OZIRIS
iliti, ima li duša mjeru na vagi
Vaga je prastari mjerni instrument bez kojeg su prirodne znanosti i danas nezamislive. Nezamislivo je i naše svakodnevno življenje bez vage. Već to bilo bi dovoljno da zasluži mjesto na nebu. I jeste na nebu. Nalazimo je u ranoj jeseni u pojasu na nebeskoj sferi po kojem se prividno gibaju Sunce, Mjesec i planeti Sunčeva sustava. U tom području nalazimo zviježđa: Ovan, Ribe, Vodenjak, Jarac, Strijelac, Zmijonosac, Škorpion, Vaga, Djevica, Lav, Rak, Blizanci i Bik. Pojas je nazvan Zodijak (grč. ζῳδιαϰός, od ζῴδιον: životinjica; lik). Astrolozi pretpostavljaju da gibanje planeta, Sunca i Mjeseca zodijakom i njihov položaj u trenutku rođenja utječe na ljudsku sudbinu, što im služi za proricanje događaja. O tome se na zabavan način očitovao T. Brache riječima upućenim Kepleru: Bog nam je dao astrologiju da od nečega možemo živjeti – i baviti se istraživanjem neba. I živjeli su udobno proričući budućnost moćnicima.
Praznovjerje je jedan od moćnih pokretača. Sve dok ljudi vjeruju u nešto, to nešto i postoji stvarnije od okružja u kojem obitavamo.
Bogovi su moć vage prepoznali na neobičan način. Duše umrlih odlaze u Had. Kamo će koja duša određivali su Minos, Radamant i Aek. Priča kaže da je to, stavljajući duše umrlih na vagu, određivao Minos. Vaga je prepoznata kao nepogrešivi instrument, kojim se čak mogu izmjeriti vrline i grijesi ljudi koji su s dušom došli na vagu.
Ove rečenice bile bi dovoljne da zaključim i ovu zvjezdanu priču. Bile bi da puno jasniju i detaljniju priču nisu ispisali Egipćani. O tome nam svjedoče piramide i mnoga grobna mjesta davnih moćnika, a ponajviše egipatska Knjiga mrtvih!
Krenuvši u potragu za vagom, s Knjigom mrtvih u rukama, naišao sam na strahotne priče koje su prethodile mjerenju duše. Ponajprije na priču o Izidi i Ozirisu. Ono što znamo o njima dolazi nam od Plutarha, koji je priču ispričao stoljećima poslije. Zabavno je da nemamo priču samih Egipćana o njima. Plutarhovu priču o Izidi i Ozirisu za nas je ukratko prepričala Anja Kovačić.
Egipatski Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uopće. Božica neba Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze (Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvorođeni sin) preuzeo pravo na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set je želio preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu se odlučio za ubojstvo. Set je uz pomoć sedamdeset dva zavjerenika naveo Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je tobože ponuđen na poklon, a onda su ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris umro, Izida je tražila njegovo tijelo. Voda je odnijela lijes u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo drvo i sarkofag se našao na njegovoj krošnji. Kad ga je Izida našla, u obliku ptice spolno opći s Ozirisom i začinje sina – Horusa mlađeg. Set je ponovno našao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na četrnaest dijelova i razbacao diljem Egipta. Izida je opet krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis, a na mjestima gdje su našli dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetišta. Anubis je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog svijeta. Ozirisov sin Horus se zavjetovao da će osvetiti oca i preuzeti prijestolje od Seta, no to je već drugi mit.
U potrazi za vagom i dušom u rukama mi se našla Masperova Poviest iztočnih naroda. Priča je zabavna jer je knjigu izdala Matica Hrvatska 1883. godine. Ispisao ju je vunderkid koji je nastavio velebno djelo vunderkida Champolliona, kojega često nazivaju ocem moderne egiptologije.
Istraživanje bilo čega uvijek je prekrasna pustolovina. Nikad ne znate što je iza brda dok ne dosegnete vrh brda.
Čitajući Masperove riječi odjednom ih više nisam čuo. Fascinacija hrvatskim jezikom, nekontaminiranim kojekakvim utjecajima, bila je takva da sam samo uživao.
Prepuštam i vama da otkrijete što ja jesam.
Gaston Maspero: Poviest iztočnih naroda
Preveo s francuzkoga: Gavro Manojlović
Zagreb 1883
Naklada „Matice Hrvatske“
Str. 28/31
Najobljubljeniji od bogovskih kraljeva bio je Osiris. Neću da pokušam pripoviedati priču o njem, jer većega diela spomenika za takovu svrhu nemamo jošte, a oni spomenici koje imamo, još su nam pretamni a da bi nama dali razpoznati, što li od toga pripada jednoj, a što li drugoj theologijskoj školi, koje su jedna za drugom u Aegyptu vladale. Njegov je mythos samo jedan od onih oblika, kojimi bi obično prikazivali borbu dobra i zla, borbu boga reda sa metežem kaosa. Osiris, dobro biće prvoga reda (U n n o v r é), u vjekovitoj je borbi sa prokletnikom Setom (T y p h o n o m); on je kao sunčani bog i podzemni oblik Râ-in vječni neprijatelj Setu, bogu tame i noći. Kada bi na zapadu sunčanom nestalo njega, Râa „kralju danu, vladaru noći, koji napried koraca bez stanke i umora“, ni onda on ne bi zastanuo tiekom svojim, nego bi „na tajanstvenoj stazi zapadnih krajeva stupao u popriek hadskih tmina, „otkuda se nije povratilo ništa živo“, i putovao kroz dvanaest sati, dok bi stigao na iztok i na novo se svjetlu ukazao. Ovaj svakidanji rodjaj i svakdanja ova smrt, uviek jednaka, bila je Aegypćanom udahnula mythos o Osirisu. Kao što svi bogovi, i Osiris je sunce: u obliku Râ-a svietli na nebu za dvanaest sati dana, a u obliku Osirisa Unnovré-a kraljuje zemljom. Pa kao što na Râ-a svaki dan napadne te ga pobiedi noć, koja se čini da ga je progutala za uviek, tako Osirisa izdaje Set, koji ga razkomada i njegove udove razspe, da se više nikada nebi pojavio.
…
Ova borba, koja svaki dan na novo počinje te je znamenovala život božanstva, bila je ujedno znakom čovječjega života. Jer život za sbilja nije bio stegnut samo na ovu zemlju. Biće, koje se na našu zemlju radjalo, već je negdje živjelo, te mu je poslije toga drugdje njegdje živjeti: trenutci njegova zemaljskoga života bili su samo jedna postaja, jedno bivanje (K h e p r a u) bitisanja, komu se nije znalo ni početka ni kraja. Svaka postaja ovoga bitisanja, dakle i čovječji život, odgovarao je jednomu danu u životu sunca i Osirisa. Rodjaj čovjeka bijaše dizanje sunca na iztoku, njegova smrt izčezavanje na zapadu neba.
Za svoga zemaljskoga života čovjek sastoji nada sve od uma (K h u ) i tiela; jednim se drži Boga, a drugim se pripaja materiji i mahnam njezinim. U načelu je ovom dielku uma, koji čini njegovo biće te je obdjenut tanahnim svjetlom, slobodno ići od svieta do svieta i djelovati na elemente te ih uredjivati i oplodjivati kako mu se svidi. Ali čim udje u zemaljsku uzu, skine sa sebe ovu ognjenu prevlaku, koja bi samim svojim doticajem mogla uništiti surove elemente, od kojih smo miešani, te se upuzne u substancu, koja nije toli odlična, prem još uviek božanska. Ova substanca, koju dušom (b a) zovemo, primi um u se, pa ga ogrne koprenom, koja mu sjaj oslabi; ali, budući da je ona sama još uviek prečista, a da bi se vjenčala ravno sa materijom, upotrebljava za prienos svojih naredaba i izvršbu svoje volje niži agens, d u h iliti d a h (n i v u). Jedini se duh, budući nesavršen, može razliti tielom a da ga neuništi ili ozliedi; on prodire kroza žile, nadimlje arterije, mieša se s krvlju, napunjuje i rek bi nosi čitavo životinjsko biće. Duša (b a) je ovoj uma (k h u), duh (n i v u) je ovoj duše, tielo (k h a t) je ovoj duha; svi se ovi dielovi, različiti i porietlom i svojstvi, drže nevidivom vezom, koja traje dok i život, a sve skupa sačinjaju čovjeka.
…
Kraj je došao, čovjek je zemlji umro. Odmah se duh povuče nazad u dušu, krv stine, žile se i arterije isprazne, a tielo bi se, prepušteno samo sebi, naskoro raztvorilo u čestice, kad mu balsamovanje nebi podalo nješto nalik na vječnost. Oslobodjeni um primi opet svoju sjajnu oblaku i postane demonom (k h u). Duša, zapuštena od uma, koji ju je vodio, a u isti čas oblakšana od tiela, koje ju je tištalo, ukazuje se sama pred sudištem, gdje Osiris Khent-Ament zasieda okružen od četrdeset i dva člana podzemne porote. Njezina savjest, ili kako bi Aegypćani rekli, njezino s r d c e, govori proti njoj; svjedočanstvo je njegova života oteštava ili razrješuje; djela joj se važu na neprievarnoj tezulji istine i pravde i prema tome, jesu li pronašasta težkimi ili lakomi, izriče podzemna porota sud, koji je razum dužan izvršiti.
Pogledajmo na kraju kako su Egipćani vidjeli svoj posljednji sud.
Prikaz „vaganja duše” ili „vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.
Put
života u tri svijeta, onoga na zemlji, Amenti i nebu, ostvarivao se
poznavanjem riječi boga i stvarajući je istinom u obrani od svih
moći zla. Prema Knjizi mrtvih, smrt dolazi na svijet pomoću
neznanja, a ne znanja. Hermes kaže: “Bezbožnost duše je
neznanje. Vrlina duše je znanje.”
