Priča o zvijezdama

Priče o zvijezdama

iz pera dr. sc. Maksima Klarina

Astrognozija

Vedro noćno nebo bez mjesečine prekriveno je mnoštvom svijetlih nebeskih tijela. Iako se često može čuti da na nebu ima “bezbroj” zvijezda, u svjetlom onečišćenom gradskom okruženju opažač je u stanju vidjeti tek nekoliko desetaka najsvjetlijih, dok u potpunom mraku daleko od blještavila civilizacije, na primjer na otvorenom moru ili u djelovima prirode daleko od gradova razaznaje najviše oko 2000 njih. Ono što vidi su razne vrste nebeskih objekata, prije svega planeti, zvijezde, zvjezdana jata, naša galaksija Mliječni put, druge galaksije, zvjezdani sustavi, nebule ili maglice. Od osam planeta Sunčevog sustava može vidjeti samo četiri, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn. Ponekad, uglavnom u ranim jutarnjim satima, nebom prolete meteori koji u trenutku zasvijetle, projure nebeskim svodom i odmah se ugase. To su meteori. Ponekad su meteori bučni, vrlo svjetli, ne gase se odmah a za sobom ostavljaju trag koji svijetli duže vrijeme, ponekad eksplodiraju. To su bolidi. Ponekad takvi objekti i ne izgore u atmosferi nego padnu na zemlju izazivajući manje ili veće posljedice. To su meteoriti. Rjeđe se pojavljuju relativno veliki objekti koji svijetle poput baklji ostavljajući iza sebe dugački rep uvijek okrenut na suprotnu stranu od one na kojoj se nalazi Sunce, zadržavaju se mjesecima, postupno se gase i na kraju nestaju da bi se ponovo pjavili nakon točno određenog vremena, uvijek u jednakim intervalima. To su kometi. Golim okom opažač ne može vidjeti nebeska tijela kao što su dva udaljena planeta, Uran i Neptun, satelite koji prate planete Sunčevog sustava, planetoide, udaljene galaksije, ledene gromade Kupierovog pojasa kao što je na primjer Pluton, donedavno smatran devetim planetom. Ta se nebeska tijela mogu opažati jedino korištenjem optičkih pomagala kao što su teleskopi ili dalekozori. Planet Merkur može se vidjeti jedino ako se unaprijed vreba trenutak kad će se pojaviti, uvijek u blizini Sunca.

Veličine i udaljenosti nebeskih tijela vrlo su različite i nepojmljivo velike. Na primjer, ako bi promjer Zemlje bio 0,1 m (10 centimetara), Sunca bi imalo promjer 11 metara, Jupiter 1,12 metara, Saturn 0,94 metra, Uran 0,4 metra, Neptun 0,38 m, Venera 0,09 metara (9 centimetara), Mars 0,53 metra (5,3 cm) i Mrkur 0,04 m (4 centimetra). U istom razmjeru Mrkur bi od Sunca biio udaljen 452 m, Venera 848 m, Zemlja 1173 m, Mars 1800 m, Jupiter 6 km, Saturn 11 km, Uran 23 km i Neptun 35 km. Ako bi Zemlja imala masu od 1 kg Merkurova masa bila bi samo 6 dekagrama, Marsa 11 dekagrama, Venere 82 dekagrama, ali masa Urana bila bi 15 kg, Neptuna 17 kg, Saturna 95 kg, Jupitera 318 kg, a masa Sunca u tim bi proporcijama iznosila čak 333 tone.

U ovim ramjerima oko Zemlje bi na udaljenosti od 3 metra kružio Mjesec čiji bi promjer bio 2,7 cm a masa samo 1,2 dekagrama. Nama najbliža zvijezda (Proxima Centauri) u ovom bi razmjeru bila daleko oko 400.000 kilometara, što je više od udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Najveća do sada otkrivena zvijezda u svemiru (crveni hipergigant VY Canis Majoris) imala bi promjer od oko 22 km (2000 puta veći od našeg Sunca). Nama najbliža galaksija (M31 Andromeda) nalazila bi se na rubu našeg Sunčevog sustava.

Ali unatoč tako različitim veličinama i udaljenostima opažaču na površini beznačajno malenog planeta Zemlje nebo izgleda kao neka staklena kugla na kojoj su smještena nebeska tijela naizgled sva jednako udaljena a razlikuju se samo po svom sjaju. Ta imaginarna staklena kugla zove se nebeska sfera, a sjaj zvijezda mjeri se brojem koji se zove magnituda. Raspored na nebeskoj sferi je trajan, sva nebeska tijela mijenjaju svoje položaje samo u odnosu na opažača a uzrok tome je rotacija Zemlje. Međutim međusobni položaji većine nebeskih tijela nikad se ne mijenjaju, zapravo svoje položaje na sferi mijenjaju samo Mjesec, Sunce i planeti odnosno ona tijela koja pripadaju Sunčevu sustavu. Ostala nebeska tijela su nepokretna i grupirana su u skupine koje se zovu konstelacije ili zviježđa. Zamišljene crte kojima se, radi raspoznavanja, međusobno povezuju zvijezde u konstelacijama zovu se alignamenti, a grana astronomije koja se bavi prepoznavanjem zvijezda i zviježđa te primjenom nebeskih tijela u orjentaciji zove se astrognozija.

Pojedine pojave u prirodi tijekom ljudske povijesti bile su pokrivene velom neznanja i predrasuda pa su nekim pojavama dodjeljivana mistična svojstva. Najzagonetnije pojave događale su se negdje “na nebu”, “s neba” je sijalo Sunce, su udarali gromovi, bljeskale munje, padao snijeg ili kiša, divljale oluje, uz strašnu tutnjavu na Zemlju padali meteoriti, razlivali se meteorski rojevi. Nije stoga čudno što su sve te neobjašnjive, “nadnaravne” pojave pripisivane nadnaravnim bićima, pa je sjedište svih bogova u svim religijama negdje u visinama, ili na vrhovima visokih planina ili na “nebu”. A nebo označavaju zvijezde pa su i njima pripisivana mistična svojstva. Posebno važno za sudbine ljudi i planeta općenito bila su ona zviježđa po kojima se tijekom godine kreće izvor sveg života na Zemlji – Sunce, Trinaest je takvih zviježđa, ona uglavnom imaju oznake iz životinjskog carstva, pa su nazvana zviježđima zodijaka.

Magnituda

Magnituda je broj kojim se označava sjaj nebeskih tijela. Postoji apsolutna i prividna magnituda:

Apsolutna magnituda (oznaka M) je sjaj nebeskog tijela koji bi ono imalo da je od Sunčeva sustava udaljeno 10 parseca¹.

Prividna magnituda (oznaka m) je prividni sjaj zvijezde opažan sa Zemlje, izražava se brojem bez dimenzije koji je veći što je sjaj manji. Omjer između cijelih brojeva je 1:2,512² (nebesko tijelo magnitude +1 je 2,512 puta sjajnije od tijela magnitude +2 a tijelo magnitude +2 je 2,512 puta sjajnije od tijela magnitude +3.

Golim okom moguće je vidjeti nebeska tijela magnitude +6. Sunce ima najnižu magnitudu (-26,8), Mjesec -12,6. Najviši sjaj od planeta ima Venera (magnituda -4,4), a javeći sjaj nebeskih tijela izvan Sunčeva sustava ima najveća zvijezda Velikog psa (α Canis majoris) Sirius s magnitudom -1,4.

Zviježđa

Ljudi su zvijezde smjestili u zviježđa još prije najmanje 6000 godina, u možda najsudbonosnijem razdoblju ljudske povijesti, u vrijeme agrarne reforme kad je homo sapiens sakupljač postao homo sapiens zemljoradnik. Tijekom te reforme koja je potrajala nekoliko tisuća godina ljudi su bili primorani okrenuti pogled prema nebu jer je o raspoloženju neba ovisio urod kao rezultat njihovog cjelogodišnjeg napora. Među zvjezdanim rasporedom drevni su znanstvenici razaznali oblike različitih životinja, mitoloških osoba ili drugih živih ili neživih objekata te pojedinim skupinama zvijezda dali njihova imena.

Drevne su civilizacije imala svoja zviježđa koja su nosila imena njihovih bogova, mitoloških bića ili junaka, a razlike su se zadržale sve do početka 20. stoljeća kad su nazivi zviježđa ujednačena i kad je nastala opća podjela neba na konstelacije. Prve razdiobe neba bile su određene u Babilonu i Egiptu, a Grci su ih samo pruzeli i dali im imena iz svojih legendi. Sustavno ih je rasporedio Ptolemej, u njegovom Velikom zborniku astronomije navedena su 21 zviježđe sjeverne hemisfere, 12 zviježđa u ravnini ekliptike (zodijak) i 15 južne hemisfere. Prekooceanska putovanja omogućila su i upoznavanje novih zvijezda i novih zviježđa, pa su se do kraja 18. stoljeća otkrila i kartografirala još i zviježđa južne hemisfere, pa ih je početkom 19. stoljeća bilo 109 ali je broj u slijedećim stoljećima reduciran na 88, i to 39 na sjevernoj i 49 na južnoj hemisferi. Jedno zviježđe (Zmija) ima dva podzviježđa (Glavu i Tijelo), a u pojasu zodijaka u kojem ima 13 zviježđa kao zviježđe ne uzima se Zmijonosac.

Na našim geografskim širinama (oko 45° sjeverne geografske širine u potpunosti ili djelomično vide se 53 zviježđa. Danas je prevladala podjela zviježđa po njihovim koordinatama (deklinacijama i rektascenzijama – slika).

Deklinacija nebeskog tijela je njezina kutna udaljenost od ekvatora. Ako je nebesko tijelo smješteno sjeverno od ekvatora deklinacija je pozitivna. Ako je smješteno južno od ekvatora deklinacija je negativna. Deklinaciju 0˚ ima nebesko toijelo koje se nalazi iznad ekvatora, +90˚ ako se nalazi iznad sjevernog pola (Polarna zvijezda), -90˚ ako se nalazi iznad južnog pola.

Rektascenzija nebeskih tijela je njihova kutna udaljenost na ekvatoru od točke u kojoj se sjeku ravine nebeskog ekvatora (zemaljski ekvator projiciran na nebesku sferu) i ekliptike (ravnina po kojoj se Zemlja okreće oko Sunca, odnosno ravnina po kojoj se tijekom godine prividno kreće Sunce). U toj točki Sunce se nalazi prvog dana proljeća (Proljetna točka). Računa se prema istoku, u satima, pri čemu jedan sat iznosi luk ekvatora od 15˚. Ponekad se umjesto rektascenzije koristi surektascenzija (što je isto samo se umjesto prema istoku računa prema zapadu).

Položaji nebeskih tijela se nikad ne mijenjaju, odnosno mijenjaju se u dugačkim vremenskim razdobljima (osim tijela koji pripadaju Sunčevu sustavu). Izlazi, zalazi i kruženje posljedica je rotacije Zemlje a ne pomaka nebeske sfere. Neka nebeska tijela ne izlaze i ne zalaze nego stalno kruže oko nebeskog pola, točke u neposrednoj blizini Poiarbe zvijezde. Takva se nebeska tijela zovu cirkumpolarna nebeska tijela, na našim geografskim širinama takva su zviježđa na primjer Veliki Medvjed, Mali Medvjed, Kasipoeja, Žirafa, Cefej, Zmaj.

Slika 1. Sjeverna nebeska hemisfera

Alignamenti

Alignamenti su zamišljene linije ili geometrijski likovi koji formiraju oblike zviježđa i kojima se lakše prepoznaju nebeska tijela. Kod identifikacije pojedninih zvijezda (i zviježđa) polazi se od zviježđa koja se mogu najlakše prepoznati pa se druga zviježđa i zvijezde identificiraju s obzirom na ta referentna zviježđa. Za naše geografske širine koriste se aligmani u odnosu na dva zviježđa vrlo izraženog oblika: alignament Velikog Medvjeda i alignament Oriona.

Alignament Velikog medvjeda:

Veliki medvjed za naše geografske širine je cirkumpolarno zviježđe vidljivo svake noći od sumraka do sutona. Asterizam³ od sedam najsjajnijih zvijezda koji se zove Velika kola ima izrazito istaknuti stilizirani oblik kola s rudom, pri čemu ruda nije na sredini nego na strani okrenutoj prema sjevernom nebeskom polu. U kolima su četiri zvijezde koje se jasno ističu, njihove prividne magnitude manje su od 3, četiri imaju magnitude manje od 2 i spadaju u zvijezde koje služe u orijentaciji. To su Alkaid (magnituda 1,85), Mizar, Alioth (magnituda 1,76) i Dubhe (magnitude 1,79). Alignament Velikog medvjeda omogućava identifikaciju desetak zviježđa sjeverne hemisfere i dvadesetak najsvjetlijih zvijezda magnitude ispod +3.

Slika 2.: Alignament Velikog medvjeda

„Kralježnica“ alignamenta Velikog Medvjeda je zamišljeni pravac koji približno spaja najveće zvijezde pet zviježđa: Regulus (Lav), Dubhe (Veliki Medvjed), Polarna zvijezda (Mali Medvjed), Caph (Kasiopeja) i Apheratz (Andromeda). Ta „osnovna crta“ prelazi preko sjevernog nebeskog pola u čijoj je neposrednoj blizini smještena Polarna zvijezda. Ostala zviježđa sjeverne hemisfere smještena su na jednoj ili drugoj strani te osnovne crte. Kad osnovna crta prelazi nebeski meridijan opažača proteže se u smjeru sjever – jug a tada su na stočnoj strani neba smještena zviježđa Blizanci, Kočijaš, Kasiopeja, Perzej i Andromeda, a na zapadnoj strani neba Lav, Djevica, Veliki Medvjed, Volar, Mali Medvjed, Lira, Labud, Orao i Pegaz. Za identifikaciju tih zviježđa koristi se raspored zvijezda u Velikim Kolima.

Spojnica dvaju zvijezda zadnjih kotača Velikih kola dio je „osnovne crte“ i predstavlja „osnovnu jedinicu udaljenosti“ u alignamentu Velikog Medvjeda.

Pet „osnovnih jedinica udaljenosti“ od zvijezde Dubhe u pravcu osnovne crte vodi do najveće zvijezde zviježđa Malog Medvjeda, Polarne zvijezde, po mnogočemu najvažnije zvijezde sjeverne hemisfere. Posljednja je zvijezda u repu Malog medvjeda, a osim nje u zviježđu je istaknuta i zvijezda Kochab.

Pet „osnovnih jedinica udaljenosti“ od Polarne zvijezde približno u pravcu „osnovne crte“ vodi do zvijezde Caph u zvježđu Kasiopeja. Najsjajnija zvijezda tog zviježđa Schedar, neposredno je pored Capha.

U nastavku „osnovne crte“ na otprilike jednakoj udaljenosti (pet „osnovnih jedinica“ nalazi se zvijezda Alpheratz u zviježđu Andromede. Zvijezda Alpheratz sa još tri iz zviježđa Pegaza formira jasno vidljiv četverokut, a zvijezda koja se u tom četverokutu nalazi u dijagonali Alpheratza je Markab, najveća zvijezda Pegaza.

Ako se osnovna crta poklapa s meridijanom opažača, a Velika Kola su južno od Polarne zvijezde, raspored zviježđa je slijedeći:

Zviježđe Blizanci nalazi se jugoistočno od Velikih Kola a najveća zvijezda zviježđa Polux za pet je osnovnih jedinica udaljena od zvijezde Dubhe.

Zviježđe Kočijaš nalazi se jugoistočno od Polarne zvijezde, a najveća zvijezda zviježđa Capella sedam je osnovnih jedinica daleko od Polarne zvijezde.

Zviježđe Kasiopeja proteže se istočno od osnovne crte (u obliku sova M), zvijezda Caph je na osnovnoj crti a najveća zvijezda Schedar je jednu osnovnu jedinicu udaljena od Capha.

Zviježđe Perzej smješteno je istočno od Kasiopeje, najveća zvijezda Mirfak je oko pet osnovnih jedinica udaljena od Capha. Zvijezda Algol u istom zviježđu od Mirfaka je udaljena oko dvije osnovne jedinice prema sjeveroistoku.

Zviježđe Andromeda proteže se od najveće zvijezde Alpheratz (koja se nalazi na osnovnoj crti) u pravcu jugoistoka.

Zviježđe Pegaz je smješteno zapadno od zvijezde Alpheratz, najveća zvijezda Markab udaljena je oko četiri osnovne jedinice od Alphetaza, u dijagonali istaknutog četverokuta zviježđa. Zvijezda Enif pet je osnovnih jedinica zapadno od Markaba.

Zviježđe Labud zapadno je od osnovne crte, najveća zvijezda Deneb šest je osnovnih jedinica zapadno od zvijezde Caph u Kasiopeji.

Zviježđe Orao smješteno je zapadno od Labuda, najveća zvijezda Altair pet je osnovnih jedinica daleko od Deneba.

Zviježđe Lira jugozapadno je od Labuda i jugoistočno od Orla. Najveća zvijezda Vega četiri je osnovne jedinice jugozapadno od Deneba i pet osnovnih jedinica jugoistočno od Altira.

Zviježđe Mali Medvjed proteže se zapadno od osnovne crte, najveća zvijezda zviježđa Polarna zvijezda smještena je na osnovnoj crti, a druga velika zvijezda tog zviježđa, Kochab, oko tri je osnovne jedinice jugozapadno od Polarne zvijezde.

Osnovna crta presijeca zviježđe Veliki Medvjed, sve važnije zvijezde tog zviježđa su u zapadnom dijelu zviježđa, u dijelu koji formira Velika Kola. Kao što je već rečeno smjer stražnjih kotača Velikih kola određuje smjer osnovne crte, a udaljenost između dvaju zvijezda stražnjih kotača je osnovna jedinica udaljenosti u alignamentu Velikog Medvjeda. Zvijezda Dubhe je jedna od dvije zvijezde stražnjih kotača, a zvijezde Alioth, Mizar i Alkaid predstavljaju rudu Velikih Kola i sve su smještene zapadno od Dubhea.

Zviježđe Volar je zapadno od Velikih Kola. Ako se ruda Velikih Kola produži za pet osnovnih jedinica doći će se do Arcturusa, najveće zvijezde Volara i jedna od najsjajnijih zvijezda neba, s prividnom magnitudom negativnog predznaka (-0,04).

Zviježđe Djevica je jedno od zviježđa Zodijaka, smješteno je južno od Volara. Najveća zvijezda Spica pet je osnovnih jedinica južno od Arcturusa.

Najveća zvijezda zviježđa Lav (Regulus) smještena je na osnovnoj crti a zviježđe se proteže prema zapadu. Pet osnovnih jedinica zapadno od Regulusa druga je velika zvijezda zviježđa Denebola.

U alignamentu Velikog Medvjeda velike zvijezde sjeverne hemisfere mogu se prepoznati i po alignamentima koji nisu ravne crte:

zvijezde Deneb (Labud), Vega (Lira) i Altair (Orao) tvore pravilan jednakokračan trokut,

zvijezde Arcturus (Volar), Denebola (Lav) i Spica (Djevica) tvore lako uočljiv raznostraničan trokut do kojeg vodi produžetak spojnice dviju prvih zvijezda u rudi Velikih Kola.

Potrebno je ponovo napomenuti da se navedeni raspored zvijezda odnosi na trenutak kad se osnovna crta poklapa s ravninom nebeskog meridijana opažača, i to za vrijeme gornje kulminacije Velikog Medvjeda (kad se to zviježđe nalazi južno od Polarne zvijezde i kad je ruda Velikih Kola okrenuta prema zapadu). U svakom drugom trenutku međusobni raspored zvijezda na sferi se ne mijenja ali se prividnom rotacijom sfere mijenja njihova horizontska orijentacija, na primjer dvanaest sati nakon donje kulminacije Velikog Medvjeda nastupit će donja kulminacija, sva zviježđa promijenit će položaj na horizontu, ona koja su se nalazila na zapadu bit će na istoku a ona koja su bila na istoku naći će se na zapadu. Kod identifikacije zviježđa najprije je potrebno odrediti smjer osnovne crte i sliku neba prilagoditi postojećim okolnostima.

Alignament Oriona

Orion je najlakše prepoznatljivo zviježđe kako sjeverne tako i južne hemisfere i po mnogočemu se izdvaja od ostalih ali najvažnija posebnost je u tome što njegovom sredinom prolazi ravnina nebeskog ekvatora. To znači da je jedna polovica zviježđa, s velikim zvijezdama Betelgeuse i Belatrix na sjevernoj hemisferi s pozitivnim deklinacijama, a druga polovica, s istaknutom zvijezdom Rigel, na južnoj hemisferi i s negativnim deklinacijama. Ravno po sredini zviježđa smješteno je podzviježđe Kosci (Pojas Oriona ili Jakovljev štap) koje sačinjavaju tri zvijezde (Alnitak, Alnilam i Mintaka koja je smještena točno na nebeskom ekvatoru s deklinacijom 0˚).

Slika 3.: Alignament Oriona

Četiri zvijezde Oriona raspoređene su u nepravilni

etverokut. Zvijezde sjevernih deklinacija Betelgeus i Belatrix nalaze se na vrhu oštrog kuta

etverokuta (Betelgeuse) i na vrhu tupog kuta

etverokuta (Belatrix), dok su dvije zvijezde južnih deklinacija smještene ispod njih, Rigel na strani Belatrixa. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u

etverokutu produži do presjecišta sa pravcem koji tvore zvijezde “pojasa Oriona” u presjecištu se nalazi najsjajnija zvijezda na nebu Sirius, najve

a zvijezda zvježđa Veliki Pas. Na istom pravcu (kojeg tvore tri zvijezde Orionovog pojasa) na otprilike istoj udaljenosti kao i Sirius ali na suprotnoj strani nalazi se najveća zvijezda sazviježđa Bik, Aldebaran. Spojnica Rigela i najjužnije zvijezde u Pojasu Oriona (podzviježđe Kosci, zvijezda Alnitak), na otprilike trostruko većoj udaljenosti vodi do zvijezde Procyon u zvježđu Malog Psa.

Perzej

Perzej je zviježđe sjeverne hemisfere, jedno od 88 kako ih je definirala Međunarodna astronomska unija (IAU). Na srednjim geografskim širinama je cirkumpolarno. Kroz zviježđe prolazi galaktička ravnina naše galaktike Mliječne staze a najsjajnija zvijezda (Alfa Perzej) je Mirfak, jedna od 52 najveće zvijezde noćnog neba (navigacijske zvijezde). Mirfak je zvijezda supergigant u zadnjoj fazi evolucijskog procesa, sa stabilnim sjajem pa se po njegovom sjaju klasificiraju ostale zvijezde. Masa mu je 8,5 puta veća od Sunčeve, a promjer čak 60 Sunčevih. Međutim najpoznatija zvijezda u zviježđu je Algol (Beta Perzej) koja spada u zvijezde promjenjivog sjaja, svrstana u u grupu koja je nazvana upravo po toj zvijezdi (promjenjive zvijezde tipa Algol). Bila je jedna od prvih nebeskih tijela kod koje je zamijećena promjena sjaja zbog čega je u povijesti bila zabilježena i kao Vražja zvijezda. Promjena sjaja ove zvijezde može se primijetiti i običnim dalekozorom a ta je pojava uzrokovana kruženjem komponenti koje sačinjavaju sustav nazvan Algol. Radi se naime o sustavu od tri nebeska tijela od kojih su dva (Algol Aa1 i Algol Aa2) binarni sustav slabijeg sjaja koji kruži oko sjajne treće komponente sustava (Algol Ab) a kad ga prekriju Algol Ab mijenja svoj sjaj. Binarni sustav X Perzej sadrži neutronsku zvijezdu. M34 i M76 dva su otvorena zvjezdana jata u Perzeju, a kod šest zvijezda tog zviježđa otkriveni su planeti. U Perzeju se nalazi i radijant meteorskog roja Perzeida poznatog kao Suze svetoga Lovre, s najintenzivnijim pljuskovima između 11. i 13. kolovoza kad je moguće opažati i do 80 meteora na sat.

Vidljivost u Zadru svakog prvog u mjesecu u 0 sati (koordinate instalacije Pozdrav Suncu, sjeverna geografska širina 44,1° i istočna geografska dužina 15,2°):

Pegaz

U zviježđu Pegaza otkrivena je prva egzoplanetna zvijezda a do danas ih je u tom zviježđu otkriveno dvanaest. Sedmo je zviježđe po veličini, zauzima deklinacijski pojas od 2,33° do 36,6° sjeverne hemisfere, pa je cjelokupno zviježđe vidljivo tek sjevernije od 53° sjeverne geografske širine.

Najveća zvijezda (α Pegaza) je Markab, jedna je od 52 zvijezde koje se koriste u orijentaciji. To je zvijezda pri kraju svojeg evolucijskog razvoja, iscrpila je sav vodik u svojoj jezgri i prešla u drugu fazu razvoja kad se u jezgri zvijezde odvijaju fuzijski procesi sjedinjenja atoma helija u atome ugljika, kisika i neona. Volumen zvijezde se povećao i u sadašnjoj evolucijskoj fazi promjer Markaba pet je puta veći od Sunčevog, pa po veličini zvijezda spada u kategoriju subgiganta. Točka ekvatora rotira oko osi zvijezde brzinom od 125 km/s. Najsjajnija zvijezda Pegaza je Enif (ε Pegaza), također iz grupe zvijezda koje se koriste u orijentaciji. Zvijezda je ušla u svoju zadnju, supergigantsku fazu pa joj je masa 12 puta veće nego masa Sunca, ali je njezin promjer čak 185 puta veći od Sunčevog. Pri kraju je svog evolucijskog razvoja i vjerojatno joj preostaje još vrlo kratak životni period od samo nekoliko milijuna godina, ali se pouzdano ne zna da li će eksplodirati u supernovu ili će se ugasiti kao bijeli patuljak. U blizini Enifa je neobična zvijezda koja je u oko 150 godina porasla od šestog do devetog stupnja veličine pa se smatra da se radi o najsporije rastućoj novi, Tri zvijezde u Pegazu su promjenjive zvijezde, χ i ψ Pegaza su pulzirajući crveni divovi dok je τ Pegaza kratkoperiodična promjenjiva zvijezda. Algenib je plavo bijela zvijezda također pri kraju svojeg evolucijskog razoja. I to je zvijezda promjenjivog sjaja koji varira svaka 3 sata i 38 minuta, ali pokazuje i sekundarne promjene sjaja u periodu od jednog dana i 11 sati. Homam je sporo pulzirajuća zvijezda s periodom od oko 3 sata, s promjerom četiri puta većim od Sunčevog. Radi se o mladoj zvijezdi čija je starost procijenjena na samo 120 milijuna godina, a zabilježena su i dva njezina pratioca.

Pegaz je zviježđe koje zauzima veliku površinu na nebeskoj sferi (oko 1120 kvadratnih stupnjeva), pa se cjelokupno zviježđe može vidjeti jedino na sjevernoj hemisferi i to sjevernije od geografske širine 53°. Tijekom godine, svakog prvog u mjesecu u 0 sati iz Zadra se može vidjeti kao što je zabilježeno u donjoj tablici. Podaci se odnose na grubo središte zviježđa (zvijezdu Markab) i za koordinate instalacije Pozdrav Suncu (sjeverna geografska širina 44,1° i istočna geografska dužina 15,2°).

Vidljivost u Zadru svakog prvog u mjesecu u 0 sati (koordinate instalacije Pozdrav Suncu, sjeverna geografska širina 44,1° i istočna geografska dužina 15,2°):

Kasiopeja

S jasno istaknutim oblikom slova W Kasiopeja je lako prepoznatljivo zviježđe sjeverne hemisfere. Zauzima znatan dio sjevernog neba, između deklincijskih paralela 45˚ i 75˚ te satnih kružnica 23 sata (345˚) i 3,5 sata (52,5˚, odnosno sektor od 30˚ razlike deklinacije i 67,5˚ razlike rektascenzije. Samo zviježđe prekriva oko 600 kvadratnih stupnjeva nebeskog svoda. Zbog visoke deklinacije (srednja deklinacija zvježđa je +60˚) zviježđe je cirkumpolarno za sva mjesta koja imaju geografsku širinu veću od +30˚ (najsjajnija zvijezda Kasiopeje, Schedar, je zadnje cirkumpolarna zvijezda za geografsku širinu +33˚25’).

Pet najsjajnijih zvijezda Kasiopeje α (Schedar), β (Caph), γ, δ (Ruchbah) i ε na nebeskom svodu formiraju prepoznatljivi oblik slova W koji se na srednjim sjevernim geografskim širinama vidi tijekom svake noći neovisno o godišnjem dobu, ne izlazi i ne zalazi nego kruži oko Polarne zvijezde, najveće zvijezde Malog Medvjeda. Schedar je zapravo sustav, dvojna zvijezda koju čine narančasti div kao primarna i bijeli patuljak kao sekundarna komponenta sustava. U grupi je od 52 najsjajnije zvijezde koje se koriste u orijentaciji Primarna komponenta je pri kraju evolucijskog ciklusa. Caph (β Kasiopeje) udaljena je oko 55 svjetlosnih godina, na prijelazu je iz prve u drugu fazu svog razvoja. Također je u grupi najsjajnijih nebeskih tijela i koristi se u orijentaciji na Zemlji. Vrlo brzo rotira (jedna njegova rotacija traje nešto manje od 27 sati) što uzrokuje izduženje u ravnini ekvatora, pa zvijezda ima elipsoidni oblik čiji je ekvatorijalni polumjer za čak 24% veći od polarnog.  Kasiopeje je promjenjiva zvijezda čiji se sjaj nepravilno mijenja. Ruchbah (δ Kasiopeje) je također promjenjiva zvijezda ali pravilnog ciklusa koji traje 25 mjeseci (promjenjiva zvijezda tipa Algol). ε Kasiopeje šest do sedam puta je masivnija od Sunca, udaljena je oko 400 svjetlosnih godina.

Ako bi se sa Suncu najbliže zvijezde (zvjezdani sustav α Centauri, sastavljen od tri komponente – Proksima Centauri, Alfa Centauri A i Alfa Centauri Bc – udaljenost 4,22 svjetlosne godine) promatrao nebeski svod u konstelaciji Kasiopeja osim pet osnovnih zvijezda bila bi još jedna, daleko najsjajnija od svih ostalih. To bi bilo Sunce. Zviježđe bi umjesto oblika slova W imalo oblik cik cak linije a Sunce bi bilo smješteno na kraju, iza zvijezde ε Kasiopeje.

U zviježđu su smješteni i brojna nebeska tijela koja se mogu promatrati samo teleskopima s najvećom razlučivošću, na primjer objekti koji spadaju u najveće zvijezde u galaksiji kao što je izuzetno rijetki hipergigant V509 (oko 400.000 puta sjajniji od Sunca), ili nepravilna galaksija IC10. Također je u zviježđu otkriveno 14 zvjezdanih sustava koji posjeduju egzoplanete od kojih ih jedan (HR 8832) ima čak sedam.

U zviježđu Kasiopeje 1572. eksplodirala je najpoznatija supernova čiju je pojavu registrirao jedan od najpoznatijih astronoma Tyho Brahe i koja se po njemu naziva Supernova Tyha Brahea. Supernova se mogla vidjeti golim okom a na nebu se dugo zadržala.

Vidljivost u Zadru svakog prvog u mjesecu u 0 sati (koordinate instalacije Pozdrav Suncu, sjeverna geografska širina 44,1° i istočna geografska dužina 15,2°):

Andromeda

Andromeda je zviježđe sjeverne hemisfere, cirkumpolarno za geografske širine sjevernije od 68 paralele, a anticirkuplorarno za geografske širine južnije od 40 paralele južne hemisfere. Najsjajnija zvijezda zviježđa (Alpheratz) zadnje je cirkumpolarna za područja sjevernije od 61 paralele. I Andromeda je veliko zviježđe, zauzima površinu neba veličine oko 720 kvadratnih stupnjeva. Najatraktivnija pojava u zviježđu je nama najbliža spiralna galaksija M31 koja je udaljena oko 2,5 milijuna svjetlosnih godina, a koja ima promjer od oko 220000 svjetlosnih godina. Galaksija M31 često se naziva i imenom zviježđa (galaksija Andromeda).

Najsjajnija zvijezda Andromede je Alpheratz (α Andromede), još jedna od zvijezda koje se koriste u orijentaciji. To je binarna zvijezda udaljena oko 100 svjetlostnih godina od sunčevog sustava. Mirach (β Andromede) je crveni gigant dvostruko udaljeniji od Alpheratza (oko 200 svjetlosnih godina). Almach (ϒ Andromede) je sustav od više zvijezda različitih veličina i sjaja sjaja, tri i po puta udaljeniji od Alpheratza (oko 350 svjetlosnih godina). Veća je zvijezda i δ Andromede, narančasti div udaljen od sunčevog sustava nešto više od Alpheratza (oko 105 svjetlosnih godina).

Osim velikih zvijezda koje određuju oblik zviježđa u Andromedi se nalazi bezbroj manjih zvijezda i drugih nebeskih objekata. Posebno je gusta koncentracija galaksija udaljenijih od M31 (i ta galaksija ima čak 15 manjih galaksija satelita), a istaknuta je i maglica NGC 7662 nazvana Snježno plava maglica (nebula). Okruglog je oblika i plavozelene boje a od Zemlje je udaljena oko 4000 svjetlosnih godina. U sredini maglice je zvijezda. Svake godine tijekom studenog javljaju se i meteori koji imaju radijant u zviježđu Andromede, pa se nazivaju Andromedidi. Ponekad se pojavljuju kao crvene vatrene kugle s pojavnošću od najviše dva meteora na sat, ali su se sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća pojavljivali u gustim rojevima od dva meteora u sekundi, zbog čega se njihov nastanak pripisivao Bielinom kometu⁴ koji se u to vrijeme raspadao. Kasnije je ta povezanost znanstveno demantirana.

Vidljivost u Zadru svakog prvog u mjesecu u 0 sati (koordinate instalacije Pozdrav Suncu, sjeverna geografska širina 44,1° i istočna geografska dužina 15,2°):

Herkules

Herkules je veliko zviježđe sjeverne hemisfere, peto po veličini, ali nema niti jedno nebesko tijelo magnitude manje od jedinice ili dvojke. Okruženo je zviježđima Zmaj, Volar, Sjeverna kruna, Zmija,Zmijonosac, Orao, Strelica, Lisičica i Lira. Posebna zanimljivost ovog zviježđa je u tome što se u njemu, na krajnjoj granici sa zviježđom Lire i u blizini zvijezde Vega (u Liri) nalazi apeks Sunca, to jest točka prema kojoj se kreće naše Sunce.

Najveće zvijezde u Herkulesu su one s magnitudom 3 ili više od toga. Alfa Herkula je Rasalgeti maksimalne longitude 3, promjenjiva je zvijezda sa tri komponente udaljena oko 360 svjetlosnih godina. Primarna komponenta sustava je div čiji je promjer oko 400 puta veći od Sunčevog. Beta Herkulesa je zvijezda Kornephoros, žuti gigant magnitude 2,8 udaljena oko 150 svjetlosnih godina od Sunca.

Zanimljivost zviježđa su dva vrlo sjajna i pravilna kuglasta skupa M13 i M92.

M13 ima promjer od oko 145 svjetlosnih godina a od Sunca je udaljen oko 22200 svjetlosnih godina pa mu prividna magnituda iznosi tek 12 i vidi se samo teleskopom. Koncentracija zvijezda u skupu je više od stotinu puta veća nego u dijelu galaksije u kojem se nalazi Sunce, a tolika gustoća uzrok je čestim sudarima zvijezda. Zanimljivost vezana uz skup M13 je poruka poslana 1974. pomoću radioteleskopa u Arecibu (Portoriko) po čemu je poruka poznata kao Arecibo 74. Poruka u trajanju od oko 3 minute emitirana je prema ovom skupu, a sadržavala je, između ostalog, i prikaz Sunčevog sustava i planeta s kojeg je poruka poslana, broj stanovnika Zemlje i dimenzije odrasle osobe. Sastavljena je od znakova u čijem su korijenu dijelovi periodičnog sustava elemenata a koje bi mogla razumjeti svaka civilizacija na evolucijskoj razini naše⁵. Iako je emitirana prije više od 40 godina poruka je tek startala, do odredišta (skup M13) stići će za 23000 godina.

M92 od Sunčevog je sustava udaljen oko 27000 svjetlosnih godina, Pravilnog je kuglastog oblika s gustoćom zvijezda puno manjom od gustoće M13.

U zviježđu Herkules otkriveno je sedam zvijezda koje imaju planete.

U tablici 5. Prikazane su visine i azimuti procijenjenog središta zviježđa Herkules. Zbog nedostatka nebeskih tijela prividne magnitude manje od 1 uzete su procijenjene koordinate središta zviježđa: deklinacija 30˚, rektascenzija 17^h 30^min.

Tablica 5.: Visine i azimuti najveće zvijezde zviježđa Herkules

Slika 8.: Zviježđe Herkules

Mliječni put

Mliječni put ili Kumova slama je naša galaktika koja, uz Sunce i njegov sustav, sadrži još između 200 i 400 milijardi zvijezda te prema procjenama najmanje 100 milijardi planeta. Na zvjezdanom nebu lišenom svjetlosne kontaminacije ili mjesečine vidi se tek nakon nastupa pune noći, kad se Sunce spusti 18° ispod horizonta i kad završi takozvani astronomski sumrak. Prostire se površinom dijela nebeskog svoda u obliku svjetlosne pruge koja se na sjevernoj hemisferi proteže kroz zviježđa Zmijonosac, Zmija, Orao, Herkules, Strijela, Strijelac, Lira, Lisica, Labud, Gušterica, Cefej, Kasiopeja, Bik, Blizanci, Orion, Jednorog i Mali Pas.

U vremenu od jedne sekunde svjetlost prevali 300.000 kilometara, put koji odgovara sedam i po kruženja oko Zemlje po ekvatoru. Do Mjeseca svjetlo putuje 1,5 sekunde, do Sunca oko 8 minuta. Do najbliže zvijezde (Proxima Centauri) svijetlu treba četiri godine i tri mjeseca. A promjer galaktike Mliječni put je oko 100.000 svjetlosnih godina⁶. Debljina galaktičkog diska puno je manja i iznosi oko 1000 svjetlosnih godina. Naš zvjezdani (Sunčev) sustav od središta galaktike udaljen je oko 26.000 svjetlosnih godina . Mliječni put je spiralna galaktika sa četiri spiralna kraka⁷ a Sunčev sustav smješten je na rubu jednog od tih krakova (Orionov krak). U središtu galaktike koji se nalazi u zviježđu Strijelca je masivna crna rupa čija je masa oko četiri milijarde puta veća od Sunčeve. Zvijezde rotiraju oko centra galaktike ali su brzine rotacije različite i nisu ovisne o udaljenosti od centra, što znači da njihove rotacije nisu uzrokovana gravitacijskim silama prema centru. Ova pojava ukazuje na činjenicu da galaktika osim mase vidljivih objekata sadrži i veliku količinu nevidljive mase koja uzrokuje nedosljednosti u brzinama rotacija. Ta nevidljiva materija znatno nadmašuje masu vidljivih objekata, a zbog činjenice da se ne može vidjeti nazvana je tamnom materijom. I sam Mliječni put kreće se kroz prostor svemira brzinom od oko 600 kilometara u sekundi u odnosu na zamišljenu nepomičnu točku svemira.

Sunčeva galaktička orbita vjerojatno ima eliptični oblik s povremenim perturbacijama (odstupanjima) zbog gravitacijskih utjecaja susjednih galaktičkih masa. Orbitalna brzina Sunca je oko 220 kilometara u sekundi. Za jednu punu rotaciju Suncu je potrebno oko 240 milijuna godina i od trenutka nastanka do danas Sunce je izvršilo između 18 i 20 kruženja oko središta galaktike. Tijekom jednog kruženja Sunce triput prolazi kroz galaktičku ravninu, to jest ravninu koja prolazi središtem galaktike. Vremena prolaza približno se podudaraju s geološkim ciklusima intenzivnog izumiranja životinjskih i biljnih vrsta na Zemlji pa je jedno vrijeme postojala teorija o povezanosti tih pojava ali je ona novim istraživanjima demantirana. Da bi prevalilo put od jedne svjetlosne godine Suncu je potrebno oko 1400 godina.

Mliječni put je jedna od 50 galaktika takozvane Lokalne grupe na međusobnim udaljenostima do deset milijuna svjetlosnih godina. Kao najbliži susjedi Mliječnom putu donedavno su se smatrale patuljaste galaktike nepravilnog oblika Veliki i Mali Mageljanov oblak, svaka s oko tridesetak milijardi zvijezda. Veliki Mageljanov oblak od Mliječnog je puta udaljen oko 170.000 svjetlosnih godina, a Mali Mageljanov oblak oko 210000 godina. Ali krajem XX stoljeća otkrivena je patuljasta galaktika Strijelčev Patuljak, samo 80.000 svjetlosnih godina daleko od Mliječnog puta. Smatra s da su to ostaci veće galaktike koja se u prošlosti sudarila s Mliječnim putom a još je naše mnogo veća galaktika nije u potpunosti asimilirala što bi se trebalo dogoditi u narednih stotinjak milijuna godina. Osim te patuljaste galaktike otkriveno je još nekoliko manjih, a sve one zapravo predstavljaju satelite Mliječnog puta i u procesu su asimilacije.

Najbliža spiralna galaktika je dvostruko veća Andromedina galaktika (M31) na udaljenosti od oko tri milijuna svjetlosnih godina, s 200.000 svjetlosnih godina velikim promjerom. Zapravo su Mliječni put i Andromedina galaksija binarni galaktički sustav, međusobno se približavaju brzinom od 130 kilometara u sekundi. Sudar te dvije galaktike očekuje se u slijedeće tri milijarde godina, nakon sudara zajedno će formirati veliku eliptičnu galaktiku, a kad se to dogodi naše će Sunce biti u fazi crvenog diva, s promjerom koji će nadmašiti orbitu Venere, ali neće doseći orbitu Zemlje.

Galaktika Mliječni put u narodu je poznata pod nekoliko naziva. Osim Kumove slame nazivala se i Rimska cesta, Marijina kruna i Slamotres.

Blizanci

Blizanci je zviježđe zodijaka unutar kojeg se Sunce zadržava od 20. lipnja do 20. srpnja⁸. Okruženo je zviježđima Bika, Raka, Kočijaša, Risa, Jednoroga i Malog Psa. Najlakše se može identificirati alignamentom Velikog medvjeda, kad se tri zvijezde prividne magnitude 2 asterizma Velika kola (Mizar, Alioth i zvijezda koja predstavlja dijagonalni zadnji kotač Velikih kola) spoje pravcem koji onda na udaljenosti od sedam razmaka stražnjih kotača Velikih kola vode do zvijezde Pollux, jedna od dvije zvijezde magnituda manjih od 2. Druga je Kastor, u neposrednoj blizini Polluxa. Iako je u zvjezdanim atlasima kao α Blizanaca naveden Kastor, najsjajnija zvijezda je Pollux. To je zvijezda magnitude 1,4 od Sunčeva sustava udaljena 34 svjetlosne godine. Utvrđeno je da ima najmanje jedan planet. Kastor je udaljen 52 svjetlosne godine od Sunčeva sustava. Zapravo je Kastor sustav sastavljen od 6 komponenti a jedna od komponenti je i promjenjiva zvijezda tipa Algol.

Osim Kastora i Polluxa u zviježđu ima još 85 zvijezda magnitude manje od 6, dakle vidljive golim okom. Među njima mnoštvo je dvojnih ili višekomponentnih sustava, promjenjivih zvijezda kao i drugih nebeskih tijela. Posebno je zanimljiv sustav nazvan Mekbuda. Radi se o sustavu s dvije komponente na udaljenosti od 1200 svjetlosnih godina . Primrna komponenta je crveni div promjera 60 Sunčevih i mase 220000 puta veće od Sunčeve.

Od ostalih objekata vrijedno je spomenuti jato M35 od Sunčeva sustava udaljeno 2800 svjetlosnih godina. Radi se o skupu više od 200 zvijezda nanizanih u zvjezdane lance koji vijugaju unutar jata. Magnituda jata je oko 5 što znači da je za vrijeme vedre noći bez mjesečine i izvan svjetlosnog zagađenja M35 vidljiv golim okom.

U zviježđu postoje i dvije nebule⁹ (magline):nebula Eskim ili Klaunovo lice 4000 svjetlosnih godina udaljena od Sunčeva sustava i nebula Meduza na 1500 svjetlosnih godina udaljenosti.

Na oko 500 svjetlosnih godina u zviježđu Blizanci nalazi se neutronska zvijezda Germinga.

Jedan od najatraktivnijih meteorskih rojeva, Geminidi, javljaju se između 13. i 14. prosinca a radijant im je u Blizancima. Ponekad se javljaju s učestalošću od 100 meteora na sat, što ga čini jednim od najgušćih meteorskih pljuskova.

U tablici 6. navedene su visine i azimuti zviježđa Blizanci. Rezultati s odnose na nebeske koordinate: deklinacija +28° i rektascenzija 7 sati 46 minuta (zvijezda Pollux) i zemljopisne koordinate: geografska širina +44,1°, geografska dužina +15,2 (Zadar, Pozdrav Suncu).

Tablica 6.: Visine i azimuti najveće zvijezde zviježđa Blizanci

Slika 8.: Zviježđe Blizanci

Lav

Lav je zviježđe sjeverne hemisfere, jedno je od zviježđa zodijaka, između Raka i Djevice. Susjedna su mu zviježđa Mali lav, Veliki medvjed, Hidra, Sekstant, Pehar i Berinikina kosa. Veliko je zviježđe, sa dvije zvijezde magnitude manje od 2, a ima i svoj asterizam (Srp), kao na primjer Veliki medvjed (Velika kola) ili Orion (Jakovljev štap). Bilo je među prvih 48 zviježđa koje je kartografirao još Ptolemej. Može se lako prepoznati iz alignamenata Velikog medvjeda, najveća zvijezda zviježđa, Regulus, nalazi se na osovini (osnovnom pravcu) tog alignamenta, točno na suprotnoj strani od Polarne zvijezde: pet međusobnih udaljenosti zadnjih kotača asterizma Velika kola na jednu stranu vode do Polarne zvijezde, a sedam takvih udaljenosti a na drugu stranu do Regulusa. Zanimljiv je i po tome jer je jedno od rijetkih nebeskih tijela čija latituda iznosi oko 0˚ jer se zvijezda nalazi u neposrednoj blizini ekliptike¹⁰. Druga po veličini zvijezda, Denebola, smještena je skoro okomito na osnovni pravac (pravac koji spaja zvijezde Regulus u Lavu, Dubhe u Velikom medvjedu, Polarnu zvijezdu u Malom medvjedu, Caph u Kasipeji i Alphetarz u Andromedi), a od Regulusa je udaljena pet međusobnih udaljenosti zadnjih kotača Velikih kola. Osim toga s još dvije zvijezde koje spadaju u najveće na nebu (Spica iz zviježđa Djevica magnitude 0,98 i Arcturus iz Volara magnitude -0,04) tvori vrlo izražen raznostraničan trokut oštrih kutova.

U Lavu se nalazi mnogo velikih zvijezda, čak su četiri prve ili druge veličine. Regulus je alfa Lava, magnituda joj je 1,34. Radi se o dvostrukoj plavo bijeloj zvijezdi čija se druga komponenta može opažati samo teleskopima. Od Sunčeva sustava je udaljena oko 80 svjetlosnih godina. Denebola je udaljena 36 svjetlosnih godina od našeg sustava a ima magnitidu 2,23. Algieba je također binarni sustav, primarna komponenta je žuti div magnitude 3,6 od Sunleva sustava je udaljen 126 svjetlosnih godina. Adhafera je bijeli div 260 svjetlosnih godina daleko, inače se radi o najsjajnijoj komponenti trostrukog sustava. U tom je zviježđu i crveni patuljak Wolf 353, jedna od rijetkih zvijezda koje su od Sunca udaljene manje od 10 svjetlosnih godina. Također je zanimljiva i takozvana Caffauova zvijezda (ne vidi se golim okom) zbog svoje starosti od 13 miloijardi godina. Smatra se da se radi o jednom od najstarijih objekata u svemiru.

U zviježđu Lava smještene su i četiri galaktike (M65, M66, M95 i M96,) na udaljenostima od 25 do 30 milijuna svjetlosnih godina. Vide se teleskopima.

U ovom zviježđu je radijant meteorskog roja Leoniodi koju se pojavljuju u studenom, s najgušćom koncentracijom između 14. i 15. (prosječno 10 meteora na sat). Njihov je izvor komet Tempel – Tutle koji se u perihelu nalazi svake 33 godine, ali se može opažati jedino teleskopima.

Tablica 7.: Visine i azimuti Regulusa najveće zvijezde zviježđa Lav

Tablica 8.: Visine i azimuti Denebole

Slika 8.: Zviježđe Lav

Hidra

Zviježđe Hidra kod nas se zove Vodena zmija. Ne smije se brkati sa zviježđem Mala vodena zmija (Hydrus) koje se na nebeskoj sferi nalazi na niskim južnim deklinacijama i proteže se do samog južnog nebeskog pola. Zviježđe Hydrus jedno je od najmanjih, dok je Hidra najveće zviježđe uopće i na deklinacijama od +8˚ do -35˚ proteže se na cijelih 7 sati razlike rektascenzije (od 8 do 15 sati). Graniči sa zviježđima Djevica, Sekstant, Kompas, Krma broda Argo (Puppis), Jednorog, Vaga, Lav, Pehar, Gavran, Kentaur, Mali pas, Rak i Zračna sisaljka (Antlia). Međutim iako je površinom najveće zviježđe na nebu siromašna je izraženijim nebeskim objektima. Osim zvijezde druge veličine Alphard nema niti jednog drugog tijela čija bi mangituda bila manja od 3, drugim riječima specifičnosti nebeskih tijela ovog zviježđa moguće je opažati jedino jakim optičkim instrumentima.Zvijezda Alphard je najsjajnija i najveća zvijezda Hidre, a na činjenicu da se nalazi na dijelu neba siromašnom drugim objektima ukazuje i njezino ime (al fard na arapskom znači osamljen). Od Sunčeva je sustava udaljena 177 svjetlosnih godina a radi se o zvijezdi procijenjene starosti oko 420 milijuna godina koja je evoluirala do stupnja narančastog giganta (prema svjetlosnoj klasifikaciji između stupnja II i III) i veličine koja je jednaka pedesetorostrukom promjeru Sunca iako joj je masa samo trostruko veća nego Suncu. Neke anomalije u njezinom sastavu pripisuju se zvijezdi pratiocu, bijelom patuljku, čija se materija prenosi na Alphard. Osim Alpharda u zviježđu je zanimljiva i zvijezda bez imena, označena kao V Hidre, radi se o crvenoj zvijezdi koja neobično puno mijenja sjaj, udaljena je oko 20.000 svjetlosnih godina a ustanovljeno je i da ima najmanje dva egzoplaneta.

Meteorski roj Hidridi nepoznatog porijekla (nije poznato koji ih komet uzrokuje) ima radijant u Hidri, a u obliku meteorskih pljuskova javlja se u dvaput godišnje, intenzivnije 6. prosinca (sigma Hidridi) i manje intenzivno između 1. i 7. siječnja (alfa Hidridi).

Izvangalaktički sustavi zastupljeni u zviježđu Hidra, iako nevidljivi golim okom, brojni su i raznovrsni. Spiralna galaktika Southern Pinwheel može se promatrati na južnom nebu, južno od četrdesete paralele geografske širine. U njoj je otkriveno šest supernova, vise nego u bilo kojoj drugoj galaktici do sada. S galaktičkim promjerom od 40.000 svjetlosnih godina dvaput je manja od Mliječnog puta. Par galaktika pod oznakom NGC 3314 vide se zajedno iako nisu u stvarnoj međusobnoj vezi. NGC 3314a udaljena je 140 milijuna svjetlosnih godina i velika je spiralna galaktika. NGC 3314b deset je milijuna godina svjetlosti udaljenija a zbog galaktičke prašine jezgra joj izgleda crvenkasta.

Najistaknutija zvijezda Alphard na samom je rubu zviježđa, ostatak zviježđa proteže se na skoro 100˚ razlike. Njegov položaj na nebu u određenom trenutku zbog toga nije reprezentativan za preostali dio zviježđa ali to je nebesko tijelo jedino prepoznatljivo, pa su u tablici 9. prikazane horizontske koordinate (visina i azimut) za tu zvijezdu.

Tablica 9.: Visine i azimuti zvijezde Alphard

Slika 9.: Zviježđe Hidra

Rak

Rak je zviježđe zodijaka, po zauzetoj površini sfere spada među srednje velika zviježđa, ali je jedno od najsiromašnijih kad je riječ o svemirskim objektima koje sadrži. Niti jedno nebesko tijelo iz Raka nema magnitudu manju od 3 i niti jedna zvijezda ne spada u grupu od 54 zvijezde koje služe u orijentaciji. Uglavnom su određene su sjajem, zajedničkim svojstvima (Asellus Borealis, Asellus Australis) ili nazivom pojedinog dijela zviježđa (acubens, rakove pandže). Postoje dvije zvijezde oko kojih je otkriveno pet planeta od kojih su na jednom temperature slične kao i na Zemlji. Najsjajniji i najistaknutiji objekt nalazi se u središtu zviježđa, otvoreni zvjezdani skup nazvan Praesepe ili Beehive (objekt M44). Vidljiv je golim okom a izgleda kao veliki magloviti oblak i samo je nekoliko zvjezdanih jata u svemiru sjajnije od njega (kao Plejade ili Hijade). Jedan je od Suncu najbližih otvorenih jata, udaljen je oko 590 svjetlosnih godina a sastavljen je od oko pedesetak zvijezda od kojih najsjajnije imaju magnitudu 6, te brojnih manjih objekata (danas jato već broji oko 1010 članova od kojih su većina crveni patuljci).

Alfa Raka, zvijezda Acubens (kandža) dvostruka je zvijezda čija je primarna komponenta bijela zvijezda magnitude 4,26 a sekundarna magnitude 12 vidljiva je samo teleskopima. Tarf, beta Raka je oko 290 svjetlosnih godina daleko od Sunčeva sustava. Radi se o binarnom zvjezdanom sustavu kojem je primarna komponenta (oko 50 promjera Sunca) ima pratioca crvenog patuljka. Asellus Australis je također zvijezda div s 11 sunčevih promjera, poznata je i kao Južni magarac te najdužim imenom među zvijezdama, Arkushanangarushashutu¹¹. Asellus Borealis ili Južni magarac također je zvijezda div.

U zviježđu raka smještena je supermasivna crna rupa, najveća do sada otkrivena, čak šest puta veća od slijedeće na listi najmasivnijih. Procjenjuje se na 18 milijardi sunčevih masa.

Zviježđe Raka poznato je i po Rakovoj obratnici, sjevernoj geografskoj širini 23˚26′ na kojoj se Sunce nalazi u vrijeme ljetnog suncostaja (solsticija). U Antičko vrijeme Sunce se tada nalazilo u zviježđu Raka, pa je paralela na sjevernoj hemisferi 23˚26′ naziva Rakova obratnica. Zbog precesije ekvinocija u proteklih oko 2000 godina položaj ljetnog solsticija Sunca ne nalazi se više u zviježđu Raka.

Zviježđe Raka nema istaknutih zvijezda prve ili druge veličine pa je njegovo pronalaženje na nebeskoj sferi time otežano. Zato su u tablici 10 prikazane visine i azimuti središnje zvijezde Asellus Australis za sredinu svakog mjeseca u godini, za četiri dnevna termina

Tablica 9.: Visine i azimuti zvijezde Asellus Australis

Slika 10.: Zviježđe Hidra

1^ Parsec je mjera za udaljenosti u svemiru. Iznosi 3,2616 svjetlosnih godina. Udaljenost jednog parseka ima nebesko tijelo s kojeg se srednji polumjer Zemljine putanje vidi pod kutom od jedne lučne sekunde (parsek je kratica za paralaksu od jedne sekunde).

2^ Pogsonov broj

3^ Asterizam je u astrognoziji naziv za prepoznatljivu skupinu zvijezda koja se ne ubraja u službena zviježđa. Velika kola su najpoznatiji asterizam, a to su i zvijezde Kosci, Pojas Oriona ili Jakovljev štap u Orionu.

4^ Bielin komet pojavljivao se svakih 6,6 godina ali se 1846. pojavio razdvojen u dva dijela koji su 1952 međusobno bili udaljeni oko dva milijuna kilometara. Nakon te godine više se nije pojavljivao. S obzirom da se u blizini Zemlje trebao naći 1908. poznata Tunguska eksplozija po jednoj je hipotezi povezana s padom na Zemlju jednog od ta dva dijela. Zbog pretpostavke da su Andromedidi posljedica prolaza Zemlje kroz putanju kojom se kretao Bielin komet taj se meteorski roj naziva i Bielidi.

5^ Poruku i model šifriranja sastavila su dva znanstvenika Frank Drake i Carl Sagan.

6^ S galaktičkim prstenom promjer Mliječnog puta iznosi preko 150.000 svjetlosnih godina.

7^ Najnovije snimke NASA-ina infracrvenog svemirskog teleskopa Spitzer ukazuju na mogućnost da Mliječna staza ima dva a ne četiri kraka.

8^ U horoskopima je navedeno da se Sunce u znaku Blizanaca nalazi od 21. svibnja do 21. Lipnja. To je bilo točno u vrijeme Hiparha (oko 150 godina prije nove ere) kad je izrađen atlas zvjezdanog neba s označenim zviježđima zodijaka, ali u minulih oko 2100 godina zbog pomaka proljetne točke u retrogradnom smjeru (precesije ekvinocija) zviježđa zodijaka promijenila su svoje rektascenzije za oko 20˚, pa se raspored zviježđa promijenio. Horoskopi koje se rade po zodijaku iz doba Hiparha zbog toga je nazvan „povijesni horoskop“.

9^ Maglina (nebula) je interstelarni oblak prašine i plina ogromnih dimenzija. Poznata je maglina Konjska glava u zviježđu Orion. Izraz “nebula” koristi se i za bilo koju vrst difuznih nebeskih tijela velikih dimenzija, na primjer galaktike koje su na sferi smještene izvan Mliječnog puta.

10^ Ekliptika je ravnina po kojoj se kreće Zemlja, odnosno ravnina po kojoj se tijekom godine prividno kreće Sunce.

11^ Na izvornom, starobabilonskom jeziku to je značilo „Jugoistočna zvijezda u Raku“.