Uvod
Diogen Laertije (grčki Διογένης Λαέρτıος, Diogénēs Laértios), grčki povjesničar filozofije (? Laerta u Kilikiji, III. st.). Autor biografsko-doksografske kompilacije[1] u 10 knjiga Životopisi i misli znamenitih filozofa (Βίοι ϰαὶ γνῶμαι τῶν ἐν φιλοσοφίᾳ εὐδοϰιμησάντων), glavnoga sekundarnog izvora za poznavanje grčke filozofije.
(Hrvatska E-enciklopedija)
Branko je Bošnjak, u predgovoru prijevoda Života i mišljenja istaknutih filozofa[2], Diogenu posvetio dvanaest stranica. Ja ću izdvojiti samo dio koji upućuje na način ispisivanja ovih životopisa.
To je bila literatura referiranja koja je na popularan način prikazivala različita učenja. Baš zbog toga bila je namijenjena široj publici, pa je razumljivo da se pazilo na ukus čitača. Ako se o pojedinom filozofu osim učenja mogu navesti i razni skandali – utoliko bolje, jer to daje neposrednost i svježinu svakodnevnom prepričavanju.
Na sličan je način Svetonije ispisivao životopise dvanaest rimskih careva[3], koji su inspirirali mnoga literarne i filmske izričaje.
Pisac svojim čitaocima hoće da dade nešto, što će ih više zanimati nego veliki događaji povijesti, a to su zanimljivi podaci, priče i anegdote iz javnog, a još više iz privatnog života careva.
Platon i Feynman
U ovaj sam tekst krenuo nakon čitanja uvodne rečenice s kojom počinju novi kurikulumi prirodoslovlja: Upitan da izabere samo jednu kratku rečenicu koju bi sačuvao za buduće naraštaje u slučaju uništenja ljudskog znanja, poznati američki nobelovac Richard Feynman ustvrdio je da bi to bio čestični model tvari – sva tvar sačinjena je od atoma.
Demokrit (grčki Δημόϰρıτος, Dēmókritos), grčki filozof (Abdera, oko 460. pr. Kr. – Abdera, između 380. i 370. pr. Kr.). Glavni predstavnik atomizma i najdosljedniji zastupnik materijalizma u antičkoj filozofiji, koji je s pomoću teorije o sićušnim česticama, atomima, objasnio cijeli svemir.
(Hrvatska E-enciklopedija)
Budući da me posebno iritiraju univerzalne mudrosti iz usta onih koji pokušavaju biti pametni – dogmatski citirajući, krenuo sam u „istraživanje“. Ponajprije sam naletio na Friedellovu[4] misao: Platon Demokrita ne spominje uopće, Aristotel tek prijekorno. Govorilo se čak kako je Platon otkupio sve Demokritove spise i htio ih spaliti. Ta legenda postala je stvarnošću utoliko što je platonizam doista progutao demokritizam kao sotonsku herezu, budući da Filozofija nije ni po čemu tolerantnija od Crkve.
Naslućujući Egonov izvor potražio sam Diogena.
Pokazalo se da je na stranici 306. ispisano:
Aristoksen u svojim Istorijskim zabileškama tvrdi da je Platon hteo da spali sva Demokritova dela koja je mogao da prikupi, ali su ga u tome sprečili pitagorejci Amiklas i Klinija, jer, govorili su oni, od toga nema nikakve koristi budući da se knjige nalaze već kod mnogih ljudi. Za ovo postoji jasan dokaz u činjenici što Platon, koji pominje gotovo sve ranije filozofe, nijednom ne pravi nikakvu aluziju na Demokrita, čak ni onda kad bi to bilo neophodno da mu se suprotstavi.
Na to Diogen dodaje:
Očigledno je to bilo zbog toga što je znao da će se morati takmičiti s najistaknutijim od svih filozofa, za koga je Timon izrekao pohvalu:
Takav je mudri Demokrit čuvar razgovora
Oštroumni besednik, među najboljima koje sam ikad čitao.
Na motiv uništavanja tragova o postojanju nečega / nekoga prvi sam put naišao u djelovanju Amonovih svećenika i faraona u razdoblju nakon Enkatona. Pokazalo se da je, unatoč silnim naporima, to razdoblje egipatske povijesti, razdoblje o kojem danas ponajviše znamo.
Drugi put su nam u školi dramatično objavljivali jedan od najvećih Hitlerovih krimena – spaljivanje knjiga. Kasnije sam doznao da su partizani uništavali svaki trag vladavine Talijana u Zadru. Pa su stradavali i neki objekti iz razdoblja vladavine Rima na ovom području.
Tada sam naslutio istinitost u rečenici: povijest pišu pobjednici. Naravno, s pozicije: povijest počinje od nas.
Početak devedesetih u Hrvatskoj nas je na čudan način vratio do Platona. I čini se da smo učili od najboljega. Sve nepoćudne knjige (na čudnom pismu i jeziku) preko noći su nestale iz školskih knjižnica. A bilo je i uzbudljivih događanja vezanih uz javno spaljivanje knjiga.
A tvrdnja Hrvatskog instituta za povijest:
Katolička crkva i školstvo u povijesti svijeta, osobito povijesti zapadne civilizacije, neodvojivo su povezani. Još od srednjeg vijeka Crkva je igrala vodeću ulogu u obrazovanju, kao što su i vodeće uloge u Crkvi obnašali visoko obrazovani ljudi. Zaslugom Crkve u srednjem su vijeku u samostanima prepisivanjem očuvani tekstovi nastali u antici, temelji obrazovanja u razdoblju humanizma i renesanse, pa time i temelji današnje civilizacije.
na čudan me način odvela u Aleksandriju.
Pročitajte više na: https://www.express.hr/life/ovako-je-unistena-aleksandrijska-knjiznica-8548 – www.express.hr
Knjižnica je čuvala radove najvećih umova antičkog vremena. Na opću civilizacijsku žalost, gotovo sva ta djela uništena su u velikim požarima.
Neka od najzanimljivijih svjedočanstava njenog uništenja dobili smo od rimskih autora, prema kojima je knjižnicu prvi put zapravo slučajno uništio Gaj Julije Cezar tijekom opsade Aleksandrije 48. godine pne. “Kada je neprijatelj pokušao presjeći njegovu (Cezarovu) flotu, morao se braniti uz pomoć vatre, koja se proširila s dokova i uništila veliku knjižnicu”, pisao je čuveni Plutarh u životopisu Julija Cezara. Drugo uništavanje knjižnice izveli su kršćani, ubrzo nakon što je 387. godine kršćanstvo postalo državna religija Rimskog carstva. Car Teodozije I 391. godine naredio je uništavanje svih poganskih hramova. Tada kršćani, na čelu s aleksandrijskim patrijarhom Teofilom, spaljuju Aleksandrijsku biblioteku. Treće i posljednje veliko uništavanje biblioteke odigralo se kada je muslimanska armija osvojila Aleksandriju 642. godine nakon što je porazila bizantsku vojsku u bici kod Heliopolisa. Zapovjednik muslimanske vojske je upitao halifu Omera što da rade s knjižnicom, odnosno s knjigama. On je dao čuveni odgovor: „One ili su u suprotnosti s Kuranom, što znači da su hereza, ili se slažu s njim, što znači da su suvišne.”
Mislim da ove činjenice nisu upitne. Međutim, ako izuzmemo Cezara koji je spašavao „živu glavu“, ostavljajući vatru iza sebe, Teodozije i Omer bili su u poziciji pobjednika. I tko je god pomislio da su bili „barbari“, u krivu je. I siguran sam da je do tzv. spaljivanja biblioteke došlo tek nakon što su najkompetentniji stručnjaci izdvojili njima poćudna znanja (i autore).
Iz te je pozicije tvrdnja Hrvatskog instituta za povijest istinita. Naime, nije teško dokučiti na koji su način …očuvani tekstovi nastali u antici.
U fusnoti 12 na str. 387. Vilhar misli drukčije: Sve to samo dokazuje kako bi jadno i nepotpuno bilo naše poznavanje Platona i njegovog učenja da nam sudbina nije sačuvala originalna dela Platonova!
Platon i plagiranje
U svojem najopsežnijem – za neke središnjem – dijalogu Država Platon mitsko-simboličkim sredstvima pokušava prikazati kako bi trebalo živjeti na ovome svijetu, naime da se država ne skrbi toliko o dobru životu, koliko je ona skrb za dušu jer je i sama odslik besmrtne duše u njezinoj trodijelnosti – žudne, voljne i razumske duše, pa se ustroj duše mora ogledati i u svim očitovanjima ustroja države.
(Hrvatska E-enciklopedija)
Euforion i Panaitos (pak)pričaju da je početak Države više puta izmjenjen, a Aristoksen tvrdi da je Država gotovo cela bila napisana u Protagorinim Kontroverzama. (str. 99.)
A Favorinu drugoj knjizi svoje Šarene tragedije kaže da se celokupni tekst Države može naći u jednom Protagorinom delu s naslovom Kontroverze. (Diogen, str. 104.)
Priznajte da može biti itekako zabavno kad se o pojedinom filozofu osim učenja mogu navesti i razni skandali – utoliko bolje, jer to daje neposrednost i svježinu svakodnevnom prepričavanju. Međutim, Favorin, Euforion i Panaitos nedvosmisleno su naveli Protagoru i njegove Kontroverze, te je bilo lako provjeriti istinitost njihovih navoda.
Naravno, bilo bi lako i danas da nam je sudbina sačuvala njihova djela.
Pogledajmo što o istini govori sam Platon: Lepa je stvar istina, o stranče, lepa i trajna. Ali izgleda da je to stvar u koju nije lako ubediti ljude. (Diogen, str. 99.)
Mnogo koristi je imao i od komediografa Epiharma pošto je brojna mesta prepisao od njega, kao što tvrdi Alkim u četiri eseja posvećena Amintu. (Diogen, str. 90.)
Epiharm o tome govori proročki!
Ko što ja mislim – a kad mislim, ja to znam sasvim
Dobro – mojih će se reči jednom sećati. Netko će ih uzeti
I osloboditi ih metra (ritma) u kome su sad sastavljene,
Obaviće ih u purpurno ruho i preplesti ih finim rečima;
I, pošto je nepobediv, on će ostale ljude načiniti lakim
plenom pobede.
Vilhar se u fusnoti očituje ovako:
Ove Epiharmove fragmente (tzv. op NS) naučnici smatraju apokrifnim. (str. 92.)
Platon je i s Aristipom bio u lošim odnosima. U dijalogu O duši on ga napada i govori da nije bio prisutan kad je Sokrat umirao, nego da je (tada) bio u Egini. Kažu da je i prema Eshinu osećao neku ljubomoru zato što je i ovaj uživao dobar glas kod Dionizija. Kad je Eshin stigao na dvor, Platon ga je prezirao zbog siromaštva, ali ga je Aristip podržavao. A Idomenej tvrdi da su u stvari Eshinovi oni dokazi kojima se služi Kriton kad je u zatvoru nagovarao Sokrata da pobegne, i da ih je Platon pripisao Kritonu zbog neprijateljstva prema Eshinu (Diogen, str. 98.)
Platon svemogući
Speusip[5] u spisu s naslovom Platonova posmrtna gozba i Klearh u svojoj Pohvali Platonu i Anaksalaid u drugoj knjizi dela O filozofima tvrde da se u Atini pričalo da se Ariston[6] veoma zaljubio u Periktetionu[7] koja je tada bila u cvetu mladosti, ali da je nije dobio. A kad je prestao sa silom, video je u snu Apolona i posle toga ju je ostavio nedirnutu sve dok nije rodila dete. (Diogen str. 87.)
Vilhar se u fusnoti očituje ovako: Priča o bezgrešnom začeću Platona je trebalo uzdići visoko, pa ga eventualno učiniti i potomkom bogova.
Uvek je želio da za sobom ostavi spomenik, bilo u srcima prijatelja ili pak u spisima. (Diogen, str. 100.)
Platon se služio različitim izrazima da bi svoj sistem učinio manje shvatljivim[8] za neke ljude. On smatra da je mudrost o stvarima koje se samo mišljenjem mogu saznati i koje istinski postoje; naukom koja, kako kaže, ima za predmet boga i duše odvojene od tela. (Diogen, str. 105.)
On je bio prvi koji je iznosio učenje u obliku dijaloškog metoda, kao što kaže Favorin u osmoj knjizi svojih Šarenih historija, a također je prvi objasnio analitički metoda istraživanja Laodemu s Tasosa, prvi je u filozofskoj raspravi upotrebio izraze antipod, element, dijalektika, …uveo je izraz božje proviđenje. (str. 95.)
Kažu da je Zenon iz Eleje prvi pisao dijaloge. Ali prema Favorinu u Uspomenama, Aristotel u prvoj knjizi svoga dela O pjesnicima tvrdi da je to bio Anaksimen iz Stire ili Teosa. A ja (Diogen, op. NS) mislim da Platon koji je usavršio ovaj način pisanja treba da dobije nagradu za lepotu i sam pronalazak. (Diogen, str. 102.)
Neki čak tvrde da se borio na Istmijskim igrama kao, na primer, Dikearh u prvoj knjizi dela Životopisi, a da se bavio slikarstvom i pisao pesme, najprije u ditirambima, a posle i lirske pesme i tragedije. Pričaju da je imao slab glas; tako kaže i Timotej iz Atine. (str. 88.)
Ali Timon u svojim stihovima upućenim Platonu kaže:
Sve te je vodio Platon, krupan čovek, ali
govornik prijatnog glasa, u prozi sličan cvrčcima
koji, sedeći na Hekademonovom drveću, prosipaju zvuk
prijatan kao što je ljiljan. (str. 89.)
Na kraju
Jednom davno nam je profesor hrvatskog jezika govorio na koji je način Edgar Allan Poe ispisivao Gavrana. Mislim da je Hrvatska E-enciklopedija najbliža sjećanju: U Poeovim djelima, uz halucinantnu razigranost mašte, ima i hladne, osobito cerebralne proračunatosti (tzv. tales of ratiocination), u pričama novoga tipa kojih je on tvorac, a koje su u cijelosti sazdane na logičkim operacijama. Taj je književni postupak postao popularan u formi detektivskih romana.
Ispisujući tekst pokušao sam činiti što i EAP, tj. graditi tekst na logičkim operacijama. Pogledajte kako je to izgledalo. Početnu poziciju postavio sam definicijom škole.
Škola je ustanova koja potiče sumnju i znatiželju.
Takvu sam definiciju škole predložio prije desetak godina. Čini se da nije zaživjela, jer naši reformatori više vole afirmirati tzv. kritičko i kreativno mišljenje. U ovaj tekst krenuo sam jer sam posumnjao u ispravnost teze na kojoj se temelje predmetni kurikulumi prirodoslovlja: Upitan da izabere samo jednu kratku rečenicu koju bi sačuvao za buduće naraštaje u slučaju uništenja ljudskog znanja, poznati američki nobelovac Richard Feynman ustvrdio je da bi to bio čestični model tvari – sva tvar sačinjena je od atoma.
To polazište mi se učinilo sumnjivim, a sumnja je potom aktivirala znatiželju koja me usmjerila u istraživanje.
Da nema zabune, za mene je Feynman čovjek koji mi je osvijestio fiziku. I neupitan autoritet kad je riječ o fizici i načinima poučavanja fizike. Međutim, to nije bio razlog da povjerujem u našu kurikularnu interpretaciju njegove tvrdnje.
Dakle, krenuo sam u pokušaj dokazivanja pogrešnosti teze na kojoj se temelje predmetni kurikulumi prirodoslovlja. To bi se moglo nazvati djelovanjem nakon kritičkog promišljanja početnog uvjeta. Sljedeći problem bio je vezan uz kreativnost. Naime, izbor načina dokazivanja bio je široka spektra. Moj (kreativni ?) izbor bilo je putovanje u prošlost. Mislim da sam izborom (nekih) djelovanja Platona osigurao dovoljno pozornosti tekstu. Zapravo, od njega sam to i „naučio“, jer je i sam svojim tezama, sa Sokratom dodavao posebnost, unatoč tome što kažu da je Sokrat, kad je slušao Platona da čita Lizisa, uzviknuo: Herakla mi, kako mnogo ovaj mladić laže o meni! Jer taj čovek je napisao mnogo što Sokrat uopšte nije kazao. (Diogen, str. 98.)
Sljedeći problem bio je, rekao bih „znanstveni“. Naime, dokazivanje nečega u interpretaciji povijesti vrlo je sklizak teren. Zapravo ulazio sam u područje koje bih nazvao odnosom povijesti i istine.
Za uporište sam uzeo Diogena Laertija. Za njega Vilhar kaže: Za nas je u izučavanju stare filozofije najvažniji izvor Diogen Laertije, ali ga pravi povjesničari preporučuju samo kao sekundarnu literaturu.
Priznajte da znanstvenost u istraživanjima može biti itekako zabavna!
Budući da o povijesnim zbivanjima doznajemo interpretacijom pisanih i arheoloških „ostataka“, opet se javlja čudna riječ – interpretacija.
Ja sam zaključio da Diogen nije imao baš nikakvog razloga da bi „blatio“ Platona, te da ono što je prepisao od drugih autora ima zbiljsko uporište, te sam Platona objavio čovjekom, ne bogom i neprikosnovenim autoritetom.
Takvim ekstremiziranjem osigurao sam „najmoćniji argument“[9] u dokazivanju pogrešnosti teze na kojoj se temelje predmetni kurikulumi prirodoslovlja.
Naime, izvjesno je da od mnogih Demokritovih dijela nije ostalo ništa[10]. Vilhar bi rekao, tako je sudbina htjela. Mislim da je očitije drugo objašnjenje.
Polazeći od sumnje, znatiželja me odvela na ovo putovanje. „Znanstvena metoda“ odvela me je na mjesta koja (sadašnja Platonova) povijest u potpunosti ignorira. Upravo s tih mjesta pokušao sam dokazati koliko je težak put do istine, baš kao što i sam Platon kaže: Lepa je stvar istina, o stranče, lepa i trajna. Ali izgleda da je to stvar u koju nije lako ubediti ljude. (Diogen, str. 99.)
Matematika dokazivanje teorema privodi kraju energično s – dokaz je gotov! Nisam siguran mogu li tvrditi isto. Naime, kao što Platon reče, u istinu nije lako ubediti ljude. Moj izbor dokazivanja tipičan je za tzv. društvene znanosti i vezan uz (našu ili nečiju) interpretacije činjenica. A kad je to tako istina postaje relativna. Stoga su ponajbolji dokazi oni koje se vezuju uz citiranje autoriteta, tj. onih ljudi koji su u svojem području dosegnuli iznadprosječne razine razumijevanja problema.
Moj cilj u dokazivanju bio je upravo u kompromitiranju takvog načina dokazivanja. Naime, koristeći istu metodu dokazao sam suprotno. Naime, dokazao sam da je Feynmanova tvrdnja istinita, ali i neprimjenjiva u temeljima izgradnje predmetnih kurikuluma prirodoslovlja, jer je očito da je ponajveći um antike pokazao kako nije bio ni blizu razumijevanja istine. Neki bi mogli pretpostaviti i suprotno, tj. da je potpuno shvatio o čemu Demokrit govori, ali da je upravo zbog toga činio to što jeste, jer da je ta istina postala dominantna u razumijevanju svijeta, njegovo bi učenje izgubilo božanski status!
Mislim da sam tijekom dokazivanja uspio i više., tj. dokazao i to da naše reforme ovise o interpretacijama naše stvarnosti kod odabranih ljudi.
Pogledajmo
što o tome reče dr. sc. Marinko Jablan: matematika ne laže…ali čovjek može
pogriješiti.
[1] doksografija (grčki δόξα: mišljenje, mnijenje + -grafija), u filozofiji, prikupljanje, sastavljanje i uređeno prikazivanje mišljenja drugih filozofa. Doksografi su grčki pisci koji nisu iznosili vlastita mišljenja, nego su samo sustavno-problematski prenosili nauk svojih prethodnika i time ga spasili od zaborava. (HE)
[2] D. Laertije: Životi i mišljenja istaknutih filozofa, sa starogrčkog preveo Albin Vilhar, BIGZ, Beograd, 1979. Predgovor napisao dr. Branko Bošnjak
[3] Svetonije: Dvanaest rimskih careva, preveo, uvod i bilješke napisao Prof. Stjepan Hosu, Zagreb 1956.
[4] Egon Friedell: Povijest grčke kulture, Antibarbarus, Zagreb, 2001.
[5] Platonov učenik i rođak
[6] Platonov otac
[7] Platonova majka
[8] Pogledajte reformsku priču – Metajezici.
[9] Oni koji pažljivije čitaju lako će prepoznati da koristim isti argument koji koriste i predlagači predmetnih kurikuluma iz prirodoslovlja. Logičari ga nazivaju: Argumentum ad verecundiam (sh. argument iz strahopoštovanja) ili argumentum ab auctoritate (sh. argument iz autoriteta) i svrstavaju u kategoriju logičkih grešaka u zaključivanju.
[10] Njegova djela nisu sačuvana, a poznata su po navodima drugih autora, npr. Aristotel se suprotstavljao njegovim idejama, a Epikur je bio zagovornik atomizma. (HE)