Sindikati (francuski syndicat < srednjovjekovni latinski syndicatus: ured sindika), organizacije radnika i službenika nastale potkraj XVIII. i početkom XIX. st. U nekim se zemljama tim izrazom označavaju različiti oblici poduzeća, udruge poslodavaca i drugih društvenih skupina, odnosno institucija koje zastupaju i druge interese osim radničkih. Sindikalne organizacije pojavile su se 1830-ih u Engleskoj, zemlji koja je prva provela industrijalizaciju i u kojoj su se razvila velika industrijska središta. Potom se 1860-ih sindikalni pokret proširio u SAD, da bi potkraj stoljeća postojao u svim razvijenim zemljama. Početkom XX. st. sindikati su se organizirali i u zemljama Istočne Europe. Uoči I. svjetskog rata bilo je oko 15 milijuna sindikalno organiziranih radnika, a uoči II. svjetskog rata, uza sve brojnije sindikate u Aziji, Africi i Južnoj Americi, taj je broj narastao na približno 40 milijuna; u 1980-ima bilo je oko 200 milijuna sindikalno organiziranih radnika. Isprva su sindikalno organizirani bili samo dobro plaćeni i visokokvalificirani radnici, a tek potkraj XIX. st. članovima sindikata postali su i oni slabije plaćeni i manje kvalificirani. U početku su se sindikati uglavnom bavili pitanjima plaća, radnoga vremena i uvjeta rada, a poslije se njihovi interesi proširuju te raste njihov društveni, ekonomski i politički utjecaj. S obzirom na ulogu koju imaju u društveno-političkom životu i ideološku orijentaciju, radnički se sindikati mogu podijeliti u dvije osnovne skupine: neovisne i ovisne, ili tzv. žute sindikate. Da bi se neki sindikat mogao smatrati neovisnim, članstvo u njem mora biti dobrovoljno, mora biti neovisan u odnosu na poslodavce i državu te se mora boriti za bitna ekonomska prava i interese radnika. Za razliku od neovisnih, ovisne sindikate izravno formiraju poslodavci i država. Dio neovisnih sindikata pod snažnim je utjecajem lijevih stranaka i ideologije, a imali su, ili još uvijek imaju, socijalizam kao svoj konačni cilj. Raspadom socijalističkih sustava većina tih sindikata pod utjecajem je socijaldemokratskih stranaka, a premda se izjašnjavaju za promjenu u društvenoj strukturi, u svojem se djelovanju ograničavaju na rješavanje pitanja ekonomskog i društvenog položaja radnika. Posebnu skupinu čine konfesionalni sindikati koji su pod većim ili manjim utjecajem neke religije, a najčešći su kršćanski sindikati. S obzirom na tip i obuhvat, sindikati se mogu podijeliti na: strukovne, u članstvo kojih se primaju samo radnici određene struke; granske, koji primaju samo radnike određene gospodarske grane; i opće ili generalne, koji obuhvaćaju sve radnike bez obzira na struku ili gospodarsku granu u kojoj su zaposleni. Kao i druge institucije, i sindikati su se susreli s problemom birokratizacije i koncentracije moći u rukama maloga broja sindikalnih dužnosnika, što se negativno odražava na njihov rad i snagu. Rad sindikata otežava i njihovo nejedinstvo. Sindikati su utjecajan činitelj radničke participacije i industrijske demokracije, aktivan partner poslodavačkih organizacija i državnih organa, potpisnik kolektivnih ugovora i cijenjen sudionik političkog života i razvoja.
(Hrvatska E- enciklopedija)
Uvod
Zadnjih mjesec dva dana svjedočimo borbi školskih sindikata za poboljšanje materijalnog (a čini se i tzv. društvenoga) statusa prosvjetnih djelatnika. Budući da su sindikalne aktivnosti koincidirale s počekom reformske Škole za život, pokušat ću procijeniti buduće događaje. Naime, mislim da se teško oteti dojmu da je riječ kazališnoj predstavi.
Sindikati
Što je sindikat teško je naslutiti čitanjem Hrvatske e-enciklopedije, jer prilog je na razini teksta kojim se pokušava „prekrajati povijest“. Zbog toga ću krenuti s minimalističkom definicijom sindikata, koja je, manje-više, postala samorazumljiva.
Sindikat je udruga osnovana s ciljem rješavanja pitanja
ekonomskog i društvenog položaja radnika.
U našem je slučaju riječ o školskim sindikatima (Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama i Sindikat hrvatskih učitelja). Osnivači srednjih škola su županije, a osnovnih, gradovi, tako da je lako zaključiti da je država poslodavac svim djelatnicima u osnovnim i srednjim hrvatskim javnim školama.
Ako pretpostavimo da poslodavci značajno utječu na ekonomski status radnika (plaća, radni uvjeti, radno vrijeme) nije teško zaključiti da su upravo poslodavci najodgovorniji za nezadovoljstvo djelatnika svojim ekonomskim položajem. Mislim da je upravo to oduvijek bio glavni motiv za osnivanje udruga koje bi zakonski štitile radnike.
U ovom slučaju nije teško zaključiti su školski sindikati prirodni protivnici lošem poslodavcu (u ovom slučaju državi). Kad je poslodavac država sindikalno je djelovanje, recimo, osjetljivo. A pogotovo kad je riječ o djelatnicima u sustavu odgoja i obrazovanja. Naime, prve su žrtve ekstremnog sindikalnog djelovanja (štrajkova) djeca / učenici. Zbog toga je u interesu i države i školskih sindikata ići u partnerstvo. Partnerstvo se očituje potpisivanjem tzv. kolektivnog ugovora. Riječ je o dogovoru države (demokratski[1] izabranih „poslodavaca“) i sindikalnih čelnika (također demokratski izabranih), koji predstavljaju djelatnike u školstvu.
Kratka povijest hrvatskih sindikata
Prisjetimo li se školskog sindikata (i svih drugih „organizacija“) u Jugoslaviji nije teško dokazati da su sindikati, Socijalistički savez i SUBNOR bili samo državne tzv. civilne poluge vlasti. Danas ih prepoznajemo kao uhljebe. Partija je odlučivala o svemu. I svima je bilo jasno da je to tako.
Digresija
Kad sam kao mlađahni djelatnik ušao u školski sustav brzo sam otkrio da sam član sindikata i da mi se članarina „skida s plaće“. Nitko me nikada o tome nije informirao niti tražio moju suglasnost. Kad sam se malo zainteresirao otkrio sam da postoji i moćna sindikalna struktura (sindikalaca) s velebnim prostorima za djelovanje, tzv. domovi sindikata. Sličnu instituciju i moćnu strukturu prepoznao sam i u tzv. Socijalističkom savezu. I naravno, moćnu strukturu (boraca) u SUBNOR-u. Budući da mi je fokus bio na puno važnijem mjestu (obitelj) nisam se nervirao, misleći – tako mora biti. Govorim o drugom dijelu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nisam se zabrinjavao jer sam radeći kao apsolvent zarađivao dovoljno da skrbim o obitelji (žena i dvoje djece), i pokrivam troškove tzv. podstanarstva. Mislim da su me u gradu čak i uvažavali (tzv. društveni status) jer sam radio u tzv. elitnoj zadarskoj školi.
Svi profesori su tada bili stambeno zbrinuti, a većina ih je izgradila ili gradila vikendice. Aute i brodice ne navodim, jer su se podrazumijevali.
Međutim, kako to biva i Jugoslavija (Tito) je krenula prema demokraciji i objavila tzv. radničko samoupravljanje. Počela je i reforma školstva. Komitet je i dalje mislio da ima potpunu kontrolu. Sindikati, Socijalistički savez, SUBNOR, vojska, policija i mediji, mislili su, bili su „njihovi“. Nisu ni naslućivali istinitost u narodnoj poslovici: tiha voda brege valja.
U tom razdoblju doživio sam svoje nekakvo društveno osvješćivanje. Valjda je to normalno u nekoj fazi odrastanja / života. I uskoro sam „osvanuo“ u partijskom Sekretarijatu COUO J. Barakovića. Pokazalo se da je nas pet šest mlađahnih i naivnih djelatnika pokrenulo štrajk prosvjetnih djelatnika u Zadru. Priznajte da je pričica zabavna. Bila je to utakmica: partija protiv partije. I utakmica premijer lige, jer se ni sindikati ni Socijalistički savez ni SUBNOR nisu usudili petljati. Ribe su bile glasnije od njih.
Bila je to polovica osamdesetih u razdoblju tzv. Šuvarove reforme.
Škole su se tada financirale vezujući se uz tzv. udruženi rad. Brzo se pokazalo djelatnici strukovnih škola žive puno ugodnije.[2] Općeobrazovne škole (bivše gimnazije) su odjednom postale ribe na suhom. I naravno, kako to biva, narod (demos) se počeo buniti.
I netko je domislio jedini mogući način da se skrene pozornost na „nepravdu sustava“. I naivce iz Sekretarijata uvalio u kašetu brukava.
Nakon toga, recimo, problem se brzo riješio.
Netko mi je poslije govorio da je Šuvarova reforma bila zapravo pokušaj „uništavanja tzv. gimnazijskog elitizma“.
Nakon rata su uslijedile dramatične društvene promjene. Netko kaže da smo postali demokratska država, a neki misle da smo ušli u kapitalizam u fazi takozvane prvobitne akumulacije kapitala. Ja se prisjećam da je samo jedno ime bilo zakon.
Međutim, budući da bi država mogla uopće funkcionirati, počele su se reformirati stare i definirati nove institucije neophodne za državno funkcioniranje.
Zanimljivo je da su sindikalni i uhljebi iz Socijalističkog saveza odjednom u sebi osvijestili velike Hrvate i katolike, i bez problema pronašli nove sinekure. Bernardo je Jurlina tada bio vodeći sindikalni čovjek. I postao prvi poznati konvertit. Njegovo ime postalo je istoznačnica za konvertitstvo. Neki ga i dalje pamte kao jurlinizam!
SUBNOR je postao i ostao meta novih vladajućih garnitura.
Recimo da je u tom razdoblju utemeljen i Nezavisni sindikat u srednjim školama. To je, uz silne napore, uspjelo Vesni Kanižaj. Nakon toga je utemeljen i sindikat osnovnih škola, a nedugo potom i sindikat prosvjetnih djelatnika Preporod. Pokazalo se da je jedino Vesna mislila ozbiljno. Predsjednik sindikata osnovnih škola, neki Kuba, brzo je osvanuo u Saboru u skupini vladajućih parlamentaraca. Jedan Filipović, tada vodeći sindikalac u Preporodu, svoje mjesto (sinekuru) pronašao u Agenciji. Vesna je na kraju postala žrtva sebe same. Pomislila je da može postati prva hrvatska predsjednica. Nije ni naslućivala koje su osobine za to potrebne.
Vesna je tijekom devedesetih pokretala mnoge inicijative za poboljšavanje materijalnog statusa prosvjetnih djelatnika, čak i ekstremno, štrajkovima upozoravajući poslodavca. Štrajkovi su trajali po nekoliko dana, a Vesna do trenutka u kojem je organizirala štrajk u razdoblju dolaska Pape u Hrvatsku.
Nezavisni sindikat je demokratski preuzeo g. Mihalinec. Ne pamtim imena sindikalnih čelnike za osnovnu školu koji su naslijedili Kubu. Nevažni su, jer ni oni, kao i Mihalinec, tijekom dvadesetak godina nisu poduzimali ništa značajno u kontekstu poboljšavanja društvenog i materijalnog statusa prosvjetnih djelatnika. Dokaz je u konačnici i ovaj štrajk.
Vilim Ribič je dugovječni čelnik znanstvenog sindikata. Teško je dokučiti na koji način i koliko se promijenio društveni i materijalni status znanstvenika u Hrvatskoj, tijekom njegova djelovanja. Ali svima je poznat, jer njegove rečenice obožavaju mediji, rečenice koje se ponavljaju neprekidno. Njegova moć je skromna, brojnost članova je mala, a znanost u Hrvatskoj baš nikoga ne zanima.
Postoji i neki Stipić, koji je naslijedio Filipovića u Preporodu. Mediji i njega obožavaju unatoč tome što iza njega stoji desetak prosvjetnih djelatnika. Mislim da je jasno svima zašto se u ovoj krizi njegovo ime uopće ne pojavljuje.
Ovo je bio moj doživljaj hrvatskih sindikata obilježen prisjećanjima od osamdesetih godina na ovamo. Izravno sam sudjelovao, čak i „vodio“ štrajkove na lokalnoj razini u osamdesetima, ali i početkom devedesetih. Upoznao sam i Vesnu i Branimira. S oboje sam se družio više od sat vremena pokušavajući ih „profilirati“. Vesna me smuljala, a Branimir ostavio indiferentnim.
Osobno poznajem i jednog sindikalnog idealistu. Prekrasan tip, Radeka mu je prezime. On uistinu vjeruje, unatoč svojim godinama, da sindikalni pokret u Hrvatskoj ima smisao.
Ja više vjerujem u ono što reče Friedrich Nietzsche:
F. Nietzsche, Ecce homo, Kragujevac 2010.: Kada se lažju izmislio idealni svet, realnost je u znatnom stepenu lišena svoje vrednosti, svoga smisla, svoje istinitosti…“Istiniti svet“ i „prividni svet“ – još jasnije: lažirani svet i realnost… Laž ideala bila je dosad kletva bačena na stvarnost.
Sindikati i reforma
O reformi hrvatskog školstva danas i ptice pjevaju na grani. Toliko je transparentna da više nitko ne zna što se uistinu događa. Pokrenuo ju je Mornar, tadašnji ministar. Operacionalizirao ju je Jokić. U tom je trenutku izgledalo da ima plebiscitarnu političku potporu. Njegovo liderstvo je uistinu pokrenulo proces i dalo nadu da se nešto u školstvu uistinu može promijeniti. U jednom se trenutku činilo da je cijela Hrvatska na njegovoj strani.
Međutim, ako pogledamo Hrvatsku e-enciklopediju nije teško dokučiti što se tada dogodilo.
Dok revolucija obično ovisi o podršci širih masa koje ju provode, reforme ovise o spremnosti vladajućih elita na promjene. Ovisno o područjima u kojima se provodi, govori se o političkim, ekonomskim, zakonodavnim, upravnim i drugim reformama. Povijesno su najvažnije vrste reformi bile agrarna i reforma biračkoga prava. U stranačkome su sustavu građansko-liberalne stranke sklonije reformskomu ponašanju od konzervativnih, koje nastoje održati status quo.
Oni koji nemaju kratkoročno pamćenje, lako mogu zaključiti da je sve ovo što se sada događa posljedica promjene vladajućih (stranki). Izvjesno je da je građansko – liberalnu opciju zamijenila konzervativna (blago rečeno). Pogledajmo slijed (povijesnih) događanja.
Suspendirana je tzv. Jokićeva kurikularna reforma.
Nakon toga je jedna hrvatska čudesna žena (Wonder Woman) godinu dana glumatala u medijima.
Dva ministra su potom nastavila glumatanje.
Onda je uslijedio velebni politički transfer. I dobili smo novu Super girl.[3]
Naša reformska sadašnjost počinje s osnivanjem PSP.
tportal.hr: Silvana Srdoč (13.12.2017.)
Vlada je u srijedu konačno osnovala novo Posebno stručno povjerenstvo (PSP) za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije pri Uredu predsjednika Vlade. Premijer Andrej Plenković, sukladno najavama, predsjedat će PSP-om, a članovi će biti Blaženka Divjak, Vesna Bedeković, Zvonko Kusić, Dario Vretenar, Ružica Beljo Lučić, Miloš Judaš, Neven Hrvatić, Frane Staničić, Jasminka Buljan Culej i Suzana Hitrec.
Tada sam osnivanje PSP i dodatak pri Uredu predsjednika Vlade komentirao s:
Ovo je najznačajnija novost u nazivu ovoga povjerenstva! Značenje je nedvosmisleno političko. Ja ga razumijevam kao: premijer je osobno preuzeo političku odgovornost za djelovanje povjerenstva. Više od toga nitko u Hrvatskoj ne smije očekivati niti tražiti!
Pokazalo se da nikada nije izabran Predsjednik PSP-a. Neki mi rekoše da se PSP nikada nije ni konstituirao (ma što to značilo), ako jeste nije poznato na koji je način do sada djelovao. Pokazalo se i to da je provedba Strategije pala na leđa samo jedne osobe, nove ministrice Blaženke Divjak. Pretpostavljam da je radila više od supermena Bandića, (koji radi 24 sata na dan), pokušavajući provoditi reformu i odrađivati obveze ministarske funkcije.
Kad je riječ o reformi, najprije je shvatila da joj trebaju predmetni kurikulumi. Budući da su Jokićevi prijedlozi predmetnih kurikuluma, nakon tzv. javnih rasprava, zapravo suspendirani, domislila je međunarodne recenzije predmetnih kurikuluma. Za sada nije poznato koji su prijedlozi predmetnih kurikuluma poslani na recenzije, ni tko su im autori.
Da nema zabune, programi koji su poslani međunarodnim recenzentima, objavljeni su naknadno, ali nisu prošli tzv. javnu raspravu.
Zanimljivo je da su, nakon par mjeseci, svi predmetni kurikulumi dobili zeleno svjetlo.
Prva eksperimentalna godina provedbe Strategije odrađena je uz puno improvizacija. Ministrica je junački izdržavala sve napade, koji su, čini se, u odnosu na sadašnja događanja, bili samo priprema terena za konačni udar.
Krajem prošle školske godine (2018./2019.) najavila je provedbu reforme na širem planu!
Što se događalo tijekom ljeta teško je dokučiti. Rujan i dijelom listopad prošli su uz uobičajene primjedbe (tableti, laptopovi, udžbenici…), ali i u intenzivnoj aktivnosti edukatora na terenu. Organizirane su mnoge Internet adrese kao pomoć nastavnicima u kreaciji nastave, ali i kao ispomoć u pokušajima davanja savjeta nastavnicima za bolje razumijevanja nekih praktičnih problema. Da nema zabune, taj korak je zahtijevao silnu energiju i posvećenost.
Tada se činilo da je ministrica uistinu pokrenula sustav.
Međutim, promišljajući većinu reformskih aktivnosti iz pozicije nastavnika, brzo sam zaključio da mi samo za čitanje i razumijevanje, i najjednostavnijih reformskih poruka, treba više od mojeg slobodnog vremena.
Ako se malo (kritički) promisli pitanje: zašto mi uopće radimo?, lako se može dokučiti da to činimo kako bi u konačnici ostvarili kvalitetno slobodno vrijeme.
Međutim, znanstvena istraživanja pokazuju i ovo: Ljudi se boje drastične inovacije, djelomice jer im je draže ono što im je poznato, a djelomice jer su interesi većine ljudi najčešće vezani uz postojeće stanje. Protiv promjena je i ono što bi se moglo nazvati institucionalnom inercijom, sklonost da se svijet ostavi da se okreće kao i dosad, osim ako ne postoje snažni pritisci za provođenjem promjena. (Louise Stoll, Dean Fink: Mijenjajmo naše škole, Educa, Zagreb, 2000.)
Ne znam je li ministrica u svojem pokušaju provedbe Strategije (reforme) imala ovo na umu, ali prema medijskim izjavama u kojima je često naglašavala: nema reforme bez (parafraziram) motiviranih nastavnika! Čini se da nije.
Divide et impera
Rijetki su koji ne znaju značenje: podijeli i vladaj!
Mudrost vladajućih je sadržana u ove tri riječi – odavno. Država je poslodavac, i naravno, Vlada vlada, a premijer Andrej Plenković, sukladno najavama, predsjeda PSP-om.
Ne zna se što se događalo tijekom ljeta, ali u trenutku u kojem se činilo da je ministrica pokrenula reformski proces, objavili su se sindikati.
Podsjećam i na ovo: u stranačkome su sustavu građansko-liberalne stranke sklonije reformskomu ponašanju od konzervativnih, koje nastoje održati status quo.
Oni koji su pozorno iščitavali prethodno jasno naslućuju prema kojem zaključku poslagujem argumenta. Netko bi to mogao dovesti u zonu teorije urote. To mi ni slučajno nije namjera. Samo pokušavam raskrinkati (legitimne) metode vladajućih. Uz naglašavanje. Demokracija je sustav koji im je dao apsolutni legitimitet za sve što čine u svojoj interpretaciji zakona. I da nema zabune, ni jednog trenutka ne mislim da je to pogrešno iz njihova svjetonazora. Jer, neki su odavno rekli: narod ima vlast koju zaslužuje!
Sindikati
Polazeći od minimalističke definicije sindikata:
Sindikat je udruga osnovana s ciljem rješavanja pitanja
ekonomskog i društvenog položaja radnika,
nije teško dokučiti zbog čega su iskoristili priliku i pokrenuli aktivnosti u skladu s definicijom svojeg postojanja. Taj potez nazvao bih uistinu briljantnim! Vesna je isto pomislila kad je pokrenula štrajk u razdoblju dolaska Pape u Hrvatsku. Mihalinec je (njega posebno ističem, jer srednje škole i maturanti su uteg koji na vagi značajno premašuje utjecaj brojnosti članova sindikata osnovnih škola), čini se, bio puno mudriji u procjeni tajminga.
Međutim, ako se priupitate što je Mihalinec (u)činio u prethodnim godinama svojeg mandata, prepoznat će te samo šutnju. A marginalac Stipić se objavljivao na sva zvona.
Kažu da štrajk traje skoro dva mjeseca. A u osnovi je desetak i par dana u kojima škole nisu djelovale. U tih par mjeseci hrvatska je javnost bombardirana (doslovno) s mnoštvom podataka, tako da više nitko ne zna o čemu je zapravo riječ. Dapače, u javnosti je već proizveden je negativni efekt, vezano uz zahtjeve nastavnika.
To je, neki znanstvenici kažu, još jedan način uspješnog vladanja. Vezan je uz poruku, dovedi narod (demos) u stanje ravnodušnosti. Tada istina više nikoga ne zanima.
Teorija urote
Kad se pročita ovaj podnaslov svi se zgražaju i odlaze prema masonima i sličnima. Jer je to postala samorazumljiva sintagma. Ali ako riječ urota interpretiramo kao riječ dogovor nije teško dokučiti tko se dogovara i tko će se na kraju dogovoriti. Riječ urota se objavljuje tek na kraju.
Danas sindikalno članstvo odlučuje o ponudi vladajućih.
Hrvatska javnost s nestrpljenjem očekuje prebrojavanje glasova. Ne više zato što je to zanima, nego zbog toga da konačno više ne gledaju kojekakve mudrace u svome domu.
Ne znam tko će odlučiti što i kako dalje, ali će javnost dobiti jasnu poruku tipa: sada je sve u redu, baš kao što je HNS-ov marginalac s lakoćom prihvatio odgovor na svoju (pompoznu) ucjenu.
Priča će završiti kao u poslovici: sve ovce na broju a vukovi siti!
Moj zaključak
Povijest su oduvijek ispisivali pobjednici. I znali su kako to činiti. Zbog toga ja povijest smatram smiješnom lokalnom interpretacijom činjenica. I ni slučajno znanošću!
Pokušavajući (kritički) promišljati svoju suvremenost, vezanu uz protekle događaje u našem školstvu, naveo sam svoje argumente na temelju kojih izvodim zaključak:
U bliskom će razdoblju Vlada i sindikati pompozno objaviti nekakav novi kolektivni ugovor. Mediji će još nekoliko dana potom objavljivati njihova sretna lica, rukovanja i zagrljaje. Narod (demos, raja) će konačno odahnuti i posvetiti se telenovelicama ili nekakvim novim Bruxselles kombinacijama, svjetskoj politici ili Dinamu.
A reforma hrvatskog školstva?
Nastavak slijedi.
[1]„Demokratski“ bi u ovom slučaju moglo značiti da većina roditelja podržava ovakav odnos države prema djelatnicima u prosvjeti! Jer u konačnici, oni su se opredjelili za vladajuće.
[2] Da nema zabune, tada su uistinu postojale mnoge moćne proizvodne tvrtke.
[3] Wonder Woman i Super girl navodim iz perspektive silnih obveza koje su preuzele.
Sindikati i reforma
nastavak
Uvod
Svi su generali nakon bitke – pametni. Pogotovo oni koji izgube bitku. Mislim da su stari Rimljani samo zbog toga domislili mudrost: Historia est magistra vitae (Povijest je učiteljica života). Međutim, narod je istu misao iskazao puno jasnije: poslije bitke se broje mrtvi!
Ratovi
Ako (kritički) promislimo prethodnih par mjeseci, lako je prepoznati da je (još uvijek) u tijeku bitka između poslodavca (države) i sindikata.
Nekada su se bitke odvijale u samotnim područjima, a narod je negdje (u gradovima) očekivao ishod prebrajanja mrtvih. U drugom svjetskom ratu narod je postao talac ratnih zbivanja[1] i izravno, u ekstremnim djelovanjima, uključen u ratovanje.
Ratovima, nažalost svjedočimo svakodnevno na svjetskoj razini. Mi imamo neposredno i još uvijek svježe sjećanje na naš, ali se čini da nismo (iz ovoga i prethodnoga) baš ništa naučili – osim mrziti.
Odnos Vlade i sindikata, namjerno imenujem ratom, iako se bez teškoća može interpretirati upravo kako se interpretira: legitimna borba za radnička prava (u pravnoj državi). Promišljajući problem (sukob, pregovore) s pozicije budućeg pobjednika, mogući ishodi su bliski onome kako ih kladionice definiraju: pobjeda, neriješeno, poraz (1, 0, 2). Ako prepotstavimo da je Vlada domaćin susreta (oznaka pobjede 1), pokušajmo sagledati u čemu bi mogla biti bit jedinice. Jedinicu možemo vidjeti sve dok se ne dosegne nula (neriješeno, status quo). Nula ne odgovara baš nikome i u zoni je nemogućeg, jer bi zapravo značila korak veliki unazad i izvjestan gubitak sljedećih izbora. Sindikati, nakon svega, ni kojem slučaju ne smiju izgubiti, jer bi porazom izgubili i legitimitet svojeg postojanja. Tada se u igri javlja kompromis. U ekstremima, Vlada pobjeđuje kad ostvari ishod prema njihovoj ponudi, a gubi ako je ishod onaj koji je ispunjenje jednako zahtjevu sindikata.
Na ovoj razini sukob analiziram samo s tzv. materijalne pozicije.
Nitko normalan ne voli mrtvace u ratovima, osim onih koji misle da su baš mrtvi najjasnija poruka. Tada najčešće govorimo (ma ne mi nego pobjednici, a nama to zbog nečega, postaje normalno) o kolateralnim žrtvama rata.
…
Jutros djeca kreću u školu. Kompromis je postignut. To zapravo znači da nema pobjednika, odnosno, svaki od sudionika može reći da je pobijedio i može se zaključiti da je vuk sit a ovce na broju, tj. da nema mrtvih.
Reforma
Kažu da je pregovaranje Vlade i sindikata potrajalo 35 dana. Mediji objavljuju da je to bio najduži štrajka ikada u Hrvatskoj. Izračun, objavljen u medijima, pokazuje da su se sindikati izborili za povećanje neto plaća u iznosu od 500-750 kn, povećanje božićnica, otpremnina… u sljedeće dvije godine. Sindikati se bez sumnje mogu smatrati pobjednicima, jer nikada prije to nije bio slučaj. Ali još više zbog toga što su se objavili kao značajan partner kojeg se u budućnosti ne smije ignorirati. Što je dobila Vlada za sada nije vidljivo. Naime, pravi dobitak će se mjeriti tek nakon izbora. Pokušajmo ipak naslutiti nevidljivo.
Štrajk je potrajao 35 dana, a pregovaranja nešto više. Zaokružimo priču na dva mjeseca trajanja procesa koji je zaključen premijerovom rečenicom: od sutra se škola normalno odvija!
(Kritički) promišljajući riječi normalan, u premijerovoj rečenici, lako je dokučiti da je jedina interpretacija značenja: škole nastavljaju s radom – kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, dogodilo se mnogo toga. Pogledajmo.
Promišljanjem razdoblja u kojem su trajali pregovori lako je prepoznati da koincidira s razdobljem početka implementacije (reformske) Škole za život. Lako je prepoznati i to da dobri ishodi Škole za život ovise isključivo o posvećenosti nastavnika ideji reforme. Izvjesno je i to da je štrajk bez nastavnika besmislen.
Poštovani, predavači!
Javljam Vam da ODGAĐAM stručni skup, koji se trebao održati u srijedu 27-og. (studenoga) Odgađam ga zbog štrajka, za koji su sindikalisti javili da u slučaju dogovora neće završiti prije četvrtka. Neslužbeno sam dobila informaciju da će mi prijavljeni sudionici u tom slučaju otkazati sudjelovanje, što bi značilo da predavači neće imati pred kim govoriti. Zahvaljujem Vam na razumijevanju te se nadam da ćemo uskoro dogovoriti novi termin, koji će Vam svima odgovarati.
Srdačan pozdrav.
Iz ovog je dopisa razvidno koji su prioriteti nastavnika bili u razdoblju štrajka. Recimo da su sindikati svojim djelovanjem reformu stavili na čekanje.
Premijer je preuzeo odgovornost za provedbu Strategije / reforme (kao predsjedavajući Posebnog stručnog povjerenstva), a teško je i zamisliti da sindikati nisu znali da je reforma u tijeku. Teško je zamisliti i to da obje strane nisu znale koji i koliki je ulog u njihovim tzv. pregovorima. Govorim o ulogu koji je na razini hrvatske budućnosti.
Normalnost
Vraćam se lakoći izgovaranja riječi normalno, iz usta premijera. Mislim da slično misle i sindikalni čelnici. To je priča koju moraju riješiti sa svojim ogledalom, jer kad shvate koliko su hrvatskih invalida proizveli u budućnosti, morat će se pogledati. Ogledalu neće moći reći, nisam znao, jer do tada će biti u nekom drugom svijetu, a Hrvatska će rasti na sjemenju koje su posijali. Ja sada normalno čitam u značenju: mi smo mala zemlja i normalno je da ostanemo zanemarivi u svim područjima koja traže misleće ljude.
Cogito ergo sum
cogito ergo sum [ko’gito e’rgo: ~] (latinski: mislim dakle jesam; u francuskoj verziji je pense donc je suis), temeljna postavka Descartesove filozofije i polazna točka njegove spoznajne teorije, izrečena u IV. poglavlju njegova najpoznatijega djela Rasprava o metodi. Osnovno je načelo Descartesove filozofske metode da treba u sve sumnjati (doute méthodique), dok se ne dokaže istinitost neke teze. Jedino u što se ne može sumnjati to je da sam subjekt koji sumnja, koji misli mora ujedno i postojati – dakle, budući da ja mislim, ja i jesam. …
Prijevod (mislim dakle jesam) koji nudi Hrvatska enciklopedija uobičajen je, međutim, ako uočite nastavak (u sve treba sumnjati), lako je prepoznati da glagol misliti u sebi ne sadrži sumnju, ali itekako u sebi sadrži misao: mislim da su vladajući u pravu! Tada prestaju misliti, i postaju „poslušne ovce koje prepuštaju ovnu predvodniku – da misli za njih“.
Kritičko mišljenje u temeljima Škole za život. Primjenjujem ga i prevodim naslov: promišljam dakle postojim.
Upravo čuh na radiju izjavu ministrice u kojoj naglašava loše rezultate naših učenika na ovogodišnjem PISA mjerenju (po tko zna više koji put). Da nema zabune, PISA mjerenja afirmiraju učenike koji misle / promišljaju.
Sindikati su i Vlada znali što čine. Zbog toga je su pregovori trajali koliko jesu. Upravo je to razdoblje bilo razdoblje zasjenjenja u kojem je reforma počela umirati. Sindikati su imali plebiscitarnu podršku nastavnika. I nastavnici su znali što čine.
Dignitet
Sindikat je udruga osnovana s ciljem rješavanja pitanja ekonomskog i društvenog položaja radnika.
U nastupu sindikata često se pojavljivala i riječ – dignitet. Pogledajmo značenje koje se navodi u HE: dignitet (njem. Dignität < lat. dignitas), dostojanstvo, ugled, čast; ugledan položaj.
Promišljajući ponajprije sintagmu društveni položaj bilo kojeg čovjeka, u hrvatskom sustavu vrednovanja, nije teško dokučiti da je u najvećoj mjeri ekvivalentan količini novca s kojom se raspolaže. Zbog toga mi je nejasno zašto se u tu priču ubacila riječ dignitet. Dostojanstvo, ugled i čast, uistinu nemaju nikakve veze s materijalnim statusom. S nikakvim ih se novcem ne može kupiti. Novcem se može kupiti (samo) određena razina moći.
Nastavnici su, čini mi se pobrkali lončiće, upravo na toj razini. Recite mi samo koliko će se popraviti njihov društveni status s dobivenih (!) 500-750 kuna, mjesečno, tijekom dvije godine? S druge strane lako je prepoznati i koliko su izgubili na mjestu koje je nazvano dignitet. A jasno je i zašto su dignitet negdje usput pogubili. Naime, godinama su odgajali i obrazovali djecu / učenike. A upravo ta njihova djeca sada odlučuju o njihovom materijalnom i tzv. društvenom statusu. A oni odlučuju s pozicije digniteta.
Pokazuje se da nakon dvanaestak godina provedenih u sustavu njihova odgoja i obrazovanja bez imalo im srama pokazuju što misle o njima!
Na kraju
Promišljajući prethodno razdoblje pokušavam prebrojavati mrtve. Svatko tko „misli svojom glavom“ može dokučiti da će reforma glavinjati do sljedećih izbora. I da je zapravo već sada hodajući mrtvac.
Hrvatska je u ovom razdoblju napravila veliki korak unazad i teško je naslutiti na koji način i kada će napraviti dva koraka unaprijed.
Za djecu se ne brinem, jer oni koji uistinu misle
lako prepoznaju ovo što govorim. Hrvatska će u ministarstva demografije i ministarstvu
rada uhljebljivati sve više djelatnika, u Hrvatskoj će u doglednom razdoblju
ostati samo oni koji vole Hrvatsku, i
kako Heraklit davno reče: što se puka tiče, taj samo gleda da se
naždere, baš kao stoka.
[1] Naravno, narod je i prije bio osvetnička žrtva ishoda prebrojavanja (mrtvih na bojištu), ali i usputna žrtva osvjanja utvrda.
