Ocjenjivanje na daljinu

Ocjenjivanje

Ocjenjivanje je rak-rana svakog sustava u kojem je prisutno s pozicije subjektivnog (ljudskog) utjecaja. Svi vladajući sustavi su to prije znali, a i sada dobro znaju. Zbog toga su osmišljavali zakone, od Hamurabija, Drakona, Solona, Klistena… Rimljani su nadmašili sve prethodne pokušaje stvaranja zakona, koji obvezuju i vladajuće i „narod“. Rimsko pravo je i danas neizostavni kolegij na kojem se temelji svaki pravni studij.

Definiranje pravila / zakona je samo jedan aspekt organiziranja stabilnog društvenog sustava. I rekao bih najjednostavniji. Naime, već u sljedećem koraku se trebaju odabrati (imenovati) oni koji su zaduženi za interpretacije ispisanih zakona. U osnovi svega je ideja pravde!

Demokracija je osmislila pravni sustav koji se temelji na Ustavu.

Ustav je pravna kategorija koja se u stabilnim demokracijama izuzetno rijetko dovodi u sumnju. Iz Ustava se izvode zakoni koji definiraju načine ponašanja u pojedinim segmentima društva. Kontrola pravednosti interpretacije zakona održava se institucijama: Ustavni sud, Vrhovni sud… Međutim, nije teško dokučiti da se institucije, koje arbitriraju o pravednosti, „popunjavaju ljudima“. I evo nas na početku.

Psiholozi su nam poslali poruku o temeljnim ljudskim potrebama: moć, sloboda, zabava, ljubav (Glasser). Ako je to istina, tada imamo veliki problem. Naime, riječ je o pojmovima koji su u najvećoj mjeri iracionalni i nemoguće ih je definirati. A kada je to tako, imamo kaos u interpretacijama.

Na prvo sam mjesto stavio moć. Riječ je o pojmu koji se danas najčešće interpretira kao: mogu činiti sve što poželim! I nikada ni ikome neću „odgovarati“ za svoje postupke. A istovremeno ću biti slobodan, zabavljat ću se do besvijesti i kupati u ljubavi. Tome svjedočimo svakodnevno. Ako malo kritički preispitamo takvo polazište, neće nam biti teško dokučiti da je riječ o materijalnom sustavu vrijednosti. Moć se u tom svijetu najčešće postiže političkim putovima. Pokazuje se da je ostvariva i s velikom količinom novca. Mislim da nema nikakve sumnje u to da živimo (globalno) upravo u takvom sustavu, u koji su se svršeno uklopile i institucije koje skrbe o duhovnosti naroda.

Govorim s pozicije koju su filozofi, nekad nazvali „logički empirizam“ (danas se imenuje kao logički pozitivizam), a koja se temelji na: novi put uma ne vodi preko mišljenja, već argumenata, ne preko dogmi, već činjenica, ne preko mutnih proročanstava, već ponovljivih eksperimenata[1]!

Ocjenjivanje u školama

Profesori, nastavnici, učitelji… su samo ljudi koji, žive i samoostvaruju se u postojećem sustavu vrijednosti. Nije teško dokučiti da i oni teže prema ostvarenju elemenata moći na svojim mikrorazinama. I da to sasvim sigurno zasjenjuje komunikaciju s učenicima.

Narod od davnina pamti i šalje poruke. Ja sam upamtio jednu koja je zabavna, ali još uvijek „drži vodu“: kadija te tuži, kadija ti sudi! Mislim da je ova narodna mudrost vrlo bliska opisu procesa ocjenjivanja učenika.

Digresija

Mislim da ne postoji dijete koje u jednom trenutku nije pomislilo: kad ću više postati veliki? A i to, da ne postoji čovjek koji moć nije upozna(va)o već na razini tzv. šalterskih djelatnika, čekajući u redu koji se povećavao, dok je djelatnik iza šaltera mudro gledao u nekakav papir. Ja sam to nekada imenovao „sindromom šalterskog radnika“. Sada sam siguran da je to dio priče o ostvarenju moći u području u kojem djelujemo.

Ako je moj zaključak dobar, nije teško dokučiti da isto vrijedi za profesore, nastavnike, učitelje,… i sve one koji arbitriraju na bilo koji način u ocjenjivanju učenika. Dokimologija subjektivnost ocjenjivača smatra najvećim problemom.

Redovna nastava

Redovna nastava je sintagma kojom opisujemo školsku zbilju. Riječ je o neposrednoj dnevnoj komunikaciji učitelja i učenika. Dio komunikacije je i proces ocjenjivanja. Najčešći načini ocjenjivanja se svode na tzv. pisane i usmene provjere. Neki predmetni nastavnici prednost daju pisanim provjerama s uvjerenjem da su takve provjere objektivnije u definiranju ocjene. Moje iskustvo je ponešto drukčije. Naime, siguran sam da su pisane provjere za većinu nastavnika najlakše, jer za par sati rada dobiju se ocjene za tridesetak učenika. Međutim, objektivnost pisanih provjera značajno je umanjena sveprisutnim varanjem (učenika) tijekom provjera. Usmene su provjere dijalog učenika i učitelja. Vještom učitelju ne treba puno vremena da u takvoj individualnoj komunikaciji kod učenika otkrije razine razumijevanja „predmeta“. U tom je procesu nešto više prisutna subjektivnost ocjenjivača. Naravno, takav tip ocjenjivanja zahtjeva više vremena. Osoban je i od ocjenjivača trži i svojevrsni emocionalni angažman. To mnogi nastavnici nisu u stanju objektivizirati.

Osnivači javnih škola propisuju tzv. pravilnike o ocjenjivanju, pokušavajući što je moguće više umanjiti subjektivnost nastavnika u procjenama znanja učenika.

Pokazalo se da je takav sustav ocjenjivanja, novim reformatorima, ušao u zonu reformiranja. „Škola za život“ upravo promovira novo, nazvao bih ga (nakon kratkog uvida u prijedlog), esejističko ocjenjivanje. U ovom trenutku mi se čini da će takav pristup ocjenjivanju ostati dugo „mrtvo slovo na papiru“. Naime, mislim da ga je moguće provoditi jedino u trajnoj i izravnoj komunikaciji sa svakim učenikom. To je opis nečega što se naziva individualna nastava. Mislim da za to naš školski sustav još nije spreman. To je poteškoća, koja i ako se riješi, neće ocjenjivanje dovesti u zonu smanjene subjektivnosti ocjenjivača. Prednost je velika u tome što će nastavnici učenike početi doživljavati kao osobe, a ne „brojeve“. Tada bi i neposredni odgojni utjecaj nastavnika bio značajniji.

Nastava na daljinu

Nastava na daljinu (on-line nastava) je eksperiment kojem svjedočimo. Temelji se na dostupnoj nam tehnologiji. U ovom se trenutku čini da su nam, za taj tip nastave, sve mogućnosti koje suvremena tehnologija nudi, na raspolaganju. Pokazuje se čak i to da se novac angažiran za aktiviranje dostupne tehnologije uopće ne spominje.

Pogledajmo u čemu se razlikuje ovaj tip nastave od prethodnog.

U idealnom slučaju, nastavnici aktualiziraju predmetne programe, baš kao da su u učionici. Učenici su u svojim domovima, i kao u redovnoj nastavi dobivaju (ex cathedra) sve potrebne predmetne informacije. Recimo da je na takav način, tzv. realizaciju predmetnog programa, moguće u potpunosti obaviti.

S te pozicije „obveze“ države (ministarstva) su u najvećoj mjeri zadovoljene. Mislim da nema niti jednog roditelja koji smije i može državu kriviti za grijeh nedjelovanja. I sam mislim isto. I dodajem, reakcija ministarstva je briljantna na mnogim razinama.

Prvu osvješćujem s pozicije novca. Naime, nitko se od političara, niti u jednom trenutku nije očitovao s pozicije: nema novca!

Drugu razinu osvješćujem s pozicije učenja. Kad je riječ o nastavnicima (učiteljima) izvjesno je da moraju (sada to postaje interesno učenje) naučiti (is)koristiti sve mogućnosti koje im (sveprisutna) tehnologija nudi, a koju su do sada percipirali marginalno. Mislim da bi se to moglo ubaciti u koncept tzv. cjeloživotnog obrazovanja (učitelja).

Pogledamo li poziciju učenika, nije teško dokučiti u kojem bi ih smjeru moglo odvesti učenje na daljinu. Naime, ovakav tip nastave postaje i njihovo ogledalo. Sada su suočeni samo sa sobom i predmetnim podacima.

Međutim, nije teško dokučiti i to da se u nastavi na daljinu potpuno izgubila odgojna uloga škole. Čini se da u ovakvoj opciji „spašavanja školske godine“ to baš nikoga ne zanima. Možda je to naznaka nekih budućih vremena u kojima će škola postati samo obrazovna ustanova.

Pokušavajući opisati idealnu nastavu na daljinu pronašao sam ipak samo – želje. Naime, u ovoj priči, pokazuje se, neupitna je samo tehnologija. Mediji i mrežne aplikacije uspijevaju ispuniti većinu očekivanja onih koji su pokrenuli eksperiment. Međutim, školski sustav se temelji na predmetnim programima, nastavnicima i učenicima.

Ako pretpostavimo da svi nastavnici imaju na raspolaganju sve tehnološke mogućnosti, u smislu slanja predmetnih podataka svojim učenicima, nije teško zaključiti da uz tu pretpostavku ide i druga: svi nastavnici bi trebali imati tehnološka znanja, ili ovladati s njima u vrlo kratkom razdoblju. Stvarnost je na razini narodne poslovice: puno zvanih malo odabranih!

Ja bih ovo saznanje (mislim da se lako može provjeriti tzv. društvenim istraživanjem) nazvao najvažnijim mjerenjem nastavnika ikada. Mislim da je na razini davne priče: Hic Rhodus, hic salta! Baš kao što se u ratnim razdobljima jasno objavljuju oni koji jesu i oni koji nisu. Mislim i to da će ovaj eksperiment, u konačnici, najjasnije izbodovati nastavnike u hijerarhiji i njihovih plaća i njihova napredovanja.

Učenici (i njihovi roditelji, birači) su zapravo meta cijelog eksperimenta. Jasno je da bez učenika ne bi postojao niti jedan školski sustav. Nije teško zaključiti da ne bi postojala ni nastavnička zvanja, a niti ministarstvo za odgoj i obrazovanje. Taj tip očite ovisnosti školskog sustava o djeci nije vidljiv u sustavu. Naime, više je nego izvjesno da se u komunikacijama ministarstva, nastavnika i učenika najčešće objavljuju naznake moći. Počevši od nečega što se u školama afirmira kao odgoj i naravno, u procjenjivanju tzv. usvojenosti gradiva, tj. pri ocjenjivanju.

Budući da je odgojna komponenta škole zanemariva u nastavi na daljinu fokus je na obrazovanju učenika. Pogledajmo kako to izgleda u našoj izvedbi.

Jedan od prvih naputaka učenicima bio je u „propisivanju broja sati učenja“. Netko iz ministarstva je valjda procijenio koliko sati dnevno djeca trebaju učiti ako žele biti uspješni u nastavku svojeg obrazovanja.

Kad sam promislio takav naputak zaključio sam da je riječ o najbanalnijem alibiju, tj. prebacivanju odgovornosti na učenike (i njihove roditelje) u slučaju neuspjeha eksperimenta. Ne znam tko je i zašto poslao takvu poruku učenicima. S takvim nebuloznim porukama sam se prečesto susretao tijekom svojeg djelovanja u školskom sustavu, i nisu mi iznenađujuće. Ono što me je uvijek fasciniralo (a pogotovo sada) jest izostanak bilo kakvih reakcija tzv. stručnjaka (školskih psihologa, pedagoga, …). Čini se da se kao stručnjaci objavljuju samo u ekstremnim situacijama glumatajući nekakvu „psihološku pomoć“ ugroženim učenicima.

Ipak, varam se. Zrinka Ristić Dedić nedavno je poslala prekrasnu poruku nakon istraživanja postojećeg stanja: 60% učenika pod teškim je stresom.

Komunicirajući s insajderima, tj. onima koji su izravno uključeni u proces on-line nastave, dobio sam zanimljiv podatak. Podatak se odnosi na pisanje dnevnika, u kojem bi kreatori procjenjivali učinkovitost njihova djelovanja (ovo se odnosi na članove tima koji je oformila ministrica). Ne znam tko je domislio takav naputak – mislim da je briljantan! Mislim i više, naime, konačno su oni koji reformiraju shvatili da moraju (iz)mjeriti posljedice svojeg djelovanja. To ja nazivam – znanstvenom metodom. I zbog toga sam se referirao na logički pozitivizam[2].

Drugu insajdersku informaciju dobio sam na zabavan način. Riječ je o učeniku drugog razreda gimnazije, koji je u četiri dana trebao ispisati četiri testa. Jedan je test bio iz matematike. I kako to biva, dobio sam poziv da budem uz njega dok piše test iz matematike. Na neki način sam već predvidio poteškoće pri on-line ocjenjivanju, tog tipa. Učenik mi je bio drag pa smo se zadržali u razgovoru. Ukratko je naveo svoj doživljaj on-line poučavanja, ali i doživljaj svojih roditelja. Njegova priča je na razini istraživanja gđe. Ristić Dedić, a mamina bi bila zabavna, da nije ozbiljna. Jer, čini se da je ona bila odgovornija prema školskim obvezama sina, od njega samoga. Gledajući zbunjenog sina zaključila je da treba nazvati dostupne brojeve (ministarstva). Pokazalo se da joj nijedan broj nije dao odgovor na pitanja.

Učenika sam nekako uvjerio da je to obično varanje, s pozicije da te ocjene nitko ozbiljan neće valorizirati kao znanje o predmetu. Nakon testa reče mi da je ipak pronašao društvo u pisanju testa (učenik iz razreda) i da je test riješio na razini 75%, tužno dodajući, to je samo četvorka. Mislim da je lako prepoznati da su i mama i učenik u sustavu općeg uspjeha.

Međutim, neočekivano sam dobio i vrlo zanimljiv test koji su rješavali. Riječ je o testu potpuno drukčijem od testova koje u matematici rješavaju učenici tijekom redovne nastave. Procijenio sam: da su učenici imali samo par sati pripreme za takav tip testa, mislim da bi najmanja ocjena bila bi trica. U testu nije bilo nijedne formule, samo slike geometrijskih tijela i zahtjev da se prepozna jezik komunikacije u području stereometrije. Ponovio bih riječ briljantan (test) da je za test postojala odgovarajuća priprema.

Na kraju

Naravno je da priča učenja i ocjenjivanja (na daljinu) nije ni blizu kraja. Svakodnevno svjedočimo medijski objavljivanim scenarijima budućeg privođenja školske godine kraju. Ideja je lako prepoznatljiva (s pozicije ministarstva, države). Nije teško prepoznati silnu želju države (prije svega) da dokaže svoju sposobnost prije skorih izbora. Ako je moja pretpostavka dobra nije teško dokučiti što će biti vrlo važan dio buduće predizborne kampanje. 

The show must go on

PS

Ovih dana svjedočimo dnevnom medijskom javljanju naše ministrice. Posebno su aktualni scenariji vezni uz državnu maturu i razrednu nastavu. Prva misao nakon čitanja ponuđenih scenarija, bila je: zašto to čini?

Naime, izvjesno je da baš nitko na svijetu ne može jasno prognozirati kraj pandemije! Argumenti su svuda oko nas: Uzmimo samo otkazivanje na neodređeno vrijeme svih sportskih natjecanja! A u tom području je nezanemariva količina novca u opticaju. Ne znam na kojim argumentima ministrica temelji svoje scenarije, ali zaključujem da ministrica ne prati sportska zbivanja.

Promišljajući situaciju iz tog kuta (neizvjesnosti budućih događanja) pomislio sam da bi najbolje rješenje za državnu maturu bilo – da se suspendira u ovoj godini (baš kao i olimpijske igre) a svim sveučilištima pošalje preporuka da provedu kvalifikacijske ispite kad se steknu uvjeti.

Kad je riječ o razrednoj nastavi, riječ je o najnezaštićenijoj populaciji (u svijetu). Gurati djecu u prve redove borbe protiv korone, samo zato što je netko rekao da su niskorizična populacija, smatram licemjernim. Pogotovo zato što mislim da njihovo obrazovanje neće nimalo trpjeti. Mislim čak i više – neće trpjeti niti obrazovanje svih drugih učenika. Dapače, ako pogledamo globalnu sliku zagađenja Zemlje, lako je uočiti kakve posljedice ostavlja (profitabilno / uspješno) djelovanje ljudi. Ali i to da se Zemlja počela „oporavljati“ već nakon par mjeseci njihova nedjelovanja.  

Scenarij koji je meni najočitiji jest: Školsku godinu odmah privesti kraju! I svim učenicima osigurati nastavak školovanja u sljedećoj školskoj godini bez ocjena!


[1] W. Eilenberger: Doba čarobnjaka, Fraktura , 2019.

[2] Mogao sam navesti mnoge primjere vezane uz provedbu eksperimenata u prirodnim znanostima. Ipak sam se odlučio uključiti „filozofiju“ u argumentaciju, jer mislim da „filozofske argumente“ većina ljudi doživljava kao „mudrost“ a prirodoslovlje samo kao nešto – što ne razumiju.

Autor: Nikica Simić