POLIFEM
Heziod, Postanak bogova
Prijevod: dr. Branimir Glavičić
Izdavač: „Veselin Masleša“, 1975.
Zemlja i Kiklope rodi u kojih je žestoko srce;
Bronta, Steropa rodi i Arga silovite ćudi,
(Zeusu dadoše grom i munju načiniše oni)
Koji u svemu baš na bogove bijahu nalik,
Ali im jedino oko po srijedi bijaše čela.
Snaga se krijepost, vještina u njihovu vidjela radu.
Kiklopi
Drugačijost nije poželjna.
Vidjevši svoju djecu bogovima nalik, njihovu krjepost i vještine, ali i žestinu i silovitost u srcima, Uran se prepade svoje djece. Naslućivao je da bi njihova krjepost mogla ugroziti njegovu bahatu moć. I baci ih u Tartar. Zaboravio je da Klota tkaje niti, Laheza plete, a Atropa u rukama drži škare usuda i besmrtnika. Zaboravio je na Suđenice.
Krjepost Kiklopa uvijek bi bila prepreka da krenu protiv oca. Ali krjepost nije krasila Krona i Titane, drugu Uranovu djecu. Podli Kron oslobodi Kiklope i zamoli ih da mu iskuju moćno oružje. Zahvalni Kiklopi skovaše dijamantni srp i dadoše Kronu ne znajući njegov mračni naum. Nedugo potom Kron zavlada Olimpom. Usnulom Uranu srpom je uzeo moć. Njegove je genitalije bacio daleko u Ocean.
I Kron je zaboravio Suđenice. Kiklope odmah vrati u Tartar i okova teškim lancima. Čuvala ih je Kempa, zmajoliko žensko čudovište.
Čini se da se ponajveći zločini događaju u obitelji.
Poznata nam je priča o tome kako je Zeus zavladao Olimpom. I on je poput Krona, prije pohoda na oca, oslobodio Kiklope. Zahvalni Kiklopi skovaše mu grom i munju. Oružje koje je presudilo u svrgavanju Krona. Zeus je bio ponešto mudriji od oca i djeda, te dobrodušne Kiklope uputi Hefestu, koji ih uze za ispomoć u svojoj kovačnici. I danas svjedočimo kako marljivo rade. Kovačnica se nalazi na Siciliji na vrhu planine koja se zove Etna. Kada se Kiklopi zanesu u radu možemo gledati prekrasne potoke lave i najljepši vatromet ikada viđen. U dolini Catanije i na padinama Etne sada je plodno vulkansko tlo, prepuno vinograda i voćnjaka. Potomci Kiklopa iz Etne naslijedili su dobrodušnost i sve graditeljske vještine očeva. I danas možemo gledati bedeme koje su gradili u Mikeni i Tirintu. Nazvani su kiklopske zidine.
Druga priča kaže da je Zeus u Etnu bacio smrtnog neprijatelja, čudovišnog Tifona. Ja vjerujem da je čudovišni Tifon skončao u Vezuvu. I da je njegovo zlo isplivalo pri uništavanju Pompeje i Herkulaneja.
Homer
Malo je poznato što se u Grčkoj događalo u razdoblju od razaranja Troje. Četiri stoljeća poslije priču o zadnjoj godini Trojanskog rata ispričao nam je Homer. I priču Odisejeva povratka na Itaku. O nesretnim sudbinama pobjednika ponešto su nam rekli Eshil, Sofoklo i Euripid. Čini se da u Trojanskom ratu nije bilo pobjednika. Troja je razorena, a Grčka obezglavljena. Nastupio je grčki mračni vijek. Neki misle da je upravo Homer u temeljima veličanstvenog grčkog renesansnog razdoblja. Vjerujem im jer kako reče naš besmrtnik: Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Je li se povijest ponovila u Europi nakon tzv. križarskih ratova, teško je reći. Možda bi odgovor mogli dati znanstvenici koji interpretiraju povijesna zbivanja.
Nije poznato ni to što se u tom razdoblju događalo s plemenom Kiklopa. Homer nam priča ovu priču o Kiklopima.
Homer, Odiseja
Prijevod: Miloš N. Đurić (str. 128.)
Izdavač: „Prosveta“ 1963.
Otud odjedrismo dalje, al’ u srcu bejasmo tužni,
potom stignemo zemlji bezakonih, obesti punih
Kiklopa, štono nadom u besmrtne bogove žive,
stoga ne oru njiva i rukama ne sade ništa,
nego bez sejanja sve i bez oranja izrasta njima,
pšenica, ječam i loza, na kojoj grozdovi krupni
rastu i zru, a Divov ih dažd blagodatni hrani.
U njih ni skupština nema, ni veća ni zakona kakvih,
nego prebivaju svi na vrhuncima visokih gora,
svaki u prostranoj živi u spilji, te kako ga volja
upravlja ženom i decom, za Kiklope ne haje druge.
…
Onde je spavao čovek gorostasan, koji je stada
ona pasao sam u prikrajku; s drugima nikad
nije on saobrać’o, no samotan vježb’o se u zlu.
Bijaše strahovito golem, gromula; hlebojeđi nije
oveku priličan bio, na gustoj glavici gorskoj
usred visokih brda što samotna prestižu druge.
Otok na koji je stigao Odisej bio je Sicilija. Nije poznato kako su se osjećali besmrtnici Bront, Sterop i Arg, koji su i dalje vrijedno u kovačnici pomagali Hefestu, gledajući svoje lijene potomke. Nije poznato zašto je nova generacija Kiklopa smisao življenja pronašli u neradu i zlu. Možda je razlog u tome što su im bogovi omogućili život u obilju. Teško je dokučiti planove bogova. Možda je plan bio poslati ljudima poruku o odgajanju djece.
Jednu priču o Polifemu ispričao nam je Ovidije u svojim Metamorfozama.
Publije Ovidije Nason: Metamorfoze
Prijevod: T. Maretić
Izdala „Matica Hrvatska“ 1907.
Priču nam kazuje kroz usta Galateje.
„Akis bijaše sin Semetide Nimfe i Fauna,
Veliko materi svojoj veselje i ocu, al’ meni
I veće još, jer za mene privezo se jedinu bio,
Bijaše lijep i tek navršio šesnaest ljeta,
Nejasne malje mu bijahu po licu se osule nježnom.
Njega sam željela ja, a mene bez prekida Kiklop.
Pitaš li, Akisova u meni dali je ljubav
Jača bila il’ mržnja na Kiklopa, kazat ću, da je
Jednako oboje bilo. O Venero blaga, kolika
Sila je vlasti tvoje! Čak onaj nemili divljan
Samim šumama strašan, nijednom neviđen strancem
Bez kazni veljeg Olimpa prezirač i bogova višnjih,
Stade osjećat ljubav i osvojen žestokom žudnjom
Gori, na spilje svoje i na stada ne misli; sad se
Brine, da bude ljepši, Polifem brine se, da se
Dopadne; grabljama stane da češlja čupave kose,
A sad ga rezati srpom veseli kuštravu bradu
Ili u vodi ogledat i namještat divljačko lice…
….
Telem, Eurimov sin neprevaren od ptica nikad
K strašnome Polifemu pristupivši reče mu: „Oko
Jedino tvoje sred čela oduzet tebi će Uliks“.
Kiklop smijuć se reče: „O varaš se najluđi vraču,
Već ga je uzela druga“.
…
Rijetkima je poznata ova priča o zaljubljenosti divljana koji je i šumama strašan u krhku Galateju. Ali je mnogima poznata ona o zaljubljenosti King Konga u nježnu ljepoticu Ann Darrow. Galatejin vapaj O Venero blaga, kolika sila je vlasti tvoje! ponajbolje nas upozorava na to što se sve krije u značenju riječi ljubav. Ono što je svojom strelicom pokrenuo Eros u Polifemu, a što u King Kongu bila je ljubav. Jedna razorno posesivna, a druga nesebično zaštitnička. Pogledajmo što nam priča Ovidije.
U more naoklis ide brežuljak s drugijem rtom,
Valima s obje strane obliven. Divlji se Kiklop
Jednoć popeo na nj i sjeo baš posrijedi.
Vunata stada dođu za njime a nije ih nitko
Vodio; pred noge metne Polifem omoriku, koja
Za štap mu služaše, zgodna da drži motke lađene.
Onda sviralu od sto cijevi složenu uzme,
Zadršću bregovi svi od pastirske njegove svirke,
Zadršću vali; a ja u pećini skrita i sjedeć
Akisu svome na krilu s daleka besjede ove
Slušah ušima svojim i čuvši ih pamtim ih i sad:
„O Galatejo bjelja od cv’jetka kaline snježne,
Cvjetnija od livada, od visoke vitkija johe,
Sjajnija ti si od stakla, objesnija od mladog jarca,
Glađa od školjki, što ih valovi neprestano peru,
Draža od sunčeva sjaja u zimi i od ljetnog hlada,
Lik je od visoke platane tvoj plemenitiji, ljepši,
Od leda bistrija ti si, od zrelog grožđa si slađa,
Mekša od labuđeg perja i kiselog gustog mlijeka,
Krasnija, kada ne bježiš, od nakvašenog si vrta,
Bješnja si od junaca, što ukroćeni još nisu,
Tvrđa od staroga hrasta, prevarnija ti si od vala,
…
Al’ da me poznaješ dobro, od mene bježala ne bi,
Prošla bi svoje se plašnje, privući bi gledala mene.
…
Nedavno nađoh na vrhu planine mladijeh dvoje
Runjave medvjedice, baš zgodnih, da se igraš s njima;
Tako su slični da ih raspoznat jedva bi mogla.
Nađoh i rekoh: Vas ću pričuvat za dragu moju.
Ded iz sinjega mora pomoli dražesnu glavu,
Ded, Galateja, dođi, ne preziri darove moje!
…
Pomisli još, da mi otac u vašem kraljuje moru,
Njega ćeš imat za svekra. Ej smiluj se samo i molbu
Poniznu usliši, kad sam pod tebe jedinu potpo.
Prezirem Jupiter-boga i nebo i žestoke munje,
Al strah me, Nerejko, tebe, od munje gnjev ti je gori!
Lakše bi preziranje podnosio tvoje, da od svih
Bježiš; al’ Kiklopa zašto odbijajuć Akisa ljubiš?
Zašto li voliš s njime da grliš se nego sa mnom?
Nek on se dopada sebi i tebi, o Galateja,
Al’ to hotio ne bih; – nek priliku ulučim samo,
Znat će, da prema t’jelu tolikom i snagu imadem!
Živu ću drob mu iščupat i po polju ude razbacat,
A i po valima tvojim u pučini, – tako se združ’te!
Ja sav gorim i razdražen plam još i jače pali,
Mislim prenesenu svu da Etnu u prsima nosim
Sa svom njezinom snagom, a ne mariš ti Galateja!
Čitajući prelijepe stihove koje čudovište upućuje krhkoj ljepotici često sam se pitao jesam li se ikada susreo s ljepšom izjavom ljubavi. I pomislio kao i Galateja: O Venero blaga, kolika sila je vlasti tvoje!
Ovidije priča dalje.
Jednom zgodom Polifem naiđe na neoprezne ljubavnike. Njegov bijes nadmašivao je izrečene prijetnje. Ugledavši ga morska vila Galateja, strahom izbezumljena, skoči u more i nestade u dubinama. Akis se također dade u bijeg zazivajući Galateju i morske vile da ga pripuste u njihovo kraljevstvo. Čuvši ga Galateja, svladavši strah, iz morskih dubina ispliva na površinu. Prekasno da pomogne Akisu. Gledajući Akisa u bijegu Polifem odlomi komad planine i baci prema brzonogom Akisu. Samo dio gromade zakačio je Akisa, ali je to bilo dovoljno. Galateja je mogla samo gledati kako krv lipti iz ranjenog Akisa. I učinila je jedino što je mogla. Akis je opraštajući se od Galateje polako nestajao u potocima krvi. Rijeka koja je nastala pamti Akisa imenom.
Jedna druga priča kaže da je gnjevni Polifem prema ljubavnicima poslao krdo divljih konja. Od njihova topota zemlja se zatresla a more uzburkalo. Valovi su dosezali vrhove planina. Čvrsto se vezavši s Akisom plavom vrpcom Galateja povuče Akisa u razbješnjelo more. Spas u divljajućem moru Galateja je pronašla pretvorivši sebe i Akisa u ribe. Priča kaže da su ih bogovi postavili na nebo slaveći njihovu ljubav.
Zabavno mi je to što bogovi s lakoćom prepoznaju i znaju što je ljubav. Slave je na ovakav način, a ništa ne čine da je učine stvarnom i zaštite.
I danas mnogi ratni heroji posmrtno dobivaju medalje, koje im dodjeljuju moćnici koji su se poigravali s ratovima, umjesto da učine sve da ratova ne bude. A to moćnici mogu.
Homer nam priča drugu priču o Polifemu. Priču u kojoj je jedan nesretnik susreo drugoga. O Odiseju je znano više nego o ijednom Grku. Nije imao božanske korijene, a teško je reći i da je bio miljenik bogova. Priča kaže da mu je pravi otac Sizif, a djed Autolik. Čini se da je baš od njih naslijedio mudrost, lukavost i oštroumnost. Grci bi rekli metis. Homer ga naziva sinom boli! Oni koji žele upoznati čovjeka koji je u vremenima kad su se bogovi družili s ljudima uspio preživjeti sve zamke i ljudske i božanske moći, neka se prepuste Homeru.
Na otok Kiklopa ljudska noga dugo nije stupila. Polifem je, bacajući stijene na brodove, potapao mnoge. Preživjeli brodolomci to su pamtili i prenosili poruku. Ali ljubavlju smućenog uma Polifem je počesto zaboravljao obilaziti otok. I događalo se da bi poneki brod pristao na obalu. Iscrpljeni mornari zanemarivali bi opasnost ugledavši stada koza i ovaca i bistre potoke na šumovitim obroncima planina. Neki su uspjeli otploviti popunivši zalihe hrane i vode, ali su mnogi znatiželjni mornari završili u ždrijelu Polifema. Polifemu se dopao okus ljudskog mesa. Prestao je brodove odvraćati, čak ih je s nestrpljenjem očekivao.
Odisejevih dvanaest brodova uz mnoge je ljudske žrtve prošlo morski tjesnac u kojem su vladale Scila i Haribda. Iscrpljena posada, došavši u mirno more, ispustila je vesla. Mornari su zalegli po palubama tugujući za nestalim prijateljima. Nisu primijetili da ih je morska struja odvela u prelijepu valu. Teško je naslutiti što je Odisej mislio kad je odabrao dvanaest mornara da ga slijede u istraživanje otoka. Jer mnogi su mu takvi pokušaji prije završavali loše. Možda je pokretač bila samo ljudska znatiželja.
Nije poznato zašto je sa sobom ponio mješinu slatkoga rujnog vina što mu ga pokloni sin Euntejev Maron, svećenik Apolonov. Uspinjući se rajskim okružjem uskoro pri vrhu brijega ugledaše pećinu. Prišavši bliže ustuknuše osupnuti veličinom otvora u brdo. Pokraj otvora nalazio se kamen koji je veličinom odgovarao otvoru. Nikada nisu vidjeli slično. Sa strahom su se upitali: tko živi ovdje? Da su znali stihove kojima je Polifem snubio Galateju, ne bi se iznenadili.
Pećine imam – dio od gore – sa svodom od živca
Kamena; niti se sunce usred ljeta u njima ćuti,
Niti se ćuti zima. Imadem jabuka, koje
K zemlji pritežu grane, i grožđa na lozama dugim
Grimiznog i zlatu sličnog; i jedno i drugo čuvam.
Sama ćeš rukama svojim u hladu iznikle šumskom
Meke jagode brati i jesenski brat ćeš drijenak
I šljive…
Opreznim koracima uđoše. Blago sunčevo svjetlo otkrivalo im je blaga na policama pri zidovima pećine. Pokraj ognjišta ugledaše stotinu medvjeđih koža. I pomisliše: ovdje se odmara Zeus. Zapališe vatru na ognjištu i najprije prinesoše žrtvu Zeusu zaštitniku. U oganj staviše sušenu medvjeđu šapu zalijevajući je opojnim vinom iz mješine. Odisej je bio zbunjen kad je shvatio da Zeus nije prihvatio žrtvu. Mornari tad počeše nagovarati Odiseja da napune torbe namirnicama i što prije krenu na brod. Nisu uspjeli.
U suton Polifem u pećinu utjera stado ovaca i koza. Ulaz u pećinu zatvori kamenom koji bi dvadeset volova jedva pokrenulo, kako nam reče Homer. Zbrinjavao je stado dok pokraj ognjišta nije ugledao nijemu skupinu.
„Ko ste vi, stranci? Odakle dojedriste putem vodenim?
Stigoste l’ s poslom ili nasumce lutate možda,
ko što gusari čine kad blude po pučini pustoj
igrajući se glavom da drugima donose jade?“
Tako se prodere, u nas u sviju se srce potrese…
Ali pošto se pribrah, za odgovor ja mu prozborih.
„Mi smo Ahejci, od Troje svakovrsni nemili vetri
amo nas dognaše preko goleme bezdane morske;
kući hitasmo mi, al’ na druge skrenusmo pute,
na druge staze, a tako nam Divova odluči volja.“
…
Odisejev riječi još su odzvanjale pećinom kad je Polifem zgrabio dva mornara. O zemlju ih tresne, raskomada potom i večeru pripremi sebi. Mlijeka se napio i legao na medvjeđe kože uz ognjište. Uskoro je grmljavina njegova sna bez snova ispunila pećinu. Osvetnički Odisej brzim korakom priđe uspavanoj tjelesini s isukanim mačem. Mač je bio u zraku kad je ugledao kamen na ulazu pećine. Noć je probdio smišljajući bijeg.
Dva mornara je Polifem doručkovao prije istjerivanja stada na pašu. Na odlasku vrati kamen na ulaz pećine.
Na otoku je raslo sve po mjeri divova. Poput jarbola je bila i svježe ubrana grana masline koju je u pećini pronašao Odisej. Mornari odsjekoše vrh po mjeri čovjeka. Noževi su im otupjeli dok su glačali dršku i oblikovali vrh čineći opasno koplje. Vatrom su ga iskalili i skrili u gnojištu stada. Tada im Odisej reče svoj plan i zatraži četiri pomoćnika za ostvarenje nauma. Tražio je najhrabrije pomoćnike, koji će s kopljem prići usnulom silniku – i zabiti ga u jedino oko. Nije bilo dobrovoljaca te su odlučili kockom.
Kiklop uveče stiže leporuna goneći stada,
odmah u prostranu spilju on utera pretila stada.
Velik podigne kamen i navali njega na ulaz.
…
Nakon što je zbrinuo blago Polifem zgrabi još dvojicu mornara i zgotovi sebi večeru. U trenutku kad je posegnuo za posudom s mlijekom priđe mu lukavi Odisej s mješinom rujnog vina.
„Evo ti Kiklope, vina kad ljudskog se najede mesa,
pij ga da znaš kakav napitak u lađi nam beše!“
Prevari se Polifem i pruži mu vrč u koji je Odisej ne štedeći lijevao vino. Polifem nije znao da su Grci odavno počeli vino razblaživati vodom. Bilo im je poznato što su činile Menade, Dinizove pratilje, opijene čistim vinom. Prevari se Polifem i pruži ruku s praznim vrčem još jednom. Ispijao je vino dok je vina bilo.
A kad je Kiklopu veće vino ispilo pamet,
onda mu ljubazne ove ja progovorim reči:
„Kiklope, kada me pitaš za moje ugledno ime,
kazaću, a ti poklon mi daj po svom obećanju.
Niko meni je ime, a Niko zovu me otac
i mati, tako sva me i ostala naziva družba.“
Tonući u pijani san Polifem jedva razumljivo promrmlja: pojest ću te zadnjega!
Kad je grmljavina ispunila pećinu mornari izvukoše kolac, još jednom ga zažariše na ognjištu i ne oklijevajući zabiše u Polifemovo oko. Odisej se na kolac baci svom težinom zakrećući ga svom snagom. Kad je iz oka krv procurila brzo se skriše u mračnim kutcima pećine.
Bolni Polifemovi krici probijali su se kroz brdo i pred kamenom pećine uskoro osvanuše mu braća. Na njihova pitanja bolnim i nerazumljivim glasom reče: Slijep sam! Oslijepio me je Niko. Jadnik, rekoše oni. Ako je to učinio niko, mora da si u strašnoj groznici. Moli našeg oca Posejdona da ti pomogne i prestani da se dereš.
Priča dalje kaže da je Polifem uzaludno pretraživao pećinu nadajući se da bi mogao pohvatati družinu. U zoru je maknuo kamen s ulaza i pustio stado na ispašu. Svaku ovcu i kozu je ispraćao milovanjem po hrptu, ne sluteći da su se Odisej i drugovi mu čvrsto pridržavali za trbuhe ovnova.
Priča ne kaže što se kasnije događalo s Kiklopima. Za one koje zanima Odisejeva sudbina poruka je: Homera pod hitno u ruke!
