Inteligencija, pamet, mudrost

Uvod

Umjetna inteligencija (AI / UI) je već duže vrijeme u žiži interesa pisaca, filmaša, znanstvenika i humanista. Budući da do sada nisam imao jasno mišljenje o problematici krenuo sam u potragu za svojim jasnim stavom.

Ne znam zbog čega nikada nisam rezonirao na Asimovljeve priče o robotima. Prema “terrminatorima“ sam imao sličan, indiferentan odnos. Mišljenja humanista o UI me uopće nisu zanimala. U prva dva slučaja lako sam otkrio odgovor na pitanje zašto?  Jednostavan je: ja sam čovjek a strojevi su samo strojevi, a ja se ne mogu identificirati sa strojevima (glavnim junacima filmova i priča). Stav o humanistima koji se žele uključivati u raspravu o UI, meni je prirodan, jer je razvoj UI u rukama tehnoloških znanstvenika, a rijetki od humanista uopće mogu i zamisliti s kojim problemima se suočavaju znanstvenici.

Ne znam tko je domislio sintagmu umjetna inteligencija. Meni je uvijek bila samo – smiješna. Međutim, u jednom razgovoru sa znanstvenikom koji je izravno uključen u razvoj UI, zaključio sam da ja ne razumijem njegove argumente, a niti on moje. Nitko ne voli takvu situaciju pogotovo kad su „u igri“ odnosi s dragim ljudima. I počeo sam preispitivati svoje argumente koji su me odveli do mišljenja s kojim se (tehnološki) znanstvenici ne slažu. Zbog toga je nastao ovaj tekst.

Budući da sam laik i u području tehnologije i psihologije, polazišta (početne uvjete) sam tražio u Hrvatskoj enciklopediji, jer pretpostavio sam da su u tom tekstu nedvosmisleno istiniti podaci.

Tekst sam zamislio kao pokušaj rasprave (sa svima dostupnim argumentima) o riječima, inteligencija, pamet i mudrost. I naravno njihovim definicijama.

Zabavljam se, upozoravajući one koji nisu upućeni u to, da se svaka (natjecateljska) debata temelji na – jasno definiranim pojmovima.

Mudrost ljudi bilježena je od pamtivijeka (recimo od sedam antičkih mudraca). A i  pamet ljudi je nezaobilazna u narodnim poslovicama svih naroda.

Ne znam točno kad se (riječ) inteligencija objavila. Pretpostavljam da je to bilo u razdoblju rađanja psihologije, dakle, recimo ugrubo, početkom dvadesetog stoljeća.

Na ovom putovanju društvo će mi praviti logika.

Chomsky

Prema tekstu koji slijedi usmjerio me je Chomsky na čije sam promišljanje odnosa UI i ljudske inteligencije nedavno naletio u Jutarnjem listu. Rezonirao sam na njegove stavove, jer je pokušavao „dokazati tezu“ da stroj nikada neće biti čovjek! Ma ne, u krivu sam, pokušao je dokazati tezu, da se u ovom trenutku stroj dramatično razlikuje od čovjeka.

U mojem svijetu „riječi jednog čovjeka nisu argument“, jer ih odvodim u područje koje logika svrstava u „argumente autoriteta“. Ipak navodim podatke o Chomskyu (iz HE), jer su danas argumenti autoriteta / moći[1] dominantni u svakoj komunikaciji.

Avram Noam Chomsky (hebrejski: אברם נועם חומסקי) (rođen 7. prosinca, 1928.) je američki jezikoslovac, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.

Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980.1992. a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.

Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.

Znanstvenici

Mjesec dva prije u komunikaciji s dvojicom iznimnih znanstvenika objavila nam se UI tema. Riječ je o dvojici Zadranina koji su se, kao djeca, družili „u dvorištima“ prije nego su krenuli u stvarni svijet. Jednog je život odveo u Zagreb, a drugog u San Diego.

U razgovorima sam pokušao otkrivati kako (prirodoslovci) znanstvenici doživljavaju (tehnološku) budućnost i perspektive vezane uz UI.

Digresija

Moj je problem u razumijevanju UI bio vezan uz moje prethodno iskustvo, isključivo povezano druženjem s briljantnim učenicima. Ta je priča počela polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nekim slučajem sam uletio u novoformirane školske programe tzv. informatičko-matematičke, koji su se potom pretočili u nevjerojatne školske programa nazvane – MIOC.

Tijekom dvije godine druženja s učenicima, koji su se opredijelili za matematičko- informatičko usmjerenje, dokučio sam (meni tada) nevjerojatnu misao. Pomislio sam doslovno: pa oni su pametniji od mene. Druženje s pametnom djecom nastavilo se i obilježilo moj život. S njima sam se prvi put suočio sa značenjem riječi učitelj. Međutim, odmah mi se objavilo pitanje, kako ja mogu učiti one koji su pametniji od mene. I krenuo sam u potragu za početnim uvjetima.

  1. Ja imam više podataka od njih.
  2. Ja imam više iskustva u rješavanju problema s kojima ih suočavam.
  3. Oni brže od mene uspostavljaju odnose između novih podataka.

Svoje prednosti želio sam povećati i, kao u sportu, upustio sam se profiliranje „protivnika“. U ovom slučaju je jasno da je riječ „mentalnim moćima“ djece. I bilo je prirodno da se usmjerim prema psihologiji. I tada se, kao i danas, u medijima spominjala nekakva MENS-a koja okuplja „najpametnije ljude na svijetu“. I naravno, tzv. IQ testovi, rješavanjem kojih se može ostvariti ulaznica u MENS-u. Riječ je o mjerenju inteligencije.

Digresiju sam naveo kao pokušaj nekakvog opravdanje svojeg nerazumijevanja onoga što svijet naziva AI / UI. Pa sam se vratio na početak, pitajući se gdje je korijen nerazumijevanja. I preuzeo HE definiciju inteligencije.

inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina), u psihologiji, sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti. Budući da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti, na uspjeh u nekoj djelatnosti (ovisno o vrsti i složenosti) mogu u znatnoj mjeri utjecati i afektivne, motivacijske kao i druge osobine ličnosti. O ustroju inteligencije postoje prijepori: je li to jedinstvena sposobnost, tj. odraz općih funkcionalnih značajki središnjega živčanoga sustava, ili je inteligencija skup širih sposobnosti koje su odgovorne za intelektualno djelovanje (kao što su perceptivna, spacijalna, numerička, mnemička, te sposobnost rječitosti i zaključivanja).

Stupanj intelektualne razvijenosti pojedinaca određuje se s pomoću testova inteligencije. Prve testove sastavili su Francuzi A. Binet i T. Simone (1904–11). Pojam kvocijenta inteligencije uveden je 1912.

Općenito vrjednovanje rezultata pojedinca u testu inteligencije omogućeno je usporedbom sa standardiziranim rezultatima prikupljenima na reprezentativnoj skupini pojedinaca iz populacije kojoj neka osoba pripada. To znači da rezultat u testu inteligencije nema apsolutnu, opću, nego samo relativnu vrijednost, dobivenu usporedbom s odgovarajućom populacijom. Usporedba je potrebna jer na rezultat pojedinca u testu inteligencije utječu i drugi čimbenici (izobrazbeni, kulturološki i dr.), a ne samo njegova intelektualna sposobnost.

Mislim da je razvidno da se svaka riječ i rečenica u definiciji – odnosi na čovjeka. To nije zanemarivo zapažanje, jer kad riječ inteligencija pridružimo stroju – uistinu počinju dramatični nesporazumi u komunikaciji.

Nije mi bilo drago, pa sam u definiciji pokušao otkriti (logički) početak nesporazuma. Otkrio sam ga u rečenici: Stupanj intelektualne razvijenosti[2] pojedinaca određuje se s pomoću testova inteligencije. Prve testove sastavili su Francuzi A. Binet i T. Simone (1904–11). Pojam kvocijenta inteligencije uveden je 1912.

Zaključak koji sam naslutio dramatičan mi je i odgodit ću ga.

Digresija

Sestra mi je psiholog, pa sam je jednom zamolio da naše obiteljsko druženje razveseli s IQ testiranjem (brat, druga sestra i ja). I baš smo se razveselili.

Tada sam otkrio s čime se suočavaju oni koji žele izmjeriti nešto što je nazvano – inteligencija. Drugo i zadnje IQ testiranje odradio sam u ovoj zgodi. Prijavio sam se na Vjesnikov natječaj – za novinara. Prijavilo se oko petsto kandidata, a prvu je selekciju odradio IQ test. Nitko nam nije rekao koje smo „rezultate postigli“. Jer je to bila jasna preporuka i svojevrsni nalog psihologa. Mislim da je i danas isto. I siguran sam da su u tom dijelu psiholozi potpuno u pravu. Moram dodati, dospio sam u finale, a zašto nisam postao novinar – zabavna je priče.

Nastavljam svoju priču u suočavanju s inteligencijom, uz naznaku, rezultate testova (bilo kojih i bilo kakvih), uvijek sam interpretirao samo kao smjernice. A IQ testovi su mi bili u području – najmanje egzaktnih testova (najsumnjiviji). Međutim, kako vrag nikada ne spava, jedne godine sam odlučio testirati desetak učenika, koje sam (intuitivno) prepoznao – kao pametnije od sebe. Zamolio sam mladu psihologinju, koja je predavala psihologiju (školski predmet) u zadarskom MIOC-u. Malo se nećkala, pogotovo kad sam joj rekao da testira „sve živo“, tj. sve što je u domeni testiranja (istraživanja) u psihologiji.

Poželio sam uspostaviti korelaciju iskustva i teorije.

Mlada psihologinja mi se javila nakon mjesec dana s „rezultatima“ testiranja. S učenicima je odradila tri testa. I samo navela: svi su u području od 140 – 170 IQ bodova. Nije mi navela „pojedinačne“ ishode, a nije me ni zanimalo.

Nakon toga sam kod ravnatelja inzistirao da Miri (psihologinji) dopuni satnicu i da joj osigura prostoriju u kojoj bi individualno i neometano komunicirala s učenicima. Pokazalo se da je taj model danas usvojen u školama. Mira je danas ugledna prof. dr. sc. na Sveučilištu u Zadru.

Tada sam pomislio da su testovi dobri i u dobroj korelaciji s našim opažanjima u stvarnom svijetu. Ali kako vrag nikada ne spava, naletio sam na longitudinalno istraživanje jednog psihologa iz Siska.

Koren, Ivan, hrvatski psiholog (Đurđevac, 2. V. 1930 – Sisak, 31. I. 2017). Psihologiju diplomirao (1966) i doktorirao (1986) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. radio kao psiholog i rukovoditelj Stručne službe za profesionalnu orijentaciju Zavoda za zapošljavanje Sisak; od 1981. predavač, a od 1990. do umirovljenja 1995. docent na petrinjskom Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj Pedagogijskih znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Glavna područja rada: struktura i dinamika profesionalnih interesa i sklonosti mladeži, razvoj psihologijskih mjernih instrumenata te profesionalna orijentacija. Dobitnik Psihologijske nagrade Ramiro Bujas za životno djelo 2003. Značajnija djela: Eksperimentalni doprinos metodici sistematskog identificiranja nadarene omladine (1971), Uloga osobnih i situacionih determinanti u moderiranju profesionalnih sklonosti pojedinaca (1986), Kako prepoznati i identificirati nadarenog učenika (1989).

Tada sam se prvi put suočio s istinskim znanstvenikom u području društvenih znanosti. Naslutio je da se odnos početnih uvjeta i ishoda u prirodoslovlju (recimo u fizici su izravno i logički povezani) razlikuje od povezanosti početnih uvjeta i ishoda u području njegova istraživanja. I Ivan je krenuo u potragu za ishodima (procijenio sam da je pokušao otkriti kvantitativne veze / zakonitost). Genijalan je, jer je shvatio da su rezultati IQ testova samo naznake (budućih očekivanja). Ivan je poželio otkriti dugoročnu (longitudinalnu) korelaciju s početnim uvjetom.

Nisam dobio uvid u njegov zaključak. Šutnju sam prepoznao kao – izostanak očekivanih ishoda.

Mislim da sam upravo tada osvijestio misao i pitanje: zašto je korelacija u nejasnom području? I prepoznao pamet kao višu razinu nečega što je nazvano inteligencija. Nije mi bilo teško, jer sam odmah prizvao iskustvo i prisjetio se jednog nevjerojatnog dečka, skakača u dalj. Gledajući ga u skoku mislio sam da leti. Elegancija i savršena komunikacija s okolinom bila (mi) je fascinantna – i pomislio sam da bi mogao postati, recimo, europski prvak. Pokazalo se da pogubio u suočavanju sa životom i svoj životni kapital (sposobnost / moć) protratio na najbezvezniji način.

Nekako sam procijenio i to da su Ivanova longitudinalna istraživanja pokrenula psihologe prema nalaženju razloga za neočekivane, IQ testovima, prognozirane ishode. I nedugo potom kupio sam knjigu: Emocionalna inteligencija. Ne znam koliko su inteligencija do sada psiholozi prepoznali. Niti me zanima, jer zaključak koji izvodim: rezultati IQ testova nemaju presudno značenje u našim životnim izborima. 

Sada ću objaviti zaključak kojeg sam najavio: psihologija je svojim testovima inteligencije / pameti sebi na pleća stavila uteg kojeg se nikada neće riješiti. Osim ako netko od ozbiljnih psihologa čuje ispisano.

Digresija

Na poveznicu (inteligencija jednako pamet) sam naišao slučajno u jednom prekrasnom događanju na Rabu. Bilo je to prvo sučeljavanje debatnih klubova u Hrvatskoj. Prekrasno mi je bilo jer smo mi u Zadru, a i cijela Hrvatska živjeli i preživljavali u besmislu rata. Imao sam tada osjećaj da smo osvanuli u pustinjskoj oazi. Ni na jednom mjestu nisam vidio nijedno neveselo dijete, nijednog neveselog voditelja, organizatora… Recimo kratko, dječica (učenici) su se nadmetali riječima, a voditelji se družili u prekrasnom okružju.

I tada sam prvi put doživio nešto što ni jedan Vlajo neće priznati da je moguće: da i žene mogu biti, (smajlić) pametnije od muškaraca.

Takvu moć prepoznao sam, do tada, jedino kod svojeg brata. Prepoznavao sam je u nečemu što i danas nazivaju duhovitost. Duhovitost ne želim definirati, ali ste je vi u najvećoj mjeri susretali. To vam je ono kad pričate s nekim, kažete nešto, a on vas brzinom munje „poklopi“. Vi tada činite sve da „poklopite njega“, a on vas s osmjehom poklapa i dalje. I sve čini s osmjehom.

Mnogi su, i prije a i danas, takve sugovornike stavljali u „nepodobni file“. Ja sam ih uvijek i neizostavno stavljao u file – pametniji od mene.

A kad mi je sugovornica, briljantna psihologinja, izrekla tvrdnju: inteligencija i pamet su isto, nisam se usudio reći što ja mislim o tome. Istu tvrdnju sam nedavno čuo od jedne druge psihologinje. Ni tada nisam izravno reagirao, ali je to bio poticaj da psiholozima pošaljem svoj odgovor. Pokušat ću (u tekstu) dokazati suprotno.

Svoj zaključak o povezanosti pameti i inteligencije pokušao sam provjeriti u Hrvatskoj enciklopediji. Recimo da nisam naišao na definiciju pameti. Nisam na (riječ) pamet naišao ni u definiciji inteligencije (u HE). Međutim, budući da je riječ pamet kod nas u svakodnevnoj upotrebi (i samorazumljiva) tražio sam dalje i naišao na:

Pamet (Hrvatski jezični portal)

Definicija

1.sposobnost čovjeka da misli, shvaća i prosuđuje, spoznajna sposobnost, sposobnost za otkrivanje odnosa (uzročnosti, istovjetnosti itd.) među činjenicama i stvarima; inteligencija, razum, um
2.prirodna sposobnost, nadarenost za što
3.sjećanje, moć sjećanja, pamćenje [ne dolazi mi u pamet; imao je na pameti (da)]
4.arh. davnina [od pameti od davnine]

Digresija

Ako pretpostavimo da tekstove u Hrvatskoj enciklopediju ispisuju najveći autoriteti u određenim područjima, i zaključimo da im ni u primislima nije bilo povezivanje pameti i inteligencije, zbunila me objava inteligencije u definiciji pameti na Hrvatskom jezičnom portalu. Mislim da jasno prepoznajete moju dvojbu.

Ponajbolji znalci se u Hrvatskoj enciklopediji ne usuđuju sugerirati tu poveznicu, a oni koji djeluju na terenu – nemaju nikakvu zadršku tvrdeći rečeno.

Nisam se usudio polemizirati prije, ali sam se „vratio kući“ s pitanjem: zašto je uopće domišljena riječ inteligencija kad je puno prije postojala riječ pamet?

Na Hrvatskom jezičnom portalu sam naišao na moguća polazišta iz kojih bi se mogla iznjedriti rečena tvrdnja. Međutim, koliko god sam puta pročitao natuknice koje slijede, nisam ih pronašao.

Sintagma

Frazeologija

 (to je) naknadna pamet zakašnjela pamet, pamet koja se pojavljuje u obliku zakašnjelog iskustva, pamet i mudrost generala poslije bitke;
pamet u se!, pamet u glavu! saberi se, dobro promisli;
(tu) staje pamet to je nevjerojatno, nemoguće;
blizu pameti pametno je, logično je;
biti kokošje pameti biti nesposoban za normalno logično razmišljanje, biti priglup;
biti lake pameti biti brz, lakomislen u donošenju sudova;
biti (držati, imati) na (u) pameti biti (držati, imati) u mislima, misliti na što, o čemu;
biti plitke pameti biti umno ograničen;
daleko (je) od pameti besmisleno je, nemoguće je;
dozvati koga (k) pameti, naučiti koga pameti, utjerati kome pamet u glavu urazumiti koga, prisiliti ga da logički misli i zaključuje;
(doći) dozvati se (k) pameti urazumiti se, sabrati se, dosjetiti se;
duga kosa, kratka pamet iron. arh. žensko je rasuđivanje površno;
gdje ti je bila pamet? kako si mogao učiniti takvu glupost?;
imati više sreće nego pameti uspjeti više stjecajem povoljnih prilika nego sposobnošću;
izašlo mi je iz pameti zaboravio sam;
izvan pameti (biti, doći) nemati, izgubiti sposobnost rasuđivanja;
(kratke) male pameti umno ograničen;
naknadna pamet podr. iron. sposobnost zaključivanja nakon što su počinjene pogreške; iskustvo koje se oblikuje na novim, prije nepoznatim razlozima ili podacima; odluka koja bi se mogla donijeti nakon već donesene neispravne odluke, pamet generala poslije bitke;
ne biti pri (svojoj, zdravoj, čistoj) pameti biti lud;
ne ide mi iz pameti stalno mislim na to;
nije pri svojoj pameti nije normalan;
(ne biti) ni na kraj pameti ni pomisliti o čemu;
pomutiti (pomaknuti, uzeti, zavrtjeti) kome pamet zaludjeti, očarati;
prebirati po pameti prisjećati se, tražiti u mislima rješenje za što;
pun je pameti ko samar svile posl. za onoga koji postupa nerazumno;
sići s pameti poludjeti, izgubiti pamet, izgubiti prisutnost duha, napraviti neki ispad onda kad se izgubi duševni mir ili prestane vladati sobom;
skrenuti (poremetiti, šenuti) pameću izgubiti pamet, postati lud, poludjeti;
smetnuti s pameti zaboraviti;
soliti kome pamet nametati kome svoje mišljenje, prikazivati što u povoljnijoj svjetlosti;
steći pamet opametiti se;
teško onome tko za tuđom pameti ide posl. za onoga koji je nesposoban samostalno rasuđivati;
uvrtjeti u pamet biti posve obuzet nekom mišlju;
vrana mu popila pamet nije u stanju normalno rasuđivati.

Jedino što mogu zaključiti iz navedenoga je: pamet i inteligencija nisu sinonimi! Međutim i dalje sam se pitao što je pokrenulo pametne ljude da tvrde drukčije. Svoj sam odgovor našao u jednoj od definicija pameti: otkrivanje odnosa (uzročnosti, istovjetnosti itd.) među činjenicama i stvarima; inteligencija, razum, um,… razboritost, razum; vještina)…

u kojoj se s neobjašnjivom mi lakoćom izjednačavaju inteligencija, razum i um, razboritost…, čak i vještina.

Mislim da sam upravo u potrazi za nedvosmislenim definicijama u području humanističkih znanosti – otkrio da takve definicije zapravo ne postoje!

Obilježava ih fluidnost koja me podsjeća na fluidnost hrvatskih zakona.

Mjerenje inteligencije

U prirodoslovlju se svako mjerenje temelji na jasnom definiranju objekta mjerenja. Za nastavak priče iskoristio sam HE definiciju inteligencije: sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja.

Budući da sam imao iskustva (neposrednog i posrednog)  suočavanja s IQ testovima, lako sam zaključio da sam bio u stanju riješiti svaki, na testu, zadani problem. Već to bi bilo dovoljno da netko zaključi da sam pametan. Međutim, pokazalo se da su u zadanom vremenu neki uspijevali riješiti više zadataka iz testa, a neki manje. I onda su neki zaključili da postoji hijerarhija i u pametnosti. A zapravo mjerila se samo brzina rješavanja zadataka u testu[3].

To je u mojem poimanju inteligencije najveći krimen psihologije!

Mislim da su to promišljali i psiholozi te su u definiciju dodali: To znači da rezultat u testu inteligencije nema apsolutnu, opću, nego samo relativnu vrijednost, dobivenu usporedbom s odgovarajućom populacijom. Usporedba je potrebna jer na rezultat pojedinca u testu inteligencije utječu i drugi čimbenici (izobrazbeni, kulturološki i dr.), a ne samo njegova intelektualna sposobnost (moram dodati – nemam pojma koje je značenje istaknute sintagme).

Zabavno mi je primijetiti i ovo: najveće inhibicije pri rješavanju bilo kojeg testa dolaze iz emocionalnog područja (drugi čimbenici). I to su psiholozi naslutili u definiciji inteligencije dodajući: u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje… Ali je potrajalo dok se netko nije usudio kreirati i emocionalnu inteligenciju.

Zabavan mi je i ovaj nevjerojatan zaključak koji se može izvesti iz navedene argumentacije: ponajbolje rezultate na IQ testiranjima ostvaruju oni koji su u stanju isključiti emocije (barem tijekom trajanja testiranja), ili oni koji ih „nemaju“, a takve je psihologija nazvala: psihopati, sociopati…

Digresija

Jednom sam se zgodom družio s dvojicom krasnih dečkića. Upravo su se vratili s matematičke olimpijade, i osvanuli (obiteljsko druženje) kod nas. Mame su se družile, a ja sam imao neposredni doživljaj druženja s pametnom djecom. Najprije sam ih uvukao u moj prostor. Stavio sam karte na stol, znate, one karte za briškulu, trešetu i trijumf. Pokazalo se da nikada nisu igrali „na karte“. Tada sam već bio malo veći „pokvarenjak“, i testirao definiciju inteligencije (s pozicije novih okolnosti). Na brzinu sam im pojasnio pravila igara. Igrajući se s kartama potrošili smo, recimo pola sata. Pokazalo se da su jedva dočekali moju novu zabavu (za njih).

Moram naglasiti i ovo. Jedan od njih bio je tada „drugi najpametniji Jugosloven“, prema MENS-a mjerenju (IQ 172). Siguran sam da je i drugi dečkić bio na istoj razini, jer su se prekrasno družili.

Tada sam krenuo u njihovo područje, i upitao ih kako se osjećaju kad pročitaju prvi zadatak (na olimpijadi iz matematike), odnosno, na koji način pristupaju rješavanju zadataka. Olimpijada je tada bila organizirana na razini: jedan zadatak dnevno. Mislim da im je vrijeme rješavanja zadatka bilo ograničeno na pet sunčanih sati.

Mensa tip je preuzeo odgovaranje na moje pitanje, drugi je bio samozatajan. Reče kratko: metoda pokušaja i pogrešaka. Ulovim ideju i slijedim je dok ne prepoznam slijepu ulicu.

U tom odgovoru sam pronašao sve odgovore na svoja pitanja o inteligenciji! Prepoznao sam brzinu kao jedni kriterij na IQ testiranjima inteligencije. Prepoznao sam brzinu i u vlastitom iskustvu.

Jednom zgodom sam organizirao općinsko natjecanje iz fizike, kao izlučno u kontekstu kvalificiranja za Republičko natjecanje. Nakon testa sam svakog učenika priupitao ponešto (pokušavajući otkriti njihov emocionalni doživljaj tijekom druženja sa zadacima). Pokazalo se da je najveseliji bio učenik koji je riješio samo jedan zadatak – ispisan savršeno na sedam stranica. Druga dvojica su danas briljantni znanstvenici, rekao bih čak i ovo, primjetni i na svjetskoj znanstvenoj sceni. A moj dragi „blento“, kojem brzina rješavanja zadataka nije bila u fokusu, je profesor u jednoj zadarskoj školi.

Druga zgoda još izravnije upućuje na brzinu. Odgovor jednog matematičkog olimpijca na isto pitanje, bio je malo opširniji. Reče: na prvoj olimpijadi sam počeo s modeliranjem sustava koji bi me odveo prema rješenju. Na drugoj sam olimpijadi shvatio da „gubim previše vremena“ – i krenuo s metodom pokušaja i pogrešaka.

Upravo tada sam naslutio brzinu u kontekstu mjerenja tzv. inteligencije, ali naslutio i neke emocionalne okidače u izborima pristupa rješavanju testova. Mislim da su upravo to kasnije prepoznali i psiholozi. I (ne)učinkovitost IQ testova povezali s mnogim drugim utjecajima. U definiciji inteligencije se to jasno prepoznaje.

Umjetna inteligencija

Umjetna inteligencija je već dugo tema koja okupira pozornost javnosti. Meni se čini da tu temu „javnost“ doživljava na potpuno pogrešan način. Ne samo javnost, nego i znanstvenici koji pokušavaju dosegnuti granice u kontekstu, ja ga nazivam – kontrole strojeva, ali pokušavaju i inzistiraju na tome da je riječ o inteligenciji (strojeva).

Mislim da je u tom slučaju riječ o očitom paradoksu, jer u temeljima takvog pristupa je polazište: mi želimo kontrolirati inteligenciju!

Digresija

Ne znam koji je filozofski sustav (slika svijeta) sada dominantan. Tijekom školovanja smo ih upoznali više od nekoliko, a mijenjali su se kao čarape. U mojem poimanju kreiranja bilo kojeg logičkog sustava, u temeljima su uvijek početni uvjeti. Pokazalo se jasno, baš kao što se jednom zgodom dogodilo i u matematici i fizici[4], da nas promjena početnih uvjeta odvodi u potpuno drukčije sustave. U matematici i fizici je to postala samo nadogradnja starog sustava. U filozofiji nisam naslutio postojanje novih sustava koji bi bili poopćenje prethodnih slika svijeta. I konačni.

Inteligencija je definirana kako jest, ali sasvim, sigurno po mjeri čovjeka. Sada nedvosmisleno uključuje i emocije u rješavanje problema. Strojevi s tim nemaju problema. A ako je to tako riječ inteligencija nema baš nikakve veze s inteligencijom strojeva. Međutim, ako / kad inteligenciju pridružimo strojevima kao osobinu, lako je pomisliti da su i strojevi ljudi. Logika nam jasno kaže da je to pogrešan zaključak u zoni: non sequitur (nije logičan, ne slijedi). Mislim da je razvidno da su u navedenom poimanju inteligencije (brzina rješavanja problema), sada strojevi superiorni ljudima. Neki kažu i inteligentniji od ljudi, a ja samo tvrdim – strojevi brže rješavaju (neke) probleme.

Nedavno sam ispisao rečenicu: Svemir je savršen (proizvod). Matematika je jednako savršena. I upitao se: što je bilo prije (kokoš ili jaje). I na svoj način domislio „prvog i savršenog pokretača“, jer fizika u rješavanju problema uvijek traži početne uvjete. U toj (meni) zabavnoj logičkoj priči, život (i ljudi) se objavljuju kao anomalija. Otišao sam i malo dalje u zaključivanju. Život je iznjedrio ljude na „vrh hranidbenog lanca“.

I objavio mi se bogohulni zaključak!

Pokazuje se da je čovjek jedino nesavršeno biće (u našem) Svemiru, jedino i samo  zbog toga što ga u temeljima definiraju emocije.

Vraćam se strojevima.

Asimov, Isaac, američki pisac znanstvene fantastike (Petroviči kraj Smolenska, Rusija, 2. I. 1920 – New York, 6. IV. 1992). Predavao biokemiju na Sveučilištu u Bostonu, a od 1958. potpuno se posvetio pisanju; objavio gotovo 500 knjiga. Najpoznatiji je po fikcionalnim djelima temeljenima na znanstvenim spoznajama. Svojim ciklusom pripovijedaka o robotima, Ja, robot (I, Robot, 1950), i trilogijom o »galaktičkom carstvu«, Zaklada (Foundation, 1951–53; hrvatski prijevod Fondacija, 2002–05), utjecao je na suvremenu znanstvenu fantastiku. Nastoji što učinkovitije iskoristiti stečevine modernih znanstvenih istraživanja, koje razvija u neočekivanu smjeru. Dio njegovih djela čine i znanstvenofantastični kriminalistički romani, a cijenjene su i knjige popularna značaja koje razmatraju sadašnje i buduće posljedice suvremenih znanstvenih spoznaja i pojava.

Asimov je vizionar (u mojem poimanju blizak J. Verneu). Verne je obilježio moje odrastanje, a kad sam se susreo s Asimovom nisam rezonirao na njegove vizije. Pokušat ću pojasniti.

Nisam rezonirao na njegova „pravila robotike“, jer su me dramatično podsjetila na Božje zapovijedi. Zaključivanje bi nas moglo odvesti do poimanja čovjeka u ulozi stvoritelja koji je stvorio nešto nepoznato mu. I evo nas do pravila robotike i poveznice sa Božjima zapovijedima. I do zabavnog zaključka: budući da su samo sveci u stanju slijediti Božje zapovijedi, mogao bi se naslutiti i zaključak da bi i pravila robotike mogla imati iste ishode.

Istina je da sam tada bio mlađahan i na početku razdoblja otkrivanja svijeta u kojeg kročim. Ali sam već tada na čudan način Asimova prepoznao kao genijalnog manipulatora (bez zloće) u smislu podsvjesnog prepoznavanja Božjih zapovijedi. Verne je vidio nešto, vidio je i Asimov, a vidio je i Orwell. Prva dvojica su naslućivala ekstremni razvoj znanosti i tehnologije. Treći je zapravo naslutio / vidio jedino što je bitno u stvarnom svijetu ljudi. Taj svijet uistinu nema nikakve veze sa savršenošću Svemira. Nazvao sam ga anomalijom, i volio bih da nikada ne „pronađemo“ neki drugi oblik života u Svemiru. Jer dovoljan je naš primjer da zaključimo kojim smjerom nas „ljudska inteligencija (temeljena na emocijama)“ vodi i može odvesti. U pokušajima usporavanja i mogućeg zaustavljanja našeg, sve bržeg putovanja po nizbrdici, pronašao sam mogući lijek u mudrosti ljudi.

Mudrost

Namjerno sam stvarao dramatičnu logičku priču povezujući je s distinkcijom pojmova: inteligencija, pamet a, sada pozornost skrećem na mudrost. Jer ako netko i pomisli da je inteligencija istoznačnica i za mudrost, nagib nizbrdice na kojoj samo sada, značajno će se povećati.

U ovom trenutku mogućnost opstanka ljudske vrste naslućujem u fluidnim područjima koja okružuju riječ – mudrost. Pokušat ću argumentirati na isti način kao prije.

mudrost (grčki σοφία, latinski sapientia), u izvornom filozofijskom smislu, nastojanje oko stjecanja pravoga znanja, odn. oko stjecanja uvida u ono što jest poradi uvida samoga. Već u V. st. pr. Kr. mudrost dobiva i svoje praktično značenje: ona je znanje, poznavanje, sposobnost ili umješnost u obrtu ili upoznatost (prisnost) s nekom stvari, a u istaknutom smislu i razboritost (φρόνεσις), sposobnost prosudbe i praktičnoga postupanja u bitnim stvarima koje se tiču svagdanjega života, prije svega u političkom području. Mudar je čovjek onaj koji skrbi i o vlastitoj naobrazbi, proučavanju i istraživanju. Stoga je mudrost obuhvaćala ne samo ono što se danas razumijeva pod filozofijom nego i geometriju, glazbu, astronomiju i druge tada poznate znanosti i umijeća. Nastojanje oko pravoga znanja zahtijeva čovjekov životni angažman, tj. život koji je sukladan tomu nastojanju, što u krajnjem obliku predstavlja spremnost na tjelesnu smrt radi obrane vlastita uvida, kao što je to bio slučaj sa Sokratom. (HE)

mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr. filia – ljubav, sofia – mudrost). Onaj koji se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga „progutaju“ zahtjevi praktičnog života.

Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude. (Wiki…)

Sada naglašavam hijerarhiju pojmova (u mojem modeliranju) inteligencija, pamet i mudrost. Matematički sam ih svrstao u odnose: inteligencija je podskup skupa koji sam nazvao pamet, a mudrost sam naznačio kao skup koji sadrži skupove i pameti i inteligencije. Ne usuđujem se uopće upuštati u kreiranje definicija navedenih pojmova.

Iz HE definicije mudrosti izdvojio sam dio: (mudrost)… je sposobnost prosudbe i praktičnoga postupanja u bitnim stvarima koje se tiču svagdanjega života, prije svega u političkom području.

Ne znam kome je palo na pamet da ispiše ovu rečenicu, jer argument, koji ću navesti, poznat je svima, čak i filozofima. Riječ je o besmrtnom Platonu, filozofu (mudracu?), koji je jednom zgodom pokušao Dionizija II, vladara / tiranina u Sirakuzi, uvjeriti u svoje ideje o idealnoj državi. Pokazalo se da ga ja nakon par godina Dionizije prodao u roblje. O smiješnim i kretenskim (političkim) interpretacijama (filozofskih) dosega Nietzschea i Marxa, besmisleno je raspravljati. Obojicu do danas pamtimo samo kao one koji su pokrenuli nemjerljivo zlo (u ljudima), a da nisu pročitali ni redak njihovih umotvorina.

Da nema zabune, ljude koje je netko nekada davno nazvao filozofima, uistinu obožavam. Nazivam ih pionirima koji su ostavljali prve tragove u svijetu spoznaje. Čisti i nevini kao i prvi snijeg u koji su utiskivali tragove. 

Sve one (nama poznate) koji su se (u tzv. zapadnom svijetu) objavljivali kao filozofi, nakon „mračnog srednjeg vijeka“, stavio sam u kontekst liječnika koji liječe samo simptome.

Kao „argumente“ pozivam upomoć dvojicu, za koje mislim da ne pripadaju toj skupini. Jedan je Heidegger. Svrstavam ga među nevjerojatne ljude. Tada nije bilo koeficijenata (za mjerenje inteligencije / pameti?). On jasno prepoznao da ga na putovanju prema istini (mudrosti?) priječi njegovo prethodno iskustvo (religijsko obrazovanje). I, kao što vuk pregrize nogu u pokušaju da se oslobodi „gvožđa“ u kojima je zaglavio, i Heidegger je učinio isto. Zapravo se odrekao svega (u stvarnom životu) samo da bi bio u mogućnosti da misli bez ograničenja – slobodno. Drugi je Wittgenstein, koji se odrekao silnog (obiteljskog) bogatstva. Ja mislim, samo zato da oslobodi misao.

Ne znam tko i kako može nazvati takve ljude, koji su se u stanju odreći ugodnog i, života koji bi im omogućio samo uspinjanje u sustavu vrijednosti koju su tadašnja znanost i stvarni svijet definirali. Koliko znam njih danas pamte samo kao iznimne filozofe. Nigdje nisam naišao na riječi pamet ili mudrost kojima bi ih karakterizirali.

Neki kažu da je, oslobođena misao Heideggera odvela do mišljenja da je Hitler jedino rješenje za spas postojećeg svijeta. Wittgensteina su nekad nazivali Bog filozofije. Nisam siguran da je danas uopće u programima koji su u temeljima edukacije novih filozofa. Neki ga ipak navode u temeljima Analitičke filozofije. I nastavljaju se nadmudrivati sa starim i novim Platonima, Aristotelima, Spinozama, Hegelima, Kantovima… Ovo ispisah samo s pozicije: svi koje sam naveo (i koje nisam), ipak su iznjedrili Nietzschea, Heideggera i Wittgensteina.

Moj zaključak, a možda bi mogao biti i vaš ako pokušate čuti što sam vam rekao, je: u ovom trenutku filozofiju vidim kao impotentnu znanost koja nije (više) ništa novo u stanju proizvesti.

Izbacujući filozofe iz sustava mudrosti i mudraca koji bi mogli utjecati na moguće zaustavljanje procesa koji je (svima vidljiv) u tijeku,… uletio sam u stanje koje bi se moglo usporediti s čovjekom  koji baulja pustinjom, s ponekom kapi vode u čuturici.

Ipak, ulovio sam misao da bih mudrost mogao pronaći u prirodoslovnim znanostima. To je na svoj način moj očajnički pokušaj, jer, ne tako davno iskustvo u stvaranju nuklearne bombe, jasno poručuje da znanstvenici (ovaj put prirodoslovci), tada nisu promišljali posljedice svojeg djelovanja, koje im je omogućila inteligencija. Pamet i mudrost  u realizaciji projekta, nisu im bili na pameti.

Moram reći i ovo, navodno se jedino Einstein silno protivio stvaranju nečega toliko moćnog. Siguran sam da je i on bio znatiželjan, vezano uz ishod djelovanja znanstvenika, ali siguran sam i u to, da mu je samo pomisao da se tolika moć preseli u ruke ljudi koje nazivamo političari… bila nepodnošljiva.

Naslućujem da se povijest ponavlja. I da je mudrost u svijetu znanstvenika poprilično zasjenjena. I sutra ćemo vjerojatno, kao nekada, govoriti o naknadnoj pameti.

Crna kutija

Prethodni tekst je bio u fazi uređivanja (dotjerivanja) i promišljanja zaključka, kad sam prije nekoliko dana naletio na „crnu kutiju“ i zastrašujuće upozorenje šefa Googlea: ‘Ovo je otkriće važnije i od vatre! Ne spavam noćima…‘ U tekstu je Pichai umjetnu inteligenciju nazvao ‘crnom kutijom‘ koju još u potpunosti ne razumijemo.

Objavljeno: 19. travanj 2023. 10:28 (JL).

Digresija

Tko god je uspio čitanjem dosegnuti ovu stranicu, jasno mu je da mi je Pichai poslao jedan odgovor na moje promišljanje o izboru naziva nečega što ne razumijemo. Moja „satisfakcija“ je bila zanemariva, i jedino na razini: čini se da još neko problem promišlja na način koji sam predložio. Ja sam samo slijedio činjenice (dokaze) navedene u relevantnim (i drugim izvorima) i izvodio svoje zaključke. Jesu li oni „dobro izvedeni“ (iz navedenih premisa), lako je onima koji požele, pronaći drukčije odgovore.

Oni koji su i za trenutak pomislili da sam inteligentan, pametan ili (možda i) mudar – u krivu su. Ja sam samo primjenjivao znanstveno / logički pristup rješavanju (svojeg) problema.

Na kraju

U prirodoslovlju znanstvenici svoje “članke / znanstvene doprinose” u pravilu privode kraju s nečim što nazivaju – zaključak. Tada svojim “imenom” garantiraju vjerodostojnost i argumenata i zaključka.

Njihov doprinos tada postaje javan i ulazi u “područje provjeravanja”.

Ja nisam (neposredni istraživač) znanstvenik. Sebe doživljam samo kao nekoga koji “usmjerava pozornost” prema,, ne rješavanju problema, nego prema propitivanju putova prema rješenja problema s drugačijeg (ni slučajno samorazumljivog) stajališta. Pokušavam čitateljima osvijestiti znanstveno, davno spoznato polazište u pokušajima traženja istinitih (ni slučajno ciljanih) odgovora: slijedite dokaze čija je istinitost nedvosmisleno potvrđena!!!

Zbog toga svoje tekstove ne privodim kraju sa zaključkom. Više volim ispisati Na kraju, sugerirajući čitateljima: sami možete izvesti (svoje) zaključke uz pomoć vlastite inteligencije!

Komentar

Nisam dovoljno pozornosti posvetio crnoj kutiji, u prethodnom tekstu. Pomislio sam da taj prilog zaslužuje poseban komentar. Počet ću s citatom: Izvršni direktor Googlea Sundar Pichai priznao je da ga ubrzan razvoj umjetne inteligencije (AI) drži budnim noćima, unatoč tome što njegova tvrtka ide ukorak s tehnologijom.

Pichai je rekao da ne razumije umjetnu inteligenciju u potpunosti, no siguran je da će ona jednog dana biti mnogo sposobnija od svega što smo dosad vidjeli.

Ističem rečenicu: ne razumijem u potpunosti umjetnu inteligenciju!

Ja ne znam “tko je SP”, ali zaključujem da netko neinteligentan i nepametan ne bi dosegao  mjesto izvršnog Google direktora, i objavio se javno na ovakav način. Mislim da nije teško zaključiti i to da je u temeljima njegove tvrtka upravo AI, te da SP jasno prepoznaje moć AI. I strahuje, te noćima ne spava, jer siguran je da će ona jednog dana biti mnogo sposobnija od svega što smo dosad vidjeli.

Strahove (strahovanja) najčešće povezujem uz ugrozu vlastita života (i dragih ljudi), u najvećoj mjeri povezano s poznatim ugrozama (bolesti, ljudi, životinje…). Međutim, mislim da strah (strahovanje) od nepoznatog značajno nadmašuje dimenziju prve razine strahovanja. Odvode nas u stanje panike.

Digresija

Riječ panika je nastala na zanimljiv način. Neki kažu u Maratonskoj bitki. Poznato je da su Perzijanci pokušali osvojiti Grčku. Jedna od bitaka se dogodila na Maratonskom polju u blizini Atene. Brojem nadmoćni Perzijanci očekivali su pobjednički ishod. Priča kaže da se u jednom trenutku, u kojem se rješavao ishod bitke, objavio šumski bog Pan i svojim stravičnim urlicima raspametio Perzijance. To (nekontrolirano) stanje uma / emocija, kod Perzijanaca, poslije su nazvali panika. Poznat je i ishod bitke.

Još uvijek ne mogu dokučiti je li se svojim očitovanjem SP objavio kao mudar čovjek, ili je završnim izjavama:

Uvijek sam mislio da je umjetna inteligencija najvažnija tehnologija na kojoj čovječanstvo radi. Čak i važnija od vatre, struje i svega što smo učinili kroz povijest, rekao je Pichai u intervjuu za CBS i priznao da je unatoč tome jako zabrinut zbog brzog i nekontroliranog napretka te tehnologije.

Može biti vrlo štetno ako se sve pogrešno postavi. Nemamo sve odgovore, a tehnologija napreduje brzo. Drži li me to budnim noćima? Apsolutno, rekao je Pichai.

sugerirao zaustavljanje trke u naoružanju, jer njegova tvrtka više nije u stanju biti konkurentna.

Neki kažu da je, ne tako davno, papa Ivan Pavao II, Poljacima postavio pitanje: čega se bojite?


[1] Argumentum ad verecundiam (sh. argument iz strahopoštovanja) ili argumentum ab auctoritate (sh. argument iz autoriteta) je logička greška koja nastaje kada se zaključak smatra ispravnim samo zato što ga podržava neki autoritet, najčešće upitne stručnosti ili van oblasti teme o kojoj je riječ. Greška najčešće nastaje kada se autoritet iz jednog područja citira kao arbitar za neku sasvim drugu disciplinu, npr. kada se političari citiraju kao autoritet u umjetnosti, umjetnici kao autoritet za historiju, itd. Autoriteti mogu imati validne argumente, ponekad i van sfere svoje stručnosti, stoga ne treba apriori odbaciti njihovo iskustvo i stručnost, ali ga isto tako ne treba ni apriori prihvaćati.

[2] Moram priznati da me sintagme, intelektualna razvijenost i intelektualna sposobnost nerviraju. To su očito sintagme koje su samorazumljive nekima. Meni nisu, a predaleko bi me odvelo istraživanje njihova značenja.

[3] Mislim da je neurologija najbliža rješenju tog paradoksa. Naime, komunikacija u mozgu se ostvaruje tzv. sinapsama. I nije teško zaključiti da je onaj mozak, koji je sinapsama bolje umrežen  i učinkovitiji. 

[4] Klasična i kvantna fizika, te euklidska i neeuklidska matematika.

Autor: Nikica Simić