Šuvarica

Prije nekoliko godina ravnatelji strukovnih škola domislili su strukovnegimnazije. Riječ je o pokušaju da se popune školske upisne kvote, jer danas u Hrvatskoj većina učenika „želi studirati“. Budući da sve gimnazije u Hrvatskoj bez poteškoća „popunjavaju učionice“, pretpostavili su da bi jačanjem općeg obrazovanja u svojoj ponudi i oni rješili problem „manjka učenika“. To je zapravo nuspojava uvođenja državne mature (u velikoj mjeri prilagođene gimnazijskim programima) u hrvatski školski sustav. I naravno, nepostojanja jasnog hrvatskog tržišta rada.

Nekim čudom sam u trenutku rješavanja takvih zahtjeva (za legitimiranje naziva gimnazije u strukovnim školama) boravio i Ministarstvu i na pitanje mr. Vere Šutalo (koja je bila zadužena za rješavanje tog problema), što mislim o tome, nakon kratkog razmišljanja domislio odgovor – Šuvarica u drugom ruhu. Pokazalo se da su to kasnije (u)vidjeli i drugi analitičari (okrugli stol JL-a) i odjednom su se vrlo simpatično počeli očitovati o Šuvarovoj davnoj reformi.

Briljantni ravnatelji strukovnih škola, Antun Kovačić i Denis Sušac, domislili su program tehničar za računalstvo i – rješili sve upisne probleme svojih škola. Nisam siguran da su htjeli kopirati Šuvara (ali jesu krenuli njegovim tragom koji je zacrtan 1977/78.). Jer je svakom mudrom ravnatelju očito da je jedino ozbiljno tržište rada (u Hrvatskoj i u svijetu) u području informatike. Zabavno je, i lako se može zaključiti, da djeca to itekako dobro znaju.

Hrvatski su MIOC-i hrvatskim reformskim dekretom ukinuti početkom devedesetih. MIOC-i su postali gimnazije, a informatika gurnuta u zapećak. U trenutku ulaska u informatičko doba!

Sjećam se da sam tada kumio i molio svojeg tadašnjeg ravnatelja da se ne odriče informatičkog programa…uzalud.

Pokazalo se da unatoč nepostojanju MIOC-i i dalje žive u svijesti roditelja i djece (čak i politike i društva). Pokazuje se i danas da većina učenika u Zadru školovanje želi nastaviti u MIOC-u. Slično je u Zagrebu, Splitu i…O tom fenomenu bi sociolozi trebali izreći zaključak.

Ravnatelji

Ravnatelji su hrvatskih gimnazija neinventivna bića. Jednom kad zasjednu u fotelju ostvarili su svoj životni cilj. Programi su jasno definirani, nastavnici plazeda bi dobili radno mjesto u gimnaziji, učionice se popunjavaju bez poteškoća. Prva je posljedica toga da su gimnazije postale najkonzervativniji i najnekreativniji dijelovi hrvatskog školskog sustava.

Ravnatelji strukovnih škola suočeni su sa stvarnim problemima, počevši od „opstanka škole“ (vezano uz broj upisanih učenika). Svjedočio sam mnogim pokušajima ravnatelje strukovnih škola u smišljanju programa koji bi povećavali zanimanje učenika za njihove programe. A ovaj koji su domislili Antun Kovačići Denis Sušac briljantan je na više razina.

Naime, u tijeku je implementacija projekta Ministarstva Škole za život s kojim se želi ponajviše afirmirati područje informatike i STEM područja. To je dugotrajan proces i sada u većoj mjeri usmjeren prema osnovnoj školi. Pretpostavljam da su zbog toga Antun i Denis procijenili da oni i učenici „nemaju toliko vremena“ i kreirali su svoj program koji je usklađen s kurikularnom reformom. Usklađenost s reformom osigurala im je brzo verificiranje programa.

Druga razina (koja je meni puno zanimljivija) je razina na kojoj su se Antun i Denis objavili kao hrabri i kreativni ravnatelji, koji su preuzeli odgovornost i u političkoj i društvenoj kakofoniji prepoznali interes i djece i društva.

Bravo majstori!

Reforme

Druga je dimenzija ove priče manje zabavna. Ja bih je nazvao sociološkom. I naravno tiče se svake reforme, koja znači mijenjanje postojećeg stanja. „Najučinkovitije reforme“ temelje se na ratnom djelovanju. Tada je suglasje oko (promoviranih) ciljeva u društvu najveće. Međutim, djelovanje u tom razdoblju obilježeno je prije svega rušenjem prethodnog – u svim područjima. Nakon rata slijedi razdoblje izgradnje novih sustava vrijednosti. I tu nastupa velika kriza, jer pobjede temeljene na rušenju prethodnog objavile su i takve pobjednike – eksperte za rušenje. Graditelji u ratovima nemaju mjesta, jer nijedan nije u stanju rušiti mostove, crkve, gradove…ne zato što je pragmatičan, nego zato što ga svako rušenje i uništavanje boli.

Da nema zabune, rušenje danas traje nekoliko minuta a izgradnja (novih državnih) sustava godinama.

Ljudi su vrh „hranidbenog lanca“ dosegli racionalnim upamćivanjem prethodnih znanja. Životinje i biljke znanja o opstanku „prenose“ evolucijski. Neki put uspjevaju preživjeti, ali mnoge vrste su odavno izumrle, jer je taj proces dugotrajan a životne se okolnosti mogu dramatično mijenjati u kratkom razdoblju.

Povijest je upamtila mnoge osvajače koji su ratovima utjecali na povijesna zbivanja. Neki su upamćeni kao sijači zla (Džingis kan, Hitler, …) a neke povijest i danas glorificira, unatoč mrtvima koji su obilježavali njihova osvajanja. Jedan od njih je Aleksandar Makedonski. Danas se čini da su njegove bitke trajale dok protivnici ne bi prihvatili poraz i pokorili se novom gospodaru. Povijest kaže da je Aleksandar tog trenutka „postajao njihov“ čineći sve da zadrži njihov način života (kulturu, umjetnost…). Poznato je da su mnogi od njegovih vojskovođa (dostojastvenika) tada sklapali brakove s princezama iz pokorenih područja. A još je poznatije da je Ptolemej (njegov vojskovođa), preuzevši Egipat nakon Aleksandrove smrti, u potpunosti prihvatio kulturu Egipta i – stvorio dinastiju Ptolemejevića. Posljedice takvog pristupa „osvajanju svijeta“, temeljenog na miješanju kultura, dramatično su promijenile svijet i do danas ostavilo tragove. To razdoblje pamti se kao helenizam.

Ratovi se danas vode pod egidom demokracije. I svaki osvajač u rat kreće s idejeom nametanja svojeg sustava vrijednosti pokorenima.

Nakon krize (rata) pobjednici trebaju pronaći graditelje. Prvi cilj je prirodan: obnova porušenih teritorija. Riječ je o materijanim vrijednostima i to se relativno brzo uspjeva postići. Dovoljno je samo osigurati određenu količinu novca da se „beskućnicima nakon rata“ osigura mjesto boravka (kuća, stan…). To razumijevaju i pobjednici / rušitelji. Međutim, budući da su ratom narušeni (uništeni) i drugi sustavi neophodni za funkcioniranje države (zdravstveni, odgojno-obrazovni, kulturni, pravni…) priča obnove (reforme) države postaje prekompleksna za pobjednike / rušitelje. Jer oni vladaju, a znaju samo rušiti. Iz tog znanja proizlaze i njihove poruke na razini: mi znamo što ne želimo. Na taj su način sloboda i kreativnost graditeljima u velikoj mjeri ograničeni. Polazište da sve prethodno treba zaboraviti na zanimljiv način vodi i do prekrajanje povijesti. Zabavno je, što povijest (življenja ljudi u određenom okružju) ostavlja trajne tragove. Potpuno suglasje postignuto tijekom rata, prekrajanje povijesti u miru, proizvodi polarizaciju društva. I odjednom svako mijenjanje sustava (zdravstva, kulture, školstva…) postaje mukotrpan i dugotrajan proces, najčešće s neuspješnim ishodima.

Naravno, pričam svoju priču o hrvatskim reformama u školstvu. Ovakav uvod mi je trebao da se osvrnem na tzv. Šuvaricu i pokušam dokučiti što je bilo prije a što se događa sada. Naime, bio sam sudionik reformiranja hrvatskog školskog sustava na temeljima koje su domislili Šuvarovi suradnici / stručnjaci / eksperti. Bio sam mladi profesor koji je odrađivao poslove koje mu je namjenio ravnatelj. I ništa mi nije bilo zbunjujuće niti neobično i loše. Međutim, stariji kolege su se u razgovorima često na promjene očitovali negativno. Ništa nisam razumijevao niti naučio iz takvih emocionalnih i usputnih razgovora. Razlog je jednostavan. Vjerovao sam „pametnijima od sebe“, tj. onima koji upravljaju državom. Nakon što sam dobio program informatike (i briljantne učenike u paketu) primjedbe nastavnika iz drugih programa činile su mi se smješnima – jer ja sam istinski uživao u druženju s učenicima koji su se interesno opredjelili za program informatike (fizike i matematike). Prva sumnja mi se objavila nakon što se politika odlučila za osnivanje posebnih škola koje su trebale afirmirati takav program. Riječ je o (sada se može reći) legendarnim hrvatskim MIOC-ima. Zadarski COUO „Juraj Baraković“ savršeno je (vjerujte mi) pratio i afirmirao taj program. Međutim, samo je troje profesora (iz Centra, a samo jedan iz programa) prihvatilo avanturu osnivanja nove škole.

Povijest je pa je navodim: u tom razdoblju razgovarao sam s ravnateljem (Josip Sviličić) i tihom eminencijom škole (Ivan Aralica) želeći ih privoliti da preuzmu osnivanje i budući rast takvog (potpuno novog) sustava. Zabavan je i ovaj podatak. Profesor informatike (pok. Škulić) u tom je trenutku školi (centru) osigurao 4 Apple računala za rad s učenicima. Podatak je danas bezveze, ali tada su sveučilišta (pamtim podatak za beogradsko) imala na raspolaganju samo jedno.

Podatake navodim kao apsolutno dobitničke karte koje su s postojećome logistikom novoj školi bez teškoća osiguravale razvoj do međunarodnih razina. Međutim, čini se da su se u odlučivanja ljudi uključili sociološki i psihološki argumenti. I neki čudni su ljudi u Zadru preuzeli odgovornost za stvaranje i za razvoj novonastalog zadarskog MIOC-a. Međutim, pokazalo se da njihovo nerazumijevanje smisla stvaranja nove škole nije uopće utjecalo na motivaciju učenika za upisivanje u školu (s ponuđenim programom). I vrlo brzo škola je morala odabirati učenike temeljem kvalifikacijskih ispita. Da nema zabune, i tada su nekakvi bodovi vezani uz tzv. opći uspjeh postojali kao kriterij upisa, ali ni slučajno presuđivali. Kvalifikacijski ispiti bili su potraga za učenicima koji se u prirodoslovlju osjećaju ugodno.

Riječ je o razdoblju druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pokazalo se da je tih pet-šest godina djelovanja bilo dovoljno da MIOC uđe u legendu zadarskog školstva.

Promišljajući kasnije razloge uspješnosti takvog sustava s pozicije što, kako i tko(što se poučava, kako se poučava i tko poučava), koju danas intenzivno zagovaram, zaključak je bio neobičan. Naime, odgovori iz današnje kurikulumske perspektive, na pitanja kako i tko bili su katastrofalni. Naime, ljudi koji su preuzeli odgovornost za poučavanje nikada prije nisu se susreli s učenicima koji postavljaju pitanja (žele ponešto i razumijeti). A predmetni programi koje je afirmirala nova škola bili su im u velikoj mjeri nepoznati.

Budući da mi je trebalo neko objašnjenje uspješnosti učenika, domislio sam sintagmu – interesno učenje. Naime, prva pretpostavka na kojoj sam temeljio objašnjenje uspješnosti bila upravo to, da su u školu dolazili učenici koji su se u prirodoslovlju osjećali ugodno. A druga je bila vezana uz predmetne programe. Prisjećajući se tjedne satnice (lako ju je otkriti u povijesnim dokumentima) navodim: fizika (5 sati tjedno), informatika (8 sati tjedno u nekoliko kolegija), matematika (5-8 sati tjedno, sjećanje vara, opet u nekoliko kolegija), hrvatski jezik (mislim da je riječ o 5 sati tjedno), engleski jezik (ne sjećam se, ali je program bio jasno usmjeren prema jeziku prirodoslovlja). Brojevi jasno pokazuju koliko je sati (do tjedne satnice od 32-34 sata) preostalo za sve druge predmete.

Iz navedenoga je lako zaključiti da su programi bili izuzetno zahtjevni. A ishodi (rezultati) vezani uz usvajanje programa, unatoč tome, fantastični. Vjerujte mi, jer već tada su mladi hrvatski poduzetnici brucoše (iz MIOC-a) vrbovali za rad u njihovim tvrtkama.

Od olova se ne pravi šušta

Ovo je narodna (dalmatinska?) mudrost. Pokušao sam je izguglati, ali bez uspjeha, zato je pojašnjavam. Svi znaju za madrac i što on jeste (posebno ga je afirmirala jedna saborska budala). Većina ljudi kad krene na dnevni počinak (spavanje) zna što ga „čeka ujutro“. Nakon buđenja jasno zna kako se osjeća. Ako se loš osjećaj ponavlja počinje tražiti razloge. Prva reakcija je da ode kupiti bolji madrac. I evo nas u priči. Madraci se razlikuju na dosta načina, ali je razlikovanje najdominantnije u oprugama ugrađenim u madrac (ono što nije vidljivo spavačima). O kvaliteti madraca najčešće presuđuje kvalitet opruga ugrađenih u madrac. A poznato je svima da ne postoji opruga napravljena od olova.

Nije teško zaključiti da su jedan od ključnih elemenata kvalitete škola upravo učenici željni učenja. Antun i Denis su pronašli način da im takvi učenici dođu u škole.

Promišljajući naknadnu uspješnost zagrebačkih i drugih hrvatskih škola (sada gimnazija) lako sam otkrio da su (na općem planu) ponajbolje (školske) rezultate ostvarivale one gimnazije koje su nasljedile naziv MIOC.

Otkrivši navedenu narodnu mudrost zgražao sam se nakon lupetanja vezanih uz samohvalu takvih škola. Ali i s oduševljenjem dočekao objavljivanje (na planu školske uspješnosti) V. zagrebačke gimnazije. Trebalo je desetak godina da zagrebački učenici shvate da se prirodoslovlje najbolje afirmira u Petoj gimnaziji(koja nije bila nastavak MIOC-a). Naime, ravnatelj gimnazije (Pjer Mladinić) okupio je briljantan tim profesora prirodoslovlja koji su bili u stanju isti gimnazijski program interpretirati učenicima puno zanimljivije od rutinera u drugim gimnazijama. Ovim primjerom naglašavam važnost već rečenoga: tko i kako učenike poučava.

Svoju priču pokušavam argumentirati poznatim primjerima. U ovom trenutku pokušavam dokazati nešto što nitko (iz sustava koji kreira reformu) ne želi čuti / vidjeti, iako sam siguran da sve ove argumente znaju.

Predmetni kurikulumi (programi)

Antun i Denis su imali svoje motive, u kreiranju programa tehničar za računalstvo. Pretpostavljam da su i sami iznenađeni silnim interesom učenika za program. U ovom trenutku i ovim tekstom dajem im potpunu podršku, a da ministrica ima imalo mudrosti, odmah bi ih temeljem (valjda ima nekakve ovlasti) kooptirala u svoj savjetnički tim.

Njihova priča je dalekosežna. Naime, poslali su jasnu poruku konzervativnom školskom sustavu. Njihova poruka zapravo kompromitira sve što se događa i sve što se dogodilo u ovom (nazovimo ga) reformskom razdoblju.

A u osnovi je samo nešto što smo već imali.

Šuvarica

Pioniri su ljudi koji kroče u nepoznato. Zbog čega to čine teško je dokučiti, jer ishodi takvog odlučivanja u pravilu su za njih loši. Međutim, poruke koje ostavljaju, bez obzira na jasne ishode, novim generacijama su nemjerljive.

Digresija

Nekad davno u Aleksandriji je djelovao, danas bi ga nazvali fizičar (ili još preciznije, inženjer), Heron. Puno godina poslije pojavio se izumitelj parnog stroja i pokrenuo industrijsku revoluciju. Heronovi parni strojevi bili su (i ostali) samo igračke za zabavu faraona.

Šuvar je dobio partijski zadatak da pokrene i realizira školsku reformu. Ono što su domislili njegovi suradnici (danas ih nazivamo ekspertnom skupinom), pokazuje se, bilo je za razdoblje četrdesetak godina poslije. Zaboravljanje Herona je razumljivo, jer u razdoblju neograničenih resursa robovske radne snage bilo je besmisleno ulagati u strojeve. Prešućivanje vlastite povijesti jedan je od najvećih krimena svakog društva.

7. kolovoza 2018.