Teorija neobrazovanosti
Zablude društva znanja
AKD d.o.o., Zagreb, lipanj 2008.
O knjizi
Pitanje znanja i njegovog vrednovanja trebalo bi biti goruće pitanje za opstanak hrvatskog nacionalnog bića: pred nama su vrlo zanimljivi odgovori jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih austrijskih znanstvenika. Teorija neobrazovanosti je aktualna, polemična i sjajno artikulirana kritika pojma “društvo znanja”. Kroz devet britkih poglavlja ovaj esej o europskoj politici obrazovanja i kulture analizira medijske pojave poput “Milijunaša” i njemu slične kvizove kvaziznanja, razmatra seriju neuspješnih reformi obrazovnih sustava (s posebnim osvrtom na opsjednutost PISA-testiranjima i Bolonjskim procesom), razmišlja o maniji rangiranja i beskrajnim i neplodnim javnim i privatnim debatama o propadanju razine osnovnoškolskog i srednjoškolskog znanja. Brojnim i duhovitim primjerima iz današnje sveučilišne prakse Liessmann upozorava kako se politikom popuštanja “kapitalizaciji duha” (umjesto otpora “produhovljenjem kapitala”) nedvojbeno srlja u opću, masovnu i sveprisutnu, upravo vrišteću neobrazovanost te kako se omiljena političarska fraza “društvo znanja” jasno prokazuje kao isprazna demagoška floskula. Teorija neobrazovanosti Liessmannovo je najpoznatije djelo koje je u Austriji objavljeno u 16 izdanja i doživjelo je brojne kritičarske pohvale.
SADRŽAJ
Predgovor
1. Tko će biti milijunaš ili: Sve što se mora znati /7
2. Što zna društvo znanja? / 23
3. Obrazovanje, poluobrazovanost, neobrazovanost /43
4. PISA: Ludilo rangliste / 63
5. Koliko teži znanje? / 75
6. Bologna: Praznina europskog visokoškolskog prostora / 89
7. Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo / 107
8. Ispod crte: Vrijednost znanja / 123
9. Dosta je reforme obrazovanja! / 137
Društvo znanja
Nedavno mi je u ruke došla Liessmannova knjiga: Teorija neobrazovanosti, Zablude društva znanja. Naslov mi je bio intrigantan, jer sam život proveo u sustavu odgoja i obrazovanja pokušavajući otkriti tajne odgajanja i obrazovanja, i naravno putove do nečega što nazivamo znanje. Knjiga je objavljena 2006. a kod nas prevedena 2008. godine. Autor je ugledni sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču (Konrad Paul Liessmann, 1953.). Knjiga je doživjela 16 izdanja.
Recimo da mi je, otvarajući knjigu prva misao bila: konačno ću dobiti odgovore na pitanja koja nisam uspio dokučiti. Međutim, već sam pri čitanju Predgovora (iz pera autora) shvatio da se suočavam s metajezikom filozofije. Naime, moja definicija sintagme “društva znanja” je najbanalnija: to je društvo u kojem svaki djelatnik zna (od)raditi svoj posao!, bez obzira o kojoj je djelatnosti riječ.
Temeljem takvog razumijevanja društva znanja, pomislio sam da je Konrad pronašao način na koji bi se školstvo moglo učinkovito organizirati prema potrebama (trenutnim i naslućujućima) društva, pogotovo što je zadnje poglavlje naslovio: Dosta je reforme obrazovanja. Odmah sam “svratio” na to poglavlje nadajući se da ću u tekstu pronaći misao: dosta je ovakvog reformiranja obrazovanja – i pronaći neka alternativna rješenja.
Ne znam točno zašto sam nakon toga nastavio čitanje. Mislim da je presudila preporuka knjige od strane prijatelja i njegovo oduševljenje pročitanim. Ponajprije sam pokušao pronaći odgovor na pitanje: zašto je doživjela 16 izdanja.
Naime, brzo sam zaključio da Konrad i ja nemamo isto razumijevanje značenja sintagme “društva znanja”. Zbog toga sam krenuo na mrežu. i naišao na sažetak rada studentice Marije Rukavine s nazivom Društvo znanja
Sveučilište u Rijeci
Filozofski fakultet u Rijeci
Odsjek za Kulturalne studije
Mentorica: dr. sc. Katarina Peović Vuković
Ovaj će rad problematizirati sintagmu ”društva znanja” u kontekstu neoliberalnog kapitalizma. Prvi dio bavit će se političko-ekonomskom pozadinom problema, tj. utjecajem ekonomije na društvo. Namjera je ispitati prethodno temeljem kritike iz sfere marksizma, te ukazati na ekonomsko-socijalnu nesigurnost i pasivnost društva, a nadalje detaljnije razmotriti posljedice logike kapitala koja podvrgava sveučilište svojim potrebama. Ukazuje se na prijelaz iz obrazovanja i odgoja u izobrazbu i oblikovanje koje se temelji na fragmentiranom znanju i nerazumijevanju, te na izokretanje postavljenog antičko-humanističkog koncepta čovjeka kao samomislećeg pojedinca u poslušnog slugu spremnog za izazove i zahtjeve tržišta. Dolazi do marginalizacije društvenih i humanističkih znanosti, a konačno i do hijerarhizacije, stoga se razmatra potreba za prilagodbom takvih znanosti interesima kapitala te se razmatra zadatak društvenih i humanističkih znanosti.
Ključne riječi: društvo znanja, neoliberalni kapitalizam, konzumerizam, sveučilište, imperativ ekonomije, hijerarhizacija znanosti, marginalizirane znanosti, prilagodba.
Priznajte da se razumijevanje navedene sintagme odjednom dramatično mijenja kod znatiželjnih čitatelja koji su se usudili potražiti odgovore na neka svoja pitanja. Ne znam što su se upitali oni koji su nastavili čitanje. Moje prvo pitanje je bilo: kome je Konrad uputio ovaj tekst?, a drugo: što je želio polučiti?
Zablude (društva znanja)
Naravno, sada u „svoju raspravu“ uključujem riječ zablude, jer prema mojoj definiciji društva znanja zablude dolaze u kontekst krivih procjena reformatora vezanih uz organiziranje sustava odgoja i obrazovanja, i njihovo nerazumijevanje trenutačnih i budućih, gospodarskih i inih, potreba društva u kojem djeluju. Međutim, pokazalo se da sam bio u krivu.
Naslutio sam da Konrad polemizira s filozofima i filozofskom definicijom društva znanja.
Prije pet šest godina jedan od naših (slučajnih) ministara, zove se i dalje Dragan Primorac, afirmirao je Hrvatsku „zemlju znanja“. Prema mojoj definiciji on je krunski dokaz da Hrvatska nikada neće biti „zemlja znanja“, jer su oni koji nam šalju poruke – neznalica.
Još jednom si postavljam prvo pitanje: kome je Konrad uputio svoj tekst?
Drugo pitanje je zabavno: zbog čega jedan filozof nije, već na početku teksta, jasno objavio svoje polazište?, nego se poigravao sa samorazumljivošću sintagmi?
Čitajući dalje u tekstu ispisano, pokušao sam otkriti i prijedlog(e) rješavanja problema, koje je filozof uočio i stigmatizirao. Nisam uspio.
Teorija neobrazovanosti
Meni, nekim slučajem u diplomi piše, dipl ing. teorijske fizike. Recimo da se iz toga može zaključiti da jasno razlikujem teorijski i praktični pristup rješavanju problema. To je u prirodnim (egzaktnim) znanostima temelj obrazovanja.
Čitajući prvu razinu naslova teksta, pretpostavio sam da će nam autor već u prvim rečenicama jasno naznačiti polazište teorije (neobrazovanosti). U ovom slučaju sam očekivao nedvosmislenu definiciju obrazovanja (obrazovanosti). Nisam je uspio otkriti.
Naime, ako znam što autor misli kad navodi riječ obrazovanje, neće mi biti teško dokučiti i definiciju i poluobrazovanja i neobrazovanja.
Nisam uspio pronaći definiciju, pa sam zaključio da se autor poigrava s višeznačjem sintagme. Izostavljanjem definicije čitatelje odvodi prema (samo) njima (filozofima) razumljivom sustavu.
Ja taj postupak nazivam manipulacijom ali se odmah pitam: zašto to čini? Jer u mojoj percepciji znanstvenici su oni koji imaju obvezu društvo činiti boljim.
Budući da je autor već u Predgovoru najavio, za mene previše nerazumljivih sintagmi, navodim neke od njih: ideja obrazovanja, sveobuhvatno obrazovanje, klasična teorija obrazovanja, svekolika teorija obrazovanja, humanistički obrazovani čovjek, duhovni sadržaj obrazovanja, socijalno obvezujući pojam obrazovanja…, najavljujući pojavne oblike neobrazovanosti, zaključio sam da bi mi za upoznavanje tog metajezika trebalo nekoliko godina studiranja. I odustao. Međutim u Predgovoru je autor kao dokaz svojih teza naveo i međunarodno PISA mjerenje. I ponudio nam svoju (filozofsku) interpretaciju. Navodim je:
Debate oko elitnih sveučilišta i uvjeta studiranja dospijevaju na naslovnice novina i magazina, navodno manjkava kvaliteta škola i sveučilišta – PISA – dovodi do obrazovno-političkih ataka panike, kult i borba za vrhunske istraživače i potencijalne nobelovce sročuju se kao nacionalne potrebe, u medijima se množe science produkti, insceniraju se ne samo kratki simpoziji o svim zamislivim temama, nego su tu i duge noći posvećene znanosti i istraživanjima, a jedna od najuspješnijih tv-emisija općenito je šou znanja.
PISA
Autor je PISI posvetio 4. poglavlje: PISA: Ludilo rangliste / 63
Budući da sam, u prethodno navedenim rečenicama, naslutio razlikovanje mojeg i njegovog doživljaja PISA projekta, svoj osvrt na Konradovo djelce, počet ću sa suprotstavljanjem svojih i u tekstu navedenih argumenta.
PISA – dovodi do obrazovno-političkih ataka panike, kult i borba za vrhunske istraživače i potencijalne nobelovce sročuju se kao nacionalne potrebe…
U boldanom dijelu rečenice Konrad na neobičan način afirmira PISA mjerenje. Nekako (filozofski) naslućuje da bi se temeljem PISA testiranja mogla prepoznati dječica (u dobi oko 15 godina) koja bi mogla imati potencijal vrhunskih istraživača, čak i nobelovaca. Meni je upravo tom rečenicom objavio da ne razumije bit PISA mjerenja. Naime, PISA mjerenja se temelje na određenom profilu testova. I šalju prije svega poruku, baš kao što testovi moraju, da je puno važnije otkrivati djecu koja misle. Zapravo djecu koja ne žele sudjelovati u kretenskom mjerenju temeljenom na reprodukciji (informacija).
PISA testovi zapravo reformatorima sugeriraju smjernice mijenjanja sustava odgoja i obrazovanja. To što to političari i neki filozofi prevode kao natjecanje, pokazuje zapravo njihovo nerazumijevanje projekta.
Navodeći vrhunske istraživače, čak i nobelovce Konrad se pogubio. Naime, ne znam postoji li ijedna kladionica koja bi “tipovala” na dijete od 15 godina s pretpostavkom da bi moglo biti nobelovac.
S ovim argumentum pokušavam dokazati da je Konrad filozof koji filozofira (lupeta).
PISA – dovodi do obrazovno-političkih ataka panike, kult i borba za vrhunske istraživače i potencijalne nobelovce sročuju se kao nacionalne potrebe…
U ovom dijelu se u potpunosti slažem s Konradovom opservacijom posljedica uvođenja PISA mjerenja. Međutim, mislim da je riječ o sociološkom problemu, i da bi se ponajprije o tome trebali očitovati sociolozi. Naime, narod je davno domislio poslovicu: vidjela žaba konja kako se potkiva, …pa digla nogu…
Nacionalne potrebe definiraju vladajući. Budući da živimo u materijalnom svijetu (temeljenom na panem et cirsenses), koje se temelji , u ekstremnom smislu, na ludilu gladijatorskih igara. Mislim da je vladajućima već tada bilo jasno “na koji način se mogu dobiti izbori” (ili osiguravati mir u kući).
To što je naša bivša predsjednica uspjela svojim odnosom prema sportskim natjecanjima (mislili smo tada – “nacionalnim sramoćenjem”) postati članica MOO, velebne i globalne institucije, jasno pokazuje na koji način svijet danas funkcionira.
Nacionalne potrebe ne definiraju umjetnici, humanisti, dodajmo i filozofe… o tome odlučuju, političari, državnici, generali…
PISA: Ludilo rang liste (str. 63.)
Stanje prosvjetne politike danas može se opisati jednom jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rang liste.
Ova je opaska sve samo ne polemična, jer upućuje na upravo zastrašujuću evidenciju. Sve relevantne obrazovno-političke odluke o kojima se u javnosti žestoko raspravljalo posljednjih godina motivirane su bilo lošim mjestom na listi, ili su pak rođene iz želje za postizanjem boljeg mjesta na listi. …
S ovim rečenicama Konrad započinje 4. poglavlje.
Prvu rečenicu sam uspio prilagoditi, donekle, hrvatskom sustavu (prosvjetne politike), ali već u nastavku teksta sam zaključio da “hrvatski političari” nisu ni približno dosegli razinu rang-lista reformiranja (iako je ne rijetko navode kao poticaj).
Sve relevantne obrazovno-političke odluke…
Riječ sve u egzaktnim znanostima ima značenje – bez iznimke, a tvrdnja: ova je opaska sve samo ne polemična, (barem) kod mene (bez iznimke) proizvodi reakciju. Jer takav tip komunikacije sam odavno definirao – dogmatskim.
Možda je Konrad potpuno u pravu, ako misli samo na austrijske reforme obrazovanja. Ja o tome ne mogu suditi jer nemam dovoljno podataka. Ako je tako, onda se morao o tome jasno očitovati. Pogotovo dozvoljavajući da se knjiga prevede na hrvatski jezik. Jer izdavač predstavlja prijevod knjige s rečenicom: Pitanje znanja i njegovog vrednovanja trebalo bi biti goruće pitanje za opstanak hrvatskog nacionalnog bića: pred nama su vrlo zanimljivi odgovori jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih austrijskih znanstvenika.
Ovo naglašavam s pozicije suglasja znanstvenika: iskustva jednog društva nisu (izravno) model uspješnog mijenjanja drugih društava.
Rang liste
Čitajući poglavlje, zaključio sam da je Konrad pokušao PISA mjerenja staviti u kontekst svih negativnosti društvenih mjerenja. Zabavno je to što prirodne znanosti znanje o problemu temelje na mjerenjima, tvrdeći da je mjerenje jedini kriterij istine. Kad je riječ o tzv. humanističkim znanostima Konrad je dokazao moju tvrdnju, da to nisu (egzaktne) znanosti. Naime, u jednom dijelu teksta navodi:
Umjesto obrazovnih ciljeva prosvjetiteljstva (autonomija, samosvijest i duhovno prožimanje svijeta), umjesto obrazovnih ciljeva reformatorskih pedagogija (životnost, socijalne kompetencije i radost učenja), umjesto obrazovnih ciljeva neoliberalnih prosvjetnih političara (fleksibilnost, mobilnost i sposobnost za zapošljavanje) pojavio se jedan jedini obrazovni cilj: da se položi PISA. Ni u kojem središtu tobožnjeg obrazovanja neobrazovanost se ne pokazuje znakovitije.
Da nema zabune, ne znam o čemu govori kad navodi prosvjetiteljstvo, ne znam što se krije u reformatorskoj pedagogiji, a nije mi jasno na što misli kad navodi neoliberalne prosvjetne političare. Ne razumijem ni na što misli kad navodi: autonomiju, samosvijest, duhovno prožimanje svijeta, životnost, socijalne kompetencije, radost učenja, … ne znam u kojem su razdoblju postojale ideje prosvjetiteljstva… itd., i u kojim su društvima, kada i s kakvim “rezultatima” afirmirane.
To što ja ne znam njegova polazišta u argumentaciji nije uopće dramatično. Problem je u tome što je naveo tri polazišta s različitim ciljevima (obrazovanja???). A najveći vidim u nedostatku definicije (bilo kakve) obrazovanja, znanja, …).
Heraklit (mračni) je tu bio puno jasniji: sveznalaštvo ne uči ljude pameti!
Da nema zabune odavno se, na razne načine, očitujem na sličan način kao Konrad, o tzv. rang listama. Rangiranje priznajem jedino kad je riječ o egzaktnom mjerenju rezultata, bez utjecaja i interpretacija tzv. eksperata (sudaca). U tzv. društvenim znanostima to ne postoji!
Puno zanimljivije bi mi bilo da je u nekom od primjera naveo tzv. mjerenje IQ kod ljudi, kojim su se predugo rangirali ljude (prema pameti), a pogotovo dodao priču o besmislenosti jednog IQ mjerenja (tko zna više koliko je inteligencija “ danas u prometu”).
Konrad je pokušao i uspio demistificirati kretenizam rang listi. Međutim, uzevši PISA mjerenja u dokazivanju ludila rang listi, malo se preigrao. Mislim da je na kraju ipak trebao svoju pozornost usmjeriti u pokušaje traženja razloga postojanja rang listi (kroz povijest), a ne dokazivati očito.
Procjenjujem da je to u području kojim se bavi sociologija.
Nastavak slijedi.
