Prije Uvoda
Poštovani čitatelji,
Ovom zgodom vam čestitam Božić i Novu godinu. Što god vam to značilo.
Želim vam da uspijete u svemu što činite u životu!
Tekst koji slijedi uputio sam dr. sc. Nikoli Poljaku, voditelju programa opće fizike na PMF-u (Zg). Naime, Nikola se upustio u nevjerojatnu mi pustolovinu popularizacije fizike i kreirao trinaest (13) slikovnica za djecu (Fizika za djecu). Oduševio sam se i poslao mu mail podrške. Međutim, kad sam dobio uvid u neke, jako sam se razočarao, i poslao mu prilog koji slijedi.
Nije mi se objavio. Zbog toga tekst upućujem vama.
Uvod
Mislim da se svako učenje (u bilo kojem području) temelji na prethodnim spoznajama. Ta znanja se pohranjuju u nekakve memorije (kratkoročne ili dugoročne). Ja to nazivam asocijativnim prostorima. U kojem „formatu“ djeca pospremaju podatke ovisi o razinama njihova razvoja. Psiholozi vole naglašavati mentalni razvoj. Ja volim misliti da se ta razina objavljuje tek nakon neposrednih fizičkih iskustava.
Siguran sam da svi rano prikupljeni podaci (znanja) evoluiraju na putu do konačne spoznaje. I da to ovisi o rezonancijama s podacima iz njihova asocijativnog prostora.
Taj sam zaključak dosegnuo početkom svojih dvadesetih godina pričama uspavljujući djecu.
Nakon što sam „potrošio“ sve uobičajene dječje priče, upitao sam se: što dalje? I danas (sa 70 g.) jasno osvješćujem svoju dilemu u tom trenutku.
U odgajanju vlastite djece, odlučio sam se za pričanje priča iz grčke mitologije.
Želio sam u njihovom svijetu osvijestiti bogove kao sveprisutnost u svijetu u koji oni kreću. I poželio da oni sami jednoga dana odluče o svojim izborima.
Mitološke priče sam pričao s polazišta priča s kojima smo prije komunicirali. Prije svega s pozicije razlikovanja dobra i zla. To što su se „likovi“ zvali, Zeus, Heraklo,… njima je bilo potpuno nevažno, baš kao imena Ivice i Marice. Pamtio sam da sam u svojem odrastanju puno više rezonirao na (bezimene) Pepeljugu, Crvenkapicu, Snjeguljicu, kozliće, praščiće…
Likove iz grčkih priča sam imenovao, s namjerom da im imena ostanu nesvjesno i zauvijek upamćena, jer su ta imena trajna uporišta tzv. zapadne civilizacije.
To je bio samo jedan od motiva. Drugi je bio temeljen na mojim čitanjima bajki (u razdoblju od petog do osmog razreda OŠ). Slike koje je moj um proizvodio bile su počesto strašne, i odvodile mene u nesanicu, a slike, koliko god bile strašne, u trajnu memoriju.
Djeca su mi često znala reći, kad bih se zanio: bojimo se…. Čini se nevjerojatnim, ali već sljedeću večer tražili su najstrašniju priču. Tada sam bio siguran da sam pokrenuo njihovu maštu. Ali i na čudan način dosegnuo neobičnu i paradoksalnu misao: strah je nevjerojatan motivacijski okidač kod djece.
Nastavak koji sam domislio u pričanju priča vezao sam uz Shakespearea. Jer, što god tko misli o njegovim dramaturškim dosezima, sve priče mu se temelje na čvrstim uporištima – jasnih i nedvosmislenih „početnih uvjeta“.
One koji vide više, počesto nazivamo genijalcima.
Recimo da je „rezultat“ mojeg, intuitivno osviještenog eksperimenta, pokazao velebne ishode.
Ovaj i ovakav uvod je posljedica podatka da ste vašu kći imenovali – Gea.
To je priča koju sam ispisao nazivajući je – nomen est omen.
Ciljane skupine
Ediciju slikovnica ste nazvali: Fizika za djecu. Dr. sc. Bruno Ćurko priredio je slikovnicu u kojoj je djeci pokušao približiti antičke filozofe ispisujući crtice iz njihova života naglašavajući mudrosti koje su ih „proslavile“.
Slikovnice su prekrasan izbor, jer kako kažu, slika govori više od tisuću riječi.
U predškolskom razdoblju rijetke su popraćene tekstom. U prvih nekoliko razreda osnovne škole u slikovnicama se pojavljuju kratki popratni tekstovi, jer se pretpostavlja da djeca u toj dobi znaju čitati, ali i na svoj način razumijevati tekst.
Iz toga zaključujem da je Fizika za djecu usmjerena prema toj populaciji, recimo od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.
Razumijevanje
Energija
Slikovnica imenovana energija sadrži osamnaest redaka. Navodim ih:
Upoznajmo kokos
Za sve što radimo potrebna nam je energija
Energija postoji u raznim oblicima
Energija može biti spremljena…
… ili može biti energija gibanja
Što se neko tijelo brže giba, ima više energije gibanja!
Zato brži kokos predaje više energije vodi!
Energija ne može sama nastati ni nestati,
Već se mijenja iz jednog oblika u drugi.
Najviše energije na Zemlju dolazi sa Sunca.
Biljke se koriste dijelom te energije kako bi narasle,
a dio spremaju kao zalihu u svoje plodove.
Te zalihe ljudi dobivaju hraneći se,
I koriste se njima za svakidašnje aktivnosti.
I za rješavanje zadaće potrebna je energija
Zato je potrebna pravilna prehrana s dovoljno energije
Nacrtaj sebe u omiljenoj aktivnost
Treba li ti puno energije
Veći dio rečenica je u obliku tvrdnje, sa porukom: draga djeco to vam je tako!
Rekao bih da je to tipičan način na koji roditelji uče svoju djecu, na razini – ovo smiješ a ovo ne smiješ „raditi“! Rijetki roditelji, i danas,obrazlažu svoje zapovijedi. Ja sam recimo zabranu igranja s vatrom jednostavno obrazlagao. Stavio bih im ruke na hladnu grijaću ploču i uključio struju, rekavši im – učite. Slično je bilo i sa šibicama.
Puno veći problem je što na zapovjedni način i učitelji (i udžbenici) komuniciraju s učenicima! Tvrdnje bez obrazlaganja djeca jasno prepoznaju kao – njima nerazumljive, i najčešće ih ne čuju!
Drugi problem vidim u navođenju riječi višeznačnih značenja. Recimo da sam ja prvi put čuo za riječ rad kad bih došao „krvav“ iz dvorišta. Mama bi tada rekla: što uradi crni sine?, nakon čega je uslijedila triska – da upamtim, da to što sam radio više ne smijem. Možda bih poruku i prihvatio da je triska bila jača.
Energiju u svojim tekstova često nazivam svetim Gralom fizike.
Ne znam na koje se sve načine ta rečenica / definicija može razumijevati. Feynman je davno spominjao intuitivnu spoznaju kao jedini put do rješenja problema koji se ne mogu jasno definirati. Neposredna potraga za svetim Gralom obilježila jedno povijesno razdoblje. Danas se mnoga vjerska mjesta diče svojim peharom tvrdeći da je onaj pravi. Tako je i s riječju energija. Kad se spomene svi o njoj znaju sve. Jezikoslovci bi to nazvali – samorazumljivim pojmom.
Tu je početak svih kasnijih nesporazuma između učenika i učitelja. Nesporazuma koji ih odvode u područje u kojem ih nazivaju: prirodni neprijatelji!
Prije par dana sam jednom sedmašu i jednom učeniku prvog razreda gimnazije, ponudio da komentiraju rečenice: Energija postoji u raznim oblicima. Energija može biti spremljena… ili može biti energija gibanja.
Samo su me blijedo gledali. Nisu imali pojma koje je značenje riječi oblici energije, a još manje o spremanju (energije). Malo smo se zaigrali. Može li se energija spremiti u neku kutiju, ili u ormar…
Fizika (kao znanost) se ne smije temeljiti na samorazumljivim pojmovima. Jer su to klimavi temelji, koji nas, bez iznimke, odvode u „ulično“ razumijevanje fizike.
Pogledajmo kako se to može interpretirati u tvrdnji:
Zato brži kokos predaje više energije vodi!
Recimo najprije da kokos nema pojma što se događa ni što se dogodilo u međudjelovanju s vodom, a nekmoli da predaje energiju vodi. Energija, jednostavno je, zbog nečega prelazi sa sustava na sustav. Otkrivanje procesa primopredaje energije je počesto misterij, jer energija je mijenjolik, i nije uvijek lako prepoznati gdje se skrila nakon međudjelovanja. Tu nam je od neocjenjive pomoći zakon očuvanja energije.
Jedino pri svjesnom djelovanju čovjeka možemo reći da je pokrenuo proces predaje energije.
Silno se pokušavam premjestiti u um djeteta, ali ne mogu ni na koji način dokučiti što dijete misli o ovoj rečenici. Možda ponešto vide u prikazu sudara kokosa s vodom. To uistinu može fascinirati djecu, pogotovo kad uoče kružne valove koji se šire od mjesta sudara.
Mene je ipak sintagma energija gibanja dojmila puno više. Prije svega s jezične pozicije. Mislim da je svima sintagma razumljiva, s pozicije što je pjesnik želio reći. Međutim, fizika jasno objavljuje da gibanje nema energiju!
Mislim da je konačno došlo vrijeme da se (u fizici) uz riječ gibanje navede i tijelo, pogotovo kad je riječ o nazivu poglavlja koje se najavljuje. Jer, riječ gibanje može se pronaći u Heraklitovoj rečenici: panta rei! A tada se značenje riječi dramatično mijenja.
TLAK
Upoznajmo kukuruz
Tijelo djeluje na podlogu silom koju zovemo pritisak
Kolikim pritiskom tijelo djeluje na podlogu,
Tolikim pritiskom podloga djeluje na tijelo.
Djelovanje pritiska opisujemo tlakom.
Što se više dodiruju podloga i tijelo, tlak je manji.
Što se manje dodiruju, tlak je veći.
Tlakom djeluju i plinovi i tekućine.
Što si dublje u vodi, veći je tlak na tebe.
Zato te zabole uši kad zaroniš preduboko.
Zrak na nas djeluje atmosferskim tlakom.
Atmosferski tlak ne osjećamo jer je zrak i u nama i oko nas.
Što se više penjemo uvis, manji je atmosferski tlak.
Na velikim visinama tlak je tako malen da nam je teško disati!
Ako tlak u zrnima kukuruza postane vrlo velik
Zrna pucaju i nastaju kokice!
Nacrtaj školjke koje si izronio iz mora.
Kakav je tlak na kojemu one žive?
I ovu slikovnicu obilježavaju tvrdnje.
U prethodnoj je bila riječ o odnosu rada i energije, i nekim svojstvima koja obilježavaju energiju. Recimo da su dominirala samo dva samorazumljiva pojma. Međutim, u ovoj temi se objavljuje puno više riječi, koje su čak podaleko od samorazumljivosti. Navodim ih: podloga, sila, pritisak, tlak, atmosfera…
Međutim, uočio sam i neke tvrdnje:
Tijelo djeluje na podlogu silom koju zovemo pritisak.
Djelovanje pritiska opisujemo tlakom.
U prvoj je tvrdnja istinita. Pritisak je definiran kao sila. Na crtežu je sugerirana vodoravna podloga, a sila pritiska pojašnjena strelicom. To je istina, ali samo kao poseban slučaj podloge. Riječ pritisak je djeci u području iskustva. Problem je što fizika uz riječ pritisak navodi „okomitost“ djelovanja na podlogu.
Druga tvrdnja je vezana uz pogrešnu tvrdnju, koja je odavno, zbog nečega, u području samorazumljivosti: sila djeluje… U istoj rečenici / tvrdnji teško je i naslutiti nevjerojatnu važnost i značenje tlaka kao fizikalne veličine.
Rečenice:
Što se više dodiruju podloga i tijelo, tlak je manji.
Što se manje dodiruju, tlak je veći.
uz silan se napor mogu dovesti u vezu s površinom koja povezuje djelovanje tijela na podlogu. Pogotovo uz prikaze djeteta koji spava na krevetu, odnosno, prikazom djeteta, koji poput fakira, leži na šiljcima brukava. Dijete prikaze može jedino povezati s ugodom i silnom neugodom.
Tlakom djeluju i plinovi i tekućine.
I ovu rečenicu svrstavam u područje čudne samorazumljivosti, i naravno, potpuno nejasne u percepcije fizikalne veličine nazvane tlak. Mislim da bi netko morao raskrinkati takvo razumijevanje tlaka. Tlak je fizikalna veličina kojom opisujemo stanje u fluidima, to je veličina usporediva s potencijalom, a nigdje nisam naišao na rečenicu: fizičko polje potencijalom djeluje…
Prizivanje nepostojećeg iskustva, kod većine djece, je pogrešna sugestija, a u ovom slučaju, moguće i opasna:
Što si dublje u vodi, veći je tlak na tebe.
Zato te zabole uši kad zaroniš preduboko.
Upravo zbog ovakvih rečenica sam naglasio važnost u definiranju ciljane skupine kojoj su upućene poruke. Recimo, moje je prvo (ozbiljno) osobno iskustvo s vodom (morem) vezano uz moje „pubertetske“ godine, a prva iskustva s ronjenjem događala su se u mojoj petnaestoj godini. Nisam siguran da se u tom dijelu nešto promijenilo.
Da sam u rukama imao ovu slikovnicu „kad sam bio dijete“, ni slučajno ne bih rezonirao. Ali zauvijek pamtim jednu davnu slikovnicu. Na dvije je stranice bio prikaz kornjače i psa, u nijansama smeđe – zelenkastog prikaza, na kojima su se lako prepoznavali i pas i kornjača. Bili su dio mojeg iskustvenog svijeta, jasno sam čitao i razumijevao, i trajno upamtio popratni tekst:
A kornjača oklopnjača
Strpljivošću psa nadjača
U oklop se svoj uvuče
Pa uzalud laje kuče…
Uvođenje u igru atmosferskog tlaka, na način kako je u slikovnici ostvareno, je suvišno i nepotrebno, jer je potpuno izvan dosega bilo kakvog iskustva djece. Ne znam postoji li ijedan način da se kod djece osvijesti nevjerojatna (za „zemljane“) sveprisutnost i atmosfere i atmosferskog tlaka u našim životima, ali sam siguran da se ovakvim tvrdnjama može proizvesti samo odbojnost prema učenju fizike.
Na velikim visinama tlak je tako malen da nam je teško disati!
Navodim i ovu tvrdnju, s kojom se na čudan način povezuje (atmosferski) tlak s našim disanjem. Naime, naše disanje je proces koji kontrolira naš tzv. vegetativni sustav (dakle izvan je naše racionalne kontrole). Tlak s tim nema baš nikakve izravne povezanosti. Tijelo jednostavno traži unos kisika u organizam. Na velikim visinama količina zraka postaje nedovoljna za funkcioniranje našeg „sustava disanja“. To je početni uvjet disanja.
NUKLEARNA FIZIKA
Upoznajmo malinu
Tvari se sastoje od čestica.
U česticama se nalaze jezgre.
Jezgre se sastoje od još manjih dijelova koje se zovu nukleoni.
Jezgre ne vole biti prevelike.
Neke jezgre gube nukleone i postaju manje.
Nitko ne zna kad će se točno raspasti takva jezgra.
Neke velike jezgre treba pogoditi da bi se raspale u manje
Male jezgre nastale raspadom velikih jezgri jako su brze!
U elektranama puštamo jezgre da griju vodu.
Iz elektrana dobivamo električnu energiju.
Neke jezgre ne vole biti male.
Zato se spoje u veću kad se sudare.
Katkad se jezgre sudare tako jako …
… da čak nastanu nove jezgre!
Sad znaš nuklearnu fiziku. Reci prijateljima i roditeljima što znaš o jezgrama.
Što misliš da jezgre još mogu? Nacrtaj jezgru!
Počet ću s nevjerojatnom tvrdnjom i rečenicama: Sad znaš nuklearnu fiziku. Reci prijateljima i roditeljima što znaš o jezgrama.
Nekim svojim čudnim izborima me put odveo prema nuklearnoj fizici. Diplomirao sam s temom: nuklearne mase i energija vezanja. Valjda sam već tada naslućivao da se u tom području nalazi ključ za razumijevanje Svemira. I dalje mislim isto. Jedini problem je u tome što je većina fizičara zaključila da je u tom području nemoguće otkriti egzaktne zakone kojima bi se moglo objasniti ponašanje jezgre.
Mislim da je i Vama jasno da se rijetki studenti danas usmjeravaju u to područje istraživanja. Procijenio sam da je razlog očit: svima je jasno da oni nisu ni Newton niti Einstein koji bi možda bili i stanju otkriti nešto što nazivamo generalizacija (povezivanje svega što nam je poznato) i stvaranje općeg zakona koji bi omogućio razumijevanje jezgre.
Nastavljam s tvrdnjom: Tvari se sastoje od čestica.
Kad god je susretnem, imam osjećaj (kod nas kažu) da dobivam mlade. A na nju sam nailazio u svim nadobudnim udžbenicima iz svih prirodoslovnih područja – a sada i u slikovnicama. Priča se temelji na anegdoti u kojoj se, navodno, Feynman izjasnio da je jedino znanje koje bi valjalo sačuvati nakon globalne kataklizme – u toj rečenici.
Feynmana uistinu obožavam, ali siguran sam da nije Isus.
Kad je Demokrit objavio istu tvrdnju koja bi trebala biti u temeljima svih potraga za istinom u materijalnom svijetu – objavio se besmrtni Platon. Potrošio je silni novac kupujući i spaljujući Demokritove spise. (Diogen iz Laerte).
Mislim da se lako može zaključiti, da najveći veleum antike nije bio u stanju razumjeti i prihvatiti Demokritovu ideju o počelima. Nitko danas Platona ne navodi kao budalu koja nije vidjela ono što je nama sada, dvije i pol tisuća godina kasnije – očito!
Slična epizoda dogodila se u „našoj suvremenosti“. Poznata je po anegdotskoj rečenici: Bog se ne kocka“! Einstein je silnu energiju (i znanstveni status) posvetio pokušajima kompromitiranja nove paradigme fizike, nazvali su je – kvantna fizika.
I u ovoj su slikovnici rečenice u obliku tvrdnji, rekao bih i nejasnih. Rečenice obilježavaju riječi višestrukog značenja (čestica, jezgra, raspadanje, veliki i mali) i jedna potpuno nejasnog značenja (čak je ni pravopis Worda kojim se koristim ne prepoznaje) – nukleon. Zabavno mi je i to da se ni jednom riječju / rečenicom nije sugeriralo da „jezgre žive“ u nama nevidljivom svijetu. (???)
U česticama se nalaze jezgre.
Jezgre se sastoje od još manjih dijelova koje se zovu nukleoni.
U ovim rečenicama je zabavno to što je atom čestica. I jezgru možemo nazvati česticom, baš kao i protone i neutrone (nukleone). Mislim čak i to da je i sama riječ čestica[1] djeci nejasnog značenja, baš kao i riječ jezgra. Nisam siguran da ih sva djeca zamišljaju kao kuglice, jer kad pojedu šljivu ili breskvu u rukama im ostane jezgra. Neka od znatiželjne djece zaigraju se, razbiju jezgru i otkriju manje dijelove – koji su i dalje daleko od savršenog geometrijskog tijela, čiji su oblik davno (recimo Aristarh) pridružili planetima i zvijezdama.
To čini i većina istraživača, iako im je jasno da Zemlje nije savršena kugla, i da je jasno da riječ čestica ne znači i kuglica. A na koji način djeca zamišljaju manje dijelove jezgre ne mogu zamisliti.
Potpuna zbrka.
Mislim da je Bohr ponudio puno ljepšu i, čak i djeci, prihvatljiviju sliku.
Nitko ne zna kad će se točno raspasti takva jezgra.
Neke velike jezgre treba pogoditi da bi se raspale u manje
Male jezgre nastale raspadom velikih jezgri jako su brze!
Najčešće pitanje koja su prije, a pogotovo danas (u strahovito ubrzanom svijetu) učenici postavljaju sebi: zašto ja moram učiti ovo ili ono, kad mi to nikada neće trebati u životu. U toj rečenici je trajni smisao učenja, koje sam nazvao – interesno učenje!
Ne ulazeći u spektar interpretacija prethodnih rečenica, siguran sam da su u njima, učenicima potpuno beskorisna znanja, sve dok se ne suoče s ocjenom iz atomske i nuklearne fizike. Ili, ne daj Bože, s posljedicama nekog novog Černobila ili eksplozije nuklearne (krivo nazvane atomske) bombe. U tom slučaju bi samo znali zbog čega umiru.
Prilog privodim kraju s navedenom rečenicom: Nacrtaj jezgru!
Recimo da se ne sjećam da sam ikada igdje naišao na (suvisli) crtež jezgre. Moram se osmjehnuti dok ispisujem ovo: osim jezgre atoma vodika!
Mogao bih se osvrnuti i na slikovne prikaze kojima su popraćene slikovnice. Predaleko bi me odvelo. Samo se pitam što je to, posebno i neposredno, što povezuje kokos s energijom, kukuruz s tlakom i malinu s nuklearnom fizikom?
Ulična interpretacija fizike
Poštovani g. Poljak,
krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća počele su me progoniti matematičke definicije fizikalnih veličina, recimo: brzina je kvocijent…, sintagme sila djeluje, pad napona, elektromotorna sila, potencijalna energija… da ne govorim o čudnim interpretacijama fizičkog polja.
Motivacijska priča je prilično stara. Dogodilo se u kafiću tadašnjeg IFS-a. Gaja Alaga, pok. (klasična elektrodinamika) družio se sa svojim studentima… i u jednom trenutku naveo podatak da mu mnogi studenti (treća godina studija, inženjerski smjer) još uvijek ne znaju koja je, i zbog čega, orijentacija vektora jakosti električnog polja.
Ispisao sam mnoge tekstove u kojima sam naglašavao jasno definiranje svih fizikalnih pojmova, polazeći od logičke definicije – definicije.
Doživio sam jedinu izmjenu: elektromotorna sila sada se naziva elektromotorni napon. I dalje mi je nejasno zašto je zadržana riječ – elektromotorni. U tom sam razdoblju naletio i na esej o eteru. Zaključak je (u eseju) bio fascinantan. Tridesetak godina nakon MM pokusa, mnogi su (ozbiljni) fizičari i dalje koristili koncept etera.
Potencijalnu energiju djeca pamte (iz OŠ) jedino kao energiju položaja (neki dodaju i – tijela). Sumnju sam u svoje promišljanje postojećih znanja / definicija, davno aktivirao, a tek na kraju se suočio s potencijom i potencijalnom energijom. Počelo je zabavno. Mislim da nema muškarca koji ne razumijeva riječ potencija. Zabavljam se jer sam u raspravu uključio i seks.
Spektar značenja riječi je povelik. Ja značenje vezujem uz moć djelovanja. U fizikalnoj interpretaciji je očito da je svaki oblik energije – potencijalan, naravno, ako ga povežemo s radom kojeg tijelo može obaviti kad / ako ima energiju. To što su potenciju neki davni nadobudni fizičari pretočili u pretvorbu tzv. mehaničkih energija s pozicije: miruješ, u kinetičku, gibaš se… najčešće „dokazujući“ to na primjeru gibanja kojeg nazivamo slobodan pad, je banalna (u matematici bi je nazvali – linearna) interpretacija riječi potencija.
Dugo godina sam profesore fizike pokušavao uvjeriti da sila ne djeluje! Rijetko mi je uspijevalo, čak i kad bih naveo argument: sprdaš se s Newtonom (3. Nz) svaki put kad to kažeš. Nije pomagalo, jer to je njima bila samo zanemariva sitnica, jer učenici znaju o čemu im oni govore!
Matematika je u tom dijelu savršena, ma savršena je u svemu. Mislim da je savršena upravo zbog jasnih i nedvosmislenih polazišta, na temelju kojih se gradi. Zabavno je i to, sa se nitko, koliko znam, nikada nije usudio da neki teorem – interpretira svojim riječima. (Meta)jezik matematike je takav kakav jest. Uzmi ga ili odustani. Zbog toga većina učenika vrlo brzo odustaje od matematike. Samo kažu – ja to ne mogu!
Kad je riječ o fizici, priča je potpuno drukčija. Mislim da ne postoji ni jedan zakon i definicija koja se ne pokušava interpretirati svojim riječima. To je zapravo sveprisutna pojava (u udžbenicima), prepoznatljiva na svim jezicima. Pretpostavljam da je to posljedica želja da se fizika pokuša interpretirati djeci / učenicima na lakše razumljiv način.
Ja pokušavam dokazati da je takav pristup na razini: dobre namjere često nas odvode u pakao.
Navedeni problem fizike uopće ne postoji na visokim razinama, jer znanstvenici se bez iznimke međusobno razumijevaju, i kad govore u „šiframa“, u zajedničkom području istraživanja. Međutim, kad je riječ o odgajanu i obrazovanju i stvaranju interesa kod učenike prema fizici, priča odlazi u potpuno novo područje.
Upravo zbog toga sam domislio definiciju škole: ustanova koja kod učenika pobuđuje znatiželju i sumnju. Maštu sam smjestio u najraniju dob u razvoju djece. Sva djeca imaju taj potencijal, samo ga treba aktivirati. Mnogi su se znanstvenici izjasnili (beskrajno) afirmativno o mašti, ali su rijetki poslali poruku – na koji način se mašta može pokrenuti i stimulirati.
U tekstu koji sam Vam poslao (Lekcije iz fizike) pokušavam osvijestiti smjer na kojem bi fizika izbjegla „ulične / samorazumljive“ interpretacije. Fizika je znanost koja se mora temeljiti (baš kao i matematika) na jasnim i nedvosmislenim definicijama (zakonima). Ja znam čemu govorim, ali se počesto osjećam kao Mujo iz vica: Vozi Mujo autoputom i osluškuje policijski radio. U jednom trenutku čuje: jedna budala vozi u „suprotnom smjeru“. Mujo dodaje gas i sebi reče – da jedna.
Dragi Nikola,
malo sam Vas naknadno i googlao i otkrio da ste nositelj preddiplomskog studijskog programa opće fizike. Pretpostavljam da je riječ o tzv. znanstvenom smjeru.
Vjerujte mi da je samo taj podatak pokrenuo lavinu mojih (neugodnih) opservacija o slikovnicama. Jedina želja je bila da skrenem Vašu pozornost – s pokušajem da promislite svoje buduće (edukacijsko) djelovanje.
Srdačan pozdrav, Nikica Simić, učitelj.
[1] Zabavno je kad se sjećanja uključe u priču argumentacije. Jednom zgodom sam u nekom tekstu naišao na (prastaro) značenje riječi čest (s kratkim akcentom na slovu e). Značenje sam prepoznao kao – dio (nečega). Uzalud sam googlao. Na to značenje nisam naišao.
Trackbacks/Pingbacks