Zvjezdane priče

nastale prema motivima iz Grčkih mitova Roberta Gravesa

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

ABŠ

PERZEJ

Nekada davno, davno kad su se bogovi družili s ljudima i kad su zemljom hodila strašna bića, svijetom su vladala tri brata, Zeus, Posejdon i Had.

Zeus je stolovao na Olimpu. Bio je gospodar groma i munje i vladao nebom. Nektarom i ambrozijom sladili su se olimpijski bogovi.

Had je vladao sjenama umrlih u podzemnom svijetu. Sumorna rijeka zaborava, Stiks, dijelila je svijet živih od svijeta umrlih, a Kerber, troglavi pas, rigajući vatru dušama umrlih priječio je bijeg. Duše su umrlih u podzemni svijet odlaze kroz ulaz u gaju crnih topola. Na obali rijeke ih je dočekivao Haron, vječno stari lađar, koji je duše pokojnika prevozio preko rijeke. Cijena je prijevoza bila jedan obol, zbog čega se umrlima pod jezik stavljao novčić. Na drugoj strani rijeke, suci u podzemnom svijetu, Radamant, Eak i Minos, odvagivali bi njihove grijehe i upućivali ih u Asfodelska ili Elizejska polja. Najveće grješnike slali bi u Tartar.

Goropadni je Posejdon trozupcem gospodario vodama iz blistavog dvorca u mračnim dubinama oceana. U prostranim štalama držao je bijele zaprežne konje brončanih kopita i zlatnih griva. U štalama je držao i zlatne kočije od kojih su odmah prestajale oluje, a morska čudovišta isplivavala iz dubina pjeneći more oko njih.

Zemljom su vladali zajedno.

Iz tih davnih vremena dolaze nam priče koje vam želim ispričati.

Akrisije je bio kralj u bogatom gradu koji su tada nazivali Argos. Živio je sretno sa ženom Euridikom i dvije kćeri, Danajom i Evaretom. Akrisije i Euridika poželjeli su i sina da ih jednom, kad oni onemoćaju, štiti od mnogih čudovišta. I krenuli su u Delfe. Tamo je živjela Pitija, čarobnica koja je žvačući listove lovora, gledajući u bunar i udišući opojne mirisne pare iz mračne dubine, imala moć da vidi što će se dogoditi u budućnosti. Taj je dar dobila od Apolona.

Sina nećete dobiti. Danaja će roditi Perzeja, koji će te ubiti!, izrekla je Akrisiju neumoljiva Pitija.

Akrisije je bogato nagradio Pitiju i s Euridikom nesretan krenuo u Arg. Po povratku su dugo plakali i smišljali način kako da prevare sudbinu i bogove. Sagradili su bjelokosnu kulu i zatočili Danaju. Prilaz su kuli čuvali krvoločni psi.

Bogovi su se u tim vremenima družili s ljudima. Najmoćniji od njih Zeus, jednom je obilazeći svoje carstvo na vrhu kule ugledao prekrasnu i uplakanu Danaju. Bila je to ljubav na prvi pogled. I nedugo potom je preko krova kao zlatna kiša prispio Zeus u Danajine odaje. Svojom je božanskom ljepotom opčinio Danaju…i uskoro se rodio mali Perzej. Svoj dolazak na svijet objavio je gromoglasno plačem od kojeg se zatresla kula bjelokosna.

Ugledavši snažnog tek rođenog unuka u naručju svoje kćeri Akrisije i Euridika samo su nijemo zaplakali. Nekada su takvu, sudbinom obilježenu djecu, odvodili u planine da ih rastrgaju divlje zvijeri. Akrisije i Euridika to nisu mogli. Teška su srca izgradili drveni sanduk u koji su smjestili Danaju i Perzeja, suzama ih ispraćajući u morska bespuća, prepuštajući sudbini sebe i njih.

Vidjevši to s Olimpa budni je Zeus Hermesa odmah uputio Posejdonu sa zamolbom. Hermes je bio bog i Zeusov glasnik. Sa svojim je krilatim sandalama brzo stizao i na najudaljenija mjesta. Posejdon je odmah Nereide, morske vile, uputio da se pobrinu o sanduku koji je besciljno plutao morem. Nereide su ga usmjerile u mreže ribara Diktisa s otoka Serifosa.

Diktis je bio stari ribar. Od obitelji mu je preostao samo brat Polidekt koji je kraljevao Serifosom. Davno su otkrili da se razlikuju. Diktis je svoju nesretno izgubljenu obitelj tražio u sjećanjima bludeći pogledom s obale u morske daljine, prinoseći žrtve bogovima i nadajući se. Brat mu je Polidekt bio drukčiji. Zlato i moć učinili su svoje.

Tog je jutra Diktis isplovio brodicom i bacio mrežu. Još jednom je prije isplovljivanja pomislio da ga bogovi ne čuju i silno se iznenadio kad je izvlačeći mrežu u mreži ugledao sanduk, a još više kad je sanduk otvorio i ugledao prelijepu Danaju i Perzeja, koji se snažno oglasio ugledavši Sunce na istoku. Nježno ih je izveo na obalu i poveo u svoju ribarsku kućicu. Pripremio je doručak s kruhom od divljeg ječma, kozjim mlijekom i ovčjim sirom. Danaja mu je tada ispričala svoju priču.

Mudra starina, gledajući Danaju i sina joj, pomislio je da su mu bogovi uslišili molitve, ali i to da mora brinuti o njima. I odveo ih je na mjesto u brdima, daleko od obale. Odveo ih je u brda daleko od ljudi gdje se godinama družio jedino s ovcama i kozama. S ljudima se prestao družiti nakon rata koji je poveo njegov brat želeći postati kralj Serifosa. Rata u kojem su stradavali nevini i nemoćni, i njegova Kasandra, sin Astijanakt i kći Antigona.

Nije se čudio gledajući Perzeja kako odrasta znajući njegovo božansko porijeklo. A rastao je kao iz vode. Već nakon desetak godina vukovi su u širokom luku zaobilazili stada ovaca i koza. A i s medvjedima je često odmjeravao snagu.

Ali, kako to biva, jednog ih je dana pronašao glasnik s dvora njegova brata. Polidekt je poželio da Diktis bude uz njega i nazoči pogrebnim igrama u čast njihova oca. I dogodilo se ono što Diktis nije želio. Valjda su tako bogovi htjeli.

Polidekt je ugledavši Danaju, osupnut njezinom ljepotom, poželio da mu Danaja bude žena. Možda bi se to i dogodilo da Perzej nije upoznao Polidekta. I spoznao da bi uz njega njegova majka bila silno nesretna. I usprotivio se.

U tim davnim vremenima muškarci su odlučivali o sudbinama žena. Lukavi je Polidekt to znao i domislio je plan da se riješi Perzeja. Objavio je da namjerava zaprositi Hipodamiju, Pelopovu kći. Pritom se požalio dvorjanima da Pelop za naknadu traži stotinu punokrvnih konja te ih zamolio da mu svaki od njih pomogne da se, kao siromašak, ne osramoti pred drugim proscima.

I obratio se Perzeju riječima: možeš li mi pomoći plemeniti Perzeju?

Na žalost, odgovori mu Perzej, nemam konja ni zlata da ga kupim. Ali ako se namjeravaš vjenčati s Hipodamijom, a ne mojom majkom, učinit ću sve i nabavit ću konja kojeg poželiš. I doda: a ako zatražiš, donijet ću ti i glavu Meduze Gorgone!

To bi mi odgovaralo puno više od bilo kojeg konja na svijetu, brzo je odgovorio podli Polidekt, nadajući se da će od Perzeja uskoro ostati samo kamen.

Tri sestre Gorgone, Stena, Eurijala i Meduza bile su najstrašnija bića na zemlji. Bile su mješavina ptica s metalnim krilima, lica su im bila naborana kao u starih žena i spljoštena nosa, izbuljenih krvavih očiju sa životinjskim ušima, isplaženog jezika između veprovskih očnjaka i šakama od kovine, a na glavi su im umjesto kose palacale zmije otrovnice. Čovjek koji bi ih pogledao od užasa bi se odmah skamenio. Stena i Eurijala bile su besmrtne. Meduza je bila smrtna. Njihove sestre bile su svadljive babe Graje, a brat im je bio nakazni zmaj Ladon.

Čuvši razgovor premudra ratnica, boginja Atena odlučila je pomoći hrabrom Perzeju. Najprije ga je odvela u Deikterion, grad na otoku Samosu i pokazala mu slike Meduze, Stene i Eurijale, da bi razlikovao Meduzu od besmrtnih joj sestara. Darovala mu je štit sjajan poput ogledala, savjetujući ga da Gorgone gleda u odsjaju štita. Hermes mu je podario neslomljivi dijamantski srp i krilate sandale. Najade, stigijske vile podzemnog svijeta, čuvale su Hadovu kacigu nevidljivosti i čarobnu torbu, koja se smanjivala ili povećavala, ovisno o teretu. Kaciga nevidljivosti trebala mu je za bijeg od Meduzinih sestara, a torba da u nju smjesti Meduzinu odrubljenu glavu. Gdje borave stigijske nimfe znale su samo tri babe Graje. Perzej je Graje pronašao na sjeveru Afrike u podnožju planine na kojoj je Titan Atlant na svojim plećima nosio nebo. Strašne su Graje imale samo jedno oko i jedan zub. Izmjenjujući ih mogle su se hraniti i pogledavati što se događa oko njih. Prikravši im se s leđa zgrabio je zub i oko kad su ih Graje dodavale jedna drugoj. Graje su ga tada uputile stigijskim vilama, nadajući se da će im vratiti oteto. Had je, na Zeusovu zamolbu, Najadama dozvolio da Perzeju posude čarobnu torbu i kacigu koju su za njega Kiklopi iskovali.

Tako opremljen Perzej poletio je na zapad u zemlju Hiperborejaca. Gorgone je, među kišom ispranim okamenjenim ljudima i životinjama, zatekao u snu. Atena mu je vodila ruku dok je gledajući u štit dijamantskim srpom ciljao Meduzu. Jednim je udarcem obezglavio Meduzu i brzim je pokretom glavu strpao u torbu. Upravo tada na njegovo zaprepaštenje iz obezglavljenog tijela Meduze izletio je snježnobijeli krilati konj Pegaz, a nakon njega iskočio je i strašni ratnik Hrizaor u zlatnom oklopu, mašući blistavim mačem. U tom trenutku probudile su se Stena i Eurijala. Perzej je brzim pokretom na glavu stavio kacigu nevidljivosti i poletio na jug. Sunce je prilazilo horizontu kad je stigao u blizinu Atlanta, koji mu nije želio pomoći kad je tražio labudolike Graje. Iz torbe je izvadio Meduzinu glavu i okamenio ga. Od toga je dana na tom mjestu najveća afrička planina, čiji vrhovi sežu do neba. Nazivaju je Atlas.

Leteći prema istoku preko Libijske pustinje bacio je oko i zub labudolikoh Graja. Pritom je iz torbe iscurilo nekoliko kapljica Meduzine krvi. Na mjestima na koja su kanule kapljice krvi ljudi i danas nailaze na najotrovnije zmije na svijetu. Preletjevši Egipat na obali zemlje Filistejaca ugledao je neobičan prizor. Prelijepa naga djevojka, okićena dragim kamenjem, bila je teškim okovima prikovana za morsku stijenu. Djevojka je bila Andromeda, kći etiopskog kralja Kefeja i žene mu Kasiopeje. Prišavši uplakanoj Andromedi, čuo je priču isprekidanu jecajima. Jednom se zgodom ohola joj se majka Kasiopeja hvalila da su ona i kći joj Andromeda ljepše od svih Nereida. Nakon što su se Nereide požalile Posejdonu, goropadni je Posejdon kaznio Filistejce. Poslao je potop i morsko čudovište koje je pustošilo kraljevstvo. Zabrinuti Kefej brzo je otišao u Amonovo proročište tražeći odgovore. Rekoše mu da Posejdona može umilostiviti jedino tako da morskom čudovištu žrtvuje Andromedu. Slušajući Andromedinu priču i gledajući je, uplakanu, krhku i nemoćnu, prikovanu za stijenu, odlučio ju je zauvijek štititi.

Pogledavši na uzvisinu u blizini Perzej je uočio uplakane roditelje. Odmah je poletio k njima i zatražio dozvolu da mu Andromeda postane žena i da s njim krene u Grčku. Nakon pristanka brzo je sletio pokraj Andromede i još brže joj dijamantskim srpom pokidao okove. Upravo u trenutku kad mu se presretna Andromeda bacila u zagrljaj more se zapjenilo, a iz mora je izronilo čudovište Tijamat i s urlikom od kojeg se ledila krv u žilama krenulo prema njima. Perzej je hitro Andromedu prenio na vrh stijene. Morska je zvijer već prišla obali i udarala u stijenu pokušavajući dosegnuti Andromedu. Perzej se poput sokola iz visine sjurio na neman i snažnim zamahom dijamantskim srpom odrubio nemani glavu. Glava se otkotrljala na obalu ali je još pokazivala znakove života. Perzej je brzo prišao izvlačeći Meduzinu glavu iz torbe. Glavu je, skrenuvši pogled, stavio ispred očiju zvjeri. Nakon što je okamenio neman, glavu Meduze licem je položio na morske alge, koje su se isti tren pougljile.

Tada se okupao ispravši zvjerinju krv sa sebe i tako očišćen podigao je tri oltara, te Zeusu, Ateni i Hermesu žrtvovao je bika, kravu i tele, zahvaljujući im na pomoći.

Prilazeći s Andromedom Kefeju i Kasiopeji Perzej je bio zbunjen. Roditelji nisu iskazivali radost. Naslućujući razlog Andromeda je požurila vjenčanje. Tijekom svadbe, dogodilo se upravo ono čega se bojala. Svadbu je iznenada prekinuo Agenor, došavši s brojnim naoružanim ratnicima zahtjevajući Andromedu za sebe, jer su mu je ranije obećali Kefej i Kasiopeja. Kefej i Kasiopeja tada su stali na stranu Agenora…i nastao je krvavi sukob. Perzej je mnoge protivnike svladao, ali njihova je brojna nadmoć bila golema, pa je još jednom izvadio Meduzinu glavu iz torbe i preostalih je dvjesto protivnika, visoko podigavši Meduzinu glavu, pretvorio u kamenje.

Tragovi koji su ostavili Andromedini okovi još se mogu vidjeti na stijeni u blizini Jope, a okamenjene kosti čudovišta bile su izložene u samom gradu sve dok ih Marko Emilije Skaur nije premjestio u Rim.

Ne želeći nove sukobe Perzej u naručje uze Andromedu i žurno poleti prema Serifosu. Tamo zateče Danaju i Diktisa u Ateninu hramu u koji su pobjegli plašeći se Polidektova nasilja. Ljutiti Perzej krene pravo u Polidektove dvore u kojima se Polidekt gostio sa svojom družinom. Kad je stupio u dvoranu nastupila je grobna tišina. Svi pogledi bili su usmjereni prema njemu. A kada je Perzej objavio da je donio svadbeni dar Polidektovi prijatelji i gosti obasuše ga prijetnjama i uvredama. Perzej im na to pokaza Gorgoninu glavu i zauvijek ih utiša. Na Serifosu se još može vidjeti kamenje postavljeno u krug.

Nakon toga Perzej za kralja Serifosa ustoliči mudru starinu Diktisa. Meduzinu glavu predade ratnici Ateni, koja je zauvijek učvrsti na svoj štit. Krilate sandale, čarobnu torbu i kacigu nevidljivosti predade Hermesu sa zamolbom da ih vrati stigijskim nimfama na čuvanje. I tada se s Danajom, Andromedom i skupinom Kiklopa uputi u Arg. Dočuvši za to, Akrisije i Euridika su se, strahujući zbog proročanstva, preselili u pelazgijsku Larisu. Ali ni bogovi ne mogu izbjeći onome što su odredile Suđenice, Klota, Laheza i Atropa. Dogodilo se da je Teutamid, kralj Argu susjedne Larise, pozvao Perzeja na pogrebne igre u čast umrlog oca. Perzej je prihvatio čast koju mu je iskazao Teutamid i osobno je sudjelovao u igrama, u petoboju. Međutim, prilikom bacanja diska, Perzejev disk, voljom je bogova poletio nebu pod oblake i sletio u gledalište. U gledalištu je disk pogodio već ostarjelog i onemoćalog Akrisija u nogu. Ozljeda je bila kobna.

Duboko ožalošćeni Perzej pokopao je djeda Akrisija, uz mnoge počasti, u Ateninom hramu na Akropoli. Odustao je od vladanja Argom i krenuo u Atenu da ga Atenjani očiste od grijeha djedoubojice. U Delfima mu je Pitija rekla da krene na zapad i osnuje grad na mjestu na kojem zastane njegovo stado krava. Putovanje po brdovitom krajoliku znatno je otežavalo sunce koje je nemilo sijalo s neba. Svaki kamen uz put je žario. Nije bilo ni kapi vode koja bi im olakšala putovanje. U jednom su trenutku krave zastale i pohlepno se počele hraniti sočnim gljivama. Nakon što su se zasitile umorno su zalegle.

Na tom su mjestu Kiklopi podigli zidine budućeg grada koji je nazvan Mikena. Gljive se na grčkom jeziku nazivaju mycos.

Posejdon je postavio Kefejev i Kasiopejin lik među zvijezde, a Kasiopeju za kaznu zbog izdaje privezaše uz pijačnu korpu koja se u određeno doba godine okretala naopako, tako da je izgledala smiješno. Atena postavi Andromedin lik u počasnije zviježđe, zato što je zahtjevala da se uda za Perzeja, unatoč vjerolomstvu roditelja.

Perzej je također dobio mjesto među zvijezdama.

Pegazov je lik Zeus smjestio među zvijezde.

I morska je neman dobila mjesto na nebu u zviježđu Kita (Cetus)

HERAKLO

Jednom Zeusu prorekoše da će doći do pobune moćnih Titana koji će napasti olimpijske bogove. I da će prevagu u neizvjesnim bitkama donijeti smrtnik na strani bogova. Odlučio je začeti sina sa ženom smrtnicom.

U gradu Tebi tada je kraljevao Amfitrion. Kraljica se zvala Alkmena. Zeus je odabrao Alkmenu za majku budućeg sina. Ne zbog njezine nenadmašne ljepote, ne niti zbog njezina plemenita porijekla i čestitosti. Odabrao ju je jer je vidio da mu samo ona može roditi sina dovoljno moćnog da zaštiti i ljude i bogove od uništenja.

I kada je Amfitrion krenuo u rat protiv Pterelaja da osveti devetoricu Alkmenine braće, Zeus je iskoristio odsustvo Amfitriona i preuzevši njegov lik prišao Alkmeni. Uvjerio ju je da je osvetio njezinu braću. Odveo ju je u bračne odaje i pričao o bitkama koje su vodili. S Alkmenom je proveo cijelu noć. Noć je učinio tri puta dužom tako što je Hermesa uputio Heliju, koji je upravljao sunčevim kočijama i danom, i zapovjedio mu da dva dana kočije zadrži u štali. Obmanuta je Alkmena s ushićenjem slušala Zeusove priče zabavljajući se sa svojim tobožnjim mužem. Idućeg dana kad se Amfitrion vratio, željan razgovora i prepun strasti bila je zbunjena.

Nakon devet je mjeseci Alkmena rodila blizance. Herakla i Ifikla.

Godinu dana poslije ljubomorna je Zeusova žena Hera otkrila prevaru i smislila strašnu osvetu. Alkmena je upravo okupala i podojila blizance. Na počinak ih je smjestila na široki brončani štit, koji je Amfitrion zaplijenio u ratu s Pterelajem, prekrivši ih janjećom kožom. Oko ponoći je usnulim blizancima Hera poslala dvije strašne zmije udavke. Naredila im je da ubiju Herakla. Prilazile su kolijevci s vatrom u očima, palacajući jezicima dok im se otrov cijedio iz laloka. U tom je trenutku Zeus božanskom svjetlošću osvjetlio sobu. Blizanci su se naglo probudili, a Ifikle, ugledavši zmijurine drekne iz sveg glasa, odgurne pokrivač nogom i otkotrlja se što je dalje mogao. Njegovi krici i neobična svijetlost koja je dolazila iz dječje sobe probudiše Alkmenu i Amfitriona. Amfitrion brzo skoči iz postelje, zgrabi mač i bosonog pojuri u dječju sobu…i zateče Herakla s mrtvim zmijurinama u rukama.

U zoru kad se pijetao oglasio po treći put Alkmena i Amfitrion krenuše slijepom proroku Tiresiji. Tiresija im tada reče istinu.

Alkmena, strahujući od ljubomorne Here, sljedeći dan ostavi Herakla izvan tebanskih zidina. Atena upravo tada, po Zeusovu nalogu, povede Heru u šetnju. Naišavši na Herakla, Atena odglumi iznenađenje i podiže ga: Njegova je majka sigurno poludjela kad je ostavila dijete na hladnom kamenitom tlu. I reče Heri: Ti imaš mlijeka, podoji ovo siroto dijete. Hera pristade ne sluteći ništa. Ali kad je Heraklo snažno zagrabio dojku, ona ga s bolom brzo odvoji, a mlijeko poteče nebom.

Tako je nastao Mliječni put, naša galaksija.

A Heraklo je okusivši božansko mlijeko postao besmrtan. Atena ga tada vrati Alkmeni i reče joj da ga dobro čuva i njeguje.

Kada je Heraklo porastao Amfitrion ga je učio upravljanju kočijom. Kastor ga je poučavao mačevanju, a Hermesov sin Autolik bio mu je učitelj šakanja. Eurit ga je poučavao vještinama potrebnim za luk i strijelu. Eumolp je poučavao Herakla sviranju na liri i pjevanju, a Lin lijepoj književnosti. Vrlo je brzo Heraklo nadmašio svoje učitelje.

Heraklove oči sijale su vatrom. Bio je nepogrešiv s kopljem i strijelom. Proricao je prema letu ptica, a najviše se radovao kad bi ugledao lešinara prije polaska u bitke. Govorio je: Lešinari su najpravednije ptice. Nikada ne napadaju živa bića.

Pričaju da je jednom preskočio stadion u Olimpiji. Mudri je Pitagora kasnije iz tog podatka odredio da je bio visok četiri lakta i jednu stopu.

Nemejski lav

Ljubomorna je Hera nastavila proganjati Herakla. Zbog njezinih spletki morao je za kukavnog Euristeja, kralja Mikene, obaviti dvanaest zadataka. Prvi zadatak koji mu je Euristej namijenio bio je da ubije Nemejskog lava. Bio je to lav koji je veličinom znatno nadmašivao sve lavove. Koža mu je bila neprobojna. Nisu je mogli probiti ni kamen, ni bronca, a niti željezo. Neki kažu da mu je majka bila Himera, a otac pas Ortro. Živio je na planini u blizini grada Nemeje, u pećini s dva ulaza. Bio je to lav ubojica ljudi i ljudožder.

Krenuvši prema Nemeji Heraklo je stigao u Kleonu, mjesto između Korinta i Arga u blizini Nemeje. Prenoćio je kod pastira Molorha, kojemu je lav rastrgao sina. Molorh ga je ujutro uputio prema Nemeji. Stigao je oko podne, ali u Nemeji ne sretne nikoga tko bi mu mogao pokazati gdje lav obitava. Lav je desetkovao stanovništvo. Preživjeli su pobjegli što dalje od Nemeje. Oboružan mačem, lukom i strijelom, te toljagom od divlje masline krenuo je u neprohodnu planinu. Deset je dana pretraživao brda, probijao se kroz šumu prilazeći vrhu planine dok nije naišao na krvave tragove. Uskoro ugleda i zvijer koja se vraćala u jazbinu nakon krvavog dnevnog lova. Prišavši bliže Heraklo najprije pokuša strijelama ubiti lava, ali je samo razbjesnio zvijer. Strijele su se bezopasno odbijale od lavlje kože. Tada izvadi mač i krene na lava. Već pri prvom udarcu mač se savio kao da je od gline napravljen. Heraklo se tada maši za toljagu i zada lavu takav udarac u glavu od kojeg se toljaga prepolovila. Udarac nije ubio lava, ali je bio takav da mu je sve u glavi zvonilo. Tresući glavom lav zađe u pećinu. Heraklo tužno pogleda toljagu, baci što je preostalo od nje i krene za lavom. Najprije kamenjem zagradi jedan otvor pećine i goloruk uđe kroz drugi tražeći zvijer. Kad je ugledao lava odmah skoči na njega pokušavajući ga zadaviti. U tom hrvanju lav mu je odgrizao jedan prst, ali je Heraklu ipak uspio zahvat s kojim je ugušio zvijer. Izvukao je trupinu zvijeri iz pećine, malo predahnuo i zamislio se. Euristeju je trebao donijeti dokaz da je obavio zadatak, a nije mu se dalo ogromnu trupinu zvijeri nositi do Mikene. Pomislio je kako bi puno lakše bilo donijeti samo lavlju kožu, ali svi pokušaji da je probije već su se pokazali neuspješnima. Zdvajajući neko vrijeme uspio je riješiti problem. Iskoristio je lavlje kandže. Nakon toga je u planini pronašao staru divlju maslinu i napravio si novu toljagu.

Kad je stigao u Mikenu kožu je bacio pred Euristeja, a ovaj užasnut isti tren uteče i zabrani Heraklu da ikada više uđe u Mikenu. Heraklo uze neprobojnu lavlju kožu, prebaci je preko pleća i ode iz Mikene. Sve bitke koje je kasnije vodio, vodio je s neprobojnom kožom Nemejskog lava na ramenima.

Nemejskog lava svi od tada pamte i vide kao Lava na nebu u Zodijaku.

Lernejska Hidra

Novi zadatak koji je smislila Hera, a zapovjedio Euristej, bio je da Heraklo ubije Hidru iz Lerne. Ehidna je bila Hidrina majka, a otac Tifon. Hera ju je odgajala s jedinom namjerom da ugrozi Herakla. Hidra je imala ogromno pseće tijelo s devet zmijolikih glava, od kojih je jedna bila besmrtna. Bijaše toliko otrovna da su njezin dah, čak i samo miris, bili smrtonosni.

Lerna je grad na obali mora u blizini Arga. Na zapadu je gora Pontin sa svetim gajem platana koji se proteže sve do mora. Ovaj je plodni i sveti kraj ugrožavala Hidra, koja se smjestila pod platanom kod sedmerokrakog izvora rijeke Amimon.

Atena je danima razmišljala tražeći način da pomogne Heraklu kako da ubije Hidru. Kad je Heraklo stigao u Lernu, u kolima kojima je upravljao Ifiklov sin Jolaj, Atena mu najprije pokaza Hidrino leglo. A onda mu reče da je iz legla izmami plamenim strijelama. Tako je i bilo. Kad se pojavila Hidra, Heraklo zadrži dah i čvrsto je zgrabi. Ali čudovište se zaplete oko njegovih nogu nastojeći ga srušiti. On je uzalud udarao toljagom po njezinim glavama, jer čim bi jednu smrskao tri nove glave bi izrasle. Iz baruštine se tada pojavi ogromni rak i kliještima zahvati Heraklovu nogu. Bijesni Heraklo nogom ga nagazi i smrska. Ali u hrvanju s Hidrom nikako je nije uspijevao nadvladati, zato pozove Jolaja da mu pomogne. Jolaj zapali dio gaja i buktinjom počne paliti Hidrine vratove s kojih je Heraklo otkidao glave, da bi zgrušao krv i spriječio izrastanje novih. Na kraju, upotrijebivši zlatni mač, odrubi i Hidrinu besmrtnu glavu. Glavu je, dok je još siktala, zakopao pod tešku stijenu pokraj puta za Elidu. Svoje strijele umočio je u Hidrinu krv. Krv je bila toliko otrovna da je i najmanja ogrebotina bila smrtonosna.

Hera je raka postavila na nebo. Vidljiv je i danas u Zodijaku. I Hidru je Hera učinila besmrtnom davši joj mjesto među zvijezdama.

Erimantski vepar

Jedan od zadataka koji je Heraklo trebao izvršiti bio je da uhvati živoga erimantskog vepra. Bila je to ogromna bijesna zvijer koja je harala obroncima planine Erimant i pustošila zemlju oko Psofide. Na putu prema planini Erimant Heraklo svrati kod prijatelja Kentaura Fola. Kentauri su bili bića s tijelom konja i torzom čovjeka. Mudra starina, Hiron, bio je njihov kralj.

Kentauri su bili zloglasni kao nasilne i nekulturne pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio drukčiji, inteligentan, kulturan i čestit. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće sposobnosti.

Fol dočeka Herakla kako doliči dobrom domaćinu. Stol je bio prepun raznolike hrane, a ponajviše pečenog mesa i dorskih ječmenih kolača, što je Haraklo najviše volio. Na nagovor Herakla otvorio je posudu s vinom koje je pripadalo svim Kentaurima. I prevario se. Kad su Kentauri osjetili miris jakog vina gnjevno krenuše, oboružani kamenjem, mesarskim sjekirama, bakljama i hrastovima iščupanim iz zemlje, prema Folovoj pećini. Fol se povukao dublje u pećinu. U borbi koja je uslijedila Heraklo pogubi mnoge Kentaure, ali jedna strijela prođe kroz ruku Kentaura Elata i pogodi Hirona u koljeno. Elat je odmah umro od Hidrina otrova. Heraklo priđe Hironu, ožalošćen i neutješan jer je nehotice ranio prijatelja i svojeg učitelja. Heraklo izvuče strijelu, ali Hironu nije bilo pomoći. Nisu pomagale ni njegove ljekovite trave koje je godinama prikupljao po svetim planinama. Bio je osuđen da živi vječno sa silnim bolovima. Bio je besmrtan. Bogovi nisu mogli gledati Hironovu patnju i domisliše da Hironovu besmrtnost preuzme Prometej. Zeus se složio.

Hiron je danas na nebu u zviježđu Kentaur.

Nakon nesretnog događaja Heraklo, uz rijeku Erimant, nastavi potjeru za veprom. Atena ga uputi prema šikari u kojoj se krio. Heraklo ga gromoglasnom vikom istjera iz šikare i usmjeri u duboki snježni nanos. Nepokretnom mu skoči na leđa i sveza s lancima. Tako okovanog prebaci ga na pleća i ponese u Mikenu. Ispred Mikene je doznao da Jazon okuplja Argonaute za pohod u Kolhidu. Zbaci zvijer pred zidinama Mikena. Pozove Hilu i obojica se pridružiše Argonautima.

Ne zna se tko je vepra predao Euristeju, ali njegove su se kljove dugo čuvale u Apolonovom hramu u Kumi.

Gerionovo stado

Gerion je bio sin Hrizaora i Kaliroje, kćeri Titana Oceana. Bio je kralj Tartesa u Španjolskoj. Rođen je s tri glave, šest ruku i tri trupa spojena u struku. Smatrali su ga najjačim živim čovjekom. Heraklo je dobio zadatak da Gerionu otme čuveno stado iz Eritreje, ali tako da ga ne plati niti da izmoli Geriona da mu ga pokloni. Gerionove riđe krave, izvanredne ljepote, čuvali su Aresov sin Eurition i dvoglavi pas Ortro.

Putujući prema Tartesu ubio je mnoge divlje životinje, a kad je stigao u blizinu podigao je dva stupa. Jednog je postavio u Europi a drugoga, nasuprot njemu, u Africi. Neki kažu da su prije toga Europa i Afrika bili spojeni i da ih je Heraklo razdvojio, a neki da je kontinente približio i suzio morski kanal da bi spriječio ulaz kitovima i drugim morskim čudovištima u Sredozemno more.

Heraklo tada otplovi prema Eritreji, otoku u blizini Oceanove struje. Kažu da su na tom otoku pašnjaci bili tako dobri da je mlijeko bilo toliko gusto te da su jaku hranu morali razblaživati s vinom koje su kravama davali svakih pedeset dana da se ne uguše.

Kad je stigao pope se na goru Abant. Pas Ortro odmah lajući jurne na njega, ali ga Heraklova toljaga brzo rastavi od života. Na isti je način poginuo i Eurition, koji je požurio Ortru u pomoć. Gerionu su brzo dojavili da se Heraklo uputio prema stadu. Odmah je i sam požurio prema stadu, a kad je stigao izazove Herakla na dvoboj. Ne želeći se hrvati s troglavim divom, Heraklo odape strijelu koja prostrijeli sva tri trupa. Neki kažu da je Hera osobno pohitala u pomoć Gerionu i da ju je Heraklo pogodio strijelom u dojku, pa je pobjegla od bijesnog Herakla.

Iz Gerionove krvi niklo je drvo, koje je, u razdoblju pojavljivanja Plejada na nebu, rađalo plodove slične trešnjama, ali bez koščica.

Kad je sa stadom putovao kroz Liguriju napadoše ga dva Posejdonova sina, Jalebion i Derkin, pokušavši, na svoju nesreću, oteti stado. Dok se borio s ligurskom vojskom Heraklu ponestade strijela. Na mekoj zemlji kamenja nije bilo. Heraklo tada ranjen i iscrpljen kleče i zazove Zeusa. Zeus pošalje oblak koji zakloni sunce, a iz oblaka poče pljuštati kiša kamenih gromada koja rastjera ligursku vojsku.

Zeus među zvijezde postavi Heraklov lik u borbi s Ligurcima. To zviježđe poznato je kao Engonasis.

Na putovanje do Mikene Heraklo je nailazio na još mnoge teškoće, ali je stado uspio dotjerati do Mikene.

Hesperidine jabuke

Geja, boginja Zemlje, Heri je kao vjenčani dar poklonila sadnicu jabuke čiji su urod bili plodovi od zlata. Presretna je Hera drvo posadila u svojem vrtu na padinama planine Atlant, na mjestu na kojem već umorni Helijevi konji, koji vuku sunčeve kočije, završavaju svoj put. Atlantove kćeri Hesperide čuvale su vrt, ali kad je Hera otkrila da je potkradaju, u vrt dovede vječno budnog zmaja, strašnog Ladona, Meduzina brata.

Jedan od Heraklovih zadataka bio je da Euristeju donese zlatnu jabuku iz Herina vrta.

Budući da nije znao gdje se vrt nalazi, njegova ga zaštitnica Atena uputi na morskog boga Nereja, koji je živio na ušću rijeke Po. Heraklo je prešao Makedoniju i Iliriju, putujući prema rijeci Po. Riječne vile, Nereide, kćeri Zeusa i Temide, pokazaše mu usnulog Nereja. Heraklo priđe i čvrsto zgrabi starog, osijedjelog boga. Čvrsto ga je držao, unatoč tome što je Nerej mijenjao obličja i natjera ga da mu oda tajnu. Nerej mu čak reče da jabuke ne bere sam, nego da to umjesto njega učini Atlant, otac Hesperida, koji je u blizini vrta na plećima nosio nebo.

Heraklo učini upravo to što mu je savjetovao Nerej. Prišao je Atlantu i zamolio ga za uslugu. Atlant bi rado učinio sve da se bar malo odmori od tereta, ali već na spomen strašnog Ladona odbio je ispuniti Heraklovu želju. Nemajući kud, Heraklo se uputi prema vrtu i preko vrtnog zida, pažljivo ciljajući, jednom strjelicom ubi zmaja pogodivši ga u oko. Vrativši se Atlantu preuzme nebo na svoja pleća i sačeka da se Atlant vrati. Atlant se s kćerima lako dogovorio i brzo vratio s tri zlatne jabuke u rukama. Ali sloboda koju je osjetio nemajući nebo na leđima toliko je prijala Atlantu da ju je pokušao još malo produžiti, pa reče Heraklu: Ja ću sam jabuke odnijeti Euristeju a ti pridrži nebo još par mjeseci. Na tu mogućnost Herakla je upozorio Nerej, pa lukavi Heraklo odgovori Atlantu: Učinio si mi uslugu pa ću i ja tebi, ali molim te, pridrži malo nebo dok ne stavim podmetač na leđa da mi bude lakše nositi nebo. I lakovjerni se Atlant prevari. Heraklo uze jabuke i uz pozdrav Atlantu krene dalje.

Tugujuća je Hera Ladona stavila na nebo. Danas ga se sjećamo i gledamo na nebu u zviježđu Zmaja (Draco).

Na ovom je mjestu zabavno primijetiti da je Perzej okamenio Atlanta puno prije nego se Heraklo rodio.

Nije krenuo izravno u Mikenu. Prešao je Libijsku pustinju i naišao na Anteja, sina Posejdona i Geje. Bio je to nepobjedivi div, koji je naišle putnike izazivao na borbu i ubijao ih. Osim što je bio atletske građe bio je i vješt u hrvanju, i kada bi protivnici u hrvanju klonuli od umora on bi ih ubijao. A ako bi se namjerio na snažnijeg protivnika koji bi ga bacio na zemlju, misleći da ga je tako nadvladao, protivnik bi se silno iznenadio kad bi otkrio da se Antej sa zemlje podiže još jači, jer upravo na zemlji mu je majka Geja obnavljala snagu. Prikupljao je lubanje pobijeđenih protivnika i njima prekrivao krov Posejdonova hrama. Živio je u pećini ispod velike stijene i hranio se lavljim mesom. Spavao je na zemlji obnavljajući snagu.

Pripremajući se za hrvanje, obojica su odbacila svoje lavlje kože. Heraklo je maslinovim uljem trljao tijelo, baš kao što su to činili olimpijski hrvači, a Antej je pripremu činio posipajući se vrućim pijeskom po tijelu.

Započevši borbu Heraklo je kao kobac kružio oko Anteja pokušavajući otkriti način da ga obori. I kad je to uspio i svom snagom tresnuo Anteja o zemlju, silno se zaprepasti kad se ovaj podiže nabreklih mišića i još snažniji. Nastavljajući borbu Antej se sve češće sam bacao na zemlju. Heraklo tada, dokučivši njegovu tajnu, podiže Anteja visoko uvis, polomivši mu rebra i unatoč kricima majke Zemlje držao ga je u zraku dok nije izdahnuo.

Putujući u Mikenu, ne žureći previše, stigao je do planine Kavkaz. Tamo naiđe na Prometeja prikovanog za stijenu. Ne zna se koliko dugo je orao svaki dan proždirao njegovu jetru. Preuzevši Hironovu besmrtnost njegove muke, kojima ga je kaznio Zeus, postale su vječne. Jer je već sljedećeg dana nova jetra dočekivala pticu grabljivicu.

Prema Zeusovoj je kazni Prometej trebao biti vječno okovan za Kavkaz. A mučenje je trebalo trajati sve dok neki besmrtnik umjesto njega dobrovoljno ne pođe u Tartar. Heraklo tada podsjeti Zeusa na Hirona i dobi pristanak da ustrijeli bjeloglavog orla. Zateže tada luk i uputi strijelu pravo u srce orla koji je proždirao Prometejevu jetru. Drugi je problem domišljati Heraklo također riješio. Oslobodio je Prometeja i od lanca kojim je bio okovan napravio je prsten s kamenom od planine Kavkaz. To je bio prvi prsten s kamenom.

Zeus je Heraklovu strijelu postavio među zvijezde u zviježđu Strijelca u Zodijaku. Strijelac je Krot, sin Pana i Eufeme, dadilje Muza. Živio je na gori Helikon. Muze su ga posebno voljele.

Svojim je djelima Heraklo i sam zaslužio mjesto na nebu. Jedno zviježđe nosi njegovo ime.

ORFEJ I EURIDIKA

Lira

Hermesa je Zeusu rodila Atlantova kći Maja, u Arkadiji u pećini na planini Kileni. Pažljivo ga je umotala u pelene i smjestila u hladovinu masline. Smiješila se gledajući mu osmjeh na lišcu i vesele plave okice. Bit će to vragolan, pomislila je, i ne sluteći koliko je u pravu bila. Za trenutak je samo svrnula pogled na žuboreći potok i ptice koje su ga nadglasavale. Brzo se okrenula kad je pokraj sebe začula zvonki smijeh. Ugledala je nasmijanog gologuzog Hermesa oko kojeg su lepršale pelenice. Požurila je pronaći odjeću za dečkića, ali kad se vratila mali je divljak već nestao negdje u šumovitom gorju. Bila je tužna, ali ne i zabrinuta znajući tko mu je otac.

Raspjevani je Hermes skakutao šumom dok nije dospio u Pijeriju. Tamo je ugledao prelijepo stado Apolonovih krava. Namignuo je sam sebi odlučivši se da ga ukrade. Smijuljio se dok je kravama od hrastove kore pravio sandale vezujući ih pletenicama od trave za kravlje papke.

Apolon je brzo otkrio krađu, ali je zaveden Hermesovim lukavstvom uzaludno slijedio tragove. Tada zamoli Silena i njegove satire da mu pomognu. Oni su se razmiljeli duž Arkadije. Potrajalo je to sve dok jedan satir nije donio vijest da je na jednom mjestu čuo neobične zvuke koje nikada i nigdje prije toga nije. Zvuci su ga je doveli do pećine. Na ulazu ga je dočekala vila Kilena, koja mu reče da je dadilja najdarovitijeg djeteta o kojem je ikada brinula. Reče im kako je dijete od kornjačina oklopa i kravljih iznutrica napravilo neobičnu glazbenu igračku i glazbom uspavalo majku. Kad je stigao Apolon odmah Maji reče da mu je njezin sin ukrao stado krava. Maja mu zbunjeno pokaza dijete, Hermesa, koji je glumio da spava u krevetiću. Ne, ne to je besmislena optužba, uzvikne ona. Međutim, Apolon je istrajao i uze Hermesa te ga odnese na Olimp. Ni Zeus nije htio povjerovati da je njegovo tek rođeno dijete lopov, sve dok nasmijani Hermes nije priznao.

Nakon toga su se Apolon i Hermes vratili na planinu. Hermes izgrli zabrinutu majku i odnekud ispod ovčje kože izvuče glazbenu igračku. Apolon se još nije ni snašao kad su vesela glazba i zvonki glas ovladali pećinom. Nasmijani je Hermes pjevao slaveći Apolonovu pamet, otmjenost i dobrotu. I Apolon se morao nasmijati pa reče: ti zadrži krave a ja ću uzeti liru!

Hermes je pomagao Suđenicama u sastavljanju alfabeta, domislio je astronomiju, glazbenu ljestvicu, umjetnost šakanja i gimnastiku, mjere za težinu i dužinu, te maslinarstvo.

Neki kažu da je lira koju je izmislio imala sedam žica, drugi da je imala samo tri i da je Apolon povećao broj žica na sedam.

Orfej

Tračani su bili ratari, uzgajivači goveda, vješti ratnici i konjanici pa i zanatlije. Njihova hrabrost u borbama bila je nadaleko poznata.

Spartak je najpoznatiji pripadnik ovog naroda, simbol je snage i vještine tračanskih ratnika.

U ta davna vremena Tračanima je vladao kralj Eagar. Kaliopa, Muza epske poezije i govorništva, rodila mu je sina Orfeja. Orfej je bio krhko i šutljivo dijete. Često je nestajao u gajevima, lutao šumom i uz potoke osluškivao zvuke prirode i vraćao se nesretan kući. Brzo se udaljavao od djece koja su ovladavala ratničkim vještinama. Otac je bio nesretan gledajući ga osamljenog. Pokušavao je sve. Uzaludno je dovodio mnoge učitelje nadajući se da bi oni mogli otkriti što Orfeja zanima. I majka je bila nesretna i zabrinuta, pa odluči poslati Orfeja bratu Linu koji je živio s ocem Apolonom. Lin je bio dijete slično Orfeju. Često je bježao od kuće i lutao obroncima Olimpa osluškujući prirodu i vraćao se nesretan kući. Sve dok jednog dana nije u kutku sobe uočio neobičan predmet. Dugo ga je razgledao prije nego ga je uzeo u ruke i prstima dotaknuo žice. A kad su zvuci ispunili sobu, Lin više nikada nije bio isti. Lira je postala dio njega. Njegova lutanja obroncima Olimpa sada su bila razgovor s drvećem, potocima, pticama…i često su ga u suton nalazili zanesenog u nekom gaju. Ni Orfej ga nije omeo u njegovim lutanjima s razigranom lirom, sve dok jednom nije začuo njegov glas iza sebe. Zvonki glas je bio nova žica na liri. Zadrhtao je i zagrlio Orfeja. Od tada su bili nerazdvojni. A kad ga je Orfej zamolio da samo dodirne liru, znatiželjno i dugo ga je gledao, a onda mu je s osmijehom dodao. Plaho prebirući žicama Orfej je postajao sve smjeliji dok u jednom trenutku šuma nije utihnula. Orfej tada pusti glas u nebeske visine. I bogovi su utihnuli. Lin je pokraj njega zaplakao. Zagrlio je Orfeja, dodirnuo liru i nestao zauvijek u planinskim vrletima.

Jazon i Argonauti

Istovremeno je u Eoliji, na drugom kraju Grčke, odrastao drugi dječak. Majka je Jazona od okrutnog Pelija skrila na goru Pelion. O njemu je brinuo mudri kentaur Hiron. Jazonov usud bio je da iz Kolhide u Grčku vrati zlatno runo. Arg iz Tespije sagradi brod od borovine s gore Pelion. Atena je na pramac broda ugradila proročki vrh napravljen od Zeusovog hrasta iz Dodone. Nikada takav brod nije plovio svjetskim morima. Nazvali su ga Arg.

Jazon tada okupi najdičnije grčke junake, ali Hiron mu reče da na put ne kreće bez Tračanina Orfeja. Krenuli su tek kad je Orfej iz Trakije stigao.

Kolhida je grad na obalama Crnog mora. Morali su preploviti Egejsko, Tračko, Helino i Mramorno more. Mnoge su prepreke morali svladavati dok nisu stigli do moreuza koji je vodio u Crno more. Ispred ulaza su ih čekale Simplegadske stijene. Činilo se neprolazne. Obavijala ih je gusta magla, a kada bi brodovi krenuli između, stijene bi se spajale i mrvile ih.

Nikada brži brod nije plovio svjetskim morima i nikada toliko junaka nije bilo za veslima, ali su se ispred stijena svi zabrinuli. Orfej je lagano prebirao žice dok su junaci vijećali. Proročki vrh s pramca tada im reče da ispred Arga poleti golubica, pa ako ona izbjegne stijene neka pokrenu brod. Simplegade su golubici zahvatile par repnih pera i dok su se razdvajale Orfej je pustio glas i razigrao liru. More se smirilo, Simplegade usporile a veslači su silnom snagom grabili more. Arg je letio iznad mora, a kad su se stijene sudarile Argu je nedostajao samo ukras na krmi.

Simplegade su se nakon toga zauvijek smirile.

Sirene

Povratak Argonauta, sa zlatnim runom, bio je jednako težak i neizvjestan. Put ih je odveo preko Crnog mora do rijeke Dunav. Dunavom su plovili do susreta s rijekom Savom. Savom su nastavili plov, sve dok Sava više nije mogla nositi Arg. Iskrcali su se i na svojim su plećima, najdičniji grčki junaci, prenijeli Arga sve do Istre. Orfej im je svojom glazbom vraćao snagu, kad bi iznemogli poželjeli odustati. Jadransko ih je more primilo i nježno vodilo prema Jolku. Ali kad su Argonauti već prepoznavali drage im krajolike, nepredvidljivi im je Eol poslao istočne vjetrove koji su ih odveli prema Siciliji. Tamo su morskim prolazom gospodarile Sirene. Scila i Haribda bi dočekivali one koji su Sirenama izbjegli. Haribda je olujnim morem potapala brodove, a šesteroglava Scila hvatala i žderala preživjele mornare.

Andersen nam je poslao priču o maloj Sireni. Svi je znamo. Sirene su bile prelijepe djevojke s ribljim repom. Pogledajmo s kojim sirenama su se susreli Argonauti.

Nekada davno Sirene su bile upravo takve. Bile su sretne djevojke i nikada nisu ni pomišljale da postanu ljudi niti da se natječu s bogovima. Poput dupina bi lutale morima i svojom neodoljivom pjesmom razveseljavale sve koje susretnu. I za oluja ih odvodile do sigurnih luka. Njihov je jedini grijeh bio u tome što su im bogovi postali zavidni. I Muze su ih pozvale da se natječu s njima u pjevanju. Muze su u tom natjecanju bile nedorasle Sirenama. Njihova osveta bila je strašna. Pretvorile su ih u čudovišta s ptičjim tijelom, ali su im ostavile lijepo žensko lice i divne glasove. Puno strašnija kazna bila je u tome što su im u srca usadile zlo. Preselile su ih na otok kraj Scile i Haribde s kojeg su milozvučnim glasom mamile mornare, te ih namamljene davile i sisale im krv. Eol je istočnjakom Argonaute usmjerio na otok Sirena.

Proročki kljun na pramcu oglasio se Jazonu na vrijeme. Jazon tada zamoli Orfeja da sa svojom lirom razgovara sa Sirenama, i da ih nagovori da ih propuste. Samo oni koji govore taj jezik mogu naslutiti što je Orfej govorio Sirenama i što su one njemu. Zlo u Sirenama prevladalo je. Njihovu neodoljivu poruku čuo je jedino But. Drugi su čuli samo Orfeja. But je zanesen skočio u more pokušavajući doplivati do Sirena. Neki kažu da ga je spasila Afrodita. Kažu i to da su se Sirene nakon toga strmoglavile u more, ali i to da im je Afrodita vratila staro obličje. Čarolija je nestala, one su dobile svoju ljepotu i krasne riblje repove, ali je zlo u njima ostalo, pa su nastavile mamiti ljude u smrt.

Susret je sa Sirenama preživio i Odisej na povratku iz trojanskog rata. Čarobnica Kirka upozorila ga je na otok Sirena i savjetovala: Svi mornari neka voskom začepe uši, a ti ako poželiš slušati njihovu glazbu naredi mornarima da te vežu za jarbol i neka ti se zakunu da te neće odvezati ma što god im ti naređivao. Tako je i bilo. Kad se brod približio otoku Sirena začuo je njihov umilni glas. Pjevale su zanosno obećavajući mu proročke moći i spoznaju svijeta. Obećavale su mu ljubav i sreću. Obećavale su mu bogatstvo i moć. Uzaludno se Odisej pokušavao osloboditi. Uzaludno je vikao i prijetio mornarima. Mornari su ga oslobodili kad je otok Sirena nestao iza horizonta. Neki kažu da su tada očajne Sirena skončale život bacivši se na oštre hridi na obali.

Euridika

Euridika je bila jedna od gorskih vila. Nazivali su ih Oreade. Živjele su na Parnasu, planini posvećenoj Apolonu, Dionizu i Muzama. Često su se družile s Artemidom prateći je u njezinim lovačkim podvizima. Parnas su trajno obilježile svojom pjesmom i plesom.

Hermesov sin, Pan, obitavao je u šumovitoj Arkadiji. Volio je ples i glazbu. Družio se sa šumskim vilama i satirima, a i raspojasani bog vina, Dioniz, često je veseljaka pozivao na svoja druženja. Svi su ga rado primali u društvo zbog čudesne glazbe koju je stvarao sa svojom frulom. On je Oreade poučavao plesu i glazbi.

Euridika se već kao dijete razlikovala od drugih vila.

O ljepoti božanskih bića nemoguće je suditi. Jednom je to učinio Paris davši Afroditi zlatnu jabuku. Priča kaže dalje da će onaj tko ugleda Praksitelovu Afroditu Knidsku potvrditi Parisov sud, ali, pogleda li potom Fidijinu Atenu, morat će Parisa nazvati čobanom. Fidijska ljepota bila je produhovljena. Je li ljepša Helena od Mona Lise ili je možda Nefertiti ljepša od obje. Nećemo nikada saznati, jer o tome odlučuje srce.

Euridika je pjevala i plesala s prijateljicama uz čarobne zvuke Panove frule, ali uvijek s nekom čudnom sjenom u oku. Pjevala je, ali nikad raspjevano, plesala je, ali nikad rasplesano. Kada bi frula utihnula Euridika bi odlazila na samotna mjesta. Tamo je slušala glazbu svoje duše. Sjene iz oka bi tada nestajale. Oni koji bi je ugledali, privučeni sirenskom pjesmom, ostajali bi bez daha gledajući je rasplesanu.

I Orfej je volio samotna mjesta. Vrativši se iz Kolhide lutao je šumama i gorama. Kažu da je glazbom očaravao divlje zvijeri, da se drveće pomicalo i kamenje izmicalo čineći mu put prohodnim. Put ga je odveo na Parnas.

Uspinjući se Parnasom odjednom je začuo glas kojeg je šuma donosila kiteći ga svojim zvucima. Tada je znao da je njegovom lutanju došao kraj. Njegova lira nikada prije nije bila tako opojna i glasna. Euridika je u trenutku zastala čujući nečujnu glazbu svoje duše svuda oko sebe. Dvije besmrtne duše su se ispreplele i poletjele prema zvijezdama. Neki kažu da je Sunce zastalo, da je Mjesec stao, a zvijezde zasjale tako da je noć postala dan.

Bogovi su se užasnuli. Prvi su put osjetili istinsku moć ljubavi.

Orfej je Euridiku odveo u rodnu Trakiju među divlje Kikonce, ne sluteći strašnu osvetu uplašenih bogova. Trakija je postala rajska zemlja. Glazba, ples, pjesma i ljubav bili su neprelazni bedemi koje nijedan neprijatelj nije mogao srušiti.

Neki pričaju da je u tim vremenima i puno prije postojala država blagostanja, koju su nazivali Atlantida. Kažu i to da je voljom bogova nestala u jednom danu. Čini se da su moćnici istu sudbinu namijenili i Trakiji.

Jednoga dana u blizini Tempe, u dolini rijeke Penej, plesala je raspjevana Euridika. U zanosu se primakla obali rijeke. U rijeci je vrebala smrtonosna zmija otrovnica, i kada je Euridikina noga zalebdjela nad vodom munjevito se izdigla i svoj otrov ispustila u petu Euridikine noge.

Neutješni Orfej tugovao je bez lire. Njegova bol bila je u življenju bez Euridike. Lira bez Euridike bila je samo glazbena igračka. Njegova duša gasnula je baš kao i Trakija. Kikonci su opet divljali, a ljetina bivala sve slabija. Ljudi su gladovali dok su moćnici na Olimpu blagovali s nektarom i ambrozijom sladeći se s podsmjehom njegovom tugom.

Ali jednoga dana Orfej uze liru i čvrstim korakom krene u Aornu u Tespotiji. Pronašao je put u podzemni svijet. Sada je pjevao tužne pjesme koje su bez daha ostavile i umrtvile Harona, Kerbera i trojicu sudaca koji mrtvima sude. Mučenja su prokletih prestala dok se približavao Hadu. Nije poznato je li se Had preplašio suočen s moćima glazbe, ali je do kraja proveo pakleni plan moćnika. U svojim je odajama s uvažavanjem primio Orfeja i saslušao njegovu molbu. Očekivao je ono što se dogodilo. Orfej je poželio da se Euridika vrati na gornji svijet. Had je imao spreman odgovor. I reče mu: Nikada nitko od smrtnika nije se vratio iz mojeg carstva. Tebi ću napraviti iznimku, uz jedan uvjet. Ne smiješ se osvrnuti ni jedanput pri odlasku na svijetlo dana.

Ljubav je nešto što nitko ne može dokučiti. Bilo je tako prije, a tako je i sada. Ljubomorni bogovi su to znali.

Euridika je pošla za Orfejem kroz tamni prolaz prema svijetlu dana, vođena poznatim zvucima lire. Ali u tami podzemnog svijeta Had joj je poslao najstrašnije prokletnike iz Tartara. I dok je pokušavala slijediti glazbu i Orfeja svoju nemoć i strah je bolnim jecajima upućivala Orfeju. Ljubav je nešto što nitko nije dokučio…Orfej se okrenuo.

Priča dalje kaže da je Orfej prestao štovati bogove. Neki kažu da su ga rastrgale Menade, Dionizove sljedbenice, u svojem ludilu tijekom bakhantskih orgija, a neki da ga je gromom ubio Zeus zato što je otkrivao božanske tajne.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

ABŠ

Muze su Orfejevu liru postavile među zvijezde.

ARGONAUTI

Hela i Friks

Nekada davno u gradu Orhomenu, u zemlji Beotiji, vladao je Sizifov brat Atamant. Njegov usud i usud njegove djece odredili su bogovi. Zašto su odabrali Atamanta nikada nećemo doznati.

Hera mu je zapovjedila da oženi Nefelu, oblačnu princezu, koju je Zeus načinio po Herinom obličju s namjerom da prevari Lapita Iksiona koji je bio ludo zaljubljen u Heru. Atamantu je rodila sinove, Friksa i Leukona te kći Helu. Nesretna oblačna princeza nakon toga se vratila na Olimp i neutješno lutala dvoranama. Bila je samo igračka moćnika.

Ni Atamant nije bio sretan. Ljubav je i sreću pokušao pronaći s Inom, Kadmovom kćeri. Ona mu je rodila Learha i Melikreta.

Nikada nećemo doznati ni to zašto je Nefela zbog toga bila bijesna i ljubomorna, ali je otišla k Heri i požalila se na svoju sudbinu. Hera je sasluša i reče: Moja će osveta zauvijek obilježiti Atamanta i njegov rod!

Ljetina se sljedeće godine prepolovila. Suše i poplave izmjenjivale su se, a ni požari nisu bili rijetki. Narod je gladovao. Atamant tada posla glasnika u Delfe. Nije poznato što mu je rekla Pitija, jer glasnik je donio Herinu poruku. Hera je glasniku na povratku prepriječila put i reče mu poruku koju mora dostaviti Atamantu. Herina je poruka bila strašna: Friksa, svoga sina, moraš žrtvovati Zeusu na gori Lafistiji.

Smrtnici, pa bili i kraljevi, često moraju donositi teške odluke. Ova je bila najteža.

Friks je bio lijepo, nježno dijete. Danas bi ga nazivali dobrica. Ali unatoč tome Atamant ga glasno plačući povede na planinski vrh i položi na kameni žrtvenik. Friks je gledao tatu koji je u suzama podizao žrtveni kremenski nož. Gledao ga je pitajući se zašto tata plače, dok mu se nož primicao.

Nije poznato tko je uputio Herakla na goru Lafistiju, ali baš u tom trenutku bio je pokraj žrtvenika. Zaustavio je Atamantovu ruku istrgnuvši mu žrtveni kremenski nož iz ruke, govoreći: Moj otac Zeus mrzi ljudske žrtve!

Atamant je žrtvujući sina žrtvovao i sebe. I to sve u ime naroda koji je povjerovao u nevjerojatno. Ali Beoćani su bili očajni i krenuli su učiniti ono što Atamant nije. Zeus tada na goru Lafistiju pošalje zlatnog krilatog ovna. Neki kažu da je ovan progovorio ljudskim glasom i naredio Friksu: Popni se brzo na leđa! U strci koja je nastala to je Friksu bio jedini glas koji je čuo, i dok se uspinjao na krilatog ovna začuo je Helin očajnički glas: Uzmi i mene, uzmi i mene…kojim je molila ovna ne želeći ostati uz tatu koji ubija svoju djecu.

Hela je u hipu bila na ovnu u zagrljaju brata. Ovan je poletio na istok u Kolhidu gdje Helije čuva svoje konje u Ejetovim štalama. Preletjeli su Egejsko i Tračko more. Umorni su bili i Hela i Friks.

Jednom davno, prije Hele i Friksa, nebom su letjeli Dedal i Ikar, otac i sin, bježeći od Minosa s otoka Krete. Dedal je napravio krila sebi i sinu, ali znajući osjećaj besmrtnosti koji imaju djeca, uporno je Ikaru ponavljao: Slušaj me sine dobro. Ne leti sine nisko da ti more ne ovlaži i oteža krila. Ne leti sine visoko da ti sunce ne rastopi vosak koji krila vezuje. Ali Ikar je osjetio dah slobode. I moć svojih krila. I poletio je nebu u visine. Kratko je osjećaj slobode potrajao. More u koje je pao i danas se naziva Ikarovo more.

Neki kažu da je i Dedal od tuge prestao mahati krilima i nestao u moru.

Ikar nije spoznao, baš kao nitko do danas, da je sloboda samo privid. Neizostavni pratitelj je odgovornost prema sebi i drugima.

Nikada prije Friks i Hela nisu letjeli. Sve im je bilo novo. Letjeli su na istok. Zasljepljivali su ih bljeskovi sunčeva svjetla, vjetar u kosi i svaki zamah krila zlatorunog ovna bili su zbunjujući. Helu je odjednom obuzela vrtoglavica. I Friks je gubio sigurnost i ravnotežu osjećajući da Helino držanje za runo sve više slabi. Jednom rukom čvrsto se držao za runo, a drugom je pokušavao držati Helu. Ali baš tada nalet je vjetra onemoćalu Helu istrgnuo iz Friksove ruke. Nikada je nisu pronašli. More u kojem se utopila danas se naziva Helino more. Stigavši u Kolhidu, uplakani Friks smjesta je žrtvovao ovna Zeusu Osloboditelju. Zlatno runo objesili su na hrast u Aresovom gaju. Čuvao ga je vječno budni, stooki div Argus.

Jazon

Poslije smrti eolskog kralja Kreteja, Posejdonov se sin Pelije nasilno dočepao prijestolja. Zatočio je polubrata Ezona, kojem je nasljednim pravom pripadao tron. Znajući da je nezakonito preuzeo kraljevstvo krenuo je u Delfe i Dodonu da sazna što mu Apolon i Zeus poručuju. Jedno mu proročište reče da će ga ubiti potomak Eola, a drugo da se čuva čovjeka s jednom sandalom. Krenuvši putem zla, nastavio je. Po povratku u Jolk počeo je ubijati djecu Eoljana. Zemlju je zavio u crno. Polimela, Ezonova žena, tek rođenog Jazona potajno je odnijela na goru Pelion. O njemu je brinuo mudri kentaur Hiron.

Priča dalje kaže da je jednoga dana Pelije na obali mora obavljao svečani obred prinošenja žrtve Posejdonu. Nakon što je obavio obred okrenuo se odabranima, koji su svjedočili obredu, želeći ih uputiti u tajne obreda. Pogled mu tada pade na visoka mladića duge kose, odjevenog u čvrsto priljubljenu kožnu tuniku i leopardovu kožu. Bio je naoružan s dva kratka koplja širokih oštrica. Na nogama je imao samo jednu sandalu.

Pelej mu brzo priđe i grubo ga upita: Tko si ti i kako ti se zove otac?

Ne strahujući nimalo Jazon mu odgovori: Poočim Hiron me zove Jazon, a majka Polimela i otac Ezon su me po rođenju nazivali Diomed.

Pelije ga zlobno pogleda pa nastavi: Što bi ti učinio kad bi ti proročište objavilo da su bogovi jednom od tvojih podanika odredili da te ubije?

Ni ne sluteći da izgovara riječi osvetoljubive Here, koju je Pelije jednom ponizio, odgovori: Poslao bih ga u Kolhidu da vrati zlatno runo. I doda pitanje: S kim imam čast razgovarati?

Kad Pelije reče tko je, Jazon bez straha zatraži ono što mu pravom nasljedstva pripada. Podmukli Pelije pristade bez oklijevanja, uz uvjet koji je sam Jazon naveo, i reče: Kad vratiš runo s radošću ću ti prepustiti tron, jer čovjeku u godinama vladanje postaje veliki teret.

Jazon pristade, ne sluteći da je samo igračka u rukama bogova.

Kolhida

Kolhida je bio bogati grad na ušću rijeke Faside, na istočnoj obali Crnog mora. Kolhidom je vladao Ejet, Helijev sin. Stolovao je u gradu Eji. Sestra mu je bila čarobnica Kirka. Medeja i Halkiopa bile su kćeri, a sina je nazvao Apsirt.

Nakon žrtvovanja zlatorunog ovna, Ejet je Friksa primio kao vlastitog sina. Svoju kći Halkiopu dao mu je za ženu, unatoč proročanstvu koje je najavilo veliko zlo u njegovu domu. Nakon Friksove neočekivane smrti njegovi sinovi, Kitizor, Arg, Frontid i Melant krenuli su u Orhomen tražeći svoje nasljedno pravo. Argonauti su se upravo tada približavali Kolhidi i naišli na brodolomce koji su se zadnjim snagama pridržavali za ostatke broda. Bili su to Friksovi sinovi. Iznemogle su ih izvukli na brod i nakon kratkog razgovora ustanovili da su vezani čvrstim rodbinskim vezama.

Uskoro se Argonautima ukazaše obronci Kavkaza. Argo ubrzo uplovi u ušće vodom bogate rijeke Faside, koja je navodnjavala Kolhidu. Prinijevši najprije bogovima Zemlje žrtvu ljevanicu od vina pomiješanog s medom, Argonauti skriše Arga u skroviti rukavac Faside. Plan im je bio jednostavan. S Friksovim sinovima, Ejetovim unucima, otići će u Eju i od Ejeta zatražiti zlatno runo. Ako se Ejet usprotivi primijenit će silu.

Hera i Atena su na Olimpu istodobno smišljale plan. Bile su zabrinute jer su znale što će odlučiti Ejet. Plan im je također bio jednostavan. Zamolile su Afroditu da nagovori sina Erosa da ljubavlju prema Jazonu opčini Medeju. Afrodita je malog vragolana zatekla u kockanju s Ganimedom pa mu reče da odapne jednu strjelicu u Medejino srce. Za nagradu mu obeća Zeusovu dječju igračku. Bila je to jabuka ukrašena zlatnim prstenovima, koja kad se baci uvis padajući ostavlja trag kao zvijezda padalica. Odapinjući strjelicu mali vragolan nije ni slutio kakve će strahote pokrenuti.

Eja je bio bogati grad u kojem se posebno isticao blještavi kraljevski dvorac. Dvorac je izgradio Hefest iz zahvalnosti Heliju. Helije ga je spasio od Titana tijekom njihova napada na Olimp.

Ispred dvorca je Argonaute dočekao smrknuti Ejet. Naslutio je zbog čega su došli. Nisu pomogle ni molbe njegovih unuka. Gnjevno je Argonautima naredio da se vrate tamo odakle su došli, inače će im sasjeći jezike i ruke. Jazon mu se na to obrati učtivo i skromno i dok su Jazonove riječi plijenile dvorjane, skupu se pridružila princeza Medeja s Erosovom strjelicom u srcu. Samo je blago pogledala oca. Takvom pogledu ne može odoljeti nijedan otac. Nije ni Ejet, koji tada reče: Zlatno runo ću vam predati ako ispunite zadatak. Ujarmite dva bika plamenoga daha i željeznih papaka, koja je iskovao Hefest. S njima izorite Aresovo polje, te posijte zmajske zube.

Jazon je nijemo stajao ne znajući što mu je činiti. Da je Heraklo s njima došao u Kolhidu ne bi dvojio, ali bogovi su htjeli da Heraklo ne dođe u Kolhidu. Ostao je u Misiji tražiti zalutalog prijatelja Hilu. Jazon je znao da su zmajski zubi, zubi koji su preostali Kadmu kada je gradio Tebu. I znao je da iz tog sjemena izrastaju strašni ratnici. I dok je dvojio priđe mu Halkiopa, majka Friksovih sinova i reče mu da prihvati izazov. Reče mu i to da će mu pomoći Medeja svojim čarobnim moćima, ali uz uvijet da je povede u Grčku kao svoju ženu.

Jazon je prihvatio Ejetov zadatak, a Medeji se zakleo svim olimpijskim bogovima na vječnu vjernost.

Bikovima je prišao s posudom u kojoj je bio melem koji mu je pripravila Medeja. Melem je bio kao krv crvena tekućina, spravljena od kavkaskog šafrana izraslog od Prometejeve krvi, koji će ga zaštititi od plamenog daha bikova. Premazavši melemom tijelo, štit i mač bez poteškoća je ujarmio bikove. Aresovo je polje orao cijeli dan, a u suton je zasijao zmajeve zube iz kojih odmah nikoše naoružani ratnici. Brzo je među njih bacio kamen smutnje, koji mu je dala Medeja, baš kao što je učinio i Kadmo nekada.

Pažljivo motreći Jazona Ejet je, naslućujući ishod, smislio novi plan. Sramotno je porekao dogovor i zaprijetio Argonautima, baš kao i prije. Na svoju žalost plan je podijelio s Medejom. Jazon i Argonauti zamoliše tada Ejeta da se još jednu noć odmore prije dugog putovanja prema domovini. Ejet pristade, ne sluteći da Danajcima ne treba vjerovati i kad darove donose. Tijekom noći Medeja povede Argonaute u Aresov gaj. Vječno budnom Argusu poprska oči s kapima za uspavljivanje spravljenim od tek ubranog izdanka smreke. Uzeše runo s hrasta i pohitaše prema Argu.

Medeja

Ovo je najstrašnija priča ikada ispričana. Strašnija je od priče o Ivici i Marici, strašnija od priče o Snjeguljici. To je priča o ljubavi, mržnji i moći. To je priča o mračnoj i smućujućoj bezdanosti. Pričam je jer je to priča o ljudima.

Medeja je bila Ejetova kći i Helijeva unuka. Moćna je čarobnica Kirka živjela na otoku Eeji. S lakoćom je ljude pretvarala u svinje. Pitomi tigrovi i lavovi lijeno su se izležavali po Kirkinim vrtovima. Nekada su bili ljudi. Medeju je uputila u sve svoje tajne.

Na početku bijaše ljubav.

Sva djeca su svojim rođenjem slavljenje ljubavi i života. Na svijetu ne postoji ništa što ljudima može nadmašiti taj trenutak. Dijete Eros imalo je moć koju nikada nitko neće dosegnuti. Njegove strjelice sa sobom su nosile beskrajnu ljubav. Zašto su bogovi tu moć dodijelili nesvjesnom djetetu, nikada nećemo saznati. Možda zato što još jedino djeca vjeruju u ljubav. I nikada, baš nikada, uvijek nasmijani Eros nije pomislio na to što sve njegova strjelica može učiniti. Ljubav je bila jedini svijet koji je poznavao. I dok je gledao Medeju sa strjelicom u srcu, njezin osmjeh na usnama i sjaj u očima, nije mislio ništa, jer ipak je samo dijete. Osjetio je samo da se dvorana kupa u Medejinoj ljubavi. I veselo odlepršao.

Kad je Ejet otkrio da su Argonauti oteli zlatno runo brzo je opremio brodovlje i sina Apsirta uputio u potjeru. Arg je već bio daleko od Kolhide ploveći prema ušću Dunava. Međutim, Apsirt je na raspolaganju imao mnoge mornare koji su se izmjenjivali za veslima, dok su umorni Argonauti sve češće tražili predah. I kada je Medeja ugledala kolhidske brodove na horizontu reče Jazonu da pristanu na prvi otok. Te noći pošalju glasnika Apsirtu. Glasnik Apsirtu reče da je Medeja oteta i da ga čeka na obali da je spasi. Apsirt, s nekoliko ratnika, žurno krene na mjesto gdje ga je čekala Medeja, ne sluteći da odlazi u svoju smrt.

Ljubav je nešto što nitko nije dokučio.

Medeja je na obali čvrsto i plačući grlila Apsirta, dok je Jazon ubijao njegovu pratnju. Plakala je i dok je Apsirta komadala.

Ljubav je nešto što nitko nije dokučio.

Sljedećih dana Kolhiđani su u moru prikupljali dijelove Apsirtova tijela. Jer bogovi kažu da bez toga nikada ne bi pronašao mir u podzemnom svijetu. Argonauti su nastavili putovanje prema Jolku u Tesaliji.

Na Korkiri je Jazon ispunio svoje obećanje. Pred kraljem Alkinojem još jednom se zakleo olimpijskim bogovima na vječnu vjernost Medeji. Putovanje do Jolka potrajalo je. Argonauti su svladali mnoge prepreke i jedne jesenje večeri stigoše na poznatu obalu Pagase. Nitko ih nije dočekao jer se u Tesaliji već dugo pričalo da su stradali u brodolomu. U to je povjerovao i Pelije, te je ne strahujući više od Jazonove osvete pogubio Jazonove roditelje i brata mu Promaha, koji se rodio kad je Arg krenuo u Kolhidu. Otac je popio bivolju krv, majka se objesila, a malog je Promaha ubio Pelije osobno, jer se nitko drugi nije usudio ubiti kraljevsko dijete.

Jazonu je bolnu vijest prenio usamljeni ribar kojeg su zatekli na obali. Jazon ribaru zabrani da prenosi vijest o dolasku Arga i sazove ratni savjet. Vijećali su sve dok Medeja Argonautima ne reče da će sama osvojiti Jolk. Reče im i to da skriju brod i da se povuku u šumovite nenaseljene predjele u blizini grada. I čekaju da im dojavi kada će krenuti u Jolk.

Medeja se tada preruši u staricu i s dvanaest pratilja krene u Jolk. Sa sobom su ponijeli Artemidin drveni kip s gore Anafe. Stigavši pred bedeme grada izborana starica prodornim glasom naredi stražarima da u grad puste boginju Artemidu koja je došla iz maglovite Hiperboreje u kočiji koju vuku leteće zmije. I reče im da donosi sreću izabranom gradu Jolku. Ušavši u grad na trg postaviše Artemidin kip te plesom i pjesmom počeše slaviti boginju. Uskoro je cijeli grad bio u vjerskom zanosu. Pelije tada sa strahom upita staricu što Artemida od njega zahtjeva. Upravo je taj trenutak Medeja očekivala. Reče mu da ga je Artemida odlučila nagraditi zbog njegove pobožnosti i pomladiti ga, te mu omogućiti da dobije nasljednika, umjesto sina Akasta koji je stradao u brodolomu Arga na libijskoj obali. Pelije je u njezine riječi povjerovao tek kad je ona pred njegovim očima uklonila znakove svoje starosti. Pred njim je starog ovna sasjekla na trinaest komada i stavila u lonac. Koristila je Kirkinu moć i prizivala Artemidu. A kad je iz lonca iskočilo janje bio je potpuno uvjeren i pristao na to da ga Medeja pomladi.

Pelije je imao sina Akasta, koji je s Argonautima krenuo po zlatno runo. Imao je i tri kćeri, Alkestidu, Euadnu i Amfinomu. Akast se s Argonautima prikrivao u šumovitom gorju u blizini grada, ali je jasno svima objavio da je Pelije njegov otac, ma kakav bio, i da ne želi sudjelovati u argonautskom osvajanju Jolka. Njegove sestre, kao i Pelije, mislile su da je stradao u brodolomu i da one moraju brinuti o ostarjelom ocu. To su i činile do trenutka u kojem im je Medeja naredila da raskomadaju oca i stave u lonac ispunjen kipućom vodom.

Zašto je Medeja poželjela da kćeri raskomadaju oca nikada nećemo saznati, jer ljubav je nešto što nitko nije dokučio.

Alkestida je užasnuta pobjegla. Euadna i Amfinoma nisu ustuknule, želeći ispuniti očevu želju. Nakon što su obavile stravičan čin, Medeja ih povede na bedeme dvorca i reče im da s plamenim bakljama prizivaju Mjesec. Bio je to znak Argonautima.

I Jazon je bio zgrožen. Prepustio je Akastu grad i neutješne sestre.

Krenuo je u Orhomen i zlatno runo ostavio u hramu Zeusa Lafistijskog, a na Istamu kod Korinta izvukao Arg na obalu i posvetio ga Posejdonu.

Nasljednim pravom Medeja je, nakon smrti kralja Korinta, postala kraljica, a Jazon kralj u Korintu. Vladali su deset sretnih i uspješnih godina. Sedam sinova i sedam kćeri rodila je Jazonu Medeja. Sretnijih ljudi nije bilo na svijetu.

Bajke u tom trenutku završavaju s rečenicom: i živjeli su sretno do svoje smrti. Ali ovo je priča o ljudima i bogovima koji su domislili drugačiji kraj.

Vjerolomni Jazon ugledao je jednom Glauku, prelijepu kći tebanskog kralja Kreonta. I odlučio napustiti Medeju. Medeja ga je nijemo slušala dok joj je govorio da će oženiti Glauku, pokušavajući ostati mirna, smirujući srce koje je divljalo u grudima. Ostala je nepokretna sve dok je silna mržnja nije obuzela. Tada se tužno osmjehnula prihvaćajući svoj usud. Za vjenčanje je Glauki pripremila poklone, vjenčanu zlatnu krunu i dugu bijelu haljinu. Poklone su na vjenčanje odnijela njezina i Jazonova djeca. A kada se Glauka odjenula i stavila krunu na glavu izbio je neobuzdani plamen koji se brzo proširio dvoranom. Vatri je izbjegao jedino kukavni Jazon skočivši kroz prozor. Bježao je dok je njegovu djecu gutao plamen.

Izgubivši naklonost bogova, čijim se imenima lažno zaklinjao, Jazon je kao beskućnik lutao od grada do grada. Nitko ga nije volio. Na kraju se vratio u sjenu Arga, sjećajući se slavnih dana i tugujući nad sudbinom koja ga je snašla. I kad je pomislio da se objesi na pramac Arga, proročki vrh se odvojio i ubio Jazona.

Posejdon tada Argovu krmu, jedro i kobilicu postavi na nebo, jer nisu bili odgovorni za Jazonovu smrt. I zlatoruni ovan je dobio mjestu u Zodijaku.

TEZEJ

Trojica božjih sinova u temeljima su Grčke povijesti. Upoznali smo Perzeja, koji je osnovao Mikenu. U priči se ne navodi da su Mikena i Kreta obilježile dugotrajno i uspješno razdoblje mediteranske kulture. Upoznali smo i Herakla kojeg ponajviše svojata ratnički polis, Sparta. Svima je poznato kako su se Leonida i njegovih tristotine Spartanaca u Termopilu suprotstavili osvajačima, i svim narodima poslali putokaz domoljublja.

Ovo je priča o Ateni i Posejdonovom sinu Tezeju.

Atena je nekada bila mali grad na grčkom poluotoku koji se i danas naziva Atika. Egej je tada bio kralj u Ateni. Priča kaže da sa svojim ženama nije imao djece. Kaže i to da je otišao u Delfijsko proročište da dozna što mu Apolon poručuje. Jedino što mu je Pitija rekla bilo je da ne otvara mješinu s vinom dok ne stigne na najviši vrh Akropole u Ateni. Inače će umrijeti od žalosti. Vraćajući se u Atenu pokušavao je uzaludno dokučiti smisao poruke, i svratio u Korint. U Korintu su tada vladali Jazon i Medeja. Medeja je svojim moćima vidjela i svoju i Egejevu budućnost i već pri prvom susretu reče Egeju da će mu pomoći da dobije sina, uz uvjet da je zaštiti od svih neprijatelja ako ikada dođe u Atenu. Egej pristade.

Krenuvši sutra prema Ateni noć ga je zatekla pred Trezenom u kojem je vladao Pitej, Pelopov sin. Neki kažu da je bio najmudriji čovjek svojeg vremena. I danas pamte njegovu misao: Ne gubi nadu u prijateljstvo, već je ojačaj!

Pitej je Egeja ugostio kako doliči pravom domaćinu. Hrane je bilo u izobilju ali i jakog vina na pretek. Umorni Egej nije odolio ni jednom ni drugom. Pitej ga usnulog smjesti u Etrine odaje. A kada se Egej probudio u postelji Pitejeve kćeri Etre, kao častan čovjek, odmah reče Piteju da dijete koje bi se moglo roditi moraju odgajati u Trezenu. Svoj mač i sandale smjestio je pod stijenu koja je služila kao žrtvenik Zeusa Jakoga. I doda: ako dječak, kad poraste, uspije podići stijenu, neka uzme mač i sandale i krene u Atenu.

Priča kaže da je Etra tu noć provela s Posejdonom i da se nakon četiri mjeseca rodio Tezej. Priča kaže i to da je jednoga dana Heraklo prolazio kroz Trezen i svratio do Piteja. Lavlju kožu prebacio je preko klupe dok je objedovao s Pitejem. U tom trenutku naišla su zaigrana djeca. Ugledavši lavlju kožu u strahu pobjegoše svi osim sedmogodišnjeg Tezeja. Tezej je zgrabio dvogubu sjekiru i jurnuo prema zamišljenom lavu.

Kad mu je bilo šesnaest godina otišao je u Delfe. Tamo je svoju dječačku kosu žrtvovao Apolonu. Etra ga tada odvede do žrtvenika Zeusa Jakoga i reče mu što je Egej rekao. Tezej s lakoćom podiže stijenu, navuče sandale i opasa mač. Tog trenutka Tezej je počeo ispisivati svoju priču.

U Atenu je mogao krenuti brodom i u jednom danu stići na Egejev dvor. To su mu savjetovali i majka i djed. Tezej je odlučio krenuti brdovitim predjelima, putem na kojem su ga čekala mnoga iskušenja. Već kod Epidaura je naišao je na Perifeta. Perifet je svojom brončanom toljagom iz zasjede ubijao putnike. Tezeja nije iznenadio. Istrgnuo mu je toljagu iz ruku i učinio mu ono što je on mnogim putnicima. Toljagu je zadržao i krenuo dalje. Na Korintskoj prevlaci dočekao ga je Sinid. Nazivali su ga savijač borova. Bio je toliko snažan da je vrhove borova savijao do zemlje. Nakon što bi svladao prolaznike vezivao bi ih za vrhove dva svinuta bora i otpuštao borove. Tezej mu je na isti način skončao život. Putujući dalje i ne udaljavajući se od obale mora naišao je ne veliku stijenu koja se nadnosila nad morem. Tim je područjem vladao razbojnik Skir. Svladavši putnike natjeravao ih je da mu na rubu stijene operu noge. Nakon toga bi ih odgurivao u provaliju gdje ih je u moru dočekivala divovska kornjača i proždirala ih. Istu sudbinu Skiru je priuštio Tezej.

Nastavljajući putovanje u Atenu Tezej je naišao na Kerkiona. On je izazivao prolaznike na hrvanje i ubijao ih svojim moćnim zagrljajem. U hrvanju ga Tezej izdiže koljenom, tresne o zemlju i rastavi sa životom. Tezej se pri hrvanju nije pouzdavao previše u snagu. Vještini hrvanja davao je prednost. Stigavši u Koridal na Atici naišao je na Prokrusta. Prokrust je bio još jedan bolesnoumnik koji je svladane prolaznike odvodio u odaju u kojoj su bila dva kreveta. Jedan je krevet bio velik a drugi suprotnost. Male ljude bi stavljao u veliku postelju i istezao ih dok im udovi ne bi popucali. Velike bi smještao u malu postelju i odsijecao im udove dok ne bi postali po mjeri kreveta. Od Tezeja je dobio što je zaslužio.

Egej i Medeja

Nakon stravičnih događaja u Korintu Medeja iz Korinta pobježe u Atenu u kolima koje su vukle krilate zmije. Egej je održao obećanje. Medeji je pružio utočište i oženio je, nadajući se da će mu roditi sina što je i obećala. To se i dogodilo. Medeja je Egeju rodila sina Meduza. Egej nije znao da je Etra rodila Tezeja, koji se s mačem i u Egejevim sandalama približavao Ateni. Medeja je Tezeja prepoznala odmah čim se pojavio u gradu.

Zašto je Medeja i tada odlučila što jeste, nikada nećemo doznati.

Uvjerila je Egeja da je Tezej ubojica, koji je u Atenu došao da njega ubije. Uvjerila ga je i u to da Tezeja što prije treba ubiti. Smislila je plan da ga Egej pozove na svečanost u hramu Delfine i ponudi mu pehar dobrodošlice. U peharu je bio otrov nalep, otrov koji je donijela iz Aheruzije Bitinske, gdje je biljka iznikla iz samrtničke pjene koju je bljuvao Kerber kada ga je Heraklo odnosio iz Tartara.

Zašto je poželjela da kćeri ubiju oca, i zašto da otac ubije sina, nikada nećemo doznati. Ali to više nije bila ljubav.

Prilazeći Tezeju s otrovnim peharom Egej je uočio Erehtejske zmije urezane na dršku od slonovače Tezejeva mača. I dok je Tezej prinosio pehar usnama, ne sluteći opasnost, Egej brzim zamahom izbi pehar iz Tezejevih ruku.

Vidjevši to Medeja svojim činima hram obavi maglom i pobježe iz Atene s malim Meduzom. Priče više ne spominju Medeju.

Kreta

Kreta je otok u Sredozemnom moru. Tada je Kretom vladao Zeusov sin Minos. Žena mu je bila Pasifaja, sin Androgej a kći Arijadna. Stolovao je u Knososu u raskošnom dvorcu kojeg je izgradio Dedal čarobnih ruku. Dedal je izgradio i najmoćnije brodove kojima je Minos gospodario svjetskim morima. Priča kaže da je od bronce stvorio i nepobjedivog Tala, koji je čuvao otok od neprijatelja.

Danas bi rekli da je to bio prvi robot na svijetu.

Na svijetu nije bilo moćnijeg vladara. Svoju zahvalnost Minos je posebno posvetio Posejdonu, vladaru mora i svake godine bi Posejdonu žrtvovao najljepšeg bika u stadu. Nikada nećemo saznati zašto je jedne godine najljepšeg bika zadržao za sebe, misleći da može prevariti Posejdona.

Gnjevni bog mora smislio je strašnu osvetu.

Uz pomoć Afrodite učinio je da se Pasifaja zaljubi upravo u bika kojeg je Minos zadržao. Nedugo potom Pasifaja je rodila Minotaura, čovjeka s glavom bika. Minos se nije usudio ubiti novorođenče i još više razbjesniti Posejdona. Naredio je Dedalu da izgradi mjesto na kojem će Minotaur boraviti daleko od očiju ljudi. Tako je nastao Labirint. Bilo je to mjesto s mnogim odajama i mnogim hodnicima iz kojih, jednom kad se uđe, nije bilo povratka. Minotaura su hranili sirovim mesom.

Priča kaže da je jedne godine Androgej sudjelovao na panatenejskim igrama i pobijedio u svim disciplinama u kojima se natjecao. Kaže i to da su ga te noći ljubomorni Atenjani dočekali u zasjedi i ubili. Doznavši za to Minos je sa svojim brodovima uskoro bio pred Atenom. Preplašeni Atenjani pristali su na sve uvjete. Minos je zatražio da svake devete godine Atenjani na Kretu pošalju sedam mladića i djevojaka. Njihova sudbina bila je strašna. Završavali bi u ždrijelu Minotaura.

Tezej i Arijadna

Prepoznavši svoj mač i sandale Egej zagrli sina i razdragan ga iz hrama povede u kraljevski dvorac. Dok su objedovali Tezej mu je pričao o tome kako je obalu od Trezena do Atene oslobodio od razbojnika i ubojica. Ponosni je otac slušao sina misleći kako su mu bogovi ispunili sve želje. Ali kad je Tezej utihnuo, digavši pogled, ugleda oca s tugom u očima. Nijemo ga je gledao čekajući da progovori. Egej mu tada ispriča priču o Androgeju i reče da je na redu deveta godina. Tuga u Egejevu glasu bila je Tezeju nepodnošljiva, pa brzo reče: ja ću ih povesti na Kretu.

Zajedno su odabrali najsnažnije mladiće, a dvojicu su odjenuli u ženske haljine. Pripremajući brod Egej je na jarbol stavio crno jedro i reče Tezeju da u slučaju sretnog ishoda na povratku stavi bijelo. Odlučio je na obali mora čekati povratak broda.

Prije polaska Tezej ode u Delfe. Pitija mu reče da se za pomoć moli Afroditi.

Brod je na Kretu stigao nekoliko dana kasnije. Na obali ih je dočekao Minos osobno. U svojoj bahatosti odmah je nasrnuo na jednu od djevojaka. Djevojka bi stradala da se ispred Minosa nije ispriječio Tezej, rekavši da je dužnost Posejdonova sina da štiti nemoćne. Minos mu se posprdno nasmije i reče: najprije dokaži da si Posejdonov sin i baci svoj zlatni pečatni prsten u more. Ne zbunivši se nimalo Tezej mu odgovori: prvo ti dokaži da si Zeusov sin! Smijući se i dalje Minos zazove Zeusa, a ovaj mu odmah odgovori grmljavinom iz vedra neba.

U moru je Tezeja dočekalo jato dupina i povelo u dvorac Nereida. Nereide ga dočekaše uz dužne počasti, a Tetida mu uruči krunu od dragog kamenja, krunu koju je dobila od Afrodite. Tezej je iz mora izronio s prstenom i krunom.

Priča kaže da su ga nakon toga sve Atenjanke pozvale u postelju, i da nijednu nije odbio. Čini se da je nekada za saveznicu dobro imati Afroditu. Priča kaže i to da je i Arijadna vidjevši Tezeja ostala bez daha i prvom zgodom mu potajice prišla. Tada mu reče: ja ću ti pomoći da ubiješ Minotaura ako me kao svoju ženu povedeš u Atenu.

Nikada nećemo doznati što je u tom trenutku pomislio Tezej. Čini se da je baš tada shvatio što mu je Pitija poručila. I pristao je. U zalog joj je dao Afroditinu krunu koju mu je darovala Tetida. Arijadna mu je uzvratila poklon darujući mu Dedalovo čarobno klupko.

Dedal je gradeći Labirint, gradio tako da nitko ne može iz Labirinta izaći, pa ni Minotaur. Ali je ipak domislio način izlaska, jer je bio u Minosovoj nemilosti. Domislio je čarobno klupko za slučaj ako ga Minos smjesti u Labirint. Prije bijega s Krete Dedal je klupko ostavio Arijadni. Klupko je, odmotavajući se pri ulasku u Labirint, imalo moć da se pronađe put povratka.

Sljedeće noći Tezej učini što mu je Arijadna rekla. Sljedeći odmotavanje klupka u Labirintu je pronašao uspavanog Minotaura. Nije poznato je li Minotaura Tezej ubio mačem koji mu je darovala Arijadna ili toljagom koju je uzeo Perifetu.

Na izlasku iz Labirinta Arijadna dočeka Tezeja i brzo povede u luku. Za to su vrijeme dvojica mladića u ženskim haljama oslobađala djevojke od čuvara.

Nekoliko dana kasnije, poslije uspješnog bijega, brod je u noći prispio na otok Naksos.

Što se dogodilo tijekom noći teško je dokučiti, ali Tezej je u ranu zoru napustio uspavanu Arijadnu. Neki kažu da mu je u san ušao Dioniz i zahtijevao Arijadnu za sebe, a neki misle da je Tezej, poput Jazona, bio običan vjerolomac. Skloniji sam vjerovati prvima, jer je Dioniz netom što je Tezej u hitnji otplovio, prispio na otok i sa svojom svitom Satira i Menada, pokušavao razveseliti uplakanu Arijadnu. Čini se da je i uspio jer mu je Arijadna uskoro postala žena.

Dioniz je Arijadninu krunu postavio u zviježđe sjevernog neba (Corona borealis).

Egejsko more

U hitnji bježeći od gnjeva boga Dioniza Tezej je crno jedro zaboravio zamijeniti s bijelim. Ugledavši na horizontu brod koji je dolazio, žalosni se Egej bacio u more. Čini se da nije poslušao Pitiju.

Od tada se more naziva Egejskim.

BELEROFONT

Sizif

Sizif je bio Eolov sin. Vladao je u Korintu. Oženio je Atlantovu kći Megaru, jednu od sedam Plejada. Oni koji znaju grčki jezik kažu nam da je značenje njegova imena – vrlo mudar. Mudrost je ljudima najveći dar. Neki kažu da je mudrost i moć. Bogovima ne treba mudrost. Oni su moćni. Kamo čovjeka može odvesti mudrost nitko ne zna. Sizifa je odvela u natjecanje s bogovima.

Priča kaže da je odao Zeusovu tajnu. Zeus ga je za kaznu poslao u carstvo mrtvih. Priča kaže i to da je nadmudrio Hada i okovao ga u lance. Tim činom ljude je izjednačio s bogovima, jer više nitko na svijetu nije umirao. Razbjesnio je i Aresa, divljeg boga rata, kojem rat bez mrtvih nije bio zabavan. Ares je oslobodio Hada, a Hermes vratio Sizifa u svijet mrtvih. I dok su mu osvetoljubivi bogovi smišljali kaznu Sizif je prevario i dobrodušnu Hadovu ženu Perzefonu. Hermes je još jednom morao privesti Sizifa u svijet mrtvih.

Mudrost i moć nisu isto.

Ne zna se uspinje li se Sizif i danas uz brdo, gurajući ispred sebe kamen koji mora prebaciti preko brda, a koji mu se izmiče pri vrhu…i posao počinje iznova. Ali svi znamo da ga je njegova mudrost odvela u sukob s bogovima i pamtimo njegovu kaznu kao Sizifov posao.

Belerofont

Diomed je bio Glaukov sin i Sizifov unuk. Glauk je bio kralj u Korintu, bogatom gradu na morskoj obali. Imao je dva sina. Mlađemu sinu ime je bilo Delijad. Bogovi su ih obdarili nestvarnom ljepotom. Braća su se većinu vremena provodili zajedno u igrama u kojima je stariji bio nadmoćan. Poslije igara stariji bi brat tužnog Delijada odvodio u šetnju uz more pokušavajući ga razvedriti veselim razgovorima. Neki put bi ga uspio nasmijati.

Učestale šetnje dvojice prelijepih mladića uočile su i morske vile. Uočile su i tugu mlađeg brata. Nitko nikada neće dokučiti što besmrtnike pokreće. Vile su odlučile odvesti Delijada u svoje dvore misleći da ga mogu učiniti sretnim.

U jednoj od šetnji obalom mora, more se zapjenilo a silni je val prekrio braću. Na obali je ostao samo Diomed. Vidjevši da je Delijad nestao odmah je skočio u more. Uzaludno je ronio i preplivavao obalu. Vratio se kući krvav od morskih stijena i uplakan. Nitko mu nije povjerovao u priču u kojoj je more odnijelo Delijada, jer dan je bio sunčan, more mirno, a on se vratio sam i s krvavim tragovima. Ni otac mu nije povjerovao, ali Diomed je sada bio jedini nasljednik pa je Delijadov nestanak proglasio nesretnim slučajem u igri braće. Nije uvjerio Korinćane. Oni su ga proglasili bratoubojicom željnog vlasti.

Diomed nikada više nije bio isti. Nitko ga više nije vidio nasmijanog. Osamio se izbjegavajući ljude. Vraćajući se jednom u suton iz svojih samotnih lutanja naišao je na skupinu pijanih Korinćana. Pijanci su krenuli prema Diomedu glasno ga vrijeđajući. Jedan se posebno isticao. Priča kaže da je to bio Beler. Sa štapom je u rukama jurnuo na Diomeda. Diomed se u hipu sagnuo. Pijani se Beler u naletu sapleo o pognuto tijelo i preletio preko Diomeda. Pao je na glavu i nikada više nije ustao. Vidjevši to pijanci su se razbježali. I pričali su svoju priču. Od tada Diomeda pamte kao ubojicu Belera, Belerofonta.

To je bio razlog da Diomed napusti Korint. Otac ga je uputio Pretu, kralju Tirinta da ga očisti od grijeha ubojstva.

Pret je srdačno primio Belerofonta i razriješio ga grijeha ubojice. Diomed je u mislima već bio na povratku u Korint. I bilo bi tako da se u lijepog mladića nije zaljubila Anteja, Pretova žena. Diomedova čestitost Anteju je odvela u osvetoljubivo stanje i lažno ga je Pretu optužila za svoj grijeh. Lukavi Pret, bojeći se osvete bogova, nije se sam usudio presuditi Diomedu. Smislio je plan, te zamolio Diomeda za pomoć. Reče mu da u Likiji strašna Himera pustoši zemlju. Reče mu i to da Likijom vlada Jobat, Antejin otac, koji ga je zatražio pomoć. Čestiti Diomed odmah pristade i uze Pretovo pismo za Jobata.

Jobat je Diomeda gostio devet dana, kao što nalažu likijski običaji. Desetog dana pročitao je, tajnim znacima ispisano pismo, u kojem mu Pret nalaže da Diomeda odmah ubije jer je obeščastio njegovu kći. Čitajući pismo, ne znajući kako izbjeći usud domaćina koji ubija gosta, proklinjao je bogove i sudbinu. U mislima ga je prekinuo Diomed upitavši ga što mu je činiti da svlada Himeru. S olakšanjem mu Jobat ispriča priču o Himeri i na kraju reče da savjet zatraži od vidovitog Polijida. Polijid Diomedu jedino reče da potraži i ukroti Pegaza na gori Helikon.

Himera

Homer nam za Himeru kaže: Himera bijaše roda božanskog, a ne čovječjeg. Naprvo lav, ostragu zmaj, u sredini pak koza. Strašnu je rigala silu iz sebe žarkoga ognja.
Neki drugi Himeru prikazuju ovako: Himera je bila žensko čudovište s lavljom glavom na kozjem tijelu, zmijinim repom i plamenim dahom. Ona je bila kći žene-zmije, Ehidne, koja je sa stoglavim divom Tifonom porodila strašni okot, Sfingu, Hidru i Himeru.

Pegaz

Oni koji se prisjećaju dramatičnog rođenja veličanstvenog, krilatog i bijelog konja Pegaza bržeg od vjetra, sigurno se pitaju zbog čega su ga bogovi stavili među zvijezde. Majku mu znamo, a prema priči otac mu je bio goropadni bog mora, Posejdon. Roditelje djeca ne biraju. Ali umjesto još jednog čudovišnog okota čudovišnih roditelja na svijetu se pojavilo plemenito biće u obličju konja obdarenog krilima.

Priča kaže da je odletio na goru Helikon, goru posvećenu Muzama. Udarivši u stijenu kopitom u obličju polumjeseca stvorio je nepresušni izvor žive vode. Njegov razigrani trk proplancima bez daha je ostavljao gorske vile i Muze. A kada bi poletio u visine i bogovi bi se divili harmoniji njegova leta. Gorske vile i Muze su se s Pegazom rado družile, ali ni jednoj nije dozvolio da leti s njim. Ali kad mu je prišla božica zore, Eoja, s radošću je pozvao da lete zajedno. Priča kaže da su Pegaz i Eoja dugo zajedno budili Helija i dan.

Pegaz i Diomed

Diomed je uzaludno Pegaza tražio na Helikonu ali je lako slijedio njegov trag, jer nije bilo čovjeka koji se s radošću nije prisjećao njegova leta. Pronašao ga je na izvoru korintske Akropole. Prilazeći Pegazu Diomed se prisjetio Pelijidovih riječi, i zaboravio ih isti tren. Plemenita bića se prepoznavaju na nama i bogovima nerazumljiv način. Prilazili su jedan drugome kao da su zajedno proveli mnoge živote. I već u sljedećem trenutku bili su jedno u nebeskim visinama.

U Likiji su iz visine lako pronašli Himeru slijedeći spaljeni krajolik. Diomed je brzo shvatio da strelicama ne može nauditi Himeri, baš kao i Heraklo u svojim pokušajima ubijanja Nemejskog lava. Sletjeli su. Diomed se uskoro vratio s velikim komadom olova nataknutog na dugo koplje. Na istom su mjestu zatekli Himeru koja je bijesno rigala vatru na sve strane. Ugledavši ih u visini Himerina lavlja se glava izdigla i plamen uputila prema njima. Pegaz je izbjegao plamen i strelovito se primakao Himeri omogućivši Diomedu da olovnu kuglu ubaci u lavlje ždrijelo.

Nitko još nije otkrio što pokreće ljude.

Jobat je, kažu, bio dobar kralj i još bolji čovjek, ali bio je nesretan vidjevši živoga Diomeda. I dalje je mislio da mora braniti čast svoje kćeri. Likijski običaji nalagali su da ga mora ubiti. Ne naslućujući Jobatove misli čestiti Diomed prihvati Jobatovu molbu i krene u borbu protiv ratobornih Solima i saveznika im, nepobjedivih Amazonki. Mnoge je bitke dobio, leteći s Pegazom izvan dometa strelica, bacajući na njih ogromno kamenje. Bilo je tako sve dok Amazonke i Solimi nisu odustali od osvajanja Likije.

Diomedovim nevoljama nije se naslućivao kraj, jer Jobat je i dalje vjerovao zavedenom Pretu. Uvidjevši da je s lakoćom pobjeđivao i izbjegavao odlazak u svijet mrtvih, svoju dvorsku stražu posla u zasjedu s naredbom da ga ubiju.

Zabrinuti kraljevi savjetnici upitaše tada Jobata zašto želi ubiti njihova gosta i čovjeka koji ih je oslobodio od Himerinog pustošenja i opasnih neprijatelja koji su ugrožavali kraljevstvo. Nemajući kud, Jobat im tada prenese sadržaj Pretova pisma. I savjetnici su samo ljudi. Nisu ga ni pokušali razuvjeriti.

Shvativši što mu se sprema, Diomed sjaha s Pegaza, kleče i prizva Posejdona. Posejdon ga ču i dok je Diomed kretao u zasjedu za njim su se valjali ogromni valovi. Ugledavši Diomeda i u zaleđu mu tsunami valove svi hrabri likijski muškarci u zasjedi pobjegoše. Diomed je nastavio svoj hod prema Jobatu, želeći ga samo upitati: zašto?

Teško je razumijeti i ovo što se dogodilo nakon bijega hrabrih muškaraca. Priča kaže da su tada likijske žene pokušale spasiti Jobata. Kaže da su tada sve plemićke žene iz kraljevskog dvora istupile pred Diomeda misleći da mogu obeshrabriti pohotnika. Stajale su ispred Diomeda preko grudi podignutih haljina, nudeći mu da uzme jednu i sve. Priča kaže i to da je čedni Diomed stajao zbunjeno nekoliko trenutaka, a zatim se s valovima brzo povukao.

Nitko do sada nije otkrio gdje su granice na kojima ljudi zastanu prije odlučivanja. Djelovanje ljudi određuju razum i emocije. Emocije, bez iznimke, isključuju razumske argumente, a razumom pokušavamo ograničiti utjecaj emocija na naše djelovanje.

Priča kaže da su žene tada spasile Jobata.

Nije poznato jesu li Euripid, Eshil ili Sofoklo iz svojega kuta propitivali ovu granicu, ali prema priči Jobat jeste. Odmah je poslao pismo Pretu tražeći da mu do detalja kaže što se uistinu dogodilo između Diomeda i njegove kćeri Anteje. Nakon odgovora lako je dokučio istinu i odmah poslao glasnika Diomedu, moleći ga za oprost. Nije poznato zašto je Diomed, nakon svega, povjerovao Jobatu. Priča kaže dalje da je Diomed oženio Jobatovu kći Filoneju i postao onaj koji će biti kralj Likije nakon Jobata.

Priča o Belerofontu kaže da je na vrhuncu sreće nepromišljeno odlučio s Pegazom odletjeti na Olimp. Priča kaže da je pomislio da je jednak bogovima i da ima pravo družiti se s njima. Naravno, to je priča o Belerofontu, ubojici. Priča koja je prihvatljiva svima.

Ja vam pričam priču o Diomedu.

Oni koji znaju grčki jezik rekoše da je značenje imena Diomed, božanska mudrost.

Da je Diomed bio ubojica nepromišljenost bi bila jedna od njegovih osobina. Diomed je znao da nije jednak bogovima. Znao je za usud svoga djeda Sizifa koji je pomislio da se s bogovima može natjecati. Međutim, kad mu je neoprezni Jobat pokazao Pretovo pismo, pokušavajući opravdati svoje postupke, Diomedu su pitanja počela navirati. Da je bio ubojica njegova osveta bila bi neizbježna. Neki kažu da se Belerofont i osvetio Anteji. Kažu da je s Pegazom odletio u Tirint i Anteju nagovorio da s njim pobjegne. Kažu i to da ju je ubrzo iz visina bacio s Pegaza.

Diomed nije bio ubojica i na osvetu nije ni pomislio. Samo je još jednom sebi postavio pitanje: zašto sam zaslužio ovakav usud?

Bogovi su Sizifa kaznili strašnom kaznom. Njegov sin Glauk, koji je izgubio oba sina, kažnjen je i više. A njega, Diomeda, i dalje pamte samo kao ubojicu Belera.

Netko kaže da je mudrost i u tome da se, ako se ne može dokučiti odgovor na pitanje, potraži onoga koji zna. Na njegovo pitanje odgovor su znali jedino olimpijski bogovi.

Vjerujući u moć dobrote i čestitosti, s kojima je Jobata preobratio, s Pegazom je poletio prema Olimpu. Teško je dokučiti što su mislili olimpijski bogovi znajući s kojim pitanjem dolazi Diomed. Priča kaže da se nisu proslavili svojom dobrotom. Neki kažu da je Zeus na Pegaza poslao obada, koji se potom nespretno stresao i zbacio Diomeda. Neki drugi da je Zeus osobno gromom pogodio Diomeda.

Nitko ne zna ni to zašto je Diomed preživio pad s visine. Priča kaže da je pao u trnovito grmlje i da je nakon toga usamljen, slijep i hrom lutao po svijetu izbjegavajući ljude. Sve dok ga smrt nije uzela. A u pamćenju je ostao kao oholi Belerofont koji je pomislio da je jednak bogovima.

Zeus je Pegaza doveo na Olimp i zadužio za skrb o munji i gromu.

ORION

Apolon

Apolon bijaše Letin i Zeusov sin. Rodio se kao nedonošče, ali to bogovima ništa ne znači, jer bogovi brzo rastu. Temida ga je hranila nektarom i ambrozijom i već četvrtog dana Apolon zatraži luk i strijele. Hefest mu bez oklijevanja ispuni želju. Apolon tada ode na goru Parnas na kojoj je obitavao Piton, koji je po nalogu ljubomorne Here, progonio trudnu Letu. Ogromna je zmija Letu progonila sve do otoka Ortigije. Tek rođena Artemida pomože majci da pređu na Delos. Na Delosu je Leta, u sjenama masline i palme na sjevernoj padini planine Kint, nakon devet dana rodila Apolona.

Pitona je ugledao ispruženog na osunčanoj stijeni jedva ga razaznavajući u okolišu. Baš ako što Ličani teško uočavaju poskoka na sivkasto plavom osunčanom kamenju. Zadržavajući dah odapeo je smrtonosnu strjelicu. I bilo bi tako da Hera strjelicu s međuočja nije skrenula na tijelo. Apolon je kasnije istim moćima Parisovu strjelicu usmjerio u Ahilovu petu. Teško ranjeni Piton, iz sna bolno probuđen, bijegom potraži spas u Delfima, tada proročištu Majke Zemlje. Sljedeći krvavi trag Apolon ga nađe na rubu svetog ponora. I usmrti.

Apolon nakon toga potraži Pana, starog boga Arkadije, s jarećim nogama, i nagovori ga da mu oda tajne proricanja. Proricanju nauči svećenice i preuze proročište u Delfima.

Ne želeći nastavljati sukob s Herom, Apolon je svećenice nazvao Pitonke, u spomen na Herinog štićenika Pitona, sada na dnu svetog ponora.

Artemida

Jednoga je dana Zeus zanemario božanske dužnosti i umiljatu trogodišnju Artemidu posjeo na koljena pokušavajući biti i tata. Poznato nam je na koji način prezaposleni očevi kupuju naklonost svoje djece. Čini se da je upravo Zeus bio takav otac, a Artemida dijete koje je to brzo shvatilo. Ne možemo joj zamjeriti, bila je božanskog porijekla.

Na očevo, što poželiš dobit ćeš, mala je lukavica najprije razdragano zagrlila oca. Za svaki slučaj mu reče da je najbolji tata na svijetu, gledajući ga nevinim okicama, a onda brzo izreče: želim luk i strijele, poput Apolonovih, želim dugu lovačku tuniku boje šafrana s crvenim porubom. Za pratilje želim šezdeset morskih vila i dvadeset riječnih vila s Amnisa na Kreti, koje će se brinuti o mojim lovačkim čizmama i hraniti lovačke pse. Želim gospodariti svim planinama na svijetu. Poželjela je još puno toga.

Na prvom je mjestu bila želja vječnog djevičanstva.

Artemida je od svojih pratilja tražila da budu, poput nje, savršeno čedne. I bilo je tako sve dok Zeus nije ugledao prelijepu pratilju Kalisto. Kad je Artemida otkrila njezinu trudnoću, u bijesu je pretvori u medvjedicu i poče progoniti po planinama. Izvjesno je kakva bi Kalistina sudbina bila da je Zeus nije uznio na nebo.

Danas nema čovjeka koji je ne pamti i na nebu i gleda kao Velikog medvjeda.

Priča kaže i to da je Arkad, Kalistin sin, postao predak svih Arkađana.

Dioniz

Dioniza je Zeusu rodila Semela. Ljubomorna je Hera i ovaj put činila sve da ubije nevino dijete. Činilo se da je ovaj put i uspjela, jer su joj Titani uskoro javili da su raskomadane dijelove Dionizova tijela ubacili u lonac kipuće vode. Međutim, pokazalo se da u svijetu bogova to nije dovoljno. Dionizova baka Rea uspjela je dijelove tijela spojiti i vratiti Dioniza u život.

Zeus tada zapovijedi Hermesu da brine o Dionizu. Hermes hitro na glavu stavi kacigu nevidljivosti i tako skriven poleti na helikonsko brdo Nisu. Dioniza je na čuvanje povjerio gorskim vilama: Makaridi, Nisi, Erati, Bromiji i Bakhi. Brižne Oreade čuvale su ga u tajnosti svoje pećine, mazile i hranile medom dok nije ojačao.

Zahvalni ih je Zeus postavio na nebo, nazvavši ih Hijade. Oni koji znaju grčki jezik rekoše da su to snježne pahulje.

Na padinama Nise Dioniz je otkrio čari i moć vinove loze. U tajne je uputio sina Enopiona.

Orion

Priča kaže da je Orion bio sin Eurijale i Posejdona, i dodaje, najljepši živi čovjek. Bio je najslavniji beotski lovac. I njegovu je sudbinu odredila ljubav.

Jednoga ga dana lovački put ga odvede na otok Hios. Tamo je vladao Enopion, Dionizov i Arijadnin sin. Hios je bio prepun opasnih zvijeri koje su ugrožavale miran otočki život, a ponajviše one koji su skrbili o vinovoj lozi na padinama otočkih brežuljaka. Priča kaže da je tijekom pregovora s Enopionom Orion ugledao Meropu, Enopionovu kći. Orion odmah odluči i reče Enopionu: prihvaćam ako mi obećaš Meropu.

To su bila takva vremena. Otac je odlučivao o sudbinama svojih kćeri.

Enopion pristade.

Već sutradan je Orion Meropi počeo dostavljati kože ubijenih zvijeri. Nakon nekog vremena uzaludno je obilazio Hios tražeći još poneku zvijer. Tada od Enopiona zatraži Meropu. Ali kako to biva i danas, ljudi se drže za riječ a volovi za rogove, Enopion se objavi kao vol. I započe širiti priču kako je Hios još uvijek prepun medvjeda, vukova i lavova. Neki kažu da je to činio iz ljubavi, jer je i sam bio zaljubljen u Meropu, svoju kći.

Razočarani Orion iste noći popije mijeh Enopionovog vina.

Uzgoju vinove loze i spravljanju vina Enopiona je naučio otac. Bilo je to jako i omamljujuće piće kojem su i bogovi teško odolijevali. Dionizove pratilje, Menade, od vina su gubile razum i bjesneći planinama trgale i ljude i životinje na koje su nailazile. Odisej je upravo vinom s Hiosa uspavao jednookog Kiklopa Polifema. Oriona je vino odvelo u stanje bijesa i nekontrole. Raspamećen je upao u Meropine odaje i silovao je.

Omamljenom Orionu Enopion u snu iskopa oči, baš kao Odisej usnulom Polifemu, i baci ga na morsku obalu.

Nitko ne zna što je ljubav.

Priča dalje kaže da je Helije slijepima vraćao vid ako ploveći na istok okrenu lice prema Heliju u trenutku kad sa svojim blistavim kolima izranja iz Oceana. Nemoćni, slijepi Orion zazove tada oca Posejdona. Ovaj mu brzo posla čamac. Sljedeći zvuke kiklopskih čekića Orion stiže na Lemnos. U kovačnici mu Hefest dodjeli učenika Kedaliona da ga vodi prema Oceanu. Kedalion ga je vodio kopnom i morima sve dok ne stigoše do dalekog Oceana.

Priča kaže da mu je Helije vratio vid. Priča kaže i to da ga je tada ugledala božica zore, Eos. I zaljubila se.

Pri kraju svake noći, Eos ružičastih prstiju, ustaje iz postelje na istoku. Odijeva se u halje od šafrana, uspinje u kola koja vuku hitri konji Lamp i Faetont, te kreće na Olimp najavljujući bogovima dolazak brata Helija.

S Eos u pratnji Orion, želeći se osvetiti, krene u potragu za Enopionom. Ne nađe ga na Delosu niti Hiosu, pa zaplovi sam prema Kreti. Pomislio je da se Enopion skrio kod moćnog kralja Krete, djeda mu Minosa. U potrazi naiđe na Artemidu u lovačkom zanosu. Ona ga lako nagovori da zaboravi osvetu i pravi joj društvo u lovu.

Čudni su bili grčki bogovi. Neki kažu da su stvoreni na sliku čovjeka.

Na Olimpu su bile dobro poznate Orionove zgode. Poznate su bile i priče o prozračnoj i zaljubljivoj Eos. Jednom je zgodom Afrodita zatekla muža Aresa u postelji s Eos. Proklela ju je tako da joj usadila žudnju za mladim smrtnicima. Na Delosu su, Eos i Orion, nekoliko dana nestali iz vida i svevidećim bogovima. I bogovi vole sočne pričice.

Ugledavši Oriona i Artemidu, u zajedničkom lovu, Apolon se poboja da i Artemidu ne počne pratiti isti glas. I smisli podli plan. Ode do Majke Zemlje optuživši Oriona da se hvali kako će cijelu zemlju osloboditi od divljih zvijeri i čudovišta. Slatkorječivom Apolonu nije dugo trebalo da nagovori Majku Zemlju. Uskoro je čudovišni Škorpion počeo proganjati Oriona. Orion je uzaludno strjelicama i mačem pokušavao dokrajčiti čudovište. Naslutivši da je u nemilosti bogova, skoči u more i zapliva prema Delosu. Nadao se da bi Eos mogla umilostiviti bogove. Možda bi i bilo tako da je spletkar Apolon odustao od nauma. Međutim, Apolon tada priđe Artemidi i pokaza na, u daljini neprepoznatljivog Oriona, i reče joj: Vidiš li onaj crni predmet u daljini, daleko tamo u blizini Ortigije? I doda: To je glava Kandaona koji je upravo silovao tvoju hiperborejsku svećenicu Opidu. Bijesnu Artemidu nije trebalo nagovarati i nepogrešivo odape strjelicu.

Asklepije

Asklepije bijaše sin Apolona i Koronide, kćeri Flegija, kralja Lapita. Apolon je Koronidu ugledao na obali jezera Beobeis u Tesaliji. Apolonova ljepota pamti se i danas u poslovicama. Koronida nije odoljela. Spletkar kakav je bio, mislio je da su svi skloni varanju, te je odlazeći poslom u Delfe, ostavio vranu snježno bijelog perja, da pazi na Koronidu i odmah mu dojavi ako primijeti znakove Koronidine nevjere. I dogodilo se da je vrana jednom ugledala Koronidu u veselom razgovoru s Ishijem, Elatovim sinom. Uzbuđeno je poletjela i Apolonu reče što je vidjela, nadajući se nagradi za svoju budnost. Bijesni je Apolon prokle i nagradi crnom bojom. Samo joj reče: zašto Ishiju nisi iskopala oči?

Izdajice svi traže ali ih nitko ne voli.

Spletkar kakav je bio, Apolon se požali Artemidi, koja ne sumnjajući, strjelicom usmrti Koronidu. Gledajući lijepu i mrtvu Koronidu Apolon ulovi tračak sumnje u svoju odluku. Nije imao moć da je oživi te zatraži pomoć od Hermesa.

U Tesaliji je bio običaj da se mrtvi spaljuju. Hermes je stigao na vrijeme da još živo dijete izvadi iz plamenom okupane Koronide.

Apolon potom Asklepija povjeri kentauru Hironu na odgoj. Hiron ga je poučio lovu i medicini. Neki kažu da je Atena Asklepiju dala dvije bočice Meduzine krvi. Krvlju istočene iz lijeve vene mogao je mrtve oživjeti. Krv iz desne vene bila je smrtonosna.

Krenuvši po lovinu, usmrćenog Kandaona, Artemida brzo otkri svoju zabludu. Svladana bolom i grižnjom savjesti zamoli Asklepija za pomoć. Asklepije odmah pristade. Božanski sin, Orion, i danas bi bio živ da se Had nije požalio Zeusu na to da mu Asklepije uskraćuje podanike. I Zeus, bez razmišljanja, gromom usmrti Asklepija.

Spletkara Apolona i dalje pamte kao boga Sunca. I najljepšeg boga ikada. Biti lijep kao Apolon i danas je želja svih smrtnika. Nije poznato kako se osjećao kad je shvatio da je njegov otac zgromio njegova sina. Sina koji je činio i znao činiti jedino ono što je dobro.

Tko god pomisli da može dokučiti namjere moćnika, u zabludi je.

Zavedena je Artemida Oriona smjestila na nebo. Zeus je Asklepiju dodijelio mjesto na nebu. Danas ga pamtimo kao Zmijonosca, jer je svijetom putovao i liječio ljude sa štapom na kojem je bila obavijena zmija. Nije poznato tko je Škorpiona stavio na nebo. Ali svi oni kojima je poznata ova priča, vidjet će na nebu Oriona kojeg vječno proganja Škorpion.

Postoji i druga priča o Orionu.

Neki kažu da je pohotni Orion proganjao Artemidine pratilje. Sedam kćeri Atlanta i Plejone. One su, pred Orionom, bježale preko beotskih livada dok ih bogovi nisu pretvorili u golubice i uznijeli na nebo, kao Plejade. Na nebu ih možemo vidjeti šest, jer sedma se udala za smrtnika Sizifa.