Hijene

Podnaslov: ocjene, ocjenjivanje i opći uspjeh

Ovih dana svjedočimo silnim medijskim objavama vezanim uz jedan mail, navodno upućen iz
Ureda predsjednika. Nije teško prepoznati imena onih koji se stručno očituju. Riječ je, manje-
više, o ljudima koji predugo arbitriraju u hrvatskom školstvu, „soleći nam pamet“ pri tom ne
rješavajući niti jedan problem koji je u opisu njihova posla.
A kad se dogodi nešto „medijski dramatično“, zbijaju redove i poput hijena (ili ubojica
Cezara) svaki od njih mora zagristi dio žrtve.
Namjerno sam izabrao riječ žrtva, iako meta ni slučajno nije žrtva. Žrtva je mamin sin!
Početkom devedesetih, nakon što smo se vratili u školske klupe, sudjelovao sam, kao
nastavnik, u jednoj zabavno – dramatičnoj zgodi. Bio je to drugi jutarnji sat u školi. Nakon što
sam obavio dnevničke formalnosti, počeo sam na ploči ispisivati nešto. U jednom trenutku
sam se okrenuo prema učenicima i otkrio da u učionici nema nikoga. Zbunjenost je kratko
trajala. Najprije sam pomislio da su genijalni, jer sam zaključio da su svi skriveni ispod klupa.
Prekrasna zabava i odušak, nakon dramatičnih zbivanja prethodnih godina. Ta misao je kratko
potrajala, jer ju je istisnula misao – ovo je ipak škola i nije baš mjesto za slične zabave.
Rijetko sam to činio, ali ovaj put sam se odlučio za rigidno djelovanje, jer to je način da se
najbrže pod kontrolu stave „masovna objavljivanja“. I povisio ton tražeći da se učenici
„pojave u učionici“. Nije im bilo drago, jer su mi u glasu naslutili neočekivanu ozbiljnost.
Do tog trenutka priča je bila zabavna, čak i meni. U sličnim i rijetkim situacijama, bez
iznimke bih se nasmijao i odagnao njihova strahovanja. Malo bi se relaksirali i opušteno
vratili odrađivanju školskog posla. Međutim, učinio sam nešto, za što do danas nisam našao
objašnjenje. Valjda je bombardiranje i kod mene ostavilo traga.
Potražio sam „kolovođu“, a kad se s malom zadrškom objavio, potpuno neočekivano mi,
dečko čiji je tata tada obnašao najmoćniju državnu funkciju u županiji, slika mi je postala
kristalno jasna. Naravno, da dečko nije bio kolovođa, ali sada ja više nisam imao izbor.
„Odustajanje“ bi bilo katastrofa i za školu i za mene osobno, pa sam morao „nastaviti“.
Kratko sam rekao: ne dolazi mi na sat prije nego što razgovaram s tvojim roditeljima.
Tog trenutka priča je postala uistinu dramatična. Naime, meni su početkom devedesetih
prikrpili etiketu četnika. Netko bi rekao, jbg. takva su bila vremena. Istina je, ali to najčešće
izgovaraju oni koji se naknadno opravdavaju. Žrtva nema vremena za razumijevanje onih koji
su od njega učinili metu.
Nakon tjedan dana na razgovor je došla mama. Krasna gospođa. Nisam se ispričao, niti je
mama opravdavala sina. Pokušao sam mami objasniti da je put kojim joj je sin krenuo opasan
za njegov budući život, jer je temeljen na moći svoga oca. Mislim da sam je uvjerio. Moja
suradnja s dečkom je postala uistinu zabavna. Nije briljirao u fizici, nije se nikada bunio na
ocjene, koje najčešće nisu bile petice. A kad smo se sretali godinama poslije u pravilu bi
susret počinjali zagrljajem. Mislim da je stvorio obitelj s troje djece i živi mirnim obiteljskim
životom (ako to danas uopće postoji).

Što se dogodilo školama, nastavnicima, roditeljima i učenicima u razdoblju stvaranja hrvatske
države (mislim prije svega na stvaranje državnih sustava: pravo, zdravstvo, školstvo…).
Mislim da je danas svima prepoznatljivo da je najveći propust napravljen u području stvaranja
pravne države. Upravo je to generiralo nešto što nazivamo korupcija. Poslije toga sve što se
događalo i događa danas, samo je prirodan razvoj hrvatske države.
O hrvatskom školstvu sam ispisao dvije knjige: Heraklit mračni u hrvatskom školstvu i
Reformske priče. Nema ni jednog važnog mjesta koje nisam elaborirao s argumentima koje
do danas nitko nije osporio, i sada se pokazuje da sam u Heraklitu (2015.) jasno najavio ovo
što nam se događa.
Na prvom mjestu sam komentirao akademsku prohodnost temeljenu na tzv. općem uspjehu,
imenujući ga glavnim generatorom neuspješnog školovanja učenika. Slijedom toga su se
nastavnici našli u nebranom grožđu, jer su se odjednom počeli objavljivati tzv. pravilnici o
ocjenjivanju. A još gore, koruptivni procesi su počeli dominirati u svim školama.
A naši tzv. prosvjetni stručnjaci se i dalje čude inflaciji petnulaša u osnovnim školama. I
svoje čuđenje i „nezadovoljstvo“ iskazuju hijenskim iživljavanjem kad se dogodi problem,
nekakav mail i slično, uobičajen u koruptivnom svijetu, samo obično nevidljiv, osim kao nije
medijski zanimljiv.
Kad je nedavna ministrica prosvjete najavljivala reformsku „Školu za život“ izrekla je meni
nevjerojatan podatak: zadržali smo opći uspjeh… Tada mi je bilo jasno u kom smjeru ide
reforma. Jasno je danas, da baš nitko ne postavlja više pitanja o tome u kojoj su fazi reforme u
hrvatskom školstvu.
A očito je da je opći uspjeh virus jači od COVID virusa. Od njega se ne umire trenutno, ali
neprekidno se suočavamo sa zombijima koji su izrasli iz sustava „općeg uspjeha“.
Naš, medijski najeksponiraniji reformator bio je Boris Jokić. I danas mnogi misle da bi naše
školstvo postalo drugačije i bolje, da nije došlo do „promjene vladajućih“. Ne želim ih
razuvjeravati, ali ako / kad se netko predstavlja kao psiholog, a diplomirao je, magistrirao i
doktorira na pedagoškom fakultetu „na Harvardu“. Mislim da je to svima normalno u
Hrvatskoj, ali ne i meni. Zabavna je i tema doktorata: vjeronauk u hrvatskom školstvu.
Kad sam uočio taj podatak u njegovu životopisu, prva misao bila je: a tko mu je bio engleski
mentor. Tko to u Engleskoj zna više od bilo koga u Hrvatskoj, o vjeronauku u hrvatskom
školskom sustavu.
Zabavno je i to da je Boris danas ravnatelj Instituta za društvena istraživanja i zagovara tezu
da je opći uspjeh generator svih problema u hrvatskom školstvu. Zagovara načelno, ali uskoro
očekujem, u njegovim javnim objavljivanjima, i argumente koje sam ispisao u svojem tekstu
Opći uspjeh, objavljenom na www.zpg.hr, prije skoro dvije godine.
Kod nas se sve češće navodi definicija lopova: lopov postaješ ako si neoprezan i dozvoliš da
te uhvate. Grijeh gospođe Musić – Milanović je upravo u tome. Ostavila je medijski
prepoznatljive tragove. Meni je zapravo najružnija činjenica da je gospođa M-M jedna od
kreatora/ica kurikuluma za građanski odgoj, a najdramatičnija u tome što ni u jednom
trenutku, čineći ono što je učinila, nije shvatila što je činila i učinila svome sinu.

Da sam kolumnista, ovo bi mogla biti misao za efektan završetak kolumne. Međutim, u
podnaslov sam stavio: ocjene, ocjenjivanje i opći uspjeh.
Opći uspjeh sam poprilično nagrdio stavivši ga u područje svih zala koji dominiraju hrvatskim
školstvom. U tome nije teško prepoznati važnost kreiranja predmetnih ocjena. Taj problem je
u ovlasti autonomije predmetnih nastavnika. Autonomija nastavnika ograničava se nekakvim
pravilnicima o ocjenjivanju. Znanost koju nazivaju dokimologija u najvećoj je mjeri
prepoznala većinu elemenata koji utječu na kreiranje konačne ocjene, ali, unatoč tome
utvrdila i činjenicu da različiti ocjenjivači, različito ocjenjuju isti test.
Zaključak je zabavan: ocjena je vezana uz čovjeka koji je kreira – i subjektivna je, i uvijek će
biti, unatoč pravilnicima o ocjenjivanju. I zamislite samo na koji način Ministarstvo rješava
ovaj problem. Šalje tzv. prosvjetnu inspekciju u „inkriminiranu“ školu da otkrije, prema
pravilniku definirane, nepravilnosti.
Iz podataka navedenim u medijima, može se naslutiti da je škola (Nastavničko vijeće,
ravnateljica) uistinu odgovorna za kreiranje nove konačne ocjene nakon službenog
zaključivanja. Ako je to istina, meni je izvjestan budući zaključak koji vodi prema
odgovornosti škole i smjeni ravnateljice. Nastavnica će biti zaštićena, što bih i ja preporučio,
pogotovo što je imala hrabrost da se „suprotstavi“ najmoćnijim silnicama. Procjenjujem da bi
se i ocjena maminog sina mogla vratiti na četvorku.
Jednom davnom zgodom bio sam, kao ravnatelj, u sličnoj situaciji. Bilo je to u razdoblju
uvođenja državne mature u hrvatski školski sustav. Svim maturantima sam preporučio da
sudjeluju i rješavaju testove na probnoj maturi. Na nastavničkom vijeću, koje je službeno
imalo ovlasti za definiranje konačnih predmetnih ocjena, imao sam zanimljiv podatak. Jedan
učenik, zabavan, inteligentan, ali neodgovoran prema sebi…, imao je na probnoj maturi
nabolje riješen test iz engleskog jezika. Međutim, pokazalo se da je njegov dnevni, tjedni,
mjesečni… angažman na satima engleskog jezika bio izuzetno skroman i prijedlog njegove
ocjene bio je „nategnuta“ dvojka. Znao sam dečka jer mi je često bio na razgovorima u uredu,
naravno, zbog situacija koje je proizvodio u učionicama.
U trenutku prijedloga navedene ocjene, sjetio sam se svojih studijskih godina. Svi koji su tada
imali slična iskustva mogu se prisjetiti, predmet možeš „pasti“ onoliko puta koliko je
dozvoljeno, ali kad ga položiš dobivaš ocjenu koju si zaslužio. Petice nisu bile rijetkost.
Iskusio sam.
Rekoh tada na sjednici: zaključna ocjena mora biti petica. On je najbolje od svih naših
maturanata riješio test koji je propisala država. Ne znam što je nastavnik engleskog jezika
mislio, ali bilo je ono što sam preporučio. Naravno je da sam bio spreman na dolazak
kojekakvih tzv. prosvjetnih inspekcija.
Problem, na koji ukazujem na ovaj način, je u tome što su u Hrvatskoj na sceni dva službena
državna (predmetna) programa. Jedan je onaj koji se promovira u školama, a drugi koji se
eksplicira na ispitima državne mature.
O tom paradoksu sam upravo ispisao tekst koji čeka objavu (na stranici www.zpg.hr), a i prije
sam se često (uzaludno) očitovao, profilirajući nastavnike matematike. Prema podacima koje
su mediji eksplicirali, profesorica matematike je tipičan „profesor matematike“ koji s
učenicima komunicira isključivo preko testova. Takav pristup nije ni odgojni a još manje

obrazovni. Međutim, zbog nečega je postao najlegitimniji i najbolji u procesima ocjenjivanja
(preko testova). Kod nas bi rekli „karta kanta“ (karta kanta, govorili su stari Splićani: papir
pjeva, ono što je na papiru onda to i jest). Problemi koji idu uz takav pristup, upravo se sada
objavljuju u tvrdnjama: s nekim zadacima s testa učenici nisu bili upoznati. I taj argument
sam u svojim tekstovima pridružio profilima loših nastavnika, koji su kontinuirano djelovali u
učionicama. U ovom slučaju nastavnica je neko razdoblje bila izvan komunikacije s
učenicima. Škola je bila odgovorna pronaći „zamjenu“ i realizirati dio programa koji je
nastupao. Čini se da to nije odradila na pravi način, a čini se da je izostala i komunikacija s
nastavnicom koja se „vratila u učionicu“. Tu i dalje vidim odgovornost, prije svega škole, ali
dijelom i nastavnice.
Rekao bih da je navedeno konstanta našeg školskog sustava, koja se uglavnom rješava
„interno“, nakon čega su i učenici i nastavnici recimo „zadovoljni“.
Gospođu sam M-M u prvoj opservaciji okarakterizirao jako ružno, sugerirajući da je bila
moralna vertikala – dok je nisu „ulovili“, a onda je postala lopov. Tekst sam naslovio – hijene,
jer je to tipična medijska reakcija (navodno) u pokušajima liječenja nečega, za što je očito da
je samo simptom i samo vrh sante leda (koja predstavlja hrvatsko društvo).
U ovoj opservaciji, najzabavnije mi je to što se gospođa M-M upustila u kompromitiranje
ocjene iz matematike. Taj pokušaj mogu opravdati jedino s pozicije, koja je dominantna u
hrvatskom, još uvijek pretežno patrijahalnom društvu, u kojem mame brinu o odgoju i
obrazovanju. I malo se pogubila.
Bilo mi je smiješno i zabavno to što je riječ o predmetu matematika u tzv. elitnoj zagrebačkoj
klasičnoj gimnaziji. Onim roditeljima koji promišljaju ovu poziciju jasno je da je izbor
klasične gimnazije, u nastavku školovanja, zapravo „bijeg učenika“ od tzv. prirodoslovlja i
matematike.
Ako je mamin sin birao, roditeljima je moralo biti jasno zbog čega to čini. Ako su roditelji
usmjerili sina u „tzv. klasično obrazovanje“, njima je to bilo jasno i prije. Pitanje koje mi se
objavljuje je očito. Koliko su puta roditelji intervenirali u osnovnoj školi da bi ocjene njihova
sina bile isključivo petice, i osigurale upis u tzv. elitnu zagrebačku gimnaziju.
Priznajte da nas ovakav tip razmišljanja odvodi u područje Augijevih štala. Nažalost, u
Hrvatskoj se ne nazire Heraklo koji bi ih mogao počistiti.
Intervenciju gospođe M-M, ovim argumentima odvodim u područje u kojem isključivo
dominira glupost (u donošenju odluka). Zašto se to dogodilo imam nekoliko objašnjenja, koja
su u području psihologije i sociologije hrvatskog društva, u kojima baš i nisam dovoljno
kompetentan.