Nastavljam s analizom objavljenih stavova koje su naveli Branimirovi gosti u studiju.
Počet ću s nevjerojatnom izjavom rektorice, dr. sc. Vican: odgojne recepture su jednostavne.
O tome postoje milijuni istraživanja!!!
Da je to izjavio dreser pasa za trenutak bih zastao, malo promislio – i vjerojatno pomislio slično – da se prethodnih tridesetak godina ne družim sa psima.
Jedino što joj uvažavam je to što nije izrekla – odgojni zakoni su jednostavni. Zapravo je potvrdila moje mišljenje da pedagogija nije znanost, nego područje kuhara i receptura.
Logika može biti opaka!
Nakon ovoga se pitam na koji način i u kojem području je gđa. Vican stekla znanstvenu titulu. Naime, „svaka baba“ zna da se odgoj temelji na utjecajima obitelji, škole, Crkve… i naravno, „ulice“ (mislim na utjecaje koji nisu u dosegu kontrole) – i da tu baš ništa nije jednostavno.
Platon je domislio svijet ideja te trajno i zauvijek obilježio buduća filozofiranja o idealnom svijetu (jer u svijetu ideja postoji idealan svijet). Stvarni svijet je malo drukčiji. To ponajbolje pokazuje priča o deset zapovijedi, priča u kojoj se Mojsije (koji dolazi iz savršenog svijeta ideja) sukobljava sa svojim bratom Aronom (savršenim predstavnikom materijalnog svijeta). Nije teško prepoznati da je u priči riječ i o obiteljskim odnosima i odgoju.
Obitelj i škola
Obitelj i škola najveće su hrvatske vrednote!, reče gospođa Vican – i ostade živa. Iz usta političara slušamo slične nebuloze svakodnevno, i rekao bih, više ih uopće ne komentiramo, ali kad to izgovara rektorica jednog od najuglednijih sveučilišta u Hrvatskoj – moramo se zabrinuti. U studiju se čulo i ovo – obitelj i škola su temeljne odgojne obrazovne institucije. S ovom izjavom se slažem, međutim, ako je povežemo s prethodnom izjavom gđe. Vican, mogao bi se izvesti nevjerojatan zaključak: hrvatsko društvo je savršeno!
Digresija
Ovih dana se na TV može pratiti serija Zločini u obitelji. Ne pratim je, ali sam se prisjetio jednog davnog razgovora sa sucem istražiteljem u Zadru. Upitao sam ga kako rješava „krvne delikte na terenu“. Parafraziram: ma to ti je lako, „prebrojiš“ sve članove obitelji… i bez problema pronađeš i motiv i krivca.
Nije teško dostupan i podatak o tridesetak i više posto razvedenih brakova u Hrvatskoj. Mislim da se u takvim obiteljima teško mogu uočiti strpljivost, dosljednost, pravednost i pravičnost… koje su gosti u studiju naveli u jednostavnoj recepturi ponajboljeg odgajanja.
Naravno, najzabavniji dio je u razumijevanju navedenih riječi. Naime, biti dosljedan možeš biti i kad činiš sve krivo (recimo, svakodnevno maltretiraš djecu). O pravdi i pravičnosti zna se sve i odavno. To su tzv. relativni pojmovi i zbog toga su u području zakona kojima država određuje što je pravedno i pravično.
Budući da smo svi obilježeni odrastanjem u nekakvim obiteljima, svi imamo i nekakav odnos prema obitelji. On je nezaobilazno emocionalan, a to znači u iracionalnom području odlučivanja. Zbog toga ja volim reći (ekstremno): obitelj znači sve i… ne znači ništa.
(Parafraziram riječi Saladina iz filma Kraljevstvo nebesko. Na pitanje kršćanskog vojskovođe: što nam Jeruzalem znači? Kratko reče: sve… i ništa!)
Obitelj o kojoj maštaju gospođa Vican i gospodin Baloban – ne postoji.
Najveći problem je u tome što oboje znaju da je to istina, ali i dalje licemjerno objavljuju svoju ideju obitelji!
Slušajući gđu. Vican dalje: u školama djeluju najveći znalci, vrsni profesionalci,… oni znaju najbolje… u njihov se posao ne treba uplitati… i dodaje, mi smo deseti u svijetu po pisanoj kompetenciji, pomislio sam da je gđa. Vican „pala s Marsa“ (tako smo mi kao djeca objavljivali svoje čuđenje nekim komentarima prijatelja iz „ekipe“).
I reče: naš sustav, bez obzira na reforme[1], mogu iznijeti nastavnici, odgajatelji… i ravnatelji. Izjave su naravno, bez ijednog argumenta podrške. Ja takav tip komunikacije nazivam – lupetanje.
Ovakav doživljaj naše školske stvarnosti me, bez iznimke, odvodi u stanje „kratkog fitilja“. Naime, o tome sam ispisao dvije knjige, u kojima sam na petsto stranica argumentirao suprotne stavove.
Pogledajmo dalje na koji se način g. Baloban očitovao na pitanje:Koje vrednote dolaze iz obitelji, škole i Crkve
Gospodin Balobanje posebno naglasio pravednost, odnos prema sebi, odnos prema drugima, odnos prema transcendentnom (Bog), odnos prema domovini, poštivanje rada, obitelj (kao takvu), solidarnost, opće dobro… Ljubav i opće dobro, ljubav prema različitom, jer, egoizam, materijalizam nadiru …
Nije teško primijetiti da se g. Baloban očitovao načelno, ni jednog trenutka ne spomenuvši obitelj, školu i Crkvu.
O pravednosti ću se očitovati još jednom. Banalizirat ću: tijekom Domovinskog rata se pojavila „definicija pravde“: jednom zgodom su upitali afričkog domoroca – što je pravedno, a što nepravedno. Odgovor je bio jasan i eksplicitan. Pravda je kad mi uletimo u susjedno selo, opljačkamo i silujemo…, a nepravda je kad to oni učine nama!
Odnos prema sebi sam pokušao sebi pojasniti s fazom u odrastanju djece (razdoblje adolescencije). Nazvao sam je fazom samoodgajanje, i povezao s „rušenjem autoriteta“ (roditelji, nastavnici, svećenici…). To je zapravo razdoblje „upoznavanja sebe“. Tek nakon toga može se stvarati nekakav odnos prema sebi. Neki u tom procesu uspiju pronaći svoja uporišta.
Oni koji su uspjeli „prepoznati sebe“ imaju jasan stav i prema drugima (kakav god bio).
O odnosu prema transcendentnom (Bogu) nemam jasan stav jer me je obilježilo moje prirodoslovno obrazovanje. Ipak ću navesti neka razmišljanja.
Moje odrastanje i iskustvo je prepoznalo samo jednu Božju zapovijed: budi dobar!
Problem nastupa kad se počnu ispisivati karakteristike dobrote. I dobijemo deset zapovijedi. Ne poznajem nijednog koji ih slijedi.
Zapravo poznajem, Miro se zove.
Nevjerojatan tip, tzv. praktični vjernik, koji savršeno prepoznaje bitno u zapovijedima. Zna što je obitelj, zna što je biti učitelj, odgajatelj… i zamislite samo, uspješan je!
Odnos prema domovini su davno definirali stari Rimljani s: Ubi bene, ibi patria (Gdje mi je dobro, ondje mi je domovina). Naslućujem da je u toj „definiciji“ odgovor na pitanje: zašto mladi ljudi odlaze iz Hrvatske?
Početna pozicija „moje teorijice“ o sadašnjem društvenom trenutku je: u sukobu su dva principa odgoja i obrazovanja. Jedan se bez poteškoća može nazvati – materijalni sustav vrijednosti, koji je čini se dominantan, drugi je njemu suprotstavljen, nazovimo ga – duhovni / transcendentni / moralni, za koji su odgovornost preuzele Crkve (bilo koje konfesije). Mislim da prvi sustav nije teško vezati uz novac (zlatno tele), uz koji ide moć, hedonizam…
Ako su ove početne pretpostavke dobre iz stvarnog svijeta se objavljuje neobično pitanje: kako je došlo do toga da su Crkve (svih konfesija) „na popisu“ najbogatijih svjetskih institucija? Jedini odgovor koji sam domislio je: riječ je o sukobu interesa.
Ako je moje zaključivanje dobro, prirodno se objavljuje i pitanje vjerodostojnosti poruka koje nam dolaze iz „duhovnih institucija“.
Jedna od hrvatskih poslovica je: Sit gladnom ne vjeruje. Mislim da vrijedi i obrat.
Ovaj komentar g. Balobana sam ostavio za kraj: Ljubav i opće dobro, ljubav prema različitom… Jer, egoizam, materijalizam nadiru …
Ljubav je u temeljima Isusova učenja.
Teško mi je dokučiti na koji način ljubav iščitavaju teolozi i na što misle kad je izgovaraju, ali sam siguran da svaki čovjek ima svoje mišljenje o ljubavi. I da zna što je ljubav. I odgajatelji (iz Priloga) su ljubav posebno naglasili u kontekstu uspješnog odgajanja.
Ja ljubav svrstavam u područje emocionalnog doživljaja svijeta. Nevjerojatno je moćna kao pokretač djelovanja. Međutim, emocionalni svijet je iracionalan i potpuno van kontrole. Ljubav je zapravo samo (prekrasan) osjećaj i zbog toga se ne može naručiti niti naučiti.
Međutim, kad je riječ o ljubavi prema Bogu, sve što sam ispisao ne vrijedi. Promišljajući ovu sintagmu domislio sam neobično značenje: ljubav je u tom slučaju vodič prema potpunoj spoznaji.
Namjerno sam izbjegao sintagmu odnos prema transcendentnom (Bogu), koju je naveo g. Baloban, jer riječ odnos u sebi nosi mnoga značenja i stranputice.
Ovi komentari su samo moj pokušaj da skrenem pozornost na to da je odgoj (odgajanje) u iracionalnom području i da ne postoje jednostavni recepti. Povijest jasno pokazuje da se baš ništa nije promijenilo od sumerskih pokušaja odgajanja i obrazovanja.
Psiholozi i pedagozi su nezaobilazni članovi školskih stručnih timova. Navodim ih s pozicija njihovih područja djelovanja. Naime, psihologija pokušava dokučiti motive (uzroke) ponašanja ljudi, a pedagogija pokušava otkri(va)ti djelotvorne načine mijenjanja ponašanja ljudi prema, prije svega, društveno poželjnim vrijednostima.
Siguran sam u to da su njihova ukupna (teorijska) znanja o metodama, sredstvima itd. odgoja i naobrazbe,… značajna, ali i u to da je učinkovitost primjene tih znanja, na širem planu, skromna, pogotovo u razdoblju adolescencije.
Iz navedenih stavova tzv. znanstvenice, gospođe Vican, nije teško dokučiti da je pedagogija u velikim problemima.
[1] Zabavno je prisjetiti se nedavnog razdoblja u kojem je gđa. Vican bila predsjednica ekspertne skupine za provedbu reforme! Moj otrovni komentar: zmija je pokazala noge.
