William Glasser: Teorija izbora (2000)
Uvod
Knjiga Teorija izbora: nova psihologija osobne slobode centralno je djelo i kulminacija Glasserovog dotadašnjeg psihološkog i pedagoškog rada, izvorno objavljena 1998. godine. Glasser je svoju teoriju u početku nazivao teorija kontrole, jer počiva na pretpostavci o važnosti kontroliranja samoga sebe (tzv. unutarnja kontrola), kao i na nemogućnosti dugoročnog kontroliranja drugih ljudi protiv njihove volje (tzv. izvanjska kontrola). Kasnije je svoju teoriju preimenovao u teoriju izbora, naglasivši time pozitivni aspekt kontrole pojedinca nad vlastitim ponašanjem. Kroz teoriju izbora jasno je da je Glasser zagovornik onoga što se danas naziva unutarnjim lokusom kontrole, iako to ne verbalizira tim riječima.
…
Teoriju izbora najlakše je definirati poznavajući njezinu suprotnost, dakle uvjerenje da druge ljude možemo učinkovito kontrolirati (izmanipulirati) da se ponašaju onako kako nama odgovara. Glasser izvanjsku kontrolu smatra uzrokom svih prijepora u međuljudskim odnosima.
Pandemija
Početkom pandemije ispisao sam rečenice (parafraziram): Problem je globalan. Znanost još nije u stanju odgovoriti izazovu. Treba vjerovati ljudima koje smo izabrali da nas vode!… A na sljedećim izborima odlučivati jesu li to uspješno odradili.
Naveo sam i to: pandemija je slična ratnom stanju, u kojem je demokracija u zoni suspendiranja.
Znanost nam je tada prognozirala razdoblje, od osamnaest (18) mjeseci, u kojem će pronaći cjepivo i odgovore na pandemijski izazov.
To su za mene bili početni uvjeti!
Histerija
Što se od tada događalo i događa svjedočimo danas. Ja to razdoblje nazivam histerijom na globalnom planu.
Hrvatska enciklopedija
histerija (prema grč. ὑστέρα: maternica), zastarjeli naziv za psihijatrijski poremećaj, kojemu su simptomi: sumračna stanja, emocionalni ispadi praćeni plačem i vrištanjem, poremećaji u funkciji osjetnih organa, poremećaj koordinacije i sl. Uvijek se događa uz nazočnost jedne ili više osoba. Stari su Grci vjerovali da bolest nastaje putovanjem maternice kroz tijelo. Suvremene teorije o nastanku histerije vezane su uz psihoanalitičko stajalište da je taj poremećaj simbolični izraz potisnutoga konflikta, ili uz tvrdnju J. M. Charcota da je riječ o autohipnozi. Histeriju treba razlikovati od hipohondrije i psihosomatskih bolesti. Danas se rjeđe govori o histeriji i taj je izraz (koji je tijekom vremena postao uvrjedljiv) zamijenjen konverzijom, odn. disocijativnim reakcijama. Osnovna je tehnika liječenja histerije psihoterapija.
Nije teško prepoznati da se definicija odnosi na pojedinca. Ja sam značenje, navodeći globalni plan, malo proširio.
Ako se prisjetite prvih svjetskih tzv. reakcija na pandemiju, prepoznat će te Kinu i nekakve šišmiše, kao glavne krivce. Kina će potom i dalje ostati u fokusu, ali sada s argumentom bijega virusa iz laboratorija.
I naravno je, svijet je Kinu stavio na križ i iživljavao se više od onih koji su ubijali razapetog Isusa. Danas više nitko ne zna što je i kako pokrenulo pandemiju.
Razlog je banalan. Virus je postao njihova stvarnost. Više nisu imali vremena pričati o drugima, jer su morali rješavati vlastite probleme. Iz dana u dan se pokazuje – potpuno neuspješno!
To tvrdim jer ne postoji ni jedan dokaz koji bi upućivao na to da je bilo gdje u svijetu otkriven model djelovanja s kojim bi se počeo rješavati problem pandemije.
Znanost
Nije prvi put da impotentni (oni koji ne mogu riješiti… ) političari / vođe u tom trenutku pomisle na znanost. I recimo da su se, upravo nakon 18 mjeseci, počela objavljivati cjepiva. Vladajuće generacije koje su na sceni u svijetu, itekako znaju koju moć imaju cjepiva. Iskorijenila su mnoge stravične boleštine koje su morile čovječanstvo. I moja sjećanja su takva. Moja djeca su cijepljena bez iznimke. Moje obrazovanje je takvo, da jedino vjerujem u znanost. Upravo zbog toga promišljam značenje riječi cjepivo protiv sadašnjeg virusa.
Materijalni svijet
Budući da se prognoza od 18 mjeseci privodila kraju, odjednom su se u medijima počela objavljivati čudotvorna cjepiva. Ne zna se više tko se kojim, i gdje, cjepivom cijepi. Ali se, iz dana u dan pokazuje – da ni jedno jedino cjepivo nigdje ne polučuje ono što su cjepiva iz moje mladosti činila.
Promišljajući (kritički) ovaj problem došao sam do zabavnog i stravičnog zaključka: naivni znanstvenici su, po tko zna koji put u službi političara.
Nedavni dokaz nalazim u Australiji. Vlasti kažu: ako želite nastupiti na AO, morate imati dokaz da ste se dva puta cijepili. Kad je taj dokaz priložila jedna tenisačica rekoše joj, da ne vrijedi jer se priznaje samo cjepivo od jedne tvrtke. Rusko cjepivo ni slučajno!
Ključni znanstveni doprinos je sada u ne rješavanju problema u tzv. mutiranju virusa. To je fantastičan znanstveni argument. Lako se prepoznaje: nismo riješili problem jer virus mutira! Virus je kriv.
Posljedica toga je da smo već došli do tzv. omikron faze virusa, ali i to, da za svaku fazu virusa treba novo cijepljenje. Oni koji znaju grčki alfabet mogu naslutiti koliko još cjepiva slijedi do omege.
Upitajte se samo, barem za trenutak, tko profitira u ovom pandemijskom razdoblju.
Kaos
Eskalacija nemoći političara upravo se događa u Australiji. Mislim da je bi u ovom slučaju trebali promisliti značenje pitanja: Što je politika?
O političarima mislim svašta, ali ni u jednom trenutku nisam ni pomislio da su – glupi. Jedino pitanje koje sam si postavljao bilo je: zašto čine to što čine? Jer u konačnici, oni su na vrhu nekakve piramide moći. Bez pameti to ni slučajno ne bi postigli!
Pogledajmo što mreža kaže o politici.
Politika (iz starogrčkog Πολιτικά, romanizirano politiká – poslovi vezani uz polis) je kolektivna djelatnost usmjerena ka donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. Riječ politika potječe iz više grčkih riječi: polis(grad-država); politeikos (državni, javni) te politeia (država, politički režim). S obzirom na sadržaj, obuhvat i stupanj organiziranosti razlikujemo opću i posebnu politiku. Opća politika uključuje lokalnu, državnu i međunarodnu politiku, dok posebna politika može biti socijalna, gospodarska, zdravstvena, kulturna, prosvjetna itd.
Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno bitna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.
Donešena odluka iako teži zajedničkom dobru može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika stanovite skupine, što otvara mogućnost da je oni ne slijede. U tom slučaju upotreba fizičke sile može jamčiti da će odluku poslušati i oni kojima ne odgovara!
Takva upotreba sile je politička samo ako je većina pripadnika smatra opravdanom i svrhovitom za dobrobit skupine. Radikalna suprotnost nasilnom rješavanju jest dogovor pripadnika skupine, konsenzus. Nedostaci takvog načina su: dugotrajnost procedure, pogotovo u velikim zajednicama i ponovna primjena sile nad onima koji ne prihvate konsenzus.
Tipična ishodišta politke su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama.
Malo sam bauljao po mreži i izdvojio ovu vikipedijsku definiciju, jer mislim da na najbolji način pojašnjava Kaos u podnaslovu.
Problem nastupa ako / kad taj tip kaosa u promišljanju ljudi (demokratski odgojenih) postaje osvješćen s pozicije – ja imam svoje mišljenje, koje je legitimno, i (meni) potpuno ispravno!
Naravno, takva mišljenja se najčešće manifestiraju na ulicama, ili na druge ekstremne načine. Pokazalo se odavno da ih se u dobroj mjeri može kontrolirati – medijima. I od tada se u medijima objavljuju arbitri elegancije (prvi je bio Petronije iz staroga Rima).
Oni se danas nazivaju kolumnisti.
Kolumnisti
Kolumnisti su, u mojem promišljanju novinara, onih koji se dnevno ili tjedno objavljuju u novinama / medijima – vrhunski likovi. Bez iznimke vladaju prostorom koji su (zasluženo) zapasali. Nije uopće upitno koje stavove promoviraju, jer su ih u svojim mladim danima savršeno argumentirali. Međutim, i kolumnisti su ljudi. I kod njih se u jednom trenutku objavljuje, ja ga nazivam, doktorski sindrom. Odjednom počinju arbitrirati na svim mjestima društvenih zbivanja. Povremeno grubo i arogantno, polazeći s pozicije: moj stav (mišljenje) je dovoljan argument i počinju arbitrirati bez ikakvih argumenata.
U mojem promišljanju riječ je o svojevrsnom efektu moćnosti.
Muhamed Ali
Alija često prati epitet – najveći (ikada).
Obožavao sam ga, iako nikada nisam volio boks, jer nikad mi nije bilo prihvatljiva tuča bez motiva. U tom dijelu za mene plemenita vještina nije postojala. Da nema zabune, tukao sam se skoro svaki dan do svojih dvadesetih godina – ali samo u ime istjerivanja nekakve svoje pravde.
Kad je Ali odbio otići u besmisleni rat i prihvatio sve posljedice svojeg izbora, svijet sam počeo promišljati na razne načine (danas bi to nazvali – kritički). Mislim da nisam bio jedini, jer najveći je postao samo zbog toga. Pogotovo što je prihvatio da ga nakon zatvora tamburaju kojekakvi pikzibneri.
Da nema zabune, Ali je završio u zatvoru potpuno legitimno i prema svim tada postojećim zakonima. Siguran sam da je on znao što čini, jer to je bio njegov izbor.
Danas sam siguran da su se mnogi tadašnji novinarčići i eminentni kolumnisti, bez iznimke (i oportunistički) priklonili tzv. zakonskoj regulativi.
Novak Đoković
U utorak 11. siječnja 2022. svijet će doznati na koji se način Australija (kontinent) očitovala o Novakovom izboru.
