OBRAZOVANJE PRIORITET VLADE
DIVJAK NAKON SASTANKA SINDIKATA I VLADE
‘Nema kurikularne reforme bez motiviranog učitelja’
Hina OBJAVLJENO: 05.09.2019. u 16:53
Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak nakon sastanka sindikalnih čelnika i predsjednika Vlade, u četvrtak je ustvrdila da nema kurikularne reforme bez motiviranog učitelja, te dodala da se mora naći kvalitetno rješenje za ljude koji obrazovanje iznose na svojim leđima.
…
Pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja Lidija Kralj rekla je u emisiji radija „U mreži prvog“ da će provođenje kurikularne reforme imati podršku mentora, u virtualnim učionicama, savjetničkim posjetima školama. Treba krenuti jer nikad ne postoji idealno. Imam ogromnu vjeru u nastavnike. (Teletekst 9. 09. 2019.)
Počinjem tekst s izjavama dviju čelnica Ministarstva, rekao bih i najvažnijih osoba u provedbi reforme. To naglašavam jer se čini da se Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije pri Uredu predsjednika Vlade zagubilo negdje u bespućima hrvatske zbiljnosti. Pogledajmo na koji se način izjave mogu iščitati.
I ministrica i pomoćnica ministrice jasno prepoznaju na kojem je mjestu ključ za provedbu kurikularne reforme. Riječ je naravno o nastavnicima. Međutim, ministrica se malo zaigrala pa je iz skupa nastavnika izdvojila motivirane nastavnike. Da vidimo kamo će nas odvesti to izdvajanje. Ako pretpostavimo da će uskoro svi nastavnici biti uključeni u reformske procese, a da će za reformiranje biti odgovorni samo motivirani nastavnici, imamo poveliki problem.
Pogledajmo što je o motivaciji rekla finska studentica Veera Salonen: Moj je motiv želja da činim dobro ljudima, da ih volim i za njih skrbim. Volim ih, stoga ću biti učiteljica. (Lekcije iz Finske).
Budući da ukupan broj nastavnika predstavlja tzv. statistički skup, možemo ga u gruboj procjeni opisati Gaussovom krivuljom, i zaključiti da je riječ o 5-6 tisuća motiviranih nastavnika (optimistička procjena). Ako je gđa. Divjak mislila da upravo oni trebaju biti motor reforme, mislim da se „zaigrala“.
Druga je opcija u pretpostavci da je tom izjavom poslala poruku svim nastavnicima da se što prije trebaju – motivirati. Ako je tako tada smo u zoni nerješivog problema.
Pogledajmo što o tome kaže povjesničar Gustavson (1955.). Izrazio je to na sljedeći način: Ljudi se boje drastične inovacije, djelomice jer im je draže ono što im je poznato, a djelomice jer su interesi većine ljudi najčešće vezani uz postojeće stanje. Protiv promjena je i ono što bi se moglo nazvati institucionalnom inercijom, sklonost da se svijet ostavi da se okreće kao i dosad, osim ako ne postoje snažni pritisci za provođenjem promjena. (Louise Stoll, Dean Fink: Mijenjajmo naše škole, Educa, Zagreb, 2000.)
Nije teško zaključiti, ako je Gustavson u pravu, da je sada naše motiviranje svih nastavnika u zoni prisile. A kad je tako, nije teško dokučiti ni to, da se mogu pojaviti mnogi protivnici promjena. Jer ipak živimo u demokratskom društvu.
Pogledajmo, dalje, kamo nas može odvesti izjava gđe. Kralj: Imam ogromnu vjeru u nastavnike.
Vjerovanje je nevjerojatno moćan pokretač. Ali prije svega za onoga koji istinski vjeruje. Budući da gđa. Kralj vjeruje nastavnicima, ona je riješila svoj problem i može mirno spavati. Međutim, povijest nas uči da je vjerovanje u pravilu određeno uzajamnošću. Banaliziram s: ti meni – ja tebi. Pitanje je koje se sada javlja je pitanje odnosa Ministarstva, kojeg gospođa Kralj predstavlja, prema nastavnicima. Jednostavno je: a što je to Ministarstvo učinilo za nastavnike, tj. vjeruju li nastavnici Ministarstvu?
U školstvu sam proveo „radni vijek“ i nikada nisam osjetio trenutak u kojem bih (po)vjerovao Ministarstvu. Mislim da slično misle i sadašnji nastavnici koji upravo pregovaraju s Vladom i Ministarstvom i pokušavaju ostvariti nešto bolji materijalni status.
A što je to Ministarstvo učinilo za nastavnike?
Pokušajmo zajedno biti nastavnik u sadašnjem reformskom procesu i procijeniti kako se osjećaju nastavnici. Počet ću s promjenom paradigme poučavanja i pokušati otkriti što to znači za nastavnike na najosnovnijoj razini. Ocjenjivanju učenika.
Nastavniku je na raspolaganju predmetni kurikulum s odgovarajućim predmetnim programom. Kurikulumom se pretpostavlja da će nastavnik predmetni program realizirati vodeći učenike prema očekivanim ishodima. Nastavniku je u tom dijelu osigurana autonomija s očekivanjem da će se aktualizirati kreativno. Pogledajmo što to znači s obzirom na ocjenjivanje učenika.
Da bi nastavnicima olakšalo snalaženje u novim okolnostima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ispisuje novi Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnim i srednjim školama. (»Narodne novine«, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 16/12, 86/12, 94/13, 152/14, 7/17 i 68/18)
Da nema zabune, Pravilnik je obvezujući dokument. Izdvojit ću neke dijelove.
Definicije pojmova
(1) Vrednovanje je sustavno prikupljanje podataka u procesu učenja i postignutoj razini ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda, kompetencijama, znanjima, vještinama, sposobnostima, samostalnosti i odgovornosti prema radu, u skladu s unaprijed definiranim i prihvaćenim metodama i elementima. Vrednovanje obuhvaća tri pristupa vrednovanju: vrednovanje za učenje, vrednovanje kao učenje, vrednovanje naučenog. Vrednovanje za učenje služi unapređivanju i planiranju budućega učenja i poučavanja. Vrednovanje kao učenje podrazumijeva aktivno uključivanje učenika u proces vrednovanja te razvoj učeničkoga autonomnog i samoreguliranog pristupa učenju. Vrednovanje naučenog je ocjenjivanje razine postignuća učenika. Vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje ne rezultiraju ocjenom, nego kvalitativnom povratnom informacijom.
(2) Praćenje je sustavno uočavanje i bilježenje zapažanja o postignutoj razini ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda u svrhu poticanja učenja i provjere postignute razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda i očekivanja definiranih nacionalnim, predmetnim i međupredmetnim kurikulumima, nastavnim programima te strukovnim i školskim kurikulumima. Uključuje sva tri pristupa vrednovanju: vrednovanje za učenje, vrednovanje kao učenje i vrednovanje naučenog.
(3) Provjeravanje je procjena postignute razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda, kompetencija i očekivanja u nastavnome predmetu ili području i drugim oblicima rada u školi tijekom školske godine.
(4) Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja učenikovog rada.
Metode i elementi vrednovanja
(1) Metode i elementi vrednovanja postignute razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda, kompetencija i očekivanja proizlaze iz nacionalnoga, predmetnih i međupredmetnih kurikuluma, nastavnih programa, strukovnih kurikuluma, školskoga kurikuluma te ovoga Pravilnika i pravila ponašanja učenika koje donosi škola.
(2) Postignuća učenika pri izradi uratka, praktičnoga rada, pokusa, izvođenja laboratorijske i druge vježbe, nastupa (umjetničke: glazbene, plesne i likovne škole), vrednuju se različitim metodama u skladu s predmetnim kurikulumima.
Još ponešto
U članku 5. u naslovu iza riječi: »Vrednovanje« dodaju se riječi: »postignute razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda, kompetencija«.
»(1) Učitelj/nastavnik svakog nastavnoga predmeta je na početku i tijekom nastavne godine dužan upoznati učenike s elementima vrednovanja, odgojno-obrazovnim ishodima, kompetencijama, razinom dobar ostvarenosti iz kurikuluma nastavnog predmeta, planiranim metodama vrednovanja te planiranoj učestalosti vrednovanja, a vrednovanje postignuća učenika s teškoćama dužan je uskladiti s preporukama stručnih suradnika.«
Vrednovanje (ocjenjivanje) sam izdvojio jer je to vječni kamen smutnje u odnosima učitelja i učenika. Pogledamo li tekst Pravilnika uočio sam vrednovanje za učenje, vrednovanje kao učenje, vrednovanje naučenog –i ostao zbunjen. I još sam. Naime, riječ je o potpuno novim sintagmama u našem školstvu. Istina je da su njihova značenja naši prepisivači pokušali pojasniti. Nije mi pomoglo. Prepoznao sam samo obvezu davanja tri ocjene (vrednovanja). Priznajte da je to nastavnicima tri puta veća obveza nego do sada.
Da nema zabune Vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje ne rezultiraju ocjenom, nego kvalitativnom povratnom informacijom sagledavam kaopuno zehtjevniji proces od davanja jedne brojčice.
Nastavljam dalje citirajući:
(2) Praćenje je sustavno uočavanje i bilježenje zapažanja o postignutoj razini ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda u svrhu poticanja učenja i provjere postignute razine ostvarenosti odgojno-obrazovnih ishoda i očekivanja definiranih nacionalnim, predmetnim i međupredmetnim kurikulumima, nastavnim programima te strukovnim i školskim kurikulumima. Uključuje sva tri pristupa vrednovanju: vrednovanje za učenje, vrednovanje kao učenje i vrednovanje naučenog.
Na ovom mjestu sam se počeo raspamećivati. Naime, već sustavno praćenje i bilježenje (!) zapažanja (za svakog učenika) dodatno povećava fizički opseg nastavničkih poslova, a upoznavanje s očekivanjima nacionalnih, predmetnih…kurikuluma itd. je na razini jednog studijskog kolegija. Neću nastavljati s citiranjem. Vraćam se reformskim procesima.
Prošle je godine provedeno provjeravanje ovog modela (tzv. Škola za život). Nemamo saznanja kakvi su rezultati eksperimenta. Naime, pretpostavljam da su postojali određeni očekivani ishodi (nama nepoznati) i da je bilo prirodno da se objave rezultati. Budući da se reforma nastavlja u nešto većem opsegu (sada je aktivna trećina školske populacije), pretpostavljam da su reformatori zadovoljni ishodima eksperimenta.
Digresijica
Moram naglasiti da je izostanak službenog očitovanja (o eksperimentu) otvorio prostor medijima za mnoge interpretacije, što za reformu nije bio vjetar u jedro.
Tijekom prošle godine paralelno je pokrenut intenzivni proces edukacije nastavnika. Čini se da taj proces ulazi u kritičnu fazu jer se, unatoč silnim naporima mentora i savjetnika, pokreću mnogi portali (virtualne učionice) na kojima bi nastavnici pronalazili odgovore na svoja pitanja. Znajući to gđa. Kralj kaže: (nastavnici će) imati podršku mentora, u virtualnim učionicama, savjetničkim posjetima školama…
Zamislite sada nastavnika koji je ocjenjivanje prethodno „odrađivao s lakoćom“. Sada mora slijediti obveze iz novoga Pravilnika, skromno razumijevajući što se od njega traži, mora studirati razne kurikulume i dnevno hodočastiti po portalima, …
„Prošetao sam malo portalima“ i opet ostao zbunjen. Zbunjenost nije došla zbog toga što ovaj put nisam dokučio smisao. Ne, ne, bilo je toliko toga (većina praktičnih rješenja) da sam brzo izgubio zanimanje. Razlog je jednostavan, (ja) sve to nisam uspio dovesti u funkcionalno područje, procijenivši da – nemam vremena! Jer već sutra sam u učionici.
Nije to zaključak bezveze. Riječ je o dramatičnoj promjeni načina života nastavnika.
Čitajući „portale“ (i druge reformske dokumente) ponajprije sam tražio mogućnost prilagođavanja onome na koji način sam radio. U najvećoj mjeri mi nije uspijevalo. Ponajviše vezano „uz administraciju“. Naime, davanje „obične ocjene“ odjednom postaje ispisivanje eseja. Zamislite samo ispisivanje stotinjak eseja dva puta godišnje.
Portali nude i pomoć na određenim adresama. Tehnologija, koliko god je moćna, zapravo frustrira. Takva pomoć (pitanja i odgovori na portalima) nastavnicima je samo još jedan „gubitak vremena“ (nije zanemarivo uzeti u obzir da mnogi nastavnici nisu posebno vješti u tom tipu komunikacije). Mentori i savjetnici su ponajbolje rješenje. Mislim prije svega u motivacijskom dijelu. U stanju su odgovoriti na svako pitanje, ali, što je puno važnije, djelovati na motivacijske okidače.
Međutim, bilo kakvo ocjenjivanje uvijek će ostati u zoni koju navodi dr. sc. Tomislav Grgin:
Proučavanja kojima je bila svrha utvrditi objektivnost, pouzdanost, osjetljivost i valjanost nastavnika kao mjernih instrumenata pri procjenjivanju školskih pisanih zadaća, istaknula su niz činjenica koje dokazuju da su nastavnici slabi mjerni instrumenti!
Zaključak:
F.A.W. Diesterweg (1834.): Pronicljiv će učitelj na učenikovu licu primijetiti da je on to spoznao. Takvi trenuci pripadaju najljepšim trenucima učiteljeva profesionalnog života, to su oni u kojima duša dodiruje dušu…
U svojim tekstovima pokušavam aktualizirati realnost. Ponajviše s pozicije logičkog argumentiranja. Argumenti se uvijek mogu dovesti u zonu sumnje. Pogotovo u području društvenih znanosti (možda je bolje reći, u komentiranju društvenih procesa). Reforma školstva je, bez dvojbe, društveni proces.
Ovu reformu pokrenuo je bivši ministar, Vedran Mornar, pred kraj mandata! Mislim da je bio svjestan da drugi mandat neće dočekati. Tijekom dvije godine pokušao je promijeniti našu stvarnost. Priznajte da je bio naivan, ili da ga je možda pokretalo nešto drugo.
Drugi ozbiljni (!) pokušaj reformiranja školstva upravo je u tijeku. I njega ponajviše obilježava brzina.
Naš narod kaže: na brzinu se prave samo djeca! (na našu žalost, danas sve rjeđe).
Ne mogu procijeniti što pokreće gđu. Divjak. Mislim da je izvjesno da neće dočekati novi mandat i nastaviti započeto. Procjenjujem čak da će u izvjesnom razdoblju (kad nastupi novi ministar) biti glavni krivac za „neuspjeh reforme“. Argumenti za ovu tvrdnju su na svim mjestima. Naime, i ribe su glasnije od Posebnog stručnog povjerenstva (vezano uz reformu), a svaki tekući (nemali) problem ministarstva ministrica mora osobno rješavati. A odjednom ih se namnožilo.
Prijedlog
U tekstu sam pokušao naglasiti nešto što je Pasi Sahlberg naveo u Lekcijama iz Finske. Njihova reforma potrajala je tridesetak godina i uz konsenzus svih stranaka. Obilježja svih naših pokušaja reformiranja su brzina i nekonsenzus.
Zbog toga i zbog navedenog u tekstu, mislim da bi se sljedeći pokušaj morao temeljiti na (sveučilišnom) odgajanju i obrazovanju novih nastavnika. Edukacija postojećih postat će vrlo brzo preskupa i neučinkovita, možda čak i kontraproduktivna.
U prijelaznom razdoblju (u kojem se školuju novi nastavnici prema novoj paradigmi poučavanja) moguće je napraviti ponajbolje predmetne kurikulume koji bi bili usklađeni s kurikulumima državne mature. Udžbenici, pisani prema takvim kurikulumima, prirodno bi obvezivali i vodili nastavnike. Postojeći nastavnici bi i dalje radili na isti način, ali i mijenjali se, učeći prirodno iz udžbenika, i prilagođavajući se novoj stvarnosti bez stresa i prisile. Ne mijenjajući svoj način života!
U tom prijelaznom razdoblju kontrola nastavnika bila bi kao i do sada, ali vezana ponajviše uz poštivanje udžbeničkog materijala. Kreativnost nastavnika međusobno bi ih razlikovala. S istog polazišta pronalazili bi ponajbolje putove do očekivanih ishoda! I to se može dovesti u zonu provjerljivosti.
Sljedeći prijedlog je vezan uz udžbenike i Gustavsonove snažne pritiske za provođenjem promjena. Sada je riječ o kaosu koji postoji u sferi udžbenika. To što se u tom području događa je u elementarnoj suprotnosti s promoviranjem ideje – škola jednaka za sve. Prijedlog je banalan ali „bode oči“. Jedan predmet – jedan udžbenik, za sve učenike u Hrvatskoj!
Na koji način će se izdavači dogovoriti, koji udžbenik će „pripasti kome“, državi nije i ne treba biti važno.
Naravno, riječ je o nezanemarivom novcu, ali i mogućnošću „nestajanja“ tzv. malih izdavačkih tvrtki. Zbog toga i naglašavam da reforme nisu demokratski proces!
Pogledajmo što bi se tako moglo ostvariti.
Procjenjujem da bi tada već na prvoj razini nastavnici i škole izašli iz korupcijske jednadžbe. Kontrola korupcije bi se tada svela samo na državna povjerenstva koja odlučuju o tome koji (i čiji) udžbenik će dobiti dopusnicu. Naime, mislim da su ta povjerenstva do sada imala puno više koruptivnih ponuda, pa bi u ovakvoj situaciji kontrola mogla biti učinkovitija.
Što će se događati u skoroj budućnosti nije teško naslutiti, samo iz jednog razloga: OBRAZOVANJE nikada nije bilo niti će biti – PRIORITET VLADE!
