Predgovor
Dvje su ovisnosti obilježile nastajanje teksta pred vama. Prva je bila ovisnost o bajkama, a druga je ovisnost bila uzrokovana gledanjem zvjezdanog neba. Studij fizike približio me zvjezdama, a bajke odvele u neiscrpno i mistično područje mitova i legendi mnogih naroda.
Davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u rukama mi se našao Atlas zur Astronomie koji je na čudan način povezao moje ovisnosti. Naime, prije znanstvenog opisa zviježđa u Atlasu je bilo par rečenica kojima se pojašnjavalo porijeklo naziva zviježđa. Pokazalo se da je većina tih pričica bila iz grčke mitologije.
Život sam proveo u druženju s djecom. Danas se o tome govori na način da sam ih odgajao i obrazovao. To je samo još jedna suvremena i besmislena sintagma.
Malom je Schliemannu tata čitao / pričao Homerove priče, sve dok mali Heinrich nije rekao: tata, ja ću pronaći Troju! Mislim da nije teško naslutiti tko je više obilježio Heinrichov budući život, tata ili Homer.
Danas je izvjesno da je Homer i dalje živ. Nalazimo ga na mnogim mjestima iako ga više nitko ne imenuje niti čita Ilijadu i Odiseju. Danas je izvjesno i to, da je grčko-rimska kultura trajno obilježila zapadnu civilizaciju, a sasvim je sigurno da je Klaudije Ptolemej zauvijek i nezaobilazan na nebu.
Prilazeći tekstu imao sam jedno jasno i znanstveno definirano područje. To su znanstveni podaci o zviježđima. Problem je prekrasno riješio briljantni dr.sc. Maksim Klarin. U Pričama o zvijezdama ispisao je sve ono što je potrebno da čitatelj dobije znanstvene naznake o slici neba.
Drugo je područje zasjenjeno mnogim interpretacijama mitova. Robert je Graves u tom dijelu otišao najdalje. Pokušao je ispisati sve inačice mitova. Otišao je i dalje razlikujući mit od filozofskih alegorija, satira i parodija, sentimentalnih priča, političke propagande, uljepšavanje povijesti…
U Zvjezdanim su pričama sve to samo priče. Tim izborom osigurao sam si slobodu da mijenjam postojeće i dodajem svoje interpretacije izvornih tekstova.
Treći, i najveći mi problem, bile su moje ovisnosti nastale u dječačkoj dobi, i iskustvo koje je obilježilo druženje s djecom. Poželio sam djecu zaraziti na isti način. Na početku sam mislio da bih taj problem mogao riješiti pisanjem priča / bajki za djecu. Međutim, brzo se pokazalo da „današnja“ djeca ne čitaju ništa! Kad sam tekstove usmjerio prema roditeljima, pokazalo se i to, da ih se većina prvi put susreće s grčkim mitovima, unatoč silnom akademskom obrazovanju. Ne znam je li to samo hrvatski sindrom, ali gledajući niz dokumentaraca na engleskom jeziku, vezanih uz istu problematiku, pomislio sam da svijet ipak prepoznaje univerzalne vrijednosti. I šalje poruke. Nadajući se. Počujte zato ovu nedavnu pričicu!
u
Zagrebu sjedoh u bus
odoh na zadnje mjesto da na miru mogu
čitati
krimić iz staroga Rima (Katalinina urota)
ali kako vrag ne
miruje
jedna mamica sjede u red ispred mene
s blentićem (4
godine) u krilu
unatoč tome što su dva mjesta bila slobodna u
zadnjem redu
nakon par minuta uspio sam je “uvjeriti da nisam
opasan”
i blentić uskoro sjede do mene
malo smo se
“odmjeravali”…
mali je fantastično reagirao na moja
pitanja
pa sam ga uspio uvući u svijet priča.
Odlično
se snalazio. Činilo se da mu je baka odradila
sve normalne
pričice i bez problema smo
“raspravljali” o Ivici i
Marici, Crvenkapici…
kad smo ih potrošili
ja mu rekoh da
imam neke strašne, strašne …
a on ko iz topa reče da se ne
boji…
ja dodah da su tako strašne i da neće moći spavati
a
on meni – da ih ne pričam baš najstrašnije
ma genijalan je
…
i
onda najprije krenem s Perzejem i Meduzom
misleći da mu je to
područje potpuno nepoznato
ali pokazalo se da su mu slike koje sam slao
bile odnekud poznate
pa je često spominjao Herakla…
zato smo krenuli i s Heraklovim pustolovinama
…
do Macole smo se “nadvikivali”…
poslije predaha
sjeli smo šutke na svoja mjesta
ja opet s Katilinom
a on je nešto muljao s mobitelom…
morao sam poviriti
jer mi je bilo nemoguće dokučiti
što to blentić od 4 godine
može raditi s mobitelom
…
i kada sam otkrio
nasmijao sam se od gušta
…
gledao je crtiće o Heraklu i Perzeju
…
zaključio sam
da zvjezdane priče imaju smisla
Blentiću sam zaboravio ime. Ali sam od njega još jednom naučio koliku moć imaju priče. Priče koje se pričaju djeci u ranoj dobi. Naglašavam – pričaju. Pričanjem se djeci šalju slike koje djeca mogu smjestiti u svoje asocijativne prostore. A tada im mašta eksponencijalno raste. Priče upućujem odraslima, ali je sadržaj priča dovoljno zanimljiv da se djecu pričanjem može odvesti u nepoznata područja, a koja su, istovremeno, nevjerojatno prisutna u mnogim segmentima svakidašnjeg življenja.
Mnogi su se autori okušavali u interpretiranju priča iz davnih vremena. I danas mnogi filmaši inspiraciju nalaze u mitovima i herojskim sagama. Više ili manje uspješno.
Djeci ih je ponajbolje približio Gustav Schwab, s Najljepšim pričama klasične starine. Robert Graves je u The Greek Myths (1955.) svojim nekonvencionalnim tumačenjem grčkih mitova privukao pozornost svjetske javnosti. U Oxfordu je studirao povijest i klasičnu filologiju i to ga zasigurno čini potpuno kompetentnim u svojim interpretacijama. Međutim, ono što je nezaobilazno za sve buduće istraživače i grčke povijesti i mitova, ne samo grčkih, jeste trag (reference) koji je ostavljao nakon svake priče. Budući da ga najčešće karakteriziraju kao: engleski pjesnik, romanopisac i esejist, s lakoćom sam u Zvjezdanim pričama preuzimao njegove rečenice, ni slučajno s idejom krađe. Prije svega odajući mu počast! Istom metodom prilazio sam i tekstovima besmrtnika: Homera, Hezioda, Ovidija i Pauzanija. S oduševljenjem sam preuzeo i neke Masperove, Friedellove, ali i Anjine rečenice.
Međutim, svaki odlazak u prošlost sa sobom nosi i refeleksije na sadašnjost. Iz popisa literature lako je otkriti jezike koji su bili prisutni na hrvatskom području od 1881. Oživjevši citatima, za trenutak, našu jezičnu prošlost pokušao sam našim jezikoslovcima poslati nekakvu poruku.
Hrvatsku, i ne samo hrvatsku, stvarnost obilježavaju moćnici!
Susrevši se izbliza s olimpijskim bogovima, lako sam zaključio da bi svaki od njih, u pravnim državama, odrađivao doživotnu robiju. S istom mišlju su se davno susreli Rimljani i domislili: Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu)! Mislim da je upravo zbog toga uz svakog vojskovođu koji je proslavljao trijumf, u povorci na ulicama Rima, u kolima kraj njega stajao rob koji mu je neprekidno ponavljao: sjeti se da si čovijek!
Na kraju se čitatelj može s razlogom upitati, a što nam novo nude Zvjezdane priče – kad je sve ionako poznato i ispisano. U likovnoj umjetnosti postoji tzv. slikarska tehnika koju nazivaju kolaž. I svi je s lakoćom prepoznaju. Ali i autorsku interveciju. Autor gleda svijet oko sebe i pabirči detalje stvarajući cjelinu. Mislim da je tehniku najbolje definirao Picasso stvarajući glavu vola od dijelova bicikla. Danas takav izričaj često nazivaju i performans.
Ono što je u Zvjezdanim pričama uistinu novo jest stavljanje na jedno mjesto porijeklo naziva svih zviježđa koja je u svoje vrijeme, u Almagestu, katalogizirao Klaudije Ptolemej. U to nema nikakve sumnje. Još uvijek se čitatelj može pitati: a što autor želi reći? To je najčešće pitanje na koje zapravo niti jedan autor ne želi odogovoriti.
Ja ću pokušati.
Moje druženje s djecom i življenje u našoj školskoj zbilji odvelo me u motivacijske prostore (učenika). Glasser je primarne (za mene i primarno motivirajuće) ljudske potrebe sveo na: moć, ljubav, slobodu i zabavu. U mitovima sam prepoznao moć i ljubav kao dominantne. Polazeći od toga, u pokušaju dokazivanja svoje teze, morao neke mitove dovesti u nekonvencionalnu interpretaciju. Oživio sam lik Diktisa (u Perzeju), stvorio sam lik Euridike i sretnu zemlju Trakiju. Priču o Belerofontu sam pretvorio u suprotnost. U Odisejevim sam lutanjima promijenio kronologiju.
Problematizirajući ljubav i moć, prije svega sam pokušavao naglasiti da to nisu samorazumljivi pojmovi. Stvarajući idealni svijet Platon je svijetu nanio nemjerljivu štetu. Danas nema čovijeka koji ne razumije Isusovu poruku o ljubavi. Ali, ako, kao Diogen pokušamo pronaći onoga koji ju je uistinu razumio, treba nam svijeća.
Autor
- Robert Grevs: Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1969.
- Pauzanija: Vodič po Heladi, Logos, Split, 1989.
- Ovidije: Metamorfoze, Zagreb, „Matica Hrvatska“ 1907.
- Homer: Odiseja, Prosveta, Beograd, 1963.
- Hesiod: Postanak bogova, „Veselin Masleša“, Sarajevo 1975.
- Maspero: Poviest iztočnih naroda, „Matica Hrvatske“, Zagreb, 1883.
- V. Duruy: Poviest Grčka, „Matica Hrvatske“, Zagreb, 1881.
- Struve, Kalistov: Stara Grčka, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1969.
- E. Friedell: Povijest grčke kulture, Zagreb, Antibarbarus, 2001.
- E.A. Volis Badž: Egipatska knjiga mrtvih (Anijev papirus), Beograd, 1989.
- Hrvatska enciklopedija, on-line izdanje
- Anja Kovačić: Mit o Izidi i Ozirisu: antički i suvremeni izvori, 3. srpnja 2014.
- J. Hermann: dtv-Atlas zur Astronomie
Zvjezdane priče
nastale prema motivima iz Grčkih mitova Roberta Gravesa
Opomena
Čovječe pazi
da
ne ideš malen
ispod
zvijezda!
Pusti
da
cijelog tebe prođe
blaga
svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne
žališ
kad
se budeš zadnjim pogledima
rastajo
od zvijezda!
Na svom
koncu
mjesto
u prah
prijeđi
sav u zvijezde!
ABŠ
Nekada davno, davno kad su se bogovi družili s ljudima i kad su zemljom hodila strašna bića, svijetom su vladala tri brata, Zeus, Posejdon i Had.
Zeus je stolovao na Olimpu. Bio je gospodar groma i munje i vladao nebom. Nektarom i ambrozijom sladili su se olimpijski bogovi.
Had je vladao sjenama umrlih u podzemnom svijetu. Sumorna rijeka zaborava, Stiks, dijelila je svijet živih od svijeta umrlih, a Kerber, troglavi pas, rigajući vatru dušama umrlih priječio je bijeg. Duše umrlih u podzemni svijet odlaze kroz ulaz u gaju crnih topola. Na obali rijeke ih je dočekuje Haron, vječno stari lađar, koji je duše pokojnika prevozi preko rijeke. Cijena je prijevoza bila jedan obol, zbog čega se umrlima pod jezik stavljao novčić. Na drugoj strani rijeke, suci u podzemnom svijetu, Radamant, Eak i Minos, odvagivali bi njihove grijehe i upućivali ih u Asfodelska ili Elizejska polja. Najveće grješnike slali bi u Tartar.
Goropadni je Posejdon trozupcem gospodario vodama iz blistavog dvorca u mračnim dubinama oceana. U prostranim štalama držao je bijele zaprežne konje brončanih kopita i zlatnih griva. U štalama je držao i zlatne kočije od kojih su odmah prestajale oluje, a morska čudovišta isplivavala iz dubina pjeneći more oko njih.
Zemljom su vladali zajedno.
Iz tih davnih vremena dolaze nam priče koje vam želim ispričati.
PERZEJ
Akrisije je bio kralj u bogatom gradu koji su tada nazivali Argos. Živio je sretno sa ženom Euridikom i dvije kćeri, Danajom i Evaretom. Akrisije i Euridika poželjeli su i sina da ih jednom, kad oni onemoćaju, štiti od mnogih čudovišta. I krenuli su u Delfe. Tamo je živjela Pitija, čarobnica koja je žvačući listove lovora, gledajući u bunar i udišući opojne mirisne pare iz mračne dubine, imala moć da vidi što će se dogoditi u budućnosti. Taj je dar dobila od Apolona.
Sina nećete dobiti. Danaja će roditi Perzeja, koji će te ubiti!, izrekla je Akrisiju neumoljiva Pitija.
Akrisije je bogato nagradio Pitiju i s Euridikom nesretan krenuo u Arg. Po povratku su dugo plakali i smišljali način kako da prevare sudbinu i bogove. Sagradili su bjelokosnu kulu i zatočili Danaju. Prilaz su kuli čuvali krvoločni psi.
Bogovi su se u tim vremenima družili s ljudima. Najmoćniji od njih Zeus, jednom je obilazeći svoje carstvo na vrhu kule ugledao prekrasnu i uplakanu Danaju. Bila je to ljubav na prvi pogled. I nedugo potom je preko krova kao zlatna kiša prispio Zeus u Danajine odaje. Svojom je božanskom ljepotom opčinio Danaju…i uskoro se rodio mali Perzej. Svoj dolazak na svijet objavio je gromoglasno plačem od kojeg se zatresla kula bjelokosna.
Ugledavši snažnog tek rođenog unuka u naručju svoje kćeri Akrisije i Euridika samo su nijemo zaplakali. Nekada su takvu, sudbinom obilježenu djecu, odvodili u planine da ih rastrgaju divlje zvijeri. Akrisije i Euridika to nisu mogli. Teška su srca izgradili drveni sanduk u koji su smjestili Danaju i Perzeja, suzama ih ispraćajući u morska bespuća, prepuštajući sudbini sebe i njih.
Vidjevši to s Olimpa budni je Zeus Hermesa odmah uputio Posejdonu sa zamolbom. Hermes je bio bog i Zeusov glasnik. Sa svojim je krilatim sandalama brzo stizao i na najudaljenija mjesta. Posejdon je odmah Nereide, morske vile, uputio da se pobrinu o sanduku koji je besciljno plutao morem. Nereide su ga usmjerile u mreže ribara Diktisa s otoka Serifosa.
Diktis je bio stari ribar. Od obitelji mu je preostao samo brat Polidekt koji je kraljevao Serifosom. Davno su otkrili da se razlikuju. Diktis je svoju nesretno izgubljenu obitelj tražio u sjećanjima bludeći pogledom s obale u morske daljine, prinoseći žrtve bogovima i nadajući se. Brat mu je Polidekt bio drukčiji. Zlato i moć učinili su svoje.
Tog je jutra Diktis isplovio brodicom i bacio mrežu. Još jednom je prije isplovljivanja pomislio da ga bogovi ne čuju i silno se iznenadio kad je izvlačeći mrežu u mreži ugledao sanduk, a još više kad je sanduk otvorio i ugledao prelijepu Danaju i Perzeja, koji se snažno oglasio ugledavši Sunce na istoku. Nježno ih je izveo na obalu i poveo u svoju ribarsku kućicu. Pripremio je doručak s kruhom od divljeg ječma, kozjim mlijekom i ovčjim sirom. Danaja mu je tada ispričala svoju priču.
Mudra starina, gledajući Danaju i sina joj, pomislio je da su mu bogovi uslišili molitve, ali i to da mora brinuti o njima. I odveo ih je na mjesto u brdima, daleko od obale. Odveo ih je u brda daleko od ljudi gdje se godinama družio jedino s ovcama i kozama. S ljudima se prestao družiti nakon rata koji je poveo njegov brat želeći postati kralj Serifosa. Rata u kojem su stradavali nevini i nemoćni, i njegova Kasandra, sin Astijanakt i kći Andromaha.
Nije se čudio gledajući Perzeja kako odrasta znajući njegovo božansko porijeklo. A rastao je kao iz vode. Već nakon desetak godina vukovi su u širokom luku zaobilazili stada ovaca i koza. A i s medvjedima je često odmjeravao snagu.
Ali, kako to biva, jednog ih je dana pronašao glasnik s dvora njegova brata. Polidekt je poželio da Diktis bude uz njega i nazoči pogrebnim igrama u čast njihova oca. I dogodilo se ono što Diktis nije želio. Valjda su tako bogovi htjeli.
Polidekt je ugledavši Danaju, osupnut njezinom ljepotom, poželio da mu Danaja bude žena. Možda bi se to i dogodilo da Perzej nije upoznao Polidekta. I spoznao da bi uz njega njegova majka bila silno nesretna. I usprotivio se.
U tim davnim vremenima muškarci su odlučivali o sudbinama žena. Lukavi je Polidekt to znao i domislio je plan da se riješi Perzeja. Objavio je da namjerava zaprositi Hipodameju, Pelopovu kći. Pritom se požalio dvorjanima da Pelop za naknadu traži stotinu punokrvnih konja te ih zamolio da mu svaki od njih pomogne da se, kao siromašak, ne osramoti pred drugim proscima.
I obratio se Perzeju riječima: možeš li mi pomoći plemeniti Perzeju?
Na žalost, odgovori mu Perzej, nemam konja ni zlata da ga kupim. Ali ako se namjeravaš vjenčati s Hipodamejom, a ne mojom majkom, učinit ću sve i nabavit ću konja kojeg poželiš. I doda: a ako zatražiš, donijet ću ti i glavu Meduze Gorgone!
To bi mi odgovaralo puno više od bilo kojeg konja na svijetu, brzo je odgovorio podli Polidekt, nadajući se da će od Perzeja uskoro ostati samo kamen.
Tri sestre Gorgone, Stena, Eurijala i Meduza bile su najstrašnija bića na zemlji. Bile su mješavina ptica s metalnim krilima, lica su im bila naborana kao u starih žena i spljoštena nosa, izbuljenih krvavih očiju sa životinjskim ušima, isplaženog jezika između veprovskih očnjaka i šakama od kovine, a na glavi su im umjesto kose palacale zmije otrovnice. Čovjek koji bi ih pogledao od užasa bi se odmah skamenio. Stena i Eurijala bile su besmrtne. Meduza je bila smrtna. Njihove sestre bile su svadljive babe Graje, a brat im je bio nakazni zmaj Ladon.
Čuvši razgovor premudra ratnica, boginja Atena odlučila je pomoći hrabrom Perzeju. Najprije ga je odvela u Deikterion, grad na otoku Samosu i pokazala mu slike Meduze, Stene i Eurijale, da bi razlikovao Meduzu od besmrtnih joj sestara. Darovala mu je štit sjajan poput ogledala, savjetujući ga da Gorgone gleda u odsjaju štita. Hermes mu je podario neslomljivi dijamantski srp i krilate sandale. Najade, stigijske vile podzemnog svijeta, čuvale su Hadovu kacigu nevidljivosti i čarobnu torbu, koja se smanjivala ili povećavala, ovisno o teretu. Kaciga nevidljivosti trebala mu je za bijeg od Meduzinih sestara, a torba da u nju smjesti Meduzinu odrubljenu glavu. Gdje borave stigijske nimfe znale su samo tri babe Graje. Perzej je Graje pronašao na sjeveru Afrike u podnožju planine na kojoj je Titan Atlant na svojim plećima nosio nebo. Strašne su Graje imale samo jedno oko i jedan zub. Izmjenjujući ih mogle su se hraniti i pogledavati što se događa oko njih. Prikravši im se s leđa zgrabio je zub i oko kad su ih Graje dodavale jedna drugoj. Graje su ga tada uputile stigijskim vilama, nadajući se da će im vratiti oteto. Had je, na Zeusovu zamolbu, Najadama dozvolio da Perzeju posude čarobnu torbu i kacigu koju su za njega Kiklopi iskovali.
Tako opremljen Perzej poletio je na zapad u zemlju Hiperborejaca. Gorgone je, među kišom ispranim okamenjenim ljudima i životinjama, zatekao u snu. Atena mu je vodila ruku dok je gledajući u štit dijamantskim srpom ciljao Meduzu. Jednim je udarcem obezglavio Meduzu i brzim je pokretom glavu strpao u torbu. Upravo tada na njegovo zaprepaštenje iz obezglavljenog tijela Meduze izletio je snježnobijeli krilati konj Pegaz, a nakon njega iskočio je i strašni ratnik Hrizaor u zlatnom oklopu, mašući blistavim mačem. U tom trenutku probudile su se Stena i Eurijala. Perzej je brzim pokretom na glavu stavio kacigu nevidljivosti i poletio na jug. Sunce je prilazilo horizontu kad je stigao u blizinu Atlanta, koji mu nije želio pomoći kad je tražio labudolike Graje. Iz torbe je izvadio Meduzinu glavu i okamenio ga. Od toga je dana na tom mjestu najveća afrička planina, čiji vrhovi sežu do neba. Nazivaju je Atlas.
Leteći prema istoku preko Libijske pustinje bacio je oko i zub labudolikoh Graja. Pritom je iz torbe iscurilo nekoliko kapljica Meduzine krvi. Na mjestima na koja su kanule kapljice krvi ljudi i danas nailaze na najotrovnije zmije na svijetu. Preletjevši Egipat na obali zemlje Filistejaca ugledao je neobičan prizor. Prelijepa naga djevojka, okićena dragim kamenjem, bila je teškim okovima prikovana za morsku stijenu. Djevojka je bila Andromeda, kći etiopskog kralja Kefeja i žene mu Kasiopeje. Prišavši uplakanoj Andromedi, čuo je priču isprekidanu jecajima. Jednom se zgodom ohola joj se majka Kasiopeja hvalila da su ona i kći joj Andromeda ljepše od svih Nereida. Nakon što su se Nereide požalile Posejdonu, goropadni je Posejdon kaznio Filistejce. Poslao je potop i morsko čudovište koje je pustošilo kraljevstvo. Zabrinuti Kefej brzo je otišao u Amonovo proročište tražeći odgovore. Rekoše mu da Posejdona može umilostiviti jedino tako da morskom čudovištu žrtvuje Andromedu. Slušajući Andromedinu priču i gledajući je, uplakanu, krhku i nemoćnu, prikovanu za stijenu, odlučio ju je zauvijek štititi.
Pogledavši na uzvisinu u blizini Perzej uoči uplakane roditelje. Odmah poleti k njima i zatraži dozvolu da mu Andromeda postane žena i da s njim krene u Grčku. Nakon pristanka brzo sleti pokraj Andromede i još brže joj dijamantskim srpom pokida okove. Upravo u trenutku kad mu se presretna Andromeda bacila u zagrljaj more se zapjenilo, a iz mora je izronilo čudovište Tijamat i s urlikom od kojeg se ledila krv u žilama krenulo prema njima. Perzej je hitro Andromedu prenio na vrh stijene. Morska je zvijer već prišla obali i udarala u stijenu pokušavajući dosegnuti Andromedu. Perzej se poput sokola iz visine sjuri na neman i snažnim zamahom dijamantskim srpom odrubi nemani glavu. Glava se otkotrljala na obalu ali je još pokazivala znakove života. Perzej joj brzo priđe izvlačeći Meduzinu glavu iz torbe. Glavu je, skrenuvši pogled, stavio ispred očiju zvijeri. Nakon što je okamenio neman, glavu Meduze licem položi na morske alge, koje su se isti tren pougljile.
Tada se okupao ispravši zvjerinju krv sa sebe i tako očišćen podigao je tri oltara, te Zeusu, Ateni i Hermesu žrtvovao bika, kravu i tele, zahvaljujući im na pomoći.
Prilazeći s Andromedom Kefeju i Kasiopeji Perzej je bio zbunjen. Roditelji nisu iskazivali radost. Naslućujući razlog Andromeda je požurila vjenčanje. Tijekom svadbe, dogodilo se upravo ono čega se bojala. Svadbu je iznenada prekinuo Agenor, došavši s brojnim naoružanim ratnicima i zahtijevajući Andromedu za sebe, jer su mu je ranije obećali Kefej i Kasiopeja. Kefej i Kasiopeja su stali na stranu Agenora…i nastao je krvavi sukob. Perzej je mnoge protivnike svladao, ali njihova je brojna nadmoć bila golema, pa još jednom izvadi Meduzinu glavu iz torbe i preostalih dvjesto protivnika, visoko podigavši Meduzinu glavu, pretvori u kamenje.
Tragovi koji su ostavili Andromedini okovi još se mogu vidjeti na stijeni u blizini Jope, a okamenjene kosti čudovišta bile su izložene u samom gradu sve dok ih Marko Emilije Skaur nije premjestio u Rim.
Ne želeći nove sukobe Perzej u naručje uze Andromedu i žurno poleti prema Serifosu. Tamo zateče Danaju i Diktisa u Ateninu hramu u koji su pobjegli plašeći se Polidektova nasilja. Ljutiti Perzej krene pravo u Polidektove dvore u kojima se Polidekt gostio sa svojom družinom. Kad je stupio u dvoranu nastupila je grobna tišina. Svi pogledi bili su usmjereni prema njemu. A kada Perzej objavi da je donio svadbeni dar Polidektovi prijatelji i gosti obasuše ga prijetnjama i uvredama. Perzej im na to pokaza Gorgoninu glavu i zauvijek ih utiša. Na Serifosu se još može vidjeti kamenje postavljeno u krug.
Nakon toga Perzej za kralja Serifosa ustoliči mudru starinu Diktisa. Meduzinu glavu predade ratnici Ateni, koja je zauvijek učvrsti na svoj štit. Krilate sandale, čarobnu torbu i kacigu nevidljivosti predade Hermesu sa zamolbom da ih vrati stigijskim nimfama na čuvanje. I tada se s Danajom, Andromedom i skupinom Kiklopa uputi u Arg. Dočuvši za to, Akrisije i Euridika su se, strahujući zbog proročanstva, preselili u pelazgijsku Larisu. Ali ni bogovi ne mogu izbjeći onome što su odredile Suđenice, Klota, Laheza i Atropa. Dogodilo se da je Teutamid, kralj Argu susjedne Larise, pozvao Perzeja na pogrebne igre u čast umrlog oca. Perzej je prihvatio čast koju mu je iskazao Teutamid i osobno je sudjelovao u igrama, u petoboju. Međutim, prilikom bacanja diska, Perzejev disk, voljom je bogova poletio nebu pod oblake i sletio u gledalište. U gledalištu je disk pogodio već ostarjelog i onemoćalog Akrisija u nogu. Ozljeda je bila kobna.
Duboko ožalošćeni Perzej pokopao je djeda Akrisija, uz mnoge počasti, u Ateninom hramu na Akropoli. Odustao je od vladanja Argom i krenuo u Atenu da ga Atenjani očiste od grijeha djedoubojice. U Delfima mu je Pitija rekla da krene na jug i osnuje grad na mjestu na kojem zastane njegovo stado krava. Putovanje po brdovitom krajoliku znatno je otežavalo sunce koje je nemilo sijalo s neba. Svaki kamen uz put je žario. Nije bilo ni kapi vode koja bi im olakšala putovanje. U jednom su trenutku krave zastale i pohlepno se počele hraniti sočnim gljivama. Nakon što su se zasitile umorno su zalegle.
Na tom su mjestu Kiklopi podigli zidine budućeg grada koji je nazvan Mikena. Gljive se na grčkom jeziku nazivaju mycos.
Posejdon je postavio Kefejev i Kasiopejin lik među zvijezde, a Kasiopeju za kaznu zbog izdaje privezaše uz pijačnu korpu koja se u određeno doba godine okretala naopako, tako da je izgledala smiješno. Atena postavi Andromedin lik u počasnije zviježđe, zato što je zahtijevala da se uda za Perzeja, unatoč vjerolomstvu roditelja.
Perzej je također dobio mjesto među zvijezdama.
Pegazov je lik Zeus smjestio među zvijezde.
I morska je neman dobila mjesto na nebu u zviježđu Kita (Cetus)
HERAKLO
Jednom Zeusu prorekoše da će doći do pobune moćnih Giganata koji će napasti olimpijske bogove. I da će prevagu u neizvjesnim bitkama donijeti smrtnik na strani bogova. Odlučio je začeti sina sa ženom smrtnicom.
U gradu Tebi tada je kraljevao Amfitrion. Kraljica se zvala Alkmena. Zeus je odabrao Alkmenu za majku budućeg sina. Ne zbog njezine nenadmašne ljepote, ne niti zbog njezina plemenita porijekla i čestitosti. Odabrao ju je jer je vidio da mu samo ona može roditi sina dovoljno moćnog da zaštiti i ljude i bogove od uništenja.
I kada je Amfitrion krenuo u rat protiv Pterelaja da osveti devetoricu Alkmenine braće, Zeus je iskoristio odsustvo Amfitriona i preuzevši njegov lik prišao Alkmeni. Uvjerio ju je da je osvetio njezinu braću. Odveo ju je u bračne odaje i pričao o bitkama koje su vodili. S Alkmenom je proveo cijelu noć. Noć je učinio tri puta dužom tako što je Hermesa uputio Heliju, koji je upravljao sunčevim kočijama i danom, i zapovjedio mu da dva dana kočije zadrži u štali. Obmanuta je Alkmena s ushićenjem slušala Zeusove priče zabavljajući se sa svojim tobožnjim mužem. Idućeg dana kad se Amfitrion vratio, željan razgovora i prepun strasti bila je zbunjena.
Nakon devet je mjeseci Alkmena rodila blizance. Herakla i Ifikla.
Godinu dana poslije ljubomorna je Zeusova žena Hera otkrila prevaru i smislila strašnu osvetu. Alkmena je upravo okupala i podojila blizance. Na počinak ih je smjestila na široki brončani štit, koji je Amfitrion zaplijenio u ratu s Pterelajem, prekrivši ih janjećom kožom. Oko ponoći je usnulim blizancima Hera poslala dvije strašne zmije udavke. Naredila im je da ubiju Herakla. Prilazile su kolijevci s vatrom u očima, palacajući jezicima dok im se otrov cijedio iz laloka. U tom je trenutku Zeus božanskom svjetlošću osvjetlio sobu. Blizanci su se naglo probudili, a Ifikle, ugledavši zmijurine drekne iz sveg glasa, odgurne pokrivač nogom i otkotrlja se što je dalje mogao. Njegovi krici i neobična svijetlost koja je dolazila iz dječje sobe probudiše Alkmenu i Amfitriona. Amfitrion brzo skoči iz postelje, zgrabi mač i bosonog pojuri u dječju sobu…i zateče Herakla s mrtvim zmijurinama u rukama.
U zoru kad se pijetao oglasio po treći put Alkmena i Amfitrion krenuše slijepom proroku Tiresiji. Tiresija im tada reče istinu.
Alkmena, strahujući od ljubomorne Here, sljedeći dan ostavi Herakla izvan tebanskih zidina. Atena upravo tada, po Zeusovu nalogu, povede Heru u šetnju. Naišavši na Herakla, Atena odglumi iznenađenje i podiže ga: Njegova je majka sigurno poludjela kad je ostavila dijete na hladnom kamenitom tlu. I reče Heri: Ti imaš mlijeka, podoji ovo siroto dijete. Hera pristade ne sluteći ništa. Ali kad je Heraklo snažno zagrabio dojku, ona ga s bolom brzo odvoji, a mlijeko poteče nebom.
Tako je nastao Mliječni put, naša galaksija.
A Heraklo je okusivši božansko mlijeko postao besmrtan. Atena ga tada vrati Alkmeni i reče joj da ga dobro čuva i njeguje.
Kada je Heraklo porastao Amfitrion ga je učio upravljanju kočijom. Kastor ga je poučavao mačevanju, a Hermesov sin Autolik bio mu je učitelj šakanja. Eurit ga je poučavao vještinama potrebnim za luk i strijelu. Eumolp je poučavao Herakla sviranju na liri i pjevanju, a Lin lijepoj književnosti. Vrlo je brzo Heraklo nadmašio svoje učitelje.
Heraklove oči sijale su vatrom. Bio je nepogrešiv s kopljem i strijelom. Proricao je prema letu ptica, a najviše se radovao kad bi ugledao lešinara prije polaska u bitke. Govorio je: Lešinari su najpravednije ptice. Nikada ne napadaju živa bića.
Pričaju da je jednom preskočio stadion u Olimpiji. Mudri je Pitagora kasnije iz tog podatka odredio da je bio visok četiri lakta i jednu stopu.
Nemejski lav
Ljubomorna je Hera nastavila proganjati Herakla. Zbog njezinih spletki morao je za kukavnog Euristeja, kralja Mikene, obaviti dvanaest zadataka. Prvi zadatak koji mu je Euristej namijenio bio je da ubije Nemejskog lava. Bio je to lav koji je veličinom znatno nadmašivao sve lavove. Koža mu je bila neprobojna. Nisu je mogli probiti ni kamen, ni bronca, a niti željezo. Neki kažu da mu je majka bila Himera, a otac pas Ortro. Živio je na planini u blizini grada Nemeje, u pećini s dva ulaza. Bio je to lav ubojica ljudi i ljudožder.
Krenuvši prema Nemeji Heraklo je stigao u Kleonu, mjesto između Korinta i Arga u blizini Nemeje. Prenoćio je kod pastira Molorha, kojemu je lav rastrgao sina. Molorh ga je ujutro uputio prema Nemeji. Stigao je oko podne, ali u Nemeji ne sretne nikoga tko bi mu mogao pokazati gdje lav obitava. Lav je desetkovao stanovništvo. Preživjeli su pobjegli što dalje od Nemeje. Oboružan mačem, lukom i strijelom, te toljagom od divlje masline krenuo je u neprohodnu planinu. Deset je dana pretraživao brda, probijao se kroz šumu prilazeći vrhu planine dok nije naišao na krvave tragove. Uskoro ugleda i zvijer koja se vraćala u jazbinu nakon krvavog dnevnog lova. Prišavši bliže Heraklo najprije pokuša strijelama ubiti lava, ali je samo razbjesnio zvijer. Strijele su se bezopasno odbijale od lavlje kože. Tada izvadi mač i krene na lava. Već pri prvom udarcu mač se savio kao da je od gline napravljen. Heraklo se tada maši za toljagu i zada lavu takav udarac u glavu od kojeg se toljaga prepolovila. Udarac nije ubio lava, ali je bio takav da mu je sve u glavi zvonilo. Tresući glavom lav zađe u pećinu. Heraklo tužno pogleda toljagu, baci što je preostalo od nje i krene za lavom. Najprije kamenjem zagradi jedan otvor pećine i goloruk uđe kroz drugi tražeći zvijer. Kad je ugledao lava odmah skoči na njega pokušavajući ga zadaviti. U tom hrvanju lav mu je odgrizao jedan prst, ali je Heraklu ipak uspio zahvat s kojim je ugušio zvijer. Izvukao je trupinu zvijeri iz pećine, malo predahnuo i zamislio se. Euristeju je trebao donijeti dokaz da je obavio zadatak, a nije mu se dalo ogromnu trupinu zvijeri nositi do Mikene. Pomislio je kako bi puno lakše bilo donijeti samo lavlju kožu, ali svi pokušaji da je probije već su se pokazali neuspješnima. Zdvajajući neko vrijeme uspio je riješiti problem. Iskoristio je lavlje kandže. Nakon toga je u planini pronašao staru divlju maslinu i napravio si novu toljagu.
Kad je stigao u Mikenu kožu je bacio pred Euristeja, a ovaj užasnut isti tren uteče i zabrani Heraklu da ikada više uđe u Mikenu. Heraklo uze neprobojnu lavlju kožu, prebaci je preko pleća i ode iz Mikene. Sve bitke koje je kasnije vodio, vodio je s neprobojnom kožom Nemejskog lava na ramenima.
Nemejskog lava svi od tada pamte i vide kao Lava na nebu u Zodijaku.
Lernejska Hidra
Novi zadatak koji je smislila Hera, a zapovjedio Euristej, bio je da Heraklo ubije Hidru iz Lerne. Ehidna je bila Hidrina majka, a otac Tifon. Hera ju je odgajala s jedinom namjerom da ugrozi Herakla. Hidra je imala ogromno pseće tijelo s devet zmijolikih glava, od kojih je jedna bila besmrtna. Bijaše toliko otrovna da su njezin dah, čak i samo miris, bili smrtonosni.
Lerna je grad na obali mora u blizini Arga. Na zapadu je gora Pontin sa svetim gajem platana koji se proteže sve do mora. Ovaj je plodni i sveti kraj ugrožavala Hidra, koja se smjestila pod platanom kod sedmerokrakog izvora rijeke Amimon.
Atena je danima razmišljala tražeći način da pomogne Heraklu kako da ubije Hidru. Kad je Heraklo stigao u Lernu, u kolima kojima je upravljao Ifiklov sin Jolaj, Atena mu najprije pokaza Hidrino leglo. A onda mu reče da je iz legla izmami plamenim strijelama. Tako je i bilo. Kad se pojavila Hidra, Heraklo zadrži dah i čvrsto je zgrabi. Ali čudovište se zaplete oko njegovih nogu nastojeći ga srušiti. On je uzalud udarao toljagom po njezinim glavama, jer čim bi jednu smrskao tri nove glave bi izrasle. Iz baruštine se tada pojavi ogromni rak i kliještima zahvati Heraklovu nogu. Bijesni Heraklo nogom ga nagazi i smrska. Ali u hrvanju s Hidrom nikako je nije uspijevao nadvladati, zato pozove Jolaja da mu pomogne. Jolaj zapali dio gaja i buktinjom počne paliti Hidrine vratove s kojih je Heraklo otkidao glave, da bi zgrušao krv i spriječio izrastanje novih. Na kraju, upotrijebivši zlatni mač, odrubi i Hidrinu besmrtnu glavu. Glavu je, dok je još siktala, zakopao pod tešku stijenu pokraj puta za Elidu. Svoje strijele umočio je u Hidrinu krv. Krv je bila toliko otrovna da je i najmanja ogrebotina bila smrtonosna.
Hera je raka postavila na nebo. Vidljiv je i danas u Zodijaku. I Hidru je Hera učinila besmrtnom davši joj mjesto među zvijezdama.
Erimantski vepar
Jedan od zadataka koji je Heraklo trebao izvršiti bio je da uhvati živoga erimantskog vepra. Bila je to ogromna bijesna zvijer koja je harala obroncima planine Erimant i pustošila zemlju oko Psofide. Na putu prema planini Erimant Heraklo svrati kod prijatelja Kentaura Fola. Kentauri su bili bića s tijelom konja i torzom čovjeka. Mudra starina, Hiron, bio je njihov kralj.
Kentauri su bili zloglasni kao nasilne i nekulturne pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio drukčiji, inteligentan, kulturan i čestit. Bio je znalac za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće sposobnosti.
Fol dočeka Herakla kako doliči dobrom domaćinu. Stol je bio prepun raznolike hrane, a ponajviše pečenog mesa i dorskih ječmenih kolača, što je Haraklo najviše volio. Na nagovor Herakla otvorio je posudu s vinom koje je pripadalo svim Kentaurima. I prevario se. Kad su Kentauri osjetili miris jakog vina gnjevno krenuše, oboružani kamenjem, mesarskim sjekirama, bakljama i hrastovima iščupanim iz zemlje, prema Folovoj pećini. Fol se povukao dublje u pećinu. U borbi koja je uslijedila Heraklo pogubi mnoge Kentaure, ali jedna strijela prođe kroz ruku Kentaura Elata i pogodi Hirona u koljeno. Elat je odmah umro od Hidrina otrova. Heraklo priđe Hironu, ožalošćen i neutješan jer je nehotice ranio prijatelja i svojeg učitelja. Heraklo izvuče strijelu, ali Hironu nije bilo pomoći. Nisu pomagale ni njegove ljekovite trave koje je godinama prikupljao po svetim planinama. Bio je osuđen da živi vječno sa silnim bolovima. Bio je besmrtan. Bogovi nisu mogli gledati Hironovu patnju i domisliše da Hironovu besmrtnost preuzme Prometej. Zeus se složio.
Hiron je danas na nebu u zviježđu Kentaur.
Nakon nesretnog događaja Heraklo, uz rijeku Erimant, nastavi potjeru za veprom. Atena ga uputi prema šikari u kojoj se krio. Heraklo ga gromoglasnom vikom istjera iz šikare i usmjeri u duboki snježni nanos. Nepokretnom mu skoči na leđa i sveza s lancima. Tako okovanog prebaci ga na pleća i ponese u Mikenu. Ispred Mikene je doznao da Jazon okuplja Argonaute za pohod u Kolhidu. Zbaci zvijer pred zidinama Mikena. Pozove Hilu i obojica se pridružiše Argonautima.
Ne zna se tko je vepra predao Euristeju, ali njegove su se kljove dugo čuvale u Apolonovom hramu u Kumi.
Gerionovo stado
Gerion je bio sin Hrizaora i Kaliroje, kćeri Titana Oceana. Bio je kralj Tartesa u Španjolskoj. Rođen je s tri glave, šest ruku i tri trupa spojena u struku. Smatrali su ga najjačim živim čovjekom. Heraklo je dobio zadatak da Gerionu otme čuveno stado iz Eriteje, ali tako da ga ne plati niti da izmoli Geriona da mu ga pokloni. Gerionove riđe krave, izvanredne ljepote, čuvali su Aresov sin Eurition i dvoglavi pas Ortro.
Putujući prema Tartesu ubio je mnoge divlje životinje, a kad je stigao u blizinu podigao je dva stupa. Jednog je postavio u Europi a drugoga, nasuprot njemu, u Africi. Neki kažu da su prije toga Europa i Afrika bili spojeni i da ih je Heraklo razdvojio, a neki da je kontinente približio i suzio morski kanal da bi spriječio ulaz kitovima i drugim morskim čudovištima u Sredozemno more.
Heraklo tada otplovi prema Eriteji, otoku u blizini Oceanove struje. Kažu da su na tom otoku pašnjaci bili tako dobri da je mlijeko bilo toliko gusto te da su jaku hranu morali razblaživati s vinom koje su kravama davali svakih pedeset dana da se ne uguše.
Kad je stigao pope se na goru Abant. Pas Ortro odmah lajući jurne na njega, ali ga Heraklova toljaga brzo rastavi od života. Na isti je način poginuo i Eurition, koji je požurio Ortru u pomoć. Gerionu su brzo dojavili da se Heraklo uputio prema stadu. Odmah je i sam požurio prema stadu, a kad je stigao izazove Herakla na dvoboj. Ne želeći se hrvati s troglavim divom, Heraklo odape strijelu koja prostrijeli sva tri trupa. Neki kažu da je Hera osobno pohitala u pomoć Gerionu i da ju je Heraklo pogodio strijelom u dojku, pa je pobjegla od bijesnog Herakla.
Iz Gerionove krvi niklo je drvo, koje je, u razdoblju pojavljivanja Plejada na nebu, rađalo plodove slične trešnjama, ali bez koščica.
Kad je sa stadom putovao kroz Liguriju napadoše ga dva Posejdonova sina, Jalebion i Derkin, pokušavši, na svoju nesreću, oteti stado. Dok se borio s ligurskom vojskom Heraklu ponestade strijela. Na mekoj zemlji kamenja nije bilo. Heraklo tada ranjen i iscrpljen kleče i zazove Zeusa. Zeus pošalje oblak koji zakloni sunce, a iz oblaka poče pljuštati kiša kamenih gromada koja rastjera ligursku vojsku.
Zeus među zvijezde postavi Heraklov lik u borbi s Ligurcima. To zviježđe poznato je kao Engonasis.
Na putovanje do Mikene Heraklo je nailazio na još mnoge teškoće, ali je stado uspio dotjerati do Mikene.
Hesperidine jabuke
Geja, boginja Zemlje, Heri je kao vjenčani dar poklonila sadnicu jabuke čiji su urod bili plodovi od zlata. Presretna je Hera drvo posadila u svojem vrtu na padinama planine Atlant, na mjestu na kojem već umorni Helijevi konji, koji vuku sunčeve kočije, završavaju svoj put. Atlantove kćeri Hesperide čuvale su vrt, ali kad je Hera otkrila da je potkradaju, u vrt dovede vječno budnog zmaja, strašnog Ladona, Meduzina brata.
Jedan od Heraklovih zadataka bio je da Euristeju donese zlatnu jabuku iz Herina vrta.
Budući da nije znao gdje se vrt nalazi, njegova ga zaštitnica Atena uputi na morskog boga Nereja, koji je živio na ušću rijeke Po. Heraklo je prešao Makedoniju i Iliriju, putujući prema rijeci Po. Riječne vile, Nereide, kćeri Zeusa i Temide, pokazaše mu usnulog Nereja. Heraklo priđe i čvrsto zgrabi starog, osijedjelog boga. Čvrsto ga je držao, unatoč tome što je Nerej mijenjao obličja i natjera ga da mu oda tajnu. Nerej mu čak reče da jabuke ne bere sam, nego da to umjesto njega učini Atlant, otac Hesperida, koji je u blizini vrta na plećima nosio nebo.
Heraklo učini upravo to što mu je savjetovao Nerej. Prišao je Atlantu i zamolio ga za uslugu. Atlant bi rado učinio sve da se bar malo odmori od tereta, ali već na spomen strašnog Ladona odbio je ispuniti Heraklovu želju. Nemajući kud, Heraklo se uputi prema vrtu i preko vrtnog zida, pažljivo ciljajući, jednom strjelicom ubi zmaja pogodivši ga u oko. Vrativši se Atlantu preuzme nebo na svoja pleća i sačeka da se Atlant vrati. Atlant se s kćerima lako dogovorio i brzo vratio s tri zlatne jabuke u rukama. Ali sloboda koju je osjetio nemajući nebo na leđima toliko je prijala Atlantu da ju je pokušao još malo produžiti, pa reče Heraklu: Ja ću sam jabuke odnijeti Euristeju a ti pridrži nebo još par mjeseci. Na tu mogućnost Herakla je upozorio Nerej, pa lukavi Heraklo odgovori Atlantu: Učinio si mi uslugu pa ću i ja tebi, ali molim te, pridrži malo nebo dok ne stavim podmetač na leđa da mi bude lakše nositi nebo. I lakovjerni se Atlant prevari. Heraklo uze jabuke i uz pozdrav Atlantu krene dalje.
Tugujuća je Hera Ladona stavila na nebo. Danas ga se sjećamo i gledamo na nebu u zviježđu Zmaja (Draco).
Na ovom je mjestu zabavno primijetiti da je Perzej okamenio Atlanta puno prije nego se Heraklo rodio.
Nije krenuo izravno u Mikenu. Prešao je Libijsku pustinju i naišao na Anteja, sina Posejdona i Geje. Bio je to nepobjedivi div, koji je naišle putnike izazivao na borbu i ubijao ih. Osim što je bio atletske građe bio je i vješt u hrvanju, i kada bi protivnici u hrvanju klonuli od umora on bi ih ubijao. A ako bi se namjerio na snažnijeg protivnika koji bi ga bacio na zemlju, misleći da ga je tako nadvladao, protivnik bi se silno iznenadio kad bi otkrio da se Antej sa zemlje podiže još jači, jer upravo na zemlji mu je majka Geja obnavljala snagu.
Prikupljao je lubanje pobijeđenih protivnika i njima prekrivao krov Posejdonova hrama. Živio je u pećini ispod velike stijene i hranio se lavljim mesom. Spavao je na zemlji obnavljajući snagu.
Pripremajući se za hrvanje, obojica su odbacila svoje lavlje kože. Heraklo je maslinovim uljem trljao tijelo, baš kao što su to činili olimpijski hrvači, a Antej je pripremu činio posipajući se vrućim pijeskom po tijelu.
Započevši borbu Heraklo je kao kobac kružio oko Anteja pokušavajući otkriti način da ga obori. I kad je to uspio i svom snagom tresnuo Anteja o zemlju, zaprepasti se kad se ovaj podiže nabreklih mišića i još snažniji. Nastavljajući borbu Antej se sve češće sam bacao na zemlju. Heraklo tada, dokučivši njegovu tajnu, podiže Anteja visoko uvis, polomivši mu rebra i unatoč kricima majke Zemlje držao ga je u zraku dok nije izdahnuo.
Putujući u Mikenu, ne žureći previše, stigao je do planine Kavkaz. Tamo naiđe na Prometeja prikovanog za stijenu. Ne zna se koliko dugo je orlušina svaki dan proždirala njegovu jetru. Preuzevši Hironovu besmrtnost njegove muke, kojima ga je kaznio Zeus, postale su vječne. Jer je već sljedećeg dana nova jetra dočekivala pticu grabljivicu.
Prema Zeusovoj je kazni Prometej trebao biti vječno okovan za Kavkaz. A mučenje je trebalo trajati sve dok neki besmrtnik umjesto njega dobrovoljno ne pođe u Tartar. Heraklo tada podsjeti Zeusa na Hirona i dobi pristanak da ustrijeli bjeloglavog orla. Zateže tada luk i uputi strijelu pravo u srce orla koji je proždirao Prometejevu jetru. Drugi je problem domišljati Heraklo također riješio. Oslobodio je Prometeja i od lanca kojim je bio okovan. Napravio je prsten s kamenom od planine Kavkaz. To je bio prvi prsten s kamenom.
Zeus je Heraklovu strijelu postavio među zvijezde u zviježđu Strijelca u Zodijaku. Strijelac je Krot, sin Pana i Eufeme, dadilje Muza. Živio je na gori Helikon. Muze su ga posebno voljele.
Svojim je djelima Heraklo i sam zaslužio mjesto na nebu. Jedno zviježđe nosi njegovo ime.
Giganti
Dvadeset i četiri je Giganta rodila Geja u tračkoj Flegri. Bili su to strašni divovi, kosati i bradati sa zmijskim repovima umjesto nogu. Geja ih lako nagovori da osvete svoju braću Titane koje je Zeus bacio u Tartar. Giganti krenuše žestoko i nenajavljeno bacajući na Olimp stijenje i jelove baklje s planinskih vrhova. Olimpijski su bogovi znali da će taj dan doći. I znali su da će bitka biti neizvjesna. Zeus ih okupi i najprije od njih zatraži da se svetom vodom rijeke Stiks zakunu jedni drugima na odanost. Svaki od njih je izgovarao zakletvu izlijevajući pehar s vodom na oltar.
Tada se okupiše za stolom pokušavajući pronaći put do pobjede. Hera je najprije zloslutno objavila da nitko od njih, bez pomoći smrtnika ogrnutog lavljom kožom, neće moći ubiti Giganta. Zeus Atenu odmah uputi u potragu za Heraklom. Geja je, čuvši to, požurila sinovima pronaći biljku koja bi ih štitila i od ljudskoga oružja. I Zeus je znao za postojanje biljke, te odmah zabrani boginji zore Eos, Heliju i boginji Mjeseca Seleni da svijetle. I požuri u potragu za biljkom. Treperava zvjezdana svjetla bila su mu dovoljna da biljku pronađe prije Geje i uništi je. Tog trenutka Zeus naredi napad na Gigante.
Heraklo prvu strelicu odape na njihovog vođu, Alkioneja, a smrtni mu je udarac zadao bacivši ga preko tračke granice, jer je znao da je taj Gigant besmrtan na rodnoj grudi.
Svi su se bogovi i boginje tijekom bitke nalazili u pogibeljnim situacijama. Heru je napao Porfirion pokušavajući je zadaviti. Erot ga pogodi strelicom i njegov se bijes pretvori u požudu. Ugledavši Porfiriona kako razgolićuje Heru Zeus ga pogodi gromom. Omamljeni Porfirion se podiže krenuvši prema Heri još žešće. Zaustavila ga je Heraklova strelica.
Od tada je Heraklo prilazio svakom ranjenom Gigantu i zadavao smrtni udarac.
Priča kaže da je Oltar Zeus postavio na nebo u spomen na bitku u kojoj su svi bogovi djelovali zajedno.
ORFEJ I EURIDIKA
Lira
Hermesa je Zeusu rodila Atlantova kći Maja, u Arkadiji u pećini na planini Kileni. Pažljivo ga je umotala u pelene i smjestila u hladovinu masline. Smiješila se gledajući mu osmjeh na lišcu i vesele plave okice. Bit će to vragolan, pomislila je, i ne sluteći koliko je u pravu bila. Za trenutak je samo svrnula pogled na žuboreći potok i ptice koje su ga nadglasavale. Brzo se okrenula kad je pokraj sebe začula zvonki smijeh. Ugledala je nasmijanog gologuzog Hermesa oko kojeg su lepršale pelenice. Požurila je pronaći odjeću za dečkića, ali kad se vratila mali je divljak već nestao negdje u šumovitom gorju. Bila je tužna, ali ne i zabrinuta znajući tko mu je otac.
Raspjevani je Hermes skakutao šumom dok nije dospio u Pijeriju. Tamo je ugledao prelijepo stado Apolonovih krava. Namignuo je sam sebi odlučivši se da ga ukrade. Smijuljio se dok je kravama od hrastove kore pravio sandale vezujući ih pletenicama od trave za kravlje papke.
Apolon je brzo otkrio krađu, ali je zaveden Hermesovim lukavstvom uzaludno slijedio tragove. Tada zamoli Silena i njegove satire da mu pomognu. Oni su se razmiljeli duž Arkadije. Potrajalo je to sve dok jedan satir nije donio vijest da je na jednom mjestu čuo neobične zvuke koje nikada i nigdje prije toga nije. Zvuci su ga je doveli do pećine. Na ulazu ga je dočekala vila Kilena, koja mu reče da je dadilja najdarovitijeg djeteta o kojem je ikada brinula. Reče im kako je dijete od kornjačina oklopa i kravljih iznutrica napravilo neobičnu glazbenu igračku i glazbom uspavalo majku. Kad je stigao Apolon odmah Maji reče da mu je njezin sin ukrao stado krava. Maja mu zbunjeno pokaza dijete, Hermesa, koji je glumio da spava u krevetiću. Ne, ne to je besmislena optužba, uzvikne ona. Međutim, Apolon je istrajao i uze Hermesa te ga odnese na Olimp. Ni Zeus nije htio povjerovati da je njegovo tek rođeno dijete lopov, sve dok nasmijani Hermes nije priznao.
Nakon toga su se Apolon i Hermes vratili na planinu. Hermes izgrli zabrinutu majku i odnekud ispod ovčje kože izvuče glazbenu igračku. Apolon se još nije ni snašao kad su vesela glazba i zvonki glas ovladali pećinom. Nasmijani je Hermes pjevao slaveći Apolonovu pamet, otmjenost i dobrotu. I Apolon se morao nasmijati pa reče: ti zadrži krave a ja ću uzeti liru!
Hermes je pomagao Suđenicama u sastavljanju alfabeta, domislio je astronomiju, glazbenu ljestvicu, umjetnost šakanja i gimnastiku, mjere za težinu i dužinu, te maslinarstvo.
Neki kažu da je lira koju je izmislio imala sedam žica, drugi da je imala samo tri i da je Apolon povećao broj žica na sedam.
Orfej
Tračani su bili ratari, uzgajivači goveda, vješti ratnici i konjanici pa i zanatlije. Njihova hrabrost u borbama bila je nadaleko poznata.
Spartak je najpoznatiji pripadnik ovog naroda, simbol je snage i vještine tračanskih ratnika.
U ta davna vremena Tračanima je vladao kralj Eagar. Kaliopa, Muza epske poezije i govorništva, rodila mu je sina Orfeja. Orfej je bio krhko i šutljivo dijete. Često je nestajao u gajevima, lutao šumom i uz potoke osluškivao zvuke prirode i vraćao se nesretan kući. Brzo se udaljavao od djece koja su ovladavala ratničkim vještinama. Otac je bio nesretan gledajući ga osamljenog. Pokušavao je sve. Uzaludno je dovodio mnoge učitelje nadajući se da bi oni mogli otkriti što Orfeja zanima. I majka je bila nesretna i zabrinuta, pa odluči poslati Orfeja bratu Linu koji je živio s ocem Apolonom. Lin je bio dijete slično Orfeju. Često je bježao od kuće i lutao obroncima Olimpa osluškujući prirodu i vraćao se nesretan kući. Sve dok jednog dana nije u kutku sobe uočio neobičan predmet. Dugo ga je razgledao prije nego ga je uzeo u ruke i prstima dotaknuo žice. A kad su zvuci ispunili sobu, Lin više nikada nije bio isti. Lira je postala dio njega. Njegova lutanja obroncima Olimpa sada su bila razgovor s drvećem, potocima, pticama…i često su ga u suton nalazili zanesenog u nekom gaju. Ni Orfej ga nije omeo u njegovim lutanjima s razigranom lirom, sve dok jednom nije začuo njegov glas iza sebe. Zvonki je glas bio nova žica na liri. Zadrhtao je i zagrlio Orfeja. Od tada su bili nerazdvojni. A kad ga je Orfej zamolio da samo dodirne liru, znatiželjno i dugo ga je gledao, a onda mu je s osmijehom dodao. Plaho prebirući žicama Orfej je postajao sve smjeliji dok u jednom trenutku šuma nije utihnula. Orfej tada pusti glas u nebeske visine. I bogovi su utihnuli. Lin je pokraj njega zaplakao. Zagrlio je Orfeja, dodirnuo liru i nestao zauvijek u planinskim vrletima.
Jazon i Argonauti
Istovremeno je u Eoliji, na drugom kraju Grčke, odrastao drugi dječak. Majka je Jazona od okrutnog Pelija skrila na goru Pelion. O njemu je brinuo mudri kentaur Hiron. Jazonov usud bio je da iz Kolhide u Grčku vrati zlatno runo. Arg iz Tespije sagradi brod od borovine s gore Pelion. Atena je na pramac broda ugradila proročki vrh napravljen od Zeusovog hrasta iz Dodone. Nikada takav brod nije plovio svjetskim morima. Nazvali su ga Arg.
Jazon tada okupi najdičnije grčke junake, ali Hiron mu reče da na put ne kreće bez Tračanina Orfeja. Krenuli su tek kad je Orfej iz Trakije stigao.
Kolhida je grad na obalama Crnog mora. Morali su preploviti Egejsko, Tračko, Helino i Mramorno more. Mnoge su prepreke morali svladavati dok nisu stigli do moreuza koji je vodio u Crno more. Ispred ulaza su ih čekale Simplegadske stijene. Činilo se neprolazne. Obavijala ih je gusta magla, a kada bi brodovi krenuli između, stijene bi se spajale i mrvile ih.
Nikada brži brod nije plovio svjetskim morima i nikada toliko junaka nije bilo za veslima, ali su se ispred stijena svi zabrinuli. Orfej je lagano prebirao žice dok su junaci vijećali. Proročki vrh s pramca tada im reče da ispred Arga poleti golubica, pa ako ona izbjegne stijene neka pokrenu brod. Simplegade su golubici zahvatile par repnih pera i dok su se razdvajale Orfej je pustio glas i razigrao liru. More se smirilo, Simplegade usporile a veslači su silnom snagom grabili more. Arg je letio iznad mora, a kad su se stijene sudarile Argu je nedostajao samo ukras na krmi.
Simplegade su se nakon toga zauvijek smirile.
Sirene
Povratak Argonauta, sa zlatnim runom, bio je jednako težak i neizvjestan. Put ih je odveo preko Crnog mora do rijeke Dunav. Dunavom su plovili do susreta s rijekom Savom. Savom su nastavili plov, sve dok Sava više nije mogla nositi Arg. Iskrcali su se i na svojim su plećima, najdičniji grčki junaci, prenijeli Arga sve do Istre. Orfej im je svojom glazbom vraćao snagu, kad bi iznemogli poželjeli odustati. Jadransko ih je more primilo i nježno vodilo prema Jolku. Ali kad su Argonauti već prepoznavali drage im krajolike, nepredvidljivi im je Eol poslao istočne vjetrove koji su ih odveli prema Siciliji. Tamo su morskim prolazom gospodarile Sirene. Scila i Haribda bi dočekivali one koji su Sirenama izbjegli. Haribda je olujnim morem potapala brodove, a šesteroglava Scila hvatala i žderala preživjele mornare.
Andersen nam je poslao priču o maloj Sireni. Svi je znamo. Sirene su bile prelijepe djevojke s ribljim repom. Pogledajmo s kojim sirenama su se susreli Argonauti.
Nekada davno Sirene su bile upravo takve. Bile su sretne djevojke i nikada nisu ni pomišljale da postanu ljudi niti da se natječu s bogovima. Poput dupina bi lutale morima i svojom neodoljivom pjesmom razveseljavale sve koje susretnu. I za oluja ih odvodile do sigurnih luka. Njihov je jedini grijeh bio u tome što su im bogovi postali zavidni. I Muze su ih pozvale da se natječu s njima u pjevanju. Muze su u tom natjecanju bile nedorasle Sirenama. Njihova osveta bila je strašna. Pretvorile su ih u čudovišta s ptičjim tijelom, ali su im ostavile lijepo žensko lice i divne glasove. Puno strašnija kazna bila je u tome što su im u srca usadile zlo. Preselile su ih na otok kraj Scile i Haribde s kojeg su milozvučnim glasom mamile mornare, te ih namamljene davile i sisale im krv. Eol je istočnjakom Argonaute usmjerio na otok Sirena.
Proročki kljun na pramcu oglasio se Jazonu na vrijeme. Jazon tada zamoli Orfeja da sa svojom lirom razgovara sa Sirenama, i da ih nagovori da ih propuste. Samo oni koji govore taj jezik mogu naslutiti što je Orfej govorio Sirenama i što su one njemu. Zlo u Sirenama prevladalo je. Njihovu neodoljivu poruku čuo je jedino But. Drugi su čuli samo Orfeja. But je zanesen skočio u more pokušavajući doplivati do Sirena. Neki kažu da ga je spasila Afrodita. Kažu i to da su se Sirene nakon toga strmoglavile u more, ali i to da im je Afrodita vratila staro obličje. Čarolija je nestala, one su dobile svoju ljepotu i krasne riblje repove, ali je zlo u njima ostalo, pa su nastavile mamiti ljude u smrt.
Susret je sa Sirenama preživio i Odisej na povratku iz trojanskog rata. Čarobnica Kirka upozorila ga je na otok Sirena i savjetovala: Svi mornari neka voskom začepe uši, a ti ako poželiš slušati njihovu glazbu naredi mornarima da te vežu za jarbol i neka ti se zakunu da te neće odvezati ma što god im ti naređivao. Tako je i bilo. Kad se brod približio otoku Sirena začuo je njihov umilni glas. Pjevale su zanosno obećavajući mu proročke moći i spoznaju svijeta. Obećavale su mu ljubav i sreću. Obećavale su mu bogatstvo i moć. Uzaludno se Odisej pokušavao osloboditi. Uzaludno je vikao i prijetio mornarima. Mornari su ga oslobodili kad je otok Sirena nestao iza horizonta. Neki kažu da su tada očajne Sirene skončale život bacivši se na oštre hridi na obali.
Euridika
Euridika je bila jedna od gorskih vila. Nazivali su ih Oreade. Živjele su na Parnasu, planini posvećenoj Apolonu, Dionizu i Muzama. Često su se družile s Artemidom prateći je u njezinim lovačkim podvizima. Parnas su trajno obilježile svojom pjesmom i plesom.
Hermesov sin, Pan, obitavao je u šumovitoj Arkadiji. Volio je ples i glazbu. Družio se sa šumskim vilama i satirima, a i raspojasani bog vina, Dioniz, često je veseljaka pozivao na svoja druženja. Svi su ga rado primali u društvo zbog čudesne glazbe koju je stvarao sa svojom frulom. On je Oreade poučavao plesu i glazbi.
Euridika se već kao dijete razlikovala od drugih vila.
O ljepoti božanskih bića nemoguće je suditi. Jednom je to učinio Paris davši Afroditi zlatnu jabuku. Priča kaže dalje da će onaj tko ugleda Praksitelovu Afroditu Knidsku, potvrditi Parisov sud, ali, pogleda li potom Fidijinu Atenu, morat će Parisa nazvati čobanom. Fidijska ljepota bila je produhovljena. Je li ljepša Helena od Mona Lise ili je možda Nefertiti ljepša od obje. Nećemo nikada saznati, jer o tome odlučuje srce.
Euridika je pjevala i plesala s prijateljicama uz čarobne zvuke Panove frule, ali uvijek s nekom čudnom sjenom u oku. Pjevala je, ali nikad raspjevano, plesala je, ali nikad rasplesano. Kada bi frula utihnula Euridika bi odlazila na samotna mjesta. Tamo je slušala glazbu svoje duše. Sjene iz oka bi tada nestajale. Oni koji bi je ugledali, privučeni sirenskom pjesmom, ostajali bi bez daha gledajući je rasplesanu.
I Orfej je volio samotna mjesta. Vrativši se iz Kolhide lutao je šumama i gorama. Kažu da je glazbom očaravao divlje zvijeri, da se drveće pomicalo i kamenje izmicalo čineći mu put prohodnim. Put ga je odveo na Parnas.
Uspinjući se Parnasom odjednom je začuo glas kojeg je šuma donosila kiteći ga svojim zvucima. Tada je znao da je njegovom lutanju došao kraj. Njegova lira nikada prije nije bila tako opojna i glasna. Euridika je u trenutku zastala čujući nečujnu glazbu svoje duše svuda oko sebe. Dvije besmrtne duše su se ispreplele i poletjele prema zvijezdama. Neki kažu da je Sunce zastalo, da je Mjesec stao, a zvijezde zasjale tako da je noć postala dan.
Bogovi su se užasnuli. Prvi su put osjetili istinsku moć ljubavi.
Orfej je Euridiku odveo u rodnu Trakiju među divlje Kikonce, ne sluteći strašnu osvetu uplašenih bogova. Trakija je postala rajska zemlja. Glazba, ples, pjesma i ljubav bili su neprelazni bedemi koje nijedan neprijatelj nije mogao srušiti.
Neki pričaju da je u tim vremenima i puno prije postojala država blagostanja, koju su nazivali Atlantida. Kažu i to da je voljom bogova nestala u jednom danu. Čini se da su moćnici istu sudbinu namijenili i Trakiji.
Jednoga dana u blizini Tempe, u dolini rijeke Penej, plesala je raspjevana Euridika. U zanosu se primakla obali rijeke. U rijeci je vrebala smrtonosna zmija otrovnica, i kada je Euridikina noga zalebdjela nad vodom munjevito se izdigla i svoj otrov ispustila u petu Euridikine noge.
Neutješni Orfej tugovao je bez lire. Njegova bol bila je u življenju bez Euridike. Lira bez Euridike bila je samo glazbena igračka. Njegova duša gasnula je baš kao i Trakija. Kikonci su opet divljali, a ljetina bivala sve slabija. Ljudi su gladovali dok su moćnici na Olimpu blagovali s nektarom i ambrozijom sladeći se s podsmjehom njegovom tugom.
Ali jednoga dana Orfej uze liru i čvrstim korakom krene u Aornu u Tespotiji. Pronašao je put u podzemni svijet. Sada je pjevao tužne pjesme koje su bez daha ostavile i umrtvile Harona, Kerbera i trojicu sudaca koji mrtvima sude. Mučenja su prokletih prestala dok se približavao Hadu. Nije poznato je li se Had preplašio suočen s moćima glazbe, ali je do kraja proveo pakleni plan moćnika. U svojim je odajama s uvažavanjem primio Orfeja i saslušao njegovu molbu. Očekivao je ono što se dogodilo. Orfej je poželio da se Euridika vrati na gornji svijet. Had je imao spreman odgovor. I reče mu: Nikada nitko od smrtnika nije se vratio iz mojeg carstva. Tebi ću napraviti iznimku, uz jedan uvjet. Ne smiješ se osvrnuti ni jedanput pri odlasku na svijetlo dana.
Ljubav je nešto što nitko ne može dokučiti. Bilo je tako prije, a tako je i sada. Ljubomorni bogovi su to znali.
Euridika je pošla za Orfejem kroz tamni prolaz prema svijetlu dana, vođena poznatim zvucima lire. Ali u tami podzemnog svijeta Had joj je poslao najstrašnije prokletnike iz Tartara. I dok je pokušavala slijediti glazbu i Orfeja svoju nemoć i strah je bolnim jecajima upućivala Orfeju. Ljubav je nešto što nitko nije dokučio…Orfej se okrenuo.
Priča dalje kaže da je Orfej prestao štovati bogove. Neki kažu da su ga rastrgale Menade, Dionizove sljedbenice, u svojem ludilu tijekom bakhantskih orgija, a neki da ga je gromom ubio Zeus zato što je otkrivao božanske tajne.
Pjesnici
Pjesnici su
čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i
nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih
okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
ABŠ
Muze su Orfejevu liru postavile među zvijezde.
ARGONAUTI
Hela i Friks
Nekada davno u gradu Orhomenu, u zemlji Beotiji, vladao je Sizifov brat Atamant. Njegov usud i usud njegove djece odredili su bogovi. Zašto su odabrali Atamanta nikada nećemo doznati.
Hera mu je zapovjedila da oženi Nefelu, oblačnu princezu, koju je Zeus načinio po Herinom obličju s namjerom da prevari Lapita Iksiona koji je bio ludo zaljubljen u Heru. Atamantu je rodila sinove, Friksa i Leukona te kći Helu. Nesretna oblačna princeza nakon toga se vratila na Olimp i neutješno lutala dvoranama. Bila je samo igračka moćnika.
Ni Atamant nije bio sretan. Ljubav je i sreću pokušao pronaći s Inom, Kadmovom kćeri. Ona mu je rodila Learha i Melikreta.
Nikada nećemo doznati ni to zašto je Nefela zbog toga bila bijesna i ljubomorna, ali je otišla k Heri i požalila se na svoju sudbinu. Hera je sasluša i reče: Moja će osveta zauvijek obilježiti Atamanta i njegov rod!
Ljetina se sljedeće godine prepolovila. Suše i poplave izmjenjivale su se, a ni požari nisu bili rijetki. Narod je gladovao. Atamant tada posla glasnika u Delfe. Nije poznato što mu je rekla Pitija, jer glasnik je donio Herinu poruku. Hera je glasniku na povratku prepriječila put i reče mu poruku koju mora dostaviti Atamantu. Herina je poruka bila strašna: Friksa, svoga sina, moraš žrtvovati Zeusu na gori Lafistiji.
Smrtnici, pa bili i kraljevi, često moraju donositi teške odluke. Ova je bila najteža.
Friks je bio lijepo, nježno dijete. Danas bi ga nazivali dobrica. Ali unatoč tome Atamant ga glasno plačući povede na planinski vrh i položi na kameni žrtvenik. Friks je gledao tatu koji je u suzama podizao žrtveni kremenski nož. Gledao ga je pitajući se zašto tata plače, dok mu se nož primicao.
Nije poznato tko je uputio Herakla na goru Lafistiju, ali baš u tom trenutku bio je pokraj žrtvenika. Zaustavio je Atamantovu ruku istrgnuvši mu žrtveni kremenski nož iz ruke, govoreći: Moj otac Zeus mrzi ljudske žrtve!
Atamant je žrtvujući sina žrtvovao i sebe. I to sve u ime naroda koji je povjerovao u nevjerojatno. Ali Beoćani su bili očajni i krenuli su učiniti ono što Atamant nije. Zeus tada na goru Lafistiju pošalje zlatnog krilatog ovna. Neki kažu da je ovan progovorio ljudskim glasom i naredio Friksu: Popni se brzo na leđa! U strci koja je nastala to je Friksu bio jedini glas koji je čuo, i dok se uspinjao na krilatog ovna začuo je Helin očajnički glas: Uzmi i mene, uzmi i mene…kojim je molila ovna ne želeći ostati uz tatu koji ubija svoju djecu.
Hela je u hipu bila na ovnu u zagrljaju brata. Ovan je poletio na istok u Kolhidu gdje Helije čuva svoje konje u Ejetovim štalama. Preletjeli su Egejsko i Tračko more. Umorni su bili i Hela i Friks.
Jednom davno, prije Hele i Friksa, nebom su letjeli Dedal i Ikar, otac i sin, bježeći od Minosa s otoka Krete. Dedal je napravio krila sebi i sinu, ali znajući osjećaj besmrtnosti koji imaju djeca, uporno je Ikaru ponavljao: Slušaj me sine dobro. Ne leti sine nisko da ti more ne ovlaži i oteža krila. Ne leti sine visoko da ti sunce ne rastopi vosak koji krila vezuje. Ali Ikar je osjetio dah slobode. I moć svojih krila. I poletio je nebu u visine. Kratko je osjećaj slobode potrajao. More u koje je pao i danas se naziva Ikarovo more.
Neki kažu da je i Dedal od tuge prestao mahati krilima i nestao u moru.
Ikar nije spoznao, baš kao nitko do danas, da je sloboda samo privid. Neizostavni pratitelj je odgovornost prema sebi i drugima.
Nikada prije Friks i Hela nisu letjeli. Sve im je bilo novo. Letjeli su na istok. Zasljepljivali su ih bljeskovi sunčeva svjetla, vjetar u kosi i svaki zamah krila zlatorunog ovna bili su zbunjujući. Helu je odjednom obuzela vrtoglavica. I Friks je gubio sigurnost i ravnotežu osjećajući da Helino držanje za runo sve više slabi. Jednom rukom se čvrsto držao za runo, a drugom je pokušavao držati Helu. Ali baš tada nalet je vjetra onemoćalu Helu istrgnuo iz Friksove ruke. Nikada je nisu pronašli. More u kojem se utopila danas se naziva Helino more. Stigavši u Kolhidu, uplakani Friks smjesta je žrtvovao ovna Zeusu Osloboditelju. Zlatno runo objesili su na hrast u Aresovom gaju. Čuvao ga je vječno budni, stooki div Argus.
Jazon
Poslije smrti eolskog kralja Kreteja, Posejdonov se sin Pelije nasilno dočepao prijestolja. Zatočio je polubrata Ezona, kojem je nasljednim pravom pripadao tron. Znajući da je nezakonito preuzeo kraljevstvo krenuo je u Delfe i Dodonu da sazna što mu Apolon i Zeus poručuju. Jedno mu proročište reče da će ga ubiti potomak Eola, a drugo da se čuva čovjeka s jednom sandalom. Krenuvši putem zla, nastavio je. Po povratku u Jolk počeo je ubijati djecu Eoljana. Zemlju je zavio u crno. Polimela, Ezonova žena, tek rođenog Jazona potajno je odnijela na goru Pelion. O njemu je brinuo mudri kentaur Hiron.
Priča dalje kaže da je jednoga dana Pelije na obali mora obavljao svečani obred prinošenja žrtve Posejdonu. Nakon što je obavio obred okrenuo se odabranima, koji su svjedočili obredu, želeći ih uputiti u tajne obreda. Pogled mu tada pade na visoka mladića duge kose, odjevenog u čvrsto priljubljenu kožnu tuniku i leopardovu kožu. Bio je naoružan s dva kratka koplja širokih oštrica. Na nogama je imao samo jednu sandalu.
Pelej mu brzo priđe i grubo upita: Tko si ti i kako ti se zove otac?
Ne strahujući nimalo Jazon mu odgovori: Poočim Hiron me zove Jazon, a majka Polimela i otac Ezon su me po rođenju nazivali Diomed.
Pelije ga zlobno pogleda pa nastavi: Što bi ti učinio kad bi ti proročište objavilo da su bogovi jednom od tvojih podanika odredili da te ubije?
Ni ne sluteći da izgovara riječi osvetoljubive Here, koju je Pelije jednom ponizio, odgovori: Poslao bih ga u Kolhidu da vrati zlatno runo. I doda pitanje: S kim imam čast razgovarati?
Kad Pelije reče tko je, Jazon bez straha zatraži ono što mu pravom nasljedstva pripada. Podmukli Pelije pristade bez oklijevanja, uz uvjet koji je sam Jazon naveo, i reče: Kad vratiš runo s radošću ću ti prepustiti tron, jer čovjeku u godinama vladanje postaje veliki teret.
Jazon pristade, ne sluteći da je samo igračka u rukama bogova.
Kolhida
Kolhida je bio bogati grad na ušću rijeke Faside, na istočnoj obali Crnog mora. Kolhidom je vladao Ejet, Helijev sin. Stolovao je u gradu Eji. Sestra mu je bila čarobnica Kirka. Medeja i Halkiopa bile su kćeri, a sina je nazvao Apsirt.
Nakon žrtvovanja zlatorunog ovna, Ejet je Friksa primio kao vlastitog sina. Svoju kći Halkiopu dao mu je za ženu, unatoč proročanstvu koje je najavilo veliko zlo u njegovu domu. Nakon Friksove neočekivane smrti njegovi sinovi, Kitizor, Arg, Frontid i Melant krenuli su u Orhomen tražeći svoje nasljedno pravo. Argonauti su se upravo tada približavali Kolhidi i naišli na brodolomce koji su se zadnjim snagama pridržavali za ostatke broda. Bili su to Friksovi sinovi. Iznemogle su ih izvukli na brod i nakon kratkog razgovora ustanovili da su vezani čvrstim rodbinskim vezama.
Uskoro se Argonautima ukazaše obronci Kavkaza. Argo ubrzo uplovi u ušće vodom bogate rijeke Faside, koja je navodnjavala Kolhidu. Prinijevši najprije bogovima Zemlje žrtvu ljevanicu od vina pomiješanog s medom, Argonauti skriše Arga u skroviti rukavac Faside. Plan im je bio jednostavan. S Friksovim sinovima, Ejetovim unucima, otići će u Eju i od Ejeta zatražiti zlatno runo. Ako se Ejet usprotivi primijenit će silu.
Hera i Atena su na Olimpu istodobno smišljale plan. Bile su zabrinute jer su znale što će odlučiti Ejet. Plan im je također bio jednostavan. Zamolile su Afroditu da nagovori sina Erosa da ljubavlju prema Jazonu opčini Medeju. Afrodita je malog vragolana zatekla u kockanju s Ganimedom pa mu reče da odapne jednu strjelicu u Medejino srce. Za nagradu mu obeća Zeusovu dječju igračku. Bila je to jabuka ukrašena zlatnim prstenovima, koja kad se baci uvis padajući ostavlja trag kao zvijezda padalica. Odapinjući strjelicu mali vragolan nije ni slutio kakve će strahote pokrenuti.
Eja je bio bogati grad u kojem se posebno isticao blještavi kraljevski dvorac. Dvorac je izgradio Hefest iz zahvalnosti Heliju. Helije ga je spasio od Giganata tijekom njihova napada na Olimp.
Ispred dvorca je Argonaute dočekao smrknuti Ejet. Naslutio je zbog čega su došli. Nisu pomogle ni molbe njegovih unuka. Gnjevno je Argonautima naredio da se vrate tamo odakle su došli, inače će im sasjeći jezike i ruke. Jazon mu se na to obrati učtivo i skromno. I dok su Jazonove riječi plijenile dvorjane, skupu se pridružila princeza Medeja s Erosovom strjelicom u srcu. Samo je blago pogledala oca. Takvom pogledu ne može odoljeti nijedan otac. Nije ni Ejet, koji tada reče: Zlatno runo ću vam predati ako ispunite zadatak. Ujarmite dva bika plamenoga daha i željeznih papaka, koja je iskovao Hefest. S njima izorite Aresovo polje, te posijte zmajske zube.
Jazon je nijemo stajao ne znajući što mu je činiti. Da je Heraklo s njima došao u Kolhidu ne bi dvojio, ali bogovi su htjeli da Heraklo ne dođe u Kolhidu. Ostao je u Misiji tražiti zalutalog prijatelja Hilu. Jazon je znao da su zmajski zubi, zubi koji su preostali Kadmu kada je gradio Tebu. I znao je da iz tog sjemena izrastaju strašni ratnici. I dok je dvojio priđe mu Halkiopa, majka Friksovih sinova i reče mu da prihvati izazov. Reče mu i to da će mu pomoći Medeja svojim čarobnim moćima, ali uz uvijet da je povede u Grčku kao svoju ženu.
Jazon je prihvatio Ejetov zadatak, a Medeji se olimpijskim bogovima zakle na vječnu vjernost.
Bikovima je prišao s posudom u kojoj je bio melem koji mu je pripravila Medeja. Melem je bio kao krv crvena tekućina, spravljena od kavkaskog šafrana izraslog od Prometejeve krvi, koji će ga zaštititi od plamenog daha bikova. Premazavši melemom tijelo, štit i mač bez poteškoća ujarmi bikove. Aresovo je polje orao cijeli dan, a u suton je zasijao zmajeve zube iz kojih odmah nikoše naoružani ratnici. Brzo je među njih bacio kamen smutnje, koji mu je dala Medeja, baš kao što je to učinio i Kadmo nekada.
Pažljivo motreći Jazona Ejet je, naslućujući ishod, smislio novi plan. Sramotno je porekao dogovor i zaprijetio Argonautima. Na svoju žalost plan je podijelio s Medejom. Jazon i Argonauti zamoliše tada Ejeta da se još jednu noć odmore prije dugog putovanja prema domovini. Ejet pristade, ne sluteći da Danajcima ne treba vjerovati i kad darove donose. Tijekom noći Medeja povede Argonaute u Aresov gaj. Vječno budnom Argusu poprska oči s kapima za uspavljivanje spravljenim od tek ubranog izdanka smreke. Uzeše runo s hrasta i pohitaše prema Argu.
Medeja
Ovo je najstrašnija priča ikada ispričana. Strašnija je od priče o Ivici i Marici, strašnija od priče o Snjeguljici. To je priča o ljubavi, mržnji i moći. To je priča o mračnoj i smućujućoj bezdanosti. Pričam je jer je to priča o ljudima.
Medeja je bila Ejetova kći i Helijeva unuka. Moćna je čarobnica Kirka živjela na otoku Eeji. S lakoćom je ljude pretvarala u svinje. Pitomi tigrovi i lavovi lijeno su se izležavali po Kirkinim vrtovima. Nekada su bili ljudi. Medeju je uputila u sve svoje tajne.
Na početku bijaše ljubav.
Sva djeca su svojim rođenjem slavljenje ljubavi i života. Na svijetu ne postoji ništa što ljudima može nadmašiti taj trenutak. Dijete Eros imalo je moć koju nikada nitko neće dosegnuti. Njegove strjelice sa sobom su nosile beskrajnu ljubav. Zašto su bogovi tu moć dodijelili nesvjesnom djetetu, nikada nećemo saznati. Možda zato što još jedino djeca vjeruju u ljubav. I nikada, baš nikada, uvijek nasmijani Eros nije pomislio na to što sve njegova strjelica može učiniti. Ljubav je bila jedini svijet koji je poznavao. I dok je gledao Medeju sa strjelicom u srcu, njezin osmjeh na usnama i sjaj u očima, nije mislio ništa, jer ipak je samo dijete. Osjetio je samo da se dvorana kupa u Medejinoj ljubavi. I veselo odlepršao.
Kad je Ejet otkrio da su Argonauti oteli zlatno runo brzo je opremio brodovlje i sina Apsirta uputio u potjeru. Arg je već bio daleko od Kolhide ploveći prema ušću Dunava. Međutim, Apsirt je na raspolaganju imao mnoge mornare koji su se izmjenjivali za veslima, dok su umorni Argonauti sve češće tražili predah. I kada je Medeja ugledala kolhidske brodove na horizontu reče Jazonu da pristanu na prvi otok. Te noći pošalju glasnika Apsirtu. Glasnik Apsirtu reče da je Medeja oteta i da ga čeka na obali da je spasi. Apsirt, s nekoliko ratnika, žurno krene na mjesto gdje ga je čekala Medeja, ne sluteći da odlazi u svoju smrt.
Ljubav je nešto što nitko nije dokučio.
Medeja je na obali čvrsto i plačući grlila Apsirta, dok je Jazon ubijao njegovu pratnju. Plakala je i dok je Apsirta komadala.
Ljubav je nešto što nitko nije dokučio.
Sljedećih dana Kolhiđani su u moru prikupljali dijelove Apsirtova tijela. Jer bogovi kažu da bez toga nikada ne bi pronašao mir u podzemnom svijetu. Argonauti su nastavili putovanje prema Jolku u Tesaliji.
Na Korkiri je Jazon ispunio svoje obećanje. Pred kraljem Alkinojem još jednom se zakleo olimpijskim bogovima na vječnu vjernost Medeji. Putovanje do Jolka potrajalo je. Argonauti su svladali mnoge prepreke i jedne jesenje večeri stigoše na poznatu obalu Pagase. Nitko ih nije dočekao jer se u Tesaliji već dugo pričalo da su stradali u brodolomu. U to je povjerovao i Pelije, te je ne strahujući više od Jazonove osvete pogubio Jazonove roditelje i brata mu Promaha, koji se rodio kad je Arg krenuo u Kolhidu. Jazonov otac je popio bivolju krv, majka se objesila, a malog je Promaha ubio Pelije osobno, jer se nitko drugi nije usudio ubiti kraljevsko dijete.
Jazonu je bolnu vijest prenio usamljeni ribar kojeg su zatekli na obali. Jazon ribaru zabrani da prenosi vijest o dolasku Arga i sazove ratni savjet. Vijećali su sve dok Medeja Argonautima ne reče da će sama osvojiti Jolk. Reče im i to da skriju brod i da se povuku u šumovite nenaseljene predjele u blizini grada. I čekaju da im dojavi kada će krenuti u Jolk.
Medeja se tada preruši u staricu i s dvanaest pratilja krene u Jolk. Sa sobom su ponijeli Artemidin drveni kip s gore Anafe. Stigavši pred bedeme grada izborana starica prodornim glasom naredi stražarima da u grad puste boginju Artemidu koja je došla iz maglovite Hiperboreje u kočiji koju vuku leteće zmije. I reče im da donosi sreću izabranom gradu Jolku. Ušavši u grad na trg postaviše Artemidin kip te plesom i pjesmom počeše slaviti boginju. Uskoro je cijeli grad bio u vjerskom zanosu. Pelije tada sa strahom upita staricu što Artemida od njega zahtjeva. Upravo je taj trenutak Medeja očekivala. Reče mu da ga je Artemida odlučila nagraditi zbog njegove pobožnosti i pomladiti ga, te mu omogućiti da dobije nasljednika, umjesto sina Akasta koji je stradao u brodolomu Arga na libijskoj obali. Pelije je u njezine riječi povjerovao tek kad je ona pred njegovim očima uklonila znakove svoje starosti. Pred njim je starog ovna sasjekla na trinaest komada i stavila u lonac. Koristila je Kirkinu moć i prizivala Artemidu. A kad je iz lonca iskočilo janje bio je potpuno uvjeren i pristao na to da ga Medeja pomladi.
Pelije je imao sina Akasta, koji je s Argonautima krenuo po zlatno runo. Imao je i tri kćeri, Alkestidu, Euadnu i Amfinomu. Akast se s Argonautima prikrivao u šumovitom gorju u blizini grada, ali je jasno svima objavio da je Pelije njegov otac, ma kakav bio, i da ne želi sudjelovati u argonautskom osvajanju Jolka. Njegove sestre, kao i Pelije, mislile su da je stradao u brodolomu i da one moraju brinuti o ostarjelom ocu. To su i činile do trenutka u kojem im je Medeja naredila da raskomadaju oca i stave u lonac ispunjen kipućom vodom.
Zašto je Medeja poželjela da kćeri raskomadaju oca nikada nećemo saznati, jer ljubav je nešto što nitko nije dokučio.
Alkestida je užasnuta pobjegla. Euadna i Amfinoma nisu ustuknule, želeći ispuniti očevu želju. Nakon što su obavile stravičan čin, Medeja ih povede na bedeme dvorca i reče im da s plamenim bakljama prizivaju Mjesec. Bio je to znak Argonautima.
I Jazon je bio zgrožen. Prepustio je Akastu grad i neutješne sestre.
Krenuo je u Orhomen i zlatno runo ostavio u hramu Zeusa Lafistijskog, a na Istamu kod Korinta izvukao Arg na obalu i posvetio ga Posejdonu.
Nasljednim pravom Medeja je, nakon smrti kralja Korinta, postala kraljica, a Jazon kralj u Korintu. Vladali su deset sretnih i uspješnih godina. Sedam sinova i sedam kćeri rodila je Jazonu Medeja. Sretnijih ljudi nije bilo na svijetu.
Bajke u tom trenutku završavaju s rečenicom: i živjeli su sretno do svoje smrti. Ali ovo je priča o ljudima i bogovima koji su domislili drugačiji kraj.
Vjerolomni Jazon ugledao je jednom Glauku, prelijepu kći tebanskog kralja Kreonta. I odlučio napustiti Medeju. Medeja ga je nijemo slušala dok joj je govorio da će oženiti Glauku, pokušavajući ostati mirna, smirujući srce koje je divljalo u grudima. Ostala je nepokretna sve dok je silna mržnja nije obuzela. Tada se tužno osmjehnula prihvaćajući svoj usud. Za vjenčanje je Glauki pripremila poklone, vjenčanu zlatnu krunu i dugu bijelu haljinu. Poklone su na vjenčanje odnijela njezina i Jazonova djeca. A kada se Glauka odjenula i stavila krunu na glavu izbio je neobuzdani plamen koji se brzo proširio dvoranom. Vatri je izbjegao jedino kukavni Jazon skočivši kroz prozor. Bježao je dok je njegovu djecu gutao plamen.
Izgubivši naklonost bogova, čijim se imenima lažno zaklinjao, Jazon je kao beskućnik lutao od grada do grada. Nitko ga nije volio. Na kraju se vratio u sjenu Arga, sjećajući se slavnih dana i tugujući nad sudbinom koja ga je snašla. I kad je pomislio da se objesi na pramac Arga, proročki vrh se odvojio i ubio Jazona.
Posejdon tada Argovu krmu, jedro i kobilicu postavi na nebo, jer nisu bili odgovorni za Jazonovu smrt. I zlatoruni ovan je dobio mjestu u Zodijaku.
TEZEJ
Trojica božjih sinova u temeljima su Grčke povijesti. Upoznali smo Perzeja, koji je osnovao Mikenu. U priči se ne navodi da su Mikena i Kreta obilježile dugotrajno i uspješno razdoblje mediteranske kulture. Upoznali smo i Herakla kojeg ponajviše svojata ratnički polis, Sparta. Svima je poznato kako su se Leonida i njegovih tri stotine Spartanaca u Termopilu suprotstavili Perzijancima, i svim narodima poslali putokaz domoljublja.
Ovo je priča o Ateni i Posejdonovom sinu Tezeju.
Atena je nekada bila mali grad na grčkom poluotoku koji se i danas naziva Atika. Egej je tada bio kralj u Ateni. Priča kaže da sa svojim ženama nije imao djece. Kaže i to da je otišao u Delfijsko proročište da dozna što mu Apolon poručuje. Jedino što mu je Pitija rekla bilo je da ne otvara mješinu s vinom dok ne stigne na najviši vrh Akropole u Ateni. Inače će umrijeti od žalosti. Vraćajući se u Atenu pokušavao je uzaludno dokučiti smisao poruke, i svratio u Korint. U Korintu su tada vladali Jazon i Medeja. Medeja je svojim moćima vidjela i svoju i Egejevu budućnost i već pri prvom susretu reče Egeju da će mu pomoći da dobije sina, uz uvjet da je zaštiti od svih neprijatelja ako ikada dođe u Atenu. Egej pristade.
Krenuvši sutra prema Ateni noć ga je zatekla pred Trezenom u kojem je vladao Pitej, Pelopov sin. Neki kažu da je bio najmudriji čovjek svojeg vremena. I danas pamte njegovu misao: Ne gubi nadu u prijateljstvo, već je ojačaj!
Pitej je Egeja ugostio kako doliči pravom domaćinu. Hrane je bilo u izobilju ali i jakog vina na pretek. Umorni Egej nije odolio ni jednom ni drugom. Pitej ga usnulog smjesti u Etrine odaje. A kada se Egej probudio u postelji Pitejeve kćeri Etre, kao častan čovjek, odmah reče Piteju da dijete koje bi se moglo roditi moraju odgajati u Trezenu. Svoj mač i sandale smjestio je pod stijenu koja je služila kao žrtvenik Zeusa Jakoga. I doda: ako dječak, kad poraste, uspije podići stijenu, neka uzme mač i sandale i krene u Atenu.
Priča kaže da je Etra tu noć provela s Posejdonom i da se nakon četiri mjeseca rodio Tezej. Priča kaže i to da je jednoga dana Heraklo prolazio kroz Trezen i svratio do Piteja. Lavlju kožu prebacio je preko klupe dok je objedovao s Pitejem. U tom trenutku naišla su zaigrana djeca. Ugledavši lavlju kožu u strahu pobjegoše svi osim sedmogodišnjeg Tezeja. Tezej je zgrabio dvogubu sjekiru i jurnuo prema zamišljenom lavu.
Kad mu je bilo šesnaest godina otišao je u Delfe. Tamo je svoju dječačku kosu žrtvovao Apolonu. Etra ga tada odvede do žrtvenika Zeusa Jakoga i reče mu što je Egej rekao. Tezej s lakoćom podiže stijenu, navuče sandale i opasa mač. Tog trenutka Tezej je počeo ispisivati svoju priču.
U Atenu je mogao krenuti brodom i u jednom danu stići na Egejev dvor. To su mu savjetovali i majka i djed. Tezej je odlučio krenuti brdovitim predjelima, putem na kojem su ga čekala mnoga iskušenja. Već kod Epidaura je naišao je na Perifeta. Perifet je svojom brončanom toljagom iz zasjede ubijao putnike. Tezeja nije iznenadio. Istrgnuo mu je toljagu iz ruku i učinio mu ono što je on mnogim putnicima. Toljagu je zadržao i krenuo dalje. Na Korintskoj prevlaci dočekao ga je Sinid. Nazivali su ga savijač borova. Bio je toliko snažan da je vrhove borova savijao do zemlje. Nakon što bi svladao prolaznike vezivao bi ih za vrhove dva svinuta bora i otpuštao borove. Tezej mu je na isti način skončao život. Putujući dalje i ne udaljavajući se od obale mora naišao je ne veliku stijenu koja se nadnosila nad morem. Tim je područjem vladao razbojnik Skir. Svladavši putnike natjeravao ih je da mu na rubu stijene operu noge. Nakon toga bi ih odgurivao u provaliju gdje ih je u moru dočekivala divovska kornjača i proždirala ih. Istu sudbinu Skiru je priuštio Tezej.
Nastavljajući putovanje u Atenu Tezej je naišao na Kerkiona. On je izazivao prolaznike na hrvanje i ubijao ih svojim moćnim zagrljajem. U hrvanju ga Tezej izdiže koljenom, tresne o zemlju i rastavi sa životom. Tezej se pri hrvanju nije previše pouzdavao u snagu. Vještini hrvanja davao je prednost. Stigavši u Koridal na Atici naišao je na Prokrusta. Prokrust je bio još jedan bolesnoumnik koji je svladane prolaznike odvodio u odaju u kojoj su bila dva kreveta. Jedan je krevet bio velik a drugi suprotnost. Rastom malene ljude bi stavljao u veliku postelju i istezao ih dok im udovi ne bi popucali. Velike bi smještao u malu postelju i odsijecao im udove dok ne bi postali po mjeri kreveta. Od Tezeja je dobio što je zaslužio.
Egej i Medeja
Nakon stravičnih događaja u Korintu Medeja iz Korinta pobježe u Atenu u kolima koje su vukle krilate zmije. Egej je održao obećanje. Medeji je pružio utočište i oženio je, nadajući se da će mu roditi sina što je i obećala. To se i dogodilo. Medeja je Egeju rodila sina Meduza. Egej nije znao da je Etra rodila Tezeja, koji se s mačem i u Egejevim sandalama približavao Ateni. Medeja je Tezeja prepoznala odmah čim se pojavio u gradu.
Zašto je Medeja i tada odlučila što jeste, nikada nećemo doznati.
Uvjerila je Egeja da je Tezej ubojica, koji je u Atenu došao da njega ubije. Uvjerila ga je i u to da Tezeja što prije treba ubiti. Smislila je plan da ga Egej pozove na svečanost u hramu Delfine i ponudi mu pehar dobrodošlice. U peharu je bio otrov nalep, otrov koji je donijela iz Aheruzije Bitinske, gdje je biljka iznikla iz samrtničke pjene koju je bljuvao Kerber kada ga je Heraklo odnosio iz Tartara.
Zašto je poželjela da kćeri ubiju oca, i zašto da otac ubije sina, nikada nećemo doznati. Ali to više nije bila ljubav.
Prilazeći Tezeju s otrovnim peharom Egej je uočio Erehtejske zmije urezane na dršku od slonovače Tezejeva mača. I dok je Tezej prinosio pehar usnama, ne sluteći opasnost, Egej brzim zamahom izbi pehar iz Tezejevih ruku.
Vidjevši to Medeja svojim činima hram obavi maglom i pobježe iz Atene s malim Meduzom. Priče više ne spominju Medeju.
Kreta
Kreta je otok u Sredozemnom moru. Tada je Kretom vladao Zeusov sin Minos. Žena mu je bila Pasifaja, sin Androgej a kći Arijadna. Stolovao je u Knososu u raskošnom dvorcu kojeg je izgradio Dedal čarobnih ruku. Dedal je izgradio i najmoćnije brodove kojima je Minos gospodario svjetskim morima. Jedna priča kaže da je od bronce stvorio i nepobjedivog Tala, koji je čuvao otok od neprijatelja.
Danas bi rekli da je to bio prvi robot na svijetu.
Na svijetu nije bilo moćnijeg vladara. Svoju zahvalnost Minos je posebno posvetio Posejdonu, vladaru mora i svake godine bi Posejdonu žrtvovao najljepšeg bika u stadu. Nikada nećemo saznati zašto je jedne godine najljepšeg bika zadržao za sebe, misleći da može prevariti Posejdona.
Gnjevni bog mora smislio je strašnu osvetu.
Uz pomoć Afrodite učinio je da se Pasifaja zaljubi upravo u bika kojeg je Minos zadržao. Nedugo potom Pasifaja je rodila Minotaura, čovjeka s glavom bika. Minos se nije usudio ubiti novorođenče i još više razbjesniti Posejdona. Naredio je Dedalu da izgradi mjesto na kojem će Minotaur boraviti daleko od očiju ljudi. Tako je nastao Labirint. Bilo je to mjesto s mnogim odajama i mnogim hodnicima iz kojih, jednom kad se uđe, nije bilo povratka. Minotaura su hranili sirovim mesom.
Priča kaže da je jedne godine Androgej sudjelovao na panatenejskim igrama i pobijedio u svim disciplinama u kojima se natjecao. Kaže i to da su ga te noći ljubomorni Atenjani dočekali u zasjedi i ubili. Doznavši za to Minos je s brodovima uskoro bio pred Atenom. Preplašeni Atenjani pristali su na sve uvjete. Minos je zatražio da svake devete godine Atenjani na Kretu pošalju sedam mladića i sedam djevojaka. Njihova sudbina bila je strašna. Završavali bi u ždrijelu Minotaura.
Tezej i Arijadna
Prepoznavši svoj mač i sandale Egej zagrli sina i razdragan ga iz hrama povede u kraljevski dvorac. Dok su objedovali Tezej mu je pričao o tome kako je obalu od Trezena do Atene oslobodio od razbojnika i ubojica. Ponosni je otac slušao sina misleći kako su mu bogovi ispunili sve želje. Ali kad je Tezej utihnuo, digavši pogled, ugleda oca s tugom u očima. Nijemo ga je gledao čekajući da progovori. Egej mu tada ispriča priču o Androgeju i reče da je na redu deveta godina. Tuga u Egejevu glasu bila je Tezeju nepodnošljiva, pa brzo reče: ja ću ih povesti na Kretu.
Zajedno su odabrali najsnažnije mladiće, a dvojicu su odjenuli u ženske haljine. Pripremajući brod Egej je na jarbol stavio crno jedro i reče Tezeju da u slučaju sretnog ishoda na povratku stavi bijelo. Odlučio je na obali mora čekati povratak broda.
Prije polaska Tezej ode u Delfe. Pitija mu reče da se za pomoć moli Afroditi.
Brod je na Kretu stigao nekoliko dana kasnije. Na obali ih je dočekao Minos osobno. U svojoj bahatosti odmah je nasrnuo na jednu od djevojaka. Djevojka bi stradala da se ispred Minosa nije ispriječio Tezej, rekavši da je dužnost Posejdonova sina da štiti nemoćne. Minos mu se posprdno nasmije i reče: najprije dokaži da si Posejdonov sin i baci svoj zlatni pečatni prsten u more. Ne zbunivši se nimalo Tezej mu odgovori: prvo ti dokaži da si Zeusov sin! Smijući se i dalje Minos zazove Zeusa, a ovaj mu odmah odgovori grmljavinom iz vedra neba.
U moru je Tezeja dočekalo jato dupina i povelo u dvorac Nereida. Nereide ga dočekaše uz dužne počasti, a Tetida mu uruči krunu od dragog kamenja, krunu koju je dobila od Afrodite. Tezej je iz mora izronio s prstenom i krunom.
Priča kaže da su ga, po povratku u Atenu, sve Atenjanke pozvale u postelju, i da nijednu nije odbio. Čini se da je nekada za saveznicu dobro imati Afroditu. Priča kaže i to da je i Arijadna vidjevši Tezeja ostala bez daha i prvom zgodom mu potajice prišla. Tada mu reče: ja ću ti pomoći da ubiješ Minotaura ako me kao svoju ženu povedeš u Atenu.
Nikada nećemo doznati što je u tom trenutku pomislio Tezej. Čini se da je baš tada shvatio što mu je Pitija poručila. I pristao je. U zalog joj je dao Afroditinu krunu koju mu je darovala Tetida. Arijadna mu je uzvratila poklon darujući mu Dedalovo čarobno klupko.
Dedal je gradeći Labirint, gradio tako da nitko ne može iz Labirinta izaći, pa ni Minotaur. Ali je ipak domislio način izlaska, jer je bio u Minosovoj nemilosti. Domislio je čarobno klupko za slučaj ako ga Minos smjesti u Labirint. Prije bijega s Krete Dedal je klupko ostavio Arijadni. Klupko je, odmotavajući se pri ulasku u Labirint, imalo moć da se pronađe put povratka.
Sljedeće noći Tezej učini što mu je Arijadna rekla. Sljedeći odmotavanje klupka u Labirintu je pronašao uspavanog Minotaura. Nije poznato je li Minotaura Tezej ubio mačem koji mu je darovala Arijadna ili toljagom koju je uzeo Perifetu.
Na izlasku iz Labirinta Arijadna dočeka Tezeja i brzo povede u luku. Za to su vrijeme dvojica mladića u ženskim haljama oslobađala djevojke od čuvara.
Nekoliko dana kasnije, poslije uspješnog bijega, brod je u noći prispio na otok Naksos.
Što se dogodilo tijekom noći teško je dokučiti, ali Tezej je u ranu zoru napustio uspavanu Arijadnu. Neki kažu da mu je u san ušao Dioniz i zahtijevao Arijadnu za sebe, a neki misle da je Tezej, poput Jazona, bio običan vjerolomac. Skloniji sam vjerovati prvima, jer je Dioniz netom što je Tezej u hitnji otplovio, prispio na otok i sa svojom svitom Satira i Menada, pokušavao razveseliti uplakanu Arijadnu. Čini se da je i uspio jer mu je Arijadna uskoro postala žena.
Dioniz je Arijadninu krunu postavio u zviježđe sjevernog neba (Corona borealis).
Egejsko more
U hitnji bježeći od gnjeva boga Dioniza Tezej je crno jedro zaboravio zamijeniti s bijelim. Ugledavši na horizontu brod koji je dolazio, žalosni se Egej bacio u more. Čini se da nije poslušao Pitiju.
Od tada se more naziva Egejskim.
BELEROFONT
Sizif
Sizif je bio Eolov sin. Vladao je u Korintu. Oženio je Atlantovu kći Megaru, jednu od sedam Plejada. Oni koji znaju grčki jezik kažu nam da je značenje njegova imena – vrlo mudar. Mudrost je ljudima najveći dar. Neki kažu da je mudrost i moć. Bogovima ne treba mudrost. Oni su moćni. Kamo čovjeka može odvesti mudrost nitko ne zna. Sizifa je odvela u natjecanje s bogovima.
Priča kaže da je odao Zeusovu tajnu. Zeus ga je za kaznu poslao u carstvo mrtvih. Priča kaže i to da je nadmudrio Hada i okovao ga u lance. Tim činom ljude je izjednačio s bogovima, jer više nitko na svijetu nije umirao. Razbjesnio je i Aresa, divljeg boga rata, kojem rat bez mrtvih nije bio zabavan. Ares je oslobodio Hada, a Hermes vratio Sizifa u svijet mrtvih. I dok su mu osvetoljubivi bogovi smišljali kaznu Sizif je prevario i dobrodušnu Hadovu ženu Perzefonu. Hermes je još jednom morao privesti Sizifa u svijet mrtvih.
Mudrost i moć nisu isto.
Ne zna se uspinje li se Sizif i danas uz brdo, gurajući ispred sebe kamen koji mora prebaciti preko brda, a koji mu se izmiče pri vrhu…i posao počinje iznova. Ali svi znamo da ga je njegova mudrost odvela u sukob s bogovima i pamtimo njegovu kaznu kao Sizifov posao.
Belerofont
Diomed je bio Glaukov sin i Sizifov unuk. Glauk je bio kralj u Korintu, bogatom gradu na morskoj obali. Imao je dva sina. Mlađemu sinu ime je bilo Delijad. Bogovi su ih obdarili nestvarnom ljepotom. Braća su se većinu vremena provodili zajedno u igrama u kojima je stariji bio nadmoćan. Poslije igara stariji bi brat tužnog Delijada odvodio u šetnju uz more pokušavajući ga razvedriti veselim razgovorima. Neki put bi ga uspio nasmijati.
Učestale šetnje dvojice prelijepih mladića uočile su i morske vile. Uočile su i tugu mlađeg brata. Nitko nikada neće dokučiti što besmrtnike pokreće. Vile su odlučile odvesti Delijada u svoje dvore misleći da ga mogu učiniti sretnim. Ili su bile samo pohotnice.
U jednoj od šetnji obalom mora, more se zapjenilo a silni je val prekrio braću. Na obali je ostao samo Diomed. Vidjevši da je Delijad nestao odmah je skočio u more. Uzaludno je ronio i preplivavao obalu. Vratio se kući krvav od morskih stijena i uplakan. Nitko mu nije povjerovao u priču u kojoj je more odnijelo Delijada, jer dan je bio sunčan, more mirno, a on se vratio sam i s krvavim tragovima. Ni otac mu nije povjerovao, ali Diomed je sada bio jedini nasljednik pa je Delijadov nestanak proglasio nesretnim slučajem u igri braće. Nije uvjerio Korinćane. Oni su ga proglasili bratoubojicom željnog vlasti.
Diomed nikada više nije bio isti. Nitko ga više nije vidio nasmijanog. Osamio se izbjegavajući ljude. Vraćajući se jednom u suton iz svojih samotnih lutanja naišao je na skupinu pijanih Korinćana. Pijanci su krenuli prema Diomedu glasno ga vrijeđajući. Jedan se posebno isticao. Priča kaže da je to bio Beler. Sa štapom je u rukama jurnuo na Diomeda. Diomed se u hipu sagnuo. Pijani se Beler u naletu sapleo o pognuto tijelo i preletio preko Diomeda. Pao je na glavu i nikada više nije ustao. Vidjevši to pijanci su se razbježali. I pričali su svoju priču. Od tada Diomeda pamte kao ubojicu Belera, Belerofonta.
To je bio razlog da Diomed napusti Korint. Otac ga je uputio Pretu, kralju Tirinta da ga očisti od grijeha ubojstva.
Pret je srdačno primio Belerofonta i razriješio ga grijeha ubojice. Diomed je u mislima već bio na povratku u Korint. I bilo bi tako da se u lijepog mladića nije zaljubila Anteja, Pretova žena. Diomedova čestitost Anteju je odvela u osvetoljubivo stanje i lažno ga je Pretu optužila za svoj grijeh. Lukavi Pret, bojeći se osvete bogova, nije se sam usudio presuditi Diomedu. Smislio je plan, te zamolio Diomeda za pomoć. Reče mu da u Likiji strašna Himera pustoši zemlju. Reče mu i to da Likijom vlada Jobat, Antejin otac, koji ga je zatražio pomoć. Čestiti Diomed odmah pristade i uze Pretovo pismo za Jobata.
Jobat je Diomeda gostio devet dana, kao što nalažu likijski običaji. Desetog dana pročitao je, tajnim znacima ispisano pismo, u kojem mu Pret nalaže da Diomeda odmah ubije jer je obeščastio njegovu kći. Čitajući pismo, ne znajući kako izbjeći usud domaćina koji ubija gosta, proklinjao je bogove i sudbinu. U mislima ga je prekinuo Diomed upitavši ga što mu je činiti da svlada Himeru. S olakšanjem mu Jobat ispriča priču o Himeri i na kraju reče da savjet zatraži od vidovitog Polijida. Polijid Diomedu jedino reče da potraži i ukroti Pegaza na gori Helikon.
Himera
Homer
nam za Himeru kaže: Himera
bijaše roda božanskog, a ne čovječjeg. Naprvo lav, ostragu zmaj,
u sredini pak koza. Strašnu je rigala silu iz sebe žarkoga ognja.
Neki
drugi Himeru prikazuju ovako: Himera je bila žensko čudovište s
lavljom glavom na kozjem tijelu, zmijinim repom i plamenim dahom. Ona
je bila kći žene-zmije, Ehidne, koja je sa stoglavim divom Tifonom
porodila strašni okot, Sfingu, Hidru i Himeru.
Pegaz
Oni koji se prisjećaju dramatičnog rođenja veličanstvenog, krilatog i bijelog konja Pegaza bržeg od vjetra, sigurno se pitaju zbog čega su ga bogovi stavili među zvijezde. Majku mu znamo, a prema priči otac mu je bio goropadni bog mora, Posejdon. Roditelje djeca ne biraju. Ali umjesto još jednog čudovišnog okota čudovišnih roditelja na svijetu se pojavilo plemenito biće u obličju konja obdarenog krilima.
Priča kaže da je odletio na goru Helikon, goru posvećenu Muzama. Udarivši u stijenu kopitom u obličju polumjeseca stvorio je nepresušni izvor žive vode. Njegov razigrani trk proplancima bez daha je ostavljao gorske vile i Muze. A kada bi poletio u visine i bogovi bi se divili harmoniji njegova leta. Gorske vile i Muze su se s Pegazom rado družile, ali ni jednoj nije dozvolio da leti s njim. Ali kad mu je prišla božica zore, Eos, s radošću je pozvao da lete zajedno. Priča kaže da su Pegaz i Eos dugo zajedno budili Helija i dan.
Pegaz i Diomed
Diomed je Pegaza tražio na Helikonu ali je, ne našavši ga, lako slijedio njegov trag, jer nije bilo čovjeka koji se s radošću nije prisjećao njegova leta. Pronašao ga je na izvoru korintske Akropole. Prilazeći Pegazu Diomed se prisjetio Pelijidovih riječi, i zaboravio ih isti tren. Plemenita bića se prepoznavaju na nama i bogovima nerazumljiv način. Prilazili su jedan drugome kao da su zajedno proveli mnoge živote. I već u sljedećem trenutku bili su jedno u nebeskim visinama.
U Likiji su iz visine lako pronašli Himeru slijedeći spaljeni krajolik. Diomed je brzo shvatio da strelicama ne može nauditi Himeri, baš kao i Heraklo u svojim pokušajima ubijanja Nemejskog lava. Sletjeli su. Diomed se uskoro vratio s velikim komadom olova nataknutog na dugo koplje. Na istom su mjestu zatekli Himeru koja je bijesno rigala vatru na sve strane. Ugledavši ih u visini Himerina lavlja se glava izdigla i plamen uputila prema njima. Pegaz je izbjegao plamen i strelovito se primakao Himeri omogućivši Diomedu da olovnu kuglu ubaci u lavlje ždrijelo.
Nitko još nije otkrio što pokreće ljude.
Jobat je, kažu, bio dobar kralj i još bolji čovjek, ali bio je nesretan vidjevši živoga Diomeda. I dalje je mislio da mora braniti čast svoje kćeri. Likijski običaji nalagali su da ga mora ubiti. Ne naslućujući Jobatove misli čestiti Diomed prihvati novu Jobatovu molbu i krene u borbu protiv ratobornih Solima i saveznika im, nepobjedivih Amazonki. Mnoge je bitke dobio, leteći s Pegazom izvan dometa strelica, bacajući na njih ogromno kamenje. Bilo je tako sve dok Amazonke i Solimi nisu odustali od osvajanja Likije.
Diomedovim nevoljama nije se naslućivao kraj, jer Jobat je i dalje vjerovao zavedenom Pretu. Uvidjevši da je s lakoćom pobjeđivao i izbjegavao odlazak u svijet mrtvih, svoju dvorsku stražu posla u zasjedu s naredbom da ga ubiju.
Zabrinuti kraljevi savjetnici upitaše tada Jobata zašto želi ubiti njihova gosta i čovjeka koji ih je oslobodio od Himerinog pustošenja i opasnih neprijatelja koji su ugrožavali kraljevstvo. Nemajući kud, Jobat im tada prenese sadržaj Pretova pisma. I savjetnici su samo ljudi. Nisu ga ni pokušali razuvjeriti.
Shvativši što mu se sprema, Diomed sjaha s Pegaza, kleče i prizva Posejdona. Posejdon ga ču i dok je Diomed kretao u zasjedu za njim su se valjali ogromni valovi. Ugledavši Diomeda i u zaleđu mu tsunami valove svi hrabri likijski muškarci u zasjedi pobjegoše. Diomed je nastavio svoj hod prema Jobatu, želeći ga samo upitati: zašto?
Teško je razumijeti i ovo što se dogodilo nakon bijega hrabrih muškaraca. Priča kaže da su tada likijske žene pokušale spasiti Jobata. Kaže da su tada sve plemićke žene iz kraljevskog dvora istupile pred Diomeda misleći da mogu obeshrabriti pohotnika. Stajale su ispred Diomeda preko grudi podignutih haljina, nudeći mu da uzme jednu i sve. Priča kaže i to da je čedni Diomed stajao zbunjeno nekoliko trenutaka, a zatim se s valovima povukao.
Nitko do sada nije otkrio gdje su granice na kojima ljudi zastanu prije odlučivanja. Djelovanje ljudi određuju razum i emocije. Emocije, bez iznimke, isključuju razumske argumente, a razumom pokušavamo ograničiti utjecaj emocija na naše djelovanje.
Priča kaže da su žene tada spasile Jobata.
Nije poznato jesu li Euripid, Eshil ili Sofoklo iz svojega kuta propitivali ovu granicu, ali prema priči Jobat jeste. Odmah je poslao pismo Pretu tražeći da mu do detalja kaže što se uistinu dogodilo između Diomeda i njegove kćeri Anteje. Nakon odgovora lako je dokučio istinu i odmah poslao glasnika Diomedu, moleći ga za oprost. Nije poznato zašto je Diomed, nakon svega, povjerovao Jobatu. Priča kaže dalje da je Diomed oženio Jobatovu kći Filoneju i postao onaj koji će biti kralj Likije nakon Jobata.
Jedna druga priča o Belerofontu kaže da je na vrhuncu sreće nepromišljeno odlučio s Pegazom odletjeti na Olimp. Priča kaže da je pomislio da je jednak bogovima i da ima pravo družiti se s njima. Naravno, to je priča o Belerofontu, ubojici. Priča koja je prihvatljiva svima.
Ja vam pričam priču o Diomedu.
Oni koji znaju grčki jezik rekoše da je značenje imena Diomed, božanska mudrost.
Da je Diomed bio ubojica nepromišljenost bi bila jedna od njegovih osobina. Diomed je znao da nije jednak bogovima. Znao je za usud svoga djeda Sizifa koji je pomislio da se s bogovima može natjecati. Međutim, kad mu je neoprezni Jobat pokazao Pretovo pismo, pokušavajući opravdati svoje postupke, Diomedu su pitanja počela navirati. Da je bio ubojica njegova osveta bila bi neizbježna. Neki kažu da se Belerofont i osvetio Anteji. Kažu da je s Pegazom odletio u Tirint i Anteju nagovorio da s njim pobjegne. Kažu i to da ju je ubrzo iz visina bacio s Pegaza.
Diomed nije bio ubojica i na osvetu nije ni pomislio. Samo je još jednom sebi postavio pitanje: zašto sam zaslužio ovakav usud?
Bogovi su Sizifa kaznili strašnom kaznom. Njegov sin Glauk, koji je izgubio oba sina, kažnjen je i više. A njega, Diomeda, i dalje pamte samo kao ubojicu Belera.
Netko kaže da je mudrost i u tome da se, ako se ne može dokučiti odgovor na pitanje, potraži onoga koji zna. Na njegovo pitanje odgovor su znali jedino olimpijski bogovi.
Vjerujući u moć dobrote i čestitosti, s kojima je Jobata preobratio, s Pegazom je poletio prema Olimpu. Teško je dokučiti što su mislili olimpijski bogovi znajući s kojim pitanjem dolazi Diomed. Priča kaže da se nisu proslavili svojom dobrotom. Neki kažu da je Zeus na Pegaza poslao obada, koji se potom nespretno stresao i zbacio Diomeda. Neki drugi da je Zeus osobno gromom pogodio Diomeda.
Nitko ne zna ni to zašto je Diomed preživio pad s visine. Priča kaže da je pao u trnovito grmlje i da je nakon toga usamljen, slijep i hrom lutao po svijetu izbjegavajući ljude. Sve dok ga smrt nije uzela. A u pamćenju je ostao kao oholi Belerofont koji je pomislio da je jednak bogovima.
Zeus je Pegaza doveo na Olimp i zadužio za skrb o munji i gromu.
ORION
Apolon
Apolon bijaše Letin i Zeusov sin. Rodio se kao nedonošče, ali to bogovima ništa ne znači, jer bogovi brzo rastu. Temida ga je hranila nektarom i ambrozijom i već četvrtog dana Apolon zatraži luk i strijele. Hefest mu bez oklijevanja ispuni želju. Apolon tada ode na goru Parnas na kojoj je obitavao Piton, kojeg je ljubomorna Hera poslala da progoni trudnu Letu. Ogromna je zmija Letu progonila sve do otoka Ortigije. Tek rođena Artemida pomože majci da pređu na Delos. Na Delosu je Leta, u sjenama masline i palme na sjevernoj padini planine Kint, nakon devet dana rodila Apolona.
Pitona je ugledao ispruženog na osunčanoj stijeni jedva ga razaznavajući u okolišu. Baš ako što Ličani teško uočavaju poskoka na sivkasto plavom osunčanom kamenju. Suzdržavajući dah odapeo je smrtonosnu strjelicu. I bilo bi tako da Hera strjelicu s međuočja nije skrenula na tijelo. Apolon je kasnije istim moćima Parisovu strjelicu usmjerio u Ahilovu petu. Teško ranjeni Piton, iz sna bolno probuđen, bijegom potraži spas u Delfima, tada proročištu Majke Zemlje. Sljedeći krvavi trag Apolon ga nađe na rubu svetog ponora. I usmrti.
Apolon nakon toga potraži Pana, starog boga Arkadije, s jarećim nogama, i nagovori ga da mu oda tajne proricanja. Proricanju nauči svećenice i preuze proročište u Delfima.
Ne želeći nastavljati sukob s Herom, Apolon je svećenice nazvao Pitonke, u spomen na Herinog štićenika Pitona, sada na dnu svetog ponora.
Artemida
Jednoga je dana Zeus zanemario božanske dužnosti i umiljatu trogodišnju Artemidu posjeo na koljena pokušavajući biti i tata. Poznato nam je na koji način prezaposleni očevi kupuju naklonost svoje djece. Čini se da je upravo Zeus bio takav otac, a Artemida dijete koje je to brzo shvatilo. Ne možemo joj zamjeriti, bila je božanskog porijekla.
Na očevo, što poželiš dobit ćeš, mala je lukavica najprije razdragano zagrlila oca. Za svaki slučaj mu reče da je najbolji tata na svijetu, gledajući ga nevinim okicama, a onda brzo izreče: želim luk i strijele, poput Apolonovih, želim dugu lovačku tuniku boje šafrana s crvenim porubom. Za pratilje želim šezdeset morskih vila i dvadeset riječnih vila s Amnisa na Kreti, koje će se brinuti o mojim lovačkim čizmama i hraniti lovačke pse. Želim gospodariti svim planinama na svijetu. Poželjela je još puno toga.
Na prvom je mjestu bila želja vječnog djevičanstva.
Artemida je od svojih pratilja tražila da budu, poput nje, savršeno čedne. I bilo je tako sve dok Zeus nije ugledao prelijepu pratilju Kalisto. Kad je Artemida otkrila njezinu trudnoću, u bijesu je pretvori u medvjedicu i poče progoniti po planinama. Izvjesno je kakva bi Kalistina sudbina bila da je Zeus nije uznio na nebo.
Danas nema čovjeka koji je ne pamti i na nebu i gleda kao Velikog medvjeda.
Priča kaže i to da je Arkad, Kalistin sin, postao predak svih Arkađana.
Dioniz
Dioniza je Zeusu rodila Semela. Ljubomorna je Hera i ovaj put činila sve da ubije nevino dijete. Činilo se da je ovaj put i uspjela, jer su joj Titani uskoro javili da su raskomadane dijelove Dionizova tijela ubacili u lonac kipuće vode. Međutim, pokazalo se da u svijetu bogova to nije dovoljno. Dionizova baka Rea uspjela je dijelove tijela spojiti i vratiti Dioniza u život.
Zeus tada zapovijedi Hermesu da brine o Dionizu. Hermes hitro na glavu stavi kacigu nevidljivosti i tako skriven poleti na helikonsko brdo Nisu. Dioniza je na čuvanje povjerio gorskim vilama: Makaridi, Nisi, Erati, Bromiji i Bakhi. Brižne Oreade čuvale su ga u tajnosti svoje pećine, mazile i hranile medom dok nije ojačao.
Zahvalni ih je Zeus postavio na nabo, nazvavši ih Hijade. Oni koji znaju grčki jezik rekoše da su to snježne pahulje.
Na padinama Nise Dioniz je otkrio čari i moć vinove loze. U tajne je uputio sina Enopiona.
Orion
Priča kaže da je Orion bio sin Eurijale i Posejdona, i dodaje, najljepši živi čovjek. Bio je najslavniji beotski lovac. I njegovu je sudbinu odredila ljubav.
Jednoga ga dana lovački put ga odvede na otok Hios. Tamo je vladao Enopion, Dionizov i Arijadnin sin. Hios je bio prepun opasnih zvijeri koje su ugrožavale miran otočki život, a ponajviše one koji su skrbili o vinovoj lozi na padinama otočkih brežuljaka. Priča kaže da je tijekom pregovora s Enopionom Orion ugledao Meropu, Enopionovu kći. Orion odmah odluči i reče Enopionu: prihvaćam ako mi obećaš Meropu.
To su bila takva vremena. Otac je odlučivao o sudbinama svojih kćeri.
Enopion pristade.
Već sutradan je Orion Meropi počeo dostavljati kože ubijenih zvijeri. Nakon nekog vremena uzaludno je obilazio Hios tražeći još poneku zvijer. Tada od Enopiona zatraži Meropu. Ali kako to biva i danas, ljudi se drže za riječ a volovi za rogove, Enopion se objavi kao vol. I započe širiti priču kako je Hios još uvijek prepun medvjeda, vukova i lavova. Neki kažu da je to činio iz ljubavi, jer je i sam bio zaljubljen u Meropu, svoju kći.
Razočarani Orion iste noći popije mijeh Enopionovog vina.
Uzgoju vinove loze i spravljanju vina Enopiona je naučio otac. Bilo je to jako i omamljujuće piće kojem su i bogovi teško odolijevali. Dionizove pratilje, Menade, od vina su gubile razum i bjesneći planinama trgale i ljude i životinje na koje su nailazile. Odisej je upravo vinom s Hiosa uspavao jednookog Kiklopa Polifema. Oriona je vino odvelo u stanje bijesa i nekontrole. Raspamećen je upao u Meropine odaje i silovao je.
Omamljenom Orionu Enopion u snu iskopa oči, baš kao Odisej usnulom Polifemu, i baci ga na morsku obalu.
Nitko ne zna što je ljubav.
Priča dalje kaže da je Helije slijepima vraćao vid ako ploveći na istok okrenu lice prema Heliju u trenutku kad sa svojim blistavim kolima izranja iz Oceana. Nemoćni, slijepi Orion zazove tada oca Posejdona. Ovaj mu brzo posla čamac. Sljedeći zvuke kiklopskih čekića Orion stiže na Lemnos. U kovačnici mu Hefest dodjeli učenika Kedaliona da ga vodi prema Oceanu. Kedalion ga je vodio kopnom i morima sve dok ne stigoše do dalekog Oceana.
Priča kaže da mu je Helije vratio vid. Priča kaže i to da ga je tada ugledala božica zore, Eos. I zaljubila se.
Pri kraju svake noći, Eos ružičastih prstiju, ustaje iz postelje na istoku. Odijeva se u halje od šafrana, uspinje u kola koja vuku hitri konji Lamp i Faetont, te kreće na Olimp najavljujući bogovima dolazak brata Helija.
S Eos u pratnji Orion, želeći se osvetiti, krene u potragu za Enopionom. Ne nađe ga na Delosu niti Hiosu, pa zaplovi sam prema Kreti. Pomislio je da se Enopion skrio kod moćnog kralja Krete, djeda mu Minosa. U potrazi naiđe na Artemidu u lovačkom zanosu. Ona ga lako nagovori da zaboravi osvetu i pravi joj društvo u lovu.
Priča kaže da su jednom zgodom ugledali zeca na rubu proplanka. I on je njih. Čuo je i nestrpljivo dahtanja njihovih pasa, te brzo šmugne u grmlje. Artemida i Orion istovremeno pustiše pse. Ne zna se u što su se kladili. Zec je uspješno izbjegavao potjeri dok je imao snage. U jednom trenutku Orionovi psi bili su mu sve bliže. Postajalo je sve jasnije tko bi mogao dobiti okladu. Hermes to nije dozvolio. Zeca uznese na nebo.
Čudni su bili grčki bogovi. Neki kažu da su stvoreni na sliku čovjeka.
Na Olimpu su bile dobro poznate Orionove zgode. Poznate su bile i priče o prozračnoj i zaljubljivoj Eos. Jednom je zgodom Afrodita zatekla muža Aresa u postelji s Eos. Proklela ju je tako da joj usadila žudnju za mladim smrtnicima. Na Delosu su, Eos i Orion, nekoliko dana nestali iz vida i svevidećim bogovima. I bogovi vole sočne pričice.
Ugledavši Oriona i Artemidu, u zajedničkom lovu, Apolon se poboja da i Artemidu ne počne pratiti isti glas. I smisli podli plan. Ode do Majke Zemlje optuživši Oriona da se hvali kako će cijelu zemlju osloboditi od divljih zvijeri i čudovišta. Slatkorječivom Apolonu nije dugo trebalo da nagovori Majku Zemlju. Uskoro je čudovišni Škorpion počeo proganjati Oriona. Orion je uzaludno strjelicama i mačem pokušavao dokrajčiti čudovište. Naslutivši da je u nemilosti bogova, skoči u more i zapliva prema Delosu. Nadao se da bi Eos mogla umilostiviti bogove. Možda bi i bilo tako da je spletkar Apolon odustao od nauma. Međutim, Apolon tada priđe Artemidi i pokaza na, u daljini neprepoznatljivog Oriona, i reče joj: Vidiš li onaj crni predmet u daljini, daleko tamo u blizini Ortigije? I doda: To je glava Kandaona koji je upravo silovao tvoju hiperborejsku svećenicu Opidu. Bijesnu Artemidu nije trebalo nagovarati i nepogrešivo odape strjelicu.
Asklepije
Asklepije bijaše sin Apolona i Koronide, kćeri Flegija, kralja Lapita. Apolon je Koronidu ugledao na obali jezera Beobeis u Tesaliji. Apolonova ljepota pamti se i danas u poslovicama. Koronida nije odoljela. Spletkar kakav je bio, mislio je da su svi skloni varanju, te je odlazeći poslom u Delfe, ostavio vranu snježno bijelog perja, da pazi na Koronidu i odmah mu dojavi ako primijeti znakove Koronidine nevjere. I dogodilo se da je vrana jednom ugledala Koronidu u veselom razgovoru s Ishijem, Elatovim sinom. Uzbuđeno je poletjela i Apolonu reče što je vidjela, nadajući se nagradi za svoju budnost. Bijesni je Apolon prokle i nagradi crnom bojom. Samo joj reče: zašto Ishiju nisi iskopala oči?
Izdajice svi traže ali ih nitko ne voli.
Spletkar kakav je bio, Apolon se požali Artemidi, koja ne sumnjajući, strjelicom usmrti Koronidu. Gledajući lijepu i mrtvu Koronidu Apolon ulovi tračak sumnje u svoju odluku. Nije imao moć da je oživi te zatraži pomoć od Hermesa.
U Tesaliji je bio običaj da se mrtvi spaljuju. Hermes je stigao na vrijeme da još živo dijete izvadi iz plamenom okupane Koronide.
Apolon potom Asklepija povjeri kentauru Hironu na odgoj. Hiron ga je poučio lovu i medicini. Neki kažu da je Atena Asklepiju dala dvije bočice Meduzine krvi. Krvlju istočene iz lijeve vene mogao je mrtve oživjeti. Krv iz desne vene bila je smrtonosna.
Krenuvši po lovinu, usmrćenog Kandaona, Artemida brzo otkri svoju zabludu. Svladana bolom i grižnjom savjesti zamoli Asklepija za pomoć. Asklepije odmah pristade. Božanski sin, Orion, i danas bi bio živ da se Had nije, puno prije, požalio Zeusu na to da mu Asklepije uskraćuje podanike. I Zeus, bez razmišljanja, gromom usmrti Asklepija.
Spletkara Apolona i dalje pamte kao boga Sunca. I najljepšeg boga ikada. Biti lijep kao Apolon i danas je želja svih smrtnika. Nije poznato kako se osjećao kad je shvatio da je njegov otac zgromio njegova sina. Sina koji je činio i znao činiti jedino ono što je dobro.
O naravi najljepšeg boga svjedoče i danas na nebu, Gavran, Pehar (Vrč) i Vodena zmija.
Jednoga je dana Atena od kostiju jelena napravila diaulos, sviralu s dvije cijevi. Tijekom gozbe svirkom je razveseljavala sebe i bogove sve dok nije ugledala Heru i Afroditu kako se smijulje gledajući je glazbom zanesenu. Uskoro je shvatila zašto pogledavši svoj odraz u vodi fontane. Ugledala je napuhane, plavičaste obraze…bila je i sebi smiješna. Brzo odbaci diaulos i prokle svakoga tko sviralu uzme.
Nesretnik je bio satir Marsije.
Frulu je slučajno nagazio i sapleo se. Digavši se radoznalo ju je razgledao, ali čim ju je prinio usnama frula je zasvirala Ateninu glazbu. Bio je očaran. Frulu više nije skidao s usana. Lutao je Frigijom i glazbom činio sretnima sve koje je susretao. Glazba ima tu moć!
Ali sretnost sa sobom nosi zamke. Sretni ljudi lako zaboravljaju kakav je stvarni svijet. I počeli su pričati kako je Marsijeva glazba moćnija od glazbe koju Apolon stvara sa svojom lirom. Gnjevni Apolon uskoro pozva Marsiju na natjecanje. Muze su svjedočile, ali nakon natjecanja nisu mogle odlučiti tko je pobjednik. Podmuklica tada reče Marsiji: Izazivam te da sa svojom sviralom učiniš ono što ja mogu sa svojom lirom. Naivni Marsije pristade. Bilo je kasno da odbije izazov kad je čuo da Apolon od njega traži da na fruli svira okrenuvši je naopako. Apolon je s lirom to s lakoćom učinio. Kaznu koju je domislio Apolon teško bi domislili i ljudi. Živoga je Marsija oderao a njegovu kožu prikovao na bor!
Priča dalje kaže da je umoran od gnjusnog posla zalegao ispod bora, pružio je pehar gavranu i naredio mu da donese vodu s bistrog izvora u blizini. Za gavrane kažu često da su mudre ptice. Čini se da ovaj nije bio, ili je samo pomislio da je mudriji od Apolona. Ugledavši pokraj izvora smokvu sa sočnim plodovima nije dvoumio. Sladio se dok je vrijeme nemilice teklo. Prekasno je shvatio da je to njegovo vrijeme koje curi. Brzo je vodom ispunio vrč i kandžama zgrabio vodenu zmiju koja je uz izvor vrebala. Riječi kojima je optuživao zmiju za svoje kašnjenje, nisu dopirale do Apolona. Bijesno ih je bacio na nebo. Od tada Gavran, Pehar i Vodena zmija na nebu svjedoče o grijehu protiv bogova.
Tko god pomisli da može dokučiti namjere moćnika, u zabludi je.
Zavedena je Artemida Oriona smjestila na nebo. I Zeus je, shvativši svoju zavedenost, Asklepiju dodijelio mjesto na nebu, Danas ga pamtimo kao Zmijonosca, jer je svijetom putovao i liječio ljude sa štapom na kojem je bila obavijena zmija.
Nije poznato tko je Škorpiona stavio na nebo. Ali svi oni kojima je poznata ova priča, vidjet će na nebu Oriona kojeg vječno proganja Škorpion.
ZEUS
Kron
Prvi gospodar svijeta, reče nam Heziod, bio je Uran. Uran je s Majkom Zemljom izrodio Titane, nakon što je svoje sinove Kiklope strpao u Tartar, sumorni podzemni svijet. Tartar je od Zemlje udaljen upravo onoliko koliko je Zemlja udaljena do Neba. Nakovnju treba devet dana da padajući dosegne dno Tartara.
Ogorčena je i osvetoljubiva majka Titane nagovorila da svrgnu oca i izbave svoju braću iz Tartara. Predvodio ih je Kron, najmlađi od sedmorice. Jedna priča kaže da ga je majka naoružala kremenim srpom. Titani su usnulog oca našli u njegovim odajama. Nemilosrdni je Kron kremenim srpom kastrirao oca. Zgrabivši lijevom rukom odrubljene genitalije baci ih u more. Pritom kapi Uranove krvi kanuše na Majku Zemlju i ona potom rodi tri Erinije, Alektu, Tisifonu i Megaru. Njihov je usud bio da progone ubojice roditelja i krivokletnike.
Titani potom izbaviše Kiklope iz Tartara a Kronu povjeriše vladanje svijetom. Ali, čim je postao gospodar svijeta, Kron braću Kiklope i storuke, Brijareja, Giga i Kota, opet baci u Tartar, a svoju sestru Reu uze za ženu.
Ljubav i moć ne idu zajedno.
Priča kaže dalje da je Majka Zemlja upozorila Krona da će i njega s trona zbaciti njegov sin. Teško je dokučiti što pokreće besmrtnike. Ljubav to sigurno nije.
Ne sumnjajući u majčine riječi, odlučio je progutati svoju novorođenu djecu. U zatvoru njegove utrobe uskoro su odrastala besmrtna mu djeca, Hestija, Demetra, Had i Posejdon.
Zeus
Ogorčena majka trećega sina odluči roditi tajno. U mrkloj je noći na planini Likaj, u Arkadiji, na mjestu na koje ni jedna sjena žive duše nije pala, rodila Zeusa. Nakon poroda u pelene umota kamen i dade ga Kronu. Progutavši kamen Kron je odmah naslutio prijevaru i dade se u potragu za novorođenim sinom.
Okupanog Zeusa Rea je predala Majci Zemlji, koja ga odnese na Kretu i skri u pećinu planine Dikte. Na skrb ga je povjerila kozjoj vili Amalteji i kćerima joj. Zeusova kolijevka visjela je na drvetu, tako da ga Kron nije mogao pronaći ni na nebu, ni na zemlji, ni u moru. Čuvali su ga naoružani Kureti, koji su kopljima udarali u štitove i stvarali buku prigušujući djetinji plač. Priča kaže da je kasnije Zeus potjeru izbjegavao pretvarajući se u zmiju i medvjeda. I da je njihove likove postavio na nebo kao zviježđa Zmije i Medvjeda.
Zeus je odrastao s Panom, hraneći se medom i Amaltejinim mlijekom. Kad je postao gospodar svijeta Amaltejin je lik postavio na nebo kao zviježđe Jarac. Priča kaže i to da mu je na rastanku Amalteja poklonila jedan od svojih rogova. Rog je upamćen kao Kornukopija, rog obilja, rog uvijek pun hrane i pića po želji vlasnika.
Odrasli Zeus poče smišljati plan da izbavi svoju braću i sestre. Uz pomoć majke Ree postade Kronov peharnik. Majka mu potom pribavi trave koje uzrokuju povraćanje, a mudra ga Metida pouči kako ih pomiješati s Kronovom medovinom. Plan mu je uspio. Zahvalna braća i sestre izabraše ga za vođu u borbi protiv Titana. Titani su za vođu izabrali divovskog Atlanta, umjesto onemoćalog brata im Krona. Rat je potrajao deset godina, baš kao i rat u kojem su Danajci, zahvaljujući Odisejevu lukavstvu, osvojili Troju. U ovom ratu presudila je Majka Zemlja, rekavši Zeusu da će pobijediti samo uz pomoć Kiklopa i storukih. Zeus, odmah i tajno, krene u Tartar. Pogubivši ključaricu Kempu, uze ključ koji otvara vrata u Tartar i oslobodi ih. Osnaži ih božanskom hranom i pićem. Zahvalni Kiklopi Zeusu skovaše grom i munju, Hadu kacigu nevidljivosti, a Posejdonu skovaše trozubac. Pokazalo se da je ovo oružje bilo presudno za ishod rata s Titanima. Zeus je zgromio Krona. Storuki su kišom stijena rastjerivali Titane. Pan je svojom drekom i urlicima stvarao paniku u njihovim borbenim redovima. Neki kažu da je Pan na isti način pomogao Atenjanima na Maratonskom polju u borbi protiv osvajača Perzijanaca.
Pobjednici Titane baciše u Tartar. Storuke zadužiše da ih čuvaju. Priča kaže da ih nikada više nisu uznemiravali. Ratnog vođu Titana, Atlanta, kazniše tako da vječno nosi nebo na plećima.
Grom i munja bili su najmoćnije oružje. Ni jedan se bog nije usudio suprotstaviti Zeusu i nastupila je Zeusova strahovlada. Jedna priča kaže da je grom i munju Zeus na čuvanje povjerio Pegazu. Druga priča kaže da ih je povjerio orlu, tako da na nebu imamo i Zeusova Orla.
Teško je nabrojiti strahote koje je Zeus činio, ponajprije da zadovolji svoju pohotu. Ni jedna žena na svijetu više nije bila sigurna, ali ni lijepi dječaci. Kad ga je majka upozorila na to kamo će ga odvesti njegova pohlepna priroda, silovao ju je. Silovao je i Titanku Metidu, koja mu je pomogla pri svrgavanju oca. Ali kad je Majka Zemlja objavila da će sljedeće dijete koje Metida rodi biti sin koji će svrgnuti Zeusa, progutao je trudnu Metidu i zauvijek je zatočio. Priča kaže da je, u jednoj šetnji obalom jezera Triton, osjetio neizdrživu glavobolju. Urlao je od bolova dok se nije pojavio Hermes. Pogledavši Zeusa shvatio je što se zbiva i poletio po Hefesta, boga kovača. Hefest, na Zeusovoj lubanji, brzo načini otvor iz kojeg, uz snažan poklič, iskoči Atena u punoj ratnoj opremi. Priča kaže i to da je Zeus kasnije govorio da mu premudra Metida uz utrobe daje savjete.
Čini se da je Hefest načinio prvu lobotomiju.
Zeusova pohlepna priroda i bahatost postali su nepodnošljivi olimpijskim bogovima. Jednom ga zgodom zatekoše usnulog i svezaše remenjem od neuštavljene kože. Priča kaže da je bilo stotinu čvorova tako da ni prst nije mogao pomaknuti. Na njegove prijetnje podsmjehivali su se slaveći pobjedu. Međutim, dok su zavjerenici slavili i žučno raspravljali o tome tko će naslijediti Zeusa, morska vila Tetida, bojeći se rata između besmrtnika, kriomice ode u Tartar i za pomoć zamoli storukog Brijareja. Rasprava između bogova trajala je i dalje i postajala sve žučnija, tako da bogovi nisu ni primijetili kako storuki Brijarej oslobađa Zeusa. Ledena tišina nastupila je kad su ugledali oslobođenog Zeusa. Munje koje su sijevale iz očiju ispod gustih obrva bile su strašnije od onih u njegovim rukama. Skamenili su se kao da su pogledali Meduzu u oči.
Zeus je Heru, sa zlatnim okovima na rukama, objesio o Nebo a dva teška nakovnja vezao joj je za noge. Herini krici užasnuli su bogove i svi se odmah zakleše Zeusu na vječnu pokornost. Posejdonu i Apolonu naredio je da služe Laomedonu sve dok mu ne izgrade bedeme grada. Ostalima je oprostio smatrajući da su bili zavedeni.
U jednoj drugoj priči baka je unučici pričala o bogovima. Djevojčica odjednom prekine bakinu priču i reče: Bogovi su stvorili ljude kako bi se voljeli! Niz bakino je lice kliznula suza. Nitko ne zna zašto. Možda se sjetila Zeusa, možda nekog drugog boga i zaplakala je, jer znala je da ni jedan od njih nikoga ne voli, osim sebe. Zagrlila je unučicu i pomislila: vjeruj mala u ljubav i ostani dijete.
Zeusova narav i djela
Laomedona je, u gradu čije su bedeme gradili Posejdon i Apolon, naslijedio Troj. Grad od tada nosi njegovo ime. Priča kaže da je njegov sin Ganimed bio najljepši mladić među živima. I da je Eos, obilježena Afroditinim prokletstvom, zavela Ganimeda. Ugledavši ga pohotni Zeus preote joj Ganimeda i odredi da bude peharnik bogovima.
Ganimedov je lik Zeus postavio na nebo u zviježđe Vodenjaka. U Sunčevu sustavu može se pronaći kao Ganimed koji kruži oko Jupitera. Oko Jupitera vječno kruže i Io, Europa i Kalisto.
Zeus je obljubio mnoge vile, kćeri Titana, i mnoge smrtnice. Maja, kći Atlanata rodila mu je Hermesa. Apolona i Artemidu začeo je s Letom, kćeri Titana Keja i žene mu Febe. Dioniza mu je rodila Semela, kći tebanskog kralja Kadma. Priča kaže da ju je zaveo prerušen u smrtnika. Doznavši za to, spletkarica Hera, priđe trudnoj Semeli prerušena u staricu i reče joj da je tajanstveni čovjek s kojim je začela dijete, čudovište prerušeno u čovjeka. Semela se bez riječi udalji od zloguke starice, ali sjeme sumnje bilo je posijano. Sve češće je čula staričine riječi približavajući se danu poroda. Strah da joj dijete bude čudovište postao je nepodnošljiv. I ona učini ono što se bogovima ne smije činiti. Zeusu reče da se objavi u pravom obličju. Bogovima se ne naređuje. I Zeus se objavi u punom blještavilu. Gledajući je okupanu ognjem, Hermes brzo priđe i iz utrobe izvadi nerođeno dijete. Dioniz je do ponovnog rođenja proveo u Zeusovu bedru. Priča kaže da ga često nazivaju dijete dvostrukih vrata.
Europa, Kadmova sestra, često je s prijateljicama šetala obalama Tura. Ugledavši je, pohotni Zeus ju je i poželio. Primijetivši u njihovoj blizini krdo krava, pretvori se snježno bijelog bika s malim rogovima između kojih se protezala crna pruga. Europu je iznenadila njegova ljepota i pitomost. Bez straha mu je prišla stavljajući mu cvjetne vjenčiće na rogove. Razigrana i vesela, pope se biku na leđa ne sluteći što bi se moglo dogoditi. Bik tada nenadano uleti u more i zapliva prema Kreti s Europom na plećima. Prijateljice su na obali nemoćno slušale njezine krike, dok se jednom rukom pridržavala za rog, a u drugoj još uvijek grčevito držala košaricu s cvijećem.
Na obali u blizini Kretske Gortine Zeus se pretvorio u orla, i u guštiku pored potoka ispod zimzelene platane, silovao je Europu. Europa je rodila Minosa, Radamanta i Sarpedona.
Priča kaže da je Zeus i bika postavio na nebo.
Ija je bila Herina svećenica, kći riječnog boga Inaha. Njezina ljepota nije mogla proći neprimijećeno pohotnom Zeusu. Ljubomorna Hera lako je uočila Zeusovu žudnju, koju je Zeus pokušao prikriti tako što je Iju pretvorio u kravu. Nije uspio. Hera je Iju u kravljem obličju predala na čuvanje stookom Argusu, naredivši mu: veži ovu životinju tajno za maslinu kod Nemeje. Priča kaže da je, nezasitni Zeus, naredio Hermesu da je pronađe i oslobodi. I da je Hermes lirom uspavao Argusa i oslobodio Iju. Neki kažu da je pritom i ubio stookog Argusa. Zeus je tada kao djetlić obležao Iju.
Priča kaže i to da je Hera Argusove oči stavila na paunov rep, kao stalnu opomenu njegovom krilatom ubojici. I za Ijom posla stršljenove koji su je progonili svuda po svijetu.
Nemeza je boravila u Ramnuntu. Kažu da u jednoj ruci nosi jabukovu grančicu, a u drugoj kotač. Na glavi joj je bila srebrna kruna, a bičevi oko pojasa. Ocean joj je bio otac, a Nikta, božica noći, majka. Kažu i to da su je zazivali zaljubljeni i da je poput Erosa imala krila, a bila lijepa poput Afrodite. Nemeza je kažnjavala bogate hvalisavce koji nisu olakšavali neimaštinu sugrađanima. Niti bogovima prinosili žrtve. Odlučivala je o sudbini smrtnika.
Ugledavši je pohotni Zeus, poče je proganjati. Nemeza mu je dugo izmicala mijenjajući obličja. Svoju pohotu zadovoljio je kad je Nemeza tražila spas kao labudica. Iz snesenog jaja objavila se ljepotica Helena, koja je kasnije bila povod Trojanskom ratu. Pauzanija nam kaže da je Leda dojila i odgojila Helenu.
A neki drugi kažu da je Zeusa u obličju labuda počeo progoniti orao, pa je Zeus, bježeći od orla, potražio zaštitu na Nemezinim grudima, i silovao ju je. Kad je Nemeza snijela jaje Hermes ga vješto uhvati i baci Ledi, Tindarejevoj ženi, među noge. Leda je potom rodila Helenu, a Zeus je među zvijezde postavio labuda i orla u spomen na svoje lukavstvo.
Fidija
Fidija nije bio besmrtnik rođenjem. Pauzanija nam kaže da mu se Zeus gromovito zahvalio kad je ugledao zlatom, dragim kamenjem, ebanovinom i slonovačom prekriven svoj mramorni kip. Pauzanije reče da je vidio tragove groma, pokraj postolja, koji su tada bili prekriveni brončanim vrčem. Pauzanija reče i to: Iako znam da su visina i širina Zeusova u Olimpiji opisane, neću pohvaliti one koji su izvršili ta mjerenja, jer se iznesene veličine ne slažu s dojmom koji kip ostavlja kad se pogleda. A, dvije i pol tisuća godina poslije, Friedell nam nastavlja:…ali kraj sve svoje kolosalnosti, koja je izazivala strah da bi mogao srušiti strop hrama kad bi ustao, nije bio munjobija i gromovnik, nego u svojoj misaonoj blagosti Bogu Ocu više nalik od Jehove.
Fidijin Zeus, bio je jedno od sedam svjetskih čuda.
DIOSKURI
Gorgofona je bila Perzejeva kći. Ime je dobila u spomen na smrt Meduze Gorgone. U ovoj priči nam je zanimljiviji njezin sin Tindarej i žena mu Leda. Vladali su u Sparti. Priča je zanimljiva zato što nas odvodi prema događajima koja imaju povijesna uporišta. Odvodi nas prema Troji.
Leda je iz Nemezinog jajeta rodila Zeusovu djecu, Polideuka i Helenu, a Tindareju Kastora i Klitemnestru. Helena je postala Menelajeva žena. Vladali su u Sparti. Klitemnestra je bila žena Menelajeva brata Agamemnona. Vladali su u Mikeni i Argu.
Helena
Priča kaže da je Helena bila najljepša žena na svijetu. Njezina božanska ljepota bila je i njezino prokletstvo. Već ju je kao djevojčicu oteo Tezej. Priča kaže da mu je rodila kći Ifigeniju. Iz Atene i neželjenog braka izbavili su je braća, blizanci Kastor i Polideuk. Helenina je ljepota u Spartu privukla mnoge prosce, najdičnije i moćne grčke junake. Ne želeći se nikome zamjeriti Tindarej sve ugosti kako dolikuje pravom domaćinu i reče im nešto što je tada bilo nezamislivo. Helena će odabrati budućeg muža! I zatraži obećanje od svih, da će izabranika uvijek poštivati i braniti njegovu čast. Helena je odabrala Menelaja, Atrejeva sina.
Tetida
Istovremeno su dokoni besmrtnici imali svoje zabave. Pohotna braća, Zeus i Posejdon poželjela su prelijepu morsku vilu, Nerejevu kći, Tetidu. Od pohotnika ju je spasilo proročanstvo: rodit će sina koji će junaštvom nadmašiti oca. Prepustiše je smrtniku Peleju. Njihov sin, Ahil, obilježio je trojanski rat.
Možda su bogovi znali što će se događati u skoroj budućnosti. A možda nisu, jer sudbinu i bogova određuju Suđenice, Klota, Laheza i Atropa.
Ni jedan smrtnik nije imao veličanstveniju svadbu. Održana je ispred Hironove pećine na gori Pelion. Svi su bogovi svjedočili vjenčanju. Hera je svjedočila s visoko podignutom buktinjom u ruci, Zeus je Tetidu ispratio do Peleja, Muze su pjevale, a Ganimed točio nektar u pehare svata. Pedeset su Nereida igrale u kolu. Kentauri su sudjelovali noseće vijence poljskog cvijeća, mašući jelovim granama i proričući sreću mladencima.
Hefest je Peleju darovao iskovani oštricu koplja, a Atena mu je, od jasena s vrha gore Pelion, izglačala dršku. Zajednički poklon svih bogova bila je veličanstvena ratna oprema iskovana od zlata. Posejdon je dodao dva besmrtna konja, Balija i Ksanta.
Erida, božice svađe i razdora, nije bila pozvana. Erida ne bi bila ono što jeste, da nije domislila lukav plan. Računajući na žensku sujetu skrivećki je među uzvanike ubacila zlatnu hesperidinu jabuku na kojoj je pisalo: najljepšoj! Artemida, Demetra i Hestija nisu pokazale zanimanje, ali je sujeta Afrodite, Here i Atene odmah zamrznula svečanost vjenčanja. Zeus je s negodovanjem odbio presuditi kojoj božici treba dodijeliti jabuku. I reče im da potraže Parisa.
Troja
Na jednim je igrama, u Frigiji, Il pobijedio u hrvanju. Za nagradu je dobio pedeset mladića, pedeset djevojaka i jednu pjegavu kravu. Frigijski kralj mu reče da sagradi grad na mjestu na kojem krava prvi put zalegne. Tako je nastao grad Ilij. Il nije gradio utvrde grada zbog proroka koji su opomenuli njegova oca Dardana. Ila je naslijedio Laomedon.
Nakon neuspješne pobune bogova, Zeus je Posejdona i Apolona kaznio tako da su Laomedonu morali izgraditi gradske bedeme. Smrtnik Ajak pomagao je u gradnji Posejdonu, dok je Apolon svojom lirom pomicao kamenje.
Laomedona je naslijedio Prijam sa ženom Hekabom. U desetogodišnjoj opsadi Danajca bedemi su se pokazali neprelaznim. Homer je u Ilijadi ispričao priču zadnje godine ratovanja. Ilij danas pamte kao Troju.
Paris
Prijam i Hekaba imali su devetnaest sinova i dvanaest kćeri. Prvi je sin bio Hektor. Rođenje drugog sina obilježio je strašan Hekabin san. Sanjala je da rađa klupko zmija. Probudila se prestravljena vičući da Troja i šume na planini Idi gore u strašnom ognju. Proroci su bili nemilosrdni. Rekoše: Dijete koje će se roditi upropastit će Troju. I dogodilo se kao u priči o Snjeguljici. Prijam i Hekaba dadoše, tek rođeno dijete, pastiru s nalogom da ga ubije. Agelaj to nije mogao. Ostavi dijete na proplanku i teškim se koracima poče udaljavati. Ne zna se je li se zaustavio zato što su tako bogovi planirali, ili je samo bio čovjek. Okrenuvši se ugledao je kako medvjedica doji dijete. Tada odluči. Dijete je u torbi odnio kući, a Prijamu, kao dokaz da je obavio nalog, odnese srce mladog vepra. Djetetu je dao ime Paris. Oni koji znaju grčki rekli bi Torbar.
Mnogima nije poznato zašto je Zeus odabrao Parisa da presudi božicama.
Priča kaže da se Parisovo plemenito porijeklo uskoro objavilo u njegovoj izuzetnoj ljepoti, čestitosti, inteligenciji i snazi. Glavna mu je zabava bila u pripremanju Agelajevih bikova za borbe. Jedan se bik uskoro pokazao nepobjedivim. Paris tada objavi da će zlatnom krunom nagraditi bika koji pobjedi njegovog. Nije slutio da se bogovi vole poigravati sa smrtnicima. Olimpijski bog rata, Ares, pretvorivši se u bika, uskoro prihvati izazov. I, naravno, pobjedi. Paris bez oklijevanje Aresa nagradi zlatnom krunom. To je olimpijskim bogovima, koji su se na Olimpu zabavljali gledajući borbu, bilo nezamislivo.
Hermes uskoro, u pratnji Here, Atene i Afrodite, donese Parisu jabuku s porukom: Budući da si mudar kad je u pitanju srce, Zeus ti naređuje da jabuku dodijeliš najljepšoj!
Držeći jabuku u ruci Paris je dvojio pitajući se: zašto jedan običan pastir mora suditi o božanskoj ljepoti?, i tražio način da se ne zamjeri bogovima. Prva misao bila je: podijelit ću jabuku na tri jednaka dijela!, ali mu Hermes to izričito zabrani. Tada se Paris obrati božicama: Presudit ću, ali vas molim da se ne uvrijedite, jer ja sam samo čovjek i iz svoje gluposti mogu pogriješiti. Božice pristadoše učiniti sve što zatraži.
Mnogi su smrtnici stradali u mukama samo zato što su vidjeli bogove u pravom obličju. Unatoč tome Paris zatraži nezamislivo. Ne zna se je li ga na to natjerala želja za objektivnošću ili samo ljudska priroda. Zatraži od boginja da skinu odjeću.
Gledajući ih gole jednu do druge osupnut njihovom božanskom ljepotom, brzo je shvatio da tako ne može presuditi. Ili je možda dokučio nešto drugo. Pa reče božicama: Moram suditi svakoj posebno da izbjegnem pomutnju.
Hera mu prva priđe i krećući se baletnim koracima pokaza mu svoju veličanstvenu figuru. Pogledaj me dobro i upamti. Ako presudiš u moju korist učinit ću te gospodarom Azije i najbogatijim čovjekom na svijetu.
Sljedeća mu je prišla Atena. Prilazila je čvrstim korakom koji krasi Amazonke, govoreći: ako imaš imalo pameti i meni dodijeliš jabuku, učinit ću te pobjednikom u svim bitkama, bit ćeš najljepši i najpametniji čovjek na svijetu.
Na kraju Parisu pristupi Afrodita. Svoje rubensovski raskošno golo tijelo primakla je u blizinu dodira. Ponirući mu u oči promuklim je glasom govorila obećavajući mu najljepšu ženu na svijetu, Helenu od Sparte.
Ne postoji smrtnik koji bi drukčije presudio.
Miris iskonske žene bio je neodoljiv i smućeni Paris bez razmišljanja jabuku predade Afroditi ne sluteći koje je događaje pokrenuo.
Blizanci
Kastora i Polideuka često nazivaju Zeusovom djecom, Dioskurima. Priča kaže da se nikada nisu odvajali jedan od drugog ma u kakvoj nevolji bili. Kastor se proslavio kao vojnik, najbolji vozač bojnih kola i krotitelj konja, a Polideuk, divovske snage, kao najbolji šakač svojih dana. Obojica su ovjenčani na Olimpijskim igrama.
Odazvali su se Jazonovom pozivu kad je okupljao junake za pohod u Kolhidu. Priča kaže da je Heraklo, tijekom plovidbe, predložio Argonautima natjecanje u veslanju. Svi su rado pristali želeći razbiti monotoniju putovanja. Za veslima su proveli nekoliko napornih sati. Orfej im je glazbom i pjesmom ublažavao muke, ali su uskoro, došavši do granica svoje snage, počeli ispuštati vesla iz ruku. Zadnji su za veslima ostali Heraklo, Jazon i Dioskuri. Kastor nije odustajao iako mu ja snaga bila na izmaku. Ne mogavši ga nagovoriti da odustane Polideuk ispusti svoje veslo. Heraklo i Jazon su nastavili sve do trenutka u kojem se Jazon onesvijestio. U istom je trenutku puklo veslo u Heraklovim rukama.
Priča kaže da se tada Heraklo sa štićenikom Hilom iskrcao na obalu, a kad se u logor vratio s ogromnom jelkom, iz korijena iščupanom, Hile u logoru nije bio. Tražeći ga zaboravio je vrijeme. Argonauti su iskoristili povoljan vjetar i krenuli dalje bez Herakla i Hile. Ploveći Mramornim morem stigli su na otok Berbik. Tamo je kraljevao bešćutni Amik, Posejdonov sin. Amik je bio majstor u šakanju, i svakog bi stranca izazivao na dvoboj. Amik isto učini prišavši Argu. Odbije im gostoprimstvo sve dok netko od njih ne prihvati izazov. Budući da Heraklo nije bio na brodu Polideuk prihvati izazov. Navuče rukavice od neštavljene kože koje mu ponudi Amik. Amikove su rukavice bile prošarane željeznim šiljcima. Borba se odvijala na cvjetnoj poljani pokraj obale. Polideuk je poput Alija kružio oko diva pokušavajući otkriti njegove slabosti. Uznemiravao ga je kratkim direktima, ali ni jedan ni drugi nisu malaksavali, sve dok Polideuk lijevom rukom ne uputi udarac u Amikov nos. Krv je liptala, dok je Polideuk nemilosrdno nastavio udarati sa svih strana. Amik u očajanju pokuša uzaludno ući u zagrljaj. Polideuk se hitro izmače i desnicom Amiku zada smrtonosni udarac u sljepoočnicu.
Kastora i Polideuka, zbog njihove srčanosti i ratničkih vještina, rado su pozivali u nemilim događajima. Pozvao ih je i Eneja u lov na Kalidonskog vepra koji je pustošio njegovu zemlju. Pozvao ih je i Heraklo kad je krenuo u pohod na Amazonke.
Ida i Linkej
U Mesiniji je vladao Afarej. Priča kaže da mu je Arena rodila Linkeja, a Posejdonu Ida. Ida je bio snažniji od Linkeja, ali je Linkej imao tako oštro oko da je mogao vidjeti i u mraku. Ni kameni zidovi nisu mogli skriti one koje je progonio. Priča kaže da je mogao otkrivati mjesta na kojima su zakopana blaga. Bili su poznati i po svome junaštvu. Sudjelovali su, kao Kastor i Polideuk, u pohodu Argonauta i u lovu na Kalidonskog vepra. S Kastorom i Polideukom bili su i rodbinski povezani. Teško je i zamisliti da bi se takve veze mogle pokidati.
Nitko ne zna što je ljubav.
Neki čak vjeruju da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno. Čini se da su to vjerovali i Dioskuri.
Očarani ljepotom Febe i Hilere, zaručnica Ide i Linkeja, oteše ih, baš kao što je Tezej oteo njihovu sestru Helenu. Smrtno uvrijeđeni blizanci krenuše uskoro u osvetnički pohod. Utaborili su se na vrhu gore Tajget s koje je pucao pogled sve do mora. Nije dugo trebalo dok oštrooki Linkej nije ugledao Dioskure na putu u Mesiniju. Priča kaže da je Polideuk, ugledavši u trku bjesnog Idu, istom silinom pojurio prema njemu. Naivni Kastor se skrio u šupljinu hrasta misleći postaviti zasjedu Linkeju. Svoju zabludu shvatio je kad mu se Linkejev mač kroz drvo zabio u utrobu. Zadnjim dahom zazvao je brata. U tom trenutku, skrenuvši pogled, Polideuk nije zapazio kamen koji je bacio Ida. Jedva je izbjegao smrt kratkim trzajem glave. Teško ranjen nemoćno je gledao približavanje Ide s isukanim mačem.
Zeus tada gromom pogubi Idu i Linkeja.
Prilazeći ranjenom Kastoru Polideuk zazove Zeusa: Ne dozvoli oče da nadživim voljenog brata! Zeus se ogluši i prenese Polideuka na nebo. Ali je Polideuk bio uporan, odrekavši se besmrtnosti jer je ne može dijeliti s bratom. Nemajući izbora, Zeus odluči da se pola godine druže u Hadovu carstvu, a pola godine na Olimpu.
Njihovu bratsku ljubav nagradio je tako da ih je postavio na nebo u zviježđu Blizanaca.
DELPHIN I AURIGA
Posejdon
Priča kaže da su braća, Zeus, Posejdon i Had kockom odlučili tko će vladati kojim dijelom svijeta. Zeusa je dopalo nebo, Posejdona oceani i mora, a tamnim podzemnim svijetom vladao je Had. Nakon što je Posejdon pod vodom izgradio dvore potražio je ženu. Od Nerejeve kćeri Tetide odustao je zbog proročanstva. Nevjestu je pronašao među drugim Nereidama. Bila je to nježna ljepotica, morska vila Amfitrita. Međutim, Posejdon je bio poznat kao goropadni pohotnik i svađalica i Amfitrita nije mogla ni zamisliti život s Posejdonom. Pobjegla je na planinu Atlant. Uporni Posejdon za njom posla glasnike. Među njima je bio i Dupin, koji je mudro, strasno i spretno zagovarao Posejdona da je Amfitrita konačno pristala.
Zahvalni je Posejdon Dupina učinio besmrtnim stavivši ga na nebo kao zviježđe.
Arion
Arion je bio Posejdonov sin. O njemu je skrbio Perijandar, kralj u Korintu.
Arion je bio vrstan glazbenik. U čast boga Diniza domislio je ditiramb, a njegova vještina sviranja lire bila je nadaleko poznata. Zbog toga su ga pozvali, danas bi rekli na glazbeni festival, na Siciliji. Svojom je glazbom toliko fascinirao domaćine da su ga, na odlasku, obasuli bogatim poklonima. Zavist mornara, koji su unatoč teškom radu jedva uspijevali preživljavati, danas je svima razumljiva.
Priča kaže da je kapetan broda, negdje na pučini, zaustavio brod i rekao Arionu: Dragi Arione, tvom putovanju je ovdje kraj.
Zbunjeni Arion plaho ga upita: Zbog čega?
Previše si bogat! bio je brzi kapetanov odgovor.
Ma uzmite sve nagrade, meni blago ne treba. Ne griješite dušu. Uzaludno je molio Arion.
Ne, ne, ti ćeš poreći obećanje kad stignemo u Korint. Tako bih ja učinio na tvojem mjestu. Jer obećanje pod prisilom nije valjano. Reče mu kapetan.
Shvativši uzaludnost svojih pokušaja Arion zamoli kapetana da otpjeva zadnju pjesmu. S pramca broda strasnom pjesmom prizva bogove i baci se u more. Lađa otplovi.
Priča ne kaže jesu li bogovi čuli Ariona i poslali dupine. Graves kaže da su dupini očarani Arionovom pjesmom u moru okružili Ariona. Jedan ga uze na leđa i nekoliko dana prije broda s njim prispije u Korint. Zahvalni Perijandar dupina je neodoljivo gostio. I dupin uskoro ugine u izobilju. Čini se da ni najmudrije životinje nisu imune na pohlepu.
Kad je brod prispio, Perijandar lako raskrinka njihove laži. I pogubi ih.
Priča kaže da je Apolon među zvijezde stavio Ariona i njegovu liru. Ja radije vjerujem da je Arionov dupin među zvijezdama.
Atena
Na zemlji su braća dijelila vlast. Međutim, o tome kojem će od bogova pripasti koje područje, odlučivao je najmoćniji od njih, Zeus.
Pohlepni je Posejdon poželio mnogo toga. Jednom je zgodom, udarivši trozupcem u kamen na atenskoj Akropoli, stvorio izvor morske vode. Priča kaže da izvor još postoji, i da se kada puše južni vjetar, iz dubine čuje udaranje morskih valova. Nakon toga je objavio da je Atika njegova.
Atenu danas pamtimo kao božicu mudrosti i pobjedonosnog rata. Ali priče kažu i malo više. Kažu da je izmislila frulu i trubu. Da je napravila prvi zemljani lonac, plug, grablje, volovski jaram, konjske uzde, kočije i brod. Kažu da je prva učila druge o brojevima, ali i svim ženskim poslovima kao što su kuhanje, predenje i tkanje. Iako je bila božica rata nije uživala u borbi poput Aresa i Eride. Uvijek je nastojala smirivati sukob. U mirnim razdobljima nije nosila oružje. Kažu i to da je njezino milosrđe bilo poznato. Kada je Aeropag bio podijeljen glede krivnje optuženika, njezin glas bio bi uvijek oslobađajući.
Priča kaže da je Atena, nezadovoljna time kako Posejdon upravlja Atikom, posadila prvu maslinu pokraj Posejdonovog zdenca. Bjesni je Posejdon odmah pozove na dvoboj. Teško je predvidjeti kakav bi bio ishod dvoboja, jer Atena je bez straha iskoračila pred Posejdona, da se nije umiješao Zeus. Grom je zaustavio njihovo približavanje. I glasno im poruči da će bogovi odlučiti tko ima veće pravo na Atiku. Muški su bogovi dali su podršku Posejdonu, božice su glasovima podržale Atenu. Zeus je tada presudio: Atena je podarila ljepši poklon.
Uz Atenino se ime često dodaju pridjevci Partenos (djevica), Palada (djevojka) i Nika (pobjednica). Grad koji je nastao ispod Akropole nazvan je Atena. Na Akropoli je, njoj u čast, podignut Partenon.
Besmrtni Fidija slavio je Atenu tri puta. Prvi je put to bila brončana Atena Promahos (ona koja poziva u boj). Friedel reče da je bila visoka sedam metara, zlatna perjanica njene kacige vidjela se s mora. Nedaleko nje stajala je Atena Lemnia, nazvana tako zato što su je podigli Atenjani koji su odselili na otok Lemno. Ratničku je kacigu držala u ruci i na zanosan način spajala nježnost s energijom i ljupkost s mudrošću. Neki kažu da je bila visoka dvadeset metara. Atena Parthenos, djelo od slonove kosti i zlata, oko dvanaest metara visoka, stajala je u Partenonu. Njeno se ruho, istkano od zlata i blistavih dragulja, moglo skidati. Neki kažu da u ruho bilo utkano preko tisuću kilograma čistoga zlata.
U ratnim bi vremenima Atena od Zeusa zatražila oružje, ali tijekom trojanskog rata Zeus je objavio svoju neutralnost pa se Atena uputi olimpijskom šepavcu, kako ga rado naziva Heziod. Hefest je bio Herin sin i kovač bez premca. Žena mu je bila Afrodita.
Posejdon nikada nije zaboravio gubitak Atike i neprekidno je smišljao podlosti da uznemiri Atenu. Ovaj put je posjetio Hefesta i reče mu da će mu uskoro doći Atena s nadom da će s njim prvi put osjetiti tjelesni užitak. Nikad nećemo doznati zašto je Hefest povjerovao u nevjerojatno, ali kad je Atena stigla u kovačnicu s molbom da joj iskuje mač, odmah je zaskoči. Iznenađena Atena grubo ga odgurne, ali nedovoljno brzo. Hefestovo sjeme već je bilo ne njezinom bedru neposredno iznad koljena. Atena s gađenjem uze vunenu krpu, obrisa se i baci je od sebe. Krpa pade u blizinu Atene i oplodi Majku Zemlju. Geja ljutito izjavi da neće skrbiti o djetetu. Atena preuze tek rođenog Erehteja, skri ga u svetu košaricu i dade na skrb Aglauri, najstarijoj kćeri Kekropa, kralja Atene. Majka i sestre joj, Herza i Pandroza znatiželjno su otvorile košaricu, a kada su ugledale dijete sa zmijskim repom umjesto nogu užasnute su se bacile u provaliju ispod Akropole.
Ateni je tužnu vijest prenijela bijela vrana. Atena je pretvori u crnu i vranama zabrani pristup Akropoli. Zatim preuze Erehteja. O njemu se brinula s tolikom nježnošću da su mnogi mislili da joj je sin. Erehtej je kasnije postao kralj u Ateni i izgradio mnoga svetišta u slavu svoje pomajke.
Priča kaže da je njegov lik Atena stavila na nebo kao zviježđe Auriga (Kočijaš) jer je domislio četveroprežne dvokolice.
Tantal i Pelop
Neki kažu da je Tantal vladao u Korintu, a drugi da je bio kralj u Lidiji. Plejada Diona mu je rodila Pelopa, Niobu i Broteja. Tantal je bio Zeusov blizak prijatelj. Često se gostio s bogovima na Olimpu, a često je i on bio domaćin bogovima. Čini se da mu je bliskost s bogovima pomutila razum. Jednom je ukrao božansku hranu, nektar i ambroziju, i gostivši smrtnike odavao Zeusove tajne. Ne zna se što je mislio Tantal kad je potom ugostio bogove na gori Sipil. Ubio je sina Pelopa i njegovo meso ponudio bogovima. Zgroženi bogovi bijesno su ustali od stola, samo je smetena Demetra zagrizla komad Pelopove plećke. Demetra je tugovala za izgubljenom kćeri Perzefonom, koju je Had odveo u podzemni svijet da mu bude kraljica.
Zeus Tantala odmah baci u Tartar i osudi na vječne muke. Do struka je u vodi, a kad pokuša vodu zagrabiti voda se izmiče. Ako poneku kap i zagrabi ona mu iscuri iz ruku prije nego dosegne ispucale usne. Nad njim se nadvijaju voćke prepune plodova: krušaka, crvenih jabuka, slatkih smokava, zrelih malina i narova, ali kad bi posegnuo za sočnim plodovima vjetar bi grane udaljavao od njega. Iznad njega je ogromna stijena s gore Sipil, koja mu u svakom trenutku može pasti na glavu.
Bogovi potom oživješe Pelopa. Hermes prikupi njegove dijelove. Demetra je dodala plećku od slonovače, umjesto one koju je oglodala. Ubaci ih u kotao ispunjen činima Suđenica, a Rea mu udahne život.
Jedna priča kaže da se Pelop iz kotla pojavio zračeći takvom ljepotom da se Posejdon u njega odmah zaljubio i odveo ga na Olimp u kolima koje su vukli zlatni konji. I da mu je bio peharnik i sudrug u postelji, baš kao i Ganimed Zeusu.
Druga priča kaže da je Pelop naslijedio oca u Paflagoniji, na obali Crnog mora, i odatle vladao i Lidijom i Frigijom. Kaže i to da ga je odatle protjerao trojanski kralj Il. Pelop se tada, sa silnim bogatstvom i svojim podanicima, preko Egejskog mora, uputi u Arkadiju. Prije osnivanja novog doma poželio je isprositi kraljicu.
Mirtil
Hermes je Mirtilov lik stavio u zviježđe Kočijaša. Pogledajmo što kaže priča o Mirtilu.
Kralj Arkadije, Enomaj, obožavao je konje. Svojim podanicima zabranio je križanje konja i magaraca. Sa Steropom je imao tri sina i kći Hipodameju. Ne zna se je li bio zaljubljen u kći, ili ga je proročište upozorilo da će ga ubiti njezin muž. Zbog jednog je od razloga odgađao njezinu udaju. Budući da je imao dvije kobile, od vjetra rođene, koje je dobio od Aresa i koje su bile brže od Boreja, sjevernog vjetra, svakom je proscu postavio izazov.
Onome koji ga pobjedi u trci od Pize, koja leži pokraj rijeke Alfej nasuprot Olimpije, do Posejdonovog hrama na Korintskoj prevlaci, Hipodameja će postati žena. Ulog su bili njihovi životu. Ako ne pobjede umrijet će. U drugom slučaju umrijet će on. Njegovom kočijom upravljao je Mirtil. Bio je toliko vješt da su mnogi prosci, na kraju trke, skončali od njegova mača.
Priča kaže da je Mirtil bio Hermesov sin, a neki tvrde da je bio sin Zeusa i Klimene. Mirtil je bio zaljubljen u Hipodameju, ali nije imao hrabrosti prihvatiti izazov. Međutim, bogovi jednom odluče da se prekine pokolj najdičnijih grčkih prinčeva.
I kada je Tantalov sin Pelop prihvatio izazov, odlučili su promijeniti ishod.
Iskrcavši se na obalu Elide Pelop odmah prinese žrtvu Posejdonu, zamolivši ga da mu podari najbrže kočije na svijetu. Pred Pelopom uskoro izroniše zlatne kočije koje su mogle letjeti nad vodom. U kočije su bili upregnuti neumorni, krilati i besmrtni konji.
Stigavši u Pizu Pelop odmah ugleda prikovane glave neuspješnih prosaca na bedemu. I uplaši se. Međutim, ugledavši Pelopa Hipodameja se zaljubi na prvi pogled. Nije poznato jesu li Pelop i Hipodameja zajedno smislili plan, ali i Pelop i Hipodameja pokušali su podmiti Mirtila. Pelop Mirtilu obeća pola kraljevstva…i prvu bračnu noć s Hipodamejom. Hipodameja je Mirtilu obećala bogatstvo, ako na bilo koji način omogući Pelopovu pobjedu. Nije poznato koje obećanje je pokrenulo Mirtila, ali on je, uskoro, metalne klinove na osovini kola zamijenio klinovima od voska. U trci je upravo to presudilo. Kad je Enomaj, tijekom trke, bio u prilici da Pelopa udari s leđa, klinovi su se raspali. Konji su Enomaja vukli dok nije izdahnuo. Priča kaže da je Enomaj prije smrti prokleo Mirtila, zaželjevši da strada od Pelopove ruke.
Pelop, Hipodameja i Mirtil krenuše potom s krilatim kočijama preko mora. Sunce je zalazilo kad Hipodameja osjeti silnu žeđ. Pelop zaustavi kola na pustom otoku u blizini Eubeje. Kad se Pelop vratio s kacigom punom vode, zateče izbezumljenu Hipodameju, koja mu reče da ju je Mirtil pokušao silovati. Bijesni se Pelop izdera na Mirtila i udari ga šakom u lice, ali kad ga Mirtil podrugljivo podsjeti na obećanje i zakletvu, brzo ušuti. I nastaviše putovanje. Ali kad su se približili najjužnijem rtu Eubeje, Pelop iznenada gurne Mirtila koji se strmoglavi u more. Priča kaže da je umirući Mirtil prokleo Pelopa i njegov rod. To je već druga priča.
Teško je dokučiti tko je pobjednik u ovoj priči. Jer čudni su motivi pokretali sudionike. Enomaj i Mirtil su skončali brzo. I čini se zasluženo. Enomaja smo zaboravili, ali je Mirtil dobio mjesto među zvijezdama. Međutim, pokazalo se da je njegova kletva bila najstrašnija kazna Pelopu i porodu mu. I da je njegov i Hipodamejin grijeh bio najveći.
Čovjek bi mogao pomisliti da ni bogovi ne znaju što čine.
HAD
Kocka je odlučila da Had vlada podzemnim svijetom.
Ponajprije izgradi gromotne dvore. Čuvao ih je strahovit, podmukao i opaki pas. Došljake je dočekivao veselo mašući repom, strižući ušima pri tom, ali bi nesmiljeno proždirao svakog koji bi pokušao izaći iz dvora.
Perzefona
Had je za ženu poželio prelijepu Perzefonu, Zeusovu i Demetrinu kći. Perzefonu su poželjeli i drugi bogovi, Hermes, Ares, Apolon i Hefest, ali je Demetra, predobro znajući olimpijske bogove, skrila kći daleko od njih.
Jednoga je dana razigrana Perzefona brala livadsko cvijeće u društvu vila. Priča kaže da je iz zemlje odjednom iskočio gospodar podzemnog svijeta i s Perzefonom u hipu nestao. Pogledajmo što nam o tome otpjeva besmrtni Heziod.
Demetru počinjem pjevat’ ljepokosu, boginju časnu,
Nju i njezinu kćer vitkonogu koju Had
Ugrabi, al’ mu je Zeus gromoglasni gromovnik, dade.
Igrala bješe sa kćer’ma Oceana njedara niskih;
Cvijeće je zajedno s njima na livadi mekoj brala;
Ruže, ljubice ljupke, perunike, šafran, hijakint, –
Narcis što ga je zemlja po Zeusovoj stvorila volji
Rumenoj djevi k’o mamac – za ljubav Domaćinu mnogih.
Narcis je divno cvao. Divota je bila ga vidjet’
Besmrtnim bogovima i smrtnim ljudima – svima.
Stotinu cvjetova njemu iz korijena bješe izraslo,
Pa se od mirisna cvata sve nebo široko ozgor
I sva smješkala zemlja te slani valovi morski.
Djeva se zadivi tome, pa obje ispruži ruke
Igračku lijepu da uzme. Al’ zemlja širokih staza
Puče u nisijskom polju, a vladar – mnogih Domaćin
Sin mnogoimeni Kronov, s besmrtnim konjima srnu
Na nju. Preko volje njene tad zgrabi je te odvuče,
Plačnu, na kolima zlatnim…
Demetra je čula krike svoje kćeri, ali kad je stigla bilo je prekasno. Shrvana majka razgnjevi se i morske vile iz pratnje pretvori u Sirene. Priča kaže i to da je Demetra danima lutala svijetom uzaludno tražeći kći, sve dok joj Helije, koji sve vidi, ne reče što se zbilo. U tom razdoblju ništa na zemlji nije raslo.
Bijesna Demetra ode k Zeusu i zatraži da oslobodi Perzefonu. Nije znala za Zeusov i Hadov podli dogovor. Zeus se tada zabrine. Ne zbog Perzefone, nego zbog toga što je znao koje su Demetrine moći. Znao je da će, ako joj ne udovolji, na zemlji zavladati pustoš. Brzo Hermesa pošalje Hadu s tajnom porukom. Poruči mu da Perzefonu mora vratiti, a ako je želi zadržati mora je natjerati da jede hranu iz podzemnog svijeta. Očajna je Perzefona do tada odbijala svaku hranu. Dobivši poruku Had joj bez milosti u usta ugura sjemenku nara. Zbog toga Zeus presudi. Trećinu godine Perzefona će biti kraljica podzemnog svijeta. Ostali dio godine provodit će s majkom. U tom razdoblju radosna majka proljećem budi zemlju, a s jeseni počinje objavljivati svoju tugu.
Duše umrlih najprije ulaze u nevesela Asfodelska polja, po kojima duše junaka besciljno lutaju među mnogim dušama manje značajnih mrtvaca koji žamore poput šišmiša i gdje je samo Orion voljan loviti duhove jelena. Ahil reče da bi radije bio rob najsiromašnijem seljaku nego pristao vladati podzemnim svijetom.
Na mjestu na kojem se susreću tri puta dočekuju ih Minos, Radamant i Eak. Eak presuđuje Europljanima, Radamant dušama umrlih koje dolaze iz Azije. Obojica teže slučajeve upućuju Minosu. Duše, koje niti su dobre niti su loše, vraćaju u Asfodel, zlikovce upućuju u najmračnije kutke Tartara. Treći put vodi na Elizejske poljane. Elizej se nalazi pored Hadova dvorca. Ulaz mu je u blizini Jezera uspomena. Elizej je sretna zemlja u kojoj je vječni sunčani dan. Glazba neprekidno svira, a gozbe ne prestaju. Tamo odlaze duše onih koji su živjeli plemenito.
Jedna priča kaže da u rajskim vrtovima uživaju lijepa Helena i Ahil. Radije vjerujem drugoj, u kojoj uništavači Troje lutaju Asfodelskim poljima.
Ocean je kružna rijeka koja opasava zemlju. Deseti dio Oceanovih voda odlazi u podzemni svijet. Najstarija Oceanova kći je Stiks. To je Oceanov rukavac studene vode koja se slijeva obilno, u crnoj noći pod zemljom širokih staza, niz vrletne, visoke hridi. Zlatokrila glasnica Irida, kad nastane svađa bogova, hitro u zlatnom vrču donosi preslavnu vodu, na žalost lažljivih bogova. Tko se od njih lažno zakune izlivši vodu iz vrča, ostane ležati bez svijesti dok ne prođe godina dana.
Stiks dijeli svijet živih od svijeta umrlih. Duše umrlih na jednoj obali dočekuje vječno stari lađar, Haron. Na drugoj obali čeka ih troglavi pas Kerber, spreman da rastrgne žive uljeze i one duše koje pokušaju pobjeći. Neki je nazivaju rijekom mržnje.
Priča kaže da su ostale Oceanove vode, u svijetu mrtvih, rijeke Aheron, Flegeton, Kokit, Leta, Mnemozina i Eridan. Aheron nazivaju rijekom boli, Flegeton vatrenom rijekom, Kokit rijekom jadikovanja, Letu nazivaju rijekom zaborava, Mnemozina je rijeka sjećanja, a Eridan je rijeka hladnoće. Eridan dubokih virova, Tetijina je i Oceanova kći.
Helije
Helije, kojeg je Eurifaeza rodila Titanu Hiperionu, ustaje kad se prvi put pijetao javi. Njegovo putovanje najavljuje božica zore, sestra mu Eos. Tijekom dana jezdi preko neba u svojim blistavim kolima, koje vuku četiri snažna ždrijepca, od veličanstvenog dvorca na dalekom istoku u blizini Kolhide, do drugog blistavog dvorca na dalekom zapadu. Noću se brodom vraća oceanskom strujom koja teče oko svijeta.
U podjeli zemaljskih dobara Zeus je zaboravio samozatajnog Helija. Shvativši to ispriča se i obeća mu da će odmah učiniti novu razdiobu. Helije ga zaustavi i zamoli da mu dodjeli otok koji upravo izranja iz mora. Na Rodosu je Helije zasnovao obitelj.
Priča kaže da mu je Roda rodila dvije kćeri i sina. Prota i Klimena bile su nešto starije kćeri, a Faeton sin.
Faeton
Svima je poznato na koje sve načine djeca u obitelji mogu komunicirati. Pogotovo ako im nedostaje jedan od roditelja. Otac je po danu jezdio nebom, a noću se brodom vraćao u Kolhidu. Teško je i zamisliti njegov utjecaj na njihovo odrastanje. Majka je obožavala svoju djecu. Silno se trudila da se djeca osjećaju voljenima, ali su i Prota i Klimena znale da budućnost pripada sinovima. Takva su bila vremena. I same su voljele krhkog Faetona, svojeg malog brata. Udovoljavale su mu i pomagale kad god je bio u nevoljama, ali su ga poneki put, kad se već zamomčio i pomislio da je odrastao, dovodile u njemu nerješive situacije. Izazivale su ga da se penje na visoko drveće, da prepliva široku rijeku, da preskače previsoke prepreke. I majka je pomislila da je to dobar način da Faeton osvijesti svoje granice. Nitko od njih nije naslućivao na koji način neuspjeh može utjecati na odrastanje.
Jedne večeri Faeton priđe ocu i zatraži da on jednoga dana ljudima donese svjetlo. Gledajući zbunjeno u krhkog sina i procjenjujući njegovu moć kontrole divljih ždrijebaca koji lete nebom, odlučno izreče – ne. Međutim, Faeton je svake večeri dočekivao oca s istom željom. I majka i sestre su mu davale podršku, nesvjesne onoga što čine.
Roditelji, pogotovo oni koji malo vremena provode s djecom, često pomisle da ispunjavanjem dječjih želja iskazuju svoju ljubav, i kada je Roda Helija još jednom umilno pogledala, pristao je. Na noćnom putovanju prema Kolhidi Helije sinu jasno reče što mu je činiti. Čvrsto drži uzde i ne dozvoli konjima da upravljaju. Ako polete u nebo, zapalit će ga, a na zemlji će zavladati neizdrživa studen. Ako se primaknu zemlji vrelina će spaliti sve živo.
Priča ne kaže je li Faeton čuo oca. Djeci je najvažnije da im se želje ispune.
I dogodilo se što jeste. Tek što je sjeo u kola ždrijepci su poletjeli u nebo. Olimpijski bogovi bili su užasnuti. Hermes žurno pohita Zeusu. Kad je prispio Helijeve su kočije već stvarale pustoš na zemlji. Priča kaže i to da je vrelina bila takva da su se i bedemi između svijeta umrlih i svijeta živih rastopili. Bijesni Zeus Faetona pogodi gromom.
Priča dalje kaže da su kola s Faetonom pala u rijeku Eridan. I da su Prota i Klimena ronile jantarne suze, tugujući za bratom. Eridan često nazivaju i jantarnom rijekom.
Neki kažu da je rijeka Eridan, zapravo rijeka Po, a neki drugi da je to Dunav.
Nije poznato tko je Eridan stavio na nebo. Ja želim vjerovati da je to bio tugujući Helije.
Priča kaže i to da je i Faetonov rođak Kiknos neutješno ronio suze za Faetonom. Bogovi se sažališe. Pretvorili su ga u Labuda i uzdigli na nebo.
HIRON
Filira je bila prelijepa Oceanova kći. Tada je Olimpom vladao Kron, Zeusov otac. Žena mu je bila Rea, njegova sestra. Pogledajmo što priča kaže.
Ugledavši Filiru Kron je i poželi. Međutim, svi njegovi pokušaji da ga Filira primi u postelju bili su bezuspješni. To se bogovima ne čini.
Jednoga dana Kron u naličju razigranog pastuha priđe nenadano Filiri dok je raspjevana brala poljsko cvijeće na tesalijskim livadama. Silova je i brzo pobježe strahujući od Reine ljubomore. Nije teško naslutiti kako se nakon toga osjećala nevina djevojka. A kada je ugledala tek rođeno dijete, bila je užasnuta i s gađenjem ga se odrekla. Priča kaže da su joj se bogovi smilovali i omogućili mir pretvorivši je u lipovo drvo.
Njezin je sin bio prvi Kentaur, napola čovjek, napola konj. Bio je to besmrtni Hiron.
Jedna priča kaže da je skrb o tek rođenom i odbačenom Hironu preuzeo Apolon. I da ga je naučio svemu. Teško mi je u to povjerovati jer Apolona je Leta rodila Zeusu godinama poslije. Jedna druga priča čak navodi da je Apolon bio Hironov učenik.
Zbog toga ću vam ispričati svoju priču o Hironu odgajatelju.
Hiron je živio u pećini na svetoj tesalijskoj gori Pelion. Čini se da ga je krasila plemenitost i mudrost i čovjeka i konja. Njegovo odrastanje obilježila je priroda. Učio je od potoka, ptica, riba, vukova, medvjeda…učio je od šuma i livada. Bio je besmrtnik. Mogao je činiti što poželi. A poželio je činiti dobro. Pokazalo se već tada da je takav izbor i besmrtnog življenja moguć samo uz osobno žrtvovanje.
Njegova mudrost i vještine bile si nadaleko poznate i mnogi su mu kraljevi s povjerenjem slali djecu na odgoj i školovanje. Kažu da je lakoćom prepoznavao ono što djeca mogu.
Poučavao ih je glazbi, jahanju i lovu, borbenim vještinama, ali i načinima iscjeljivanja. Asklepije je uz Hirona naučio i mrtve oživljavati. Heraklo je uz Hirona postao najvještiji na svijetu s lukom i strijelom. Neki kažu da je Hiron, upravo zbog tih vještina, među zvijezdama kao Strijelac.
Homer je najpoznatijim Hironovim učenikom učinio Ahileja.
Ahilej
Suđenice su prorekle da će Tetida roditi sina koji će biti moćniji od oca, te Zeus, prema Temidinom savjetu, odabra smrtnika Peleja za muža besmrtne Nereide. Hiron je znao mnoge tajne olimpijskih bogova i naslutio Zeusov plan. Bio je Pelejev učitelj, pa mu reče da Tetida neće biti presretna kad dozna za Zeusov odabir. Stoga ga uputi na to kako bi je mogao pridobiti.
Tetida je često odmarala na tesalijskom otočiću. Gola bi na leđima dupina doplivavala na otok i prepuštala se ugodnim snovima u pećini uz obalu. Pelej se skrivao u žbunu šarenih bobica mirte koji je bio na ulazu pećine. I zaskoči tek usnulu Tetidu. Priča kaže da su se borili šutke i žestoko. Tetida je mijenjala obličja. Bivala vatra, voda, lav i zmija. Hiron je na to upozorio Peleja koji Tetidu nije ispuštao iz čvrstog zagrljaja. Na kraju mu se Tetida preda u strasni zagrljaj.
Svadbu su proslavili ispred Hironove pećine.
Jedna priča kaže da je Tetida tek rođenim sinovima postupno spaljivala smrtne dijelove, činila ih besmrtnima i slala djecu na Olimp. Pelej je slučajno Tetidu zatekao pri spaljivanju smrtnih dijelova sedmoga sina. Spaljene dijelove činila bi besmrtnima trljajući ih ambrozijom. Zatekao je, i prekinuo obred kad je ambroziju prinosila peti. Bijesna Tetida brzo odluči, napusti Peleja i vrati se u svoje morske dvore. Sina nazva Ahilej, zato što nije stavio usne na njezine grudi. Oni koji znaju grčki kažu da je značenje imena, bez usana.
Pelej je spaljenu petu nadomjestio petom iz kostura diva Damisa.
Druga priča kaže da je Tetida sinove činila besmrtnima uranjajući ih u svetu vodu rijeke Stiks i da je samo peta, za koju je držala Ahileja, ostala smrtna.
Nakon toga Pelej Hironu odvede sina. Hiron ga je odgajao na gori Pelion hraneći ga iznutricama lavova i divljih veprova, te moždinom medvjeda da bi preuzeo njihovu hrabrost. Drugi kažu da ga je hranio medom i moždinom srndaća, da bi postao brz poput vjetra. Hiron ga je učio jahanju i lovu. Učio ga je sviranju frule i iscjeljivanju rana. Muza Kaliopa ga je poučavala pjevanju.
Priča kaže i to, da je kao šestogodišnjak ubio prvog vepra i da je potom svakodnevno Hironu donosio ubijene veprove i lavove. I da su Atena i Artemida s čuđenjem gledale zlatokosog dječaka koji s lakoćom, i bez pomoći pasa, sustiže jelena u trku.
U tom je razdoblju Agamemnon prikupljao vojsku za pohod na Troju. Kralj Mirmidonaca, Pelej, bio je u godinama koje se ne mogu nositi s ratnim naporima, a glas o moćima njegova sina Ahileja kružio je Grčkom.
Tetida je znala da joj se sin neće vratiti iz Trojanskog rata ako se pridruži pohodu. Sudbina mu je bila da stekne slavu i umre mlad. Druga je mogućnost bila da bude sretan i dugovječan, ali da umre bez slave. Bojeći se prvog izbora, zabrinuta majka preruši sina u djevojku i povjeri ga Likomedu, kralju otoka Skira. Priča kaže da su Likomedove kćeri lako prepoznale muškarca u odajama i da je jedna od njih, Deidameja, Ahileja s veseljem uputila u putene radosti. I da je rodila Neoptolema.
Ali kako to biva, ni bogovi ne mogu svoje tajne vječno prikrivati.
Odisej i starina Nestor saznaše da je Ahilej kod Likomeda. Likomed ih primi kao pravi domaćin, misleći de je nemoguće otkriti Ahileja među mnogim prelijepim djevojkama. I bilo bi tako da u posjet nije došao lukavi Odisej. Pred djevojke je iznio gomilu darova: dragog kamenja, zlatnih kopči i pojaseva, vezova i ženskih haljina. Među darove je stavio i blistavi mač. Radost je djevojaka teško opisati, ali kad se iz dvorišta začula ratna truba i zvuci oružja, jedna od njih zgrabi mač…
Ostarjeli Pelej nije se mogao pridružiti pohodu na Troju. Svoje je svadbene darove, ratnu opremu od zlata, koplje s jasenovom drškom i oba konja dao sinu.
Što se događalo potom u Ilijadi priča besmrtnik Homer.
Teja
Hiron je živio u pećini na tesalijskoj gori Pelion. Nimfa Hariklo rodila mu je sina Karista i kćeri Endeidu i Hipu. Neki kažu da se Hipa zvala Okiroja, a neki drugi da joj je ime bilo Teja.
Helen je bio Deukalionov sin. Nimfa Orseida bila mu je žena. Vladali su Tesalijom. Naslijedio ih je sin Eol.
Artemida je zapazila Teju, božanskog lika, i uzela je za svoju pratilju u lovu i svećenicu.
I Eol je volio boraviti po gorama s društvom u lovu. Srce mu zadrhta kad ugleda Teju. Znao je da mu je nedostupna jer su se Artemidine pratilje zavjetovale na djevičanstvo. Ali srce ili samo pohota nisu mu davali mira. Danima je vrebao Teju i kad se jednom zgodom udaljila od društva, zaskočio je i silovao. I brzo utekao bojeći se Artemidine kazne.
Očajna se Teja skrila u grm nečujno plačući. Strahovala je od Artemidine kazne, a bojala se i ocu reći što se dogodilo.
Ni danas ljudi ne znaju zbog čega žrtve zločina osjećaju krivnju.
I Eol je strahovao da će istina izaći na vidjelo, te zamoli Posejdona za pomoć. Posejdon Teju pretvori u kobilu s imenom Euipa. Oni koji znaju grčki, kažu da ime znači naočita kobila. Kad je Euipa oždrijebila Melanipu, crno ždrijebe, Posejdon Melanipu pretvori u djevojčicu i odvede Eolu. Tejin lik postavi među zvijezde. I danas se na nebu vidi u blizini Kentaura, kao da se skriva. Zovu ga mali konj, a neki vole reći Ždrijebe.
Hiron nije znao ništa o tome što se zbivalo. To mi je najtužniji dio priče. Priča kaže da ju je neprekidno i uzaludno tražio, a Teja se molila bogovima da je ne pronađe.
Zašto nevina Teja nije vjerovala roditeljima i skrbnici Artemidi, vječno je pitanje vezano uz posljedice zločina.
Jedna druga priča kaže da je Posejdon slučajno trozupcem pogodio ždrijebe kad se natjecao s Atenom za pravo na Atiku. A treća da je Rea, umjesto tek rođenog Posejdona u pelene umotala ždrijebe, koje je progutao Kron.
U
Almagestu je naveden kao Ἵππου
Προτομή (Hippou Protome), prednji dio konja. Equuleus
je kasniji latinski naziv.
KEFAL I PROKRIDA
Europa je Zeusu na Kreti rodila tri sina: Minosa, Radamanta i Sarpedona. Vraćajući se na Olimp Zeus je Europi ostavio tri poklona. Prvi je bio pas Lajlap, pas brz poput vjetra, kojega su bogovi obdarili tako da uvijek ulovi plijen koji progoni. Drugi je dar bilo čarobno koplje koje bačeno nikada ne promašuje metu, a treći je bio Talos, brončani div koji je tri puta dnevno zaštitnički obilazio Kretu. Europa se udala za kretskog kralja Asterija. Naslijedio ga je Minos.
Prokrida je bila kći atenskog kralja Erehteja. Živjela je u sretnom braku s Kefalom. Sretnom sve dok se nisu umiješali bogovi. U Kefala se zaljubila božica zore Eos, čiji je usud bio da se zaljubljuje u smrtnike. Bilo je to Afroditino prokletstvo.
Kefal je uporno odbijao njeno udvaranje. Volio je Prokridu i vjerovao u bračne zavjete. Ali i Eos je bila uporna u želji da zadovolji svoju požudu. Jednom mu zgodom reče da ona poznaje žene. Reče mu da će ga Prokrida iznevjeriti za malo zlata. Čini se da je vjernost i muškaraca lako pokolebati, jer Kefal pristade na podli plan. Eos ga preruši u Pteleona i nagovori da iskuša Prokridinu vjernost. Pokazalo se da je presudila zlatna kruna.
Čini se da ljubav ima svoju cijenu.
Nakon toga je Eos Kefalu rodila sina, kojeg joj je kasnije otela Afrodita. Krećani ga nazivaju Adimno i slave kao zvijezdu koja se javlja u zoru i s večeri. Mi je nazivamo zvijezda Danica i Večernjača.
Prokridina se nevjera brzo pročula Atenom. Život u Ateni postade joj neizdrživ i pobježe na Kretu. Danas bi rekli, iz zla u gore.
Minos je od oca naslijedio štošta, ali ono što dolikuje bogovima ne dolikuje smrtnicima. Žena mu je bila Pasifaja, koja je kao i Hera, znala za mnoge nevjere svoga muža. Proklela je Minosa. Bila je maštovitija od Here, koja je progonila Zeusove ljubavnice i njihovu djecu. Njegovo sjeme više nije stvaralo ljude, nego čudovišta. Unatoč tome Minos nije mijenjao svoj način života. I kada je prelijepa Prokrida stigla u Knosos požuda ga je pokrenula još jednom.
Teško je prihvatiti da smrtnicima ništa nije sveto. Teško je prihvatiti da ljubav i dobrota imaju svoju cijenu. Minosu nije trebalo dugo da otkrije što želi Prokrida. Uzor joj je bila Artemida koja je najviše uživala u lovu. Kad joj je za ljubav ponudio Lajlapa i koplje, nije se dugo ustezala. Ali znajući za Minosovo prokletstvo postavila je uvjet. Zatražila je da popije napitak koji je pripravila čarobnica Kirka. Napitak koji bi je zaštitio od prokletog sjemena.
Pobojavši se Pasifajine osvete Prokrida sa zasluženim darovima brzo krene u Atenu. U Atenu je stigla prerušena u mladića Pterela.
Kefal je lako shvatio da je ostao sam. Nesretan je lutao gorama pokušavajući u lovu pronaći svoj mir. I Prokrida je pomislila da bi svoje odgovore mogla pronaći u lovu. Teško je naslutiti jesu li bogovi imali plan ili je njihov susret bio samo zadnji dah njihove ljubavi.
Kefal je bio zapanjen s kojom se lakoćom Pterel uz Lajlapa i nepogrešivo koplje vraćao s bogatim ulovom. Ponudio je Pterelu silno blago za Lajlapa i koplje. Nije poznato zašto je Prokrida odlučila kako jeste. Kefalu reče da će mu ih ustupiti samo za ljubav.
U postelji se otkri Kefalu . Noć su proveli mireći se u suzama.
Jedna druga priča kaže da je Artemida Lajlapa i koplje darovala Minosu. I kad je djevica shvatila da njezini darovi mijenjaju vlasnike između nenasitnih preljubnika, razgnjevila se. I dogodilo se što jeste.
Kefal je i dalje vrijeme provodio u lovu. Lajlap i koplje su ga činili sretnim. Činilo se da je opet pronašao svoj mir i sreću. Osjećao je da opet ima svoj dom. I da je vratio svoju ljubav. Na povratku ga je uvijek dočekivala njegova ljubljena Prokrida, njegova prva ljubav.
Ali bogovi imaju svoje planove.
Artemida jednom zgodom priđe Prokridi i usadi joj sumnju. Reče joj da Kefal i dalje provodi vrijeme s Eos. Obukavši crnu tuniku, Prokrida jedne noći skrivećki krene za Kefalom u lov. Lajlap se uskoro uznemiri. I Kefal je čuo zvuke iz okolnog šiblja i bez razmišljanja baci koplje u tom smjeru. Teško je dokučiti kako se osjećao vadeći koplje iz Prokride.
Atenski Aeropag ga osudi na progonstvo.
Što je ljubav nitko nije dokučio.
Mnogi bi samo uzeli bodež i smjestili ga u srce. Mnogi drugi bi činili što i Kefal. Otišao je u Tebu. U Tebi je kraljevao Amfitrion. Očistio ga je od grijeha uz uvjet da mu Kefal pomogne u lovu na teumisijsku lisicu koja je pustošila njegovo kraljevstvo.
Čini se da i grijesi imaju svoju cijenu.
Teumisijska lisica, nazvana po mjestu u blizini Tebe, bila je monstruozna kći Tifona i Ehidne. Ne zna se zašto ju je Dioniz usmjerio na Tebu, ali su mnoga tebanska djeca žrtvovana da bi se lisica umilostivila.
Amfitrion je Kefalu obećao još puno toga ako mu s Lajlapom pomogne da uhvati lisicu. Ali bogovi znaju i sebi stvoriti nerješiv problem. Lisicu su obdarili tako da nikada u lovu ne bude uhvaćena. Gledajući bjesomučnu i bezishodnu trku Zeus se razljuti te ih pretvori u kamenje.
Zatim ih postavi na nebo kao zviježđa, Canis Major (Laelaps) i Canis Minor (Teumessian Fox), te se potjera nastavlja na noćnom nebu.
Jedna druga priča kaže da su Veliki i Mali pas psi koji su u lovu pratili Oriona.
Kefal je za nagradu dobio otok kojeg i danas znamo kao Kefaloniju.
Higin priča ovu priču.
Mali pas (Canis Minor) po jednom drugom grčkom mitu predstavlja Maera, Ikarova psa. Ikaru je Dioniz odao tajnu pravljenja vina. Jednom je zgodom Ikar pastirima uz večernju gozbu ponudio opojno piće. U jutro su, mamurni od vina, pomislili da ih je začarao i iz straha su ga ubili i zakopali. Kad je Maer Ikarovu kći Erigonu odveo do očevog tijela ona se od očaja objesi i prokle atenske kćeri da dijele njenu sudbinu.
Zeus je Erigonu postavio na nebo kao zviježđe Djevice (Virgo), Ikar postaje Volar (Boötes), a Maer Mali pas.
DIONIZ
iliti kako se dolazi na Olimp
Upornost prve dame Olimpa u progonu Zeusovih ljubavnica i njihove djece teško je razumjeti. Heraklu je nakon rođenja zmijama pokušala okončati život. Pokušaj da se Hera umilostivi imenom djeteta koji će životom slaviti njezino ime bio je neuspješan. Poznato nam je na koji način je skončala Semela i kako se rodio Dioniz, Semelin rogati sin.
Zeusovi pokušaji da zaštiti sina bili su neuspješni unatoč moćima preobražavanja kojima ga je obdario. Titani su ga pronašli i po Herinoj zapovijedi rastrgali. Raskomadanoga su ubacili u kotao i skuhali. Na mjestima na koje je kanula Dionizova krv nicalo je drveće nara.
Dionizova baka Rea strpljivo je čekala da Titani odu nakon obavljenog posla. Prikupila je sve dijelove tijela i svojim moćima oživjela Dioniza. Povjerila ga je Atamantu i Ini, koji su ga pokušali skriti od Herina progona odgajajući ga kao djevojčicu. Uzaludno. Kad je Hera razotkrila njihov plan, kraljevskom je paru poslala ludilo. U ludilu Atamant ubi sina Learha misleći da je jelen.
Hermes tada Dioniza na čuvanje preda planinskim vilama, Makridi, Nisi, Erati Bromiji i Bakhi na helikonskoj gori Nisi. Dioniz je uz njih bezbrižno odrastao. Mazile su ga i hranile medom. Na gori Nisi upoznale su ga s vinovom lozom i vještinom pravljenja vina. Zahvalni ih je Zeus uzdigao na nebo. Danas ih na nebu gledamo kao Hijade.
Odraslom Dionizu Hera posla ludilo.
Dioniz tada, sa svojim učiteljem Silenom, u pratnji Satira i raskalašenih Menada krene u osvajanje Egipta. Menade su bile naoružane thyrsovima, bičevima ispletenim od bršljana, mačevima i zmijama. Pratila ih je zastrašujuća rika bikova. Sa sobom je ponio i trsje vinove loze. Uz pomoć Amazonki s delte Nila pobijedio je Titane te Amonu povjerio vladanje Egiptom. Pohod je nastavio prema istoku. Kralja Damaska, koji mu se suprotstavio kraj rijeke Eufrat, živog je oderao. Tigris je prepolovio uz pomoć tigra kojeg mu je poslao otac. Indiju je pokorio s lakoćom. Osnovao je mnoge gradove, a ljude uputio u tajne vinogradarstva.
Nije poznato koliko je ljudi stradalo u njegovim pohodima, ali kad se vratio u Europu, baka ga Rea očisti od svih grijeha i posveti u svoje misterije.
Dionizova bezgrješnost nije dugo potrajala. Odmah krene u pohod na Trakiju. Mudri je Likurg tada vladao Trakijom i naslutio kamo će ludilo odvesti Dioniza. Dočeka ga na obali i u krvavom sukobu zarobi preživjele vojnike. Dioniz se spasi skokom u more skrivši se u Tetidinim podmorskim dvorima. Gnjevna Rea oslobodi zarobljenike i Likurga kazni ludilom. U ludilu Likurg ubi sina Drijanta misleći da siječe lozu.
Okupivši oslobođene vojnike osokoljeni Dioniz strašnim pomorom zaprijeti Tračanima ako ne kazne Likurga. Priča kaže da su Likurga na planini Pangaj rastrgali divlji konji.
Vrativši se u Beociju sve je Tebanke pozvao na orgije na planini Kiteron. Tebanski kralj Pentej nije mogao dozvoliti da mu raskalašena pijanica zavlada kraljevstvom. Okupi vojsku i zarobi Dioniza i njegove sljedbenice Menade.
Ne zna se tko je njemu poslao ludilo. Umjesto Dioniza Pentej je okovao bika. Menade su pobjegle i bjesnile po planini. Trgale bi svako biće na koje bi naišle. Pentej ih je, pribravši se, pokušao spriječiti. Priča kaže da su ga vinom opijene Menade raščerečile, i da mu je majka Agava otkinula glavu.
Nastavljajući pohod Dioniz stiže u Orhomen. Na isti način na orgije pozove orhomenske žene. Smjerne Minijadove kćeri, Alkitoja, Leukipa i Arsinoja, s gnušanjem odbiše poziv. Priča kaže da im se Dioniz osobno osvetio. Prišao im je pretvarajući se u bika, lava i panteru i otjerao u ludilo. U ludilu Leukipa za žrtvu ponudi sina Hipasa. Zaluđene sestre ga rastrgaše i požderaše. Izbezumljene su jurcale planinom dok im se Hermes nije smilovao pretvorivši ih u ptice. Neki kažu da ih je Dioniz još jednom kaznio pretvorivši ih u šišmiše, uskrativši im ljepotu proljetnog dana.
Pokorivši Beociju Dioniz krene osvajati egejske otoke. Čini se da se glas o njegovim strahotnim osvajanjima proširio otočjem. Dočekivali su ga ljubazno i sa strahopoštovanjem. Dobrodušni Ikar, kralj Ikarije, bio je posebno gostoljubiv.
Naša poslovica kaže: kad s vragom tikve sadiš o glavu ti se razbijaju.
Ikar je vladao Ikarijom na i danas nezamisliv način. Mali otok u Egejskom moru učinio je oazom ljubavi, dobrote i pravde. Priča kaže da su ljudi posebno voljeli njegovu kći Erigonu. Bila je na svim mjestima na koja nije stizao otac, čineći dobro, uvijek u pratnji vjernog Maera. Obilna žetva dolazila je nakon njezinih posjeta.
Maer je bio neobičan pas. Ne znaju mu se roditelji, ali vidjevši ga svatko je znao da nije božanskog porijekla. Zadnja lijeva noga u hodu malo je kasnila za desnom. Činilo se kao da šepa. Dlaka mu je bila dikobrazasta. Uši klempave. Ni veličinom nije bio zapamtljiv. Priča kaže da ga je djevojčica Erigona, sljedeći cvilež, pronašla u šumi prepuštenog zvijerima. Ne zna se je li ga se odrekla majka ili vlasnici vidjevši neugledno kuče.
Mnogi ne znaju za ovu zgodu, koja o Maeru govori ponajviše. Moram vam je prepričati.
U suton jednoga dana u Ikarove dvore stiže glasnik tražeći pomoć. Hvatajući dah Erigoni uzbuđeno reče da su im dom napali bijesni vukovi. S nekoliko naoružanih dvorjana Erigona pohita jedva vidljivim šumskim stazama. Bijesno režanje vukova bio je smjerokaz. Približivši se ugledaše ukućane koji su s bakljama uzaludno pokušavali rastjerati čopor. Presudile su koplja i strjelice dvorjana. Zabrinuta Erigona stajala je u pozadini nadajući se sretnom raspletu. Nekoliko vukova ostalo je ležati ne pokazujući znakove života. Drugi su bolno zavijajući nestali u šumi. Poklane ovce svjedočile su strahoti njihova pohoda. Prilazeći žurno glasnim ukućanima Erigona nije primijetila kako se ranjeni vuk vrebajući izdiže i priprema napad. Nije primijetila ni njegov smrtonosni skok. Ali primijetio ga je od vuka upola manji Maer. U letu je zagrizao nogu krvožedne zvijeri, dovoljno da vuka zbuni i da Erigona izbjegne napad.
Neki kažu da su psi odmetnuti rođaci vukova. Ako je tako u psima i dalje postoji srčanost vuka. Ono što malo ljudi zna je to da su rijetki civilizirani vukovi u stanju nadjačati neciviliziranog. Jedan od razloga je u tome što je ugriz vuka u borbi značajno učinkovitiji od ugriza psa. Vuk trenutačno otkida mjesto ugriza. Pokidane krvne žile brzo okončavaju ishod borbe.
Ranjeni je vuk pao na zemlju. Maer je pao kraj njega ne ispuštajući nogu iz čeljusti. Nije je ispuštao ni kada mu je vuk odgrizao stopalo desne noge. Koplje jednog dvorjanina okončalo je borbu.
Tronogi je šepavac Maer nastavio slijediti Erigonu.
Nije poznato što je mislio Dioniz gosteći se u dvorima dobrodušnog Ikara. Čini se da je i od njega poželio stvoriti svojeg sljedbenika. Danas bi ga s lakoćom nazvali dilerom. Na stol je iznio vino iz svojih zaliha, dovoljno da Ikara odvede u stanje opijenosti i nekontrole. Sljedeći dan, na Ikarovu želju, Ikara je uputio u tajne vinove loze i spravljanja opojnog pića.
Nedugo potom Ikar je ugostio svoje dvorjane i uglednike Ikarije. Poželio ih je odvesti u stanje opojne bezbrižnosti i blaženstva koje doživio u druženju s Dionizom. Svoju prvu berbu i prvo vino poželio je dijeliti s najdražima. Na njegovu žalost Dioniz ga nije upozorio na posljedice nekontroliranog traženja više od onoga što je dovoljno. A baš to je u ljudskoj prirodi.
Jutro koje je došlo dočekali su mamurni gosti. Bauljali su blagovaonicom bez kontrole. Nisu se sjećali ni danas ni jučer povraćajući po sebi i mjestima na kojima su se zatekli.
Teško je razumjeti ono što su učinili nakon toga. Pribravši se, prva im je misao bila da ih je Ikar želio otrovati. Zaboravili su sva dobročinstva i sve zgode u kojima im je pomagao. Valjda je i to u ljudskoj prirodi. Jer, čini se i danas da vino otkriva pravu prirodu čovjeka. Rimljani su to objavili kao: In vino veritas.
Ikara su pronašli usnulog sa sretnim osmjehom na licu, sputali ga i odnijeli u planinu. Na skrovitom su ga mjestu osvetnički raskomadali.
Erigona je danima tražila oca, sve dok joj nije prišao Maer, njuškicom je nježno gurkajući. Tronogi je šepavac uskoro odvede na mjesto zločina. Nije poznato kako je Maer skončao. Neki kažu da su njega i Erigonu pronašli pastiri danima poslije. Erigona je visjela na grani hrasta, a beživotnog Maera ugledali su ispod drveta.
Priča kaže dalje, da je Zeus na nebo uzdigao i Ikara i Erigonu i Maera. Ikara gledamo u zviježđu Volara, Erigonu u zviježđu Djevice, a Maera u zviježđu Maloga psa.
Jedna druga priča kaže da je Demetra kao Volara na nebo uzdigla Bootesa koji je otkrio najbolji način pripreme zemlje za sijanje – smislivši plug koji su vukli volovi, a i to da joj je Djevica bila u pratnji. A već smo se upoznali s lisicom koja je na nebu kao Mali pas.
Kad je riječ o grčkim bogovima i pričama iz tih vremena, teško je dokučiti istinu.
Promišljajući Djevicu u Zodijaku ponajprije sam mislio na Artemidu, koja je u ime djevičanstva stravično kažnjavala svoje pratilje. Djevica Atena bila je druga opcija, ali i ona je činila puno toga nespojivog s djevičanstvom. Pomislio sam na Afroditu koja je svoje djevičanstvo obnavljala kupajući se u moru. Pomislio sam i na Hestiju, koja je svoje djevičanstvo štitila zakletvom Zeusu. Otkrivši priču o nesretnoj Erigoni dokučio sam značenje fizičkog, ali i duhovnog djevičanstva. Nije poznato je li Erigona bila djevica i fizički, ali su je njezina dobrota i čestitost odvele u bezvremensko djevičanstvo. Ne znam na koji je način to dokučio pohotnik Zeus i Erigonu kao Djevicu uzdigao na nebo.
Ja u razdoblju vladavine Djevice na nebu mislim na Erigonu.
Teško je dokučiti i to zašto je Ikar odjednom na nebu kao Volar. Radije vjerujem Demetri, koja je bila u stanju suprotstaviti se Zeusu u potrazi za njihovom kćeri. Zalud bogovima sve njihove moći, koje im osiguravaju vladanje. Zeus je znao da Demetra ima najveću moć. Znao je da je bez ljudi moć bogova samo hrčkova petlja.
Demetra je Bootesa uzdigla na nebo. Za mene nema sumnje da je to on i zaslužio.
Maera obožavam. I on će za mene uvijek biti pas onaj koji jeste. Bez mali ili veliki.
Nakon Ikarije Dioniz krene u osvajanje Arga. Na otoku Naksu naišao je na napuštenu Arijadnu, Zeusovu unuku. Bila je to žena koja je porijeklom bila prikladna za njegov budući plan. Pristajući da mu bude žena Arijadna nije imala izbor.
U Argu ga s vojskom dočeka Perzej. Poubijali su mnoge Dionizove sljedbenike. Kazna je bila strašna. Dioniz posla ludilo argivskim ženama, koje su u ludilu proždirale svoju živu djecu. Perzej ga umilostivi sagradivši hram u njegovu čast.
Bogovi na Olimpu nisu se iznenadili kad je Dioniz zatražio mjesto za olimpijskim stolom. Svojim pohodima i djelima uvjerio ih je da je jednako moćan i okrutan poput njih.
Hestija je bila boginja ognjišta. Nikada nije sudjelovala u ratovima i svađama. Bila je najblaža, najpravednija i najmilostivija od svih olimpijskih bogova. Naučila je ljude vještini građenja kuća. Hestija Dionizu s radošću ustupi svoje mjesto za stolom. Nije više mogla podnositi ono što su bogovi činili.
Dioniz potom krene u Had po majku. Izdankom mirte podmiti Perzefonu i s majkom se vrati na Olimp. Ljubomorna Hera pjeneći od ljubomore morala je prihvatiti Zeusovu odluku.
Aleksandar
Nije poznato čemu je Aristotel poučavao Aleksandra, ali se čini da ga je upoznao s Dionizovim životom i putovanjem prema Olimpu. Čini se i to da je upravo ta priča najsnažnije obilježila Aleksandrov život. Misteriozna smrt njegova oca Filipa omogućila je mladom Aleksandru da ostvari svoje snove. Pokorio je Grčku, pokorio Egipat, u Aziji je činio najveći pomor. Indiju nije pokorio. Priča kaže da je razlog tome što se razbolio. Ali rijetke su priče koje govore istinu o Aleksandru. Bez iznimke slave njegovu uspješnost osvajanja. A bio je istinska reinkarnacija Dioniza. Njegova okrutnost nadmašivala je Dionizovu. Njegove orgije, na kojima su tijekom njegova pijanstva stradavali i prijatelji, bile su večernji ritual. U pričama se rijetko spominje da je u njegovim pohodima smrtno stradalo oko 250 000 ljudi.
Čini se i to da je i Aleksandar svojim nedjelima dosegao božanske visine. I danas ga slave u državici koja se naziva Sjeverna Makedonija. Slave ga i u Grčkoj, državi koju je pokorio i oduzeo joj identitet. Slave ga i u svijetu pripisujući mu zasluge za novo povijesno razdoblje koje nazivamo helenizam.
Sebe je proglasio bogom, a bio je samo ubojica.
POLIFEM
Heziod, Postanak bogova
Prijevod: dr. Branimir Glavičić
Izdavač: „Veselin Masleša“, 1975.
Zemlja i Kiklope rodi u kojih je žestoko srce;
Bronta, Steropa rodi i Arga silovite ćudi,
(Zeusu dadoše grom i munju načiniše oni)
Koji u svemu baš na bogove bijahu nalik,
Ali im jedino oko po srijedi bijaše čela.
Snaga se krijepost, vještina u njihovu vidjela radu.
Kiklopi
Drugačijost nije poželjna.
Vidjevši svoju djecu bogovima nalik, njihovu krjepost i vještine, ali i žestinu i silovitost u srcima, Uran se prepade svoje djece. Naslućivao je da bi njihova krjepost mogla ugroziti njegovu bahatu moć. I baci ih u Tartar. Zaboravio je da Klota tkaje niti, Laheza plete, a Atropa u rukama drži škare usuda i besmrtnika. Zaboravio je na Suđenice.
Krjepost Kiklopa uvijek bi bila prepreka da krenu protiv oca. Ali krjepost nije krasila Krona i Titane, drugu Uranovu djecu. Podli Kron oslobodi Kiklope i zamoli ih da mu iskuju moćno oružje. Zahvalni Kiklopi skovaše kremeni srp i dadoše Kronu ne znajući njegov mračni naum. Nedugo potom Kron zavlada Olimpom. Usnulom Uranu srpom je uzeo moć. Njegove je genitalije bacio daleko u Ocean. Majka Zemlja nakon toga izrodi Gigante.
I Kron je zaboravio Suđenice. Kiklope odmah vrati u Tartar i okova teškim lancima. Čuvala ih je Kempa, zmajoliko žensko čudovište.
Čini se da se ponajveći zločini događaju u obitelji.
Poznata nam je priča o tome kako je Zeus zavladao Olimpom. I on je poput Krona, prije pohoda na oca, oslobodio Kiklope. Zahvalni Kiklopi skovaše mu grom i munju. Oružje koje je presudilo u svrgavanju Krona. Zeus je bio ponešto mudriji od oca i djeda, te dobrodušne Kiklope uputi Hefestu, koji ih uze za ispomoć u svojoj kovačnici. I danas svjedočimo kako marljivo rade. Kovačnica se nalazi na Siciliji na vrhu planine koja se zove Etna. Kada se Kiklopi zanesu u radu možemo gledati prekrasne potoke lave i najljepši vatromet ikada viđen. U dolini Catanije i na padinama Etne sada je plodno vulkansko tlo, prepuno vinograda i voćnjaka. Potomci Kiklopa iz Etne naslijedili su dobrodušnost i graditeljske vještine očeva. I danas možemo gledati bedeme koje su gradili u Mikeni i Tirintu. Nazvani su kiklopske zidine.
Druga priča kaže da je Zeus u Etnu bacio smrtnog neprijatelja, čudovišnog Tifona. Ja vjerujem da je čudovišni Tifon skončao u Vezuvu. I da je njegovo zlo isplivalo pri uništavanju Pompeje i Herkulaneja.
Homer
Malo je poznato što se u Grčkoj događalo u razdoblju od razaranja Troje. Četiri stoljeća poslije priču o zadnjoj godini Trojanskog rata ispričao nam je Homer. I priču Odisejeva povratka na Itaku. O nesretnim sudbinama pobjednika ponešto su nam rekli Eshil, Sofoklo i Euripid. Čini se da u Trojanskom ratu nije bilo pobjednika. Troja je razorena, a Grčka obezglavljena. Nastupio je grčki mračni vijek. Neki misle da je upravo Homer u temeljima veličanstvenog grčkog renesansnog razdoblja. Vjerujem im jer kako reče naš besmrtnik: Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Je li se povijest ponovila u Europi nakon tzv. križarskih ratova, teško je reći. Možda bi odgovor mogli dati znanstvenici koji interpretiraju povijesna zbivanja.
Nije poznato ni to što se u tom razdoblju događalo s plemenom Kiklopa. Homer nam priča ovu priču o Kiklopima.
Homer, Odiseja
Prijevod: Miloš N. Đurić (str. 128.)
Izdavač: „Prosveta“ 1963.
Otud odjedrismo dalje, al’ u srcu bejasmo tužni,
potom stignemo zemlji bezakonih, obesti punih
Kiklopa, štono nadom u besmrtne bogove žive,
stoga ne oru njiva i rukama ne sade ništa,
nego bez sejanja sve i bez oranja izrasta njima,
pšenica, ječam i loza, na kojoj grozdovi krupni
rastu i zru, a Divov ih dažd blagodatni hrani.
U njih ni skupština nema, ni veća ni zakona kakvih,
nego prebivaju svi na vrhuncima visokih gora,
svaki u prostranoj živi u spilji, te kako ga volja
upravlja ženom i decom, za Kiklope ne haje druge.
…
Onde je spavao čovek gorostasan, koji je stada
ona pasao sam u prikrajku; s drugima nikad
nije on saobrać’o, no samotan vježb’o se u zlu.
Bijaše strahovito golem, gromula; hlebojeđi nije
oveku priličan bio, na gustoj glavici gorskoj
usred visokih brda što samotna prestižu druge.
Otok na koji je stigao Odisej bio je Sicilija. Nije poznato kako su se osjećali besmrtnici Bront, Sterop i Arg, koji su i dalje vrijedno u kovačnici pomagali Hefestu, gledajući svoje lijene potomke. Nije poznato zašto je nova generacija Kiklopa smisao življenja pronašli u neradu i zlu. Možda je razlog u tome što su im bogovi omogućili život u obilju. Teško je dokučiti planove bogova. Možda je plan bio poslati ljudima poruku o odgajanju djece.
Jednu priču o Polifemu ispričao nam je Ovidije u svojim Metamorfozama.
Publije Ovidije Nason: Metamorfoze
Prijevod: T. Maretić
Izdala „Matica Hrvatska“ 1907.
Priču nam kazuje kroz usta Galateje.
„Akis bijaše sin Semetide Nimfe i Fauna,
Veliko materi svojoj veselje i ocu, al’ meni
I veće još, jer za mene privezo se jedinu bio,
Bijaše lijep i tek navršio šesnaest ljeta,
Nejasne malje mu bijahu po licu se osule nježnom.
Njega sam željela ja, a mene bez prekida Kiklop.
Pitaš li, Akisova u meni dali je ljubav
Jača bila il’ mržnja na Kiklopa, kazat ću, da je
Jednako oboje bilo. O Venero blaga, kolika
Sila je vlasti tvoje! Čak onaj nemili divljan
Samim šumama strašan, nijednom neviđen strancem
Bez kazni veljeg Olimpa prezirač i bogova višnjih,
Stade osjećat ljubav i osvojen žestokom žudnjom
Gori, na spilje svoje i na stada ne misli; sad se
Brine, da bude ljepši, Polifem brine se, da se
Dopadne; grabljama stane da češlja čupave kose,
A sad ga rezati srpom veseli kuštravu bradu
Ili u vodi ogledat i namještat divljačko lice…
….
Telem, Eurimov sin neprevaren od ptica nikad
K strašnome Polifemu pristupivši reče mu: „Oko
Jedino tvoje sred čela oduzet tebi će Uliks“.
Kiklop smijuć se reče: „O varaš se najluđi vraču,
Već ga je uzela druga“.
…
Rijetkima je poznata ova priča o zaljubljenosti divljana koji je i šumama strašan u krhku Galateju. Ali je mnogima poznata ona o zaljubljenosti King Konga u nježnu ljepoticu Ann Darrow. Galatejin vapaj O Venero blaga, kolika sila je vlasti tvoje! ponajbolje nas upozorava na to što se sve krije u značenju riječi ljubav. Ono što je svojom strelicom pokrenuo Eros u Polifemu, a što u King Kongu bila je ljubav. Jedna razorno posesivna, a druga nesebično zaštitnička. Pogledajmo što nam priča Ovidije.
U more naoklis ide brežuljak s drugijem rtom,
Valima s obje strane obliven. Divlji se Kiklop
Jednoć popeo na nj i sjeo baš posrijedi.
Vunata stada dođu za njime a nije ih nitko
Vodio; pred noge metne Polifem omoriku, koja
Za štap mu služaše, zgodna da drži motke lađene.
Onda sviralu od sto cijevi složenu uzme,
Zadršću bregovi svi od pastirske njegove svirke,
Zadršću vali; a ja u pećini skrita i sjedeć
Akisu svome na krilu s daleka besjede ove
Slušah ušima svojim i čuvši ih pamtim ih i sad:
„O Galatejo bjelja od cv’jetka kaline snježne,
Cvjetnija od livada, od visoke vitkija johe,
Sjajnija ti si od stakla, objesnija od mladog jarca,
Glađa od školjki, što ih valovi neprestano peru,
Draža od sunčeva sjaja u zimi i od ljetnog hlada,
Lik je od visoke platane tvoj plemenitiji, ljepši,
Od leda bistrija ti si, od zrelog grožđa si slađa,
Mekša od labuđeg perja i kiselog gustog mlijeka,
Krasnija, kada ne bježiš, od nakvašenog si vrta,
Bješnja si od junaca, što ukroćeni još nisu,
Tvrđa od staroga hrasta, prevarnija ti si od vala,
…
Al’ da me poznaješ dobro, od mene bježala ne bi,
Prošla bi svoje se plašnje, privući bi gledala mene.
…
Nedavno nađoh na vrhu planine mladijeh dvoje
Runjave medvjedice, baš zgodnih, da se igraš s njima;
Tako su slični da ih raspoznat jedva bi mogla.
Nađoh i rekoh: Vas ću pričuvat za dragu moju.
Ded iz sinjega mora pomoli dražesnu glavu,
Ded, Galateja, dođi, ne preziri darove moje!
…
Pomisli još, da mi otac u vašem kraljuje moru,
Njega ćeš imat za svekra. Ej smiluj se samo i molbu
Poniznu usliši, kad sam pod tebe jedinu potpo.
Prezirem Jupiter-boga i nebo i žestoke munje,
Al strah me, Nerejko, tebe, od munje gnjev ti je gori!
Lakše bi preziranje podnosio tvoje, da od svih
Bježiš; al’ Kiklopa zašto odbijajuć Akisa ljubiš?
Zašto li voliš s njime da grliš se nego sa mnom?
Nek on se dopada sebi i tebi, o Galateja,
Al’ to hotio ne bih; – nek priliku ulučim samo,
Znat će, da prema t’jelu tolikom i snagu imadem!
Živu ću drob mu iščupat i po polju ude razbacat,
A i po valima tvojim u pučini, – tako se združ’te!
Ja sav gorim i razdražen plam još i jače pali,
Mislim prenesenu svu da Etnu u prsima nosim
Sa svom njezinom snagom, a ne mariš ti Galateja!
Čitajući prelijepe stihove koje čudovište upućuje krhkoj ljepotici često sam se pitao jesam li se ikada susreo s ljepšom izjavom ljubavi. I pomislio kao i Galateja: O Venero blaga, kolika sila je vlasti tvoje!
Ovidije priča dalje.
Jednom zgodom Polifem naiđe na neoprezne ljubavnike. Njegov bijes nadmašivao je izrečene prijetnje. Ugledavši ga morska vila Galateja, strahom izbezumljena, skoči u more i nestade u dubinama. Akis se također dade u bijeg zazivajući Galateju i morske vile da ga pripuste u njihovo kraljevstvo. Čuvši ga Galateja, svladavši strah, iz morskih dubina ispliva na površinu. Prekasno da pomogne Akisu. Gledajući Akisa u bijegu Polifem odlomi komad planine i baci prema brzonogom Akisu. Samo je dio gromade zakačio Akisa, ali je to bilo dovoljno. Galateja je mogla samo gledati kako krv lipti iz ranjenog Akisa. I učinila je jedino što je mogla. Akis je opraštajući se od Galateje polako nestajao u potocima krvi. Rijeka koja je nastala pamti Akisa imenom.
Jedna druga priča kaže da je gnjevni Polifem prema ljubavnicima poslao krdo divljih konja. Od njihova topota zemlja se zatresla a more uzburkalo. Valovi su dosezali vrhove planina. Čvrsto se vezavši s Akisom plavom vrpcom Galateja povuče Akisa u razbješnjelo more. Spas u divljajućem moru Galateja je pronašla pretvorivši sebe i Akisa u ribe. Priča kaže da su ih bogovi postavili na nebo slaveći njihovu ljubav.
Zabavno mi je to što bogovi s lakoćom prepoznaju i znaju što je ljubav. Slave je na ovakav način, a ništa ne čine da je učine stvarnom i zaštite.
I danas mnogi ratni heroji posmrtno dobivaju medalje, koje im dodjeljuju moćnici koji su se poigravali s ratovima, umjesto da učine sve da ratova ne bude. A to moćnici mogu.
Homer nam priča drugu priču o Polifemu. Priču u kojoj je jedan nesretnik susreo drugoga. O Odiseju je poznato više nego o ijednom Grku. Nije imao božanske korijene, a teško je reći i da je bio miljenik bogova. Priča kaže da mu je pravi otac Sizif, a djed Autolik. Čini se da je baš od njih naslijedio mudrost, lukavost i oštroumnost. Grci bi rekli metis. Homer ga naziva sinom boli! Oni koji žele upoznati čovjeka koji je u vremenima kad su se bogovi družili s ljudima uspio preživjeti sve zamke i ljudske i božanske moći, neka se prepuste Homeru.
Na otok Kiklopa ljudska noga dugo nije stupila. Polifem je, bacajući stijene na brodove, potapao mnoge. Preživjeli su brodolomci to pamtili i prenosili poruku. Ali ljubavlju smućenog uma Polifem je počesto zaboravljao obilaziti otok. I događalo se da bi poneki brod pristao na obalu. Iscrpljeni mornari zanemarivali bi opasnost ugledavši stada koza i ovaca i bistre potoke na šumovitim obroncima planina. Neki su uspjeli otploviti popunivši zalihe hrane i vode, ali su mnogi znatiželjni mornari završili u ždrijelu Polifema. Polifemu se dopao okus ljudskog mesa. Prestao je brodove odvraćati, čak ih je s nestrpljenjem očekivao.
Odisejevih dvanaest brodova uz mnoge je ljudske žrtve prošlo morski tjesnac u kojem su vladale Scila i Haribda. Iscrpljena posada, došavši u mirno more, ispustila je vesla. Mornari su zalegli po palubama tugujući za nestalim prijateljima. Nisu primijetili da ih je morska struja odvela u prelijepu valu. Teško je naslutiti što je Odisej mislio kad je odabrao dvanaest mornara da ga slijede u istraživanje otoka. Jer mnogi su mu takvi pokušaji prije završavali loše. Možda je pokretač bila samo ljudska znatiželja.
Nije poznato zašto je sa sobom ponio mješinu slatkoga rujnog vina što mu ga pokloni sin Euntejev Maron, svećenik Apolonov. Uspinjući se rajskim okružjem uskoro pri vrhu brijega ugledaše pećinu. Prišavši bliže ustuknuše osupnuti veličinom otvora u brdo. Pokraj otvora nalazio se kamen koji je veličinom odgovarao otvoru. Nikada nisu vidjeli slično. Sa strahom su se upitali: tko živi ovdje? Da su znali stihove kojima je Polifem snubio Galateju, ne bi se iznenadili.
Pećine imam – dio od gore – sa svodom od živca
Kamena; niti se sunce usred ljeta u njima ćuti,
Niti se ćuti zima. Imadem jabuka, koje
K zemlji pritežu grane, i grožđa na lozama dugim
Grimiznog i zlatu sličnog; i jedno i drugo čuvam.
Sama ćeš rukama svojim u hladu iznikle šumskom
Meke jagode brati i jesenski brat ćeš drijenak
I šljive…
Opreznim koracima uđoše. Blago sunčevo svjetlo otkrivalo im je blaga na policama pri zidovima pećine. Pokraj ognjišta ugledaše stotinu medvjeđih koža. I pomisliše: ovdje se odmara Zeus. Zapališe vatru na ognjištu i najprije prinesoše žrtvu Zeusu zaštitniku. U oganj staviše sušenu medvjeđu šapu zalijevajući je opojnim vinom iz mješine. Odisej je bio zbunjen kad je shvatio da Zeus nije prihvatio žrtvu. Mornari tad počeše nagovarati Odiseja da napune torbe namirnicama i što prije krenu na brod. Nisu uspjeli.
U suton Polifem u pećinu utjera stado ovaca i koza. Ulaz u pećinu zatvori kamenom koji bi dvadeset volova jedva pokrenulo, kako nam reče Homer. Zbrinjavao je stado dok pokraj ognjišta nije ugledao nijemu skupinu.
„Ko ste vi, stranci? Odakle dojedriste putem vodenim?
Stigoste l’ s poslom ili nasumce lutate možda,
ko što gusari čine kad blude po pučini pustoj
igrajući se glavom da drugima donose jade?“
Tako se prodere, u nas u sviju se srce potrese…
Ali pošto se pribrah, za odgovor ja mu prozborih.
„Mi smo Ahejci, od Troje svakovrsni nemili vetri
amo nas dognaše preko goleme bezdane morske;
kući hitasmo mi, al’ na druge skrenusmo pute,
na druge staze, a tako nam Divova odluči volja.“
…
Odisejev riječi još su odzvanjale pećinom kad je Polifem zgrabio dva mornara. O zemlju ih tresne, raskomada potom i večeru pripremi sebi. Mlijeka se napio i legao na medvjeđe kože uz ognjište. Uskoro je grmljavina njegova sna bez snova ispunila pećinu. Osvetnički Odisej brzim korakom priđe uspavanoj tjelesini s isukanim mačem. Mač je bio u zraku kad je ugledao kamen na ulazu pećine. Noć je probdio smišljajući bijeg.
Dva mornara je Polifem doručkovao prije istjerivanja stada na pašu. Na odlasku vrati kamen na ulaz pećine.
Na otoku je raslo sve po mjeri divova. Poput jarbola je bila i svježe ubrana grana masline koju je u pećini pronašao Odisej. Mornari odsjekoše vrh po mjeri čovjeka. Noževi su im otupjeli dok su glačali dršku i oblikovali vrh čineći opasno koplje. Vatrom su ga iskalili i skrili u gnojištu stada. Tada im Odisej reče svoj plan i zatraži četiri pomoćnika za ostvarenje nauma. Tražio je najhrabrije pomoćnike, koji će s kopljem prići usnulom silniku – i zabiti ga u jedino oko. Nije bilo dobrovoljaca te su odlučili kockom.
Kiklop uveče stiže leporuna goneći stada,
odmah u prostranu spilju on utera pretila stada.
Velik podigne kamen i navali njega na ulaz.
…
Nakon što je zbrinuo blago Polifem zgrabi još dvojicu mornara i zgotovi sebi večeru. U trenutku kad je posegnuo za posudom s mlijekom priđe mu lukavi Odisej s mješinom rujnog vina.
„Evo ti Kiklope, vina kad ljudskog se najede mesa,
pij ga da znaš kakav napitak u lađi nam beše!“
Prevari se Polifem i pruži mu vrč u koji je Odisej ne štedeći lijevao vino. Polifem nije znao da su Grci odavno počeli vino razblaživati vodom. Bilo im je poznato što su činile Menade, Dinizove pratilje, opijene čistim vinom. Prevari se Polifem i pruži ruku s praznim vrčem još jednom. Ispijao je vino dok je vina bilo.
A kad je Kiklopu veće vino ispilo pamet,
onda mu ljubazne ove ja progovorim reči:
„Kiklope, kada me pitaš za moje ugledno ime,
kazaću, a ti poklon mi daj po svom obećanju.
Niko meni je ime, a Niko zovu me otac
i mati, tako sva me i ostala naziva družba.“
Tonući u pijani san Polifem jedva razumljivo promrmlja: pojest ću te zadnjega!
Kad je grmljavina pijanog hrkanja ispunila pećinu mornari izvukoše kolac, još jednom ga zažariše na ognjištu i ne oklijevajući zabiše u Polifemovo oko. Odisej se na kolac baci svom težinom zakrećući ga svom snagom. Kad je iz oka krv procurila brzo se skriše u mračnim kutcima pećine.
Bolni Polifemovi krici probijali su se kroz brdo i pred kamenom pećine uskoro osvanuše mu braća. Na njihova pitanja bolnim i nerazumljivim glasom reče: Slijep sam! Oslijepio me je Niko. Jadnik, rekoše oni. Ako je to učinio niko, mora da si u strašnoj groznici. Moli našeg oca Posejdona da ti pomogne i prestani da se dereš.
Priča dalje kaže da je Polifem uzaludno pretraživao pećinu nadajući se da bi mogao pohvatati družinu. U zoru je maknuo kamen s ulaza i pustio stado na ispašu. Svaku ovcu i kozu je ispraćao milovanjem po hrptu, ne sluteći da su se Odisej i drugovi mu čvrsto pridržavali za trbuhe ovnova.
Priča ne kaže što se kasnije događalo s Kiklopima. Za one koje zanima Odisejeva sudbina poruka je: Homera hitno u ruke!
OZIRIS
iliti, ima li duša mjeru na vagi
Vaga je prastari mjerni instrument bez kojeg su prirodne znanosti i danas nezamislive. Nezamislivo je i naše svakodnevno življenje bez vage. Već to bilo bi dovoljno da zasluži mjesto na nebu. I jeste na nebu. Nalazimo je u ranoj jeseni u pojasu na nebeskoj sferi po kojem se prividno gibaju Sunce, Mjesec i planeti Sunčeva sustava. U tom području nalazimo zviježđa: Ovan, Ribe, Vodenjak, Jarac, Strijelac, Zmijonosac, Škorpion, Vaga, Djevica, Lav, Rak, Blizanci i Bik. Pojas je nazvan Zodijak (grč. ζῳδιαϰός, od ζῴδιον: životinjica; lik). Astrolozi pretpostavljaju da gibanje planeta, Sunca i Mjeseca zodijakom i njihov položaj u trenutku rođenja utječe na ljudsku sudbinu, što im služi za proricanje događaja. O tome se na zabavan način očitovao T. Brache riječima upućenim Kepleru: Bog nam je dao astrologiju da od nečega možemo živjeti – i baviti se istraživanjem neba. I živjeli su udobno proričući budućnost moćnicima.
Praznovjerje je jedan od moćnih pokretača. Sve dok ljudi vjeruju u nešto, to nešto i postoji stvarnije od okružja u kojem obitavamo.
Bogovi su moć vage prepoznali na neobičan način. Duše umrlih odlaze u Had. Kamo će koja duša određivali su Minos, Radamant i Eak. Priča kaže da je to, stavljajući duše umrlih na vagu, određivao Minos. Vaga je prepoznata kao nepogrešivi instrument, kojim se čak mogu izmjeriti vrline i grijesi ljudi koji su s dušom došli na vagu.
Ove rečenice bile bi dovoljne da zaključim i ovu zvjezdanu priču. Bile bi da puno jasniju i detaljniju priču nisu ispisali Egipćani. O tome nam svjedoče piramide i mnoga grobna mjesta davnih moćnika, a ponajviše egipatska Knjiga mrtvih!
Krenuvši u potragu za vagom, s Knjigom mrtvih u rukama, naišao sam na strahotne priče koje su prethodile mjerenju duše. Ponajprije na priču o Izidi i Ozirisu. Ono što znamo o njima dolazi nam od Plutarha, koji je priču ispričao stoljećima poslije. Zabavno je da nemamo priču samih Egipćana o njima. Plutarhovu priču o Izidi i Ozirisu za nas je ukratko prepričala Anja Kovačić.
Egipatski Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uopće. Božica neba Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze (Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvorođeni sin) preuzeo pravo na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set je želio preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu se odlučio za ubojstvo. Set je uz pomoć sedamdeset dva zavjerenika naveo Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je tobože ponuđen na poklon, a onda su ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris umro, Izida je tražila njegovo tijelo. Voda je odnijela lijes u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo drvo i sarkofag se našao na njegovoj krošnji. Kad ga je Izida našla, u obliku ptice spolno opći s Ozirisom i začinje sina – Horusa mlađeg. Set je ponovno našao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na četrnaest dijelova i razbacao diljem Egipta. Izida je opet krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis, a na mjestima gdje su našli dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetišta. Anubis je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog svijeta. Ozirisov sin Horus se zavjetovao da će osvetiti oca i preuzeti prijestolje od Seta, no to je već drugi mit.
Jedna priča kaže da je Izidu tijekom traganja za dijelovima Ozirisova tijela spasila riba. I kaže da ju je zahvalna Izida postavila na nebo kao Južnu ribu. U drugoj je priči riba spasila Afroditinu kći Derketo (starogrčki: Δερκετὼ).
U potrazi za vagom i dušom u rukama mi se našla Masperova Poviest iztočnih naroda. Priča je zabavna jer je knjigu izdala Matica Hrvatska 1883. godine. Ispisao ju je vunderkid koji je nastavio velebno djelo vunderkida Champolliona, kojega često nazivaju ocem moderne egiptologije.
Istraživanje bilo čega uvijek je prekrasna pustolovina. Nikad ne znate što je iza brda dok ne dosegnete vrh brda.
Čitajući Masperove riječi odjednom ih više nisam čuo. Fascinacija hrvatskim jezikom bila je takva da sam samo uživao.
Prepuštam i vama da otkrijete što ja jesam.
Gaston Maspero: Poviest iztočnih naroda
Preveo s francuzkoga: Gavro Manojlović
Zagreb 1883
Naklada „Matice Hrvatske“
Str. 28/31
Najobljubljeniji od bogovskih kraljeva bio je Osiris. Neću da pokušam pripoviedati priču o njem, jer većega diela spomenika za takovu svrhu nemamo jošte, a oni spomenici koje imamo, još su nam pretamni a da bi nama dali razpoznati, što li od toga pripada jednoj, a što li drugoj theologijskoj školi, koje su jedna za drugom u Aegyptu vladale. Njegov je mythos samo jedan od onih oblika, kojimi bi obično prikazivali borbu dobra i zla, borbu boga reda sa metežem kaosa. Osiris, dobro biće prvoga reda (U n n o v r é), u vjekovitoj je borbi sa prokletnikom Setom (T y p h o n o m); on je kao sunčani bog i podzemni oblik Râ-in vječni neprijatelj Setu, bogu tame i noći. Kada bi na zapadu sunčanom nestalo njega, Râa „kralju danu, vladaru noći, koji napried koraca bez stanke i umora“, ni onda on ne bi zastanuo tiekom svojim, nego bi „na tajanstvenoj stazi zapadnih krajeva stupao u popriek hadskih tmina, „otkuda se nije povratilo ništa živo“, i putovao kroz dvanaest sati, dok bi stigao na iztok i na novo se svjetlu ukazao. Ovaj svakidanji rodjaj i svakdanja ova smrt, uviek jednaka, bila je Aegypćanom udahnula mythos o Osirisu. Kao što svi bogovi, i Osiris je sunce: u obliku Râ-a svietli na nebu za dvanaest sati dana, a u obliku Osirisa Unnovré-a kraljuje zemljom. Pa kao što na Râ-a svaki dan napadne te ga pobiedi noć, koja se čini da ga je progutala za uviek, tako Osirisa izdaje Set, koji ga razkomada i njegove udove razspe, da se više nikada nebi pojavio.
…
Ova borba, koja svaki dan na novo počinje te je znamenovala život božanstva, bila je ujedno znakom čovječjega života. Jer život za sbilja nije bio stegnut samo na ovu zemlju. Biće, koje se na našu zemlju radjalo, već je negdje živjelo, te mu je poslije toga drugdje njegdje živjeti: trenutci njegova zemaljskoga života bili su samo jedna postaja, jedno bivanje (K h e p r a u) bitisanja, komu se nije znalo ni početka ni kraja. Svaka postaja ovoga bitisanja, dakle i čovječji život, odgovarao je jednomu danu u životu sunca i Osirisa. Rodjaj čovjeka bijaše dizanje sunca na iztoku, njegova smrt izčezavanje na zapadu neba.
Za svoga zemaljskoga života čovjek sastoji nada sve od uma (K h u) i tiela; jednim se drži Boga, a drugim se pripaja materiji i mahnam njezinim. U načelu je ovom dielku uma, koji čini njegovo biće te je obdjenut tanahnim svjetlom, slobodno ići od svieta do svieta i djelovati na elemente te ih uredjivati i oplodjivati kako mu se svidi. Ali čim udje u zemaljsku uzu, skine sa sebe ovu ognjenu prevlaku, koja bi samim svojim doticajem mogla uništiti surove elemente, od kojih smo miešani, te se upuzne u substancu, koja nije toli odlična, prem još uviek božanska. Ova substanca, koju dušom (b a) zovemo, primi um u se, pa ga ogrne koprenom, koja mu sjaj oslabi; ali, budući da je ona sama još uviek prečista, a da bi se vjenčala ravno sa materijom, upotrebljava za prienos svojih naredaba i izvršbu svoje volje niži agens, d u h iliti d a h (n i v u). Jedini se duh, budući nesavršen, može razliti tielom a da ga neuništi ili ozliedi; on prodire kroza žile, nadimlje arterije, mieša se s krvlju, napunjuje i rek bi nosi čitavo životinjsko biće. Duša (b a) je ovoj uma (k h u), duh (n i v u) je ovoj duše, tielo (k h a t) je ovoj duha; svi se ovi dielovi, različiti i porietlom i svojstvi, drže nevidivom vezom, koja traje dok i život, a sve skupa sačinjaju čovjeka.
…
Kraj je došao, čovjek je zemlji umro. Odmah se duh povuče nazad u dušu, krv stine, žile se i arterije isprazne, a tielo bi se, prepušteno samo sebi, naskoro raztvorilo u čestice, kad mu balsamovanje nebi podalo nješto nalik na vječnost. Oslobodjeni um primi opet svoju sjajnu oblaku i postane demonom (k h u). Duša, zapuštena od uma, koji ju je vodio, a u isti čas oblakšana od tiela, koje ju je tištalo, ukazuje se sama pred sudištem, gdje Osiris Khent-Ament zasieda okružen od četrdeset i dva člana podzemne porote. Njezina savjest, ili kako bi Aegypćani rekli, njezino s r d c e, govori proti njoj; svjedočanstvo je njegova života oteštava ili razrješuje; djela joj se važu na neprievarnoj tezulji istine i pravde i prema tome, jesu li pronašasta težkimi ili lakomi, izriče podzemna porota sud, koji je razum dužan izvršiti.
Pogledajmo na kraju kako su Egipćani vidjeli svoj posljednji sud.
Prikaz „vaganja duše” ili „vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.
Put života u tri svijeta, onoga na zemlji, Amenti i nebu, ostvarivao se poznavanjem riječi boga i stvarajući je istinom u obrani od svih moći zla. Prema Knjizi mrtvih, smrt dolazi na svijet pomoću neznanja, a ne znanja. Hermes kaže: “Bezbožnost duše je neznanje. Vrlina duše je znanje.”
DEUKALION I PIRA
Neki kažu da su prvi ljudi bili Pelazgi, koji su u Arkadiji, iz zmijskih zuba izrasli iz zemlje. Drugi pričaju o bogu svih stvari, neki ga nazivaju Prirodom, koji je nenadano izronio iz Kaosa, odvojio zemlju od neba, vodu od zemlje…i na kraju stvorio čovjeka, jedino biće koje gleda u nebo i promatra Sunce, Mjesec i zvijezde. Treći nam kažu da je Prometej stvorio čovjeka miješajući glinu s vodom. Stvorio ga je nalik bogovima usadivši mu znatiželju. Četvrti poriču sve i kažu da je čovjeka rodila Geja na najljepšem mjestu u Atici. Često je znala reći da su ljudi njezina najbolja djeca. Prvi čovjek bio je Alalkomenej. Priča kaže da je bio Zeusov savjetnik i Atenin učitelj.
Ovi ljudi živjeli su za vladavine Krona. Živjeli su bezbrižno. Nisu morali raditi. Hranili su se slatkim žirom, divljim voćem i medom koji je kapao s drveća. Pili su ovčje i kozje mlijeko ostajući vječno mladi. Dani su im prolazili u igri i veselju, a smrt su prihvaćali kao san. Bila je to zlatna rasa ljudi. Njih više nema ali se njihov duh zadržao kod onih koji žive skromno, u skladu s prirodom i pravedno.
Naslijedila ih je srebrna rasa. I ovi su ljudi bili nalik bogovima. Jeli su kruh i bili potpuno odani majkama. Živjeli su i preko stotinu godina. Bili su glupi i svadljivi. Nisu ratovali međusobno, ali nisu ni bogovima prinosili žrtve. Zeus ih je uništio.
Brončana rasa na zemlju je došla kao jasenov plod. Jeli su meso i kruh i uživali u ratovanju. Bili su drski i okrutni. Sve ih je ugrabila Crna Smrt.
Četvrta rasa nastavak je brončane, ali su to bili časni i plemeniti ljudi. Očevi su im bili bogovi a majke smrtnice. Sudjelovali su u pohodu Argonauta i u Trojanskom ratu. Sada borave na Elizejskim poljima.
Peta rasa je željezna. Preživjeli su do danas. Poznati su po bešćutnosti, nepravednosti, pohoti i izdajstvima.
Likaon
Likaon je bio Pelazgov sin. Vladao je u brdovitoj Arkadiji. Neki kažu da je imao dvadeset i dva sina, a drugi da ih je bilo pedeset. Čini se da je zanemario njihov odgoj pokušavajući uvesti red među divljim gorštacima. Kad je uspio zahvalan Zeusu prinese žrtvu. Priča kaže da je žrtvovao najmlađeg sina, ne sluteći što je pokrenuo. Gnjevni Zeus pretvori ga u vuka a dvore mu razori gromom.
Likaona su naslijedili sinovi.
Nedugo potom do Zeusa stigoše vijesti o njihovim zločinima. Zeus se preruši u siromaška i krene u Arkadiju. Prolazio je zapuštenim selima. Ovce su i koze besciljno lutale obroncima planina. Ljudi koje je sretao bili su zlovoljni, neljubazni i agresivni, pa ih je zaobilazio. Helije je umorne konje upravo uvodio u štalu kad je Zeus na brdu ugledao svjetlo koje ga je vodilo dalje. Bahata raskalašenost, koja ga je dočekala, bila je na razini najrazuzdanijih Dionizovih bakanalija. Ne zna se zašto je dvorana utihnula kad se na vratima pojavio siromašak. Čini se da su Likaonovi sinovi pomislili isto smišljajući novu zabavu. Ljubazno dočekaše siromaška i posjedoše na čelo stola. Pred njim se brzo stvori pehar rujnog vina, a polugole žene ga razodjenuše, masirajući ga i kezeći mu se iza leđa. Uskoro pred siromaška iskoračiše dječaci sa zdjelom toplog variva od iznutrica ovaca i koza. Tišina se mogla rezati kad je Zeus pružio ruku prema zdjeli. Svi su mislili da neće prepoznati okus iznutrica njihova brata Niktima, kojeg su netom zaklali i skuhali njemu za večeru. Zeusov gnjev osjetio se i na Olimpu. Naglo se izdiže izvrnuvši stol i objavi u punom sjaju. U bijesu sve prisutne pretvori u vukove. A Niktima vrati u život.
Teško je naslutiti što je mislio Zeus na Olimpu nakon toga. Nitko od bogova nije se usuđivao prići mu zamišljenom ni u doseg oka. Jednom je uništio ljudsku rasu. I shvatio da bogovi ne postoje bez ljudi. Bez ljudi su bogovi ratovali međusobno. Nama nije poznato koliko je vremena prošlo od srebrne rase do pojave brončanih ljudi i što se sve događalo na nebu, zemlji i podzemnom svijetu. Zeus je znao, i čini se da mu se takva budućnost nije svidjela. Ljudi su mu se zgadili. Znao je da ih mora kazniti, ali znao je i to da dolazeće rase ljudi nisu postajale bolje. Morao ih je kazniti ali tako da ne uništi ljudski rod.
Atlantida
Svima je poznata priča o zemlji Atlantidi. Bila je to zemlja blagostanja. Zemlja u kojoj nije bilo nesretnih ljudi. Jesu li to bili potomci zlatne rase teško je reći. Ja vjerujem da su oni Prometejeva djeca. I da su to bili ljudi koje je znatiželja odvela na put istinske mudrosti. Međutim, čini se da i mudrost nije bezgrješna. Ljudi su pomislili da im bogovi ne trebaju. I prestali su ih štovati. Čini se da od svojeg praoca Prometeja nisu naučili najvažnije: Ne sukobljavajte se s bogovima. Sam je iskusio njihovu srdžbu. Još uvijek je prikovan za planinu Kavkaz, jer bogovima se suprotstavio.
Zeus je znao da mora uništiti zlo, ali je teško dokučiti zašto je odlučio uništiti i Atlantidu. Čini se da bogovi ne voli sretne ljude, ili možda samo one koji ih ne štuju.
Silnik Posejdon nije se pitao zašto ga je brat pozvao na planinu Kavkaz.
Zeus mu reče što od njega očekuje. Reče mu: želim veliki potop! Želim uništiti ljudski rod! Treba mi tvoja pomoć! Posejdonpristade zaklevši se vodom svete rijeke Stiks. Nije slutio da njihov dogovor sluša, na Kavkazu okovani, Prometej. Ne zna se je li upravo to bila Zeusova namjera.
Deukalion i Pira
Deukalion je bio Prometejev brat. Vladao je u Ftiji. Često je dolazio na Kavkaz želeći Prometeju svojom blizinom i razgovorom olakšavati muke. Njihovo sljedeće druženje kratko je trajalo. Nakon upozorenja Deukalion pohita kući. Dok je on gradio čamac, žena mu Pira, prikupljala je neophodne namirnice. Netom su se otisnuli na pučinu zapuše južni vjetar, kiša poče padati, a nabujale rijeke sručiše se niz planine potapajući doline. Razina mora je nekontrolirano rasla. Naselja uz obale mora nestajala su u dubinama.
Priča kaže i to da je Zeus osobno, tijekom jednoga dana i noći, munjama i gromovima razorio Atlantidu. Koju je potom progutalo more.
Kad je Zeus, nakon devet dana zaustavio Posejdona, iz vode se naziralo samo nekoliko planinskih vrhova. Priča kaže da su umorni Deukalion i Pira iz broda iskoračili na vrhu planine Parnas. Kad se more povuklo prinesoše žrtvu Zeusu zaštitniku bjegunaca. U Temidinom hramu, pokraj rijeke Kefis, usrdno i ponizno moliše Zeusa za obnavljanjem ljudske rase. Čini se da je upravo to bio Zeusov plan. Posla im Hermesa s porukom da će ispuniti njihove molbe. Ubrzo se u hramu objavi i Temida. Reče im: Pokrijte glave i bacajte kosti majke svoje preko ramena!
Nije trebalo dugo da Pira i Deukalion shvate da je Temida mislila na Majku Zemlju. Prekriše glave i počeše kamenje uz rijeku bacati preko ramena. Kamen koji je bacio Deukalion postajao je muškarac, a kamenje koje je preko ramena prebacivala Pira obnavljalo je ženski rod.
Priča dalje kaže da nova ljudska rasa nije nadmašila prethodnu. Kaže da su ljudi u Arkadiji obnovili Likaonove gnusobe. Istina je i to da i danas traje neuspješna potraga za zemljom blagostanja i sretnih ljudi, Atlantidom.
Likaona u obličju vuka je Zeus postavio na nebo kao opomenu ljudima. A neki kažu da je i Deukalion na nebu u zviježđu vodenjaka.
PTOLEMEJ, Klaudije
Zvjezdane priče
Zvjezdane su priče nastale slijedom traga koji je u Almagestu ostavio Klaudije Ptolemej. Riječ je o grčkom / egipatskom matematičaru, astronomu, geografu i glazbenom teoretičaru koje je živio i stvarao u Aleksandriji (oko 85 – oko 165). U djelu Veliki matematički sustav astronomije (Μεγάλη μαϑηματιϰὴ σύνταξις τὴς ἀστρονομίας), poznatijem kao Almagest sustavno je izložio antičku znanost o svemiru.
Osnivač Aleksandrije, grada u delti Nila, osvajač je Aleksandar Makedonski. Nakon njegove smrti u podjeli osvojenih područja Aleksandrov general Ptolemej na upravljanje je dobio Egipat. Uskoro se proglasio faraonom imenom Ptolemej I. Soter (367.-283. pr. Kr.). Stolovao je u Aleksandriji. Nedugo potom je Aleksandrija postala najbogatiji i najmoćniji grad – luka na Sredozemlju. I danas postoji, ali u pamćenju čovječanstva ostaje zauvijek po svjetioniku izgrađenom na otočiću Farosu i hramu Muza (Museion). Zbog čega se jedan general odlučio osnovati knjižnicu, teško je dokučiti, ali je knjižnica uskoro postala mjesto okupljanja najbriljantnijih umova u Sredozemlju. Na raspolaganju su im bili brojni svici rukopisa pisani na gotovo svim tada poznatim jezicima (grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski). U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija i povijest. Jedan od upravitelja knjižnice bio je Aristarh sa Samosa (oko 320. – oko 250. pr. Kr.). Navodim ga kao čovjeka koji je još tada dokučio ustroj Svemira i Sunčeva planetarnog sustava (heliocentrični sustav).
Klaudiju su Ptolemeju, bez sumnje bili poznati Aristarhovi radovi i teško je dokučiti zbog čega ih je u potpunosti zanemario polazeći od pretpostavke da je Zemlja središte Sunčeva sustava (geocentrični sustav). Neki kažu da je slijedio Aristotelova razmišljanja o prirodi. Ja volim misliti da genijalni umovi stvaraju vjerujući samo sebi. Klaudije je, s pretpostavkom Zemlje u središtu Svemira, izgradio prekrasan logički sustav. Volim misliti i to da je, s pretpostavkom Sunca u središtu Sunčeva sustava, mogao dokučiti ono što je dokučio Kepler tisuću i petsto godina kasnije. Naime, upravo temeljem Aristarhova poimanja Svemira, Eratosten (276. – Aleksandrija, 194. pr. Kr.) je izmjerio Zemlju. Danas često kažemo: čudni su putovi Gospodnji.
Mnogi danas s lakoćom Ptolemeja etiketiraju glavnim krivcem za mračni srednji vijek u znanosti, koji je uslijedio. Ja mislim da je on samo slijedio svoj genij.
Međutim, ono što je neupitno, i ostat će zauvijek, jest njegovo katalogiziranje zvijezda vidljivih oku. Neki kažu da je on preuzeo Hiparhov katalog (1022 zvjezdana objekta) i da je samo imenovao skupine zvijezda (zviježđa). Pokazalo se da je upravo to temelj znanosti koju danas nazivamo astrognozija.
Činjenica je da je Ptolomejeva teorija Sunčeva sustava preživjela tisuću i petsto godina, a i to da će astrognozija živjeti zauvijek. Klaudije Ptolemej je besmrtnik! Mislim da ne postoji znanstvenik čiji ego ne stremi istome.
Pokušavajući dokučiti način izbora imena za koja se odlučio Klaudije, još jednom sam osjetio silno poštovanje. Možda je tada bilo normalno znati sve što su ispisali Heziod i Homer. Moguće je da je pročitao Pauzanijev putopis i Ovidijeve Pretvorbe. Pretpostavljam da je u knjižnici naišao i na Plutarhove radove, a sigurno je da znao sve o egipatskoj mitologiji. Ali unatoč tome, bez jasne slike neba (1022 zvijezde) u umu, teško je i pomisliti da je moguće grupirati zvijezde i imenovati zviježđa.
Za kraj sam ostavio Južnu krunu i Trokut.
O Južnoj kruni (Corona Australis je zviježđe na južnoj nebeskoj hemisferi) postoje dvije priče. Jedna kaže da je to kruna Kentaura, a druga Strijelca. Vi odlučite. Ja mislim da je Klaudije samo poželio napraviti ravnotežu Sjevernoj kruni (Corona Borealis).
A kada je riječ o Trokutu, mislim da je Klaudije prekrasno iskazao svoju zahvalnost i počast Aleksandriji i Hramu muza u delti (Δ) Nila.