Perzej

Nekada davno, davno kad su se bogovi družili s ljudima i kad su zemljom hodila strašna bića, svijetom su vladala tri brata, Zeus, Posejdon i Had.

Zeus je stolovao na Olimpu. Bio je gospodar groma i munje i vladao nebom. Nektarom i ambrozijom sladili su se olimpijski bogovi.

Had je vladao sjenama umrlih u podzemnom svijetu. Sumorna rijeka zaborava, Stiks, dijelila je svijet živih od svijeta umrlih, a Kerber, troglavi pas, rigajući vatru dušama umrlih priječio je bijeg. Duše su umrlih u podzemni svijet odlaze kroz ulaz u gaju crnih topola. Na obali rijeke ih je dočekivao Haron, vječno stari lađar, koji je duše pokojnika prevozio preko rijeke. Cijena je prijevoza bila jedan obol, zbog čega se umrlima pod jezik stavljao novčić. Na drugoj strani rijeke, suci u podzemnom svijetu, Radamant, Eak i Minos, odvagivali bi njihove grijehe i upućivali u Asfodelska ili Elizejska polja. Najveće grješnike slali bi u Tartar.

Goropadni je Posejdon trozupcem gospodario vodama iz blistavog dvorca u mračnim dubinama oceana. U prostranim štalama držao je bijele zaprežne konje brončanih kopita i zlatnih griva. U štalama je držao i zlatne kočije od kojih su odmah prestajale oluje, a morska čudovišta isplivavala iz dubina pjeneći more oko njih.

Zemljom su vladali zajedno.

Iz tih davnih vremena dolazi nam priča koju vam želim ispričati.

Akrisije je bio kralj u bogatom gradu koji su tada nazivali Argos. Živio je sretno sa ženom Euridikom i dvije prekrasne curice. Jednoj su dali ime Danaja, a drugoj Evareta. Akrisije i Euridika poželjeli su i sina da ih jednom, kad oni onemoćaju, štiti od mnogih čudovišta. I krenuli su u Delfe. Tamo je živjela Pitija, čarobnica koja je žvačući listove lovora, gledajući u bunar i udišući opojne mirisne pare iz mračne dubine, imala moć da vidi što će se dogoditi u budućnosti. Taj je dar dobila od Apolona.

Sina nećete dobiti. Danaja će roditi Perzeja, koji će te ubiti! Izrekla je Akrisiju neumoljiva Pitija.

Akrisije je bogato nagradio Pitiju i s Euridikom nesretan krenuo u Arg. Po povratku su dugo plakali i smišljali način kako da prevare sudbinu i bogove. Sagradili su bjelokosnu kulu i zatočili Danaju. Prilaz su kuli čuvali krvoločni psi.

Bogovi su se u tim vremenima družili s ljudima. Najmoćniji od njih Zeus, jednom je obilazeći svoje carstvo na vrhu kule ugledao prekrasnu i uplakanu Danaju. Bila je to ljubav na prvi pogled. I nedugo potom je preko krova kao zlatna kiša prispio Zeus u Danajine odaje. Svojom je božanskom ljepotom opčinio Danaju…i uskoro se rodio mali Perzej. Svoj dolazak na svijet objavio je gromoglasno plačem od kojeg se zatresla kula bjelokosna.

Ugledavši snažnog tek rođenog unuka u naručju svoje kćeri Akrisije i Euridika samo su nijemo zaplakali. Nekada su takvu, sudbinom obilježenu djecu, odvodili u planine da ih rastrgaju divlje zvijeri. Akrisije i Euridika to nisu mogli. Teška su srca izgradili drveni sanduk u koji su smjestili Danaju i Perzeja, suzama ih ispraćajući u morska bespuća, prepuštajući sudbini sebe i njih.

Gledajući to s Olimpa budni je Zeus Hermesa odmah uputio Posejdonu sa zamolbom. Hermes je bio bog i Zeusov glasnik. Sa svojim je krilatim sandalama brzo stizao i na najudaljenija mjesta. Posejdon je odmah Nereide, morske vile, uputio da se pobrinu o sanduku koji je besciljno plutao morem. Nereide su ga usmjerile u mreže ribara Diktisa s otoka Serifosa.

Diktis je bio stari ribar. Od obitelji mu je preostao samo brat Polidekt koji je kraljevao Serifosom. Davno su otkrili da se razlikuju. Diktis je svoju nesretno izgubljenu obitelj tražio u sjećanjima bludeći pogledom s obale u morske daljine, prinoseći žrtve bogovima i nadajući se. Brat mu je Polidekt bio drukčiji. Zlato i moć učinili su svoje.

Tog je jutra Diktis isplovio brodicom i bacio mrežu. Još jednom je prije isplovljivanja pomislio da ga bogovi ne čuju i silno se iznenadio kad je izvlačeći mrežu u mreži ugledao sanduk, a još više kad je sanduk otvorio i ugledao prelijepu Danaju i Perzeja, koji se snažno oglasio ugledavši Sunce na istoku. Nježno ih je izveo na obalu i poveo u svoju ribarsku kućicu. Pripremio je doručak s kruhom od divljeg ječma, kozjim mlijekom i ovčjim sirom. Danaja mu je tada ispričala svoju priču.

Mudra starina, gledajući Danaju i sina joj, pomislio je da su mu bogovi uslišili molitve, ali i to da mora brinuti o njima. I odveo ih je na mjesto u brdima, daleko od obale. Odveo ih je u brda daleko od ljudi gdje se godinama družio jedino s ovcama i kozama. S ljudima se prestao družiti nakon rata koji je poveo njegov brat želeći postati kralj Serifosa. Rata u kojem su stradavali nevini i nemoćni, i njegova Kasandra, sin Astijanakt i kći Antigona.

Nije se čudio gledajući Perzeja kako odrasta znajući njegovo božansko porijeklo. A rastao je kao iz vode. Već nakon desetak godina vukovi su u širokom luku zaobilazili stada ovaca i koza. A i s medvjedima je često odmjeravao snagu.

Ali, kako to biva, jednog ih je dana pronašao glasnik s dvora njegova brata. Polidekt je poželio da Diktis bude uz njega i nazoči pogrebnim igrama u čast njihova oca. I dogodilo se ono što Diktis nije želio. Valjda su tako bogovi htjeli.

Polidekt je ugledavši Danaju, osupnut njezinom ljepotom, poželio da mu Danaja bude žena. Možda bi se to i dogodilo da Perzej nije upoznao Polidekta. I spoznao da bi uz njega njegova majka bila silno nesretna. I usprotivio se.

U tim davnim vremenima muškarci su odlučivali o sudbinama žena. Lukavi je Polidekt to znao i domislio je pakleni plan da se riješi Perzeja. Objavio je da namjerava zaprositi Hipodamiju, Pelopovu kći. Pritom se požalio dvorjanima da Pelop za naknadu traži stotinu punokrvnih konja te ih zamolio da mu svaki od njih pomogne da se, kao siromašak, ne osramoti pred drugim proscima.

I obratio se Perzeju riječima: možeš li mi pomoći plemeniti Perzeju?

Na žalost, odgovori mu Perzej, nemam konja ni zlata da ga kupim. Ali ako se namjeravaš vjenčati s Hipodamijom, a ne mojom majkom, učinit ću sve i nabavit ću konja kojeg poželiš. I doda: a ako zatražiš, donijet ću ti i glavu Meduze Gorgone!

To bi mi odgovaralo puno više od bilo kojeg konja na svijetu, brzo je odgovorio podli Polidekt, nadajući se da će od Perzeja uskoro ostati samo kamen.

Tri sestre Gorgone, Stena, Eurijala i Meduza bile su najstrašnija bića koja su hodila zemljom.

Bile su mješavina ptica s metalnim krilima, lica su im bila naborana kao u starih žena i spljoštena nosa, izbuljenih krvavih očiju sa životinjskim ušima, isplaženog jezika između veprovskih očnjaka i šakama od kovine, a na glavi su im umjesto kose palacale zmije otrovnice. Čovjek koji bi ih pogledao od užasa bi se odmah skamenio. Stena i Eurijala bile su besmrtne, a Meduza smrtna. Njihove sestre bile su svadljive babe Graje, a brat im je bio nakazni zmaj Ladon.

Čuvši razgovor premudra ratnica, boginja Atena odlučila je pomoći hrabrom Perzeju. Najprije ga je odvela u Deikterion, grad na otoku Samosu i pokazala mu slike Meduze, Stene i Eurijale, da bi razlikovao Meduzu od besmrtnih joj sestara. Darovala mu štit sjajan poput ogledala, savjetujući ga da Gorgone gleda samo u odsjaju štita. Hermes mu je podario nesalomljivi dijamantski srp i krilate sandale. Najade, stigijske vile podzemnog svijeta čuvale su Hadovu kacigu nevidljivosti i čarobnu torbu, koja se smanjivala ili povećavala, ovisno o teretu. Kaciga nevidljivosti trebala mu je za bijeg od Meduzinih sestara, a torba da u nju smjesti Meduzinu odrubljenu glavu. Gdje borave stigijske nimfe znale su samo tri babe Graje. Perzej je Graje pronašao na sjeveru Afrike u podnožju planine na kojoj je Titan Atlant na svojim plećima nosio nebo. Strašne su Graje imale samo jedno oko i jedan zub. Izmjenjujući ih mogle su se hraniti i pogledavati što se događa oko njih. Prikravši im se s leđa zgrabio je zub i oko kad su ih Graje dodavale jedna drugoj. Graje su ga tada uputile stigijskim vilama, nadajući se da će im vratiti oteto. Had je, na Zeusovu zamolbu, Najadama dozvolio da Perzeju posude čarobnu torbu i kacigu koju su za njega Kiklopi iskovali.

Tako opremljen Perzej poletio je na zapad u zemlju Hiperborejaca. Gorgone je, među kišom ispranim okamenjenim ljudima i životinjama, zatekao u snu. Atena mu je vodila ruku dok je gledajući u štit dijamantskim srpom ciljao Meduzu. Jednim je udarcem obezglavio Meduzu i brzim je pokretom glavu strpao u torbu. Upravo tada na njegovo zaprepaštenje iz obezglavljenog tijela Meduze izletio je snježnobijeli krilati konj Pegaz, a nakon njega iskočio je i strašni ratnik Hrisaor u zlatnom oklopu, mašući blistavim mačem. U tom trenutku probudile su se Stena i Eurijala. Perzej je brzim pokretom na glavu stavio kacigu nevidljivosti i poletio na jug. Sunce je prilazilo horizontu kad je stigao u blizinu Atlanta, koji mu nije želio pomoći kad je tražio labudolike Graje. Iz torbe je izvadio Meduzinu glavu i okamenio ga. Od toga je dana na tom mjestu najveća afrička planina, čiji vrhovi sežu do neba. Nazivaju je Atlas.

Leteći prema istoku preko Libijske pustinje bacio je oko i zub labudolikoh Graja. Pritom je iz torbe iscurilo nekoliko kapljica Meduzine krvi. Na mjestima na koja su kanule kapljice krvi ljudi i danas nailaze na najotrovnije zmije na svijetu. Preletjevši Egipat na obali zemlje Filistejaca ugledao je neobičan prizor. Prelijepa naga djevojka, okićena dragim kamenjem, bila je teškim okovima prikovana za morsku stijenu. Djevojka je bila Andromeda, kći etiopskog kralja Kefeja i žene mu Kasiopeje. Prišavši uplakanoj Andromedi, čuo je priču isprekidanu jecajima. Jednom se zgodom ohola joj majka Kasiopeja hvalila da su ona i kći joj Andromeda ljepše od svih Nereida. Nakon što su se Nereide požalile Posejdonu, goropadni je Posejdon kaznio Filistejce. Poslao je potop i morsko čudovište koje je pustošilo kraljevstvo. Zabrinuti Kefej brzo je otišao u Amonovo proročište tražeći odgovore. Rekoše mu da Posejdona može umilostiviti jedino tako da morskom čudovištu žrtvuje Andromedu. Slušajući Andromedinu priču i gledajući je, uplakanu, krhku i nemoćnu, prikovanu za stijenu, odlučio ju je zauvijek štititi.

Pogledavši na brdašce u blizini Perzej je uočio uplakane roditelje. Odmah je poletio k njima i zatražio dozvolu da mu Andromeda postane žena i da s njim krene u Grčku. Nakon pristanka brzo je sletio pokraj Andromede i još brže joj dijamantskim srpom pokidao okove. Upravo u trenutku kad mu se presretna Andromeda bacila u zagrljaj more se zapjenilo, a iz mora izronilo čudovište Tijamat i s urlikom od kojeg se ledila krv u žilama krenulo prema njima. Perzej je hitro Andromedu prenio na vrh stijene. Morska je zvijer već prišla obali i udarala u stijenu pokušavajući dosegnuti Andromedu. Perzej se poput sokola iz visine sjurio na neman i snažnim zamahom dijamantskog srpa odrubio nemani glavu. Glava se otkotrljala na obalu ali je još pokazivala znakove života. Perzej je brzo prišao izvlačeći Meduzinu glavu iz torbe. Glavu je, skrenuvši pogled, stavio ispred očiju zvjeri. Nakon što je okamenio neman, glavu Meduze licem je položio na morske alge, koje su se isti tren pougljile.

Tada se okupao ispravši zvjerinju krv sa sebe i tako očišćen podigao je tri oltara, te Zeusu, Ateni i Hermesu žrtvovao bika, kravu i tele, zahvaljujući im na pomoći.

Prilazeći s Andromedom Kefeju i Kasiopeji Perzej je bio zbunjen. Roditelji nisu iskazivali radost. Naslućujući razlog Andromeda je požurila vjenčanje. Tijekom svadbe, dogodilo se upravo ono čega se bojala. Svadbu je iznenada prekinuo Agenor, došavši s brojnim naoružanim ratnicima zahtjevajući Andromedu za sebe, jer su mu je ranije obećali Kefej i Kasiopeja. Kefej i Kasiopeja tada su stali na stranu Agenora…i nastao je krvavi sukob. Perzej je mnoge protivnike svladao, ali njihova brojna nadmoć bila je golema, pa je još jednom izvadio Meduzinu glavu iz torbe i preostalih je dvjesto protivnika, visoko podigavši Meduzinu glavu, pretvorio u kamenje.

Tragovi koji su ostavili Andromedini okovi još se mogu vidjeti na stijeni u blizini Jope, a okamenjene kosti čudovišta bile su izložene u samom gradu sve dok ih Marko Emilije Skaur nije premjestio u Rim.

Ne želeći nove sukobe Perzej u naručje uze Andromedu i žurno poleti prema Serifosu. Tamo zateče Danaju i Diktisa u Ateninu hramu u koji su pobjegli plašeći se Polidektova nasilja. Ljutiti Perzej krene pravo u Polidektove dvore u kojima se Polidekt gostio sa svojom družinom. Kad je stupio u dvoranu nastupila je grobna tišina. Svi pogledi bili su usmjereni prema njemu. A kada je Perzej objavio da je donio svadbeni dar Polidektovi prijatelji i gosti obasuše ga prijetnjama i uvredama. Perzej im na to pokaza Gorgoninu glavu i zauvijek ih utiša. Na Serifosu se još može vidjeti kamenje postavljeno u krug.

Nakon toga Perzej za kralja Serifosa ustoliči mudru starinu Diktisa. Meduzinu glavu predade ratnici Ateni, koja je zauvijek učvrsti na svoj štit. Krilate sandale, čarobnu torbu i kacigu nevidljivosti predade Hermesu sa zamolbom da ih vrati stigijskim nimfama na čuvanje. I tada se s Danajom, Andromedom i skupinom Kiklopa uputi u Arg. Dočuvši za to, Akrisije i Euridika su se, strahujući zbog proročanstva, preselili u pelazgijsku Larisu. Ali ni bogovi ne mogu izbjeći onome što su odredile Suđenice, Klota, Laheza i Atropa. Dogodilo se da je Teutamid, kralj Argu susjedne Larise, pozvao Perzeja na pogrebne igre u čast umrlog oca. Perzej je prihvatio čast koju mu je iskazao Teutamid i osobno je sudjelovao u igrama, u petoboju. Međutim, prilikom bacanja diska, Perzejev disk, voljom bogova poletio je nebu pod oblake i sletio u gledalište. U gledalištu je disk pogodio već ostarjelog i onemoćalog Akrisija u nogu. Ozljeda je bila kobna.

Duboko ožalošćeni Perzej pokopao je djeda Akrisija, uz mnoge počasti, u Ateninom hramu na Akropoli. Odustao je od vladanja Argom i krenuo u Atenu da ga Atenjani očiste od grijeha djedoubojice. U Delfima mu je Pitija rekla da krene na zapad i osnuje grad na mjestu na kojem zastane njegovo stado krava. Putovanje po brdovitom krajoliku znatno je otežavalo sunce koje je nemilo sijalo s neba. Svaki kamen uz put je žario. Nije bilo ni kapi vode koja bi im olakšala putovanje. U jednom su trenutku krave zastale i pohlepno se počele hraniti sočnim gljivama. Nakon što su se zasitile umorno su zalegle.

Na tom su mjestu Kiklopi podigli zidine budućeg grada koji je nazvan Mikena. Gljive se na grčkom jeziku nazivaju mycos.

Posejdon je postavio Kefejev i Kasiopejin lik među zvijezde, a Kasiopeju za kaznu zbog izdaje privezaše uz pijačnu korpu koja se u određeno doba godine okretala naopako, tako da je izgledala smiješno. Atena postavi Andromedin lik u počasnije sazviježđe, zato što je zahtjevala da se uda za Perzeja, unatoč vjerolomstvu roditelja.

Perzej je također dobio mjesto među zvijezdama.

Pegazov je lik Zeus smjestio među zvijezde.

HERAKLO

Nekada davno, davno kad su se bogovi družili s ljudima i kad su zemljom hodila strašna bića, svijetom su vladala tri brata, Zeus, Posejdon i Had.

Zeus je stolovao na Olimpu. Bio je gospodar groma i munje i vladao nebom. Nektarom i ambrozijom sladili su se olimpijski bogovi.

Had je vladao sjenama umrlih u podzemnom svijetu. Sumorna rijeka zaborava, Stiks, dijelila je svijet živih od svijeta umrlih, a Kerber, troglavi pas, rigajući vatru dušama umrlih priječio je bijeg. Duše su umrlih u podzemni svijet odlaze kroz ulaz u gaju crnih topola. Na obali rijeke ih je dočekivao Haron, vječno stari lađar, koji je duše pokojnika prevozio preko rijeke. Cijena je prijevoza bila jedan obol, zbog čega se umrlima pod jezik stavljao novčić. Na drugoj strani rijeke, suci u podzemnom svijetu, Radamant, Eak i Minos, odvagivali bi njihove grijehe i upućivali u Asfodelska ili Elizejska polja. Najveće grješnike slali bi u Tartar.

Goropadni je Posejdon trozupcem gospodario vodama iz blistavog dvorca u mračnim dubinama oceana. U prostranim štalama držao je bijele zaprežne konje brončanih kopita i zlatnih griva. U štalama je držao i zlatne kočije od kojih su odmah prestajale oluje, a morska čudovišta isplivavala iz dubina pjeneći more oko njih.

Zemljom su vladali zajedno.

Iz tih davnih vremena dolazi nam priča koju vam želim ispričati.

Jednom Zeusu prorekoše da će doći do pobune moćnih Titana koji će napasti olimpijske bogove. I da će prevagu u neizvjesnim bitkama donijeti smrtnik na strani bogova. Odlučio je začeti sina sa ženom smrtnicom.

U gradu Tebi tada je kraljevao Amfitrion. Kraljica se zvala Alkmena. Zeus je odabrao Alkmenu za majku budućeg sina. Ne zbog njezine nenadmašne ljepote, ne niti zbog njezina plemenita porijekla i čestitosti. Odabrao ju je jer je vidio da mu samo ona može roditi sina dovoljno moćnog da zaštiti i ljude i bogove od uništenja.

I kada je Amfitrion krenuo u rat protiv Pterelaja da osveti devetoricu Alkmenine braće, Zeus je iskoristio odsustvo Amfitriona i preuzevši njegov lik prišao Alkmeni. Uvjerio ju je da je osvetio njezinu braću. Odveo ju je u bračne odaje i pričao o bitkama koje su vodili. S Alkmenom je proveo cijelu noć. Noć je učinio tri puta dužom tako što je Hermesa uputio Heliju, koji je upravljao sunčevim kočijama i danom, i zapovjedio mu da dva dana kočije zadrži u štali. Obmanuta je Alkmena s ushićenjem slušala Zeusove priče zabavljajući se sa svojim tobožnjim mužem. Idućeg dana kad se Amfitrion vratio, željan razgovora i prepun strasti bila je zbunjena.

Nakon devet je mjeseci Alkmena rodila blizance. Herakla i Ifikla.

Godinu dana poslije ljubomorna je Zeusova žena Hera otkrila prevaru i smislila strašnu osvetu. Alkmena je upravo okupala i podojila blizance. Na počinak ih je smjestila na široki brončani štit, koji je Amfitrion zaplijenio u ratu s Pterelajem, prekrivši ih janjećom kožom. Oko ponoći je usnulim blizancima Hera poslala dvije strašne zmije udavke. Naredila im je da ubiju Herakla. Prilazile su kolijevci s vatrom u očima, palacajući jezicima dok im se otrov cijedio iz laloka. U tom je trenutku Zeus božanskom svjetlošću osvjetlio sobu. Blizanci su se naglo probudili, a Ifikle, ugledavši zmijurine drekne iz sveg glasa, odgurne pokrivač nogom i otkotrlja se što je dalje mogao. Njegovi krici i neobična svijetlost koja je dolazila iz dječje sobe probudiše Alkmenu i Amfitriona. Amfitrion brzo skoči iz postelje, zgrabi mač i bosonog pojuri u dječju sobu…i zateče Herakla s mrtvim zmijurinama u rukama.

U zoru kad se pijetao oglasio po treći put Alkmena i Amfitrion krenuše slijepom proroku Tiresiji. Tiresija im tada reče istinu.

Alkmena, strahujući od ljubomorne Here, sljedeći dan ostavi Herakla izvan tebanskih zidina. Atena upravo tada, po Zeusovu nalogu, povede Heru u šetnju. Naišavši na Herakla, Atena odglumi iznenađenje i podiže ga: Njegova je majka sigurno poludjela kad je ostavila dijete na hladnom kamenitom tlu. I reče Heri: Ti imaš mlijeka, podoji ovo siroto dijete. Hera pristade ne sluteći ništa. Ali kad je Heraklo snažno zagrabio dojku, ona ga s bolom brzo odvoji, a mlijeko poteče nebom.

Tako je nastao Mliječni put, naša galaksija.

A Heraklo je okusivši božansko mlijeko postao besmrtan. Atena ga tada vrati Alkmeni i reče joj da ga dobro čuva i njeguje.

Kada je Heraklo porastao, Amfitrion ga je učio upravljanju kočijom. Kastor ga je poučavao mačevanju, a Hermesov sin Autolik bio mu je učitelj šakanja. Eurit ga je poučavao vještinama potrebnim za luk i strijelu. Eumolp je poučavao Herakla sviranju na liri i pjevanju, a Lin lijepoj književnosti. Vrlo je brzo Heraklo nadmašio svoje učitelje.

Heraklove oči sijale su vatrom. Bio je nepogrešiv s kopljem i strijelom. Proricao je prema letu ptica, a najviše se radovao kad bi ugledao lešinara prije polaska u bitke. Govorio je: Lešinari su najpravednije ptice. Nikada ne napadaju živa bića.

Pričaju da je jednom preskočio stadion u Olimpiji. Mudri je Pitagora kasnije iz tog podatka odredio da je bio visok četiri lakta i jednu stopu.

Nemejski lav

Ljubomorna je Hera nastavila proganjati Herakla. Zbog njezinih spletki morao je za kukavnog Euristeja, kralja Mikene, obaviti dvanaest zadataka. Prvi zadatak koji mu je Euristej namijenio bio je da ubije Nemejskog lava. Bio je to lav koji je veličinom znatno nadmašivao sve lavove. Koža mu je bila neprobojna. Nisu je mogli probiti ni kamen, ni bronca, a niti željezo. Neki kažu da mu je majka bila Himera, a otac pas Ortro. Živio je na planini u blizini grada Nemeje, u pećini s dva ulaza. Bio je to lav ubojica ljudi i ljudožder.

Krenuvši prema Nemeji Heraklo je stigao u Kleonu, mjesto između Korinta i Arga u blizini Nemeje. Prenoćio je kod pastira Molorha, kojemu je lav rastrgao sina. Molorh ga je ujutro uputio prema Nemeji. Stigao je oko podne, ali u Nemeji ne sretne nikoga tko bi mu mogao pokazati gdje lav obitava. Lav je desetkovao stanovništvo. Preživjeli su pobjegli što dalje od Nemeje. Oboružan mačem, lukom i strijelom, te toljagom od divlje masline krenuo je u neprohodnu planinu. Deset je dana pretraživao brda, probijao se kroz šumu prilazeći vrhu planine dok nije naišao na krvave tragove. Uskoro ugleda i zvijer koja se vraćala u jazbinu nakon krvavog dnevnog lova. Prišavši bliže Heraklo najprije pokuša strijelama ubiti lava, ali je samo razbjesnio zvijer. Strijele su se bezopasno odbijale od lavlje kože. Tada izvadi mač i krene na lava. Već pri prvom udarcu mač se savio kao da je od gline napravljen. Heraklo se tada maši za toljagu i zada lavu takav udarac u glavu od kojeg se toljaga prepolovila. Udarac nije ubio lava, ali je bio takav da mu je sve u glavi zvonilo. Tresući glavom lav zađe u pećinu. Heraklo tužno pogleda toljagu, baci što je preostalo od nje i krene za lavom. Najprije kamenjem zagradi jedan otvor pećine i goloruk uđe kroz drugi tražeći zvijer. Kad je ugledao lava odmah skoči na njega pokušavajući ga zadaviti. U tom hrvanju lav mu je odgrizao jedan prst, ali je Heraklu ipak uspio zahvat s kojim je uspio ugušiti zvijer. Izvukao je trupinu zvijeri iz pećine, malo predahnuo i zamislio se. Euristeju je trebao donijeti dokaz da je obavio zadatak, a nije mu se dalo ogromnu trupinu zvijeri nositi sve do Mikene. Pomislio je kako bi puno lakše bilo donijeti samo lavlju kožu, ali svi pokušaji da je probije već su se pokazali neuspješnima. Zdvajajući neko vrijeme uspio je riješiti problem. Iskoristio je lavlje kandže. Nakon toga je u planini pronašao staru divlju maslinu i napravio si novu toljagu.

Kad je stigao u Mikenu kožu je bacio pred Euristeja, a ovaj užasnut isti tren uteče i zabrani Heraklu da ikada više uđe u Mikenu. Heraklo uze neprobojnu lavlju kožu, prebaci je preko pleća i ode iz Mikene. Sve bitke koje je kasnije vodio, vodio je s neprobojnom kožom Nemejskog lava na ramenima.

Nemejskog lava svi od tada pamte i vide kao Lava na nebu u Zodijaku.

Lernejska Hidra

Novi zadatak koji je smislila Hera, a zapovjedio Euristej, bio je da Heraklo ubije Hidru iz Lerne. Ehidna je bila Hidrina majka, a otac Tifon. Hera ju je odgajala s jedinom namjerom da ugrozi Herakla. Hidra je imala ogromno pseće tijelo s devet zmijolikih glava, od kojih je jedna bila besmrtna. Bijaše toliko otrovna da su njezin dah, čak i samo miris, bili smrtonosni.

Lerna je grad na obali mora u blizini Arga. Na zapadu je gora Pontin sa svetim gajem platana koji se proteže sve do mora. Ovaj je plodni i sveti kraj ugrožavala Hidra, koja se smjestila pod platanom kod sedmerokrakog izvora rijeke Amimon.

Atena je danima razmišljala tražeći način da pomogne Heraklu kako da ubije Hidru. Kad je Heraklo stigao u Lernu, u kočiji kojom je upravljao Ifiklov sin Jolaj, Atena mu najprije pokaza Hidrino leglo. A onda mu reče da je iz legla izmami plamenim strijelama. Tako je i bilo. Kad se pojavila Hidra, Heraklo zadrži dah i čvrsto je zgrabi. Ali čudovište se zaplete oko njegovih nogu nastojeći ga srušiti. On je uzalud udarao toljagom po njezinim glavama, jer čim bi jednu smrskao tri nove glave bi izrasle. Iz baruštine se tada pojavi ogromni rak i kliještima zahvati Heraklovu nogu. Bijesni Heraklo drugom nogom ga nagazi i smrska. Ali u hrvanju s Hidrom nikako je nije uspijevao nadvladati, zato pozove Jolaja da mu pomogne. Jolaj zapali dio gaja i buktinjom počne paliti Hidrine vratove s kojih je Heraklo otkinuo glave, da bi zgrušao krv i spriječio izrastanje novih glava. Na kraju, upotrijebivši zlatni mač, odrubi i Hidrinu besmrtnu glavu. Glavu je, dok je još siktala, zakopao pod tešku stijenu pokraj puta za Elidu. Svoje strijele umočio je u Hidrinu krv. Krv je bila toliko otrovna da je i najmanja ogrebotina bila smrtonosna.

Hera je raka postavila na nebo. Vidljiv je i danas u Zodijaku. I Hidru je Hera učinila besmrtnom davši joj mjesto među zvijezdama.

Erimantski vepar

Jedan od zadataka koji je Heraklo trebao izvršiti bio je da uhvati živoga erimantskog vepra. Bila je to ogromna, bijesna zvijer koja je harala obroncima planine Erimant i pustošila zemlju oko Psofide. Na putu prema planini Erimant Heraklo svrati kod prijatelja Kentaura Fola. Kentauri su bili bića s tijelom konja i torzom čovjeka. Mudra starina, Hiron, bio je njihov kralj.

Kentauri su bili zloglasni kao nasilne i nekulturne pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio drukčiji, inteligentan, kulturan i čestit. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće sposobnosti.

Fol dočeka Herakla kako doliči dobrom domaćinu. Stol je bio prepun raznolike hrane, a ponajviše pečenog mesa i dorskih ječmenih kolača, što je Haraklo najviše volio. Na nagovor Herakla otvorio je posudu s vinom koje je pripadalo svim Kentaurima. I prevario se. Kad su Kentauri osjetili miris jakog vina gnjevno krenuše, oboružani kamenjem, mesarskim sjekirama, bakljama i hrastovima iščupanim iz zemlje, prema Folovoj pećini. Fol se povukao dublje u pećinu. U borbi koja je uslijedila Heraklo pogubi mnoge Kentaure, ali jedna strijela prođe kroz ruku Kentaura Elata i pogodi Hirona u koljeno. Elat je odmah umro od Hidrina otrova. Heraklo priđe Hironu, ožalošćen i neutješan jer je nehotice ranio prijatelja i svojeg učitelja. Heraklo izvuče strijelu, ali Hironu nije bilo pomoći. Nisu pomagale ni njegove ljekovite trave koje je godinama prikupljao po svetim grčkim planinama. Bio je osuđen da živi vječno sa silnim bolovima. Bio je besmrtan. Bogovi nisu mogli gledati Hironovu patnju i domisliše da Hironovu besmrtnost preuzme Prometej. Zeus se složio.

Hiron je danas na nebu u sazviježđu Kentaur.

Nakon nesretnog događaja Heraklo, uz rijeku Erimant, nastavi potjeru za veprom. Atena ga uputi prema šikari u kojoj se krio. Heraklo ga gromoglasnom vikom istjera iz šikare i usmjeri u duboki snježni nanos. Nepokretnom mu skoči na leđa i sveza s lancima. Tako okovanog prebaci ga na pleća i ponese u Mikenu. Ispred Mikene je doznao da Jason okuplja Argonaute za pohod u Kolhidu. Zbaci zvijer pred zidinama Mikena. Pozove Hilu i obojica se pridružiše Argonautima.

Ne zna se tko je vepra predao Euristeju, ali njegove su se kljove dugo čuvale u Apolonovom hramu u Kumi.

Gerionovo stado

Gerion je bio sin Hrisaora i Kaliroje, kćeri Titana Oceana. Bio je kralj Tartesa u Španjolskoj. Rođen je s tri glave, šest ruku i tri trupa spojena u struku. Smatrali su ga najjačim živim čovjekom. Heraklo je dobio zadatak da Gerionu otme čuveno stado iz Eritreje, ali tako da ga ne plati niti da izmoli Geriona da mu ga pokloni. Gerionove riđe krave, izvanredne ljepote, čuvali su Aresov sin Eurition i dvoglavi pas Ortro.

Putujući prema Tartesu ubio je mnoge divlje životinje, a kad je stigao u blizinu podigao je dva stupa. Jednog je postavio u Europi a drugoga, nasuprot njemu, u Africi. Neki kažu da su prije toga Europa i Afrika bili spojeni i da ih je Heraklo razdvojio, a neki da je kontinente približio i suzio morski kanal da bi spriječio ulaz kitovima i drugim morskim čudovištima u Sredozemno more.

Heraklo tada otplovi prema Eritreji, otoku u blizini Oceanove struje. Kažu da su na tom otoku pašnjaci bili toliko dobri da je mlijeko bilo toliko gusto te da su jaku hranu morali razblaživati s vinom koje su kravama davali svakih pedeset dana da se ne uguše.

Kad je stigao pope se na goru Abant. Pas Ortro odmah lajući jurne na njega, ali ga Heraklova toljaga brzo rastavi od života. Na isti je način poginuo i Eurition, koji je požurio Ortru u pomoć. Gerionu su brzo dojavili da se Heraklo uputio prema stadu. Odmah je i sam požurio prema stadu, a kad je stigao izazove Herakla na dvoboj. Ne želeći se hrvati s troglavim divom, Heraklo odape strijelu kojom prostrijeli sva tri trupa. Neki kažu da je Hera osobno pohitala u pomoć Gerionu i da ju je Heraklo pogodio strijelom u dojku, pa je pobjegla od bijesnog Herakla.

Iz Gerionove krvi niklo je drvo, koje u razdoblju pojavljivanja Plejada na nebu, rađalo plodove slične trešnjama, ali bez koščica.

Kad je sa stadom putovao kroz Liguriju napadoše ga dva Posejdonova sina, Jalebion i Derkin, pokušavši, na svoju nesreću, oteti stado. Dok se borio s ligurskom vojskom Heraklu ponestade strijela. Na mekoj zemlji kamenja nije bilo. Heraklo tada ranjen i iscrpljen kleče i zazove Zeusa. Zeus pošalje oblak koji zakloni sunce, a iz oblaka poče pljuštati kiša kamenih gromada koja rastjera ligursku vojsku.

Zeus među zvijezde postavi Heraklov lik u borbi s Ligurcima. To sazviježđe poznato je kao Engonasis.

Na putovanje do Mikene Heraklo je nailazio na još mnoge teškoće, ali je stado uspio dotjerati do Mikene.

Hesperidine jabuke

Geja, boginja Zemlje, Heri je kao vjenčani dar poklonila sadnicu jabuke čiji su urod bili plodovi od zlata. Presretna je Hera drvo posadila u svojem vrtu na padinama planine Atlant, na mjestu na kojem već umorni Helijevi konji, koji vuku sunčeve kočije, završavaju svoj put. Atlantove kćeri Hesperide čuvale su vrt, ali kad je Hera otkrila da je potkradaju, u vrt dovede vječno budnog zmaja, strašnog Ladona, Meduzina brata.

Jedan od Heraklovih zadataka bio je da Euristeju donese zlatnu jabuku iz Herina vrta.

Budući da nije znao gdje se vrt nalazi, njegova zaštitnica Atena uputi ga na morskog boga Nereja, koji je živio na ušću rijeke Po. Heraklo je prešao Makedoniju i Iliriju, putujući prema rijeci Po. Riječne vile, Nereide, kćeri Zeusa i Temide, pokazaše mu usnulog Nereja. Heraklo priđe i čvrsto zgrabi starog, osijedjelog boga. Čvrsto ga je držao, unatoč tome što je Nerej mijenjao obličja i natjera ga da mu oda tajnu. Nerej mu čak reče da jabuke ne bere sam, nego da to umjesto njega učini Atlant, otac Hesperida, koji je u blizini vrta na plećima nosio nebo.

Heraklo učini upravo to što mu je savjetovao Nerej. Prišao je Atlantu i zamolio ga za uslugu. Atlant bi rado učinio sve da se bar malo odmori od tereta, ali već na spomen strašnog Ladona odbio je ispuniti Heraklovu želju. Nemajući kud, Heraklo se uputi prema vrtu i preko vrtnog zida, pažljivo ciljajući, jednom strjelicom ubi zmaja pogodivši ga u oko. Vrativši se Atlantu preuzme nebo na svoja pleća i sačeka da se Atlant vrati. Atlant se s kćerima lako dogovorio i brzo došao noseći tri zlatne jabuke u rukama. Ali sloboda koju je osjetio nemajući nebo na leđima toliko je prijala Atlantu da ju pokušao još malo produžiti, pa reče Heraklu: Ja ću sam jabuke odnijeti Euristeju a ti pridrži nebo još par mjeseci. Na tu mogućnost Herakla je upozorio Nerej, pa Atlantu lukavi Heraklo odgovori: Učinio si mi uslugu pa ću i ja tebi, ali molim te, pridrži malo nebo dok ne stavim podmetač na leđa da mi bude lakše nositi nebo. I lakovjerni se Atlant prevari. Heraklo uze jabuke i uz pozdrav Atlantu krene dalje.

Tugujuća je Hera Ladona stavila na nebo. Danas ga se sjećamo i gledamo na nebu u sazviježđu Zmaja (Draco).

Na ovom je mjestu zabavno primijetiti da je Perzej okamenio Atlanta puno prije nego se Heraklo rodio.

Nije krenuo izravno u Mikenu. Prešao je Libijsku pustinju i naišao na Anteja, sina Posejdona i Geje. Bio je to nepobjedivi div, koji je naišle putnike izazivao na borbu i ubijao ih. Osim što je bio atletske građe bio je i vješt u hrvanju, i kada bi protivnici klonuli od umora on bi ih ubijao. A kad bi se namjerio na snažnog protivnika koji bi ga bacio na zemlju, misleći da ga je tako nadvladao, protivnik bi se silno iznenadio kad bi otkrio da se Antej sa zemlje podiže još snažniji, jer upravo na zemlji mu je majka Geja obnavljala snagu. Prikupljao je lubanje pobijeđenih protivnika i njima prekrivao krov Posejdonova hrama. Živio je u pećini ispod velike stijene i hranio se lavljim mesom. Spavao je na zemlji obnavljajući snagu.

Pripremajući se za hrvanje, obojica su odbacila svoje lavlje kože. Heraklo je maslinovim uljem trljao tijelo, baš kao što su to činili olimpijski hrvači, a Antej je pripremu činio posipajući se vrućim pijeskom po tijelu.

Započevši borbu Heraklo je kao kobac kružio oko Anteja pokušavajući otkriti način da ga obori. I kad je to uspio i svom snagom tresnuo Anteja o zemlju, silno se zaprepasti kad se ovaj podiže nabreklih mišića i još snažniji. Nastavljajući borbu Antej se sve češće sam bacao na zemlju, obnavljajući snagu. Heraklo tada, dokučivši njegovu tajnu, podiže Anteja visoko uvis, polomivši mu rebra i unatoč kricima majke Zemlje držao ga je u zraku dok nije izdahnuo.

Putujući u Mikenu, ne žureći previše, stigao je do planine Kavkaz. Tamo naiđe na Prometeja prikovanog za stijenu. Ne zna se koliko dugo je orao svaki dan proždirao njegovu jetru. Preuzevši Hironovu besmrtnost njegove muke, kojima ga je kaznio Zeus, postale su vječne. Jer je već sljedećeg dana nova jetra dočekivala pticu grabljivicu.

Prema Zeusovoj je kazni Prometej trebao biti vječno okovan za Kavkaz. A mučenje je trebalo trajati sve dok neki besmrtnik umjesto njega dobrovoljno ne pođe u Tartar. Heraklo tada podsjeti Zeusa na Hirona i dobi pristanak da ustrijeli bjeloglavog orla. Zateže tada luk i uputi strijelu pravo u srce orla dok je proždirao Prometejevu jetru. Drugi je problem domišljati Heraklo također riješio. Oslobodio je Prometeja i od lanca kojim je bio okovan napravio je prsten s kamenom od planine Kavkaz. To je bio prvi prsten s kamenom.

Zeus je Heraklovu strijelu postavio među zvijezde u sazviježđu Strijelca u Zodijaku. Strijelac je Krot, sin Pana i Eufeme, dadilje Muza. Živio je na gori Helikon. Muze su ga posebno voljele.

Svojim je djelima Heraklo i sam zaslužio mjesto na nebu. Jedno sazviježđe nosi njegovo ime.

ORFEJ I EURIDIKA

Nekada davno, davno kad su se bogovi družili s ljudima i kad su zemljom hodila strašna bića, svijetom su vladala tri brata, Zeus, Posejdon i Had.

Zeus je stolovao na Olimpu. Bio je gospodar groma i munje i vladao nebom. Nektarom i ambrozijom sladili su se olimpijski bogovi.

Had je vladao sjenama umrlih u podzemnom svijetu. Sumorna rijeka zaborava, Stiks, dijelila je svijet živih od svijeta umrlih, a Kerber, troglavi pas, rigajući vatru dušama umrlih priječio je bijeg. Duše su umrlih u podzemni svijet odlaze kroz ulaz u gaju crnih topola. Na obali rijeke ih je dočekivao Haron, vječno stari lađar, koji je duše pokojnika prevozio preko rijeke. Cijena je prijevoza bila jedan obol, zbog čega se umrlima pod jezik stavljao novčić. Na drugoj strani rijeke, suci u podzemnom svijetu, Radamant, Eak i Minos, odvagivali bi njihove grijehe i upućivali u Asfodelska ili Elizejska polja. Najveće grješnike slali bi u Tartar.

Goropadni je Posejdon trozupcem gospodario vodama iz blistavog dvorca u mračnim dubinama oceana. U prostranim štalama držao je bijele zaprežne konje brončanih kopita i zlatnih griva. U štalama je držao i zlatne kočije od kojih su odmah prestajale oluje, a morska čudovišta isplivavala iz dubina pjeneći more oko njih.

Zemljom su vladali zajedno.

Iz tih davnih vremena dolazi nam priča koju vam želim ispričati.

Lira

Hermesa je Zeusu rodila Maja, Atlantova kći, u pećini na planini Kileni u Arkadiji. Pažljivo ga je umotala u pelene i smjestila u hladovinu masline. Smiješila se gledajući mu osmjeh na lišcu i vesele plave okice. Bit će to pravi vragolan, pomislila je, i ne sluteći koliko je u pravu bila. Za trenutak je samo svrnula pogled na žuboreći potok i ptice koje su ga nadglasavale. Brzo se okrenula kad je pokraj sebe začula zvonki smijeh. Ugledala je nasmijanog gologuzog Hermesa oko kojeg su lepršale pelenice. Požurila je pronaći odjeću za dečkića, ali kad se vratila mali je divljak već nestao negdje u šumovitom gorju. Bila je tužna, ali ne i zabrinuta znajući tko mu je otac.

Raspjevani je Hermes skakutao šumom dok nije dospio u Pijeriju. Tamo je ugledao prelijepo stado Apolonovih krava. Namignuo je sam sebi odlučivši se da ga ukrade. Smijuljio se dok je kravama od hrastove kore pravio sandale vezujući ih pletenicama od trave za kravlje papke.

Apolon je brzo otkrio krađu, ali je zaveden Hermesovim lukavstvom uzaludno slijedio tragove. Tada zamoli Silena i njegove satire da mu pomognu. Oni su se razmiljeli duž Arkadije. Potrajalo je to sve dok jedan satir nije donio vijest da je na jednom mjestu čuo neobične zvuke koje nikada i nigdje prije toga nije. Zvuci su ga je doveli do pećine. Na ulazu ga je dočekala vila Kilena, koja mu reče da je dadilja najdarovitijeg djeteta o kojem je ikada brinula. Reče im kako je dijete od kornjačina oklopa i kravljih iznutrica napravilo neobičnu glazbenu igračku i glazbom uspavalo majku. Kad je stigao Apolon odmah Maji reče da mu je njezin sin ukrao stado krava. Maja mu zbunjeno pokaza dijete, Hermesa, koji je glumio da spava u krevetiću. Ne, ne to je besmislena optužba, uzvikne ona. Međutim, Apolon je istrajao i uze Hermesa te ga odnese na Olimp. Ni Zeus nije htio povjerovati da je njegovo tek rođeno dijete lopov, sve dok nasmijani Hermes nije priznao.

Nakon toga su se Apolon i Hermes vratili na planinu. Hermes izgrli zabrinutu majku i odnekud ispod ovčje kože izvuče glazbenu igračku. Apolon se još nije ni snašao kad su vesela glazba i zvonki glas ovladali pećinom. Nasmijani je Hermes pjevao slaveći Apolonovu pamet, otmjenost i dobrotu. I Apolon se morao nasmijati pa reče: ti zadrži krave a ja ću uzeti liru!

Hermes je pomagao Suđenicama u sastavljanju alfabeta, domislio je astronomiju, glazbenu ljestvicu, umjetnost šakanja i gimnastiku, mjere za težinu i dužinu, te maslinarstvo.

Neki kažu da je lira koju je izmislio imala sedam žica, drugi da je imala samo tri i da je Apolon povećao broj žica na sedam.

Orfej

Tračani su bili ratari, uzgajivači goveda, vješti ratnici i konjanici pa i zanatlije. Njihova hrabrost u borbama bila je nadaleko poznata.

Spartak je najpoznatiji pripadnik ovog naroda, simbol je snage i vještine tračanskih ratnika.

U ta davna vremena Tračanima je vladao kralj Eagar. Kaliopa, Muza epske poezije i govorništva, rodila mu je sina Orfeja. Orfej je bio krhko i šutljivo dijete. Često je nestajao u gajevima, lutao šumom i uz potoke osluškivao zvuke prirode i vraćao se nesretan kući. Brzo se udaljavao od djece koja su ovladavala ratničkim vještinama. Otac je bio nesretan gledajući ga osamljenog. Pokušavao je sve. Uzaludno je dovodio mnoge učitelje nadajući se da bi oni mogli otkriti što Orfeja zanima. I majka je bila nesretna i zabrinuta, pa odluči poslati Orfeja bratu Linu koji je živio s ocem Apolonom. Lin je bio dijete slično Orfeju. Često je bježao od kuće i lutao obroncima Olimpa osluškujući zvukove prirode i vraćao se nesretan kući. Sve dok jednog dana nije u kutku sobe uočio neobičan predmet. Dugo ga je razgledao prije nego ga je uzeo u ruke i prstima dotaknuo žice. A kad su zvuci ispunili sobu, Lin više nikada nije bio isti. Lira je postala dio njega. Njegova lutanja obroncima Olimpa sada su bila razgovor s drvećem, potocima, pticama…i često su ga u suton nalazili zanesenog u nekom gaju. Ni Orfej ga nije omeo u njegovim lutanjima s razigranom lirom, sve dok jednom nije začuo njegov glas iza sebe. Zvonki glas je bio nova žica na liri. Zadrhtao je i zagrlio Orfeja. Od tada su bili nerazdvojni. A kad ga je Orfej zamolio da samo dodirne liru, znatiželjno i dugo ga je gledao, a onda mu je s osmijehom dodao. Plaho prebirući žicama Orfej je postajao sve smjeliji dok u jednom trenutku šuma nije utihnula. Orfej je tada pustio glas u nebeske visine. I bogovi su utihnuli. Lin je zaplakao pokraj njega. Zagrlio je Orfeja, dodirnuo liru i nestao zauvijek u planinskim vrletima.

Jason i Argonauti

Istovremeno je u Eoliji, na drugom kraju Grčke, odrastao drugi dječak. Majka je Jasona od okrutnog Pelija skrila na goru Pelion. O njemu je brinuo mudri kentaur Hiron. Jasonov usud bio je da iz Kolhide u Grčku vrati zlatno runo. Arg iz Tespije sagradi brod od borovine s gore Pelion. Atena je na pramac ugradila proročki vrh napravljen od Zeusovog hrasta iz Dodone. Nikada takav brod nije plovio svjetskim morima. Nazvali su ga Arg.

Jason tada okupi najdičnije grčke junake, ali Hiron mu reče da na put ne kreće bez Tračanina Orfeja. Krenuli su tek kad je Orfej iz Trakije stigao.

Kolhida je grad na obalama Crnog mora. Morali su preploviti Egejsko more, Tračko, Helino i Mramorno more. Mnoge su prepreke morali svladavati dok nisu stigli do moreuza koji je vodio u Crno more. Ispred ulaza su ih čekale Simplegadske stijene. Činilo se neprolazne. Obavijala ih je gusta magla, a kada bi brodovi krenuli između, stijene bi se spajale i mrvile ih.

Nikada brži brod nije plovio svjetskim morima i nikada toliko junaka nije bilo za veslima, ali su se ispred stijena svi zabrinuli. Orfej je lagano prebirao žice dok su junaci vijećali. Proročki vrh s pramca tada im reče da ispred Arga poleti golubica, pa ako ona izbjegne stijene neka pokrenu brod. Simplegade su golubici zahvatile par repnih pera i dok su se razdvajale Orfej je pustio glas i razigrao liru. More se smirilo, Simplegade usporile a veslači su silnom snagom grabili morem. Arg je letio iznad mora, a kad su se stijene sklopile Argu je nedostajao samo ukras na krmi.

Simplegade su se nakon toga zauvijek smirile.

Sirene

Povratak Argonauta, sa zlatnim runom, bio je jednako težak i neizvjestan. Put ih je odveo preko Crnog mora do rijeke Dunav. Dunavom su plovili do susreta s rijekom Savom. Savom su nastavili plov, sve dok Sava više nije mogla nositi Arg. Iskrcali su se i na svojim su plećima najdičniji grčki junaci prenijeli Arga sve do Istre. Orfej im je svojom glazbom vraćao snagu, kad bi iznemogli poželjeli odustati. Jadransko more ih je primilo i nježno vodilo prema Jolku. Ali kad su Argonauti već prepoznavali drage im krajolike, nepredvidljivi im je Eol poslao istočne vjetrove koji su ih odveli prema Siciliji. Tamo su morskim prolazom gospodarile Sirene. Scila i Haribda bi dočekivali one koji su Sirenama izbjegli. Haribda je olujnim morem potapala brodove, a šesteroglava Scila hvatala i žderala preživjele mornare.

Andersen nam je poslao priču o maloj Sireni. Svi je znamo. Sirene su bile prelijepe djevojke s ribljim repom. Pogledajmo s kojim sirenama su se susreli Argonauti.

Nekada davno Sirene su bile upravo takve. Bile su sretne djevojke i nikada nisu ni pomišljale da postanu ljudi niti da se natječu s bogovima. Poput dupina bi lutale morima i svojom neodoljivom pjesmom razveseljavale sve koje susretnu. I za oluja ih odvodile do sigurnih luka. Njihov je jedini grijeh bio u tome što su im bogovi postali zavidni. I Muze su ih pozvale da se natječu s njima u pjevanju. Muze su u tom natjecanju bile nedorasle Sirenama. Njihova osveta bila je strašna. Pretvorile su ih u čudovišta s ptičjim tijelom, ali su im ostavile lijepo žensko lice i divne glasove. Još strašnija kazna bila je u tome što su im usadile zlo. Preselile su ih na otok kraj Scile i Haribde s kojeg su milozvučnim glasom mamile mornare, te ih namamljene davile i isisavale im krv. Eol je istočnjakom Argonaute usmjerio na otok Sirena.

Proročki kljun na pramcu oglasio se Jasonu na vrijeme. Jason tada zamoli Orfeja da svojom lirom razgovara sa Sirenama, i da ih nagovori da ih propuste. Samo oni koji govore taj jezik mogu naslutiti što je Orfej govorio Sirenama i što su one njemu. Zlo u Sirenama prevladalo je. Njihovu neodoljivu poruku čuo je jedino But. Drugi su čuli samo Orfeja. But je zanesen skočio u more pokušavajući doplivati do Sirena. Neki kažu da ga je spasila Afrodita. Kažu i to da su se Sirena nakon toga strmoglavile u more, ali i to da im je Afrodita vratila staro obličje. Čarolija je nestala, one su dobile svoju ljepotu i krasne riblje repove, ali je zlo u njima ostalo, pa su nastavile mamiti ljude u smrt.

Susret je sa Sirenama preživio i Odisej na povratku iz trojanskog rata. Čarobnica Kirka upozorila ga je na otok Sirena i savjetovala: Svi mornari neka voskom začepe uši, a ti ako poželiš slušati njihovu glazbu, naredi mornarima da te vežu za jarbol i neka ti se zakunu da te neće odvezati ma što god im ti naređivao.Tako je i bilo. Kad se brod približio otoku Sirena začuo je njihov umilni glas. Pjevale su zanosno obećavajući mu proročke moći i spoznaju svijeta. Obećavale su mu ljubav i sreću. Obećavale su mu bogatstvo i moć. Uzaludno se Odisej pokušavao osloboditi. Uzaludno je vikao i prijetio mornarima. Mornari su ga oslobodili kad je otok Sirena nestao iza horizonta. Neki kažu da su tada očajne Sirene skončale život bacivši se na oštre hridi na obali.

Euridika

Euridika je bila jedna od gorskih vila. Nazivali su ih Oreade. Živjele su na Parnasu, planini posvećenoj Apolonu, Dionizu i Muzama. Često su se družile s Artemidom prateći je u njezinim lovačkim podvizima. Parnas su trajno obilježile svojom pjesmom i plesom.

Hermesov sin, Pan, obitavao je u šumovitoj Arkadiji. Volio je ples i glazbu. Družio se sa šumskim vilama i satirima, a i raspojasani bog vina, Dioniz, često je veseljaka pozivao na svoja druženja. Svi su ga rado primali u društvo zbog čudesne glazbe koju je stvarao sa svojom frulom. On je Oreade poučavao plesu i glazbi.

Euridika se već kao dijete razlikovala od drugih vila.

O ljepoti božanskih bića nemoguće je suditi. Jednom je to učinio Paris davši Afroditi zlatnu jabuku. Priča kaže dalje da će onaj tko ugleda Praksitelovu Afroditu Knidsku potvrditi Parisov sud, ali, pogleda li potom Fidijinu Atenu, morat će Parisa nazvati čobanom. Fidijska ljepota bila je produhovljena. Je li ljepša Helena od Mona Lise ili je možda Nefertiti ljepša od obje nećemo nikada saznati, jer o tome odlučuje srce.

Euridika je pjevala i plesala s prijateljicama uz čarobne zvuke Panove frule, ali uvijek s nekom čudnom sjenom u oku. Pjevala je, ali nikad raspjevano, plesala je, ali nikad rasplesano. Kada bi frula utihnula Euridika bi odlazila na samotna mjesta. Tamo je slušala glazbu svoje duše. Sjene iz oka bi tada nestajale. Oni koji bi je ugledali, privučeni sirenskom pjesmom, ostajali bi bez daha gledajući ples.

I Orfej je volio samotna mjesta. Vrativši se iz Kolhide lutao je šumama i gorama. Kažu da je glazbom očaravao divlje zvijeri, da se drveće pomicalo i kamenje izmicalo čineći mu put prohodnim. Put ga je odveo na Parnas.

Uspinjući se Parnasom odjednom je začuo glas kojeg je šuma donosila kiteći ga svojim zvucima. Tada je znao da je njegovom lutanju došao kraj. Njegova lira nikada prije nije bila tako opojna i glasna. Euridika je u trenutku zastala čujući nečujnu glazbu svoje duše svuda oko sebe. Dvije besmrtne duše su se ispreplele i poletjele prema zvijezdama. Neki kažu da je Sunce zastalo, da je Mjesec stao, a zvijezde zasjale tako da je noć postala dan.

Bogovi su se užasnuli. Prvi su put osjetili istinsku moć ljubavi.

Orfej je Euridiku odveo u rodnu Trakiju među divlje Kikonce, ne sluteći strašnu osvetu uplašenih bogova. Trakija je postala rajska zemlje. Glazba, ples, pjesma i ljubav bili su neprelazni bedemi koje nijedan neprijatelj nije mogao srušiti.

Neki pričaju da je u tim vremenima i puno prije postojala država blagostanja, koju su nazivali Atlantida. Kažu i to da je voljom bogova nestala u jednom danu. Čini se da su moćnici istu sudbinu namijenili i Trakiji.

Jednoga dana u blizini Tempe, u dolini rijeke Penej, plesala je raspjevana Euridika. U zanosu se primakla obali rijeke. U rijeci je vrebala smrtonosna zmija otrovnica, i kada je Euridikina noga zalebdjela nad vodom munjevito se izdigla i svoj otrov ispustila u petu Euridikine noge.

Neutješni Orfej tugovao je bez lire. Njegova bol bila je u življenju bez Euridike. Lira bez Euridike bila je samo glazbena igračka. Njegova duša gasnula je baš kao i Trakija. Kikonci su opet divljali, a ljetina bivala sve slabija. Ljudi su gladovali dok su moćnici na Olimpu blagovali s nektarom i ambrozijom sladeći se s podsmjehom njegovom tugom.

Ali jednoga je dana Orfej uzeo liru i čvrstim korakom krenuo u Aornu u Tespotiji. Pronašao je put u podzemni svijet. Sada je pjevao tužne pjesme koje su bez daha ostavile i umrtvile Harona, Kerbera i trojicu sudaca koji mrtvima sude. Mučenja prokletih su prestala dok se približavao Hadu. Nije poznato je li se Had preplašio suočen s moćima glazbe, ali je do kraja proveo pakleni plan moćnika. U svojim je odajama s uvažavanjem primio Orfeja i saslušao njegovu molbu. Očekivao je ono što se dogodilo. Orfej je poželio da se Euridika vrati na gornji svijet. Had je imao spreman odgovor. I reče mu: Nikada nitko nije se vratio iz mojeg carstva. Tebi ću napraviti iznimku, uz jedan jedini uvjet. Ne smiješ se osvrnuti ni jedanput pri odlasku na svijetlo dana.

Ljubav je nešto što nitko ne može dokučiti. Bilo je tako prije, a tako je i sada. Ljubomorni bogovi su to znali.

Euridika je pošla za Orfejem kroz tamni prolaz prema svijetlu dana, vođena poznatim zvucima lire. Ali u tami podzemnog svijeta Had joj je poslao najstrašnije prokletnike iz Tartara. I dok je pokušavala slijediti glazbu i Orfeja svoju nemoć i strah je bolnim jecajima upućivala Orfeju. Ljubav je nešto što nitko nije dokučio…i Orfej se okrenuo.

Priča dalje kaže da je Orfej prestao štovati bogove. Neki kažu da su ga rastrgale Menade, Dionizove sljedbenice, u svojem ludilu tijekom bakhantskih orgija, a neki da ga je gromom ubio Zeus zato što je otkrivao božanske tajne.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

ABŠ

Muze su Orfejevu liru postavile među zvijezde.

23. studenog 2018.