Ovih se dana intenzivno aktualizira još jedna reformska pričica. Riječ je o rješavanju problema. Naravno, usmjerena je prema nastavnicima uz primjetnu dozu obveznosti skore aktualizacije. U prilogu je teorijska podrška (rješavanju problema) s mnoštvom primjera s kojima se nastavnicima želi olakšati posao. Ja ću u tekstu uzeti zabavan primjer. Pogledajmo zajedno na koji je način Posebno stručno povjerenstvo iskoristilo ta znanja.
Najprije pretpostavljam da je Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije pri Uredu predsjednika Vlade uistinu odabrano s ciljem reformiranja hrvatskog školskog sustava. Dakle možemo reći da je cilj jasno definiran i da postoji odgovor na pitanje: što je problem? Procjenjujem da su uočili i problemsku situaciju, prepoznali (jasno definirali) zadanu situaciju, uočili prepreke, te odabrali strategije i alate.
Naime, to je prvi korak s kojim je OECD (1995. godine[1]) preporučio za rješavanju problema. Na stranici https://loomen.carnet.hr/mod/book/view.php?id=438687 može se pronaći prilog o rješavanju problema, na petnaest stranica, koji je upućen nastavnicima kao smjernica i priručnik. Prilog je fascinantan. Pogledajmo samo reference na kojima se temelji.
Literatura i izvori:
- Fox, M. i Gibson, R. (2013) The Fox-Gibson problem typology, http://mofox.com/ (pristupljeno 14/05/2018)
- Frensch, P. A., i Funke, J. (eds) (1995). Complex Problem Solving: The European Perspective. Hillsdale, New Jersey: Erlbaum
- OECD (2013) PISA 2015 okvir za suradničko rješavanje problema https://www.oecd.org/pisa/pisaproducts/Draft%20PISA%202015%20Collaborative%20Problem%20S olving%20Framework%20.pdf (pristupljeno 14/05/2018)
Ako želite znati više…
- https://www.mathsisfun.com/games/towerofhanoi.html poveznica je na problem ‘Toranj Hanoi’ koji učenici mogu riješiti na tabletu.
- https://www.coursera.org/learn/social-innovation/lecture/hDqcX/wicked-problemi je četverominutni video koji objašnjava karakteristike vrlo složenih problema.
- https://chrisriedy.me/climate-change-is-a-super-wicked-problem-b2e2b77d947d je kratak članak koji objašnjava da su klimatske promjene više od vrlo složenog problema; to je “super-opaki” problem.
- http://ion.uwinnipeg.ca/~jameis/EY%20course/Readings/R%20general/rnrPS.pdf detaljnije opisuje razliku između rutinskih i nerutinskih problema.
- http://www.cmm.uchile.cl/?p=25274 – članak je o preprekama i izazovima uvođenja rješavanja problema u nastavu.
- https://www.weforum.org/agenda/2016/03/21st-century-skills-future-jobs-students/ je članak ‘What are the 21st century skills every student needs?’ sa Svjetskog gospodarskog foruma.
- https://www.ced.org/blog/entry/which-skills-are-most-important-on-the-job-and-which-skills-are-inshort-su je članak ‘Which skills are most important on the job and which skills are in short supply?’ Odbora za gospodarski razvoj.
- https://www.huffingtonpost.com/ken-watanabe/the-importance-of-problem_b_190514.html je članak ‘The importance of problem solving’ Huffington Posta.
Drugi korak u rješavanju problema naglašen je u uočavanju prepreka u rješavanju problema. Pogledajmo što o tome piše u materijalu:
Uvijek postoje prepreke koje otežavaju napredak u procesu rješavanja problema. Te su prepreke promjenjive vrste i ovise o problemu i kontekstu. Međutim, ukoliko postanemo svjesni mogućih prepreka, tada ćemo ih lakše nadići.
Prepreke mogu biti intelektualne koje su uzrokovane nedostatkom znanja za rješavanje problema. Česta je zabluda da je usmjerenost na rješavanje problema zapravo usmjerenost na vještine nauštrb znanja. Znanje je ključno u rješavanju svih problema.
Pet je različitih vrsta znanja važnih za rješavanje problema:
- Činjenično znanje – to je teorijsko znanje.
- Konceptualno znanje – znanje o konceptima, načelima, teorijama, modelima i klasifikacijama.
- Proceduralno znanje – to je znanje kako nešto učiniti.
- Strateško znanje – znanje o strategijama koje se mogu koristiti za rješavanje problema.
- Metakognitivno znanje – znanje o tome kako procijeniti i prilagoditi vlastito razmišljanje, uključujući stavove i uvjerenje, s ciljem rješavanja problema.
Vratimo se za trenutak na početak. PSP-o je preuzelo odgovornost za reformiranje hrvatskog školskog sustava. Cilj je jasno definiran. Na pitanje što je problem prirodno je očekivati novo pitanje: kako riješiti problem?
Priložena nam teorija kaže dana prvom mjestu slijedi jasno definiranje zadane situacije (početne uvjete), tj. činjenično znanje / stanje. Mislim da bi PSP-o već na ovom mjestu bilo u velikim problemima da Strategija obrazovanja…to nije prethodno odradila.
U drugom se koraku od reformatora očekuju općenita znanja o konceptima, načelima…Prirodno je očekivati da znanstvenici imaju takva znanja.
U trećem koraku opet nastupa kriza, jer se očekuju proceduralna znanja, tj. znanja o tome kako nešto učiniti! Četvrti i peti korak (Strateško i Metakognitivno znanje) mislim da se bez poteškoća može uklopiti u Konceptualno znanje, uz isti komentar.
Iz navedenoga nije teško zaključiti da je jedini problem PSP-u bio u traženju odgovora na pitanje kako?[2]
Da bi se uopće moglo krenuti u traženje odgovora na to pitanje PSP-o moralo je jasno definirati i prepreke na putu do ostvarenja cilja. Ne sjećam se da se PSP-o o tome ikada očitovalo. Zapravo jesu nazivajući se posebnim i stručnim što bi trebalo značiti – mi znamo i možemo! Međutim, čini se da nisu vidjeli ni kladu u oku previđajući najelementarniju. Podsjećam: Pogledajmo što o tome kaže povjesničar Gustavson (1955.). Izrazio je to na sljedeći način: Ljudi se boje drastične inovacije, djelomice jer im je draže ono što im je poznato, a djelomice jer su interesi većine ljudi najčešće vezani uz postojeće stanje. Protiv promjena je i ono što bi se moglo nazvati institucionalnom inercijom, sklonost da se svijet ostavi da se okreće kao i dosad, osim ako ne postoje snažni pritisci za provođenjem promjena. (Louise Stoll, Dean Fink: Mijenjajmo naše škole, Educa, Zagreb, 2000.)
Ili su vidjeli više od mene, znajući na koje su sve načine vladajući do sada uspješno manipulirali nastavnicima. A možda znajući još više: vladajućima nije uopće važno hoće li reforma uspjeti ili ne.
Pokušat ću tvrdnju argumentirati s postojećim stanjem.
U ovom razdoblju nastavnici pregovaraju s Vladom o (zanemarivom, op. NS) poboljšanju materijalnog statusa (povećanje plaća). Vlada uporno „pregovara“ ne rješavajući problem brzo i učinkovito i samo stvara klimu za moguće buduće sabotiranje reformskih procesa.
To bih nazvao političkom preprekom. Paradoksalno je to što je premijer preuzeo potpunu odgovornost za reformu! Ili možda nije paradoksalno.
Ministrica (pokazalo se, najvažnija i najodgovornija, u reformskom procesu) istovremeno nastavnike obvezuje kojekakvim (prepisanim) pravilnicima i fascinantnim materijalima, koji istinski i značajno utječu na život nastavnika. Rekao bih čak i na – demografsku obnovu! (citiram misao jedne briljantne profesorice).
Zaključak
Ovaj tekst temeljio sam na simpatičnim mi rečenicama iz materijala:
Osim intelektualnih tj. prepreka koje se odnose na znanje, postoje i druge prepreke rješavanju problema:
Perspektiva – ono zbog čega svijet gledamo različitim očima. Kada bi postojala samo jedna perspektiva, pojedina bi rješenja mogla biti neprepoznata ili zanemarena. Razmatranje različitih perspektiva stoga ima pozitivan učinak i može pomoći pri savladavanju ove prepreke.
Perspektiva mi je bila uporište da ekstremiziram problem s druge pozicije naglašavajući – vi od nas tražite da naučimo nešto o čemu su pisali mnogi od 1995. godine (vidi reference), za mjesec dva dana, a svojim primjerom jasno pokazujete da niste prepoznali najvažnije. I niti jednog trenutka niste slijedili pravila rješavanja problema!
Drugo, meni puno važnije pitanje je: zašto su ova znanja (ovaj materijal) odjednom posebno važna za našu reformu? Da nema zabune za mene su upravo takva znanja, koja vezujem prije svega uz logiku, izuzetno važna.
Pokušat ću naslutiti mogući odgovor.
Prije par mjeseci u medijima je osvanuo glamurozni naslov tipa: Naša djeca ne znaju logički misliti (na razini 87%). Reformatori brzo reagiraju i počinje prepisivačina. U konačnici imamo uistinu dobar i važan materijal.
Međutim, ja pravi problem vidim u tome što su to reformatori osvijestili jučer, a od nastavnika traže da primjene sutra. Drugi je problem kod prepisivanja puno zanimljiviji. Naime, očito je da je priča došla iz nekog školskog sustava. Iz referenci se može naslutiti porijeklo, jer se često u primjerima nailazi na British Council. Ako je tako, lako je provjeriti kad su i s kakvim uspjehom Britanci rješavanje problema uključili u svoj školski sustav. I nije teško otkriti korelaciju s uspjehom njihovih učenika na PISA mjerenjima. Naravno, ponajprije treba uočiti podatke koji pokazuje koliko je vremena proteklo od implementacije modela, i koliko je bio prepoznatljiv utjecaj na poboljšanje rezultata (ako je do poboljšanje uopće došlo).
Zaključit ću s podjelom problema, koja se navodi u materijalu.
Problemi se javljaju u raznim oblicima i postoji nekoliko različitih načina na koje ih možemo promatrati i dijeliti. Neke od podjela problema su na: statične i interaktivne probleme, jednostavne, složene i vrlo složene (“opake”) probleme, rutinske i nerutinske probleme.
Mislim da reforma hrvatskog školstva spada u kategoriju vrlo složenih („opakih“) problema, i nerješivih za naše PSP-o.
Na kraju
U svojoj pričici za primjer sam naveo djelovanje našeg Ministarstva znanosti i obrazovanja pri rješavanju problema reformiranja hrvatskog školskog sustava. Primjerom sam pokušao naglasiti da oni koji navodno znaju kako rješavati probleme uopće ne poštuju pravila za rješavanje problema. To i nije najveći problem, jer smo već na to navikli. Međutim, kad neznalice šalju poruku nastavnicima o obvezujućoj primjeni tih pravila u poučavanju učenika, priča postaje perverzna.
Na isti se način može propitivati djelovanje Ministarstva za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku pri rješavanju dramatičnih problema zbog kojih je i osnovano.
A pogotovo Ministarstva zdravstva, počevši od problema
egzodusa ponajboljih hrvatskih zdravstvenih djelatnika.
[1] Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (eng. Organisation for Economic Cooperation and Development ili OECD, fra. Organisation de coopération et de développement économiques ili OCDE) je međunarodna ekonomska organizacija osnovana 14. prosinca 1960. godine. Nastala je kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (eng. Organization for European Economic Cooperation ili OEEC) nastale 1948. u sklopu Marshallovog plana s ciljem rekonstrukcije europskog gospodarstva razorenog u Drugom svjetskom ratu. OECD je konzultativna organizacija, bez snage obvezivanja bilo koje od svojih članica. Sjedište OECD-a nalazi se u Parizu.
[2] To se najčešće danas naziva Akcijski plan.
