Pavletićka

Uvod

Šuvarovu reformu nitko se nije usudio evaluirati. Nestala je preko noći bez ozbiljnijeg pojašnjenja, ali je svima bilo jasno da tako mora biti. Nastupilo je novo reformsko razdoblje. Više od petnaestak godina svjedočimo posljedicama takvog načina reformiranja, ali se opet nitko nije usudio istražiti uzroke tome. U jednom dijelu teksta naglasio sam kauzalni determinizam sugerirajući važnost početnih uvjeta u predviđanju budućih događaja.

Sve reformske priče vezane su uz posljedice reforme s početka devedesetih. Nastajale su kao reakcije na aktualna zbivanja u školstvu. Na taj sam način i sam sudjelovao u zasjenjenju bitnog. Naime, dobar doktor nije onaj koji liječi simptome. Dobar doktor je onaj koji postavi pravu dijagnozu. Zbog toga se vraćam na početak.

Pavletićka

Akademik Vlatko Pavletić bio je prvi hrvatski ministar prosvjete, kulture i sporta. Funkciju je obnašao u razdoblju od 1990. do 1992. Tog se razdoblja teško i prisjećati. Zadranima i nekim drugim dijelovima Hrvatske posebno.

Budući da su ovo školske priče odmaknut ću se od takve povijesti.

Povratak u školske klupe zadarskim je učenicima bio dolazak u novu školu, Gimnaziju Franje Petrića. Upisivali su se u MIOC, a osvanuli u gimnaziji. Odjednom su morali učiti mnoštvo općekulturnih predmeta što je nabrijaniminformatičarima / prirodoslovcima u tom trenutku bilo besmisleno. Nastavnici su se bez teškoća vratili u razdoblje svojeg školovanja i unatoč nedostatku udžbenika brzo su se prilagodili novim programima. Istina je da su programski zahtjevi u učionicama tada bili minimalizirani jer je prioritete i u nastavi određivala sigurnosna situacija.

S ovih nekoliko rečenica pokušao sam osvijestiti ratna zbivanja i njihov utjecaj na svekolika odlučivanja vezana uz stvaranje nove Hrvatske. Prvi državni potezi bili su prirodni i vezani uz rekonstrukciju djelatnosti o kojima skrbi. Recimo: vojska, policija, zdravstvo, pravo, školstvo…

Pavletić je baš kao i Šuvar dobio zadatak da reformira hrvatsko školstvo. Vremena nije bilo a trebalo je brzo donositi odluke. I Vlatko se odlučio školski sustav vratiti u stanje prije Šuvarove intervencije. Da nema zabune, to je u tom trenutku bila prirodna odluka, jer sve radnje koje bi trebale prethoditi reformiranju školskog sustava bilo je nemoguće ostvariti.

Međutim, kad se na takav način (bez obzira na okolnosti koje to opravdavaju) donose odluke, posljedice nas sustignu kad-tad. Vraćanje školskog sustava dvadesetak godina u prošlost, znači jedino to da naš sustav nije bio, a nije ni sada, u stanju prilagoditi se suvremenim zbivanjima.

U nizu poratnih godina štrajkovi prosvjetnih djelatnika upozoravali su na državno „zanemarivanje školskog sustava”. Štrajkovi ponajviše upozoravaju na loš materijalni status prosvjetnih djelatnika tako da se dugo nije primjećivala programska nefunkcionalnost sustava. U tom razdoblju pristupilo se ispisivanju udžbenika prema novim / starim programima, a krajem devedesetih počela se naslućivati potreba za promjenama.

Pogledajmo što je u veljači 2018. o tom razdoblju govorio Dragutin Rosandić:

Kurikularna reforma trebala je u Hrvatskoj početi još 1998. godine. Tada je ministar bio Božidar Pugelnik, a ja sam tada bio predsjednik Hrvatskog školskog vijeća. Bilo je to tijelo od 40, 50 istaknutih stručnjaka za pojedine aspekte odgojnog sustava, zaduženih za provedbu reforme. Pripremio sam metodološki nacrt za cjelovitu promjenu školskog sustava u skladu s teorijom kurikula. Naš koncept bio je pohvaljen u Vladi, no na sceni se pojavio akademik Vladimir Paar, koji je razrušio ne samo taj projekt nego i cijelo Vijeće. I tada, prije 20 godina, reformski se proces odvijao u zapletima, kao i danas. Zbog tih zapleta nismo reformirali školstvo – smatra Rosandić koji je te zaplete oko reforme školstva opisao u knjizi “Hrvatsko školstvo u okružju politike” iz 2005.

U tom je razdoblju bio i zanimljiv pokušaj uvođenja konstruktivizma u nastavu fizike. Pokazalo se da je i taj pokušaj bio neuspješan.

Rezultati PISA mjerenja na početku milenija (2002.) potaknuli su nove reformske pokušaje. Uslijedili su: Plan razvoja, HNOS, NOK, uvođenje državne mature, i sve ovo čemu svjedočimo.

Na kraju

Posljedicama Pavletićeva reformiranja hrvatskog školstva svjedočimo petnaestak godina. Šuvarova reforma bila je na sceni nešto više od deset godina. Šuvarove reforme odrekli smo se s kvalifikacijom: uništila je hrvatsko školstvo.

Zabavno mi je, ali baš se nitko od onih koji su odradili Šuvaricu nije očitovao, iako je ova etiketa jasno poručivala da je njihovo školovanje bilo promašaj. Ministricu sam naglasio kao krunski dokaz navodeći njezino krivotvorenje svojeg srednjoškolskog životopisa.

U Heraklitu mračnom u hrvatskom školstvu pokušao sam osvijestiti zbivanja u hrvatskom školstvu nakon 2005., kao svojevrsni nastavak Rosandićeva Hrvatskog školstva u okružju politike. Nije mi uspjelo.

Einstein je rekao da je činjenje istog u očekivanju drukčijih ishoda najočitija karakteristika gluposti. Ispisivanjem ovih reformskih priča izvjesno je da činim isto. Od etikete se pokušavam spasiti s: ne očekujem drukčije ishode.

Na kraju bih dodao. Pokazalo se da je hrvatska znanstvena zajednica bila nedorasla trenutku.

19. rujna 2018.