Uvod
U prethodnim sam tekstovima često navodio definiranje početnih uvjeta kao preduvjet bilo kakvom djelovanju, a naročito u djelovanjima učitelja. Proces komunikacije s učenicima, nakon definiranja / prepoznavanja početnih uvjeta, vezujem uz traženje odgovora na pitanja: što, kako se i tko poučava učenike. Na prvo pitanje odgovor definira osnivač škole. I na drugo pitanje osnivač pokušava odrediti načine poučavanja. Međutim, na to pitanje do danas nemamo jednoznačnih i konačnih naputaka. Osnivač je izravno uključen i u traženju odgovora na treće pitanje. Čini se da je to lako rješiv problem jer se nastavnički sustavi odgoja i obrazovanja, u tom dijelu, definiraju zvanjima (diplomama)[1].
Napomena: Priča se odnosi na tzv. javne škole kojima su osnivači županije i gradovi.
Što?
Nekad su osnivači taj problem rješavali kreiranjem predmetnih programa, i rigidno provjeravali, prije svega, tzv. realizaciju istih. Uloga nastavnika u mijenjanju programa bila je zanemariva. Pokazalo se, u svijetu i kod nas, da taj način nije posebno učinkovit, pa je netko domislio kurikulumski pristup. U tom pristupu pokušavaju se pronaći odgovori na sva pitanja, a u odgovoru na što? nastavnicima se omogućava izvjesna autonomija. Nejasna u dijelu realizacije propisanog programa, ali nešto jasnija u izborima načina djelovanja prema zacrtanim tzv. ishodima učenja.
Kako?
U ovom dijelu postoji nevjerojatna ponuda. I da nema zabune, izuzetno znanstveno utemeljena. Uključeni su psiholozi, pedagozi, metodičari, didaktičari i, naravno, znanstvenici iz predmetnih područja. Pokazalo se da je učinkovitost svih znanstvenih intervencija, na globalnom planu, poprilično skromna. I kao reakcija na takve javne školske sustave nastajale su tzv. alternativne škole.
Tko?
Kad bi se ovaj problem riješio idealno, prva dva pitanja bila bi suvišna.
Pretpostavljajući da sam ovim uvodom definirao svoje stajalište, vezano uz poučavanje djece u školama, pokušat ću s tih pozicija (početnih uvjeta) promišljati naše reformake pokušaje edukacije učitelja.
Edukacija učitelja
Hrvatska enciklopedija:
edukacija (lat. educatio), proces odgajanja, odgoj, prenošenje općih i radnih iskustava, znanja, društv. normi i vrijednosti s prethodnih naraštaja na mlađe (s roditelja na djecu, odgojitelja na odgajanike), kao stečevinu ljudske kulture i civilizacije radi razvoja i obogaćivanja ljudskoga društva. Edukacija je temeljni uvjet postojanja i opstanka ljudske zajednice. Na individualnoj razini obuhvaća proces stjecanja znanja, umijeća i navika, razvijanje tjelesnih, intelektualnih, moralnih, estetskih i radnih sposobnosti i dr. Neki psiholozi određuju je kao širi rodni pojam za odgoj i obrazovanje.
U ovom dijelu pokušat ću (kritički) promišljati reformsku edukaciju naših nastavnika. Naime, Škola za život najavila je promjenu paradigme poučavanja. Dio akcijskog plana posvećen je boljoj tehnološkoj opremljenosti škola, a puno važniji dio reformskog plana vezan je uz pitanje neposrednih provoditelja, tj. uz pitanje tko će ubuduće poučavati naše učenike na novi način. Najprirodnije rješenje je upravo ovo što se čini, tj. provodi se edukacija učitelja.
Pogledajmo moguću perspektivu tog pokušaja s pozicije kritičkog mišljenja.
Početni uvjeti
Ne tako davno pročitao sam podatak koji navodi da je prosječna dob naših učitelja oko 50 godina. Ako je podatak točan naslućujem velike probleme u realizaciji najvažnijeg dijela akcijskog plana.
Zamislimo nastavnika koji je u komunikaciji s učenicima proveo, recimo blago, dvadesetak godina na način koji se sada (dramatično) mijenja. Da nema zabune, svi učitelji su naučili, ono što jesu, na isti način na koji sada djeluju. Mislim da rijetki sumnjaju u svoje znanje o tome što i kako poučavati učenike. Ako su nekad i pokušavali mijenjati postojeći odgojno-obrazovni sustav, sustav ih je brzo i učinkovito uvjeravao i uvjerio da to ne treba činiti.
Ako povjerujemo HE definiciji edukacije, čini se da definicija nije definicijski predvidjela mogućnost edukacije ovog tipa. Naime, u ovom slučaju puno je prirodnije da mlađi poučavaju / educiraju starije. Čini se da su definiciju ispisivali znanstvenici koji nisu bili upoznati s (danas aktualnom) filozofijom tzv. cjeloživotnog obrazovanja.
Digresija 1.
Moje iskustvo mi kaže da sam sebe kao nastavnika počeo osvješćivati nakon pet-šest godina provedenih u učionicama. Uslijedilo je slično razdoblje u kojem sam se pokušavao profilirati kao profesor. Svoju (prepoznatu) nesigurnost, u tim razdobljima, pokušavao sam kompenzirati s idejom da kod učenika ne proizvedem odbojnost prema predmetu koji nas je povezivao. Tek u trećoj dekadi bio sam spreman da svojim iskustvom i znanjem motiviram učenike prema interesnom učenju.
Ako povjerujete u navedeno, mislim da nije teško zaključiti kako je odgajanje (stvaranje) učitelja dugotrajan proces, s neizvjesnim ishodom. Baš kao i svako odgajanje, čak i vlastite djece. Recimo da je to prvi početni uvjet koji navodim.
Seminarska edukacija
Da nema zabune, nekad sam bio sudionik svih tzv. stručnih seminara (tada su ih nazivali – stručno usavršavanje). Moram dodati i ovo. Prošao sam i dodatnu edukaciju iz tzv. pedagoških predmeta. I odgovorno tvrdim: tijekom stručnih usavršavanja (seminara) nisam dobio baš ništa što bi mi pomoglo u komunikaciji s učenicima. A što sam dobio s dopunskom (instant) fakultetskom pedagoškom naobrazbom, teško mi je i komentirati.
Digresija 2.
Samoodgajanje
Navodeći svoje iskustvo pokušao sam naglasiti da mi je sustav (sa svojim pravilima) bio samo smetnja u pokušajima da se realiziram kao učitelj.
Vraćajući se u te (seminarske) dane, jedino čega se sjećam bilo je druženje s briljantnim učiteljima. Naravno, svi smo pričali o svojim iskustvima iz učionica, nikoga ne uvjeravajući da je to jedino ispravno. I međusobno se uvažavali ovisno samo o argumentaciji. I odlazili u svoja staništa promijenjeni, ne znajući da to jesmo. Pretpostavljam da je razvidno da se nisam baš usavršio na stručnom usavršavanju temeljenom na ex chatedra predavanjima.
Što se akcijskim planom realizira i što se očekuje od učitelja u sustavu
Prvi je korak u realizaciji Akcijskog plana bio vezan uz tehnologiju, koja bi trebala olakšati djelovanje nastavnika. U ovom slučaju govorim o laptopovima, tabletima, pametnim pločama i sl. (to naglašavam jer se u realizaciji Akcijskog plana niti ne spominje opremanje predmetnih kabineta). Čini se da taj korak nije odrađen na visokoj razini. O detaljima su se mediji već očitovali. Međutim, iz perspektive dijela nastavničke populacije, već je susret s novom tehnologijom u komunikaciji s učenicima, ali i administrativnoj, bio značajna promjena u njihovom načinu života. Pretpostavimoda su taj problem svi nekako riješili tijekom prve godine implementacije Škole za život.
Međutim, već u drugoj godini uslijedili su mnogi, značajno zahtjevniji procesi. Riječ je o invazivnom pokušaju mijenjanja paradigme poučavanja. Navest ću nekoliko smjernica: logičko rješavanje problema, kritičko mišljenje, kreativnost, novi pristup ocjenjivanju učenika…
Akcijskim su planom kreirane Internet adrese na kojima se mogu pronaći sve teorijske podloge (navedenih tema) iz kojih bi uslijedila rješenja u praksi. Očekivanja kreatora reforme su prirodna: svi nastavnici bi iz toga (samostalno) mogli naučiti sve što im treba za uspješnost provođenja nove paradigme poučavanja.
U Hrvatskoj je to najprirodnije (političko) rješenje, tipa koji je narod odavno prepoznao: brigo moja pređi na drugoga!, s pozicije, mi smo svoje obavili a sada vi morate (!) učiniti to što smo vam rekli (obvezali vas) da učinite.
Čini se da je netko ipak, u novim tzv. demokratskim vremenima, pomislio da to ipak nije dovoljno, te su kreirani timovi edukatora koji diljem Hrvatske u školama izravno pojašnjavaju što je pjesnik želio reći. Rečenica se čini sarkastičnom, ali mislim da je to jedino moguće rješenje s kojim bi se mogli ponadati uspješnim ishodima – ako se ta opcija bude provodila kontinuirano i dugoročno.
Druga opcija je preslik onoga iz davnih hrvatskih vremena, tzv. stručnog usavršavanja. Ona se i dalje aktualizira, unatoč, svima izvjesnim ishodima.
Promišljajući teme koje sam naveo, nakon uvida u izvorne tekstove (logičko rješavanje problema, kritičko mišljenje, kreativnost, novi pristup ocjenjivanju učenika…), zaključio sam da bi (samo) za razumijevanje poruka, iz navedenih tekstova, trebao jednogodišnji studij, s nekoliko kolegija. Inkubacija poruka bi mogla potrajati godinu dvije.
Naravno je, školski sustav je nemoguće blokirati više od par mjeseci (pokazao je nedavni štrajk). I ovaj (moj minimalistički i „najbrži“) prijedlog (studiranja) je neizvediv.
Mislim da je opciju „studiranja“ (za sedamdesetak tisuća djelatnika) nakon „odrađenih“ školskih obveza besmislena.
Početni uvjeti
Vraćam se na početne uvjete i podsjećam na, netom ispisano, pokušavajući dokučiti nešto smisleno, želeći pronaći stazicu na kojoj bi reformski pokušaji, barem u minimalističkom dijelu, mogli polučiti nekakve naznake mijenjanja postojećeg stanja. Namjerno kazujem mijenjanje, izbjegavajući riječ – promjene, jer naslućujem da se baš nikakva kvalitativna promjena neće dogoditi u skoroj budućnosti.
Ovakav način reformiranja sustava (edukacije nastavnika), mislim, proizvest će samo odbojnost kod onih koji jedini mogu, na svojim plećima „odraditi reformu“. Naravno, riječ je o nastavnicima!
Odbojnost prema porukama (veznim uz promjene) iz bjelokosnih kula uvijek je prisutna i prirodna u odrasloj populaciji. U hrvatskoj zbilji ona je značajno povećana nesuvislim porukama naših političara. To se najviše objavilo u nedavnom štrajku prosvjetnih djelatnika.
Pogledajmo (minimalistički) popis početnih uvjeta s kojima se suočavaju reformatori.
Projekt: reforma hrvatskog školskog sustava.
Početni uvjeti:
- Država je kreator reforme, osigurava materijalne uvjete za provedbu ideje i kreira timove za provedbu.
- Školski sustav možemo, minimalistički, svesti na školske zgrade, učenike i nastavnike.
- Predmet reforme je promjena paradigme poučavanja.
- Akcijski plan (provedbe) u sebi mora sadržavati mnoge (!) jasno definirane ciljeve reforme.
- Akcijskim planom, ako je dobro definiran, moraju se jasno naznačiti i najbitniji problemi u provedbi. I plan djelovanja za rješavanje istih.
Problem svih problema u projektu edukacije učitelja, vidim u izostanku provjere usvojenosti gradiva. Naime, edukacija učenika i njihova tzv. vertikalna akademska prohodnost, temelji se na provjeri usvojenosti gradiva.
Digresija 3.
Prvi (početni) uvjet na kojem se temelje tzv. demokratske promjene u našem školstvu, političari uporno objavljuju: jednaki uvjeti za sve!
Ako je riječ o jednakoj materijalnoj opremljenosti (u smislu funkcionalnosti) školskih zgrada, nije teško zaključiti da je takva tvrdnja obična glupost.
Ako je riječ o jednakosti kvalitete nastavnika, u spektru od tzv. seoskih i gradskih škola, možemo izvesti isti zaključak.
Jedino što bi mogli svesti na nazivnik jednakosti je kurikulum na razini države (Nacionalni kurikulum), iz kojeg bi svaka škola (autonomno, temeljem svojih početnih uvjeta) kreirala svoj školski kurikulum. A iz (nacionalnih) predmetnih kurikuluma, na isti način, kreirala svoje školske predmetne kurikulume.
Jedna se revolucija temeljila na krilatici: Liberté, égalité, fraternité (hr. Sloboda, jednakost, bratstvo). Bila je to francuska krilatica koja je službeno preuzeta tijekom Treće Republike. Poznato je što nam je ostavila u naslijeđe.
Jedina mogućnost da se jednakost objavi na državnoj, i bilo kojoj drugoj razini, može se manifestirati u pravnom sustavu i tzv. provođenju zakona. Na našu žalost, a i mnogih država na svijetu, čini se da ni ta mogućnost ne postoji u praksi. O bratstvu i slobodi i ptice pjevaju na grani, rekao bih – ismijavajući ljude.
Kako učiti učitelje?
Ispisujući prethodne stranice namjerno sam lutao pokušavajući pronalaziti mjesta koja se trenutno aktualiziraju reformskim pokušajima. I pripremao ovu temu.
Učenje učenika i učenje učitelja dramatično se razlikuju!
To je polazište koje sam pokušao naglasiti, navodeći svoja iskustva vezana uz stručno usavršavanje. Svakom je nastavniku to jasno. Obveze učenika i učitelja, u odnosu na provjeru usvojenosti gradiva, nemjerljivo se razlikuju. Kod učenika često proizvode traumatična stanja, a kod nastavnika samo skroman osjećaj obveznosti učenja.
Digresija 4.
Pravilnik o napredovanju nastavnika „sadrži stavku“ prema kojoj se bodovi za napredovanje mogu prikupljati i brojem „sudjelovanja“ na seminarima. Zbog toga sudionici seminara svojim potpisom na (kraju seminara) dokazuju svoje prisustvo i dobivaju „papir“ kao dokaz njihova, na seminaru stečenog znanja, tj. usvojenosti gradiva.
Mislim da je razvidno da ovakav tip edukacije učitelja ima skromnu učinkovitost. I na dugoročnoj vremenskoj skali.
Radionice
To je naravno prepoznato negdje, i netko je domislio novi pristup, kreirajući tzv. radionice. Riječ je o tematskom okupljanju malih grupa s ciljem zajedničkog rješavanja praktičnih problema.
Digresija 5.
Platonova Akademija i Aristotelov Licej djelovali su na sličnom principu, ali puno zabavnijem. Učitelji su sa svojim učenicima šetali krajolicima i („ravnopravno“) raspravljali određene teme. Nazivali su ih peripatetičarima.
Poanta je u tome da u radionicama nijedan učenik svojom šutnjom nije mogao objavljivati svoje znanje! Sudjelovao sam i sam u radu nekoliko radionica. I zaključio isto, ono što često naglašavam. Učinkovitost radionica obilježava voditelj (učitelj)!
I opet se javlja ključno pitanje. Tko poučava?
Da nema zabune, mislim da je to najispravniji put u edukciji učitelja. Jedini problem vidim u mogućnosti da se broj radionica značajno poveća, što mi se ne čini mogućim u ovom trenutku. Tada bi se proces reformiranja učitelja mogao znatno ubrzati. Iako nedovoljno za naša (nebulozna/maglovita očekivanja).
Nije bilo reakcija
Ovaj tekst je nastao kao posljedice jednog nedavnog i tipičnog seminarskog (edukacijskog) okupljanja. Briljantni stručnjaci su (teorijski) elaborirali seminarske teme. Nazočilo je stotinjak učitelja. Pokazalo se, nakon cjelodnevnog druženja, da je izostala bilo kakva suvisla reakcija sudionika seminara
Ne znam što sve može zaključiti učitelj u učionici kad / ako doživi kraj sata na isti način. Ja se samo prisjećam svoje, nakon petnaestak minuta, potpune šutnje učenika u učionici. Recimo da sam poludio!
Što nam je činiti!
Zanimljive primjere možemo naći u davnoj i nedavnoj povijesti.
Nerona najčešće pamtimo kao ludog cara koji je spalio Rim. Međutim, neki drugi misle drukčije. I kažu da je želio obnoviti Rim i da je jedini način koji je domislio bilo „uništenje postojećeg“. Kamenu gradnju Rima domislio je Neron. I danas imamo nevjerojatan Vječni grad.
Druga se priča odnosi na Glasgow.
Škoti su nakon 2. svjetskog rata uočili urbanističku nefunkcionalnost grada. Poželjeli su ga učiniti suvremenim gradom. Prvi je korak bio u određivanju početnih uvjeta. To su riješili na zanimljiv način. Sve su ratne pilote prekvalificirali u nebeske snimatelje. Kad je nastala slika početnog stanja, započeli su novi urbanistički plan, zaključujući – da sve postojeće treba porušiti!
Danas je Glasgow grad prepoznatljiv na svjetskoj razini.
Ovi (revolucionarni) primjeri naizgled nemaju sličnosti s problemom edukacije učitelja. Međutim, svaki graditelj zna da je adaptiranje starih zgrada višestruko skuplje od gradnje novih. I oni do zaključka dolaze propitujući početno stanje (zgradu koju trebaju adaptirati).
Ključni problem s kojim se suočava naša školska reforma je upravo edukacija učitelja. S obzirom na (dramatičnu) promjenu paradigme poučavanja izvjesno je da se svi nastavnici moraju dodatno educirati. Izvjesno je i to da je jedini način u pokušaju njihovog „adaptiranja“. To se upravo čini. U prethodnim rečenicama sam pokušao sugerirati da se to radi na pogrešan način. Naime, rijetki učitelji vide smisao i svrhu u nametnutom dopunskom obrazovanju. Ako sam u pravu, motivacija za dopunskim obrazovanjem je nikakva. Rigidna metoda, kojom su mene prisilili da odradim pedagošku grupu predmeta, bila je jednostavna: ili to ili otkaz! Da nema zabune, učinkovitost takvog tipa obrazovanja bila je zanemariva. Govorim o predavanjima iz određenih kolegija na fakultetu, i naravno, provjeri usvojenosti gradiva. Dodajem, ako nije razvidno, sve sam to činio u svoje tzv. slobodno vrijeme!
Vraćam se na pitanje: što nam je činiti?, jer iz moje perspektive je izvjesno da su ovi pokušaji bacanje novca u bunar.
Zbog toga se vraćam na početak, postavljajući pitanje: zašto se reformira naš školski sustav? Naime, ne sjećam se (državnog) popisa problema (znanstveno argumentiranih i prije pokretanja reforme) koje bi reforma trebala rješavati, i popisa naših očekivanja, ako se problemi dobro riješe. Ali, na žalost, prisjećam se dramatičnih medijskih objava o lošim rezultatima naših učenika na PISA mjerenjima. U ovom mi se trenutku čini da je to bio jedini okidač za reformu! Strašno!
Digresija 6.
Danas ne postoji ekonomist koji ne tvrdi da je znanje najveći gospodarski kapital. Promišljajući ovu tvrdnju zaključio sam da bi bila preciznija u obliku: znanje građana je najveći gospodarski kapital svake države.
Naravno, sada uzimam finski primjer. Čini se da su Finci upravo u tome vidjeli svoju budućnost. I počeli su smišljati načine kako da svoje građane najučinkovitije obrazuju. Čini se da su ponajprije prepoznali pitanje: tko će odgajati o obrazovati djecu. I svojim su studijima uspjeli profilirati nove učitelje, koji su odgajali i stvarali misleću djecu. A kad su se dogodila PISA mjerenja, pokazalo se da su u tom djelu imali dobru procjenu. Ali i dokazali tvrdnju: znanje građana je najveći gospodarski kapital svake države, jer Finska je danas gospodarski više nego uspješna zemlja.
Da nema zabune, proces je potrajao pedesetak godina i traje!
Odgoj i obrazovanje su dugotrajni i skupi procesi s neizvjesnim ishodima. Zbog toga dinamična gospodarstva „kupuju znanje (ljude)“ na globalnom tržištu (znanja, ljudi). Naša politička elita sa zabrinutošću gleda egzodus hrvatskih građana (koji znaju). I najčešće ih ispraća s: neka odlaze oni koji ne vole Hrvatsku!
Pokušavajući domisliti nekakvo (reformsko) rješenje koje bi bilo najmanje bolno i moglo polučiti izvjestan uspjeh u prijelaznom razdoblju, polazim od početnih uvjeta.
- Naši učitelji su odgojeni i obrazovani u reproduktivnom sustavu! Budući da se tu najbolje snalaze, najučinkovitije im je slati poruke kroz programske (predmetne) obveze. Zbog toga bi se trebali vratiti na tzv. cjelovitu kurikularnu reformu. Naravno, s potpuno drukčijim pristupom. Svaki predmetni kurikulum bi trebao sadržavati eksplicirane primjere vezane uz logičko rješavanje problema, kritičko mišljenje, kreativnost…i naravno, primjere ocjenjivanja.
- Izbaciti tzv. opći uspjeh kao kriterij vertikalne prohodnosti u akademskom obrazovanju.
- Već sutra započeti reformiranje tzv. nastavničkih studija!
[1] Zabavno je primijetiti da se dugi niz godina nije primijećivalo da nastavu u (hrvatskim) učionicama „odrađuju“ učitelji s krivotvorenim diplomama. Zabavno je to što razlog tome može biti u tome da su „krivotvoreni profesori“ odlično odrađivali svoje obveze, te ni učenici ni roditelji nisu uočavali nikakve razlike u njihovom djelovanju u odnosu na djelovanje „pravih profesora“. A i to, da ni viši (agencijski) savjetnici, zaduženi za otkrivanje problematičnog djelovanja nastavnika – nisu to niti naslućivali.