Fizika i fizičari – natjecanja
Uvod
O natjecanjima (u svim područjima) često sam se očitovao, upućujući čitatelje prema svim aspektima (utjecajima i posljedicama) natjecanja. Školska sam predmetna natjecanja predobro upoznao. Najprije kao učenik, kasnije kao učitelj (mentor), potom kao organizator školskih, županijskih, regionalnih, čak i državnih natjecanja.
Priča o osobnim iskustvima i djelovanjima malo je poduža, pa ću je preskočiti. Recimo samo, nije bilo mjesta na kojem nisam bio, te ih vidio i proživio…
Natjecanja
Prva školska natjecanja počinju u učionicama. Riječ je o testovima koje učenici trebaju rješavati u svim školskim predmetima. Nastavnici testovima pokušavaju odrediti razine tzv. usvajanja gradiva – i učenicima pridružiti nekakvu ocjenu.
Na višim razinama (školsko-općinsko, županijsko, državno natjecanje) objavljuju se tzv. (ekspertna) povjerenstva, koja priređuju testove za sve učenike u Hrvatskoj.
Na početku bijaše test
Mislim da nema čovjeka, učenika… itd, koji nema jasnu sliku o testu. Upravo u tome je početak svih kasnijih nesporazuma. Jer, uvjerio sam se, da baš nitko u Hrvatskoj nikada nije ni pokušao promišljati test kao način komunikacije, s učenicima, maturantima, natjecateljima… Namjerno sam ovu dionicu usmjerio prema testu, ali je zapravo usmjerena prije svega prema sastavljačima testova!
Digresija
Na odsjeku za psihologiju (katedra za psihologiju FF Zagreb), jedan je od obveznih kolegija Uvod u teoriju testova. Mislim da taj podatak jasno govori da bi se svakom testiranju trebala posvetiti posebna pozornost.
Svoja prva testiranja pamtim kao pisanje „zadaćnica“ (četiri testa godišnje) iz matematike i hrvatskog jezika. Bilo je pisanih provjera (znanja) i iz fizike. Testove iz matematike posebno pamtim. Profesorica bi s nama „odradila“ par sati priprema i na testu bi nas dočekalo pet zadataka, s jasno prepoznatljivim motivima na koje smo nailazili u pripremama. Budući da sam bio „radišan“, s lakoćom sam ostvarivao najbolje rezultate. Testovi iz fizike su mi bili zbunjujući, što nije teško shvatiti kad kažem da su nas trojica profesora poučavala tijekom gimnazijskog školovanja – i svaki je imao drugačiji pristup.
Tijekom studiranja, pisane su provjere, skoro bez iznimke, prethodile usmenim provjerama. Testovi i iz matematike i iz fizike bili su jasno dizajnirani. Pet „prepoznatljivih“ zadataka povezanih s prethodno obrađenom temom. I nikada ništa studentima nije bilo sporno, osim naravno, truda koji su studenti ulagali u pripremanju za test.
U razdoblju svojeg učiteljskog djelovanja na početku sam primjenjivao stečena iskustva. Međutim, pokazalo se da na početku nisam uspijevao s ocjenama dobiti tzv. Gaussovu krivulju. Nije mi dugo trebalo da shvatim, da sam kreirajući testove, testove kreirao s pozicije vlastitih očekivanja! To je jedna od dobrih mogućnosti koje nam nude testovi. Ali upravo na tom mjestu treba biti posebno oprezan, jer visoka očekivanja (autora testova) često učenike odvode prema nezainteresiranosti za predmet, ali i mnogim tipovima nezadovoljstva.
Međutim, očekivanja učenika su, čini mi se oduvijek, a danas pogotovo, vezana jedino uz mogućnost dobivanja njima zadovoljavajuće ocjene. I počeo sam mijenjati svoj pristup u kreiranju testova. Zadržao sam broj 5 (zadataka), ali sam domislio zabavan pristup i kriterij. Jedan riješeni zadatak – ocjena 2, dva ocjena 3,… itd. Prva četiri zadatka bila su tehnički malo zahtjevna, i svaki učenik je mogao uz malo truda ostvariti odličnu ocjenu.
Peti zadatak sam vezao uz svoju poruku visokih očekivanja. I rekao: tko riješi samo ovaj zadatak ne mora druge – ima ocjenu pet.
Prvi su pokazatelji bili nevjerojatni.
Svi učenici su veselo dolazili na, tjedan dana prije, najavljeni test. Distribucija ocjena se počela poprilično dobro slagati s Gaussovom krivuljom, ali ono što sam dobio s petim zadatkom me je zauvijek promijenilo.
Počeli su mi se objavljivati učenici koje istinski zanima fizika!
Nisam imao izbora, morao sam ih povesti u svijet fizike. Jedina mogućnost koja je postojala – bila su natjecanja iz fizike. U tom svijetu sam proveo beskrajno lijepih dvadesetak godina. Ne zato što su dečki (samo su se dvije curice usudile, jedna je magistrirala fiziku na PMF-u Zg, a druga briljantno odradila ETF / FER), nemilice uzimali nagrade na natjecanjima svih razina, nego zato što sam imao priliku (i blagoslov) da se družim s briljantnim umovima. Nevjerojatno je, ali svaki od njih se razlikovao od drugoga.
Ljepota se uistinu objavljuje na mnoge načine.
Tada sam se suočio sa „natjecateljskim programima i zadacima“. Problem koji sam ponajprije uočio bio je vezan uz programski opseg. Naime, unatoč redovnom programu (MIOC, 5 sati fizike tjedno) nisam vidio način da natjecateljski program „odradim u učionici“. Jer, puno je više normalnih učenika od onih koji vide i žele više (barem u fizici).
Jedino rješenje koje sam pronašao bilo je u tzv. dodatnoj nastavi.
Pokazalo se da je to značilo novih četrdesetak sati priprema (po razredu). I odjednom sam vikende (subota i nedjelja) počeo provoditi u školi.
Nitko u školi nije ni pomislio da bi se takav angažman mogao i financijski popratiti. A jedini problem je bio, hoće li domar biti u nedjelju na raspolaganju – i otvoriti nam vrata škole.
Digresija
Danas sve „potrebne materijale“ o natjecanjima svih razina, možete dobiti s par klikova na računalu. Prije to nije bilo tako. Tada su (pravi) učitelji fizike godinama prikupljali testove s prethodnih natjecanja, sami ih rješavali… itd.
Moram dodati i ovo: nemam prave podatke, ali mi se čini da je takav profil učitelja – mentora postao izumrla vrsta!
Prije otprilike pedesetak dana javio mi se prijatelj i zamolio da pomognem njegovoj curici u pripremi za školsko / općinsko natjecanje iz fizike (2. razred). Prihvatio sam, prije svega misleći – evo me opet na „mjestu zločina“, poslije dvadesetak godina. Bio sam siguran da se od naše suradnje neće ništa ozbiljno dogoditi, jer do školskog natjecanje za pripremu smo imali desetak dana, a kako mi mala reče, profesor im je samo javio datum natjecanja. Prije toga nije bilo dodatnog rada.
Kliknuo sam na neke adrese i isprintao pet prethodnih testova. Pokazalo se da je curetak na natjecanju „zaradio“ 74% bodova, a ja se upoznao s nekim novim natjecateljskim testovima. Recimo samo, da je u testovima (za općinsko natjecanje) dominirala tzv. Bernoullijeva jednadžba. Nemam ništa protiv te jednadžbe, ali ako se u pet testova objavi na desetak mjesta… nervira me. I počeo sam promišljati autora testova.
Na drugoj razini natjecanja (županijsko) krenuli smo na isti način.
Nakon uvida u prethodne testove (2016. – 2023.), recimo blago, zaključio sam da niti jedan prethodni test ne bih riješio u potpunosti!
Jasno sam locirao svoje probleme, pa sam na mreži potražio i odgovore. I pronašao!
Naime, na mreži sam otkrio programe natjecanja vezane uz razine: općinsko, županijsko i državno natjecanje. Nije mi bilo teško prepoznati da su (županijski) testovi katastrofalno dizajnirani. Naime, u svakom od testova su se objavljivali zadaci predviđeni u programima za državno natjecanje, ili iz područja termodinamike koja se ne mogu niti naslutiti iz navedenog programa.
Recimo samo da sam te programe prije tridesetak godina izlagao učenicima (u programu od 5 sati fizike tjedno, u trećem razredu MIOC programa). Riječ je o izračunima vezanim uz adijabatske procese, entropiju i drugi zakon termodinamike. Moram dodati i ovo: kad sam bio u prilici, kreirajući udžbenik iz fizike za treći razred gimnazije, jedna je od tema bila entropija. Odbio sam ispisivati. Ispisao ju je prijatelj Miro Plavčić.
Naišao sam i na zadatke iz područja statike i dinamike rotacije krutog tijela. I o tome sam ispisao više od nekoliko stranica u udžbeniku za treći razred (Profil Interational d.o.o.). I naravno, na zadatke iz elektrostatike, koji su navedeni jedino kao mogućnost pojavljivanja na državnom natjecanju.
Zagazio sam u sedamdesete i „vratio se fizici“ nakon petnaestak godina. Sada se pitam, što se u međuvremenu dogodilo?
Čitajući (i komentirajući) postojeće udžbenike, a sada i natjecateljske zadatke, upitao sam se kao u jednoj pjesmi: kud plovi ovaj brod?
Druga misao je bila: ja dolazim iz jednog prošlog svijeta, i prirodno je da ne razumijevam što se sada događa. Treća misao je bila: ma nije moguće da su se i „sva znanja iz fizike“ promijenila na isti način kao i ja.
Na kraju svojih pisanija uvijek pokušavam izvesti nekakav jasno artikulirani zaključak, i objaviti svoje mišljenje o temi.
U ovom trenutku sam zaključio da se početna polazišta (koje sadašnji autori testova za natjecanja afirmiraju) moraju brzo i učinkovito promijeniti.
Testovi (bilo koji)
Testovi se kreiraju s pozicije slanja poruka (naših očekivanja), ali i s pokušajem otkrivanja „stvarnog stanja“. U ovom razdoblju najvelebniji su testovi koje učenici rješavaju na državnoj maturi. Testove pratim i komentiram od samog početka. I tko god i pomisli da su moje riječi samo „moje mišljenje“ – u krivu je.
Mnoge sam (neosporive) argumente davno objavio. Unatoč tome proces se nastavlja u smjeru potpunog kompromitiranja testova (fizike i matematike) na državnoj maturi.
Digresija
Ne tako davno sam od NCVVO-a zatražio podatke o postotnoj riješenosti svakog zadatka na testovima iz matematike i fizike. Naravno je da nisam dobio podatke. Očekivao sam takav ishod, ali sam se nadao da bih primivši poruku, netko u NCVVO-u mogao pomisliti da je, upravo u tome mogućnost da testovi postanu ono što trebaju biti.
Sada je izvjesno da su testovi iz matematike i fizike postali smiješni. I prilagođeni samo nekakvoj (samo njima, u NCVVO-u, poželjnoj) Gaussovoj krivulji.
Prijedlog
- test mora sadržavati samo one motive koji su svim polaznicima u području prepoznatljivosti (jasno definirani programi),
- u testu moraju postojati jasne naznake očekivanja autora,
- nakon svakog test(iranj)a se mora provesti evaluacija testa s pozicije naših očekivanja / poruka u uspoređivanju s rezultatima testa (postotna riješenost svakog zadatka),
- ako novi testovi (nakon evaluacije) pokazuju slične rezultate (što je vrlo izvjesno), povjerenstvo treba odmah mijenjati. Barem one autore zadataka čija je postotna riješenost (njihovih predloženih zadataka) ostala ista – „loša“!
- Sve sadašnje i buduće autore zadataka na važnim testovima (državna matura i natjecanja) treba poslati na odsjek za psihologiju (katedra za psihologiju FF Zagreb). Ili na drugačiji način educirati.
Digresija
Mislim da je najjači argument s kojim se može podržati ovakav prijedlog u rezultatima tzv. PISA mjerenja / testova, koji nedvojbeno dokazuju da je promjena paradigme poučavanja nevjerojatno brzo (za društvene promjene) i uspješno pokrenula promjene u nekim školskim sustavima. Siguran sam da su upravo PISA testovi poslali jasnu poruku svim reformatorima školstva. A oni koju su poruku razumjeli i pretočili u praksu – danas imaju uspješna gospodarstva.
Zaključak
Frustraciju koja me motivirala za ovaj tekst, pokrenuo je autor natjecateljskih zadataka iz fizike (općinsko i županijsko, 2. razred). Pokušat ću otkriti njegovo ime – te dalje činiti sve da mu se onemogući djelovanje u ovom području!
Jer on je jedan od fizičara koji ne žele djeci pomoći da fiziku prepoznaju kao jedno od područja njihovog budućeg djelovanja.
I ponavljam prethodni zaključak: fizičari (sami sebi) sijeku granu na kojoj obitavaju!
PS
Upravo je privedeno kraju ovogodišnje županijsko natjecanje. Dogodilo se upravo ono što sam naslućivao da bi se moglo dogoditi. Jedan od zadataka bio je s motivima adijabatskih procesa, a drugi s termičkom vodljivošću. Rješavanjem ova dva zadatka moglo se „zaraditi“ 23 boda. Posljedica je, citiram dragog mi prijatelja:… učenici znanjem mogu postići najviše 27 bodova, sve povrh toga je „ubadanje“ i nagađanje.
Pokušajmo sada zanemariti prethodno ispisano i staviti se u pozicije, mentora, učenika i autora testa.
- Mentor
Tijekom proteklog razdoblja u učionici je mentor / nastavnik (u programima sa satnicom od 3 sata fizike tjedno) mogao realizirati najviše četrdesetak sati nastave. Onima koji ponešto znaju o obvezama nastavnika prema redovnom (obveznom) programu fizike, prema ispunjavanju svih pedagoških očekivanja (učiti kako učiti, kreativno i kritičko mišljenje…), i naravno, o obvezama prema učenicima (recimo njih oko 25 u učionici), jasno je da je ispunjavanje navedenih očekivanja u području nemogućih misija.
Ako pretpostavimo da se u program dodatne nastave doda još par sati učenja tjedno, do razdoblja u kojem počinju natjecanja, moglo bi se ostvariti najviše još dvadesetak sati druženja učenika i mentora.
Već se na ovom mjestu (dodatna nastava) idealna priča kompromitira, počevši od toga da su mnogi nastavnici svoje slobodno vrijeme prestali posvećivati učenicima tijekom vikenda. I nekakvim misterioznim programima natjecanja.
- Učenici
Broj učenika koji se upuštaju u avanturu natjecanja je na razini 3% školske populacije. Riječ je o učenicima koji iskazuju potencijale i mogućnosti praćenja predmetnog programa na višim razinama. I interes.
Brojke govore da bi u svakoj učionici mogao postojati barem jedan učenik koji „ispunjava“ navedene kriterije.
Priznajte da je motivacija nastavnika vezana uz potragu za takvim profilom učenika – zanemariva. A kad je tako, takvi učenici predugo ostaju u području – nevidljivosti. A u tom slučaju priklanjaju se (idiotskom) sustavu tzv. općeg uspjeha – jer im jedino taj sustav omogućava nekakvo putovanja do (sada potpuno zasjenjenog) cilja – tj. prema onome čime bi se željeli baviti u životu.
Temeljem navedenog lako izvodim zaključak: najveći broj sudionika, na predmetnim natjecanjima, objavljuje se bez jasne motivacije.
Ako pretpostavimo da je to dobar zaključak, nije teško zaključiti što će se dogoditi i učenicima i mentorima, nakon suočavanja s ovakvim testovima. Meni je izvjesno!
- Autori
Sada prelazim u poziciju autora (ovakvih nebuloznih / maglovitih) testova.
Prva pretpostavka je u želji autora da se već na prvim natjecateljskim razinama „otkriju pravi budući fizičari“. Pretpostavku sam brzo odbacio, jer u toj razvojnoj dobi „takva (osobna) identifikacija“ učenika se može susresti…, ma recimo samo da je moguća. U suprotnom bih morao zaključiti da je autor – idiot.
Druga pretpostavka mi dolazi iz iskustva. Naime, susreo sam mnoge nastavnike koji su svoj autoritet znanja gradili upravo na tzv. teškim (pisanim) provjerama znanja, pretpostavljajući valjda – ja sam pametniji kad manje učenika riješi zadatke koje sam im ponudio u testu. Neka druga polazišta nisam otkrio. Osim što sam dokučio zaključak: takve autore treba hitno maknuti iz sustava, jer proizvode nemjerljivu štetu!
Sljedeće pitanje koje sam si postavio, bilo je: čemu ovakva natjecanja uopće služe?
Da nema zabune, svakim testom se bez iznimke, dobiva nekakva „hijerarhija“, tj. redoslijed sudionika koji su rješavali test. Recimo ovo: i ovaj test će uspostaviti nekakvu hijerarhiju temeljem koje će se pozivati „najuspješniji“ natjecatelji na – državno natjecanje.
Nije teško shvatiti da je „maksimum testa“ postavljen na pedesetpostotnoj riješenosti zadataka u testu. I da je već time redoslijed sudionika u čudnom i nejasnom području. A upravo se temeljem rezultata na takvom testiranju pozivaju sudionici budućeg državnog natjecanja,
Jedino što mi pada na um, nakon navedenog, u pokušaju traženja odgovora na postavljeno pitanje: čemu ovakva natjecanja uopće služe? je:
The Show Must Go On!
Zadrži red, želi li tko to i dalje podnositi
Program mora ići dalje
Program mora ići dalje
Iznutra, moje se srce slama
Moja šminka se možda guli
Ali moj osmijeh i dalje stoji.
Štogod se dogodilo, prepustit ću sve slučaju
Još jednom bol u srcu, još jedna propala romansa
I dalje i dalje, zna li itko za što mi
živimo?
