Uvod
U nastavku ću obratiiti pozornost na poglavlja: Koliko teži znanje? (5. poglavlje, str. 75.), Ispod crte: Vrijednost znanja? (8. poglavlje, stra. 123.). Naime, prije pet godina sam započeo Heraklita mračnog u hrvatskom školstvu s poglavljem o znanju. Pogledajmo što sam tada ispisao:
Znanje
Tragači za zlatom
silnu zemlju prekopaju,
da nađu malo zlata.
(Heraklit)
Često se iz usta donedavnog ministra dr. Ž. Jovanovića moglo čuti „učite djeco jer znanje je moć”. Orwell se zaigrao sa suprotnošću i objavio „neznanje je moć”. Ovih dana na radiju ide emisija „znanje je krhko”. A Sokrat nam iz prošlosti poručuje: znanje je – vrlina; neznanje je – zlo.
Zanimljivo je i to na koji se način egipatska Knjiga mrtvih odnosi prema znanju.
Prema Knjizi mrtvih, smrt dolazi na svijet pomoću neznanja, a ne znanja. Hermes kaže: “Bezbožnost duše je neznanje. Vrlina duše je znanje.”
Ovakvo promišljanje znanja brzo nas odvodi u zonu filozofiranja, jer u igri se neočekivano i dramatično objavljuju odnosi znanja, moći, vrline i zla. Većina nas podrazumijeva ministrovu interpretaciju, ali, da bi se razumio odnos moći i znanja, morali bismo znati puno više o znanju, a još više o moći.
Sokratovo vezivanje znanja uz etičke vrijednosti također zahtjeva preciznije tumačenje i vrline i zla. Orwellova misao dugo me okupirala i jedini zaključak do kojeg sam došao bio je paradoksalan. Pomislio sam da je on u svoje vrijeme primijetio da uglavnom najveće neznalice s pozicije moći, izravno utječu na naš život. I u svojoj nemoći, učinio je jedino što je bilo moguće – napisao „1984.” i „Farmu”.
Promišljajući „krhko znanje” u kontekstu moći, najviše sam rezonirao. Valjda zato što sam u životu učeći, „znajući” sve više, uvijek otkrivao da znam sve manje. Naravno da sam se počeo pitati: u čemu je problem?
U svojem „znanju” pronašao sam nekakav odgovor za svoje nerazumijevanje. Razlog je jednostavan, još nisam naišao na dobru definiciju znanja.
Naime, tvrdi se da je svako znanje „razumljivo i raspravljivo” isključivo unutar svog konteksta, paradigme ili društvene zajednice: „Stvarnost je rezultat društvenih procesa koje se u određenom kontekstu prihvaća kao normalne.” (Roseanu, 1992. Lit. Mijenjajmo naše škole).
Jednom zgodom sam, problematizirajući znanje, pitao učenika što misli o tome je li pametniji od malog Indijanca, koji je nekad svoje odrastanje (učenje) odrađivao u planinama. Odgovor je bio brz i očekivan, a kad sam ga upitao što bi se dogodilo da se on i mali Indijanac nađu u planini…
Jednom davno čitao sam znanstvenofantastičnu priču. Priča kaže da su na nekom asteroidu ljudi otkrili „ponor” i da svatko tko bi pogledao u „ponor” nakon toga – „prolupao”. Na kraju priče pokazalo se kako je gledanje u ponor bilo gledanje u – apsolutno znanje.
Koliko teži znanje?
Kant
Suočivši se s ovakvim naslovom poglavlja pomislio sam da ću konačno otkriti definiciju znanja i temeljem toga doći u zonu (nekakvog) “egzaktnog mjerenja znanja”. Tekstu sam ipak pristupio s velikom rezervom, s obzirom na prethodno iskustvo, a još više uočivši riječ “teži”. U ovom slučaju nije bilo sumnje da je riječ povezana s “težinom” (nečega), a to je riječ iz tzv. materijalnog (izmjerljivog) svijeta”. Vaga je mjerni instrument kojim se mjeri masa nečega, a temeljem tog podatka može se izračunati i težina toga. Naravno, u igri su i mjerne jedinice: kilogram i njutn.
Iz naslova poglavlja može se naslutiti da ćemo se suočiti s nekakvim metodama mjerenja znanja. Ako je o tome riječ, pomislio sam da bi se, u tekstu, možda mogla pojaviti i mjerna jedinica za znanje.
Konrad poglavlje započinje uvodeći Kanta kao argumentaciju nečega… zaključujući da on (Kant) u današnjem znanstvenom sustavu ne bi imao nikakve šanse. Baš naprotiv, on upravo utjelovljuje sve ono što je revnim sveučilišnim menadžerima kvalitete trn u oku.
Kanta “napušta” nakon par stranica s rečenicama: Tako bi Kant u društvu znanja usmjerenom na iskoristivost proigrao i svoj zadnji kredit: nerazumljivo, preteško, neprikladno za korisnike i najzad beskorisno – uz ovakve atribute ne bi se dala dobiti ni dodatna sredstva, niti bi bilo moguće mobilizirati širu javnost.
Pokušavajući naslov dovesti u vezu s prvih par stranica teksta, zaključio sam da je Kant (Konradova) “mjerna jedinica” za (težinu?) znanja. Ako je to tako, mislim da mu je zaključivanje u zoni non sequitur, barem kad je riječ o hrvatskoj zbilji. Naime, takvi nerazumljivi, preteški, neprikladni za korisnike i najzad beskorisni… tipovi u pravilu su u Hrvatskoj i najpoželjniji.
Međutim, ispisujući svoje rečenice (kritičkog osvrta) bez teškoća uočavam i svoju poziciju – onoga koji ne razumije tekst uglednog filozofa, i već načelno je “protiv”. Zbog toga sam se ogradio s navedenim pitanjem: Kome Konrad šalje poruku?
Naime, ako Konrad misli da je svima na svijetu Kant mjera “težine znanja”, ljuto se vara. Ne zato što, većina poput mene, nije upoznala Kanta na način kako Konrad misli da treba. Nije ga uopće upoznala, I sva argumentacija temeljena na Kantu – pada u vodu (osim ako tekst nije upućen filozofima).
Istina je da sam posebno kritičan i subjektivan u odnosu na (filozofski) rezolutno promovirane istine – koje uz silan napor ne mogu dokučiti.
Meni, čitatelju, Kant nije baš nikakav argument. Banalno je, o njemu ne znam ništa. Njegove davno promovirane (apsolutne?) istine nisu došle do mene (u stvarnom svijetu) i nisu me potaknule na istraživanje istinitosti njegovih objava.
Jedino što sam zaključio čitajući prethodne stranice je: Konrad je “sljedbenik Kanta”, jer na isti način je mogao argumentirati navodeći Platona, Hegela, Nietzschea, Marxa, Heideggera, Wittgensteina… ili bilo kojeg filozofa koji ima “svoj logički definiran sustav vrijednosti / istina”. Naravno, ja bih se, u takvoj argumentaciji, pozivao na Newtona, Einsteina, Heisenberga, Schrödingera, Bohra…
Činjenica je da sam nakon čitanja prvih stranica sve neraspoloženiji za čitanjem novih. Nastavljam ipak.
Evaluacija
U nastavku teksta Konrad u igru uvodi riječ evaluacija (stavljajući je u navodne znakove). Budući da, kao do sada, ne želim ulaziti u tekst “grlom u jagode”, krećem s definicijom evaluacije.
Evaluaciju se može definirati na više načina, ovisno o kutu gledanja. Većina definicija evaluacije uključuje koncept prosuđivanja vrijednosti subjekta evaluacije. Na primjer, prema OECD-u, evaluacija je proces, sistematičan i objektivan koliko je to moguće, kojim se određuje vrijednost ili značaj aktivnosti, politike ili programa, planirane intervencije, intervencije u toku ili završene intervencije. Možemo reći kako je evaluacija postupak vrednovanja, ocjenjivanja, odnosno utvrđivanja vrijednosti ili važnosti nečega.
Iz definicije sam zaključio da se Konrad sada usmjerava prema neposrednijem prosuđivanju vrijednosti subjekta. I na evaluaciju skreće pozornost ovako:
“Evaluacija” – zajedno s pojmovima kao što su osiguranje i povećanje kvalitete, internacionalizacija i efikasnost, elitno obrazovanje i istraživačka ofenziva, nadmetanje i bilanca znanja, dodatna novčana sredstva i usmjerenost na projekte, … i zaključuje: svi ti pojmovi funkcioniraju pritom po jednostavnoj shemi: oni nikad ne označuju ono što dočarava značenje riječi, a skrivaju ono što se njima uistinu indicira. Taj obmanjujući manevar može uspjeti samo zato što se svi ti pojmovi pokoravaju načelu performativne autoimunizacije.
I opet se osjećam frustrirano.
Digresija
Prije petnaestak godina sam se prvi put počeo suočavati s nebuloznim (maglovitim) dokumentima koji su mi dolazili iz Ministarstva. Prva čitanja su me u pravilu – fascinirala. Dugo je trebalo da dokučim njihovu apsolutnu neupotrebljivost u našoj školskoj zbilji. Bez iznimke su proizvodili dodatni nered u ionako kaotičnom stanju. Nije dugo trebalo da dokučim i to, da “naša školska administracija” nije u stanju proizvesti takve dokumente, jer nema ni približno takav “kapacitet”. Zaključak potom bio je prirodan: prepisivačina na djelu.
A sve je započelo s riječju kurikul(um).
Ta riječ (i dalje mi misterioznog značenja) pokrenula je lavinu prekrasno, i do detalja dizajniranih šablona. Zanimljivo je da se baš nitko u Hrvatskoj nije očitovao o tome. Jednostavno, prihvaćano je kao samorazumljivo, iako baš nitko (čak ni od autora) nije imao pojma koje posljedice su moguće.
Naravno, osim mene. Ispisao sam Heraklita mračnog u hrvatskom školstvu i Reformske priče pokušavajući skrenuti pozornost upravo na ovo o čemu piše Konrad.
Suočavajući se s nebuloznom komunikacijom s dokumentima svoje sam poruke pokušavao slati s jasno definiranih pozicija (naravno, uzalud). Taj pokušaj kod Konrada nisam prepoznao. Jer ono što navodi kao krimen “nove ideologije”: svi ti pojmovi funkcioniraju pritom po jednostavnoj shemi: oni nikad ne označuju ono što dočarava značenje riječi, a skrivaju ono što se njima uistinu indicira. Taj obmanjujući manevar može uspjeti samo zato što se svi ti pojmovi pokoravaju načelu performativne autoimunizacije… u svojim rečenicama primjenjuje.
Konrad s evaluacijom privodi poglavlje kraju na 88. stranici. Argumente koje navodi u dobroj mjeri prepoznajem u našoj zbilji, i slažem se s onima koje sam uspio razumjeti. Mislim da je pokušao naglasiti da sustav “evaluacije” znanja (koji je na sceni) uopće ne prepoznaje, niti afirmira kreativne umove. Ako je tako, s tim se u potpunosti slažem.
Digresijica
Na ovom mjestu moram navesti nešto što Konrad nije vidio (ili prešućuje). Naime, ovaj (ovakav sustav evaluacije) iznjedrio je mjesta za “posebnike”. Riječ je o (znanstvenim) projektima. Ukratko: Oni koji “vide više od drugih” svoj projekt mogu ponuditi na evaluaciju na (neki) javni natječaj. Određena skupina ljudi, temeljem svoje evaluacije, dodjeljuje projektu nezanemarive iznose novca (naravno, s jasno propisanim uvjetima). U tom trenutku “nositelj projekta” formira (ili ga već ima) tim (radnu skupinu), dovoljno kompetentan da u perspektivi realizira ciljeve projekta. U tom trenutku postojeći sustav (sveučilišne, globalne?) evaluacije prestaje vrijediti. Mislim da bi se i Kant “u tom svijetu” mogao prilično dobro “uhljebiti”.
Komentiranje sljedećih jedanaest stranica ovog poglavlja bi (metodom koju koristim) nepotrebno opteretilo čitatelje. Jer zaključak bi bio isti.
Zaključak
Zaključak mi je zapravo iznenađujući. Naime, nakon pozornog čitanja ovog poglavlja zaključio sam da smo Konrad i ja – istomišljenici. On svoje nezadovoljstvo postojećim stanjem u kontekstu obrazovanja i znanja iskazuje na njemu poznatom jeziku, baš kao što i ja pokušavam iskazivati svojim tekstovima. To što njegov jezik skromno razumijevam nije nikakav dokaz da Konrad “ne vidi dobro” postojeće stanje. Međutim, ako pretpostavimo da je potpuno “u pravu” navodeći sve što nije dobro, zapravo je samo locirao “simptome bolesti”. Do sada se nisam susreo s njegovim rečenicama koje bi upućivale na “dijagnozu” i neke naputke u kontekstu “liječenja”. U ovom trenutku mislim da nam to duguje!
Međutim, ako se Konrad usudi to učiniti, mora shvatiti da pokreće nešto što se uobičajeno naziva: reforma. I suočiti se sam sa sobom, jer u poglavlju 9. kaže: Dosta je reforme obrazovanja! / 137
U svojim tekstovima sam često navodio: kad bismo znali (egzaktno i elegantno) definirati obrazovanje i znanje jasnoća putova do tih ciljeva bi se sama objavljivala. Međutim, izostanak takvog definiranja zapravo objavljuje nemoć tzv. humanističkih znanosti.
Pogledajmo na koji se način Hrvatska enciklopedija očituje:
obrazovanje, organizirani pedagoški proces stjecanja znanja i razvijanja spoznaje. Društveno se organizira u zakonom utemeljenim obrazovnim ustanovama koje ostvaruju planove i programe obrazovanja. Prema dobi odgajanika obrazovanje se dijeli na: predškolsko, školsko i obrazovanje odraslih. Primjereno dobnim skupinama, planovima i programima, utvrđuju se sadržaji i trajanje obrazovanja, kojima se osiguravaju obrazovni standardi za svako obrazovno razdoblje.
Obrazovanje u užem smislu odnosi se na stjecanje znanja i razvijanje sposobnosti; iz toga proizlaze i materijalni / kognitivni zadatci obrazovanja (znanje) i funkcionalni, formalni, formativni, psihomotorički ili operativni (sposobnosti) zadatci. Obrazovanje je sastavni dio odgoja i pedagoškoga djelovanja koje se izravno povezuje s intelektualnim odgojem. Ono se temelji na učenju te se zbog toga ne odnosi samo na stjecanje znanja već i na svladavanje učenja, tj. »učenje učenja«. Mnoge znanstv. discipline sudjeluju u ostvarenju obrazovanja, a psihologija omogućuje primjerenu organizaciju obrazovnoga procesa. Obrazovanje ima velik motivacijski utjecaj na ljudsko ponašanje i djelovanje, što se odražava i na profesionalnom planu. Na nižim stupnjevima obrazovanja prevladava opće obrazovanje, a na višima usmjereni stupnjevi obrazovanja, tj. profesionalna obrazovanja, uz naglašenu stručnu osposobljenost. Obrazovanje je snažan društveni čimbenik i pokretač razvoja, zbog čega mu se u svijetu i u nas pridaje sve veće značenje.
znanje, sustav i logički pregled činjenica i generalizacija o objektivnoj stvarnosti koje se prihvaćaju i trajno zadržavaju u svijesti; skup činjenica, informacija i vještina stečenih izobrazbom ili iskustvom radi teorijskoga ili praktičnoga razumijevanja i rješavanja problema.
Općenito je u spoznajnoj teoriji riječ o »znanju da«, tj. o sudnom ili činjeničnom znanju koje kao svoj izravni predmet ima istiniti sud, a kao neizravni činjenicu o kojoj je taj sud. Uz ostala standardna epistemološka razmatranja o znanju (o njegovim izvorima, mogućnosti, opsegu i vrstama), središnje je pitanje ono o strukturi znanja, tj. o tom što znanje jest. Primjeri različitih vrsta znanja – npr. znanja a posteriori ili a priori, znanstvenog ili običnoga znanja iz svakodnevice, individualnog ili kolektivnog i dr. – po pretpostavci imaju istu strukturu. U svojem standardnom pojmovno-analitičkom obliku, spoznajna teorija razmatra znanje kao pojmovnu strukturu u terminima njegovih nužnih i dostatnih uvjeta. U naturalističkim verzijama spoznajna teorija znanju pristupa kao prirodnomu fenomenu, koji treba proučavati i sredstvima prirodnih znanosti, prvenstveno psihologije. Prema tradicionalnoj trodijelnoj definiciji, koje se izvorna verzija pripisuje Platonu (Teetet, Menon), a nalazi se i kod I. Kanta te novijih autora poput A. J. Ayera i R. Chisholma, znanje je opravdano istinito vjerovanje ili istinito vjerovanje za koje subjekt ima dostatno opravdanje u vidu dokazne građe ili spoznajnih razloga, tj. razloga koji upućuju na njegovu istinitost ili ju u nekom stupnju jamče. U toj se analizi vjerovanje, opravdanje i istinitost pojavljuju kao nužni i dostatni uvjeti znanja.
Postoji više načina klasifikacije znanja. Razlikuje se npr. izričito (eksplicitno) znanje od individualnoga (implicitnoga) znanja. Eksplicitno je znanje formalno, sistematično, lako razumljivo, nalazi se u knjigama, video-zapisima, bazama podataka, izvješćima i sl. Implicitno je znanje individualizirano, teško je za komunikaciju, sadrži uvjerenja, spoznaje, mentalne modele, perspektive; shvaća se i primjenjuje na podsvjesnoj razini, a proizašlo je iz individualnih opažanja i iskustava. Prema drugoj podjeli razlikuju se deklarativno ili statično znanje (znati nešto o nekom ili nečem), relaciono znanje (znati tko ili što, te s kim ili čim), kondicionalno znanje (kada nešto znati), kauzalno znanje (zašto nešto znati) i proceduralno ili dinamičko znanje (kako nešto znati). Najopćenitiji pojam koji se povezuje sa znanjem jest → učenje. Zbog toga se u nastavi učenju posvećuje posebna pažnja jer se time učenika osposobljava za učenje i u drugim okolnostima. S tim u vezi govori se o »učenju učenja«, odn. o učenju samostalnoga spoznavanja, što znači da nastava treba nalikovati stvarnomu procesu samostalnoga stjecanja znanja, zbog čega se često govori i o učenju otkrivanjem te rješavanju problema kao životnom susretu onoga koji uči s objektivnim okruženjem. U informacijskom je društvu uloga znanja znatno promijenjena u odnosu na tradicionalno shvaćanje znanja i način na koji se ono mijenja pod utjecajem informacija. Novost je proširenje pojma znanja te reintegracija vrsta znanja, što će rezultirati velikim brojem vrsta znanja.
Problem navedenog definiranja (bilo čega) jednak je problemu ispisivanja pravnih propisa / zakona. Mislim da nejasna početna polazišta, koja slijede iz nejasnih definicija, proizvode stanje u kojem jesmo. Ne bih ga nazvao neredom.
Rekao bih da je riječ o procesu koji se može staviti u kontekst nečega što je nazvano: globalizacija.
globalizacija, (franc. globalisation), gospodarski, društveni, politički i kulturni procesi koji vode preobrazbi životnih uvjeta te sve većoj povezanosti i međuovisnosti pojedinih dijelova suvremenoga svijeta. Na gospodarskom planu globalizacija se očituje u rastućoj međuovisnosti tržišta i proizvodnje pojedinih zemalja pod snažnim utjecajem razmjene dobara i usluga te financijskih i tehnoloških tijekova. Glavni su čimbenici globalizacije transnacionalna poduzeća, tj. organizacije neovisne o nacionalnim uvjetima, te proširena uloga svjetskih financijskih tržištâ koja se smatraju ključnima u globalnom ili deteritorijaliziranom gospodarstvu. Procesi globalizacije popraćeni su i pomognuti različitim oblicima deregulacije koja se provodi kao nužni uvjet nesmetanoga gospodarskog djelovanja u svjetskim razmjerima. To djelovanje normativno usklađuju i uvjetuju globalne institucije kao što su Svjetska banka (engl. World Bank – WB), Međunarodni monetarni fond – MMF (engl. International Monetary Fond – IMF), Svjetska trgovinska organizacija (engl. World Trade Organization – WTO) i dr. Globalizacija je potaknula gospodarski rast i tehnološki napredak, ali je dovela i do produbljivanja društvenih nerazmjera u svjetskim mjerilima, ali i unutar pojedinih država. Povećale su se ekonomske nejednakosti, ugrožena je sigurnost zaposlenja, a narasla je moć privatnoga monopola. Kako bi se suzbili ti nerazmjeri, predlažu se određene protumjere: smanjivanje ili otpisivanje dugova najsiromašnijim državama, odlučnija zaštita ključnih ljudskih i radnih prava u trgovinskim i investicijskim aranžmanima, smanjivanje financijskih nestabilnosti putem financijskog nadzora i poreza na međunarodne transfere i privatne vjerovnike koji nemaju obzira prema siromašnim dužnicima. Zbog svojih nepovoljnih društvenih posljedica globalizacija izaziva različite vrste kritika i osporavanja, od umjerenog reformizma do antiglobalizacijskog radikalizma. Na političkom planu globalizacija se očituje kao proces koji sve više dovodi u pitanje tradicionalnu ulogu nacionalne države i njoj primjerenoga poimanja suvereniteta. Uviđa se da su mnogi svjetski problemi izvan suverene moći nacionalne države: ekološki problemi, problemi terorizma i kriminala, problemi što ih stvaraju lokalni i regionalni sukobi, itd. Zato globalizacija korjenito mijenja bipolarnu strukturu međunarodnih političkih odnosa, utječe na postupke pojedinih država, na fleksibilnije poimanje suvereniteta, kao i na širenje raznovrsnih nevladinih organizacija, institucija i agencija koje tvore zametak globalnog civilnoga društva ili globalne, kozmopolitske demokracije. Globalizacijski procesi u cjelini, a osobito na kulturnom planu, duboko su povezani s revolucijom sredstava priopćivanja i širenjem informacijskih tehnologija, koji ostvaruju ideju Marshalla McLuhana iz 1960-ih o svijetu kao globalnom selu. Oni pospješuju, s jedne strane, međuprožimanje kultura i oblikovanje globalne kulture koja ujednačuje potrošačke obrasce i životne stilove, a s druge strane utječu na buđenje, revitalizaciju i čuvanje nacionalnih, grupnih i drugih zasebnih kulturnih identiteta. U kulturi globalnoga doba isprepleću se, nadopunjuju i suprotstavljaju kozmopolitski obrasci planetariziranoga medijskog simbolizma i pluralizam različitih, baštinjenih ili novostvorenih kulturnih identiteta i vrijednosti.
U tekst sam uveo još jednu dramatičnu definiciju.
Na koje se sve načine može iščitavati, teško je i naslutiti. Jedna je simpatična (?) i česta. Vezana je uz tzv. teorije urote. Ja bih radije kao posljedicu pokrenutih globalnih procesa uveo riječ – kontrola.
kontrola
1. (franc. contrôle: nadzor, upravljanje), pomno praćenje stanja, provjera, pregled (kontrola vida); vlast nad nekim ili nečim, nadzor (kontrola osjećaja).
2. (engl. control), u lingvistici, naziv za sintaktički i semantički odnos između elemenata superordinirane (glavne) i subordinirane (zavisne) rečenice. …
Na kraju
Navodeći u potpunosti definicije iz Hrvatske enciklopedije pokušao sam čitateljima ukazati na teškoće s kojima se susrećemo čitajući tekstove temeljene na samorazumljivim pojmovima.
Naravno, ne očekujem da ih pročitate.
Uvodeći “u igru” globalizaciju i kontrolu ponudio sam Konradu smjernice za budući tekst u kojem bi mogao potražiti odgovore na pitanje: zašto se dogodilo ovo što vidi(mo)? I naravno, ponuditi poneko (realizibilno) rješenje!
Mislim da je Konrad to u stanju.
