Troja

Mit, stvarnost i inspiracija

Uvod

Najstariji ostaci Troje svjedoče o tisućljetnoj isprekidanoj naseljenosti lokacije koja je počela oko 3000 godina pr. Kr. Arheološka istraživanja ukazuju na 10 do 12 različitih slojeva grada, što znači da je grad uzastopce iznova građen i razaran. Lokacija grada vjerojatno je pažljivo odabrana obzirom da nadzire tjesnac Dardanele (Helespont). Vladari grada mogli su nadzirati sav trgovački promet, sudjelovati u trgovini i/ili naplaćivati prolaz. Oko 2500. g. pr. Kr. grad je proširen i okružen zidinama.

Arheolozi nisu složni u tome je li Homerova Troja zapravo isto mjesto kao i današnja arheološka lokacija Troje. Arheološki iskopi pedesetak građevina i drugi nalazi na širem području ukazuju da je Troja bila značajan grad brončanoga doba. Pougljeni ostaci i nalazi kostiju u sloju VII a ukazuju na to da se ratni sukob oko 1180. g. pr. Kr. vjerojatno dogodio. No, Homerov ep koji sadrži opise bogova i heroja teško može poslužiti kao povijesni izvor. Dijelovi možda odgovaraju određenim ratnim zbivanjima koja su tijekom vremena uvećana. Arheološki nalazi ukazuju da je Troja u to vrijeme mogla imati zidine do 9 metara visine i da je vjerojatno mogla izdržati određenu opsadu. No, opsade su u to vrijeme mogle trajati nekoliko mjeseci, ali sigurno ne deset godina kako opisuje Homer. Drugi nalazi napuklog kamenja ukazuju na to da je mogući razlog osvajanja zapravo potres koji je načeo zidine, a napadači su iskoristili pogodnu priliku.

(Google)

Mit

Euridika, Adrastova kći, rodi Ilu sina Laomedona…

Ovoj rečenici prethodile su mnoge, koje je ispisao R. Graves u svojim Grčkim mitovima, i u kojima je ispričao priču o osnivanju Troje. Koga zanima, Grčke mitove, odmah u ruke.

Mene je oduvijek zbunjivao naziv Homerove Ilijade u kojoj su nizale priče o Trojanskom ratu i osvajanju Troje. U toj sam rečenici otkrio zašto je priča o Trojanskom ratu nazvana Ilijada. Il je bio otac Laomedona, a prvi grad koji je osnovao na mjestu Troje zvao se Ilij. Priznajte da neke zagonetke imaju jednostavna rješenja.

Priču počinjem s Laomedonom i razdobljem koje nazivaju herojska vremena. Nadam se da vas neću razočarati kad kažem da je riječ heroj bila tada u značenju imenovanja sinova začetih između ljudi i bogova. Neki ih nazivaju i polubogovi.

Laomedon je bio čudan tip. Zbog nečega je umislio da je jednak bogovima. I dogodilo mu se što jeste, jer bogovi rijetko praštaju. Jednom je zgodom odlučio Troju zaštititi silnim bedemima. Ta odluka je povijesno zanimljiva, jer do tada Ilij nije imao potrebe za štićenjem grada bedemima. Zanimljiva je kad se prisjetimo Krete, kojoj bedemi nikada nisu bili potrebni, jer mnogi brodovi kojima su vladali Sredozemnim morem, bili su bedem jači od kamena. Što se događalo tada, u tim pretpovijesnim vremenima može se samo naslućivati.

Pokazalo se da su Posejdon i Apolon, nakon neuspješne pobune bogova, bili za kaznu zaduženi za gradnju trojanskih bedema. Međutim, kako to biva, i bogovi (moćnici) ponekad ulove pametnu misao. Zaključili su da bi bedemi koje izgrade bogovi bili neprelazni, a Troja neosvojiva. I smrtnika Ajaka pridružili su bogovima. 

Apolon je zvucima svoje lire poslagivao kamenje u bedem, dok su Posejdon i Ajak marljivo, kamen po kamen ugrađivali u svoj dio bedema.

Laomedon im je obećao bogate nagrade, ali je bio samo čovjek koji se s lakoćom odriče svoje časti. Prekršio je obećanje. Uslijedila je božanska osveta. Apolon je poslao kugu u grad, a Posejdon strašnu morsku neman. Proročišta Laomedonu potom objaviše da će Troja opstati ako žrtvuje svoju kći Hezionu i na taj način umilostivi bogove.

Digresija

Ne znam postoji li teža kazna za roditelje. Čini se da je bogovima bila omiljena, jer ako se prisjetite priče o Perzeju, Andromedi i njezinim roditeljima, (Kefeju i Kasiopeji), priče o Friksu, Heli i zlatnom runu, a potom i priče o Agamemnonu i Ifigenijii, te Abrahamu i Izaku… morate se upitati – zašto?

Pokazalo se da su Heraklo i Telamon, Ajakov sin, vraćajući se iz rata s Amazonkama, ugledali Hezionu prikovanu za stijenu uz more. Heraklo je oslobodio Hezionu, a potom reče Laomedonu da će ubiti morsku neman koja pustoši Troadu, ako mu Laomedon daruje svoje besmrtne konje.

Pokazalo se da je Heraklo s Laomedonom prošao poput Apolona i Posejdona. Njegova osveta je bila pogubna za Laomedona i njegovu obitelj. Razorio je Troju, udarivši na bedeme koje je gradio Ajak. Na životu je ostavio samo malog sina mu Podarka, kasnije poznatog nam kralja Troje – Prijama. Heziona je postala žena Telamonu, kojeg susrećemo u Ilijadi i pamtimo kao oca grčkih ratnika, malog i velikog Ajanta.

Ilijada

Ilijada i Odiseja su nastajale u razdoblju šestog stoljeća prije Kr. Recimo, šest stoljeća poslije Trojanskog rata. Tih šest stoljeća prije Homera, povijest pamti i kao grčki mračni vijek.

Digresija

Nakon trojanskog rata (oko 1200 g. pr. Kr.) slijedi grčki mračni vijek, do 8. st. prije naše ere. Mračni vijek ili mračno doba izraz je kojim se, najčešće kolokvijalno, označava period pisane historije koji karakterizira nedostatak pisanih izvora, odnosno nedostatak tragova koji bi ukazivali na razvoj ili kontinuitet kulture i civilizacije na nekom području. Mračno se doba, stoga, najčešće koristi za opis situacija u kojima su civilizacije i države propale uslijed ratova i prirodnih katastrofa, a što je za posljedicu dovelo do “regresije” ljudske kulture na “nižu”, odnosno “barbarsku” razinu i gubitka vještina kao što je pismenost. Izraz “mračno doba” prvi je u 14. vijeku koristio talijanski renesansni pjesnik Francesco Petrarca.

Ja ovo razdoblje volim uspoređivati s razdobljem europskog mračnog srednjeg vijeka koje je uslijedilo nakon mnogih križarskih ratova, i na zabavan način uzimati kao povijesni dokaz postojanja grčko-trojanskog rata. Naime, pokazalo se da je osvajanje Troje bila prva grčka Pirova pobjeda. Grčki su polisi nakon rata ostali bez svojih kraljeva i nastupilo je razdoblje bezvlađa. Povijest nam kaže da su u razdoblju potom uslijedile grčke kolonizacije. To je također jedna zabavna i nevjerojatna priča.

Moja priča o Troji

Nekada davno, na popisu lektire, za peti razred osnovne škole, obvezno štivo su bile Priče iz Ilijade i Odiseje (ŠK, Zagreb 1975., priredio Ivan Kovačić). Ja je u svojem odrastanju u toj dobi nisam imao u rukama, ali sam naletio na Najljepše priče klasične starine iz pera Gustava Schwaba. I zauvijek ostao u tom svijetu.

U gimnazijskom razdoblju susreti s Ilijadom i Odisejom bili su obvezujući, a to me nije veselilo. Jer bili su dio lektirnog popisa i svrstani u književnost (epsku poeziju). Interpretacija epova bila je jedino u rukama profesora hrvatskosrpskog jezika, pa sam morao učiti nekakve heksametre, ritmove… Mislim da baš zbog toga nikada nisam pročitao ni Ilijadu ni Odiseju do kraja.

Digresija

Pamtim kao da je jučer bilo, da bi nam učitelji u osnovnoj školi, nakon čitanja neke priče za domaći rad zadao: prepričajte „štivo“. Tada mi ništa nije bilo jasno, jer što ja to mogu prepričavati, kad je sve jasno ispisano? Dugo mi je trebalo da dokučim silnu moć u vlastitom prepričavanju priče. U tom procesu se neizostavno povezujete s autorom priče, ali još više sa sobom i svojim emocionalnim doživljajem teksta.

Ilijadu i Odiseju sam od tada stavio u „file“ književnosti koju čitam s naporom, jer sam otkrio da bih nakon pročitanih desetak stranica da ih jedino uz silan napor mogu prepričati. Tada sam shvatio i Gustava Schwaba i Ivana Kovačića koji su prepričavajući Ilijadu i Odiseju za nas, nas zapravo pripremali na nevjerojatnu pustolovinu čitanja Ilijade i Odiseje. Međutim, kako to biva, moja odbojnost prema čitanju Ilijade i Odiseje potrajala je do danas, jer mi je hrvatski jezik s početka 20. stoljeća činio putovanje slabo prohodnim. U čemu je problem dokučio sam čitajući Vergilijevu Eneidu u prijevodu Bratoljuba Kljajića. Siguran sam da je nisam ispuštao iz ruku do zadnje stranice. Tada sam dokučio i silnu moć posrednika u tzv. transferu znanja. Brzo sam ih prepoznao u našim učiteljima tijekom školovanja. Recimo blago, rijetki su me u komunikaciji pokretali u smjeru sumnje i znatiželje, ali i tzv. transfer znanja činili ugodnim i razumljivim.

Ne tako davno sam otkrio od novih odgojno obrazovnih stručnjaka da postoje tri tipa učenja: formalno, neformalno i informalno. Recimo da sam naslućivao značenja prva dva tipa učenja, a potraga za značenjem informalnog tipa učenja potrajala je. Tada sam se nasmijao istinski na pitanje koje se prirodno objavilo: na koji način se u „diplomi“ (formalnom dokumentu o nekakvom znanju) objavljuju neformalni i informalni tipovi učenja. Mislim da vam je odgovor jasan.

Ove rečenice sam ispisao kao pripremu za neke argumentacije koje će uslijediti. Vraćam se u stvarni svijet.

Prvi sam put izmilio iz mojeg bajkovitog svijeta na uvodnom satu profesora dr. sc. Z. Bana (opća i anorganska kemija, prva godina studija fizike), kad nas je profesor, šeret kakav je bio, upitao: zna li netko kako je element Niobij dobio ime? Šutnju u učionici sam sa zebnjom prekinuo i drhtavim glasom kratko spomenuo grčku princezu Niobu. Profesor je nastavio svoju motivacijsku priču, možda me upamtio, a možda i nije (ipak vjerujem da jeste, jer mi je na kraju kolegija „poklonio“ prolaznu ocjenu). Međutim, nedugo potom sam „otkrio“ da su me moji kolege i kolegice počeli doživljavati ponešto drugačije nego ranije. Zaključak koji sam tada podsvjesno dokučio je zabavan: klasično obrazovanje ima silnu moć u društvu!

Mit i stvarnost

Moja ovisnost o svijetu, koji sam nazvao svojim utočištem, nastavila se tijekom studiranja. Kupovao sam sve knjige koje su „mirisale“ na taj svijet, dok nisam naletio na Grčke mitove iz pera R. Gravesa. Dugo mi je trebalo da shvatim njegov pristup. Očekivao sam još jednog Schwaba i još mnoge nove mi bajkovite priče. A onda otkrio:

Položaj Troje, koja se nalazila na ravnici dobro snabdevenoj vodom, na vratnicama Helesponta, bio je uzrok čestih napada sa raznih strana, iako je Troja načinila Helespont glavnim središtem trgovine između istoka i zapada u bronzanom dobu… Troja je mnogo puta bila razarana i ponovo građena; u svemu je bilo deset Troja, a sedma je bila Homerova…

(R. Graves: Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1969.).

Bio sam šokiran i osjećao se poput djeteta koje je otkrilo da Djed Mraz ne postoji!

Ta misao je dugo inkubirala u meni, dok mi se u rukama nije našla knjiga Otkriće Troje iz pera Vojteha Zamarovskog (Epoha, Zagreb, 1969). Nakon toga je moj hobi postao ovisnost… i već za 21. rođendan u rukama mi je osvanula Stara Grčka (akademik V.V. Struve i doktor povijesnih nauka D. P. Kalistov; Veselin Masleša, Sarajevo 1969.). Na 42. sam stranici potom naišao na poglavlje o Troji ispisano na pet stranica. Prvi dojam je bio da mi Zamarovski nije lagao prekrasno romansirajući priču o Troji i Schliemannu.

Međutim, pročitavši tih pet stranica prvi put sam se suočio s dilemom: kojoj knjizi (autoru) treba vjerovati, jer do tog dana meni je svaka knjiga u sebi nosila mudrost i bivala nedvosmislena istina. I tada sam na margini ispisao olovkom; i danas piše i prepisujem ispisano: tendeciozno protiv Šlimana… on je pionir arheolog, a ne arheolog diletant… treba mu čestitati a ne se hvatati za svaku pogrešku…

Na kraju

O Troji i Trojanskom ratu ispisano je nepregledno puno tekstova. Ilijada i Odiseja su sa starogrčkog jezika (pisma) prevedeni na nebrojeno živih jezika, a neki kažu da su tiskane u broju usporedivim s brojem tiskanih primjeraka Biblije. Ilijada i Odiseja inspirirali su prije a inspiriraju do danas mnoge. Ja volim reći da su pokrenule proces grčkog humanizma i renesanse, jer je nedugo potom uslijedilo veličanstveno i nezaboravno razdoblje civilizacije.

Troja

 inspiracija

Uvod

U prethodnoj priči o Troji pokušao sam vam osvijestiti problem koji je dugo zasjenjivao drugačiji pristup čitanju (prepričavanju) Ilijade.  Prvi je i dalje prisutan na Google-u:

No, Homerov ep koji sadrži opise bogova i heroja teško može poslužiti kao povijesni izvor.

I sam se slažem s tvrdnjom, jer Ilijada uistinu nije povijesni dokument. Ilijada je daleko više od toga. Ilijada i Odiseja su Biblija grčke civilizacije, koja se objavila nakon grčkog mračnog razdoblja, koje uslijedilo nakon Trojanskog rata (1190. pr. Kr. do šestog stoljeća pr. Kr., u koje se smješta objavljivanje Homera).

Mislim da je utjecaj jedne knjige (Sveto pismo, Sveta knjiga) na povijesna zbivanja besmisleno propitivati. Svi je zapravo svrstavaju u povijesni tekst (izvor), a ne pamtim ijednog koji je Bibliju promišljao kao književni tekst, propitujući autorstvo, načine pisanja… i sve ono što je uobičajeno u književnosti.

Sličnost (Ilijade i Odiseje s Biblijom) sam pronašao na dva mjesta. Prvo je neosporivo: nakon objavljivanja Ilijade i Odiseje je u Grčkoj nastupilo nezaboravno razdoblje „humanizma i renesanse“, a nakon objavljivanja Biblije svijet se uistinu promijenio.

Siguran sam da su u pravu oni koji tvrde: riječ je moćnija od mača!

Drugu sličnost sam uočio u razdoblju nastajanja tekstova. Neki tvrde da su Kumranski rukopisi prethodili stvaranju biblijskog Starog zavjeta. Ne znam koliko je istine u toj tvrdnji, ali je svejedno koristim kao motiv za otvaranje tzv. Homerskog pitanja. Pitanje je jednostavno: tko je napisao Ilijadu i Odiseju? Ne znam tko je pokrenuo propitivanje autorstva Ilijade i Odiseje i zašto? Pretpostavljam da je riječ o ljudima iz tzv. književnih krugova jer mislim da je iz tih krugova pokrenuto i pitanje autorstva djela koja se pripisuju Shakespeareu.

Mislim da je sada svima, koji su se usudili krenuti putem u kojem propitujem sve inspirativne rukavce Ilijade i Odiseje, jasno u kojem smjeru vas vodim.

Tata, ja ću pronaći Troju

Početak ove priče vezujem uz ime: Johann Ludwig Heinrich Julius Schliemann.

Rodio se 6. siječnja 1822. u meklemburškom seocu usred bukovih šuma. Ime tog seoceta je Neubuckov. Umro je 26. prosinca 1890. u Napulju. (Zamarovsky, Otkriće Troje).

Schliemanna sam kratko predstavio riječima još jednog zaljubljenika i ovisnika (Vojtech Zamarovsky) o svijetu koji je zauvijek obilježio tzv. zapadnu kulturu.

U naslovu je rečenica koju je (prema navodu Zamarovskog) ispisao Schliemann u svojoj autobiografiji. Priča kaže da ju je izrekao u razdoblju u kojem mu je tata pričao priče iz Ilijade, a tada je imao manje od deset godina. Nisam naišao na ikoga koji je propitivao tu rečenicu jednog desetogodišnjaka iz seoceta usred bukovih šuma. Ja je sada propitujem i zaključujem da je Schliemann – uistinu bio genijalan tip. Smijem se dok ispisujem rečenice koje slijede: ja sam rečenicu savršeno popušio. Svoju dječicu sam uspavljivao pričama iz grčke mitologije! Je, je to je živa istina. Naravno je da sam ih prethodno uspavljivao s Crvenkapicom, Ivicom i Maricom, s tri prašćića… i uobičajenim pričicama, dok ih nisam „potrošio“. A kad sam „potrošio“ i, djeci prihvatljive mitološke priče, krenuo sam s pričama na kojima je Shakespeare gradio svoje…

Digresija

Priznajte da sam postao ovisnik o bajkovitom svijetu. Sina sam godinu dana zvao moj Sindbadić, jer sam mu poželio dati ime Sindbad. Neki su me ipak uvjerili da …, ali se ja sada još više smijem kad pomislim na postojanje mogućeg Sindbada Simića u hrvatskom okružju.

Međutim, pokazalo se već u prvom razdoblju osnovne škole da su moju dječicu s čuđenjem proglašavali genijalnom, samo zato što su tu i tamo naveli neka imena iz grčke mitologije.

Klasično obrazovanje ima silnu moć u društvu!

Ovu sam rečenicu ispisao prethodno i namjerno, s ciljem da ispišem nastavak koji slijedi.

Tzv. klasično obrazovanje je samo jedno od područja obrazovanja. Na žalost svih klasično obrazovanih ljudi taj tip silne moći je danas samo fluidan i prisutan u nekakvim intelektualnim onanijama. Jer svijet u kojem živimo je najbanalniji, i biblijski prepoznat davno u slavljenju Zlatnog teleta. Budući da nemamo Mojsijevu moć, ideja Zlatnog teleta će i dalje dominirati. Ne vidim kraj osim u procesu koji nas odvodi do – samouništenja.

Ove ispisane rečenice su inspirirane Ilijadom. Troja jeste inspiracija. Najmoćniji dokaz je priča o Schliemannu. Najprije navodim pojmove koji su definirani u Hrvatskoj enciklopediji. Trebat će mi u argumentaciji kojom želim zauvijek promijeniti postojeće mišljenje o Schliemanu.

diletant (tal. dilettante: ljubitelj), osoba koja se nekom djelatnošću bavi samo za svoje zadovoljstvo, … (češće se navodi u značenjima koja slijede op. NS) nestručnjak, amater, nevježa. …

autodidakt (grčki: autos sam, didaktos koji uči), čovjek koji je stekao znanje, svladao neku vještinu samostalnim radom i učenjem bez pomoći učitelja ili škole. Mnogobrojni su autodidakti u znanosti (Benjamin Franklin), likovnoj umjetnosti (Paul Cézanne, Vincent van Gogh, Paul Gauguin i dr.) i ostalim granama ljudske djelatnosti; samouk.

pionir (njem. Pionier < franc. pionnier, prema pion: pješak): Onaj koji je prvi nešto učinio (istražio nepristupačan predjel, naselio novu zemlju, započeo neku novu djelatnost, otkrio novi put u znanosti, tehnici, umjetnosti itd.).

arheologija (grč. ἀρχαıολογία, od ἀρχαῖος: prastar, drevan i -λογια: -logija), znanost koja na ostatcima materijalne kulture pronađenima u zemlji sustavnim iskapanjima određenom metodom ili slučajnim nalazima u zemlji ili na površini zemlje, objašnjava i rekonstruira način života i kulture starih civilizacija…

Sama se pak arheologija u prosudbi istraživanih ostataka materijalne kulture služi rezultatima drugih znanosti (primjerice geologije, fizike, kemije, antropologije, paleobotanike) te suvremenim tehničkim pomagalima (različitim fotografiranjima, ronilačkom opremom za hidroarheologiju, fotografiranjem iz zraka i sl.). U određivanju arheoloških nalaza razvilo se više metoda:

Komparativna (tipološka) metoda

Stratigrafska metoda

Dendrokronologija

Makropaleobotanička metoda

Mikropaleobotanička metoda

Radiokarbonskom metodom

Aerofotografiranje.

Fotografska sonda.

Sustavna arheološka iskapanja prati temeljita dokumentacija, fotografiranje nalaza in situ (u iskonskom položaju), označivanje nalaza te prijenos pokretnih nalaza u muzejska spremišta, gdje se naknadno istražuju…

Važan prinos klasičnoj arheologiji dala su istraživanja i radovi H. Schliemanna, W. Dörpfelda, A. Conzea, E. Curtiusa i niza drugih istraživača.

Heinrich Schliemann

Nijemac Heinrich Schliemann je još za života smatran otkrivačem Troje, ali se o njemu do danas vode prijepori. Za jedne je on pionir arheološkog istraživanja, za druge kopač blaga željan dokazivanja. Otkrio je “Homerovu Troju” na brdu Hissarlýku, gdje je od 1870. izvodio iskapanja, zatim i Mikenu, Orhomen i Tirint. Bez profesionalnoga arheol. znanja, od 1882. koristio se stručnom suradnjom W. Dörpfelda. Njegova su istraživanja, uz znatne korekcije pojedinih atribucija, dala velik poticaj razvitku arheologije i poznavanju pretpov. kultura herojskog doba. (Proleksis enciklopedija).

Uz njegovo ime su uobičajene etikete: trgovac, diletant, marljivi i uporni autodidakt, hobi-arheolog bez profesionalnoga arheol. znanja, kopač blaga željan dokazivanja…, Kao presudno u njegovu djelovanju navodese marljivost i sreća, ali neki misle da je bio i pionir koji je dao velik poticaj razvitku arheologije i poznavanju pretpov. kultura herojskog doba.

Znanost predbacuje Schliemannu da je pronađene predmete koji nisu odgovarali njegovoj Troji jednostavno bacio s ostatkom zemlje.

Schliemann je sanjar kojeg nisu znanstvene spoznaje navele na to da kopa upravo na brežuljku Hisarliku tražeći glasoviti grad, nego grčka junačka priča, napisao je povjesničar Theodor Kissel u jednom članku. U tomu je „stvarna tragika ovoga velikoga amaterskog arheologa”: kod svoje „žestoke potrage” za Trojom, kako ju je opisao Homer, Schliemann je kopao upravo tamo na pravom mjestu, ali previše duboko.

Nakon pročitanog teksta, ispisanog perima znanstvenika, svima bi trebalo biti jasno da se sve što se Schliemannu dogodilo, dogodilo pukom srećom. Dobio je životni Jackpot, ni kriv ni dužan. Jedine vrline koje su naveli i nisu mogli osporiti bile su zapravo štreberske: bio je marljiv i uporan!

Međutim, kako to biva, nekim čudom se objavio Vojteh Zamarovski, čudesan tip. Zamislite samo – bio je običan pravnik, ali je sebe ostvarivao i ostvario kao ovisnik o antičkoj civilizacijii.

Vojteh Zamarovski

Vojteh se rodio u Trenčinu 5. listopada 1919., a umro u Pragu 26. srpnja 2006. godine. Bio je slovački autor mnogih knjiga posvećenih najstarijoj povijesti čovječanstva. Upoznao sam ga čitanjem njegovog Otkrića Troje (1962.), knjige posvećene Frederiku Groznom, češkom istraživaču koji je prvi dešifrirao hetitsko pismo, Hetitsko carstvo (1961) i rječnika antičke mitologije: Bogovi i heroji antičkih mitova.

Otkriće Troje bilo mi je pravo otkriće. Priče iz Ilijade ispisivao je „ljepljivo“, unatoč tome što sam strahovao od interpretacija na koje sam mogao naići, jer sam se već prilično dobro identificirao s interpretacijama iz Grčkih mitova iz pera Roberta Gravesa. Pokazalo se bezrazložno, dapače, otkrio sam da Gravesov analitički pristup mitološkim (herojskim) pričama ima i svoj pandan u pričanju istih priča s ljudskih emocionalnih polazišta. I pomislio čak da je Vojteha zarazio (inspirirao) Henrik Sjenkjevič, nakon čitanja njegova Quo vadis.

Kule bjelokosne

Priča kaže da je jednom zgodom Heidegger bio u dilemi: pričati svoja predavanja iz kula bjelokosnih, ili pričati studentima iste priče na način da im budu svima razumljive. Bilo je to neposredno nakon tzv. prvog svjetskog rata. U učionici su mu bili studenti iscrpljeni ratnim zbivanjima i psihički, fizički i različite dobi. Priča kaže da se odlučio za ovo drugo. Hedegger tada nije bio svjestan da je njegova odluka, koliko god mu tada bila dvojbena, zapravo temelj svih poučavanja.

Što o tome misle naši vajni stručnjaci iz područja odgajanja i obrazovanja, svi svjedočimo: pričaju priče iz kula bjelokosnih.

kula bjelokosna ekspr. zatvoren svijet u koji se zavuče onaj koji izbjegava da se miješa u javne probleme i ne želi sudjelovati u općim događanjima; sjajna izolacija.

(Hrvatski jezični portal).

U prethodnom tekstu sam naveo tri tipa učenja: formalno, neformalno i informalno učenje, koja nam danas afirmiraju naši vajni stručnjaci u području odgajanja i obrazovanja. U mojem svijetu je to još jedna bjelosvjetska obmana. Naime, izvjesno je da su rijetki poslodavci koji će zapošljavati djelatnike na odgovorna mjesta u tvrtkama, bez formalnog dokaza o njihovom obrazovanju. Naravno, poznato je na koji se način stječu takvi dokazi.

Digresija

Obrazovni stručnjaci u Zagrebu su se nedavno očitovali: Zaboravite sveučilišne ‘bjelokosne kule’, nužno je otvaranje zajednici i novome svijetu.

I evo me kod Tesle.

Zapravo, postoji jedan anegdotski, koji na svoj način raskrinkava kule bjelokosne. Naime. priča kaže da je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu „naletio“ na profesora koji se javno sprdao s Teslinim idejama… Tesla je prekinuo studij i postao ono što jeste.

Schliemann naravno nije Tesla, ali me njegovo odrastanje (životopis) neodoljivo podsjeća na Teslino. I priziva misao o genijima.

genij (lat. genius: duh, stvaratelj, u vezi s gignere: stvarati, rađati), od XVIII. st. označava čovjeka, obično umjetnika iznimna nadahnuća, darovitosti i stvaralačke sposobnosti. Rimljani su nazivali genijem osobit duh kakva mjesta, stvari ili osobe, čime su pronašli funkcionalni ekvivalent grčkom demonu (daimon) pošto ga je kršćanstvo odbacilo zbog »dijaboličnosti«.

Važan prinos klasičnoj arheologiji dala su istraživanja i radovi H. Schliemanna, W. Dörpfelda, A. Conzea, E. Curtiusa i niza drugih istraživača.

Ponavljam ovu rečenicu u kojoj je na provom mjestu navedeno ime Schliemanna, ali unatoč tome nisam naišao na ijedan tekst, stručni osvrt, … itd. u kojem su se stručnjaci iz kula bjelokosnih jasno očitovali na pitanje: a u čemu je to bio Schliemannov važan prinos klasičnoj arheologiji. Ali i dalje se objavljuju tekstovi tipa:

Helena Marković u članku Trojanski rat opisuje Schliemannovo istraživanje:

Schliemann je pokušao dokazati da je Troja II zapravo Troja iz Ilijade prezentirajući njegov prvi, i najkontroverzniji, nalaz blaga kojega je nazvao „Prijamovo blago”. Danas se općenito smatra kako je Prijamova Troja sloj VII a. „Prijamovo blago” sastoji se od brončanih pladnjeva i kotlova koji su iznutra ispunjeni zlatnim, srebrnim i brončanim peharima, zlatne „zjedlice za umak”, vaza, 13 brončanih vršaka koplja. Najljepši dio blaga, nazvan još i „Helenin nakit”, sastoji se od dekorativnih predmeta: zlatnih narukvica, ukrasa za kosu, četiri naušnice, dvije veličanstvene zlatne dijademe (jedna je izrađena od 16,000 sićušnih komada zlata). Schliemann je čak fotografirao svoju suprugu – Sophie Schliemann ukrašenu „Heleninim nakitom” što je rezultiralo jednom od najpoznatijih fotografija 19. stoljeća (Wood, 1998: 56-59). Osim samih nalaza Schliemannova iskapanja na Hisarliku ostala su zapamćena i po svojoj destruktivnoj naravi. Iako ga je njegov kolega Britanac Frank Calvert savjetovao da pri iskapanjima lokaliteta koriste mrežu malih rovova umjesto velikih platformi, Schliemann je odlučio iskopati velike rovove kroz humak, izbacujući stotine tona zemlje i kamenja pri čemu je uništio ranije strukture koje su mu „smetale”.

Schliemannov život je prekrasno romansirao Zamarovski, temeljeći ga na nedvojbenim činjenicama. Oni koji su pročitali Vojtehovu priču, jasno mogu prepoznati briljantnog čovjeka koji je najprije radio što mora, da bi potom radio što želi raditi! Već u četrdesetim godinama je bio silno bogat. Tko god je i pomislio da je to bila uobičajena njemačka priča, u krivu je. Jer kako Einstein reče: talent (genij) je samo djelić u konačnom uspjehu djelovanja – ali mora postojati. U temeljima je, bez iznimke, silni rad.  

Mislim da nije teško zaključiti da Heinrich ni slučajno nije bio budaletina!

Uvijek je znao što čini i zašto to čini! I najvažnije od svega: znao je što je moguće činiti! da ostvari svoje snove. Svoje polazište ću lako argumentirati. Počet ću s (već) legendarnom rečenicom: Tata ja ću pronaći Troju.

To je rečenica koju je ispisao u svojoj autobiografiji. Ja u toj rečenici Heinricha prepoznajem kao veličanstvenog muljatora iz njegova tzv. trgovačkog razdoblja, u kojem su pravila pokera (kartaška igra) nevjerojatno aktualna. Prodao nam je prekrasnu motivacijsku priču i pri tom sebe čudesno afirmirao. Prodao nam je bajku u koju svi želimo vjerovati.

Na potpuno isti način je svijetu objavio Prijamovo blago, Helenin nakit, a potom i Agamemnonovu masku.

Na tim mjestima ga i danas, znanstvenici iz kula bjelokosnih, razapinju. A on se ni slučajno ne okreće u grobu. Samo se smije. Jer, Schliemann je diplomirao studij arheologije, i znao je dovoljno da svjesno odigra i tu utakmicu. Poznato je da mađioničari nikada ne otkrivaju tajne svojih trikova. A Schliemann je odigrao mnoge utakmice s bjelosvjetskim trgovačkim muljatorima, i tko god i pomisli da nije bio u stanju muljati kabinetske tzv. znanstvenike – u krivu je. Heinrich je odrastao i učeći u stvarnom životu.

Nastavljam priču o Schliemannu, počevši od trenutka u kojem je prepoznao Hisarlik kao svoju metu. Priča u kojoj je s Ilijadom bauljao Bliskim istokom, i pokušavao pronalaziti sličnosti u geografskim toponimima, je samo romantika. Znao je da su neki već locirali dva moguća mjesta. Nakon što je sondirao prvu lokaciju brzo je otkrio da nema uporište za daljnja istraživanja. I krenuo prema Hisarliku. Budući da pravi igrači promišljaju svoje buduće poteze, Heinrich je počeo prikupljati podatke i obratio se Franku Calvertu.

Frank Calvert (1828. – 1908.) bio je engleski emigrant koji je bio konzularni dužnosnik u regiji istočnog Sredozemlja i arheolog amater.

Helena Marković u članku Trojanski rat, navodi i ove rečenice.

Iako ga je njegov kolega Britanac Frank Calvert savjetovao da pri iskapanjima lokaliteta koriste mrežu malih rovova umjesto velikih platformi,…

U mojem svijetu su takve rečenice (ispisane nakon više od stotinu godina poslije, i bez referiranja na izvore), potpuno nerelevantne, i samo su mišljenje autora. Argumentirat ću svoj stav s pitanjem: što je i kada istraživao Clavert na terenu?, i dodatno pitanje: što je uopće otkrio?, da bi njegovo iskustvo (znanje) uopće bilo relevantno.

Zabavna mi je i misao: što upućuje na to Calvert i Schliemann bili kolege?

Drugi aspekt priče o prekopavanju (istraživanju) Hisarlika je zabavan i danas prepoznatljiv na svim mjestima našeg življenja. Nitko ne zna koliko je novca Heinrich slupao korumpirajući postojeće vladare, da bi dobio (vremenski ograničenu, uz dodatna uvjete) koncesiju za svoje istraživanje. Da je tada imao na raspolaganju bagere i poznatu nam tehnološku podršku, imao bi vremena na pretek. Međutim, na raspolaganju mu je bilo stotinjak radnika lopatara. I odlučio je kako jeste.

Digresija

U jednom dokumetarcu sam vidio snimak Heinrichovog proboja kroz brdo. I odmah se upitao: koje budaletine su to proglasile konačnim uništavanjem Troje. Da nema zabune, Schliemann je u svoje istraživanje već tada uključio, vjerojatno ponajvećeg europskog autoriteta u području arheologije, W. Dörpfelda.

 Interpretacija tih zbivanja iz pera Helene Marković slijedi.

Schliemann je odlučio iskopati velike rovove kroz humak, izbacujući stotine tona zemlje i kamenja pri čemu je uništio ranije strukture koje su mu „smetale”.

U mojem svijetu su takve i slične im rečenice samo štrebersko ponavljanje postojećih stavova (tzv. akademske zajednice). Zabavno je uočiti da je brdo Hisarlik navedeno kao humak. Malo mi je smiješno, ali moram reći – zar jedan obični humak može biti reinkarnacija Troje?

Schliemannu u tom razdoblju baš ništa nije smetalo. On je poput istinskog znanstvenika krenuo u nepoznato i sondirao teren na najbrži mogući način. Duboko je kopao. I svim budućim istraživačima Troje omogućio izravan pristup mnogim „slojevima“ koji su obilježavali povijesna zbivanja na toj lokaciji, puno dramatičnije od očekivanog.

Tko god je pomislio i misli da Schliemann tada nije znao što radi – u krivu je!

Zabavno je navesti i to, da se i danas (oko 150 godina potom) mnoštvo tzv. arheologa silno trudi pokušavajući dokazati ponajprije da je Heinrich konačno uništio Troju, ali pri tom intenzivno proučavaju slojeve koje im je Heinrich ostavio u naslijeđe.

Drugo pitanje je zabavno: tko zna koju bi razinu (sloj) dosegli u prethodnih 150 godina, da su brdo raskopavali svojim lopaticama i četkicama.

Malo sam se zaigrao jer u definiciji arheologije se navode nekakve nejasne određene metode

A sada slijedi najzabavniji dio priče o Schliemannu i Troji. Ja je nazivam:

Schieliman – svevremenski i briljantni lopov!

Zamarovski je tu priču (romantično) dramatizirao i odveo u zadnje dane isteka Heinrichove koncesije. Recimo da se dogodilo da je jedan od lopatara naletio na zlatni artefakt. Heinrich, je doznavši za to, odmah raspustio pogon i svim radnicima osigurao dvije – tri dnevnice, samo da ostanu uz svoje obitelji.

Tada sam još jednom prepoznao Heinricha kao genijalnog pokeraša. Danas bi bolja usporedba bila sa šahistima (velemajstorskog ranga), koji vide desetak poteza više od protivnika.

U istom danu je, bez svjedoka, otkrio mjesto i silnu količinu zlata na istom mjestu. Budući da je njegova koncesija, za istraživanje područja (prema navodu Zamarovskog) bila pri kraju, i koja ga je obvezivala da sve pronađeno dostavi Turskoj, učinio je što jeste.

Da je kojim slučajem Heinrich bio štreberski tzv. znanstvenik, odmah bi dojavio nalaz… i tko zna što bi se dogodilo s Prijamovim blagom.

Vjerojatno je u razdoblju trgovanja, u kojem je stekao silno bogatstvo, naučio dovoljno da se odluči za najveću kulturnu krađu ikada. Olakotnu okolnost mu nalazim u mogućoj procjeni prava na nađeno. Naime, svima je jasno da su Turci odnekud prispjeli… silom osvojili, opljačkali i naselili postojeće područje. I stekli pravo na nađeno zločinima i pljačkom autoktonih naroda na tom području.

Digresija

Schliemannovoj pljački (kulturnog blaga) prethodila je pljačka lorda Elgina.

Od 1801. do 1812. Elginovi agenti uklonili su otprilike polovicu preživjelih skulptura Partenona, kao i skulpture iz Erechtheiona, hrama Atene Nike i Propylaia, šaljući ih u Britaniju u pokušaju osnivanja privatnog muzeja. Elgin je izjavio da je uklonio skulpture uz dopuštenje osmanskih dužnosnika koji su u to vrijeme imali vlast u Ateni. Istinitost Elginove tvrdnje je osporena… Većina skulptura nastala je u 5. stoljeću prije Krista pod vodstvom kipara i arhitekta Phidiasa. 

James Bruce, 8. grof od Elgina (rođen 20. srpnja 1811., London—umro 20. studenoga 1863., Dharmsala, Indija) bio je britanski državnik i generalni guverner britanske Sjeverne Amerike 1847.–54. koji je vodio odgovornu ili kabinetsku vladu u Kanadi i …

 (Google prijevod)(Zabavno je da enciklopedija Britannica ne navodi Elginovu grčku epizodu i pljačku, naravno, op. NS).Schliemann je Prijamovo blago poklonio njemačkom narodu. Wikipedija kaže da je najprije bilo pohranjeno u Berlinskom muzeju i dodaje: sada se nalazi u Puškinovom muzeju u Moskvi. Na kraju 

Πλάτων Platon

Apologia Sokratus/Obrana Sokratova

Preveo Koloman Rac, priredio Davor Salopek

Ideju za rečenice koje slijede pronašao sam kod velebnog tvorca ideja, Platona. Sokratova životna priča je nevjerojatna, a zapravo o njegovom djelovanju nemamo tragova, jer svoje misli nije zapisivao. Platon ga je održao do danas živim. Zbog toga Sokrata neki nazivaju Platonov Sokrat. Priču sam upamtio ponajviše zbog dva mjesta. Osuđen je na smrt zbog toga što nije vjerovao u bogove i što je kvario mladež. I prihvatio presudu ne odustajući od svojih stavova.

Mislim da se u optužnici lako može otkriti svevremenost, samo ako bogove prepoznate kao vladajuće moćnike iz kula bjelokosnih. Oni koji su se više potrudili doznali su i to da je Sokrat bio uporan u svojim govorima protiv atenske demokracije i moćnika, naravno.

Schliemanna nitko nikada nije pokušao „braniti“ od objeda bogova iz kula bjelokosnih. Čini se da su zauvijek ostale u kamenu zapisane. Zamarovskom je bio trajna inspiracija, te je romansirao je njegovu životnu priču. Iz priče je razvidno da Heinrich nije vjerovao u bogove, ali i to da je, vjerujući u svoje stavove (snove), poput Aleksandra osvojio svijet (bez ljudskih žrtava), unatoč tome što mu je od malih nogu jedino oružje na raspolaganju, umjesto mača, bila jedna obična priča.

Literatura

  1. Vojteh Zamarovski: Otkriće Troje, Epoha, Zagreb 1965.
  2. Robert Graves: Grčki mitovi: Nolit, Beograd, 1969.
  3. V.V. Struve i D.P. Kalistov: Stara Grčka, „Veselin Masleša“, Sarajevo 1969.
  4. Hrvatska i proleksis enciklopedija
  5. Hrvatski jezični portal
  6. Podaci koje sam prikupljao na mreži

Autor: Nikica Simić