Prije uvoda
Okolnosti, s kojima se upravo suočavamo, dramatično utječu na sve sfere našeg dosadašnjeg načina življenja. Mislim da ne postoji ijedan javni djelatnik koji se o tome nije očitovao. Očitovali su se i svi oni koji žele i u stanju su pripomoći da se prevlada krizno razdoblje. Očituju se i oni koji imaju „kirurška rješenja“. Pokazuje se i to, da se pristupi rješavanja krize – razlikuju.
Nije teško dokučiti da je primarni cilj u pronalaženju načina da se očuva zdravlje u okruženju u kojem bivstvujemo. Međutim, nema onoga koji nije svjestan da rješavanje ovoga problema proizvodi posljedice i u drugim, izuzetno nam važnim, područjima dosadašnjeg načina življenja.
Ne želim arbitrirati o tome tko, što i kako čini. Mislim da je u demokratskim okolnostima najprirodnije i posebno važno da imamo povjerenje u odlučivanje onih koje smo ovlastili da djeluju i ime nas. Sve drugo vodi u pogrešnu interpretaciju demokracije. Na sljedećim izborima imamo priliku odlučivati isto ili drukčije.
Govorim s pozicije narodne mudrosti: puno bab(ic)a – kilavo dijete!
U mojem promišljanju sadašnje situacije procjenjujem da je vrlo slična okolnostima vezanim uz ratna djelovanja. Tada nitko ne dovodi u sumnju hijerarhiju odlučivanja. Demokracija je tada suspendirana!
Moje prethodne godine odvele su me u područje koje se na razne načine imenuje (ovisno o tzv. akcijskim planovima i ljudima zaduženim za provedbu reforme), a u biti su pokušaji reformiranja hrvatskog školskog sustava.
Pokazalo se da je „Škola za život“ (naziv s kojim se krenulo u reformiranje u školskoj 2019./20. godini), po drugi put suočena s dramatičnim okolnostima. Prvu blokadu (školskog sustava) proizvela su sindikalna djelovanja. Pokazalo se da je to bilo razdoblje sive zone. Naime, mislim da nikome nisu bile (u kontekstu reforme) jasne uloge sindikata, koji štite interese djelatnika / nastavnika, Vlade koja je preuzela odgovornost za provedbu reforme, ali ni dvostruka uloga ministrice.
Drugi udar na reformu proizveo je koronavirus. Upravo smo u tom razdoblju.
O pokušajima reformatora, i onih koji su sada zaduženi za održavanje „na životu“ školskog sustava, svi u Hrvatskoj imaju svoj stav.
Ministrica i njezin tim su domislili način za koji misle / procjenjuju da bi, u postojećim okolnostima, mogao polučiti ponajbolje učinke u kontekstu održavanja funkcioniranja postojećeg sustava. Odlučili su se za tzv. on-line nastavu. Budući da se to nikada i nigdje u svijetu nije događalo na ovakav način, ja ih nazivam vizionarima (pionirima). I klanjam im se do poda.
O ovom ću se razdoblju očitovati, nakon što se aktualni analitičari očituju, i nakon što prikupim, što je više moguće, podataka o dinamici provedbe i učinkovitosti ovog eksperimenta.
Uvod
Opći uspjeh je nepromjenjiva konstanta našeg školskog sustava. Skoro da bi je mogli usporediti s gravitacijskom. Za one koji ne znaju, gravitacijska je konstanta odgovorna za ustroj Svemira kakvog poznajemo. Neki vole naglasiti: da je gravitacijska konstanta samo malo, malo drugačija, Svemir bi se tada dramatično razlikovao od postojećeg.
Naša je ministrica, najavljujući reformske zahvate, posebno naglasila da se uloga općeg uspjeha neće mijenjati! Dakle, i dalje je primarna konstanta koja će obilježavati i naš budući školski sustav.
Što je to opći uspjeh?
Opći uspjeh je lako razumljiva sintagma u značenju: ukupan zbroj ocjena (bodova) iz svih predmeta, prikupljenih tijekom školovanja. U osnovnoj je školi riječ o četiri godine obveznog školovanja, od petog do osmog razreda, a u srednjim se školama bodovi prikupljaju od prvog do četvrtog razreda.
Temeljna uloga općeg uspjeha odnosi se na tzv. vertikalnu prohodnost učenika, tj. temeljem zbroja bodova stječu se uvjeti za upis u višu fazu školovanja.
Broju ostvarenih bodova iz školskih predmeta, za učenike osnovnih škola, mogu se dodavati bodovi iz područja koje je propisalo Ministarstvo. Srednje škole određuju svoj minimalni tzv. prag (bodova). Učenici koji su prikupili manje bodova od propisanog minimuma (bodova), ne mogu nastaviti školovanje u toj ustanovi.
Kad je riječ o učenicima srednjih škola, za nastavak školovanja (upis na fakultet), općem se uspjehu pridodaju bodovi prikupljeni nakon uspješno položene državne mature.
Na prvi pogled, u navedenom o općem uspjehu, nije ništa sporno.
Kritičko mišljenje
Jednom sam zgodom napisao da kritičko mišljenje / promišljanje ima smisla samo u preispitivanju početnih uvjeta. U ovom je slučaju riječ o promišljanju uloge općeg uspjeha. U nastavku ću analizirati – ništa nije sporno. Naime, nije teško dokučiti da ovaj način afirmiranja „vertikalne prohodnosti“ prednost daje ponajboljim sakupljačima bodova. Pogledajmo što se krije iza te sintagme.
- Petnulaši
Ponajbolje sakupljače bodova neki nazivaju petnulaši, a neki drugi štreberima. Unatoč drugima, mislim da nema ni jednog roditelja koji s ponosom ne objavljuje da mu dijete ima sve petice. S takvim stavom zapravo objavljuju svoju podršku sustavu koji se temelji na općem uspjehu.
- Natjecanje
Ulaskom u školu djeca ulaze i u sustav natjecanja. Pobjednik je onaj koji dobije najveću ocjenu. Roditelji i ovom sustavu daju podršku bez previše propitivanja, osim u slučajevima kad njihovo dijete ne ostvaruje očekivane rezultate.
Mars (bog rata) u pratnji ima Fobos (strah) i Deimos (užas),
a svako natjecanje u pratnji ima stres.
- Ocjenjivanje
Objektivnost općeg uspjeha temelji se na objektivnosti ocjenjivanja učenika. Mislim da se upravo na ovom mjestu nalazi najslabije mjesto sustava koji se temelji na općem uspjehu. O tome se ponajbolje izjašnjava dokimologija. Naime, subjektivnost ocjenjivača (učitelja) je trajni uteg u sustavu. Do sada se nije pronašao način da se izbjegne. Zbog toga, u sportskim natjecanjima tehnologija sve češće arbitrira u subjektivnim procjenama ljudi / sudaca.
- Ishodi učenja
Ishodi se učenja reformom posebno naglašavaju. Svaki predmetni kurikulum ih posebno i precizno ističe. Čini se da je i na ovom mjestu sve razumno i razumljivo. A kad se čini da je tako kritički mislioci bi se uistinu trebali zamisliti. Recimo samo da je moje mišljenje o „ishodima“ drukčije. Naime, mislim da bi primarni i jedini ishod školovanja (odgoj i obrazovanje) djece trebao biti samoostvarenje učenika.
To sustav temeljen na općem uspjehu niti ne naslućuje.
Pogledajmo drugu stranu medalje.
- Djeca / učenici se razlikuju
Osnovna, obvezna, škola temelji se na principu: jednako školovanje za sve. To znači da su svi učenici osnove škole suočeni s istim predmetnim programima. Prvi problem vidim u broju predmetnih programa (koje je propisala država). Naime, u „sportskom žargonu“ mogli bi reći da su učenici suočeni s „desetobojem“ (nije teško utvrditi da je broj školskih predmeta veći od deset). U sportu se pokazuje da se pravi desetobojci „rađaju“ jako rijetko. Ako se dobro sjećam, tata Vlašić je bio zadnji hrvatski desetobojac koji je imao nekakav međunarodni rejting. Stoga nije teško zaključiti da je i broj učenika koji mogu udovoljiti maksimalnim kriterijima u svim „disciplinama“ – skroman.
Pogledajmo i drugu stranu. Recimo da bi se logika onih, koji propisuju takvu jednakost u obrazovanju učenika, mogla temeljiti na motivaciji vezanoj uz „veliku nagradu“, tj. ako udovoljite našim uvjetima, možete postati što poželite. Taj se tip logike na prvi pogled, čini razuman. Ali ako se vratimo na sportsku logiku, nije teško zaključiti što bi bilo koji atletski trener pomislio o tome.
Zaključak koji izvodim: zagovornici općeg uspjeha misle da se djeca ne razlikuju. Ili, možda s općim uspjehom žele afirmirati određeni profil učenika.
- Peti razred osnovne škole
Željko Jovanović, bivši ministar, ozakonio je „prikupljanje bodova“ (a Vedran je Mornar, također bivši ministar, kreirao formulu za prikupljanje bodova) od petog razreda. I dramatično pojačao ulogu općeg uspjeha. Mislim da je tom odlukom pokušao riješiti problem tzv. „inflacije petnulaša“. Možda je i imao dobre namjere, ali očito na umu nije imao misao da je put u pakao popločan – dobrim namjerama. Meni je zabavno to što se nitko, od psihologa, pedagoga…, znanstvenika, nije očitovao jasno, dramatično i s negodovanjem. Jer argumenata su imali sijaset. Posebno naglašavam ulogu psihologa (u lošem kontekstu), jer oni su, recimo, najkvalificiraniji u razumijevanju posljedica koje prikupljanje „bodova za budućnost“, u toj dobi, može i kako motivirati dječicu.
- Državna matura
Do sada nisam uspio pronaći niti jedan argument s kojim bih dao potporu ideji i ulozi općeg uspjeha. Ne znam zbog čega i kad se uopće aktualizirala, ali neki su se školski sustavi vremenom ipak mijenjali. Recimo da je opći uspjeh i dalje zadržan, ali je diferencijacija učenika (prema sposobnostima) dobila značajno veću ulogu. I naravno, broj školskih predmeta smanjen i prilagođen programima u kojima su se učenici osjećali ugodno.
Državna je matura nezaobilazno mjesto u komentiranju našeg školskog sustava. Neki i dalje misle da je treba „ukinuti“. Najčešći se argumenti za taj stav vezuje uz „loše rezultate“ polaznika mature. Ja takve stavove (o ukidanju DM) vezujem uz kirurška rješenja i liječenje simptoma. Naime, do sada nisam naišao na ijednu ozbiljnu analizu pitanja: zašto su rezultati „loši“? Ja ih smatram posljedicom sustava koji se temelji na općem uspjehu.
U prethodnom sam tekstu naveo neke karakteristike općeg uspjeha i naglasio neka (smatram ih ključnima) mjesta koja obilježavaju našu školsku stvarnost. U nastavku ću pokušati maksimalno kompromitirati opći uspjeh i usmjeriti „reformatore“ prema promišljanju i kreiranju novog školskog sustava koji se ne temelji na općem uspjehu.
Prva posljedica postojećeg sustava je nešto što je kod nas nazvano – reproduktivno učenje. Mislim da je očito, i da to vide i „reformatori“ koji sada ulažu silne napore da se kod nastavnika utječe na promjenu paradigme poučavanja, tj. da nastavnici ubuduće učenike odvode u fazu tzv. učenja s razumijevanjem. Da nema zabune, taj (ad hoc) pokušaj je nužan u procesu, međutim, siguran sam da više ni savršeni nastavnik, u ovom trenutku, ne bi polučio niti minimalan uspjeh, jer je učenicima već ugrađen „kod“ vezan uz reproduktivno učenje.
Pogledajmo što je o tome rekao Feynman. Jednom je zgodom diljem Brazila držao predavanja te zaključio da su studenti jako dobri u memoriranju stvari, ali da nitko ništa ne razumije. Na kraju nisam vidio kako itko može biti obrazovan u tom samopropagirajućem sustavu u kojem ljudi polažu ispite te uče druge kako položiti ispite, a da nitko ništa ne razumije.
Dobivši ove rečenice od prijatelja Marinka, par sam dana ostao bez teksta. Upravo su one okidač za ovaj. Ako ih kritički promislite lako će te prepoznati našu stvarnost.
Sustav temeljen na (dogmatskom) općem uspjehu, prepoznao sam kao samopropagirajući. Čini se da je Feynman prepoznao i našu sveučilišnu indiferentnost, prema svemu što se događa u reformi. I briljantan, kakav je bio, s lakoćom je prepoznao generatore samopropagirajućeg sustava, rekavši: uče ih da polažu ispite, a da nitko ništa ne razumije. To je za mene izravna posljedica sustava koji se temelji na općem uspjehu i mnogim predmetnim programima s kojima se suočavaju učenici.
Digresija
Naši su prirodoslovci / reformatori u temelje svojih predmetnih kurikuluma ugradili Feynmanovu misao: spoznaja da je tvar čestične strukture najbrže bi obnovila postojeća znanja u slučaju globalne kataklizme. I proizveli kaos u prirodoslovnim kurikulumima.
Da nema zabune, niti jednog trenutka nisam pomislio da je Feynman u krivu promovirajući tu misao. Problem koji vidim je u tome: kome je poslao tu poruku. Jer djeca je mogu samo doživjeti kao još jednu dogmu. I naučiti napamet ne razumijevajući baš ništa.
Pogledajmo na koji se način o tome očituje dr. sc. Marinko Jablan.
Promišljanje atoma je kompleksno. Prokleto ih je teško vidjeti i dugo je vremena to bio tabu u fizici. Tek je Einstein dao čvrst dokaz s analizom Brownovog gibanja.
Feynman svoja predavanja počinje, uz pretpostavku da je u slučaju neke kataklizme uništeno svo znanje civilizacije, rečenicom koja bi sadržavala najviše informacija: Vjerujem da bi to bila tvrdnja da se sve sastoji od atoma. I dodaje mnoge argumente za podršku atomske hipoteze, poentirajući s primjerom Brownovog gibanja.
Feynmanova predavanja su posebno zahtjevna jer odmah osvješćuju najkraći put do rješenja. Zbog toga su slušatelji najčešće zbunjeni, jer nisu prošli sve „slijepe ulice“ u promišljanju atoma. Pretpostavljam da je zato na Feynmanova predavanja dolazilo malo studenata, ali dosta doktora i profesora.
Pametni su ljudi dugo vremena odbacivali postojanje atoma, a sigurno će slična pitanja mučiti učenike i studente kad prvi put čuju te stvari.
Digresiju sam ispisao obraćajući se reformatorima. Naime, pokušao sam suprotstaviti dvije Feynmanove misli. Jednu, na kojoj se grade svi prirodoslovni kurikulumi, i drugu, koju nitko ne spominje, a zapravo bi trebala biti u temeljima naše cjelokupne reforma.
Ne znam jesam li dovoljno jasan u iznošenju svoje argumentacije. To mi je već dugo postalo nevažno, jer znam da oni (reformatori) uvijek znaju bolje. Ali ako se u dogledno vrijeme dogodi da netko počne promišljati tzv. opći uspjeh kao generator svih problema, znat ću da je netko pročitao ovaj tekst.
Prijedlozi
Teško je naslutiti na koji način i kada bi se mogla privesti kraju ova globalna katastrofa. O tome ovisi i kada bi se Hrvatska mogla vratiti u stanje prije toga. Mene zanimaju reformski procesi. Međuti, siguran sam da budućim vladajućima to neće biti u prioritetnom fokusu, jer će se objaviti prioritetniji, gospodarski problemi.
Naime, izvjesno je da bi se u dolazećem razdoblju trebali održati izbori. Izvjesno je da će i „rezultati“ izbora definirati „nove prioritete“. Može li sadašnja ministrica nastaviti kontinuitet započetoga, teško je naslutiti.
Govorim s racionalne pozicije temeljene na iskustvu.
Upravo s te pozicije naslućujem da će se reformiranje hrvatskog školskog sustava nastaviti. I nadam se da neće biti na razini koju je afirmirala hrvatska super žena – Dijana Vican.
Reformiranje će se nastaviti iz banalnog razloga. Previše je (političke, medijske) „tinte proliveno“ na tu temu. Previše je novca uloženo, a korona virus nam je osvijestio da uloga Ministarstva znanosti i obrazovanja, u najmanju ruku, nije zanemariva (barem o očuvanju privida funkcioniranja školskog sustava, koji se sada, konačno, objavljuje kao jedan od najvažnijih državnih sustava).
Ne naslućujem s koje bi pozicije mogli reformiranje nastaviti novi reformatori. Bez Blaženke se Divjak kontinuitet realizacije Škole za život ni slučajno ne bi mogao realizirati na razini primarne ideje.
Ova rečenica je posljedica iskustva koje je sam osvijestio nakon prvog pokušaja reformiranja, tzv. Jokićeve cjelovite kurikularne reforme.
Zbog toga novim budućim reformatorima predlažem polazišta:
- Ukinite opći uspjeh kao polazište vertikalne (akademske) prohodnosti učenika.
- Učinite sve da osnovna škola dobije drugačiju strukturu prilagođenu razlikovanju učenika.
- Učinite sve da taj tip „diferencijacije učenika“ ima odgovarajuće srednje škole koje su u stanju „afirmirati njihove prepoznate sklonosti“.
- Pronađite način da se broj predmeta u programima (i strukovnim i gimnazijskim) umanji do prepoznavanja gospodarskih i drugih potreba.
- Pokrenite sveučilišta u smjeru stvaranja mislećih akademskih građana.
I najvažnije i na prvom mjestu: učinite sve da Vlada konačno definira / napravi Gospodarsku strategiju!
