Zvjezdane priče – Deukalion i Pira

DEUKALION I PIRA

Neki kažu da su prvi ljudi bili Pelazgi, koji su u Arkadiji, iz zmijskih zuba izrasli iz zemlje. Drugi pričaju o bogu svih stvari, neki ga nazivaju Prirodom, koji je nenadano izronio iz Kaosa, odvojio zemlju od neba, vodu od zemlje…i na kraju stvorio čovjeka, jedino biće koje gleda u nebo i promatra Sunce, Mjesec i zvijezde. Treći nam kažu da je Prometej stvorio čovjeka miješajući glinu s vodom. Stvorio ga je nalik bogovima usadivši mu znatiželju. Četvrti poriču sve i kažu da je čovjeka rodila Gea na najljepšem mjestu u Atici. Često je znala reći da su ljudi njezina najbolja djeca. Prvi čovjek bio je Alalkomenej. Priča kaže da je bio Zeusov savjetnik i Atenin učitelj.

Ovi ljudi živjeli su za vladavine Krona. Živjeli su bezbrižno. Nisu morali raditi. Hranili su se slatkim žirom, divljim voćem i medom koji je kapao s drveća. Pili su ovčje i kozje mlijeko ostajući vječno mladi. Dani su im prolazili u igri i veselju, a smrt su prihvaćali kao san. Bila je to zlatna rasa ljudi. Njih više nema ali se njihov duh zadržao kod onih koji žive skromno u skladu s prirodom i pravedno.

Naslijedila ih je srebrna rasa. I ovi su ljudi bili nalik bogovima. Jeli su kruh i bili potpuno odani majkama. Živjeli su i preko stotinu godina. Bili su glupi i svadljivi. Nisu ratovali međusobno, ali nisu ni bogovima prinosili žrtve. Zeus ih je uništio.

Brončana rasa na zemlju je došla kao jasenov plod. Jeli su meso i kruh i uživali u ratovanju. Bili su drski i okrutni. Sve ih je ugrabila Crna Smrt.

Četvrta rasa nastavak je brončane, ali su to bili časni i plemeniti ljudi. Očevi su im bili bogovi a majke smrtnice. Sudjelovali su u pohodu Argonauta i u Trojanskom ratu. Sada borave na Elizejskim poljima.

Peta rasa je željezna. Preživjeli su do danas. Poznati su po bešćutnosti, nepravednosti, pohoti i izdajstvima.

Likaon

Likaon je bio Pelazgov sin. Vladao je u brdovitoj Arkadiji. Neki kažu da je imao dvadeset i dva sina, a drugi da ih je bilo pedeset. Čini se da je zanemario njihov odgoj pokušavajući uvesti red među divljim gorštacima. Kad je uspio zahvalan Zeusu prinese žrtvu. Priča kaže da je žrtvovao najmlađeg sina, ne sluteći što je pokrenuo. Gnjevni Zeus pretvori ga u vuka a dvore mu razori gromom.

Likaona su naslijedili sinovi.

Nedugo potom do Zeusa stigoše vijesti o njihovim zločinima. Zeus se preruši u siromaška i krene u Arkadiju. Prolazio je zapuštenim selima. Ovce su i koze besciljno lutale obroncima planina. Ljudi koje je sretao bili su zlovoljni, neljubazni i agresivni, pa ih je zaobilazio. Helije je umorne konje upravo uvodio u štalu kad je Zeus na brdu ugledao svjetlo koje ga je vodilo dalje. Bahata raskalašenost, koja ga je dočekala, bila je na razini najrazuzdanijih Dionizovih bakanalija. Ne zna se zašto je dvorana utihnula kad se na vratima pojavio siromašak. Čini se da Likaonovi sinovi pomislili isto smišljajući novu zabavu. Ljubazno dočekaše siromaška i posjedoše na čelo stola. Pred njim se brzo stvori pehar rujnog vina, a polugole žene ga razodjenuše, masirajući ga i kezeći mu se iza leđa. Uskoro pred siromaška iskoračiše polugoli dječaci sa zdjelom toplog variva od iznutrica ovaca i koza. Tišina se mogla rezati kad je Zeus pružio ruku prema zdjeli. Svi su mislili da neće prepoznati okus iznutrica njihova brata Niktima, kojeg su netom zaklali i skuhali njemu za večeru. Zeusov gnjev osjetio se i na Olimpu. Naglo se izdiže izvrnuvši stol i objavi u punom sjaju. U bijesu sve prisutne pretvori u vukove. A Niktima vrati u život.

Teško je naslutiti što je mislio Zeus na Olimpu nakon toga. Nitko od bogova nije se usuđivao prići mu zamišljenom ni u doseg oka. Jednom je uništio ljudsku rasu. I shvatio da bogovi ne postoje bez ljudi. Jer bez ljudi su bogovi ratovali međusobno. Nama nije poznato koliko je vremena prošlo od srebrne rase do pojave brončanih ljudi i što se sve događalo na nebu, zemlji i podzemnom svijetu. Zeus je znao, i čini se da mu se takva budućnost nije svidjela. Ljudi su mu se zgadili. Znao je da ih mora kazniti, ali znao je i to da dolazeće rase ljudi nisu postajale bolje. Morao ih je kazniti ali tako da ne uništi ljudski rod.

Atlantida

Svima je poznata priča o zemlji Atlantidi. Bila je to zemlja blagostanja. Zemlja u kojoj nije bilo nesretnih ljudi. Jesu li to bili potomci zlatne rase teško je reći. Ja vjerujem da su oni Prometejeva djeca. I da su to bili ljudi koje je znatiželja odvela na put istinske mudrosti. Međutim, čini se da i mudrost nije bezgrješna. Ljudi su pomislili da im bogovi ne trebaju. I prestali su ih štovati. Čini se da od svojeg praoca Prometeja nisu naučili najvažnije: Ne sukobljavajte se s bogovima. Sam je iskusio njihovu srdžbu. Još uvijek je prikovan za planinu Kavkaz, jer bogovima se suprotstavio.

Zeus je znao da mora uništiti zlo, ali je teško dokučiti zašto je odlučio uništiti i Atlantidu. Čini se da ni bogovi ne voli sretne ljude.

Silnik Posejdon nije se pitao zašto ga je brat pozvao na planinu Kavkaz.

Zeus mu reče što od njega očekuje. Reče mu: želim veliki potop! Želim uništiti ljudski rod! Treba mi tvoja pomoć! Posejdonpristade zaklevši se vodom svete rijeke Stiks. Nije slutio da njihov dogovor sluša, na Kavkazu okovani, Prometej. Ne zna se je li upravo to bila Zeusova namjera.

Deukalion i Pira

Deukalion je bio Prometejev brat. Vladao je u Ftiji. Često je dolazio na Kavkaz želeći Prometeju svojom blizinom i razgovorom olakšavati muke. Njihovo sljedeće druženje kratko je trajalo. Nakon upozorenja Deukalion pohita kući. Dok je on gradio čamac, žena mu Pira, prikupljala je neophodne namirnice. Netom su se otisnuli na pučinu zapuše južni vjetar, kiša poče padati, a nabujale rijeke sručiše se niz planine i počeše potapati doline. Razina mora je nekontrolirano rasla. Naselja uz obale mora nestajala su u dubinama.

Priča kaže i to da je Zeus osobno, tijekom jednoga dana i noći, munjama i gromovima razorio Atlantidu. Koju je potom progutalo more.

Kad je Zeus, nakon devet dana zaustavio Posejdona, iz vode se naziralo samo nekoliko planinskih vrhova. Priča kaže da su umorni Deukalion i Pira iz broda iskoračili na vrhu planine Parnas. Kad se more povuklo prinesoše žrtvu Zeusu zaštitniku bjegunaca. U Temidinom hramu, pokraj rijeke Kefis, usrdno i ponizno moliše Zeusa za obnavljanjem ljudske rase. Čini se da je upravo to bio Zeusov plan. Posla im Hermesa s porukom da će ispuniti njihove molbe. Ubrzo se u hramu objavi i Temida. Reče im: Pokrijte glave i bacajte kosti majke svoje preko ramena!

Nije trebalo dugo da Pira i Deukalion shvate da je Temida mislila na Majku Zemlju. Prekriše glave i počeše kamenje uz rijeku bacati preko ramena. Kamen koji je bacao Deukalion postajao je muškarac, a kamenje koje je preko ramena prebacivala Pira obnavljalo je ženski rod.

Priča dalje kaže da nova ljudska rasa nije nadmašila prethodnu. Kaže da su ljudi u Arkadiji obnovili Likaonove gnusobe. Istina je i to da i danas traje neuspješna potraga za zemljom blagostanja i sretnih ljudi, Atlantidom.

Likaona u obličju vuka je Zeus postavio na nebo kao opomenu ljudima. A neki kažu da je i Deukalion na nebu u zviježđu vodenjaka.

Autor: Nikica Simić