Uvod
U prethodnom tekstu o Troji ispričao sam priču o tragovima koje je ostavila jedna od interpretacija Ilijade u nedavnoj stvarnosti. Nazovimo je povijesna, i recimo stvarna. Međutim, Ilijada je i prije bila nevjerojatna inspiracija, jer likovi (profili ljudi) koji su se objavili u Ilijadi su uistinu – svevremenski. Ali kad zalutamo u područje umjetnosti lako ćemo otkriti da smo u kaotičnom području, jer oni koji su umjetnost prepoznali u klasicizmu, brzo će utvrditi da umjetnošću nazivaju i ono što je suprotnost klasičnoj umjetnosti, već u nazivu, apstraktna umjetnost.
U mojem promišljanju umjetnosti i umjetnika je misao o potrazi za istinom u osobnom doživljavanju svijeta. Međutim, ne tako davno sam dokučio i to, da je potraga za istinom (povijesnoj ili umjetničkoj) silno uvjetovana kulturnim i političkim okružjem u kojem je odrastao i odrastao umjetnik ili povjesničar. I siguran sam da bi se isti ti davni umjetnici i povjesničari, živeći našu sadašnjost, barem priupitali o tome… što su mislili kad su tada ispisivali svoju istinu.
Pitam se stoga što bi danas Homer pisao u Ilijadi?
Polazeći od navedenih stavova ovim tekstom pokušavam mijenjati početne uvjete u percepciji izbora (i interpretaciji) likova, koji su obilježili dramu Trojanskog rata. Da, da, Ilijadu sam sebi osvijestio kao priču silno obilježenu emocijama, a takvu priču je moguće najbolje ispričati ljudima u umjetničkom izričaju koji nazivamo – drama.
Mislim da su upravo to prepoznali besmrtnici: Eshil, Sofoklo i Euripid… i naravno Shakespeare.
Digresija
Pitam se najprije, jeste li i za trenutak pomisli koliko je bilo mrtvih u dva ne tako davna tzv. svjetska rata, koja su zajedno trajala manje od trojanskog. I jeste li na bilo kojem mjestu pronašli podatak o tome, koliko je staraca, žena i djece… recimo blago, stradalo u desetogodišnjem trojanskom ratu, da bi ga mogli usporediti s milijunima nevinih žrtava u tzv. svjetskim ratovima. I koje bi zaključke izveli.
Mrzim ratove i one koje ih pokreću, jer u svakom ratu je sjeme budućeg. Ne znam je li Gundulić, ispisujući stihove, tko bi gori sad je doli… mislio i na ishode budućih ratova, ali je poslao jasnu poruku o petlji u kojoj živimo.
Sada ću vam ispričati jednu priču, pa vi izvedite zaključak. Priča je o Eneji.
Eneja (grč. Αἰνείας, Aineίas, lat. Aeneas), po grčkom mitu, sin Anhiza i božice Afrodite, istaknuti junak u Trojanskom ratu. Prema Vergiliju (Eneida), nakon propasti Troje Eneja, zajedno s ocem i malim sinom Askanijem, traži novu domovinu. Nakon duga lutanja stigao je u Lacij u Italiji. Ondje je nakon teških borbi stvorio novu državu, a njegov sin Askanije pod imenom Jul postao je praotac roda Julijevaca.
Iz ovog enciklopedijskog navoda može se naslutiti u kojem ću vas smjeru (zaključivanja) povesti. Naime, vidljivo je da je „enciklopedija upamtila“ Eneju kao istaknutog junaka u Trojanskom ratu. Ja ga pamtim samo kao istaknutog saveznika Trojanaca, koji je pokušao napraviti prevagu u ishodu rata. Nije uspio. Da je kojim slučajem bio Trojanac, skončao bi kao Hektor i drugi Trojanci. Njegova kazna bila je odlazak sa svojeg ognjišta (progonstvo). U Eneidi je Vergilije ispričao njegovu junačku priču, a enciklopedija kaže da je nakon teških borbi stvorio novu državu. Riječ je naravno o Rimu.
Ali ne navodi se koje su to bile teške borbe, u kojima je pobio, porobio i protjerao plemena s njihovih ognjišta.
Mislim da je Gundulićev stih zapravo istinska mudrost, jer je očito da je, jednom gubitnik postao sada, junak i pobjednik. Kraj ove priče je zabavan. Naime, nakon tisuću godina je moćna rimska država, u tzv. punskim ratovima do temelja razorila Kartagu, bogati grad, koji je na svoju žalost „imao kontrolu trgovanja“ (poput Troje) na Sredozemlju.
Neki bi za ovo rekli: povijest se ponavlja.
Gundulićev stih jasno se objavljuje u ishodima nakon tzv. drugog svjetskog rata. Možemo ga prepoznati u hrvatskoj i židovskoj novoj povijesti.
Ja samo volim reći da se ratovima nikada ništa nije trajno riješilo, jer je u ishodu svakoga, sjeme rata koji dolazi.
Danas ratove bez iznimke obilježavaju brojevi u ratu stradalih. O pravednosti rata odlučuju tzv. povjesničari zaraćenih strana – sve do konačnog ishoda ratovanja. Nakon toga samo pobjednici pišu povijest. Posljedice toga su stravične. Navodim samo nekoliko primjera, koje pamti tzv. zapadna civilizacija.
Aleksandra, kao „nevjerojatnog junaka“ koji je pokrenuo nekakve kulturne promjene (helenizam, ili kako ga već nazivaju), a iza sebe ostavio brojku od oko 250 000 izravnih žrtava svojih pohoda (druge posljedice ne navodim).
Nastavljam s Cezarom (kojem je Aleksandar bio uzor). Koliko je ljudi stradalo u Galiji, koliko na drugim mjestima na kojima je ratovao, a koliko u građanskim ratovima koje je izravno uzrokovao, nisam naišao na podatak, ali sam siguran da je nadmašio Aleksandra.
Navodim i Džingis kana, bestijalnog ubojicu, koji je navodno u jednom trenutku „vladao“ najvećim teritorijem ikada. Mogao bih spomenuti i Napoleona… ali radije navodim Kolumba. Ako pogledate navod u Hrvatskoj enciklopediji (poduži je), lako će te prepoznati nevjerojatnog vizionara, koji je postao žrtva svoje vizije. Međutim, ako vam se nekim slučajem u rukama nađe jedna njegova biografija, otkrit će te i to da su njegova tzv. otkrića kao ishod imala i oko dva milijuna mrtvih domorodaca.
Digresija
Zabavno je uporno ustrajavanje u pripisivanju zasluga Kolumbu uz tzv. otkriće Amerike. Ta tvrdnja me podsjeća i na tvrdnju da je Kopernik „otkrio“ heliocentrični sustav . Netočne su i jedna i druga. Takvih tvrdnji ima na puno mjesta. Navest ću jedno uistinu dramatičnu. Riječ je o tzv. periodnom sustavu elemenata. Da nema zabune: to je sustav na kojem se temelje sve prirodne znanosti, sva istraživanja Svemira ali i mikrosvijeta. Zabavno je to što svi na svijetu znaju da je Mendeljejev prvi uočio konture sustava, i pravila „popunjavanja“ nepoznatih mjesta (u sustavu). U nedavnoj prošlosti su taj sustav elemenata, kod nas u Hrvatskoj, imenovali imenom Mendeljejeva. Uvjerio sam se da danas u Hrvatskoj ni jedan učenik nema asocijaciju na ime Mendeljejeva.
Mislim da je jasno što pokušavam (još jednom) naglasiti ovom digresijom. Riječ je o sveprisutnom i svevremenskom procesu, tragove kojeg i danas nalazimo u Egiptu u prikazima ishoda bitke Ramzesa II protiv Hetita. Bitku je izgubio, ali spomenički zapisi i danas slave njegovu veličanstvenu pobjedu. Zabavan je i pokušaj da se zatre svaki trag o vladavini Amenofisa IV., egipatskog faraona iz XVIII. dinastije (vladao od 1364. do 1346. pr. Kr.), poznatijeg pod imenom Ehnaton… Poduzeti su veliki napori da se unište svi povijesni tragovi njegove vladavine. Povijest pišu pobjednici.
Zbog toga obožavam Roberta Gravesa (autora Grčkih mitova, i suautora Hebrejskih mitova), koji je svoju potragu za istinom sveo na prikupljanje svih dostupnih mu izvora i stavio ih na raspolaganje čitateljima, bez imalo želje da usmjeri čitatelje prema zaključivanju. Sami moramo odlučivati kojem ćemo (povijesnom) izvoru više vjerovati. Ali isto tako znati da bi ishod potrage (za istinom) bio drugačiji da su polazišta potrage bila drugačija.
……
Brojeve stradalih u svim povijesnim ratovima daleko su nadmašili brojevi koji se povezuju sa suvremenim (nedavnim) ratovima. Međutim, često sam se pitao koji je junak presudio u prvom, a koji u drugom svjetskom ratu. Pokazalo mi se da su u pamćenju ostali samo oni „koji su najviše ubijali“: Hitler i Staljin.
Odgovornost za „pobjedu“ u drugom ratu „hrabro je“ preuzeo Staljin. Razlog mi je očit, jer mu je to omogućilo „da kod kuće nastavi ubilačku misiju“. Churchilla se tu i tamo spomene, ali nakon što mu je u domovini uskraćena moć, postao je nezanimljiv kao pobjednik u ratu. Koja je i kolika uloga Amerikanaca u drugom svjetskom ratu doznajemo iz propagandnih filmova, koje su naravno snimali sami. Istina je da im mnogi pripisuju zasluge za okončanje rata, ali ne pamtim ime ijednog vojskovođe koji je preuzeo zasluge za uništenje dva japanska grada. Sami se uvjerite. Hrvatska enciklopedija se ovako očituje.
Hiroshima [hirošima], luka i glavni grad istoimene prefekture na južnoj obali otoka Honshua, Japan; 1 186 928 st. (2014). Leži u delti rijeke Ota, na sjevernoj obali Unutrašnjeg japanskog mora (Seto Naikal). Sveučilište (osnovano 1949). Spomenik žrtvama atomske bombe i šintoistički hram Itsukushima (XIII. st.) na istoimenom otoku, nalaze se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (od 1996)… Na mjestu današnjega grada sagrađen je kaštel 1598., koji se poslije ubrzano razvijao i postao najvećim gradom zapadno od Osake. Od 1871. Hiroshima je glavni grad prefekture, a u II. svjetskom ratu ondje je bilo važno skladište ratne opreme. Hiroshima je prvi grad na svijetu koji je bombardiran atomskom bombom. Dana 6. VIII. 1945. u 8 sati i 15 minuta američki avijatičari bacili su na Hiroshimu atomsku bombu i grad je u vrlo kratkom vremenu prestao postojati (od ukupno 75 000, razoreno je oko 63 000 zgrada). Smatra se da je od razaranja, požara i radijacije poginulo oko 80 000 ljudi, a ranjeno oko 65 000. Naknadno je od posljedica radijacije (»atomska bolest«) stradalo još mnogo građana. Nakon atomskih napadaja na Hiroshimu i Nagasaki, Japan je kapitulirao.
Digresija
Ovaj dio sam morao ispisati nakon gadljive mi afirmacije jednog filmića, nazvali su ga Oppenheimer. Nakon silnih Oskara koje je dobio, na mreži se teško možete „probiti“ do ozbiljnih podataka. Pogledajmo zato samo brojeve. Brojevi kažu, da su 1945 godine bačene bombe na Hirošimu i Nagasaki. Govore da je samo u Hirošimi poginulo oko 80 000 ljudi, a ranjeno, (s izvjesnih ishodom ranjavanja) oko 65 000. A sada nam je netko, osamdesetak godina poslije, počeo servirati romantičnu (???) istinu o tome. Nisam ga pogledao niti hoću, ali znam da sam se puno prije suočio s izmišljotinom o nekakvom nadmetanju „tko će prije do atomske bombe“. Onih koji mogu izravno svjedočiti o tom razdoblju, uglavnom nema. Međutim, još uvijek postoje neki koje progone povijesne laži.
Moja istina je jednostavna.
Znam ponešto fizike (dipl. inž. fizike, opredjeljenje nuklearna fizika). Teorijski sam davno shvatio fizikalne procese koji mogu dovesti do dramatičnog ishoda. Međutim, znao sam predobro i to da teorija u procesu „pretakanja u praksu“ nailazi na najbizarnije poteškoće (počevši od vlažnosti zraka u spajanju nekakvih žica u shemu).
U Njemačkoj su u tom razdoblju „ostala“ dva istinska genijalca. Heisenberg i von Braun. Hitler je „svoj program ratovanja“ tada temeljio na (raketnim) idejama von Brauna. Poznate su priče o razvoju „fau raketa“ kojima je bombardiran London. I broj mrtvih nakon bombardiranja. Ako je i postojao Heisenbergov pokušaj da afirmira ideju stvaranja nuklearne bombe, o tome nemamo saznanja, ali je sigurno da se bez njega taj projekt nikada ne bi mogao ostvariti. Da je Heisenberg uspio uvjeriti Hitlera u prioritet stvaranja nuklearne bombe, ne bi se ništa dogodilo jer u Njemačkoj više nije bilo dovoljno znanstvenika koji bi taj projekt mogli – i pokrenuti. To su činjenice.
Zabavna je priča s mreže.
Nakon kapitulacije Njemačke, von Braun je s oko 127 raketnih stručnjaka s kojima je u Peenemündeu radio na razvoju raketa u vojne svrhe emigrirao u SAD gdje je nastavio rad na razvoju i usavršavanju raketa.
Naime, jedna druga priča kaže da su Ameri imali dogovor sa Staljinom (u podjeli ratnog plijena). Priča kaže da su Ameri Staljinu prepustili teritorij u zamjenu za „sve Hitlerove znanstvenike“. Von Braun nije emigrirao u SAD, on je bio samo dio „ratnog plijena“ (neki govore o oko 800 Amerima zanimljivih znanstvenika). Meni je zabavno to što „nema tragova“ o jednom, kojeg osobno svrstavam u najveće zločince svijeta. Riječ je naravno o Mengeleu. On je sasvim sigurno bio dio „ratnog plijena“ koji je pripao Amerikancima.
Tu metodu je afirmirao rimski vojskovođa Marcel, koji je nakon mukotrpnog i dugotrajnog osvajanja Sirakuze, svojim vojnicima izričito naredio – Arhimeda želim živoga. Nije uspio. Džingis-kan, bestijalni ubojica je u svojim osvajanjima vojskovođama naređivao isto – ne ubijajte one koji znaju!
U našim školama se počinje afirmirati tzv. kritičko mišljenje (kao izborni program). Ne znam kamo ih ta tzv. metoda u potrazi za istinom može odvesti u propitivanju stvaranja nuklearne bombe, osim ako ne provjere istinitost podatka koje sam naveo.
Vraćam se Ilijadi.
Ilijada je za mene grčka Biblija. Ne prebraja mrtve, samo šalje moralne poruke (iz tog razdoblja, naravno grčkom narodu) o sudbinama i pobjednika i žrtava u trojanskom ratu. I naravno, političke.
Moja priča o Trojanskom ratu
mi je, od prvih čitanja priča iz Ilijade, bila zbunjujuća. Počevši od tzv. povoda za rat. Zabavno mi je to, što se već tada nisam mogao potpuno identificirati s Ahilom (najvećim junakom… itd.). Sada imam vremena da se pozabavim odgovorima na ta pitanja. Počet ću s profiliranjem (lijepe) Helene, Parisa i Ahila.
U svojoj priči pokušat ću skrenuti pozornost na „glumce“ koji su sudjelovali u drami Trojanskog rata, iz perspektive čovjeka s iskustvom, koji je svjedočio povijesnim događajima koji su obilježavali i obilježili stvaranje i odrastanje jedne državice, ali i umiranju jedne druge.
Lijepa Helena i Paris
Priče o Heleni su zabavne. Iz priča je izvjesno da joj je otac bio Zeus, ali i to da joj je sestra (po majci) bila Klitemnestra, buduća žena vrhovnog zapovjednika grčke vojske Agamemnona.
Helena je upamćena ponajviše zbog svoje ljepote, za koju bi se moglo reći da je bio njezin dar, ali još više prokletstvo. Prva priča kaže da ju je oteo Tezej, atenski kralj, u ranoj dobi njezina odrastanja. Zabavno je to što povod otmici nije bila Helenina ljepota. Naime, prijatelji, Tezej i Piritoj, obvezali su se jedan drugom u pomaganju da ožene princeze božanskog porijekla. Helena je živjela u Sparti na dvoru kralja Tindareja (neki ga nazivaju Heleninim poočimom). Otmica se dogodila kad su Helenina braća (Kastor i Polideuk) bili odsutni. Helenu su iz „zatočeništva“ izbavili upravo oni nešto kasnije, ali se ne govori o tome što je bilo s Heleninom kćeri Ifigenijom.
(Ipak postoji priča o tome da je upravo ta Ifigenija, zapravo Agamenonova kći, koja je upamćena kao Ifigenija na Aulidi, kći koju je otac bio spreman žrtvovati).
Priznajte da je potraga za istinom može biti prilično zabavna!
Helena je nedugo potom postala „zrela za udaju“. I uskoro se Heladom pronio glas o Heleninoj svevremenskoj ljepoti. Nije bio zanemariv i podatak o bogatstvu Sparte. I uskoro su u Spartu pohrlili mnogi ugledni prosci.
Zabavna je i priča o Heleninom izbora budućeg muža. Naime, neki kažu da je Helena sama odabirala svojeg budućeg muža. To je tada, a i puno godina potom bilo nepojmljivo u svijetu muškaraca. Koliko je Helena utjecala na sam izbor, teško je reći, unatoč tome što su se svi pristigli prosci „obvezali zakletvom“ da će njezina izabranika uvijek braniti svojim životima.
Izvjesno je da je Helena „odabrala“ najmoćnijeg od prosaca, Menelaja, čiji je brat Agamemnom vladao bogatim Argom[1] i već se „rodbinski umrežio“ s moćnom Spartom, oženivši Heleninu sestru Klitemnestru.
Helena je Menelaju rodila troje djece: Hermionu, Etola i Marafa (Menelaj je u tom razdoblju imao i dva vanbračna sina. Navodim taj podatak u kontekstu vašeg promišljanja ljubavi lijepe Helene i Menelaja).
Priča o Heleni se nastavlja na neobičan način na gori Idi u izboru najljepše boginje. Ja tu priču često navodim kao prvi reality show (zbiljokaz) u povijesti.
Mislim da se Helenina ljepota u prethodne dvije priče nije objavila kao poseban motiv u izboru mladenke, ali u priči koja slijedi, Helenina ljepota dobiva „ničim izazvana“, svemirsku dimenziju. Počujte priču.
U priču se na gori Idi uključuje Paris. Razlog zbog kojeg je Zeus odabrao Parisa za suca koji će presuditi o tome koja je od boginja (Hera, Atena i Afrodita) najljepša je (meni) nelogičan, pa ga neću navoditi. U tom je trenutku Paris bio samo pastir s vrlo skromnim iskustvom u životu. Često pomislim da je bio u razdoblju adolescencije. Njegovi doživljaji moći, ljubavi, slobode i zabave bili su nejasni, jer do tog trenutka je živio bezbrižno u idiličnom okružju, ali je „u utrobi“ počeo osjećati silni pokretački utjecaj njemu nerazumljiv.
Digresija
Na ovom mjestu moram dodati podatak koji se rijetko navodi. Jedna nimfa je ugledala lijepog mladića na obroncima Ide… i smotala ga pod svoje skute. Priča kaže da je Parisu rodila sina. Ovaj podatak naizgled kompromitira moju navedenu teoriju, ali meni je čini još vjerojatnijom. Naime, dodajem ružan argument iz naroda (koji i dalje neki navode): „prvi se mačići u vodu bacaju“!
Kad su Hera i Atena pokušali Parisa „korumpirati“ darovima koje bi svaki „normalan“ i odrastao čovjek, bez iznimke prihvatio… on se priklonio Afroditi koja mu je obećala „najljepšu ženu na svijetu“.
Što je ljepota nitko do danas nije otkrio!
Međutim, u svijesti svakog („normalnog“) muškarca imati (fizički) „lijepu ženu za ženu“, je motiv koji zasjenjuje mnoge druge ljepote koje čine zajednički život. Ali, unatoč tome, siguran sam da to nije bio razlog zbog kojeg je jabuku dao Afroditi. Mislim da je presudila obična požuda koju je u Parisu pobudila „majstorica zanata“.
Digresija (zabavna)
Poznata je priča o Rubensovim ljepoticama. Ako ste ih upoznali na slikama, sada ih zamislite stvarnima pokraj sebe u blizini dodira, golih kao od majke rođenih. Jedna je više nego dovoljna. Već tada ste u oblaku mirisa rasne žene. Rubens je prepoznao Afroditinu najveću moć. Paris je već tada donio odluku. I smućenog je uma jabuku dodijelio Afroditi.
Što je ljepota nitko do danas nije otkrio!
Jednom sam se upitao tko je ljepši: Helena, Nefertiti ili Mona Lisa i zaključio da nitko ne zna jer o tome odlučuje srce. Ljepota u svojoj savršenosti dolazi iz Platonova svijeta ideja. I mislim da savršena ljepota žene kod muškaraca pokreće samo doživljaj divljenja. Nazvao bih ga – aseksualnim. Čini se da je to dobro znala i Helena.
Graves o tome piše: Jednoga dana Helena na trojanskoj ulici nađe kamenje s kojega bi, kad se protaru jedan o drugi, kapala krv. Helena u tim kamenovima prepozna moćni afrodizijak.
Helena je Parisu rodila tri sina: Bunoma, Agana i Idaja, koji su poginuli kad se srušio krov, i kćer Helenu. Parisov sin s nimfom (Korit) je na nagovor majke pristupio grčkoj vojsci u ratu.
Nakon pogibije Parisa objavili su se običaji iz tog razdoblja. Parisova braća su „imala pravo nasljeđivanja“ bratove žene. Pripala je Difobu.
Priča o Heleni (prema Pauzaniju) kaže da su je (nakon rata) Menelajevi sinovi prognali iz Sparte, ali nisam pronašao podatak, je su li to bili njeni sinovi s Menelajem.
Provjerio sam, bili su to Menelajevi „vanbračni sinovi“.
Euripid je u Orestu naveo da je na kraju uznesena na Olimp.
Jedna druga priča kaže da je na Elizejskim poljima s Ahilom. Moj komentar na to je – našla krpa zakrpu! Neke druge priče o Heleni su također zanimljive jer čak osporavaju dolazak Helene u Troju.
Nakon navedenih priča o Heleni, procjenjujem da bi se i ponajbolji današnji profajleri dugo propitivali o tome što bi ispisali o liku i djelu lijepe Helene. Mislim da je Helena itekako znala gdje je njezina moć i da je od nje ponajviše naučila besmrtna Kleopatra.
Digresija (zabavna)
U svim filmovima u kojima Kleopatra ima važno mjesto, glumice koje su odrađivale njezin lik, bez iznimke su bile iznimne ljepotice. Međutim, na novčićima (kamejama) prikaz Kleopatre nije ni blizu nečega što bismo danas nazvali lijepom ženom. Prvi dojam bi bio „nosata žena“.
Priču o lijepoj Heleni su nam prodali povjesničari. Međutim, pokazalo se da tu priču nisu „popušili“ umjetnici. Pokazalo se da nijedan (od onih pravih) nije pronašao inspiraciju u ovjekovječavanju njezina lika i ljepote. Helena je za njih bila samo Barbika prije Barbike, jer su je i Homer i povjesničari pretvorili u Barbiku. I nisu se usuđivali Helenu prikazati kao Rubensovu ljepoticu. A prikazivanje astralne ljepote žene umjetnike nikada nije i neće zanimati. Osim u slučajevima kad to ne mogu niti smiju izbjeći!
Moram ispričati i ovu priču o Trojanskom ratu. Mislim da su rijetki na svijetu koji ne misle da je tzv. otmica lijepe Helene povod za Trojanski rat. Priča je zapravo počela s Hezionom, koju je iz okova oslobodio Heraklo. Zgodu sam ispisao prije.
Heziona je nakon prvog razaranja Troje pripala Telamonu. Prijam (spasitelj), rođen kao Podark (bosonogi), brat joj, ostao je jedini na životu iz njezine obitelji zahvaljujući molbi koju je Heziona uputila gnjevnom Heraklu. Nakon što je Troja stasala u razdoblju kraljevanja Prijama, Prijam je od Telamona zatražio da mu vrati sestru. Telamon je odbio. A potom je Prijam učinio isto i odbio vratiti Helenu.
Priznajte da medalja uistinu ima dvije strane. I da ljepota s tim nema nikakve veze.
Helena je tada postala i ostala trajna „moneta za potkusurivanje“.
Neki su u pričama o Heleni i Parisu pokušali uključiti i ljubav. Bezuspješno.
U ovom dijelu sam pokušao mijenjati uobičajeni pristup promišljanja lijepe Helene. I kompromitirati otmicu kao povod rata. Neki ozbiljniji povjesničari su davno ukazali na to sugerirajući uobičajeni motiv: borbu za prevlast u trgovanju (moćnim izvorom prihoda) i kontrolom Helesponta.
Digresija
Shakespeare je jednom zgodom ispisao rečenicu: ima nešto trulo u državi Danskoj. Ja je parafraziram (naizgled bogohulno) s: ima nešto trulo na Bliskom istoku! U Trojanski rat je bio uključen „cijeli zainteresirani svijet“. Nitko ga nije nazvao svjetskim ratom. Mislim da je „otkrićem crnoga zlata“ na Bliskom istoku započeo rat trajniji od Trojanskog. I dalje traje, s neprebrojivim žrtvama. I nitko ga ne naziva svjetskim. O religijskom kontekstu ratovanja na Bliskom istoku ne usuđujem se pisati, ali ako itko misli da to nije istinski svjetski rat, koji traje od prvih tzv. križarskih ratova, i koji bi mogao obilježiti svjetsku budućnost trajnije od prethodnih tzv. svjetskih ratova – neka još jednom promisli.
Ima nešto trulo na Bliskom istoku!
Međutim, unatoč pokušaju da Parisa proglasim nesvjesnim pubertetlijom, moram dodati i priče o njemu – prije otmice. U tim je pričama lijep, hrabar, pošten… Iz tih priča lako sam se identificirao i s njegovim (romantičnim) odlučivanjem. Jer sam i ja tada bio mlađahan (romantičan(?)). I što god to značilo, „navijao sam za njega“ do trenutka u kojem je pobjegao iz dvoboja s Menelajem, dvoboja koji je mogao okončati rat. Bez obzira na ishod, koji je bio izvjestan – jedan od njih bi bio mrtav, a rat okončan!!! Hektor je pokušao „isprati tu sramotu“ Trojanaca. Hektor je dvoboj s Menelajem preživio, jer su bogovi odlučili tako ( deus ex machina). Nakon silovitog i ravnopravnog nadmetanja, u kojem se nije nazirao pobjednik… iscrpljene borce su bogovi „vratili njihovim kućama“.
Iz ovakve dramaturgije Ilijade tada nisam naslućivao što je pjesnik želio reći? Danas naslućujem. Borba između Menelaja i Hektora baš ništa nije odlučivala. Da je jedan od njih i pobijedio (ubio protivnika), ništa se na ratištu ne bi promijenilo. Grci bi imali još jaču osvetničku želju, a Trojanci bi i dalje nastavljali obranu grada.
Taj dvoboj, u kojem se ništa nije odlučivalo, zapravo je trebao pjesniku da profilira likove Parisa, Hektora i Menelaja. Jer, za mene je Paris od tada postao obični kukavelj (čovjek koji nije u stanju braniti svoju obitelj, čuvajući svoju guzicu). Potvrdu te misli sam dobio nedugo potom, kad je sa zidina odapeo strelicu (zaplotnjački, ničim ne ugrozivši sebe) prema Ahilu. Meni je potpuno nevažno što priča kaže da je strelicu navodio Apolon prema jedinom smrtnom mjestu na Ahilovom tijelu. Priča kaže da je i Paris skončao na isti način, od otrovne Filoktetove strijele. (Poruka o nekakvoj božanskoj pravdi, ili nešto drugo… nemam pojma). U tom dvoboju se i Menelaj objavio (konačno) kao vrstan i hrabar borac, ravnopravan Hektoru, ratniku koji je devet godina uspješno branio svoj dom.
Paris i Menelaj su na čudan način dramaturški povezani u Ilijadi. Menelaj je zapravo prikazan nejasno (bez neke posebne uloge u drami). Ako bi itko njegovu ulogu karakterizirao, mogao bi reći da je sporedna uloga. I za Parisa bi kritičar rekao isto, osim što su mu pridružili etiketu kukavice. Menelaj je to izbjegao, ali ostao zapravo – neupamćen (sporedan) lik.
Ahilej (Ahil)
Ahilej ili Ahil (grčki Ἀχıλλεύς, Akhilleús: mučitelj svojih četa, mikenski a-ki-re-u, etrurski Achle, latinski Achilles),…
Priču o Ahilu počinjem navodom iz Hrvatske enciklopedije, jer sam siguran da su mnogi i danas zbunjeni pitajući se o čemu je riječ. Iz navedenog je jasno da je riječ o istom čovjeku. Jasno je i to da je, čitajući ime u ispisu na grčkom jeziku prirodno zaključiti da je riječ o Ahileju. Međutim, ako se opredijelimo za ispis imena na latinskom jeziku, očito je da je riječ o Ahilu.
Digresija
U ovom slučaju je problem lako riješen, međutim, slične interpretacije zapisa (davnih) imena odvode nas u područje nerviranja. Naime, isto se događa s Ajakom (koji je sudjelovao u gradnji trojanskih bedema, i postao jedan od trojice sudaca u svijetu mrtvih), njegovo ime se u Hrvatskoj enciklopediji navodi kao Eak. Navodim i primjer imena Hektorova sina. Dugo sam mislio da mu je ime Astijanakt (Hrvatska enciklopedija (1941.-1945.) a onda otkrio da je riječ o Astijanaksu (Proleksis, i HE enciklopedija). Herakla sam upoznao s imenom Herkules, potom otkrio ime Herakle, a na kraju i to da mu je ime Heraklo.
To je, naravno, problem hrvatskog jezika. Mislim da bi se te nesporazume lako moglo otkloniti kad bi se neki od naših jezikoslovaca posvetio tom problemu i ispisao „našu interpretaciju“, za početak, barem grčko / latinskih imena.
Drugi problem prepoznajem u prijevodu značenja navedenih imena. Naime, HE prevodi značenje imena Ahilej, kao mučitelj svojih četa. Međutim, Robert Graves se opredjeljuje za prijevod – bez usana, uz pojašnjenje. Naime, Ahilejevu majku Tetidu je Pelej (otac) zatekao u tajnovitom procesu u kojem je sina Ahileja činila neranjivim (besmrtnim?). Tetida je pobjegla, i Ahilej nikada usnama nije okusio majčino mlijeko. Ne znam što je točan prijevod, ali više vjerujem Gravesu.
Profiliranje Ahila se čini jednostavnim, jer tragova je više nego dovoljno. Međutim, kako to biva: pitanje je tko čita i kako interpretira (i zbog čega) iste podatke.
Počet ću s najčešćom interpretacijom: najveći grčki ratnik i glavni lik Homerove Ilijade. Ovu tvrdnju je teško osporiti i danas, jer je „kultura ratovanja“ i dalje dominantna. Recimo da i danas slavimo (kao ponajbolje, hrabre i časne… ratnike) one koji su najviše ubijali. Ubijanje se u pravilu opravdava pravednošću ratovanja. Budući da je Homer grčkog habitusa, prirodno je da opravdanost rata (i pravednosti ubijanja u ratu) nalazi u banalnom povodu (otmica Helene).
Oni koji misle svojom glavom i znaju priču o Heleni, lako će dokučiti da nikada nije povod za ratovanje bio – debilniji[2]. Naglašavam to, jer deset godina ratovanja nadmašuje brojem godina trajanje dva tzv. svjetska rata (koja pamtimo). Pamtimo i punske ratove, križarske ratove, a pamtimo i Vijetnamski rat, rat u Koreji i rat u Afganistanu, a upravo svjedočimo ratu u Ukrajini….itd.
Mislim da je izvjesno da su o ratovima pisali uglavnom moćnici (opravdavajući ishode rata po svojoj mjeri). Zabavno je to što su Rimljani u punskim ratovima pokrenuli ratove i ispisali povijest, koja je identična priči o Troji, jer su se ratovi priveli kraju potpunim uništenjem Kartage.
Zabavno je to što su Rimljani u priču uključili i Hanibala i dali mu ulogu usporedivu s Hektorovom ulogom u Ilijadi. Naime, i Hanibal je bio „pred vratima Raja“. Zbog čega nije na kraju „ušetao u Rim“ rimski povjesničari nisu suvislo argumentirali, a zbog čega Hektor nije iskoristio svoju priliku (kad je bio pred vratima Raja) lakše je dokučiti, jer je Trojanski rat (opisan u Ilijadi) bio samo „zabava bogova“.
Digresija
Da je kojim slučajem Eneja pisao Ilijadu (naravno, mislim na ishod u kojem je Troja pobijedila u ratu), tko zna što bismo doznali. Možda bi Hektor bio najveći junak u ratu i glavni lik Ilijade, a Eneja kralj Troje.
Zabavna mi je i misao koju sam upravo ulovio. Riječ je o nečemu što je davno prepoznato u književnim izričajima kao: deus ex machina! Mislim da je jasno svima koji su se suočavali s Ilijadom, da je Trojanski rat obilježavan i obilježen upravo s takvim i sličnim objavljivanjima bogova. I svim piscima ukazujem na tu mogućnost u slanju svojih (suvremenih) poruka. Jer upravo su oni bogovi u svakoj svojoj priči.
Ma, naivan sam. Njima ne treba ta poruka!
Volim misliti da sam, barem malo, kompromitirao neke uobičajene tvrdnje o Trojanskom ratu. Nastavljam dalje s tzv. najvećim junakom, grčkim ratnikom (hrabrim i nepobjedivim)! Priču počinjem s banalnim pitanjem: što biste vi činili da znate samo to – da ste neranjivi (i božanskog porijekla)? Moja prva misao je – ja nikada ne bih bježao od bilo kojeg sukoba! Mislim da je to razuman odgovor. Jer, baš nikada ne bih bio u smrtnoj pogibelji. Ako to neki nazivaju hrabrost – lažu sami sebe. Zaključak je meni očit: Ahil je samo bahati tip, koji o hrabrosti nema pojma. A drugi još dramatičniji: samo takav tip je u stanju časnog i mrtvog protivnika tri dana „razvlačiti“ (iskaljujući se na njegovoj „lešini“) oko zidina Troje.
I neki drugi su to nazvali ogavnim činom!
Tko god je i pomislio da je Ahil (nakon ovih rečenica) bio najveći grčki ratnik u Trojanskom ratu, uistinu treba propitivati sebe. Ali i to: što takva poruka znači u propitivanju trajnog grčkog identiteta?
Digresija
Za Hirona (Kentaura i Ahilovog mentora, životnog učitelja) Graves reče da je imao nevjerojatan talent (kao učitelj). Bio je u stanju naslućivati, prepoznavati i razvijati sposobnosti svojih učenika. I činio je ono što takav učitelj čini: od Ahila je stvorio savršenog ubojicu.
Druga priča kaže da je Aristotel, u jednom razdoblju, bio mentor / životni učitelj Aleksandru Velikom (neki vole naglasiti, Makedonskom). Čini se da je prepoznao Hirona u sebi i stvorio tada najvećeg ubojicu na svijetu. Danas svjedočimo da jedna (umiruća???) državica slavi (svoju prošlost???) Aleksandra, tko zna što želeći, gradnjom velebnog spomenika najvećem ubojici starog svijeta.
Nastavljam priču s poglavljem koje je Homer u Ilijadi nazvao: Ahilejeva srdžba.
Budući da sam se (kao mladac) dobro identificirao s Ahilom, unatoč tome što se ni jednog trenutka nisam prepoznao u nekim Ahilovim izborima. Agamemnona sam, već u začetku rata doživio kao „čovjeka s kojim se nikada neću identificirati“. Jer, poželio je ubiti svoju kćer u ime neke „veće ideje“? Dugo mi je trebalo da ga prepoznam u svim današnjim tzv. političarima (ljudi bez imalo empatije, koje se s lakoćom može svrstati u područje tzv. sociopata). Naime, u svojoj identifikaciji s Ahilom, bijesno bih uletio u Agamemnonov šator s mačem u ruci koji bih mu stavio na vrat… i jasno rekao što mu je činiti!
Dugo poslije sam shvatio i Homera, koji upravo u toj epizodi najjasnije promovira postojeći sustav vrijednosti koji obvezuje i najmoćnije ratnike. Sebi sam tu epizodu preveo kao: uvijek budi ponizan prema onima koji vladaju!
Iz te epizode sam (naravno, dugo poslije) dokučio i neobičan zaključak: Homer (jedan čovjek) nije autor Ilijade!
Sve potom što sam doznavao o Ahilovom djelovanju bilo je prepoznavanje ovoga što ispisujem. U mojem svijetu Ahil je postao „moralna nula“, jer nije istrajao u štićenju „svoje žene (Briseide)“, a imao je tu moć.
A jedna od pričica u kojoj je s Helenom završio na Elizejskim poljima (grčka inačica Raja) me je posebno razveselila. Za Helenu se nisam posebno „brinuo“, jer tamo je i dalje živjela svoj bezlični život, samo uz novog muškarca, ali sam dokučio misao da bi se Ahil osjećao živim jedino u Tartaru (Paklu). Jer ni jedna od njegovih moći, koje su mu osiguravale slavu u stvarnom svijetu, u ovom su postale nepotrebne.
To je zapravo genijalna poruka, koju bi naše zakonodavstvo moglo pokušati dokučiti.
Najveća kazna za bilo koga je u tome – da mu oduzmete ono „što je on“ (i na čemu je gradio i živio sebe)! Mislim da je očito što želim poručiti – oduzmite im novac!
Naravno, vraćam se na početak priče: tko, kako i zašto čita (povijesne) tragove.
Jer mnogi mogu iz ove priče dokučiti i poruku: što više ljudi ubiješ – sigurno ideš u Raj.
Na ovom mjestu moram navesti i njegova sina, Neoptolema. Naime, već u prvom čitanju mi je njegovo objavljivanje u ratu bilo nejasno i nelogično. Naime, bilo mi je jasno da je Ahila jedna od ženica kod kojih ga je skrila majka (a moguće i više od jedne) uputila u putene užitke, i da je jedna od njih rodila Neoptolema.
Digresija
Zabavna mi je usporedba Ahila s Heraklom i boravkom Argonauta na Lezbosu, otoku tada napučenom samo ženama. Priča kaže da je Heraklo iza sebe ostavio pedesetak muških potomaka. Ahil je u okružju mnogih krasnih djevojaka „proizveo“ samo jednog sina. Možda su i zbog toga neki njegovo prijateljstvo s Patroklom interpretirali nam – zbunjujućim.
Nije poznato koliko je dugo odrastao Neoptolem u tom okruženju, jer nakon što je Odisej izmuljao Ahila i odvukao ga u Trojanski rat, kažu da je prošlo devet godina. U desetoj godini rata se prvi put na neki čudan način objavio u ratu, kao Ahilov sin. Bio sam zbunjen jer su mi brojevi jasno poručivali da je tada mogao imati desetak godina. Jer čovjek koji se objavio kao Ahilov sin bio je barem dvostruko stariji. Ali ono što se može zaključiti je u epizodi u kojoj Neoptolem preuzima odgovornost ubijanja dijete od godinu dana, Astijanakta, Hektorova sina, uz objašnjenje koje je prihvatio i Oktavijan (budući rimski car August) ubijajući Cezariona, sina svojega „oca“ Cezara s Kleopatrom, je meni stravična poruka. Oktavijan je poput Neoptolema želio prekinuti tzv. krvnu povezanost s pravom nasljeđivanja.
I zamislite samo: za Augusta često kažu da je bio najveći rimski car ikada.
U Dalmaciji znaju reći: a šta reć’!
Što taj čin govori o Neoptolemu je neupitno (u sličnoj ubilačkoj ulogzi se objavljuje i potom, ubijajući starca Prijama), ali bi se danas odmah postavilo pitanje: kako i zbog čega je Neoptolem postao ono na koji se način objavljivao. I koja i kolika je uloga njegovih roditelja u toj priči. Odgovor na to pitanje još uvijek čekam (od filozofa, psihologa, umjetnika…), ali meni je izvjesno da sam spomenuvši Neoptolema ispisao i prave rečenice u svojem profiliranju Ahila.
Naš narod ima odgovor i za to: ne pada jabuka daleko od stabla!
Priču o Ahilu privodim kraju citiranjem HE.
U antičko su mu se doba kult i legenda proširili po cijelome grčkom svijetu. Ahilej predstavlja pralik veličanstvenoga barbarina koji stoji izvan kruga ahejske civilizacije, no uživa ugled zbog junaštva. Jedini se među homerskim junacima drži surovih običaja barbarske davnine, priređujući obilatu pogrebnu gozbu s ljudskim žrtvama koju i sâm Homer kudi kao »zlodjelo«, a njegovo mrcvarenje Hektorova trupla zove »ogavnim činom«. Istoga je civilizacijskog podrijetla i njegova srdžba koja je središnja tema Ilijade. Slabost Ahilejeva barbarskoga karaktera očituje se u sklonosti divljačkomu gnjevu iako je sposoban i za ljubav, milosrđe i plemenitost. On je bogoljuban (osim spram Apolona) mladić koji ne poznaje mjere u ljubavi i mržnji, a laž mu je mrska kao »dveri hadske«.
Digresija
Moram se očitovati o istaknutim rečenicama.
Ni jednog trenutka nisam u svojem profiliranju Ahila, uočio navedene karakteristike (milosrđe i plemenitost). Moguće je da ih je netko i naveo i dodao neke argumente, ali sam ih ja stavio u područje licemjerja (šesta ili sedma razina Danteova Pakla).
Ahilej je u umjetničkim prikazima prisutan kao lik i tema još na starovjekoj lončariji, mozaicima i zidnim freskama (npr. u Pompejima). Eshilove i Sofoklove tragedije s njegovim likom sačuvane su tek fragmentarno, ali je jedan od protagonista u Euripidovoj Ifigeniji na Aulidi, u kojoj se sukobljava s Agamemnonom oko Ifigenije za koju se trebao vjenčati. Poslije je glavni ili sporedni lik mnogobrojnih književnih djela, npr. srednjovjekovnoga trojanskog ciklusa, a javlja se i u Shakespeareovoj drami Troilo i Kresida. Osobito je prominentan kao likovni motiv npr. skulptura Bertela Thorvaldsena i Richarda Westmacotta st. te slika Anthonisa van Dycka, Nicolasa Poussina, Petera Paula Rubensa, Giambattiste Tiepola, Jacquesa Louisa Davida, Eugènea Delacroixa, litografije Maxa Slevogta, a i kao lik u više opera, baleta i oratorija. Na filmu se kao lik javlja u spektaklima o Trojanskom ratu te, u slojevitijoj inačici, u ekranizaciji Euripidove tragedije u režiji Michaela Cacoyannisa.
Zaključak
Ilijada je pokrenula procese koji su Grčku odveli u veličanstveno i nezaboravno stvaralačko razdoblje. Dosezima u dramskoj književnosti (Eshil, Sofoklo, Euripid,.. i drugi) približio se jedino Shakespeare. U umjetnosti (slikarstvo i kiparstvo) ostavili su nam kanone u „kiparskom izričaju“. U likovnom pamtimo Apela, ali bez mogućnosti procjenjivanja (jer nemamo njegovu Afroditu, kao kanon ljepote usporediv s besmrtnim Leonardom. Arhitektonski i kiparski izričaj danas će teško nadmašiti kanone koje je postavio besmrtni Fidija, ali sam siguran da svaki arhitekt i kipar jasno prepoznaju na koji se način mogu približavati Fidiji. U svemu što čine – moraju biti savršeni!
O glazbi iz tih vremena nemamo (na našu žalost) podataka. Ali ako znamo da su Eshil, Sofoklo i Euripid… svojom glazbom svoje drame ispraćali na „natjecanja“… prirodna je misao, da je i glazbeni izričaj bio nevjerojatan, u najmanju ruku na razini dramskoga.
Pričajući svoju priču o Troji,
i ratu koji je uslijedio, jedina misao mi je bila da pošaljem poruku novim generacijama.
Čitajući i pokušavajući razumijevati ono što je ispisano u Ilijadi, dosegnut će te mnoge razine razumijevanja sadašnjeg svijeta.
Jer Ilijada je Biblija u kojoj sami morate otkrivati svoje izbore putovanja u životu, bez utjecaja recepata koje nam danas serviraju, psiholozi, psihijatri, pedagozi, sociolozi, teolozi, filozofi, razni tzv. kritičari… i druge „sveznalice“.
[1] Homer ističe da je vladao Mikenom. Ja taj podatak svjesno ignoriram, jer je Mikena svoj vrhunac moći i bogatstva dosegnula 200- 300 godina prije trojanskog rata. U razdoblju rata bila je vjerojatno samo „turističko mjesto i prisjećanje na stara vremena“. Ovu tvrdnju argumentiram Argejskom Helenom, kako je povremeno naziva Homer u Ilijadi (a ne Spartanskom ili Mikenskom).
To što je Schliemann upravo u Mikeni otkrio „Agamemnonovu masku“, slijedeći navodno tragove iz Ilijade, je još jedna njegova zabavna priča. Obožavam ga.
[2] Povod bi bio daleko logičniji da je povezan s velebnom pljačkom spartanskog dvora. Naime, Helena je nakrcala Parisov brod svim pokretnim blagom. A Sparta je tada bila bogati grad. Ovaj podatak navodim jer se skromno naglašava u Ilijadi, unatoč tome što se o ljubavi Helene i Parisa govori više od onoga što je pjesnik rekao.
