade (gripu ne navodim jer je i ona ostavila nemilog traga u europskoj povijesti).

Iz te perspektive bi bilo zabavno promišljati Odiseja tijekom zbivanja opisanih u Ilijadi, a pogotovo tijekom zbivanja opisanih u Odiseja – kao prolupanog PTSP-ovca.

I zbog toga mislim da su pjesnici čuđenje u svijetu!

I volim Homera, tko god to bio.

Trojanci su unutar zidina živjeli skoro na isti način kao i prije. Nedostajale su im neke namirnice koje su pribavljali morskim putem, ali im se „kvaliteta života“ nije dramatično promijenila. Neki bi rekli da su tako mogli živjeti do „Sudnjeg dana“. Sada nije teško naslutiti što se sve moglo događati u danajskim taborima tijekom prvih devet godina ratovanja. Naznaka tog stanja se najjasnije objavila u sukobu, na najvišem vrhu, između Agamemnona i Ahileja.

Homer kaže da je u tom razdoblju Ahilej pustošio naselja u okružju Troje i da su Danajci zapravo „živjeli od pljačke“. Tzv. ratni plijen su na prvom mjestu bili hrana i pića, ali u velikoj mjeri i žene, što je lako naslutiti iz povoda za sukob između Agamemnona i Ahileja. Međutim, jasno je taj „prihod“ brzo presahnuo, jer su se nakon nekog vremena ljudi sasvim sigurno počeli iseljavati iz ugroženih područja (istom procesu svjedočimo zadnjih godina neprekidno). O tome ponajbolje svjedoči „zgoda“ između Palameda i Odiseja. Naime, Odisej je dobio zadatak da pribavi hranu u Trakiji. Međutim, vratio se „praznih brodova“. Palamed ga tada prekori zbog lijenosti i kukavičluka (Graves, Grčki mitovi).

Digresija

Na ovom mjestu zastajem i skrećem pozornost na mračnu stranu Odiseja. Poznata je zgoda u kojoj je Odisej glumio ludilo ne želeći ići u pohod na Troju, unatoč zakletvi koju je dao Menelaju. Palamed ga je uspio nadmudriti tada i Odisej je ipak završio u ratu. Ovaj podatak navodim jer ga Hrvatska enciklopedija smatra pokretačem Odisejevih zaplotnjačkih (osvetničkih) radnji koje su dovele do mučne smrti Palamedove – kamenovan je kao izdajica!

Ne znam tko je ispisao taj enciklopedijski prilog o Palamedu i Odiseju, ali ja više vjerujem Gravesu. Naime, nakon Palamedova prijekora Odisej je izazvao Palameda da sam krene u potragu za hranom. Palamed prihvati izazov… i uskoro se vrati s tovarom žita na lađi.

I time je javno osramotio Odiseja. Ovaj to nije mogao otrpjeti.

Ovu zgodu sam ispisao s namjerom skretanja pozornosti na izvore podataka na kojima temeljimo naša promišljanja o ljudima i događajima. Uvriježeno je mišljenje da su podaci objavljeni na Wikipedijama nepouzdani. Ovim navodom „argumentiram“ (još jednom) da ne treba dogmatski vjerovati ni podacima koje nalazimo u enciklopedijama. S iste pozicije sam propitivao brojeve vezane uz tzv. katalog brodova. I nadam se da sam vas uvjerio u to da je svaki naš pokušaj propitivanja povijesnih događaja osuđen na jedinu istinu koju mi možemo dosegnuti – samo našu!

Jednom zgodom sam u rukama imao Apijanove Građanske ratove. Bio je to svojevrsni nastavak čitanja o povijesnim događajima u Rimu. Svetonije me sa svojim Carevima prekrasno zabavio pričajući priče na razini „žutog tiska“. S Tacitom u rukama sam se malo zabrinuo, ali ga dugo potom smatrao jedinim (rimskim) autentičnim povjesničarom. Nakon Apijana sam se zamislio (kasnije sam otkrio da se Marx o njemu očitovao s posebnim laudama). Propitujući dalje Herodota, Tukidida… nije mi bilo teško dokučiti da su i oni ispisivali – samo svoje istine.

Kratka digresija

Nedavno je na našoj dalekovidnici objavljen stari japanski film Rašomon (1950). Riječ je o razg. stanju kad se ne može saznati prava istina ili odabrati prava verzija između više istina ili interpretacija, kad svatko ima svoju istinu ili priču [razriješiti (razmrsiti) rašomon doći do istine; (u okolnostima rašomona)] (Hrvatski jezični portal).

Vraćam se ratovanju tijekom prvih devet godina. U toj priči Homer navodi dvadesetak gradova u okružju Troje, navodno saveznika Troje u ratu. Već taj je navod na razini povijesne smijurije. Riječ je naravno u interpretaciji značenja riječi saveznik. Mislim da svaki misleći čovjek lako može dokučiti da je riječ o naseljima u okružju Troje, čija je jedina uloga bila u opskrbljivanju Troje određenim namirnicama, ali i to da je jedino Troja bila zadužena za brigu o njihovoj (vojnoj, obrambenoj) sigurnosti. Dakle, ni jedno naselje nije bilo u stanju samostalno onemogućiti pljačkaške pohode Danajaca (pod vodstvom Ahila), jer nije bilo obrambenih zidova, a sumnjam i u to da je bilo i jednog obučenog vojnika… Trojanci su naravno čuvali svoju guzicu i naselja tada prepuštali njihovoj sudbini.

U Homerovom opisu Ahilovih tzv. osvajanja, a zapravo običnih pljačkaških pohoda bez imalo ugroze za svoje vojnike, navodim podatak: Ahil je u jednom pohodu ubio Andromahinog (Hektorova žena) nemoćnog oca, i njegovih sedam sinova (Andromahine braće). Priča kaže da mu je odao sve posmrtne počasti. Očito je ratovao po pravilima tzv. Ženevske konvencije. A kojim je počastima „opravdao“ ubijanje sedam njegovih sinova – Homer ne navodi.

Ove sam rečenice ispisao pokušavajući se (doslovno) sprdati s Ahilovom herojskom ulogom u Trojanskom ratu. Jer kad Homer kaže da je osvojio dvadesetak gradova-saveznika Troje u prethodnih devet godina ratovanja, Homer ga nedvosmisleno stavlja na pijedestal najvećeg ratnika u Trojanskom ratu.

Ovo sam ispisao namjerno, jer u zadnjoj godini ratovanja, o kojoj piše Homer u Ilijadi, ja ni jednog trenutka ne vidim Ahila kao spektakularnog sudionika pobjeda u ratu. Sve mi je bliža slika njega, kao čovjeka svjesnog svojih moći, koji se objavljuje kao običan sjebani bahati tip.

Na kraju

Ovaj dio svoje priče (Ilijada 2. dio) o Trojanskom ratu, zamislio sam kao svojevrsno suočavanje dva najveća junaka u Trojanskom ratu. Nadao sam se da sam uspio reći sve što sam mislio o Ahilu (u Ilijadi 1. dio), te da ću propitivanjem prvih devet godina bezuspješnog ratovanja u osvajanju Troje dokučiti i Hektorovu ulogu u onemogućavanju Danajaca da ostvare svoj cilj. Međutim, propitujući to razdoblje ratovanja, uočio sam da se Hektor u tom razdoblju uopće ne navodi (u bilo kojem značajnijem kontekstu), ali i to, da je tijekom prvih devet godina ratovanja Ahilej bio „glavni lik u drami“. I nastavio se sprdati s njegovim herojstvom.

Zbog toga vas vraćam na početak ovog teksta:  

U ovom tekstu pozornost usmjeravam prema Hektoru. Enciklopedijski navod je štur i baš ništa ne govori o Hektoru, te sam u profiliranje Hektora krenuo od samog početka rata. Mislio sam da je njegova uloga u prvih devet godina ratovanja itekako primjetna, jer je u njegovim rukama bila sudbina Troje. Međutim, pokazalo se da je priča o prvih devet godina rata tipična osvajačka.

I ispričavam se.

Ali vam obećavam skori tekst (Ilijada 3. dio) koji ću posvetiti smrtnicima.


[1] To su oni koji kreću u pljačkaške pohode, porobljavaju druge narode… i uz to im  nameću i „svoj način života“, recimo – demokraciju.

Autor: Nikica Simić