Temu o odgoju i obrazovanju u pandemijskim uvjetima najavio sam objavljivanjem teksta (www.zpg.hr): učenike treba gaziti! Dan dva nakon objave teksta Branimir je Bilić objavio svoju Hrvatsku za 5. Snimio sam epizodu, upravo je pratim i pokušavam posložiti svoju argumentaciju, referirajući se ponajprije na argumente koje iznose gosti u studiju. U ovom trenutku mi se čini da gosti i ja – živimo u potpuno drukčijim svjetovima.
Svi koji žele usporediti moju argumentaciju, koja slijedi, i argumentaciju Branimirovih gostiju u studiju, emisiju mogu pogledati. Referenca je:
Hrvatska za 5: Odgoj u obitelji i školi (19. 06. HRT 4).
Voditelj: Branimir Bilić
Gosti u studiju: prof. dr. sc. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru i prof. dr. sc. Stjepan Baloban socijalni etičar i moralni teolog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Nije nevažno navesti uvodne rečenice kojima je Branimir usmjerio sugovornike: Na kojim vrijednostima i vrednotama se temelji odgoj djece u obitelji i školama? Tema je izuzetno važna, možda najznačajnija za Hrvatsko društvo u ovom trenutku.
Emisija je, s prilogom od 4.5 minuta, potrajala pedesetak minuta. Dio vremena je „potrošen“ na predstavljanje gostiju i njihovu, nazvao bih je „samohvalu“, a dio na komentiranje priloga.
Digresija
Jednom davno susreo sam se sa sintagmom „longitudinalno istraživanje“. Riječ je o istraživanju g. Korena[1] vezanom uz darovitu djecu. Koren je, naime, poželio znati (izmjeriti) što se događalo i dogodilo s djecom, koja su u „početnoj poziciji“ prepoznata kao darovita, desetak i više godina nakon toga.
Nakon gledanja priloga pomislio sam slično, tj. da bi g. Bilić za pet – šest godina mogao ugostiti odgajatelje iz priloga i upitati ih: što se dogodilo s djecom o kojoj sada skrbe, i koju su u prilogu eksponirali pokušavajući dokazati da se pravim odgojnim metodama u suradnji s obiteljima djece, mogu polučiti lijepi rezultati.
Gosti u studiju su samo pojačavali argumente naznačene u prilogu, što je potrajalo i duže od samog priloga. Recimo da u tom razdoblju od gostiju nismo dobili baš ništa, jer je sve bilo rečeno u prilogu. Varam se. Naime, gđa. Vican je spomenula „ranu diferencijaciju“, jer, znala je da se studenti danas “osvješćuju“ tek na trećoj godini studiranja te da djeca s 14-15 godina, u najvećoj mjeri to nisu u stanju. Naravno. Navodeći 14-15 godina prirodno se javlja pitanje: kakvi su to roditelji koji svoju djecu upućuju u svijet i drugima na odgoj i obrazovanje.
U sljedećih tridesetak minuta i Dijana i Stjepan su imali, pokazalo se i previše vremena za objavljivanje i onoga što možda i nisu htjeli objaviti.
Pokušat ću navesti neka mjesta.
Branimir je, pri predstavljanju gđe. Vican, naglasio: rektorica jednog od najuspješnijih Sveučilišta u Hrvatskoj. Gospođa je tvrdnju prihvatila bez ikakva srama i kao poseban uspjeh spomenula nedavno povezivanje Sveučilišta u Zadru, u nekakvu europsku alijansu.
Budući da sam Zadranin znam ponešto o stvaranju Sveučilišta u Zadru, a ponešto i o dinamici zbivanja na Sveučilištu, tako da se, recimo, ni jednog trenutka nisam složio s Branimirovom kvalifikacijom. Glavni argument mi je ipak blag – Sveučilište postoji samo dvadesetak godina, i svatko tko i pomisli da se u tom razdoblju može stvoriti jedno od najuglednijih Sveučilišta u Hrvatskoj, o drugim hrvatskim sveučilištima misli svašta.
Svoj uvodni pristup „zadanoj temi“ Dijana je započela navođenjem nekakvih neimenovanih statistika i istraživanja (što je za ozbiljnog znanstvenika najveći krimen). U nastavku je pokušala odgovoriti na Branimirovo pitanje: je li škola izgubila odgojnu ulogu? Bilo mi je zabavno: Odgoj je izašao iz vokabulara, čak i stručnoga,… odgoj kao da se briše… i nastavlja, (riječ) obrazovanje u sebi sadrži i jedno i drugo… odgoj ide s obrazovanjem i obrazovanje ide s odgojem.
Pogledajmo za trenutak što sam u Heraklitu ispisao prije šest godina:… u mojim promišljanjima odgoja stavka obrazovanja skoro je pa zanemariva. Ona se može pojaviti samo kao prirodan izbor «dobrog odgoja», jer mislim da odgoj utječe na obrazovanje, a da obrnuto ne vrijedi. Kad je o odgoju riječ osjećam da je puno važnije djecu usmjeravati prema moralnim/etičkim vrijednostima.
To je zapravo misao Professor emeritus, dr. sc. Nikole Pastuovića[2], koju sam parafrazirao.
Paradoksalno je to što gospođa Dijana ovakvim očitovanjem („izbacujući odgoj“ čak i iz stručnog vokabulara) kompromitira svojih tridesetak godina „bavljenja pedagogijom“, područjem u kojem se „okitila“ prestižnom titulom. Navodim neke definicije pedagogije:
Anić, Goldstein: Pedagogija ž 1. ukupnost znanja o metodama, sredstvima itd. odgoja i naobrazbe, znanost o odgoju 2. profesija i znanje poučavanja i odgajanja drugih.
Hrvatska enciklopedija: pedagogija (grč. παιδαγωγία: odgoj), društv. znanost koja proučava, istražuje i unaprjeđuje odgoj i obrazovanje, te proučava različite utjecaje na individualni i socijalni razvoj kao i druge čimbenike, procese i sadržaje oblikovanja ljudske osobnosti i identiteta.
Posebno ističem izvorno značenje riječi pedagogija (grč. παιδαγωγία: odgoj).
Moje obrazovanje je u području prirodoslovlja (dipl. inž. fizike, teorijska fizika, PMF, Zg), u kojem se spoznaje temelje na egzaktnim zakonima koji bez iznimke opisuju pojave i predviđaju njihova buduća stanja. Zbog toga ne volim kvalifikaciju pedagogije – znanost o odgoju. Razlog je jednostavan, pedagogija nije znanost jer nije u stanju domisliti zakon kojim može predvidjeti i temeljem kojeg može utjecati na svoje područje djelovanja – odgoj.
Upravo zbog toga smo prisiljeni slušati argumente tipa, trideset godina sam u tom području… temeljem kojih bi trebali vjerovati riječima koje su izgovorene. Takve argumente su stari Latini davno raskrinkali nazvavši ih: argumentum ad autoritatem.
Mislim da bi svaki, prosječno obrazovan čovjek, slušajući argumentaciju gospođe Dijane, a ne znajući njezine tzv. kvalifikacije, kratko odbrusio – ne lupetaj!
U nastavku se gospođa Vican osvrnula na društvene promjene koje su uslijedile početkom devedesetih, počevši s konstatacijom – riješili smo se prethodnog sustava vrijednosti (parafraza). Čuvši ovu izjavu, osmjehnuo sam se sardonično, pomislivši: zar gospođa Dijana ne vidi da ovom izjavom zapravo negira sebe, jer je odrastala i formirala se u tom sustavu pod utjecajem i obiteljskih i društvenih vrijednosti koje je određivao sustav koji je bio. Zabavno mi je to što ona tom izjavom kompromitira cijelu svoju „znanost“, sugerirajući da se svi mi preko noći možemo – promijeniti.
Pogledajmo što kako se o tome izjasnio, prije skoro šest stotina godina, W. Shakespeare, u Ričardu II. str.31., kroz usta vojvode od Yorka:
Ne upućuj onog što nađe put sebi,
da dah što ti treba izgubio ne bi.
Naravno je da više vjerujem Shakespeareu, ali si postavljam pitanje: zašto takvi ljudi, tipa gđe. Vican, misleći da su se, promijenivši plašt (kabanicu) – i sami promijenili! I pri tom o sebi misle da su – znanstvenici.
Gospođa Dijana se dalje, spomenuvši početak devedesetih, upetljala u područje kojim se bavi sociologija, misleći valjda da joj titulica garantira vjerodostojnost i u tom području. Međutim, navodeći sintagmu „moralna konfuzija“ (vrijednosni košmar) koja je uslijedila, zapravo je jasno objavila nemoć pedagogije, a i svoju, ističući … nismo izbalansirali promjene… Naravno, nije dodatno pojasnila sintagmu moralna konfuzija, misleći valjda da je samorazumljiva, ali se uredno ogradila od osobne odgovornosti (dijeleći je s drugima) u kontekstu balansiranja promjena (nekad bi narod reagirao: pitaj Isusa što to znači).
Nakon gledanja priloga gospođa Dijana otvara novo područje svojeg objavljivanja, počevši s: tradicionalno nije loše… Protivnik sam ovakvog tipa komunikacije. Naime, ja ne mogu naslutiti na koju tradiciju misli gđa. Dijana i koje su joj „tradicionalne“ (prethodne) vrijednosti dobre, a koje nisu. Recimo da sam za trenutak pomislio da gđa. Vican afirmira „smrtnu kaznu“ jer je ona i danas dio nekakve tradicije. Da nema zabune, to je bio (a i danas je negdje) pokušaj slanja odgojne (pedagoške) državne poruke – društvu.
Zbog toga mi je gospođa Dijana nevjerodostojna, pogotovo što je netom prije izrekla – riješili smo se jednog plašta (sustava vrijednosti)… i zapravo – uletjeli u moralnu konfuziju.
Logika zna biti opaka.
Ako joj povjerujemo kad kaže, tradicionalno nije loše, prirodno pitanje je: što se zadržalo iz prethodnog sustava vrijednosti koji je potrajao pedesetak godina?
Moja otrovna primjedba je: zadržani su samo oni ljudi koji su promijenili kabanicu!
Oni koji ponešto znaju povijest, znaju i to da su takvi ljudi bez iznimke proizvodili, recimo blago – moralnu konfuziju!
O g. Biliću i njegovoj Hrvatskoj za 5 dugo sam mislio sve najlošije. Ponajviše zbog izbora gostiju u studiju. Međutim, nakon višestrukog gledanja ove „epizode“, zaključio sam da je g. Bilić briljantan novinar. Argumenti su mi u njegovim jasnim pitanjima i naznakama mjesta na kojima bi se naši tzv. vrhunski pedagozi (u ovom slučaju) mogli očitovati s pozicije – suočavanja s istinom o našem društvu.
Jer jedino nas istina može osloboditi!
Od sada imam zanimljivo mišljenje o g. Biliću.
G. Bilić je zapravo pravi novinar i veliki provokator, iako ni jednog trenutka nije u sukobu s gostima u studiju. Njegovi gosti sami sebe objavljuju – i razgolićuju sustav postojećih društvenih vrijednosti.
Branimir sa svojim pitanjima jasno objavljuje svoje stavove i uopće se ne nervira kad nitko od gostiju „ne čuje što ih je pitao“.
Najveći mu je doseg u nazivu emisije: Hrvatska za 5.
Iz ove pozicije iščitavanja Bilićeve Hrvatske za 5, zaključujem: B. Bilić je briljantan novinar!
Nadam se da sam u pravu.
[1] Koren, Ivan, hrvatski psiholog (Đurđevac, 2. V. 1930 – Sisak, 31. I. 2017). Psihologiju diplomirao (1966) i doktorirao (1986) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. radio kao psiholog i rukovoditelj Stručne službe za profesionalnu orijentaciju Zavoda za zapošljavanje Sisak; od 1981. predavač, a od 1990. do umirovljenja 1995. docent na petrinjskom Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj Pedagogijskih znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Glavna područja rada: struktura i dinamika profesionalnih interesa i sklonosti mladeži, razvoj psihologijskih mjernih instrumenata te profesionalna orijentacija. Dobitnik Psihologijske nagrade Ramiro Bujas za životno djelo 2003. Značajnija djela: Eksperimentalni doprinos metodici sistematskog identificiranja nadarene omladine (1971), Uloga osobnih i situacionih determinanti u moderiranju profesionalnih sklonosti pojedinaca (1986), Kako prepoznati i identificirati nadarenog učenika (1989).
(Hrvatska enciklopedija)
[2] Pastuović, Nikola, hrvatski psiholog i pedagog (Ljubljana, 20. IX. 1937). Doktorirao iz područja psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1975. i iz područja pedagogije na Sveučilištu u Skoplju 1982. Bio je nastavnik u Centru za pedagoško osposobljavanje i istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, a od 1982. do umirovljenja 2007. redoviti profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu (ranije Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti). Od 2009. profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se pretežito obrazovanjem odraslih i sustavom cjeloživotnog odgoja i obrazovanja. Glavna djela: Obrazovni ciklus (1978), Edukološka istraživanja (1987), Osnove psihologije obrazovanja i odgoja (1997), Edukologija: integrativna znanost o sustavu cjeloživotnog obrazovanja i odgoja (1999)
(Hrvatska enciklopedija).
