Ovaj tekst prilažem kao podsjećanje na ono što sam ispisao prije par godina na ovoj stranici. Ne želim se imenovati Nostradamusom, jer ono što sam ispisao tada – bilo je očito svima. Zapravo, ne znam zbog čega vas uopće podsjećam na nešto što ste i vi vidjeli i čuli iz usta tadašnje Rektorice Sveučilišta u Zadru…
Ma znam, tada sam se nadao da bi netko mogao zaustaviti proces – i Dijanu Vican.
Navodim samo 3. dio teksta objavljenog na ovoj stranici.
3. dio
Nema džabe ni u stare babe
Osvrt na emisiju Branimira Bilića (Hrvatska za 5) zamislio sam kao svoj „doživljaj s pozicije drukčijeg gledišta“ u odnosu na navedene stavove gostiju u studiju. Treći dio trebao je biti vezan uz odgovore gostiju na Branimirovo pitanje: Koji su uzori (djeci) danas u suludom tehnološkom društvu, društvu koje je siromašno i dobrano opljačkano…
Međutim, dok sam „radio na tekstu“ iz stvarne Hrvatske nam je došla poruka, koja je goste u studiju najjasnije učinila smiješnima. Riječ je o naslovnici JL: nema džabe ni u stare babe.
Još jednom naglašavam: u završnom dijelu emisije Branimir je goste pokušao usmjeriti prema stvarnom svijetu s pitanjem: Koji su uzori (djeci) danas u suludom tehnološkom društvu, društvu koje je siromašno i dobrano opljačkano…
Pogledajmo na koji način je ovom pitanju pristupila gđa. Vican.
Uzori trebaju biti zrele, emocionalno stabilne osobe… treba puno, puno ljubavi… uzori trebaju biti u obitelji… reformiramo sustav, a nitko ne komentira domaći rad… odgoj je javno dobro… u školama su vrhunski profesionalci… bit ćemo moćna nacija.
A na pitanje: u čijim je rukama ključ dobrog odgoja?
Odgovor gđe. Vican, rektorice Sveučilišta u Zadru je bio:
Tradicionalno govorimo o dominantnom utjecaju obitelji i škole, ali u razdoblju odrastanja djece do osamnaeste godine postoje i mnogi drugi utjecaji.
U ovom trenutku sam odustao od komentiranja „stavova“ gđe. Vican.
Navest ću samo neka njezina mudroslovlja:
- Do osamnaeste godine smo svi odgovorni…
- Dosta je negativnih priča…
- Sva odgojna očekivanja se trebaju svesti na jednostavnost…
- Mi smo u moralnoj konfuziji…
- Postoji roditeljska odgovornost…
- Podijeljena odgovornost…
- Ravnoteža tradicionalnog i suvremenog…
- Šalabahter reforma…
- Sustavno obrazovanje je najveće dobro…
- Teška torba…
- Mi smo država koja je jako puno uložila u sustav…
- Nastavnici su vrhunski profesionalci / znalci – povjerimo djecu njima…
- Velike reforme su nepotrebne…
- Kad imate dobru obitelj…
Zaključak
Koji su uzori (djeci) danas u suludom tehnološkom društvu, društvu koje je siromašno i dobrano opljačkano… Zaključak sam počeo navodeći Branimirovo pitanje, jer u tom je pitanju grubo i jasno prikazana naša stvarnost.
Niti gospođa Vican, a ni g. Baloban ni jednog trenutka nisu opovrgnuli Branimirovu riječi, nastavljajući pričati svoje priče iz svijeta želja. Posebno je zabavna konstatacija:… u školama su vrhunski profesionalci… bit ćemo moćna nacija.
U tom je trenutku Branimiru zastao dah, ali je prikupio snagu da vrloj gospođi čestita na optimizmu.
Mislim da neki još pamte bivšeg premijera Sanadera, iako više nitko ne zna što se s njim događa. Neki misle da je možda u zatvoru. Mislili su to i prije dok ga nisu ugledali na stadionima na kojima su se održavale utakmice svjetskog nogometnog prvenstva.
A nedavno je osvanulo i: Nema džabe ni u stare babe. Ovih se dana pokazuje da je to bio samo vrh sante leda. Riječ je naravno o dugogodišnjem i nedodirljivom vladaru hrvatske tzv. metropole, Bandiću, i njegovoj korupcijskoj hobotnici.
Budući da zaključkom pokušavam usmjeriti čitatelje prema uzorima (djeci i odraslima) važno mi je spomenuti i dva najpoznatija hrvatska ridikula. Predsjednika i premijera.
Čitatelj se sada s pravom može upitati: u kakvoj je vezi navedeno s odgojem i obrazovanjem? Pokušat ću ih usmjeriti da sami otkriju odgovore.
Činjenica je da su navedeni bili ili jesu vladari Hrvatske. Činjenica je da ih je „izabrao narod“, misleći da su u stanju rješavati i riješiti većinu problema. Namjerno nisam napisao hrvatskih problema. Riječ je prije svega o osobnim interesima svakog hrvatskog glasača.
Ako sam u pravu, nije teško dokučiti da živimo u beskompromisnom materijalnom sustavu vrijednosti. I dalje: u tom sustavu odgoj i odgajanje (o čemu su pričali gosti u studiju) – ne postoji. Riječ je zapravo o moralnoj konfuziji, koju su proizveli, a proizvode i dalje, navedeni i ljudi tipa gđe. Vican.
Digresija
Prije dvadeset i pet godina sam obnašao funkciju predsjednika Školskog odbora. Zakazao sam sastanak – i zakasnio dvadesetak minuta. Kad sam stigao, prva rečenica je bila – stavljam mandat na raspolaganje.
Dan dva poslije u razgovoru s prijateljem koji je već upoznao i prepoznao način funkcioniranja vladajućih, kratko mi reče: ostavke se ne daju[1]!
Naravno, sada se prirodno objavljuje pitanje: a gdje su u ovom beskompromisnom materijalnom sustavi vrijednosti obitelj, škola i Crkva?
Na to pitanje morate sami sebi odgovoriti!
[1] Nekad je ostavka značila – moralan čin. Čini se da se tijekom stvaranja hrvatske države to značenje negdje pogubilo.
